Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Veliki izbor

Objavljeno prije

na

Osnovni ili minimalni prihod za sve, danas uživa jednako ostrašćenu podršku i osporavanje, i to i na levici i na desnici, i po tome je on izuzetan, pa i intrigantan fenomen. Kako se ovaj fenomen može objasniti?

Najlakše je objasniti podršku koju osnovni ili minimalni prihod ima na levici. Zahtev da svi ljudi imaju garantovan osnovni ili minimalni prihod, kao uslov za jednakost u šansi i dostojanstvu, tradicionalni je zahtev levice, pa je sasvim normalno da ga ona podržava i danas, kada su konačno stvoreni realni ekonomski uslovi za njegovo ostvarivanje.

Ali otkuda onda osporavanje ovog zahteva od strane dela levice. Bez ulaženja u detalje, onako sasvim generalno, može se reći da se ova osporavanja odnose na one oblike ostvarivanja ovog zahteva koje zagovara desnica, i to se naravno može razumeti, kao što se može razumeti i obrnuto, da se odgovarajuća osporavanja ovog zahteva od strane desnice odnose na one oblike njegovog ostvarivanja za koje se zalaže levica.

Najintrigantnija ostaje podrška koju ovom zahtevu pruža današnja desnica. I to ne onaj njen manji, tradicionalni, konzervativni deo, koji je, zajedno sa socijalistima, to se danas često zaboravlja, ovom zahtevu podršku pružao od samog početka industrijskog kapitalizma pre dva veka, nego onaj njen najkrupniji i najmoćniji deo, koji se danas najčešće označava kao volstrit, dipstejt ili krupni kapital.

Pa ipak, iako je ova podrška nešto složenija, ni nju nije teško objasniti. U osnovi, reč je o jednoj vrsti preventivne akcije (kontrarevolucije), pomoću koje vladajući odnosno krupni kapital nastoji da ostvari svoja dva najznačajnija cilja, na ovom stupnju njegovog razvoja.

Prvo, da prihvati deo zahteva za uvođenje osnovnog ili minimalnog prihoda za sve, koji je danas toliko nesporan i očigledan. I da na taj način spreči, ili makar ublaži, pobunu eksproprisanih i obespravljenih, koja bi inače bila verovatna i opasna.

I drugo, da na taj način, istovremeno, pa makar i samo privremeno, prevaziđe aktuelnu krizu kapitalizma kao sistema. Koju je strahovito povećavanje unutrašnjih ekonomskih i socijalnih bi-polarizacija u poslednjih trideset godina dovelo do toga da ovaj sistem sada jede samog sebe. Jer ne obezbeđuje neophodnu tražnju. Pa ovu sada treba veštački proizvoditi i obezbeđivati. Putem unutrašnjeg i vanjskog nasilja. Ili, nešto konkretnije, putem faraonskih javnih radova, zidova i zabrana, kao i putem beskonačnih međunarodnih sukoba odnosno ratova. Pa i po cenu da pozni kapitalizam retardira u neki novi feudalizam. Breksitizam i trampizam su tek početak.

Ovime se dolazi i do onog najznačajnijeg, što kao vododelnica deli i odvaja levicu i desnicu. I kada se zalažu za uvođenje neke vrste osnovnog ili minimalnog prihoda za sve, naime, levica i desnica to čine iz sasvim suprotnih razloga. Levica kao prvi korak u prevazilaženju, desnica kao poslednje sredstvo za očuvanje kapitalizma kao sistema.

Ništa novo, neko bi rekao. Od kada je levice i desnice, to je tako. I jeste. Ali, uz jednu značajnu razliku. Kapitalizam kao istorijski sistem danas je na izmaku. U svojoj poznoj, pa i terminalnoj fazi. Pored ostalih, o tome uverljivo pišu i ekonomist Džeremi Rifkin i sociolog Imanuel Volerstin. Ova dvojica, kao i velik broj drugih najznačajnijih intelektualaca današnjice, svi ipak nisu na dvoru, hvala bogu, slažu se još i u tome, da se pojava nekog novog istorijskog sistema, boljeg, ali, moguće, i lošijeg od ovog odlazećeg, može očekivati negde oko 2050. Zbog toga se i borba koja se između levice i desnice danas vodi, uopšte, pa i oko osnovnog ili minimalnog prihoda za sve, najbolje može razumeti – kao deo ovog velikog istorijskog izbora.

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Slaganje vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od pozne antike i poznog feudalizma do poznog kapitalizma

 

 

U svakom momentu, istorija je kompleksna kombinacija ili dvojstvo ponavljanja i promene, nikada ni samo ponavljanje, ni samo promena, kako mnogima najčešće izgleda. A ovo kompleksno dvojstvo, opet, dolazi iz dva druga, ne manje kompleksna dvojstva. Najpre, iz dve različite komponente i dinamike čovekovog bića, njegove moralne i političke komponente i dinamike, koja je, po pravilu, spora, stagnantna, ili čak negativna, i njegove naučno-tehnološke komponente i dinamike, koja je, po pravilu, progresivna, brza, ili čak eksponencijalna, iz one prve, dakle, koja je ciklična i usporena, i one druge, koja je sekularna i ubrzana. A onda, i iz dva kvalitativno različita stanja konkretnog istorijskog sistema, prvog, koje je stabilno i manje ili više determinističko, i drugog, koje je nestabilno i više probabilističko.

Ali sve ovo gore bilo bi preterano pa i loše apstraktno bez odgovarajuće istorijske konkretizacije. Koju najavljuje podnaslov ove kolumne. Upoređivanje našeg istorijskog vremena poznog kapitalizma sa prohujalim vremenima pozne antike i poznog feudalizma. Uz pomoć postnjutnovske fizike Ilje Prigožina, društvene i kulturne dinamike Pitirima Sorokina, istorije dugog trajanja Fernana Brodela, i teorije svetskog sistema Imanuela Volerstina, u ovim trima velikim poznim epohama, nije teško prepoznati njihova zajednička ciklična ponavljanja, posebno ponavljanja opasnih povećanja, a onda i eskalacija haosa i nasilje, ali i odgovarajuće istorijske promene i razlike među njima.

Ove druge, promene i razlike među njima, najbolje se mogu videti pri upoređivanju poznog kapitalizma, u kojem još uvek živimo, i poznog feudalizma (koji nam je, ipak, bliži od pozne antike). A sve ovo, dakle i ciklična ponavljanja, i sekularne promene, najbolje se mogu videti u izvanrednom konceptu, ideji i kritici Tehno-feudalizma, grčkog ekonomiste i socijaliste Janisa Varufakisa. Koncept koji nije ni pozni kapitalizam, ali ni prosti povratak u pozni feudalizam, nego neka njihova kompleksna istorijska kombinacija. A u kojoj je glavna novost, koja pravi odlučujuću razliku među njima, zapravo, nova, digitalna tehnologija. Pa i feudalizam, feudalci i kmetovi u, da to kažemo rečima samog Janisa Varufakisa, digitalnim oblacima.

Odmah posle Drugog svetskog rata, 1945., ubrzani progres u razvoju novih tehnologija, doveo je i do otkrića, pa i prve ekstremne (zlo)upotrebe, novog, apokaliptičkog, nuklearnog i drugog oružja za masovno uništavanje. A dinamika čovekovog morala, svesti i politike, ostala je i dalje (mnogo) sporija. Pri ovakvom stanju stvari, kako je to pre desetak godina primetio još jedan veliki svetski mislilac, Noam Čomski, pravo čudo je što do nuklearno-ekološke apokalipse, već nije došlo. Pogledajte samo izuzetne likove, tikove i ponašanja, tri najveća i najpoznatija nuklearna vrhovnika na planeti, Donalda Trampa, Vladimira Vladimiroviča Putina i Kim Džong Una. O svemu ovome, ovi njihovi likovi, tikovi i ponašanja, jednako dobro govore, kao i sve najbolje knjige ovog sveta.

Tako da je naša ukupna situacija, ovde i danas, na planeti Zemlji, postala krajnje, čak nepodnošljivo kontradiktorna. Zahvaljujući jednom istom faktoru, eksponencijalnom napretku u razvoju nauke i tehnologije, čovek nikada u svojoj dosadašnjoj istoriji nije bio bliži ostvarenju najprogresivnijih ciljeva svog ukupnog razvoja (pomislite samo na oslobađanje rada u obliku uvođenja četiri radna i tri neradna dana u okviru jedne radne sedmice), ali, istovremeno, zbog velikog deficita one kritične svesti, i svom strašnom, apokaliptičkom kraju. Biti ili ne biti, pitanje je sad. Ali zaista, u najužem smislu te reči.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Crazy But Not Stupid

Objavljeno prije

na

Objavio:

Donald Tramp u ogledalu Bernija Sandersa

 

 

Naslov ove kolumne, najkraći je rezime govora Bernija Sandersa, kojim je ovaj izuzetni, progresivni i nezavisni/vanstranački senator i političar SAD, krajem oktobra 2025., podržao svog mnogo mlađeg, ali politički bliskog, demokratskog socijalistu, muslimana i imigranta, Zohrana Mamdanija, za novog gradonačelnika Njujorka. Pri tome, međutim, ni ono „Crazy“ (lud), ni ono „But Not Stupid“ (ali ne i glup), nije shvaćeno dovoljno ozbiljno.

Ovo posebno važi za ono prvo. Od strane ne malog dela političke javnosti, ono „Crazy“ shvaćeno je potpuno pogrešno, kao obična predizborna retorika, preterivanje i psovka. A uopšte nije tako. Ko o ovome želi da se obavesti, najbolje je da pročita knjigu Bendi Li (Bandy Lee), profesorice Medicinskog fakulteta sa Jejla, jednog od top ten američkih i svetskih univerziteta: The Dangerous Case of Donald Trump iz 2017. Zajedno sa još dvadesetsedam vrhunskih eksperata, psihologa i neuropsihijatara, ona je, u ovoj knjizi, na samom početku prvog mandata Donalda Trampa, kao novog predsednika SAD, upozorila na ekstremni narcizam, paranoju, sociopatiju i druge simptome njegove ozbiljne mentalne bolesti, koja bi, sa funkcije najmoćnijeg čoveka u SAD i na planeti, mogla da ugrozi čitav svet. Danas, samo godinu od početka njegovog drugog mandata, sve ovo, toliko je očigledno, da to ne vide samo oni koji to ne žele.

Ali je problem u tome, što onih koji to ne žele, na žalost, ima previše. Makar za sada. Reč je o, malo je reći, zainteresovanoj klasi američkih i svetskih ultrakapitalista, koja je Donalda Trampa dovela na vlast, i koja će učiniti sve što je u njenoj moći, da ga tu zadrži najduže što može, evo već je počela i politička priča o njegovom (neustavnom odnosno protivustavnom) trećem mandatu. A na sve ovo se nadovezuje i ono „But Not Stupid“, drugi deo iz govora Bernija Sandersa, koji je još manje shvaćen, ali je, za naše, to jest američke i svetske ultrakapitaliste, bio i ostao, još značajniji. Reč je o retkoj sposobnosti Donalda Trampa, da interese vladajućih američkih i svetskih ultrakapitalista, uspešno prepozna, promoviše i realizuje.

Pri tome, Donald Tramp je bio i ostao posebno uspešan u jednoj izuzetnoj političkoj tehnici. U prikrivanju ovog drugog, onim prvim. Podsetimo još jednom. Prvo je „Crazy“, ludilo, uzburkana površina, beskonačni rijeliti. Drugo je „But Not Stupid“, interes krupnog kapitala, kako se to nekada govorilo. Samo u svom prvom predsedničkom mandatu 2016-2020., Donald Tramp je, primenjujući upravo ovu tehniku, realizovao najmanje dve značajne unutrašnje političke promene, najpre smanjenje poreza za najbogatije i najmoćnije ultrakapitaliste (naravno sve to pod pričom o navodnom smanjenju poreza uopšte), a onda i izbor novih sudija Vrhovnog suda SAD, pomoću kojih je ovaj najviši sud u toj zemlji, postao najkonzervativniji i najposlušniji u svojoj novijoj istoriji. A o ove dve značajne promene, u javnosti je bilo mnogo manje debate, nego o svim onim svakodnevnim ludilima i ekscesima.

Na ovaj način, Berni Sanders je uverljivo pokazao, kako je Donald Tramp, u promociji i zaštiti vladajućih interesa američkih i svetskih ultrakapitalista, u poslednjih deset godina, bio i ostao ne samo „Not Stupid“, nego i uspešniji, čak mnogo uspešniji, nego što su to bili svi njegovi klasni i politički protivnici, u zaštiti interesa svojih, radnih i srednjih klasa. I zato je Berni Sanders, pozvao ove druge, da se, u ovoj borbi, u mnogo većem broju, i mnogo energičnije, pridruže Zohranu Mamdaniju, Aleksandri Oktaviji-Kortez, njemu i drugim demokratskim socijalistima u SAD i svetu. Posebno zbog toga što je ono dramatično Ili-Ili upozorenje Roze Luksemburg od pre oko sto godina: Ili socijalizam ili varvarstvo, ovde i danas, postalo mnogo, mnogo opasnije: Ili socijalizam ili (nuklearno-ekološka) apokalipsa.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Koncentraciona vlada ili vlada političkog centra ( II)

Objavljeno prije

na

Objavio:

 Tužilački aspekt

 

Tužilački aspekt iz podnaslova ove kolumne deo je unutrašnjeg aspekta iz podnaslova kolumne koja je ovoj kolumni neposredno prethodila. Ali deo, koji ovaj aspekt, i sve one razloge, za koncentraciju ili centar, izložene u prethodnoj kolumni, najkonkretnije i najdramatičnije manifestuje.

Kompleksno i kontradiktorno stanje unutar aktuelne crnogorske tužilačke organizacije, najbolje pokazuje koliko je Crna Gora već u jednoj vrsti poluvanrednog stanja. Reč je o tužilačkoj organizaciji, koja ima svoje briljantne vrhove svetlosti, na čelu sa nevelikim ali posvećenim timom GSDT Vladimira Novovića, ali i svoje mafiokratske širine i dubine i ponore tame, još uvek najvećim delom anonimne.

Najnoviji mračni „dragulj“ ove druge, jeste njena objava „zastare“ Afere Telekom, krajem jula ove godine. „Zastare“ pod navodnicima, zbog toga što čak i svaka, pa i najbenignija procesna radnja, a kamoli višegodišnji teški krimen pomaganja i proizvodnje „zastare“, od strane mafiokratskog dela tužilaštva, samu ovu „zastaru“, prekida i onemogućava. Tako da je i onaj „disciplinski“ postupak, protiv onog jednog jedinog tužioca, potpuno neadekvatan odnosno nedovoljan.

Ali je i ova „zastara“ samo vrh ledenog brega. U ovom istom bregu, i to u onom njegovom najmračnijem delu, odgovor čeka i mnoštvo drugih najtežih krivičnih dela. Među njima, i ona najteža. Iz mračnih 1990-ih. Krivična dela ratova i ratnih zločina pa i genocida kao onog najvećeg i najtežeg među njima. Krivična dela koja ne zastarevaju. Šta je sa njima? Gde je njihovo mesto u onom našem sve nepodnošljivijem dvovlašću vrhova svetlosti i ponora tame? U nedostatku kapaciteta i zbog toga dugim i teškim pripremama vrhova svetlosti? Ili u konačnoj premoći mafiokratskih delova tužilaštva?

Za autora ove kolumne, ova pitanja imaju posebnu, pa i ličnu težinu. Zbog toga što je, zajedno sa Esadom Kočanom i pokojnim Kočom Pavlovićem, pre više od deset godina, podneo dve krivične prijave iz ovog strašnog i nezastarivog domena. Obe protiv Mila Đukanovića i vrha crnogorske vlasti iz mračnih 1990-ih. Najpre, 2012., za nezastarivo krivično delo deportacija civilnog odnosno bošnjačkog  stanovništva 1992., u vezi sa progonom pokojnog Slobodana Pejovića, koji je o njima, malo je reći, herojski svedočio, i platio zdravljem i životom, a onda i 2014., za nezastarivo krivično delo genocida, u vezi sa progonom Ibrahima Čikića, još jednog heroja, žrtve i svedoka ovog pandemonijuma.

Ali, na stranu sada i ova lična dimenzija. Neprocesuiranje ovih i drugih nezastarivih ratnih zločina iz mračnih 1990-ih, teško opterećuje i naše današnje, ali i naše dolazeće 2020-e. Ukoliko se relativno brzo, a najviše za godinu ili dve, ne procesuiraju, i ova najteža i nezastariva krivična dela, to će biti samo još jedan znak, da je, i u tužilaštvu, nadvladala ona njegova mafiokratska strana. A mafiokratija, makar za autora ove kolumne, nikada nije bila vulgarna politička psovka, nego najdramatičnija politička realnost. U mafiokratskom delu tužilaštva, o kojem je u ovoj kolumni bilo najviše reči, to se najjasnije vidi, ali je i ovaj deo, samo delić naše ukupne mafiokratije. U sve tri grane vlasti. I u celom društvu.

A ovolika, rekao bih čak dramatično velika moć mafiokratije u našoj maloj i jedinoj, glavni je razlog zbog kojeg autor ove kolumne smatra da je koncentraciona vlada ovde i danas, ali i sve do kraja 2020-ih, verovatniji, adekvatniji i bolji politički oblik za savladavanje „hobotnice“, nego što bi to mogao da bude politički centar. Ali je ova ista drama, dovoljan razlog, i za njegovu spremnost, da podrži novu parlamentarnu većinu i vladu političkog centra, ukoliko se, u godinama koje dolaze, pokaže da je ovaj centar bio vitalniji i jači, nego što je to njemu izgledalo da može biti, krajem 2025.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo