SVIJET

ODLAZAK FIDELA KASTRA: Heroj i diktator

Objavljeno prije

7 godina

2 Decembra, 2016

Objavio:

Krupni bradati muškarac u maslinastoj uniformi, sa puškom i cigarom, uvijek protiv Amerike. Takav će Fidel Kastro Ruz biti zapamćen u svijetu. Jedan od najdugovječnijih vladara s kraja 20. i početka ovog vijeka, koji je čvrstom rukom upravljao ,,crvenim” karibskim ostrvom Kubom, preselio se u istoriju ,,od koje očekuje oslobođenje”, kako je poručio 1954. pred sudom domaćeg diktatora koga će pet godina kasnije oboriti.

Fidel Kastro, bivši predsjednik i vječni revolucionarni vođa Kube, preminuo je prošlonedjeljnog petka u 90-oj godini. Vlasti Kube su saopštile da će poslije devetodnevne žalosti sahrana biti u nedjelju 4. decembra u istorijskom jugoistočnom gradu Santijago de Kuba.

Kuba i Kastro – to su pojmovi za pomorsku i kasnije skupu ekonomsku blokadu koju su prije više od 50 godina zavele Sjedinjene Američke Države, krizu izazvanu namjerom Sovjetskog Saveza da na ostrvu postavi rakete kao odgovor na raspoređivanje američkih u Turskoj, što je bio vrhunac Hladnog rata između dva vojno-politička bloka, veoma opasno doba, koje opet u poređenju sa današnjicom zbog svoje kontrolisanosti djeluje gotovo ugodno.

Kastro je bio jedan od predstavnika nacionalnog i anti-imperijalističkog pokreta koji je predvodio kolonizovane i podjarmljene narode poslije Drugog svjetskog rata i, među ostalima, iznjedrio ličnosti poput Ahmeda Ben Bele u Alžiru, Gamala Anbdela Nasera u Egiptu, Kvame Nkrumaha u Gani ili Patrisa Lumumbe u Kongu. Poput Kastra ili Josipa Broza u ondašnjoj Jugoslaviji oni će pokušati da iskoriste hladnoratovski sukob između Vašingtona i Moskve kako bi obezbijedili nacionalne i svoje interese.

Kastrova pojava treba da bude smještena u istorijski kontekst. Kastro i kastroizam su, u krajnjoj liniji proizvod gorke i krvave istorije Kube, karipskog regiona i Latinske Amerike.

Kastrov politički razvojni put su oblikovali politika imperijalnih SAD na početku 20. vijeka. Tokom jednog vijeka SAD su podržavale mnogobrojne diktatore u Latinskoj Americi odgovorne za smrt stotina hiljada ljudi. Na Kubi, posebno, kao rezultat špansko-američkog rata 1898, SAD su Kubu, četvorovjekovnu špansku koloniju, pretvorili u vlastitu polukoloniju. Na osnovu tzv. Platovog (američki senator Orvil H. Plat) amandmana su SAD sebi garantovale ,,pravo” da intervenišu u kubanskim poslovima i prigrabile do danas Gvantanamo da im služi kao vojna baza.

Prije revolucije koju je predvodio Kastro, mladi advokat iz Havane, tamošnji čovjek Vašingtona bio je nekadašnji narednik Rulhensio Batista, okrutni diktator koji je vladao uz pomoć stranih kompanija, domaće oligarhije i mafije, a ostrvo je bilo pretvoreno u centar kockarske industrije i prostitucije. Pod Batistom je tortura bila uobičajena stvar i ostalo je zapisano da je američki predsjednik Džon Kenedi komentarisao da je taj režim na Kubi bio odgovoran za najmanje 20.000 političkih ubistava.

Kastro je bio odgojen u katoličkom ambijentu i njegov učitelj je tvrdio da je u školi bio duboko religiozan. Kao mladi katolički intelektualac uvijek je pokazivao socijalnu osjetljivost. To što je naglasilo njegovo komunističko opredjeljenje bila je blizina samo 90 milja udaljene obale američke savezne države Floride, interesi američkih kompanija na Kubi i sve intenzivniji Hladni rat. Kako su se odnosi Kube i Amerike zaoštravali, tako su se između Kastra i Sovjetskog Saveza približavali.

,,Maksimo lider” je decenijama bio pojam komunizma kojeg su jedni obožavali, a drugi mrzjeli. Poslije rane smrti daleko harizmatičnijeg Če Gevare, Kastro je naslijedio ulogu simbola kubanske revolucije. Iako nikada nije dospio na majice evropskih i američkih romantičara, uvijek je prenosio najpozitivniju sliku komunizma. Kuba je 1970-ih i 1980-ih odisala čarom tropske opuštenosti, koja je bila veoma privlačna. Tu je bio i imidž Davida protiv Golijata – malo ostrvo u ogromnom okeanu protiv američkog imperijalizma.

Komunizmu na Zapadu ništa nije donijelo tako velike simpatije kao Kuba. I baš zato je ,,socialismo tropical” bio takav trn u oku njegovim protivnicima. Za obožavaoce je Fidel bio razlog više da ga vole – u Latinskoj Americi prije svega je bio i razlog za ponos. Ne treba biti komunista da bi se osjetilo malo potajne zluradosti zbog toga što je mala ostrvska država skoro bacila na koljena velesilu sa sjevera.

Fidelu Kastru se ispunila želja da umre prirodnom smrću u devedesetoj godini. Nadživio je deset stanara Bijele kuće i doživio da Barak Obama posjeti Kubu kao prvi predsjednik SAD u posljednjih osamdeset godina, ali sa njim se nije sastao. Iako bolestan uspio je da primi papu Franju, Vladimira Putina, Si Đinpinga…

Kastro je imao veliko značenje za one koji su gajili iskrene nade u kubansku revoluciju, za koje su socijalizam i komunizam bili povezani s predstavom o boljem životu. To su bili i jesu mnogi u Latinskoj Americi, na kontinentu socijalne nejednakosti. Uostalom, na Kubi nije bilo sve loše: njeno zdravstvo i obrazovanje se i dan danas smatraju među najboljim u Latinskoj Americi, čak i u ovim lošim razdobljima.

Bespogovorna su društvena dostignuća za najsiromašnije slojeve Kubanaca koja je zemlja dostigla od revolucije 1959. Kastro je od početka kontinuirano ulagao u državni sistem obrazovanja i zdravstva. Do danas je on na glasu kao jedan od najboljih u regionu.

Kubancima je bilo bolje nego Haićanima na susjednom ostrvu. Ili u susjednoj Dominikanskoj Republici koja ima otprilike isto stanovnika i ukupan domaći proizvod. Stopa kriminalnih ubistava na Kubi je četvrina onih u Dominikanskoj Republici; životni vijek je šest godina duži (79 prema 73), a stopa smrtnosti novorođenčadi na Kubi je jedna šestina one u Dominikanskoj Republici.

Na Kubi postoji odlična zdravstvena zaštitu „medicina za sve”. Visoko kvalifikovanih ljekara ima 6,12 na 1.000 stanovnika (u Njemačkoj samo 3,73). Ljekara ima i za eksport. Samo u Brazilu radi 11.000 kubanskih doktora. U svoje vrijeme je poslato 5.000 doktora u Venecuelu.

Stopa pismenosti i smrtnosti novorođenčadi su superiorniji i u odnosu na SAD. Kubanci dolaze u red najobrazovanijih, prosjek je završena srednja škola.

Kastrov komunizam je potonuo sa Sovjetskim Savezom. Varijanta novog vijeka zove se ,,bolivarska revolucija”, a novi mecena po imenu Venezuela upravo je bankrotirao. Zato se Kuba već okrenula kapitalističkijem putu, sada se želi približiti SAD. No ni u tom najnovijem modelu za Kubu još nema govora o slobodi.

Istovremeno je Kubancima uskratio slobodu mišljenja i informisanja, političke protivnike je ,,trpao” u zatvoru, a sa svojim se neprijateljima ,,beskompromisno obračunavao”. Na zahtjev pape Argentinca, režim Raula Kastra pustio je na slobodu više od 700 kubanskih zatvorenika koji su bili optuženi po tamošnjim zakonima.

Raul (85) je najavio da će se povući sa političke scene poslije kongresa Komunističke partije 2018. Zapadni analitičari predviđaju borbu između „tvrde linije” Kastrovih pristalica i „naprednijih” članova režima. „Fidelova smrt otvoriće vrata većim sukobima i konfrontacijama između ove dvije struje”.

Jedan zapadni diplomata, koji je nekoliko godina živio u Havani, kazao je da su „Kubanci sahranili Fidela mnogo ranije i odavno gledaju u budućnost. Za njih je Fidel ništa više od veličanstvene uspomene” i da je trenutno bitno šta će se dešavati poslije ere Raula Kastra.

Tito – Kastro

Smrt Fidela Kastra podstakla je i prisjećanje na njegov odnos sa drugom harizmatskom ličnošću – Josipom Brozom Titom. U jednom intervjuu prije 30-ak godina Fidel se upitao: „Ko može da negira izvanrednu ulogu koju je odigrao Tito u istorijskom procesu, sprovođenju revolucije u Jugoslaviji, odbrani njene nezavisnosti”. Sada se pojavljuju tekstovi u kojima se potvrđuje ono o čemu se pričalo u doba dvojice državnika. Oni otkrivaju da odnosi Josipa Broza Tita i Fidela Kastra nisu bili baš tako harmonični kako se to u ,,stara” vremena prikazivalo u javnosti. Tito mu je zamjerao što se mnogo oslonio na Moskvu i nije dopuštao da se Pokret nesvrstanih okrene prema Sovjetskom Savezu. ,,Posebno su odnosi bili poremećeni kada se svijet 1962. godine našao gotovo pred nuklearnim ratom, a Tito je smatrao da Kastro nije na visini i odgovornosti svjetskog igrača. Oštro smo ga kritikovali, a Titu je smetala Kastrova euforičnost i naglašena radikalizacija prema Zapadu. Često je izražavao sumnju hoće li se Kastro držati dogovora, ali je bivša Jugoslavija ipak uvažavala njegov značaj”, objašnjava Budimir Lončar, bivši jugoslovenski diplomata. Lončar je iz prve ruke vidio da među njima nije postojala toliko dobra komunikacija kakvu je bivši jugoslovenski predsjednik imao s drugim svjetskim liderima: ,,Titu je mnogo toga smetalo, nije mu bio drag ni Kastrov odnos prema glavnim zapadnim akterima, ali uvažavao je njegov značaj i ulogu”. ,,Bio je dinamičan političar, ali i autokrata i diktator”, tvrdi bivši diplomata koji se mnogo puta susreo s Kastrom. Nakon brojnih susreta s Fidelom Kastrom Lončar je stekao utisak da je riječ o kontroverznoj ličnosti, ali da mu se ne može osporiti harizma. ,,Iako je bio determinisan hladnim ratom, izvorno je branio nezavisnost svoje zemlje. Bio je pokretač emancipacije od strane dominacije, idealist. Bez obzira na to što se u praksi taj idealizam znao pretvarati u politiku samo jedne strane, ne uvijek dobre i korisne”.

Ogroman uticaj na svijet

Odlazeći predsjednik Obama je saopštio ,,da će istorija zabilježiti i presuditi ogroman uticaj koji je ova pojedinačna ličnost imala na ljude i svijet oko njega”. On je izrekao garancije da „kubanski narod mora da zna da ima prijatelja i partnera u SAD.” No, budući predsjednik Donald Tramp se obradovao smrti „brutalnog diktatora koji je ugnjetavao svoj narod skoro šest decenija”. Tramp je tokom predsjedničke kampanje prijetio da će poništiti dogovor Kube i SAD ukoliko Kuba ne unaprijedi ljudska prava, prije svega religijske i političke slobode za kubanski narod i ne oslobodi političke zatvorenike. Nešto sjevernije, premijer Kanade Žastin Trido ocijenio je da je Kastro gajio „ogromnu posvećenost i ljubav prema Kubancima”, da je to bio „ vođa veći od života”, „legendarni revolucionar i govornik”. I da je uveo napredak u „obrazovanje i zdravstvo”.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:Broj 1363

Sljedeće

GLOBALNA DRAMA: Svijet pred haosom

Ne propusti

POSLIJE IZBORA DONALDA TRAMPA ZA PREDSJEDNIKA SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA: Kroz lavirint nepoznanica

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENLJIVA RATNA SREĆA I (NE)ADEKVATNA POMOĆ UKRAJINI: Rat iscrpljivanja resursa i nerava

Objavljeno prije

3 dana

26 Aprila, 2024

Objavio:

Monitor online

Do sada je Amerika poslala 44 milijarde pomoći od početka agresije prije dvije godine. Sadašnji paket je gotovo 61 milijardu dolara. Vijest je u Kijevu dočekana sa velikim olakšanjem i nadom. Nestašica artiljerijske municije i protivazdušnih sredstava još od kraja ljeta prošle godine uzima sve veći danak.. Od propasti ukrajinske kontraofanzive prošlog ljeta Rusija je ponovo preuzela inicijativu duž više od hiljadu kilometara širokog fronta

Prije dva dana je američki predsjednik Džozef Bajden potpisao paket pomoći za Ukrajinu koji je, nakon mjeseci zastoja usljed protivljenja Republikanaca, konačno izglasao Kongres 21. aprila. Usvojen je i zakon kojim se omogućava oduzimanje zamrznutih ruskih sredstava i njihovo preusmeravanje Kijevu. Do sada je Amerika poslala 44 milijarde pomoći od početka agresije prije dvije godine. Sadašnji paket od gotovo 61 milijardu dolara uključuje 13,8 milijardi za kupovinu sofisticiranog oružja, 13,4 milijardi za popunu američkih zaliha, 11 milijardi za podršku američkim saveznicima u regionu i još 13,8 milijardi za kupovinu američkih odbrambenih sistema za Ukrajinu. Dodatnih devet milijardi biće izdvojeno za ekonomsku pomoć kroz zajmove pod veoma povoljnim uslovima , koje će Bajden u potpunosti oprostiti u naredne dvije godine, uz odobrenje Kongresa. Posebno je izdvojeno 26 miliona dolara za praćenje raspodjele i trošenja američkih sredstava zbog neobuzdane korupcije u Ukrajini, posebno u Ministarstvu odbrane koje tresu korupcijski skandali.

Vijest je u Kijevu dočekana sa velikim olakšanjem uz nade predsjednika Volodimira Zelenskog da će pomoć ubrzo osjetiti „borci na prvim linijama fronta, kao i gradovi i sela koja pate od ruskog terora“.

Nestašica artiljerijske municije i protivazdušnih sredstava još od kraja ljeta prošle godine uzima sve veći danak. Utvrđeni grad Avdijevka u Donjetskoj oblasti koji je odolijevao silovitim napadima još od 2014. tokom prve ruske agresije je morao biti napušten 17. februara uprkos ogromnim gubicima koje su branitelji nanijeli ruskoj armiji plaćenicima i kriminalaima puštenim iz zatvora. Od propasti ukrajinske kontraofanzive prošlog ljeta Rusija je ponovo preuzela inicijativu duž više od hiljadu kilometara širokog fronta.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZARANJA GAZE: Sve veća cijena podrške Izraelu

Objavljeno prije

3 sedmice

5 Aprila, 2024

Objavio:

Monitor online

Galup nedavno objavljuje da je 55 posto Amerikanaca protiv rata Izraela u Gazi, a samo 36 posto ga podržava. Slika je još dramatičnija medju glasačima Demokrata, od kojih samo 18 posto podržava izraelsku agresiju, a 75 posto je protiv! Organizacijama demokratskog političkog establišmenta je sve teže da prihvati Bajdenove apele Izraelu da zaštiti civile i omogući dotok humanitarne pomoći, uz istovremene donacije oružja Izrelu

Ponedjeljak 1. aprila je bio dan kad su se stvari odvijale, onako kako bi trebalo da se odvijaju u nekom boljem svijetu, na način koji nijesmo vidjeli u prethodnih šest mjeseci neprestanih napada na Gazu, ni u reakcijama Izraela, ni u djelovanju njegovih moćnih patrona.

Radilo se o kratkotrajnoj “normalnoj”, reakciji ograničenoj na jedan “incident”, a koja je bila izazvana činjenicom da je Izrael u napadu 1. aprila prolio krv državljana moćnih, prijateljskih zemalja.

Sedam plemenitih humanitaraca iz organizacije Svjetska centralna kuhinja putovali su u konvoju od tri jasno obelježena vozila izmedju kojih je distanca bila najmanje pola kilometra. Pogodjeni su pojedinačno u odvojenim raketnim napadima od strane Izraela, u “sigurnoj” zoni kod grada Deir Al Balah u centralnoj Gazi.

Kao u slučaju desetina uništenih bolnica, škola, džamija i crkava, lokacije tri vozila su bile poznate Izraelcima. Dodatno u ovom slučaju, njihova ruta je bila unaprijed prijavljena i odobrena od Izraelske okupacione vojske.

Uprkos svim mjerama predostrožnosti,konvoj nije bio poštedjen i ubijeni su trojica Britanaca, Aurstalijanka, Poljak, humanitarc sa dvojnim američko-kanadskim državljanstom i Palestinac koji nije završio kao bezimena i nebitna žrtva kao preko 32.000 njegovih ubijenih sunarodnika.

Samo nekoliko sati poslije ovog masakra portparol izraelske vojske Daniel Hagari je održao poduži govor u kome je sa rukom na srcu rekao da se radilo o grešci i izrazio žalost zbog izgubljenih života nedužnih ljudi,

Oglasio se do sada nevidjenom brzinom državni sekretar SAD, Blinken koji je ubijene humanitarce nazvao herojima izražavajući očekivanje da će biti sprovedena brza i nezavisna istraga.

Britanski ministar inostranih poslova Dejvid Kameron je pozvao na hitni sastanak izraelsku ambasadorku u Londonu tražeći objašnjenje za ubistvo tri britanska državljanina.

Netanjahu je u toku dana dao dvije izjave u kojima figurarju riječi greška i tragedija, ali je kazao i da se “ovakve stvari dešavaju u ratu”. Ovo je i u Izraelu lojalnim vladajućim krugovima u Britaniji ocijenjeno kao neozbiljno, arogantno i bezosjećajno objašnjenje, što je dovelo do zahtjeva iz redova vladajućih kozervativaca da se obustavi prodaja oružja Izraelu.

Sa izuzetkom Generalnog sekrtetara, UN-a Guteresa, koji je istakao da se radi o ilustraciji načina na koji se vodi rat u Gazi, pozivajući na prekid vatre bez odlaganja, ni jedna od gornjih reakcija se ne bi desila da se radilo o uobičajhenim žrtvama – Palestincima.

Uz izražavanje šoka ovim najnovijim krvoprolićem, ali i brzim i detaljnim reakcijama i Izraela i njegovih Zapadnih saveznika, izvještači su podsjetili, da je u Gazi do sada ubijeno oko 200 UN humanitaraca Palestinaca. Komentatorima Al Jazeere nije promaklo da ni jednan od brojnih, prethodnih slučajeva očigledne asasinacije civila o kojima uglavnom saznajemo iz video trofeja izraelskih vojnika napravljenih mobilnim telefonima, nijesmo čuli niti priznanje niti preuzimanje odgovornosti.

Svakodnevica Gaze je tragedija za tragedijom, bez pauza izmedju. Dan masakra “stranih” humanitaraca, počeo je povlačenjem izraelske vojske iz najveće Al Šifa bolnice u centru razorenog Gaza sitija, posle dvonedjeljne invazije. Za sobom su ostavili nevidjenu devastaciju, uključujući i leševe desetina ubijenih i preminulih i destrukciju gotovo čitave medicinske opreme, namještaja i zidova bolnice.

Izraelska vojska je po povlačenju poručila svojoj javnosti da “Al Šifa više neće biti u finkciji”, proglašavajući ovaj očigledni ratni zločin uspješnom akcijom u kojoj su navodno ubili 200 vojnika Hamasa, uključujući i visoke vojne činove, a da za to nijesu ponudili ni jednog dokaza.

Teško je zamisliti da pomor boraca i lidera Hamasa u Al Šifi nije ovjekovječen brojnim video klipovima, koji bi poslužili kao pokriće za dosadašnje i buduće napade na zdravstvene, obrazovne i slične institucije, jer se u njima navodno kriju borci Hamasa, koristeći civile Gaze kao štitove.

Oštriji narativ koji je konačno počeo da stiže iz Vašingtona pod pritiskom domaćeg javnog mnjenja kome je dosta bezrezervne političke i vojne podrške Izraelu, rezultirao je prvom rezolucijom Savjeta bezbjednosti koja nalaže momentalni prekid vatre, oslobadjanje taoca i ekspanziju humanitarne pomoći, koja je prošla jer se SAD uzdržao od glasanja.

Izraelski premijer Netanjahu, a upućeni kažu i izrazito većinska populacija Izraela, su reagovali sa nevjericom i bijesom. Netanjahu je otkazao zvaničnu posjetu Bijeloj kući, uvjeravajući izraelsku javnost da ostaje na zacrtanom kursu konačne pobjede uz invaziju Rafe i totalno uništenje Hamasa, po bilo koju cijenu.

Masakri pacijenata i civila u Al Šifa bolnici, ubijanje izgladnjelih civila dok čekaju na humanitarnu pomoć, a vjerovatno i asasinacija stranih humanitaraca su Netanjahuovi praktični dokazi da će raditi što mu je volja, sa ili bez Amerike, što je strategija koju masovno podržava izraelska javnost.

Američka UN ambasadorka Linda Tomas-Grinfild je, čim je izglasana UN rezolucija o primirju, izjavila da ona nije obavezujuća. Predsjednik Bajden je uprkos oštrim riječima i odluci da humanitarnu pomoć organizuje kontra željama Izraela, Izraelu poslao sljedeći contingent oružja, bez koga ovaj rat, koga je Medjunarodni sud pravde karakterise vjerovatno genocidnim, ne bi mogao da se nastavi.

Radi se o 2000 bombi od jedne tone i 500 od četvrtine tone, koje sa lakoćom mogu da sravne sa zemljom čitave kvartove i za koje Vašington post kaže da ih Zapadne zemlje gotovo nikad ne koriste na gusto naseljenim lokacijama, kao što je Gaza, zbog izvjesnih civilnih žrtava.

Američko javno mnjenje užasnuto je do te mjere da je čak i predsjednički kandidat Donald Tramp, čije je predsjednikovanje bilo obilježeno zadovoljavanjem svakog, ma kako šokantnog zahtjeva Izraela, izjavio da Izrael pravi grešku, da mu teško pada da svaku noć gleda kako ljudima padaju zgrade na glave i da Izrael treba što prije da okonča ovaj rat.

Birači su ljuti na Bajdena i mnogi odbijaju da mu oproste saučesništvo u genocidu u Gazi. Nije mali šok da u Mičigenu, koji ima veliku arapsku i pro-palestinsku populaciju, Tramp ima 20 posto više potencijalnih glasova od Bajdena! “Bajden je mislio da se šalimo”, prokomentarisao je birač za medije.

Bajden i te kako ima razloga za brigu i ne samo u Mičigenu. Poznati istraživač javnog mnjenja organizacija Galup objavljuje nedavno da je 55 posto Amerikanaca protiv rata Izraela u Gazi, a samo 36 posto ga podržava. Slika je još dramatičnija medju glasačima Demokrata, od kojih samo 18 posto podržava izraelsku agresiju, a 75 posto je protiv!

Bajdenovi potezi kreiraju i rascjep sa bitnim organizacijama demokratskog političkog establišmenta, kome je sve teže da prihvati njegove apele Izraelu da zaštiti civile i omogući dotok humanitarne pomoći, uz istovremene donacije oružja i PR pokrića, koji ih čine mogućim. Tink tank Centar za američki progress je samo jedna od liberalnih organizacija koja je promijenila ploču i sada otvoreno zagovara obustavljanje pomoći Izraelu.

Izrael je zbog načina vojevanja u Gazi i zbog mnogih šokantnih izjava njegovih čelnika zaslužan za svoju sve veću političku izolaciju. Podržati poltiku Izraela, ovih dana znači izložiti se opasnosti za optužbe za saučesništvo u genocdu, aparthejdu i ratnim zločinima.

U Britaniji je nedavno procurila vijest da su vladini pravnici zaključili da Izrael krši medjunarodni humanitarni zakon i da su savjetovali premijera Riši Sunaka da obustavi prodaju oružja Izraelu jer bi to inkriminisalo Britaniju.

Vlada za sada odbija da ovo potvrdi, ali ćutanje na ovu temu će biti sve teže posle nedavne jednoglasne odluke “Medjunarodnog suda pravde” u Hagu, da naredi Izraelu da preduzme “sve neophodne i efektivne mjere” da spriječi dalje pogoršanje katastrofalnih životnih uslova Palestinaca u Gazi. Sud je de fakto optužio Izrael za glad u Gazi uz zahtjev da preduzme hitne mjere, uključujući otvaranje dodatnih sigurnih ruta za dostavu humanitarne pomoći u saradnji sa UN-om i obezbjedjivanje dovoljno hrane, vode, struje, goriva, smještaja i ostalih potrepština neophodnih za život.

Liderima širom svijeta, donedavnim apologetama Izraela, se izbori sužavaju pred izazovima masovne opozicije iz baze i zakonskim pritiscima. Izrael, pod trenutnim rukovodstvom, neće učiniti ništa da “prijateljima” olakša nastavljanje podrške.

Danas, (srijeda 3. mart ) glavni medjunarodni mediji su preplavljeni informacijama o ubijenim humanitarcima i analizama kako je došlo do izraelskog napada.

Detalji njihovih života i smrti su u fokusu pažnje široke javnosti koja ih s pravom identifikuje kao nesebične heroje koji su odlučili da pruže pomoć najugroženijoj populaciji na svijetu, stanovnicima Gaze.

Izvještaji o njihovoj humanitarnoj misiji i o njihovim zadnjim momentima, daju jasnu sliku i o katastrofalnom životu civila u Gazi i o načinu djelovanja izraelske ratne mašine.

Nije nerealno očekivati da će ubistvo šest medjunarodnih humanitaraca biti kap koja će preliti punu čašu i da će dovesti do kritičkog političkog preokreta koji nijesu izazvale desetine hiljada palestinskih žrtava. Njihovo stradanje će mnoge ljude širom svijeta ostaviti bez iluzija o tome da je ono što Izael naziva odbrambenim ratom za opstanak, u stvari genocid.

Crne statistike

2. april, 179. dan napada na Gazu:

– 32.916 ubijenih Palestinaca Gaze. Broj uključuje samo pronadjene i identifikovane, a ranjenih je najmanje 75.494.

– Ubijenih Palestinaca na okupiranoj Zapadnoj obali i u okupiranom Istočnom Jerusalimu je najmanje 451.

– Oko 600 izraelskih vojnika je ubijeno od 7. oktobra, a najmanje 3.302 ih je ranjeno.

– Broj ubijenih humanitaraca je 197. Prije mjesec dana UN je objavio da je ubijeno 122 novinara i medijskih radnika u Gazi uz puno veći broj dodatnih žrtava, ranjenih i uhapšenih na okupiranoj Zapadnoj obali, u Istočnom Jerusalimu i u djelovima Libana obuhvaćenim neprijateljstvima izmedju Izraela i Hizbolah boraca.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠESTI MJESEC NAPADA NA GAZU: Ključ rješenja u pogrešnim rukama

Objavljeno prije

1 mjesec

15 Marta, 2024

Objavio:

Monitor online

Nedostatak političke petlje Džoa Bajdena u komunikacji sa izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom, uz kombinaciju molbi, upozorenja i izraza bezrezervne odanosti Izraelu, rezultirao je nastavljanjem genocidnog pohoda. Zovu ga “rat protiv žena i djece”

Na drugi dan za muslimane svetog mjeseca Ramazana, u utorak 12.marta ni Palestinci Gaze, ni oni koji žive u okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu, nijesu bili poštedjeni genocidne rutine umiranja, ranjavanja i razaranja.

Krvavi balans sto pedeset osmog dana uništavanja Gaze je desetine ubijenih i ranjenih civila u bombardovanju iz vazduha, sa mora i sa kopna duž čitave površine Gaze, sa najvećim intenzitetom u sjevernom dijelu.

Palestinska novinska agencijka WAFA, javlja da su razaranja izraelskih ratnih aviona posebno skoncentrisana na Gaza siti i okolinu. Ovo je žarište rata od prvih dana agresije Izraela, a većina populacije iz ovog dijela protjerana je na jug Gaze u okolinu grada Rafa uz granicu sa Egiptom. Preko milion etnički očišćenih Gazana živi u improvizovanim šatorima, u jezivim uslovima. Bez dovoljno hrane, vode, elementarne medicinske pomoći, sanitarija i bez zaštite od stalnog bombardovanja.

U beskrajnim naseljima pod šatorima haraju bolesti, a žrtve genocida počinju u sve većem broju da umiru i od tihih ubica, od gladi i žedji. Fotografije koje kruže socijalnim medijima, a kojima daju kredibilitet novinari iz Gaze, su zastrašujuća ilustracija kumulativnog učinka mjeseca gladi, žeđi i terora kojima prvo podliježu najslabiji: djeca, stariji i bolesni.

Neki pokušavaju da se vrate na sjever u mjesta gdje su živjeli. Smatraju da je smrt neizbježna, pa makar da umru na svome.

Rijetki uspijevaju, a kad stignu ne propoznaju ni jedno crtu iz svojih života prije oktobra. Često ne mogu da pronadju gdje im je bila kuća.Pokušavaju da prežive pod napadima još intenzivnijim nego na jugu i bez humanitarne pomoći koja u ovaj dio nije stizala od početka rata.

Izrael je na ruševinama sjevernog dijela Gaze uspio da izgradi saobraćajnicu koja kida Gazu poprečno na dva dijela. Preko nje se može preći samo kroz punktove koje kontroliše okupaciona vojska, koja je stekla reputaciju da puca na sve što mrda, i koja ako postavlja pitanja ne čeka na odgovore.

Radi se o koraku u pravcu ostvarenja otvorenog plana Izraela da čitavu Gazu isprazni od palestinske populacije, čemu se verbalno protive i SAD i EU. Iz tog razloga, ali i zbog žestokog otpora boraca Gaze, ovaj plan je samo donekle sproveden i to upravo u sjevernom dijelu, jer ga Izrael, navodno, drži pod kontrolom.

Ovo je ilustracija stepena neuspjeha petomjesečnog vojnog pohoda Izraela na Gazu. Uprkos tome što ima najmodernije oružje iz nepresušnih SAD i EU arsenala, uprkos taktici uportrebe neprimjerene sile i neselektivne devastacije svega što im se nadje na putu, Izrael još uvijek snosi ogromne žtrve u napadima pokreta otpora. Oko 600 izraelskih vojnika je do sada izgubilo živote, a radi se o umanjenoj cifri koja isključuje vojnike iz specijalnij jedinica, čija imena se ne objavljuju. Preko 3200 vojnika je ranjeno i realno je očekivati da će bilans žrtava rasti na obje strane, dok se ne uspostavi primirje.

U poredjenju sa palestinskim žrtvama izraelske se čine neznatnim, ali se treba podsjetiti da su ove brojke šokantne za Izraelce. Oni nijesu navikli da ginu upravo zbog taktike “minimalizovanja svojih žrtava”’ koja rezultira masovnim “kolateralnim” žrtvama na palestinskoj strani.

U tom stilu je preko noći i do podne 12. marta, na sjeveru ubijeno 10 ljudi, a ranjeno 20. U gradu Deir Il Balah u centralnom dijelu, bombardovana je privatna kuća iz koje je do sada izvadjeno osam tijela, žena i djece, dok su mnogi još pod ruševinama.

U okolini grada Kan Junis ubijeno je nekoliko desetina ljudi a bombe su padale i južnije po gradu Rafa i tik uz šatorsko naselje sa izbjeglicama.

Da bi se mogao zamisliti teror populacije Gaze, treba se sjetiti da se radi o komadiću zemlje koji je dugačak 41 kilometar ,a širina mu je od pet do 13 kilometara!

Nedostatak političke petlje Džoa Bajdena u komunikacji za izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom, uz kombinaciju molbi, upozorenja i izraza bezrezervne odanosti Izraelu, rezultirao je nastavljanjem genocidnog pohoda. Zovu ga rat “protiv žena i djece” sa preko 100 hiljada žrtava i sa dva miliona ljudi koji gladuju, dok na stotione UN i drugih šlepera sa humanitarnom pomoći čekaju danima na granici sa Egiptom i na dijelu granice sa Izraelom.

Apeli i molbi Bajdena, saveznika koji obezbjedjuje oružje, novac i PR podršku, ne uspijevaju da pomjere šlepere preko granice i bar donekle utišaju uzavrelo domaće javno mjenje u ključna predizborna vremena. Netanjahu zna da svojim akcijama dodaje Bajdenovoj političkoj impotenciji i da pothranjuje Bajdenov pogubni imidž zaboravnog starca koji se ne snalazi najbolje u svijetu u kome bi trebalo da igra vodeću ulogu.

Netanjahuovi motivi uključuju i onaj koji se smatra najvažnijim: kraj rata u Gazi značio bi i kraj njegove političke karijere, a vjerovatno i gubljenje slobode zbog optužbi za korupociju. Drugi bitan motiv Netanjahua je da sa sebe spere optužbe da je zaspao na poslu i omogućio napad iz Gaze i da demonstrira da je spreman na totalnu eliminaciju, po svaku cijenu, otpora Palestinaca. .

Nije nelogičan ni motiv da bi poraz Bajdena i pobjeda Trampa bili u interesu Izraela.Makar za dlaku, Trampova podrška Izraelu bila bi “bezrezervnija “.

Što se tiče Bajdenove motivacije, jedno je jasno: Izrael je do te mjere bitna politička ekspozitura SAD-a na Bliskom istoku, da nema toga što Izrael može uraditi, da zavrijedi prekid vojne i političke podrške ili, ne daj bože, primjenu sankcija.

Činjenica je da Bajden podržava rat protiv Gaze, i šire protiv Palestinaca, ali ne može sebi da priušti reakciju javnog mnjenja na horor slike pomora civila nasiljem i gladju.

Kad je svijet zahvaljujući društvenim mrežama, i medijskim kućama, kao što je Al Jazira, počeo da gleda direktan prenos genocida u Gazi, eksponirana je uloga SAD i drugih moćnih zapadnih zemalja kao nesumnjivih ključnih kolaboranata.

Bajden je promijenio ton, ali ne i suštinski pristup. Odlučio je da uvede sopstvene inicijative kojima je cilj da utole, po riječima komentatora “glad SAD medija za pozitivnim vijestima”, a ne glad miliona u Gazi.

Američki avioni su počeli padobranima da spuštaju humanitarnu pomoć. Njihova ukupna količina se može smjestiti u jedan šleper, a prije oktobarskog razaranja je Gazi trebalo 500 šlepara da se održi u životu.

Haos koji je stvorio ovaj Bajdenov okrutni medijski spin je bio očekivan. Paketi čiji se padobrani nijesu otvorili ubili su petoro ljudi, od kojih su dvoje bili djeca i doveli su do razdora medju prevelikim brojem očajnika koji se bore za dio nedovoljne količine hrane.

Simultano sa “bombardovanjem Gaze hljebom “, SAD šalju sljedeću tranšu oružja Izraelu. “Da umremo siti”, komentarišu Palestinci.

Druga Bajdenova ideja je da SAD armija izgradi luku u Gazi za dostavljanje pomoći, a da američki vojnici ne kroče na tlo Gaze. Radi se o još ciničnijem medijskom spinu, kome treba dva mjeseca da zaživi i koji će, ako mu ne istekne rok političke upotrebljivosti, dovesti u opasnost živote još većeg broja Gazana, koji će biti na meti i SAD i izraelskih vojnika, sumnjičavih i lakih na okidaču.

Bajden pokušava i promjenu režima u Izraelu. U izuzetno neobičnom potezu, rezervisanom za opozicione lidere neprijateljskih zemalja, Stejt department je nedavno pozvao u zvaničnu posjetu Netanjahuovog rivala Beni Ganca, koji je član Ratnog kabineta Izraela. Razbjesnjeli Netanjahu je naredio izraelskoj SAD ambasadi da ignoriše Gancovu posjetu.

Izvještaj obavještajnih službi SAD-a o potencijalnim prijetnjama i procjena njihove opasnosti po SAD, koji je objavljen prije desetak dana, govori da su potezi Netanjahua rizični po medjunarodnu poziciju i Izraela i SAD.

Isti izvještaj ne izražava optimizam oko brzog završetka rata u Gazi. Dovode se u pitanje šanse izraelske vojske da pobijedi Hamas. Predvidja se da Hamas može da opstane u produženom ratu i da se regeneriše. Očekuje se i da će rat u Gazi dovesti do radikalizacije u drugim djelovima svijeta i do radjanja novih militantnih i ekstremnih grupa.

Izvještaj eksplicitno kaže da je pozicija Netanjahua kao lidera u opasnosti zbog odbijanja da prihvati pregovore o palestinskoj državi. Očekuje se i nastavak protesta unutar Izraela sa zahtjevima za Netanjahuovim smjenjivanjem i novim izborima.

Ključ rješenja je u rukama SAD-a. Može se reći nažalost, jer Bajden propušta istorijsku šansu da kao lider uradi pravu stvar i za Palestince i za svoju zemlju, koja sebe vidi kao lidera “slobodnog svijeta “ i sve je usamljenija u tom mišljenju.

Stanovnici Gaze slave Ramazan gladni, u stotinama razrušenih džamija. Imaju bezrezervnu i glasnu solidarnost i podršku miliona običnih ljudi širom svijeta.

Rat u Gazi je predočio mnogima da lideri koji treba da ih zastupaju shvataju tu dužnost kao formalnost i nemaju moralnih dilema kad ignorišu svoju javnost i svrstaju se uz zemlju za koju Medjunarodni sud pravde u Hagu kaže da protiv nje ima osnova optužba za genocid.

Na nedavnom masovnom protestu za Palestinu u Londonu, vidjela sam plakat: Palestina će nas sve ostoboditi. Nadati se da se ne radi samo o tračku nade, već o lavini koja je nezustavljiva.

Izvjesno je da svijet nikad neće biti ono što se mislilo da je prije 7.oktobra. Zvjerstva koja čini Izrael, uz podršku čelnika razvijenih zemalja, izazvala su budjenje i masovna previranja koja dovode u pitanje stubove na kojima počivaju zapadne demokratije.

Crne statistike Gaze, utorak 12. marta

31,112 ubijenih, uz nekoliko hiljada nestalih
Najmanje 72,760 ranjenih
25-oro djece je od početka marta umrlo od gladi i dehidracije
Tim Euro-Mediteranian hjuman rights monitor-a javlja sa terena u Gazi o dnevom umiranju starijih osoba od gladi i nedostatka liječenja
Žrtve se u Gazi sahranjuju u impovizovanim grobljima kojih ima preko 140 medju ruševinama kuća
423 Palestinaca je ubijeno na okupiranoj Zapadnoj obali u Istočnom Jerusalimu.