Povežite se sa nama

SVIJET

TURSKA PO MJERI TAIPA ERDOGANA: Hapšenja bez kraja

Objavljeno prije

na

Za mnoge stanovnike Turske bilo je to obično veče jednog petka. Već navikli na pojačane mjere bezbjednosti nakon nekoliko terorističkih napada, ljudi su i vijesti 15. jula prošle godine kako su vojnici blokirali most preko Bosfora i avione koji su letjeli nisko nad zgradama vlade u Ankari protumačili tek kao preventivne mjere protiv mogućih novih napada.

Kad se premijer Binali Jildrim pojavio na televizijskim ekranima nekoliko sati kasnije i objavio da je upravo u toku pokušaj vojnog udara, milioni Turaka koji nisu doživjeli krvavi vojni udar 1980. bili su zaprepašteni. I taj je pokušaj prošao krvavo: u noći između 15. i 16. juna je poginulo 248 osoba i više od 2.000 je ranjeno. Desetine javnih zgrada oštećeno je projektilima iz vojnih aviona, uključujući i zgradu parlamenta i predsjedničku palatu u Ankari.

U prvim časovima uzgledalo je da je puč dobro organizovan. No, kako su se vijesti širile preko društvenih mreža, hiljade običnih ljudi, naročito sljedbenici predsjednika Redžepa Taipa Erdogana i njegove partije okupuili su se na poziv vlasti nenaoružani na ulicama i trgovima gradova da bi se oduprli puču. Na kraju su civili prevladali, ali uz visoku cijenu: 241 ubijen i 2.194 ranjena, u najkrvavijem od četiri državna udara u 96 godina istorije turske republike.

Pokušaj vojnog udara nije uspio. No, događaj je promijenio Tursku. Jedna od prvih reakcija turskog predsjednika Erdogana i njegove Stranke pravde i razvoja (AKP) bila je proglašenje vanrednog stanja 20. jula. To je opravdano mjerom nacionalne bezbjednosti kako bi bili otkriveni i kažnjeni učesnici puča. Rok trajanja vanrednog stanja određen je na tri mjeseca, ali ga je parlament do sada četiri puta produžavao. Posljednji put u ponedeljak, 17. jula.

Na političkoj ravni, najvidljivija posljedica vanrednog stanja bilo je korištenje predsjedničkih dekreta: oni, u suštini, imaju snagu zakona i nije im potrebno odobrenje parlamenta. Od proglašenja vanrednog stanja do sada su izdata 24 predsjednička dekreta. Turska opozicija kritikujje takav način vladavine kao nedemokratski i žali se da je parlament postao beskoristan….

Lider najveće opozicione partije Republikanske narodne stranke Kemal Kilicdaroglu, tražio je dan prije novog produžetka vanrednog stanja da ono bude ukinuto pošto je, prema njegovim riječima, “postalo stalno”. Za dekrete koje je donio Erdogan, koji omogućavaju hapšenje poslanika i novinara, te izbacivanje nastavnog osoblja s univerziteta, Kiličdaroglu je kazao da su takve mjere sprovođene i u Trećem rajhu.

Ubrzo poslije pokušaja državnog udara počele su čistke: više od 168.000 osoba optuženo je za veze s organizacijom Fetullaha Gulena, nekada bliskog Erdoganu. Vladini krugovi govore o terorističkoj organizaciji Fetulahista (FETO) koju optužuju da je organizovala i pokušala da sprovede vojni udar.

Gulen se prije nekoliko godina sklonio u Sjedinjene Američke Države, odakle negira bilo kakvu umiješanost u pokušaj puča. Prema informacijama turskog ministra pravosuđa Bekira Bozdaga, od pokušaja puča uhapšeno je više od 50,000 osoba, a za njih oko osam hiljada raspisane su potjernice.

Slijedom predsjedničkih dekreta zatvoreno je na hiljade institucija, uključujući univerzitete, privatne škole i školske domove, zdravstvene ustanove, zadužbine i druge ustanove koje su optužene za veze s Gulenom. Najveći dio, oko dvije trećine, odnosi se na škole i domove, s obzirom na veliko zalaganje Gulenovog pokreta za obrazovanje i medije proteklih godina.

Za povezanost sa FETO optuženo je i 965 preduzeća i njihovu imovinu je preuzeo državni Ured za osiguranje zaloga (TMSF) koji inače nadzire poslovanje banaka. Po posljednjim podacima koje je objavio TMSF, vrijednost tih preduzeća je oko 10 milijardi eura, s oko 4,5 milijarde eura kapitala. Ona su imala 46.357 zaposlenih i njihova sudbina je još neizvjesna.

Preko 150.000 državnih službenika je suspendirano, a više od 100.000 dobilo je otkaz. Naročito je pogođeno ministarstvo obrazovanja: otjerano je oko 33.000 učitelja, ali i preko 10.000 službenika policije, 7.655 pripadnika oružanih snaga i 3.396 zaposlenih u pravosuđu.

Turski univerziteti bili su posebna meta čistki poslije pokušaja puča. Prema posljednjim podacima sindikata turskih javnih radnika Genel-Is, otpušteno je 5.295 akademika, a više od njih stotinu uhapšteno je u protekloj godini.

Turski mediji, koji su već ranije bili na udaru raznih istraga i optužbi za financijske malverzacije, još su žešće napadnuti poslije pokušaja puča. Prema nezavisnoj inicijativi za praćenje stanja u medijima trenutno je u zatvoru 166 profesionalnih novinara. Prije pokušaja puča bilo ih je četrdesetak.

Turska vlada neprestano ponavlja da su te osobe uhapštene zbog njihovih veza s Gulenovim pokretom i optužuje ih za terorizam. Profesionalne organizacije osporavaju optužbe, iako su turski zakoni protiv terorizma veoma nejasni i ostavljaju puno prostora za različita tumačenja tako da se lako mogu upotrijebiti i za takva hapšenja. U međuvremenu su 24 medijske organizacije uspjele da nastave s radom, ali je njih još 160 i dalje zatvoreno, izvijestila je Amnesti Interneešenel (AI).

Prošle nedjelje urednici beogradske internet stranice Peščanik Svetlani Lukić dvojica turskih disidenata, koji su kao gosti Civil Rights Defendersa boravili u glavnom gradu Srbije, kazali su kako je prošlogodišnji puč “bio kontrolisan, u smislu da je bio slabiji nego što je mogao biti. U pitanju su snage koje su mnogo puta korišćene od strane režima za obračune s opozicijom.”

“Ta grupa postoji u okviru vladajućih struktura već godinama, ne samo u vojsci i policiji već i u obrazovanju i pravosuđu. I oni imaju podršku vladajućih političkih snaga još od osamdesetih. Prije udara osjećala se napetost u društvu, očekivali smo da se nešto desi, ali nismo znali ko će to pokrenuti,” naveo je jedan od disidenata.

Po ovim ličlnostima, u Turskoj postoji mnogo različitih, međusobno suprotstavljenih grupacija u okviru političke elite, kao i u vojsci. “Najmanje smo očekivali napad od ove grupe koja je uvijek bila lojalna vladi. Mislim da ni vladine snage nisu očekivale napad sa te strane, ali jesu bile spremne za neki napad. Brzo su reagovali i uspjeli da na ulice izvedu građane koji su im pružili podršku,” kazao je jedan od intervjuisanih.

Na pitanje urednice kako je tako brzo uhapšeno toliko mnogo ljudi, disidenti su odgovorili da decenijama unazad, pripadništvo toj „sekti” nije bilo nešto čega se treba stidjeti. “Veza s njima je na primjer olakšavala nalaženje posla. U vladi postoje mnoge grupe i sve one su poznate jedne drugima. Službe bezbjednosti svakako imaju liste s njihovim imenima. Iz objavljenih optužnica vidi se da je većina uhapšenih davala redovne mjesečne priloge ovoj grupi i da je to bio njen glavni izvor prihoda.

Drugo, u periodu prije državnog udara država je podigla nekoliko novih zatvora. Do tada je ukupni kapacitet turskih zatvora bio 120.000 ljudi. Onda su kapaciteti prošireni za 350.000 ljudi. Tako da je režim komotno smjestio sve uhapšene. Uslovi života zatvorenika su nezamislivo loši. Jako je teško obaviti bilo kakva istraživanja, ali neke domaće i međunarodne organizacije pribavile su dokaze o slučajevima torture.

Treće, mučenja nekih od vođa državnog udara dospjeli su na mreže već prvog dana kao mjera odvraćanja građana od pridruživanja pobuni, bez ikakvog obaziranja na povrede ljudskih prava. Nijedna od pomenutih grupacija u Turskoj nije posvećena ljudskim pravima, naveli su disidenti. .

Četvrto, advokati se teško odlučuju da brane ove ljude, jer odmah bivaju proglašeni njihovim pristalicama.

Peto, još jedan trik je što vlasti namjerno ne hapse sve osumnjičene, da bi imale razlog za neprekidno produženje vanrednog stanja. Naravno, javnost nikada ne saznaje po kojoj osnovi ljudi bivaju uhapšeni, a za to vrijeme vlast na miru vrši postavljenja i zatvara neposlušne medije.

Disidenti smatraju kako je Erdogan, da bi dobio većinu u parlamentu, pravio koalicije s krajnje desnim partijama i sada je došlo vrijeme da im uzvrati uslugu. Mnogi od ovih ljudi zauzimaju upražnjena mjesta pohapšenih gulenista. Povratak smrtne kazne je samo jedan od ustupaka koje je Erdogan obećao ekstremnim desničarima.

Sa druge strane, Erdogan je krajnje pragmatičan. Da bi dobio to što želi, obećaće bilo kome bilo šta, a kada to dobije, prestaće da pominje svoja obećanja.

S treće strane, represija je sasvim realna. Nijednom državnom službeniku trenutno nije dozvoljen bilo kakav kritički osvrt na rad vlade, čak ni na društvenim mrežama. I najmanje podizanje glasa dovodi do ranih jutarnjih hapšenja i pritvora do 30, a od nedavno do 7 dana. Kada jednom dospijete na crnu listu, nema instance kojoj biste mogli da se na to požalite.

U međuvremenu, ističu disidenti, na istoku i jugoistoku Turske gdje žive Kurdi bar posljednjih 30 godina neprekidno traje otvoreni sukob dvije strane. Svaki pomen kurdske nezavisnosti tamo se smatra zločinom. Preko 1.000 ljudi trenutno je u zatvoru zbog takvih komentara na društvenim mrežama. Vlada uvodi naizmjenične policijske časove u gradovima naseljenim Kurdima, koji traju između 100 i 200 dana.

Prema podacima jedne nevladine organizacije, u periodu od avgusta 2015. do avgusta 2016. u gradskim sredinama u ovoj oblasti ubijen je 321 civil, najviše za vrijeme policijskog sata. Naravno, od državnog udara naovamo situacija može biti samo gora, zaključuju disidenti.

Paralelno s progonom opozicije, Erdogan je pokrenuo reformu ustava koja je imala za cilj da se moć koncentriše na njegovu ličnost. On je na referendumu koji su oštro kritikovale Evropska unija i Savjet Evrope 16. aprila dobio neograničnena ovlašćenja.

Pokušaj puča u Turskoj ne samo da je iz korijena potresao unutrašnjepolitičku situaciju, već i njene veze sa Zapadom. Erdogan je izjavio da je Turska sposobna da stoji na svojim nogama te da EU nije nezamenljiva, kao i da će u slučaju odbijanja Brisela preći na plan B i C. “Evropska unija nam nije neophodna… Mi smo opušteni”, naveo je Erdogan.

Predsjednik Turske je ponovio da vanredno stanje neće biti ukinuto “dok svi problemi ne nestanu”. Erdogan je obećao da će “izdajnicima otkinuti glave” i da će podržati zahtjev za vraćanje smrtne kazne u procesu protiv optuženh za pokušaj puča.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

SVIJET

SVIJET I MI: Rusija će sljedeće godine posvetiti više pažnje Balkanu,  Crna Gora će to  osjetiti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kontrola nad ruskim aktivnostima u inostranstvu prebačena je na Sergeja Kirijenka, koji od 2016.  upravlja ruskom unutrašnjom politikom. Kirijenko ne vjeruje da će proruske snage u evropskim zemljama moći napraviti radikalne promjene čak i ako pobijede na izborima. Ali vjeruje da se one trebaju  koristiti za destabilizaciju društva. Proširiće svoju strategiju na  zemlje koje  pokušavaju da se pridruže EU. Smatra da  EU mora biti obuzdana i ponižena razotkrivanjem njene nesposobnosti da obezbijedi društvenu stabilnost  saveznicima

 

 

Na svojoj godišnjoj „velikoj konferenciji za novinare“ Vladimir Putin je odgovorio na pitanje Željka Šajna (specijalni dopisnik lista Politika) o svom pristupu budućnosti NIS-a. Najveći dioničar kompanije je ruski Gazprom njeft. Početkom decembra morala je prestati s radom Rafinerija nafte Pančevo zbog američkih sankcija protiv ruskih proizvođača nafte. To je već izazvalo nagli porast cijena benzina u Srbiji i može dovesti do značajnih ekonomskih i finansijskih problema. Ruski predsjednik je rekao da se rafinerija ne može tek tako oduzeti ruskoj korporaciji, koja je mnogo uložila u njenu modernizaciju. Vjeruje da srpska vlada to shvata i da će nastaviti ispunjavati svoje obaveze. Nada se da će Rusija i Srbija pronaći izlaz.

Aleksandar  Vučić je 23. decembra objavio da bi mađarska korporacija MOL mogla biti novi vlasnik NIS-a. To može biti ishod koji odgovara svima. I Vučić i Trump imaju odlične odnose s Orbanom. Više se ne može smatrati bliskim saveznikom Kremlja, ali Budimpešta i Moskva održavaju saradnju. Tako će se ruske naftne korporacije moći vratiti na Balkan kada se američke sankcije ukinu ili oslabe. U međuvremenu, EU će dobiti iluziju smanjenja ruskog prisustva u regiji.

Uticajne ruske provladine online novine Vzglyad (Pogled) objavile su da predaja Gazprom njefta i dionica Gazproma MOL-u može postati temelj novog međunarodnog saveza koji će moći obuzdati utjecaj EU na Balkanu i u Centralnoj Evropi. Ako dogovor s MOL-om bude uspješan, Srbija će ostati ruska baza operacija na Balkanu. Nedavna reorganizacija Putinove administracije će sigurno imati utjecaj na situaciju u balkanskim zemljama.

Putin je 24. oktobra potpisao uredbu o imenovanju Vadima Titova, bivšeg top menadžera Rosatoma, za šefa novog predsjedničkog direktorata za strateško partnerstvo i saradnju. Riječ je o novom administrativnom odjelu u predsjedničkoj administraciji, koji je nastao spajanjem dva direktorata kojima je upravljao Dmitrij Kozak (koji je u septembru dao ostavku na mjesto zamjenika šefa predsjedničke administracije). Kozak je bio jedini bliski Putinov saradnik koji se protivio invaziji na Ukrajinu. Nije javno izražavao svoje stavove, ali su postali poznati izvodi iz njegovog analitičkog izvještaja, napisanog uoči rata. Predvidio je da pobjeda neće biti postignuta brzo, bivše republike Sovjetskog Saveza će biti uplašene ratom i pokušati se distancirati od Rusije, Finska i Švedska će postati članice NATO-a.

Važnije je da je Kozak nije odobravao direktno miješanje u unutrašnje stvari evropskih zemalja i aktivnosti usmjerene na njihovu destabilizaciju. Pokušavao je provesti strategiju koja je uključivala podršku proruskim političkim snagama i pružanje finansijske i medijske pomoći. Ova strategija je prepoznata kao neuspješna. Priznato je da proruske snage u Evropi nisu u stanju ni pobijediti na izborima ni promijeniti vanjsku politiku u slučaju izbornog uspjeha. Kozak je bio protiv bilo kakve revizije u ovoj strategiji i radije je podnio ostavku. Kontrola nad ruskim aktivnostima u inostranstvu prebačena je na Kozakovog glavnog rivala Sergeja Kirijenka, koji već od 2016. godine upravlja ruskom unutrašnjom politikom.

Kirijenko je bio na čelu Rosatoma (ruske državne kompanije koja posjeduje i upravlja nuklearnim elektranama). Pristao je da postane prvi zamjenik šefa kabineta Putinove administracije samo pod uslovom da zadrži kontrolu nad jednom od najvećih i najvažnijih korporacija. Očigledno je da će Titov, koji je karijeru napravio u Rosatomu, biti marioneta. Odluke će donositi Kirijenko. Važno je napomenuti da je Titov, prije nego što je postao šef međunarodnog odjela Rosatoma, bio zadužen za regionalni centar za Centralnu Evropu. Dozvoljava se pretpostavka da će ova regija imati primarni značaj za Kirijenka.

Kirijenkova strategija se jasno vidi iz njegovog pristupa moldavskim parlamentarnim izborima, koji su održani 28. septembra. Stranka akcije i solidarnosti, koja podržava predsjednicu Maju  Sandu, osvojila je većinu u parlamentu.  Sve proruske političke snage zajedno su dobile manje od 40 posto. Kremlj ih je finansijski pomogao, ali ne čini nikakve napore da ih ujedini ili počne koordinirati njihove kampanje. Kirijenko, kako je spomenuto, ne vjeruje da će proruske snage moći napraviti radikalne promjene čak i ako pobijede na izborima. Ali,  on vjeruje da se one trebaju koristiti za polarizaciju i destabilizaciju društva. Sa te tačke gledišta, izbori u Moldaviji su bili veliki uspjeh. U moldavskom društvu postoje snažna antivladina raspoloženja, a njegov značajan dio nema povjerenja u rezultate izbora.

Kirijenko je uspio postići ove rezultate bez ogromnih ulaganja u moldavske masovne medije, kako je sugerisao Igor Čajka, sin bivšeg generalnog tužioca Rusije i multimilionera, koji je takođe pokušao postati nasljednik Kozaka.

Nema sumnje da će Kirijenko proširiti svoju strategiju na druge zemlje koje pokušavaju da se pridruže EU, a možda čak i na neke od zemalja EU. On EU smatra najopasnijim protivnikom Rusije. Stoga, EU mora biti obuzdana i ponižena razotkrivanjem njene nesposobnosti da obezbijedi društvenu stabilnost svojim saveznicima. Prema mišljenju stručnjaka Ekspertskog instituta za društvena istraživanja (EISR), think tanka koji je osnovao i podržava Kirijenko, to bi trebao biti glavni cilj ruske politike prema Evropi.

Kirijenko nije usamljen u takvom pristupu. Sergej Karaganov, koji je na čelu Vijeća za vanjsku i odbrambenu politiku, insistira na postizanju “moralnog i političkog poraza Evrope”. On vjeruje da će to izazvati “proces promjene elita”, koji Rusija može iskoristiti u svoju korist. Karaganov, za razliku od Kirijenka, smatra da je raspoređivanje taktičkog nuklearnog oružja u Ukrajini efikasniji način da se pokaže slabost i nesposobnost EU da zaštiti svoje saveznike, nego društvena destabilizacija zemalja orijentisanih ka EU.

Stručnjaci povezani s EISR-om ne vole Vučića, jer smatraju da čini “previše ustupaka globalistima” i da se ne trudi dovoljno da spriječi širenje EU. Prošlog ljeta, kada je postalo jasno da će Kozak biti smijenjen, a da bi Kirijenko mogao dobiti njegove funkcije, neki od njih su počeli kritikovati Vučića i insistirati da ga treba smijeniti. Takve izjave su naglo prestale u avgustu i ako dogovor s mađarskim MOL-om bude uspješan, sigurno se više nikada neće pojaviti.

Kirijenku ne treba Vučić kao saučesnik u njegovim operacijama. Stručnjaci Kirijenkovog think tanka vjeruju da „samo populisti mogu potkopati zapadni utjecaj“ i da im se čini da Vučić nije dovoljno radikalan. Ali Kirijenko će sigurno pokušati koristiti srpske nacionaliste u svojim operacijama širom regije. On zapošljava ruske nacionaliste kako bi dobio javnu podršku za rat u Rusiji. I oni su dobro povezani sa svojim srodnim dušama iz Srbije i pokušavaju ih imitirati.

U tom svjetlu, čini se važnim da je rusko Ministarstvo vanjskih poslova počelo aktivno djelovati u Republici Srpskoj. Fond Gorčakov, kojim upravlja Sergej Lavrov, održao je 3. juna stručni sastanak u Trebinju. Tamo je najavljeno da će Rusija sljedeće godine posvetiti mnogo više pažnje Balkanu. Crna Gora će to  osjetiti. Objavljeni su članci ruskih diplomata u Rusiji i inostranstvu o zapadnim namjerama da revidiraju Daytonske sporazume i evropskom miješanju u poslove Bosne i Hercegovine.

Postojao je stari plan da se podrži Dodik ako proglasi nezavisnost i pokrene pokret u Crnoj Gori za ujedinjenje s Republikom Srpskom. To je odbačeno kao nerealno, ali Kirijenku nije potrebna njegova puna implementacija.

Mogao bi to iskoristiti kao alat za destabilizaciju i smanjenje utjecaja EU. Ako se Crna Gora pridruži EU, to će se smatrati porazom Putinove administracije. Stoga neće štedjeti napore da taj rasplet spriječi. U svakom slučaju, Crna Gora treba biti spremna na iznenađenja.

Dmitry GALKIN

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UKRAJINA UKLIJEŠTENA IZMEĐU PUTINOVOG RATA I TRAMPOVOG MIRA: Zašto je Donbas toliko važan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Putin se mora boriti dok cijeli Donbas ne bude pod ruskom kontrolom kako bi opravdao invaziju na Ukrajinu. Moguće ga je zaustaviti, ali to bi zahtijevalo ili direktno vojno miješanje Zapada ili znatno oštrije ekonomske sankcije. Ništa se ne može postići bez američkog učešća, što bi dovelo do sukoba i Vašingtona i Moskve. Za Trampa ne postoji drugi način za okončanje neprijateljstva u Ukrajini osim da se Donbas preda Putinu. Ali, ako preda Donbas Rusiji, Zelenskog možemo smatrati politički mrtvim

 

 

Volodimir Zelenski je 12. decembra pokušao da liši Rusiju njenih prednosti u pregovaračkoj poziciji. Stigao je u Kupjansk, – grad u Harkovskoj oblasti, koji je Moskva proglasila pod ruskom kontrolom, – i sastao se sa osobljem 14 mehanizovane brigade. Uoči pregovora u Berlinu, želio je da uvjeri evropske i američke političare da ruska vlada preuveličava svoja dostignuća na bojnom polju. Kupjansk je važno logističko čvorište i nakon njegovog zauzimanja, Rusija bi mogla brzo prebaciti velike količine opreme i ljudstva duž linije fronta. U tom slučaju, ruske ofanzivne operacije mogle bi se značajno intenzivirati. Kijev je želio da pokaže da se to nije dogodilo i da Ukrajina i dalje može uspješno braniti svoje teritorije. Dakle, nema potrebe za teritorijalnim ustupcima Rusiji, koje zahtijeva američka administracija.

Američka administracija nije obraćala pažnju na dokaze da je posljednji ruski vojni uspjeh pogrešno predstavljen. Tokom pregovora sa Zelenskim u Berlinu, održanih 14. i 15. decembra, Steve Witkoff i Jared Kushner prisilili su ga da pristane na povlačenje ukrajinskih trupa iz Donbasa kako bi dobili američku podršku sigurnosnim garancijama za Ukrajinu. Stav trenutne američke administracije zasniva se na novoj Strategiji nacionalne sigurnosti, koja je objavljena u novembru. U njoj se navodi da će američka administracija uticati na razvoj EU tako što će ponovo uspostaviti evropske odnose s Rusijom i upravljati njima. To znači da Trump želi imati bolje odnose s Putinom nego s Evropom. Dakle, Trump ne može prisiliti Putina da odbije zauzimanje Donbasa, jer je to proglasio jednim od najvažnijih ciljeva rata, uz promjenu ukrajinske vlade. Sada je jasno da Rusija neće moći svrgnuti Zelenskog. Dakle, ostaju samo teritorijalni dobici.

Putin se mora boriti sve dok cijeli Donbas ne bude pod ruskom kontrolom kako bi opravdao svoju invaziju na Ukrajinu. Može ga se zaustaviti, ali to bi zahtijevalo ili direktno vojno miješanje Zapada ili znatno oštrije ekonomske sankcije. Ništa se ne može postići bez aktivnog američkog učešća, što bi neminovno dovelo do sukoba između Washingtona i Moskve. Stoga, za Trumpa ne postoji drugi način da se okončaju neprijateljstva u Ukrajini osim da se Donbas preda Putinu. Ali,  Zelenskom je teško to priznati. Njegova politička budućnost direktno zavisi od uslova primirja. Ako ukrajinska vlada potpuno preda Donbas Rusiji, Zelenskog možemo smatrati politički mrtvim. Neće imati šanse da pobijedi na izborima nakon što se uspostavi primirje. Zato pokušava uvjeriti ukrajinske birače (a i sebe) da će Trump prestati smatrati predaju Donbasa neizbježnim uslovom primirja.

Tokom svoje online konferencije za novinare 16. decembra, posvećene rezultatima berlinskih pregovora, Zelenski je izjavio da, iako Amerikanci žele brzo okončati neprijateljstva, “kvalitet je važniji od brzine”. Izrazio je nadu da se Trumpovo mišljenje o problemu Donbasa može promijeniti.

Međutim, Trump, koji bi mogao biti zaista zainteresiran za okončanje rata koji ga sprječava da koristi Rusiju u svojoj politici prema Evropi i Kini, može efikasnije uticati na Zelenskijev pristup problemu Donbasa. Prvo, on je već ponudio Ukrajini snažne sigurnosne garancije, uključujući zaštitu sličnu Članu pet NATO-a. To može ublažiti reakciju društva  na predaju Donbasa i smatralo bi se velikim dostgnućem Zelenskog .

Drugi Trumpov uticaj na Zelenskog povezan je s razvojem nedavnog korupcijskog skandala i optužbama protiv Jermaka, bliskog prijatelja i saradnika Zelenskog. Istragu provodi Nacionalni biro za borbu protiv korupcije Ukrajine, koji ne može kontrolirati ukrajinska vlada, a savjetuje ga američki FBI. Jermak (koji je bio protiv bilo kakvih teritorijalnih ustupaka Rusiji) podnio je ostavku na mjesto šefa predsjedničkog ureda i ostao je u sjeni. Ali čini se da će istražitelji morati uložiti mnogo truda kako bi ignorirali Jermakovu umiješanost u korupcijske sheme povezane s prodajom električne energije.

Zašto je Donbas toliko važan ? Rusija nikada nije pokušala uključiti Donbas prije 2022. Moskva je željela da Donbas ostane dio Ukrajine kako bi uticala na njegov politički razvoj. Štaviše, ekonomija Donječke oblasti (najvećeg dijela ukrajinskog Donbasa) slična je ekonomiji nekih ruskih industrijskih regija, posebno Kuzbasa u jugozapadnom Sibiru. To je ukrajinski Donbas učinilo njihovim potencijalnim rivalom. Rusija je 2015. godine poslala trupe i dobrovoljce da zaustave ukrajinsku ofanzivu na bivšu Lugansku oblast i Donjecku oblast, koje su se proglasile “narodnim republikama” i otcijepile od Ukrajine. Nakon toga Moskva i Kijev su potpisali sporazum u kojem je Donbas proglašen dijelom Ukrajine u zamjenu za status autonomije za Lugansk i Donjeck. Situacija se potpuno promijenila u narednih nekoliko godina. Donbaska ekonomija zasnovana na industrijskom izvozu bila je potpuno uništena zbog neprijateljstava i ekonomske blokade Kijeva. Tako su ekonomske prepreke koje su sprječavale uključivanje regije u Rusiju prestale postojati.

Osim toga, Putin je shvatio da političku kontrolu nad Ukrajinom može steći samo vojnom silom. Tako da više nije trebao čuvati Donbas unutar Ukrajine.

Sada Putin uglavnom želi osvojiti Donbas jer problem Donbasa je dobio veliki značaj za rusko javno mnjenje. Ruska propaganda je uvjerila veliki dio ruskog društva da je Zelenski bio  spreman da uhvati Donbas i kazni njegovo stanovništvo.

Putinu treba da preuzme kontrolu nad cijelim Donbasom kako bi proglasio da je jedan od glavnih ciljeva rata ispunjen. Problem je što nekoliko važnih industrijskih gradova i administrativnih centara u Donječkoj oblasti i dalje kontroliše Ukrajina. Rusija ih neće moći zauzeti u bliskoj budućnosti. A Ukrajina ih neće moći braniti na duge staze.

Šta SAD mogu učiniti? Na konferenciji za novinare nakon Njemačko-ukrajinskog ekonomskog foruma, 15 decembra, Zelenski je izjavio da u Ukrajini nema elektrane koju Rusija nije napala i da ruski napadi nastavljaju uništavati ukrajinske gradove i nanositi štetu ukrajinskim trupama.

EU ne može obezbijediti Ukrajini sisteme protivvazdušne odbrane potrebne za sprečavanje uništenja ukrajinske energetske infrastrukture i zaustavljanje ruske ofanzive. To jasno pokazuje da su evropske vojne sposobnosti ozbiljno ograničene i EU neće moći očuvati stabilnost nakon primirja bez američke pomoći.

Evropski lideri ne mogu biti zadovoljni američkim prijedlogom da se Rusiji naprave teritorijalni ustupci kako bi se okončao rat. Ali Evropa je previše slaba da bi provela vlastitu strategiju. Washington je već natjerao Kijev da odustane od svojih ambicija da se pridruži NATO-u u zamjenu za sigurnosne garancije “platinastog standarda”. A Trump će pritisnuti Zelenskog na daljnji kompromis, prijeteći mu da sporazum “neće biti na stolu zauvijek”.

U Berlinu su Ukrajini ponuđene snažne sigurnosne garancije, uključujući raspoređivanje „multinacionalnih mirovnih snaga“ na njenoj teritoriji. SAD su pristale da podrže trupe koje će formirati Velika Britanija, Francuska, Njemačka i osam drugih evropskih zemalja. Nadalje, američka administracija će učestvovati „u regeneraciji ukrajinskih snaga, osiguranju ukrajinskog neba i podršci sigurnijim morima“. To je veliki korak naprijed i daje nadu da će postojati funkcionalan mehanizam koji će moći spriječiti ponavljanje rata.

Ali prvo rat mora biti okončan. Samo američka administracija to može brzo učiniti zahvaljujući svojim neformalnim vezama s Putinovim saradnicima i Trumpovoj spremnosti da uvede sankcije koje su već značajno smanjile ruske izvozne prihode. Međutim, ove poluge će biti od male koristi ako se problem Donbasa ne riješi.

Vjerovatno će ovog vikenda biti nastavljeni razgovori između američke i ukrajinske radne grupe, a u pregovorima će učestvovati i vojni stručnjaci. Još uvijek postoji nada da se može pronaći izlaz iz trenutne ćorsokaka.

Dimitry GALKIN

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MJESEC DANA AMERIČKOG PLANA NA BLISKOM ISTOKU: Smrt u doba primirja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ni tridesetak dana nakon proglašenja prekida vatre u pojasu Gaze, mir nije došao. Izrael je kršio sporazum gotovo svakodnevnim napadima, ubivši stotine ljudi

 

Ušli smo u drugi mjesec primirja u Gazi. Dvadeset tačaka oko kojih su se složile palestinska i izraelska strana bolje izgledaju na papiru nego u životu.

Ni tridesetak dana nakon proglašenja prekida vatre u pojasu Gaze, mir nije došao. Izrael je kršio sporazum gotovo svakodnevnim napadima, ubivši stotine ljudi. Tel Aviv je po navodima medija prekršio sporazum o prekidu vatre najmanje 282 puta od 10. oktobra do 10. novembra. Tu su i izvještaji da je Izrael nastavio da blokira ključnu humanitarnu pomoć i da uništava domove i infrastrukturu širom Pojasa Gaze.

Prema analizi Al Jazeere, Izrael je napao Gazu dvadeset pet puta u proteklih trideset jedan dan od kada je prekid vatre na snazi, što znači da je bilo samo šest dana bez prijavljenih napada, smrti ili povrijeđenih. Ministarstvo zdravlja u Gazi prenosi da je tokom primirja Izrael ubio 242 i ranio 622 Palestinca.

Devetnaesti i dvadesetdeveti oktobar su bili najkrvaviji. Prvo su izraelske snage u odmazdi za smrt dva svoja vojnika ubile 45 Palestinaca da bi deset dana kasnije u sličnom scenariju ubili još 109 ljudi, među kojima 52 djece javlja Al Džazira koja pomno prati situaciju. Garant mira Donald Tramp je izjavio: „Izraelci su uzvratili, i trebalo je da uzvrate“, nazvavši izraelske napade odmazdom za pogibiju vojnika.

Prisjetimo se nekih od glavnih uslova prve faze primirja. Među dvadeset tačaka su i ove: prestanak neprijateljstava u Gazi od strane Izraela i Hamasa; ukidanje izraelske blokade na sav ulazak pomoći u Gazu i prestanak miješanja u njenu distribuciju; povlačenje izraelskih snaga do „žute linije“…

Prekid vatre je predviđao da će puna pomoć odmah biti upućena u Gazu.Stanje na terenu je drugačije. Prema World Food Programme (WFP), u Gazu stiže samo polovina potrebne količine hrane, dok koalicija palestinskih humanitarnih organizacija navodi da ukupna isporučena pomoć iznosi svega četvrtinu onoga što je dogovoreno. Od 10. oktobra do 9. novembra, samo 3.451 kamion je dostavio pomoć na predviđene lokacije u Gazi, prema UN2720 Monitoringu. Tamošnja kancelarija za medije navodi da je do 6. novembra u Gazu ušlo 4.453 kamiona, od očekivanih 15.600 — u prosjeku 171 kamion dnevno, umjesto predviđenih 600. Bijela kuća tvrdi suprotno. Po njenim izvještajima skoro 15.000 kamiona sa robom i pomoći ušlo je u Gazu od 10. oktobra, što Palestinci i humanitarne organizacije osporavaju.

Hamas je 13. oktobra, u skladu s dogovorom, oslobodio svih 20 preostalih živih izraelskih talaca, u zamjenu za 250 Palestinaca sa dugim zatvorskim kaznama i 1.700 nestalih Palestinaca od 7. oktobra 2023. Do 10. novembra Hamas je predao 24 tijela izraelskih talaca, dok još četiri ostaju u Gazi. Za njihovo izvlačenje, kako navode, treba teška mehanizacija zbog ruševina.

Još jedan od planova koji se nalazi među onih dvadeset tačaka visi u vazduhu. Prije desetak dana ministri spoljnih poslova Katara, Pakistana, Saudijske Arabije, Turske, Jordana, Indonezije i Ujedinjenih Arapskih Emirata sreli su se u Istanbulu kako bi razgovarali o prekidu vatre u Gazi, ali i mogućnosti uspostavljanja međunarodne stabilizacione sile na tom području.

Tijelo koje bi trebalo da upravlja bezbjednošću u pojasu Gaze još nije formirano, niti su njegove dužnosti jasno definisane. Iz Istanbula turski ministar spoljnih poslova Hakan Fidan je rekao da će zemlje učesnice sastanka odlučiti, na osnovu sadržaja definisanog mandata stabilizacionih snaga, da li će poslati vojnike ili ne.

Nekoliko zemalja je ranije pozvalo na rezoluciju Savjeta bezbjednosti UN-a kojom bi se uspostavila takva sila, ukoliko će one u njoj učestvovati. Potencijalne članice žele da znaju šta ih čeka u eventualnom mandatu.

Lideri sedam zemalja koje su se sastale u Istanbulu krajem septembra su imali, kako je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan opisao, plodan sastanak o ovoj temi sa Trampom. Zbog nataloženog nepovjerenja arapskih zemalja i Izraela i ova faza primirja teče sporije nego što se očekivalo. Gotovo svakodnevno kršenje primirja unosi dodatni nemir. Sa istanbulskog sastanka je poslat jedinstven stav da Izrael iznosi izgovore kako bi raskinuo prekid vatre i da ne ispunjava svoje obaveze.

Tramp tvrdi da mnoge zemlje žele poslati trupe za popunjavanje redova  stabilizacionih snaga, ali arapske diplomate poručuju da ne žele ulaziti u Gazu ako bi morale da se sukobe s Hamasom, koji odbija predaju oružja. Ujedinjeni arapski emirati već su objavili da njihove snage neće učestvovati u ovom planu. SAD razgovaraju s Azerbejdžanom, Indonezijom, UAE, Egiptom, Katarom i Turskom o mogućim doprinosima ukupno 20.000 vojnika. Iz Azerbejdžana je saopšteno da ne planiraju slati mirovnjake osim ako borbe potpuno prestanu. Izrael je ranije rekao da turski vojnici nijesu dobro došli.

Sastanci i na drugoj strani. Premijer Benjamin Netanjahu razgovarao je u ponedjeljak ujutro u svom kabinetu sa savjetnikom Bijele kuće Džeredom Kušnerom. Portparol izraelske vlade saopštio je da su razgovarali o razoružavanju Hamasa, demilitarizaciji Gaze i obezbjeđivanju da Hamas nema buduću ulogu u Gazi. Ovo su ključne tačke druge faze mirovnog plana.

Obraćajući se Knesetu, Netanjahu je rekao da je Izrael želi da sporazume o prekidu vatre u Gazi i Libanu sprovede gvozdenom pesnicom. Dodao je da je Izrael odlučan da vrati preostalu četvoricu ubijenih talaca, pripisujući uspjeh diplomatskom pritisku SAD u namjeri da izoluje Hamas. Naglasio je da rat nije završen i obećao da će Hamas biti razoružan i Gaza demilitarizovana. „Desiće se — lako ili teško — ali desiće se“, obećao je premijer.

Rojters piše da je podjela Gaze na područje pod kontrolom Izraela i drugo kojim upravlja Hamas sve vjerovatnija. Ovaj medij navodi da je ovakve informacije dobio od više izvora.

Šest evropskih zvaničnika sa direktnim uvidom u napore da se sprovede naredna faza plana reklo je za Rojters da je on faktički zaustavljen i da sada izgleda da će obnova biti ograničena na područje pod izraelskom kontrolom.

Prema prvoj fazi plana, koja je stupila na snagu 10. oktobra, izraelska vojska trenutno kontroliše 53 odsto mediteranske teritorije, uključujući veći dio njenog poljoprivrednog zemljišta, kao i Rafu na jugu, dijelove Gaza Sitija i druge urbane zone. Skoro svih 2 miliona stanovnika Gaze nagurano je u kampove sa šatorima i ruševine uništenih gradova na ostatku teritorije Gaze, koja je pod kontrolom Hamasa.

Na terenu ono što se predstavljalo kao mir više djeluje kao pauza između akcija izraelske vojske. Generalni komesar UNRWA-e Filipe Lazarini napisao je da „krhki prekid vatre, prva faza plana od dvadeset tačaka predsjednika SAD-a, predstavlja određeni predah za iscrpljeno stanovništvo“. Međutim, upozorio je da i dalje postoji mnogo razloga za zabrinutost jer pristup skloništu, hrani i čistoj vodi ostaje izazovan dok se približava zima. Lazarini je istakao da prava, trajna budućnost mira zahtijeva istinsko ulaganje u konačno političko rješenje izraelsko-palestinskog sukoba.

Svijet opet ćuti. „Izrael neće biti zadovoljan dok Gaza potpuno ne postane njihova, a Zapadna obala nestane“, izjavio je ministar finansija Bezalel Smotrič. Najavljujući: „Palestinci će u velikom broju otići u treće zemlje.“ I ministar kulture Amichai Elijahu je izričit: „Cijela Gaza biće jevrejska“.  „Oni otvoreno saopštavaju svoje namjere, dok se svijet pretvara da je iznenađen svakim novim kršenjem, svakim prekršenim sporazumom, svakim mrtvim djetetom za koje tvrde da je greška“, piše ovih dana kolumnista londonskog Gardiijana.

Magazin The New Humanitarian prenio je riječi palestinske pjesnikinje Nur Elasi: „Prekid vatre koji ne rješava potpuno ekonomsko razaranje u Gazi samo je iluzija stabilnosti. Izraelsko razaranje enklave uzrokovalo je procijenjenih 70 milijardi dolara štete. UN procjenjuje da je 81 odsto svih zgrada u Gazi oštećeno, a od toga je 61 odsto potpuno uništeno. Oko 86 odsto poljoprivrednog zemljišta je oštećeno. Zdravstveni sistem je u rasulu. Gotovo 1,5 miliona ljudi (što čini 71 odsto stanovništva) treba hitno sklonište. Više od 91 odsto škola mora biti potpuno obnovljeno ili proći kroz veliku rekonstrukciju da bi ponovo bilo funkcionalno“. Elasi zaključuje svoj osvrt na Palestinu riječima da čak i kada bi oružje zaista ućutalo, istina je – Gaza je nenastanjiva.

 

SMRTNA KAZNA I NEPRIJATELJSKI MEDIJI

Dok se pregovara o razmjeni tijela stradalih Palestinaca i Izraelaca, u Tel Avivu se donose kontroverzni zakoni. Knesset je usvojio u prvom čitanju zakon koji proširuje primjenu smrtne kazne na osuđene „teroriste“ i na osobe koje počine nacionalistički motivisana ubistva. Prijedlog je prošao sa 39 glasova za i 16 protiv, a glavni zagovornik zakona je krajnje desničarski ministar nacionalne bezbjednosti Itamar Ben-Gvir.

Zakon predviđa da se smrtna kazna može izreći i prostom većinom u vojnim sudovima na okupiranoj Zapadnoj obali, ukida mogućnost ublažavanja kazne, i prema kritikama organizacija za ljudska prava posebno pogađa Palestince.

Nacrt zakona predviđa da će se svaka osoba koja namjerno ili iz nepažnje prouzrokuje smrt izraelskog građanina, kada je motivirana rasizmom, mržnjom ili namjerom da naudi Izraelu, suočiti sa smrtnom kaznom i zabranjuje bilo kakvo smanjenje kazne nakon što bude izrečena.

Odobrenje zakona izazvalo je burne rasprave u parlamentu. Ben-Gvir tvrdi da će zakon odvraćati terorizam, dok UN i brojni pravni stručnjaci upozoravaju da izraelski vojni sudovi na Zapadnoj obali decenijama krše osnovne garancije pravičnog suđenja.

Na istom zasjedanju usvojen je i zakon koji omogućava vladi da bez sudskog naloga zatvori strane medijske kuće. Predlog, nazvan zakon Al Džazira, trajno bi dao vladi ovlašćenja da blokira strane medije, a posebno se odnosi na katarsku mrežu kojoj je rad zabranjen 2024. godine.

Organizacije poput Reportera bez granica upozoravaju da se time ozbiljno ugrožava medijska sloboda u Izraelu i da se pokušava ućutkati kritičko izvještavanje, posebno tokom rata u Gazi i predizbornih procesa.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo