Povežite se sa nama

SVIJET

POSLIJE SUSRETA PREDSJEDNIKA SAD I RUSIJE: Muke po Trampu

Objavljeno prije

na

Svjetski lideri na samitu Grupe 20 razvijenih i zemalja u brzom usponu dva dana su prošle sedmice u Hamburgu razmatrali globalna pitanja klime i trgovine. No, u središtu pažnje jednog od najvažnijih međunarodnih godišnjih skupova bio je prvi susret američkog i ruskog predsjednika Donalda Trumpa i Vladimira Putina.

Svijet je obišao snimak prvog rukovanja dvojice predsjednika na kome su oni djelovali prilično raspoloženo i opušteno. Tramp je Putina gotovo drugarski potapšao po ruci i po leđima i rekao da mu je čast što razgovara sa ruskim kolegom, kome je uspio i da zahvali na ruskom. Dan kasnije sastanak je Tramp opisao kao „izvanredan”.

U Rusiji oprezno pozitivno ocjenjuju prvi susret predsjednika Trampa i Putina. U SAD se ocjene kreću od kritičnih do euforičnih.

Kolumnista prema Trampu veoma kritičnog časopisa Njujorker Džon Kasidi napisao je da je „Putin od sastanka dobio sve što je htio — uvjeravanje da će SAD prekinuti raspravu o izborima i normalizovati odnose”. Portal Politiko konstatovao je da je „Tramp uručio Putinu impresivnu pobjedu”. Na drugom polu, u komentaru koji je prenijela praška medijska kuća Radio Slobodna Evropa, Mike Eckel susret je okvalifikovao kao “istorijski.”

Najvažnija stvar ovdje je „obnavljanje dijaloga između SAD i Rusije nakon dugog perioda u kojem je pogoršanje odnosa dostiglo opasnu tačku”, tvrdi autor članka Dejvid Ignejšus. Za Trampa je susret označio ispunjavanje spornog obećanja da će postići poboljšanje odnosa s Moskvom. Tramp je o tome govorio s početka predizborne kampanje 2016. godine. Putinu je sastanak omogućio „da izađe iz sjenke” poslije perioda sankcija i diplomatske izolacije koji je uslijedio nakon prisajedinjenja Krima 2014. godine.

Autor Vašington posta ističe da susreti na najvišem nivou mogu da budu opasni kada zapadni političari prave nerazumne ustupke autokratskim liderima, s tragičnim posljedicama. On podsjeća da se slično dogodilo u Minhenu 1938. godine i na Jalti 1945. Međutim, čini se da Tramp, uprkos svojoj nepopularnosti, pod naletom kritike nije dozvolio velike greške u Hamburgu.

Bilateralni odnosi između dvije nuklearne sile na najnižem su nivou u posljednjih 30 godina, i bude strah od konfrontacija poput onih u vrijeme Hladnog rata.

Trampovo predsjednikovanje, koje je ušlo u šesti mjesec, u velikoj je mjeri opterećeno zaključcima američkih službi bezbjednosti da se Rusija miješala u izborni proces koji je doveo Trampa u Bijelu kuću. Tramp je nekoliko puta ponavljao da treba pronaći zajednički jezik s Kremljom, što se naslanja na politiku bivših predsjednika koji su vjerovali u pozitivan pristup.

Putin, sada u trećem mandatu, preporodio je ruske vojne snage i osvojio široku popularnost. No, zapadni analitičari ocjenjuju da privreda zemlje nije u najboljem stanju, stanovništvo stari, korupcija je sveprisutna a politički sistem sve se više

oslanja na Putinovu ličnost.

Uoči samita obojica su izjavila da žele da obnove veze između dvije sile koje su narušene zbog krize u Siriji i Ukrajini.

Za sada dvojica predsjednika imaju supotne stavove o važnim međunarodnim temama. U Varšavi, koju je posjetio prije Hamburga, Trump je pozvao Rusiju da “prestane destabilizirati Ukrajinu i druge zemlje, te da se priduži zajednici odgovornih nacija”. Pozdravio je prodaju raketnog odbrambenog sistema poljskoj vojsci i dao veliku podršku desničarskoj vladi koja je neprijateljski nastrojena prema Rusiji.

Putin je u intervjuu za njemački list Handelsblat pozvao na ukidanje sankcija uvedenih Rusiji zbog aneksije Krima i podrške separatsima na istoku Ukrajine. Tu je i navodno miješanje Rusije u izbore u SAD, o čemu govore izvještaji američkih obavještajnih agencija, a što negira Kremlj.

Razlike postoje i oko Sirije. Putin podržava Bašara el Asada, SAD dio pobunjenika protiv Asada.

Rukovanje i govor tijela postali su neformalni test za posmatrače Trampa u interakcijama sa svjetskim čelnicima. S Putinom, rukovanje se dogodilo tokom snimanja prije samog sastanka i bilo je mnogo manje ceremonijalno nego prethodni događaji.

“Čast je biti s tobom”, rekao je Tramp Putinu, a on je odgovorio: “Drago mi je što smo se upoznali”. “Osjetila se jasna, veoma pozitivna hemija između njih dvojice”, rekao je državni sekretar Reks Tilerson reporterima kasnije.

Bilo je planirano da susret traje 35 – 40 minuta, ali se on protegao na dva sata i petnaest minuta. Tilerson je naveo kako nijedan od predsjednika nije želio prekinuti sastanak, te da je prva dama SAD Melanija Tramp u jednom trenutku ušla u prostoriju kako bi ih pokušala navesti da sastanak privedu kraju.

Putin je nakon sastanka rekao novinarima da je s Trampom razgovarao o Siriji, Ukrajini, borbi protiv terorizma, ali i o sajberkriminalu i sajber bezbjednosti. Nije davao više detalja. Ministar Lavrov je izjavio da su se dva predsjednika dogovorila o primirju u određenim djelovima Sirije od 9. jula. To je sada jedini javnosti poznat konkretan uspjeh samita.

Najvažnije pitanje u vezi sastanka Putina i Trampa jesu tvrdnje o ruskom miješanju u izbore u SAD. Tilerson je rekao da su ga se dotakli, jer je Tramp počeo sastanak tom temom. Tilerson je zatim rekao da su Rusi – Putin ili Lavrov – zatražili dokaze za takve tvrdnje.

“Predsjednik je pritisnuo Putina više puta u vezi ruskog učešća. Putin je to porekao, kao što je radio i ranije”, rekao je Tilerson reporterima.

Lavrov je, međutim, naglasio da je Tramp jasno čuo od Putina da se Rusija nije miješala u izbore. Rekao je da su se dve strane dogovorile da osnuju radnu grupu koja bi se pozabavila pitanjima sajber bezbednosti i sajber kriminala.

Ovakav pristup, ukoliko je istorija bilo kakav pokazatelj, vjerovatno neće voditi nikuda, pišu američki mediji. Rusi i Amerikanci su pokušavali da sarađuju u prošlosti u vezi pitanja sajber prostora, da bi se uloženi napori završili tako da je agencije pri ruskoj Vladi optuživale ruske hakere za zvanične i nezvanične projekte, a SAD su sudski gonile i izručile ruske hakere zbog upada u velike kompjuterske sisteme.

Ne postoji pretjerana volja za istraživanje ruskog miješanja u izbore. Za Trampa, prihvatanje da je Rusija pokušala da mu pomogne da dobije izbore – kao što je zaključila američka obavještajna služba – može da potkopa njegovu pobjedu i potencijalno dovede u pitanje njegov legitimitet kao predsjednika. Za Putina, prihvatanje da je Rusija pokušala da utiče na američke izbore, potvrdiće ono što mnogi stručnjaci sumnjaju u evropskim zemljama, saveznicama SAD. To bi moglo da izazove odmazdu Amerikanaca.

Prepreke za deeskalaciju napetosti— jesu ogromne i često se čine nepremostivim, ali jedan od važnih preduslova da se to ipak dogodi izgleda da je ispunjen. „Pozitivna hemija” između Trampa i Putina je, vjerovatno, i najveći domet dugo iščekivanog sastanka.

U SAD posljednjih godina vlada jak antiruski stav. Zbog toga je veoma teško Rusiju preko noći pretvoriti u mogućeg partnera. Pitanje je da li će i kada Tramp moći da promijeni američku spoljnu politiku. Ozbiljna promjena će moći da se dogodi samo ukoliko on uspije da preživi svoj prvi predsjednički mandat i obezbijedi drugi, smatraju pojedini analitičari.

Odmah poslije samita američki su mediji naveli tri anonimna izvora koji potvrđuju da se sin aktualnog predsjednika, Donald Tramp mlađi tokom predizborne kampanje sastao s ruskom advokaticom Natalijom Veseljnickajom kako bi mu ona dala informacije štetne po očevu protivkandidatkinju Hilari Klinton. Donald Tramp mlađi je i prije sastanka znao da je izvor tih informacija ruska vlada, objavio je Njujork tajms..

NYT je objavio da je publicist Rob Goldston, koji je pomogao održavanju sastanka u junu 2016, poslao e-mail najstarijem sinu predsjednika Trampa. Očekuje se da će taj e-mail, ukoliko postoji, tražiti i Odjelenje za pravosuđe i kongresni odbori koji istražuju moguće uplitanje Rusije u izbore u SAD i potencijalni sukob interesa između Trampove kampanje i agenata koji djeluju za Moskvu.

Alan Futerfas, advokat Trampa mlađeg, rekao je Tajmsu da njegov klijent nije učinio ništa nezakonito. Očekuje se da Tramp mlađi bude pozvan pred Kongres kako bi svjedočio o sastanku s Veseljnickajom.

Protesti

Nemiri u Hamburgu počeli su veče pred otvaranje samita. Policija nije dozvolila protestnu šetnju antiglobalista jer je među demonstrantima bilo nekoliko stotina maskiranih – tzv. Crni blok. Policija je bez prijeke potrebe upotrebila vodene topove i biber-sprej. Od tada se Hamburg više nije smirio. Maskirani nasilnici rasturali su sve pred sobom i tukli se sa žandarmerijom. Polupani su izlozi, zapaljeni automobili. Prema podacima policije, povrijeđeno je najmanje 213 pripadnika žandarmerije, a privedeno je više od 200 osoba. Demonstranti su koristili praćke, kamenice, molotovljeve koktele. Ukupno je tokom nekoliko dana održano tridesetak protestnih akcija. Bila je to prilika da građani izraze nezadovoljstvo odnosom prema planeti na kojoj živimo i prema siromašnima, negodovanje zbog pohlepe za profitom i odnarođenih političara.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ERUPCIJA NASILJA U PALESTINI: Crvena linija je u okupiranom Jerusalimu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lekcija iz dosadašnje istorije je da puno palestinske krvi treba da se prolije da bi se privukla pažnja vlada i medija Zapadnog svijeta

 

Ljudska prava i životi Palestinaca su ugroženi svakodnevno, decenijama, od strane izraelskih kolonizatora i vlasti. Ponašanje Izraela, cijenjene organizacije kao što su Hjuman rajts voč i Amnesti internešnal nazivaju aparthejdom a potencijalno i ratnim zlocinima. Ono je rezultiralo gotovo potpunim nedostatkom infomacija o zbivanjima u Palestini ili dominacijom izraelskog narativa kome je cilj da javnost što manje zna o izraelskim napadima, o ilegalnim naseljima na okupiranoj palestinskoj Zapadnoj obali i u istočnom Jerusalemu, položaju Palestinaca koji žive pod okupacijom više od pola vijeka kao građani drugog reda, koji su izloženi etničkom čišćenju, nasilnom iseljavanju, gušenju ekonomije i mogućnosti da prežive na svojoj zemlji…

Trenutno je nasilje nad Palestincima u Istočnom Jerusalimu, a od juče i u Gazi, top političko-medijska tema. To ukazuje da su nasilje i gaženje prava Palestinanca dobili takve razmjere da Zapad ne može zaštititi Izrael velom ćutnje i indiferencijom.

Iskra koja je upalila buktinju je bila brutalnost Izraelske policije i ekstremnih desničara u kraju Šeik Džara, koji se nalazi u okupiranom Istočnom Jerusalimu, nedaleko od Starog grada, unutar čijih zidina su najsvetija mjesta tri glavne svjetske religije – islama, hrišćanstva i judaizma.

Šeik Džara je od strateškog značaja u planovima Izraela da judaizuje Istočni Jerusalim nasilnim iseljavanjem palestinskog stanovništva. Prve palestinske porodice su iz ovog naselja iseljenje prije više od 10 godina, a sada je na red doslo jos 19 domaćinstava sa 87 osoba.

Istčni Jerusalim je 1967. okupiran od strane Izraela, u isto vjeme kad i Zapadna obala i Gaza, koje je UN 1948. dodijelio Palestini. Po međunarodnim zakonima okupacije su uvijek privremene, ali Izrael to odbacuje i ne krije namjeru da od čitavog Jerusalima napravi svoju prijestonicu aneksijom dijela koji po zakonu pripada Palestincima.

Palestinci, koji se više od pola vijeka odupiru okupaciji od vojno nadmoćnog i politički odlično ‘umreženog’ neprijatelja, vide svoju budućnost u slobodnoj Palestini u njenim međunarodno priznatim granicama, sa Istočnim Jerusalimom kao glavnim gradom.

Bivši američki predsjednik Donald Tramp, kome je svaka želja Izraela bila zapovijest, odlučio se na kontroverzni potez priznavanja Jerusalima kao prijestonice Izraela.

To je dalo moćni impuls intenziviraju etničkog čišćenja u Šeik Džari, ali i u drugim palestinskim djelova grada, kao sto su Silvan i Valađa, koje Izrael smatra strateškim djelovima mozaika etničkog inženjeringa na kome uporno radi duže vremena.

Radmila STOJANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

POIGRAVANJA SA GENOCIDOM: Između politike i semantike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Američko priznanje genocida nad Jermenima i turski osvrt na pitanja o američkim starosjediocima prizivaju ružna sjećanja i ponavljaju stare šablone. Samo u dvadesetom vijeku je između 60 i 120 miliona ljudi na neki način osjetilo brutalnost genocida izvođenih „u ime naroda”. Svijet danas nije ništa skloniji intervenciji radi sprečavanja budućeg genocida nego što je bio prije vijek

 

Da nijesmo mi na Balkanu jedini koji se igraju sa velikim tragedijama, pokazala su nedavna prepucavanja na međunarodnoj sceni. Dok se na ovim prostorima manipuliše sa stradanjima, i negira i genocid od prije dvije i po decenije i nešto više od pedeset godina, svjetske zvjerke u sjećanje prizivaju masovna stradanja od prije cijelog vijeka. Ovo svjedoči da ćemo još dugo čekati na razrješenja, te da će ovakvi događaji uvijek plivati u sferama dnevnih politika i služiti za kusuranja ili potpaljivanja vatre.

Za mnoge neočekivano, novi američki predjsenik Džo Bajden objavio je da: „Amerikanci odaju počast svim Jermenima koji su poginuli u genocidu započetom prije tačno 106 godina“.

Bajden se ovim riječima postavio u odnosu na podatke da je u Osmanskom carstvu tokom i poslije Prvog svjetskog rata ubijeno 1,5 miliona Jermena. Jermeni nemaju dvojbi – u pitanju je genocid.

Za Jermene je 24. april 1915. početak masovnih deportacija i masakra u kome su turske snage ubile 1.5 miliona njihovih sunarodnika. Za Turke, kako to obično biva u ovakvim pričama, ta brojka je znatno manja između 250.000 i 500.000 ljudi i vezana je za ratna djelovanja u kojima su stradale obje strane. Ankara i dalje insistira da je to bila ratna tragedija koja je pogodila i Turke u istoj meri kao i Jermene. Po njima nema ni govora o genocidu.

U  međunarodnoj javnosti neki su već odavno usvojili priču o genocidu. Na stogodišnjici ovog događaja u Jerevanu prisutni su bili Fransoa Olan, tadašnji predjsenik Francuske i Vladimir Putin, i tada i danas neprikosnovena figura u Rusiji. Evropski savjet je 2001. priznao genocid u Jermeniji, a među zemljama koje ga priznaju su između ostalih: Argentina, Austrija, Belgija, Brazil, Kanada, Njemačka, Italija, Grčka, Danska, Češka, Švajcarska, Vatikan…

SAD se držala podalje od ove teme, a Bajden je prvi američki predsjednik koji je u ovom kontekstu iskoristio riječ „genocid“. Otkuda je došlo prestrojavanje američke politike, pitaju se mnogi. Status Turske kao članice NATO-a i dugogodišnjeg regionalnog saveznika sprečavao je američke predsjednike u formalnom imenovanju doađaja iz 1915. kao genocida, ali odnosi između Vašingtona i Ankare se očigledno mijenjaju. Navodno se Bajden, u svojim prvim danima vođenja američke administracije, na ovaj način razračunava sa još jednim u nizu autokrata.

Turski predsjednik Taip Redžep Erdogan izjavio je da američki predsjednik daje neosnovane izjave, nepravedne i suprotne realnosti. „Mislimo da su te riječi ubačene u izjavu poslije pritisaka jermenskih radikalnih grupa i antiturskih krugova. Ipak, to ništa ne mijenja u destruktivnom uticaju tih riječi za odnose između dvije zemlje”, rekao je Erdogan. Turski i američki predsjednik, inače djelovi iste alijanse, trebalo bi da se sastanu u julu ove godine, na margini samita NATO-a u Briselu. Kako će sve izgledati i da li će ova tema biti na tapetu, saznaćemo uskoro.

Za Erdogana možemo tvrditi sve, osim da je naivan. Kada je njegov kolega potegao sto godina star problem, jednom prostom rečenicom turski predsjednik je prizvao sve duhove koji se gomilaju oko ideje bijele Amerike. „Ako kažete genocid, onda treba da se pogledate u ogledalo, pa onda sudite. Indijanci! Ne moram ih ni pominjati. Ono što se dogodilo je jasno“.

Zaista, vjerovatno najpodmukliji genocid koji je prošao ispod radara modernog svijeta desio se preko Atlantika, odakle sada stižu osude.

Nekoliko vjekova ubijanja, borbi, zakulisnih radnji  pregovora svelo je populaciju sjevernoameričkih starosjedilaca, domorodaca sa brojki između pet i petnaest miliona (u zavisnosti od izvora) na nešto preko 200.000. „Pitomi ljudi od kojih nema boljih na cijelom svijetu” pisao je Kristifor Kolumbo španskom kralju i kraljici po dolasku na američko tlo. U naredna tri vijeka komad po komad indijanske zemlje je otiman, a oni koji nijesu završili u rezervatima mogli su biti „lovljeni kao životinje”.

Ovakva politika je dolazila sa samog vrha, a najopasniji protivnik onih u čiju je zemlju došao, bio je američki predsjednik Endrju Džekson ili Oštri nož jezikom starosjedilaca.

On je dugo bio zagovornik Indian Removal Act-a (Zakon o preseljenju Indijanaca). Kao vojni general, proveo je godine vodeći brojne brutalne kampanje koje su rezultirale prenosom stotina hiljada hektara indijanske zemlje bijelim farmerima. Kao predsjednik, 1830. godine potpisao je Zakon o preseljenju Indijanaca.

Na terenu, naravno, stanje je bilo još brutalnije nego na papiru. Ostali su brojni zapisani tragovi poput proglasa guvernera Kolorada Džon Evansa kojim je ovlastio bijelo stanovništvo te savezne države da „grupno i pojedinačno, nemilosrdno progone neprijateljske Indijance” i da izbjegavaju one koji su se povinovali zakonima bijelog čovjeka. Dokumenata, koja su na ovaj način ozvaničavali lov na američke starosjedioce, ne nedostaje u istoriografiji. Nedostaje etiketa – genocid.

Kolonijalne sile su često povezivane sa zločinima gigantskih razmjera. Do 2015. godine bilo je nezamislivo da neka od njih sjedne sa svojim bivšim kolonijama za pregovarački sto. Dobro su poznata zbivanja oko Holokausta, genocida nad Jevrejima,  i „iskupljenja“ moderne Njemačke države. Ova zemlja učinila je korak dalje i te 2015. godine. Prihvatila je činjenicu da je u osvit XX vijeka počinila genocid nad dva afrička plemena na teritoriji današnje Namibije. Njemačke kolonijalne snage brutalno su tada ugušile pobune dva glavna naroda u zemlji, Herero i Nama. Ubistva, protjerivanja, logori, odsijecanje od izvora vode… Procjenjuje se da je stradalo 65.000 od 80.000 Herera i vjerovatno 10.000 od 20.000 Nama. O brutalnim akcijama Njemaca svjedoče riječi generala Lotara fon Trote: „Unutar njemačkih granica će svaki Herero – sa oružjem ili bez njega, sa stokom ili bez nje – biti odstrijeljen. Više ne primam žene i djecu, otjerajte ih nazad njihovom narodu i dozvolite da se i na njih puca“. Za malo više od sto godina Njemačka je uspjela da preokrene stvari. I porodica zloglasnog generala se u Namibiji 2007. godine izvinila i izrazila veliku sramotu koju osjeća zbog postupaka svog pretka.

Nažalost ovo je rijedak primjer suočavanja sa prošlošću.

Tokom dva svjetska rata akcije i gore od onih nad Jermenima, Herero i Namama bile su skoro pravilo. Kulminiralo je sa akcijama vezanim za „konačno rješenje“ u kojima je nestalo oko šest miliona Jevreja.

Ni naši prostori, znamo, nijesu bili izuzeti od ovakvih akcija. Još uvijek se problematizuju i Jasenovac i Srebrenica iako je slika veoma jasna. Ivo Goldstein, koji je napisao knjigu o ustaškom logoru za vrijeme NDH, smatra da istinu znaju svi koji to žele. On u intervjuima redovno podsjeća da je popisano nešto više od 83.000 žrtava, ali smatra da je ukupan broj stradalih Srba, Jevreja, Roma i političkih protivnika, antifašista, Hrvata, Bošnjaka (Muslimana) i pripadnika drugih jugoslovenskih naroda, u Jasenovcu između 90 i 100.000. Sa preko 8.000 srebreničkih žrtava se kalkuliše češće zbog svježine tih rana i problematičnih odnosa koji još vladaju politikom ovog dijela Evrope. Problematizovanje Srebrenice živimo i ovih dana dok čekamo ishod skupštinskog razrješenja ministra pravde Crne Gore zbog negiranja ovog genocida.

Dok se političari bave semantikom, genocidi se dešavaju. Na svim meridijanima. Zločin nad Rohinjama u Mjanmaru je već previše dugo medijska vijest. Međunarodni krivični sud istražuje tu zemlju zbog zločina protiv čovječnosti. Različiti izvori navode da je u Mjanmaru  u akcijama izvođenim tokom 2017. godine stradalo najmanje 6.700 pripadnika ove muslimanske manjine. U istom period Ljekari bez granica su zabiježili oko 700.000 raseljenih. Brojke raseljenih se mijenjaju iz dana u dana, a svijet brinu najnovija dešavanja u toj zemlji. Nakon puča, mnogi misle da dolaze novi teški dani za Rohinje.

U nekoliko zona u Južnom Sudanu 2016. godine je sprovođen proces etničkog čišćenja, koji se manifestovao kroz ekstremnu glad, kolektivna silovanja i uništavanja sela. Južni Sudan je postao država 2011. godine, da bi ga dvije godine nakon toga zahvatio plamen građanskog rata u kojem su se sukobile snage lojalne predsjedniku Salvi Kiiru, koji je pripadnik naroda Dinka, i pristalice njegovog ranijeg potpredsjednika Rika Mašara, iz naroda Nuer. U sukobima u Južnom Sudanu poginulo je na hiljade ljudi a više od 1,5 miliona bilo je primorano da napusti svoje kuće.

Na dalekom istoku ekstremisti iz tzv. Islamske države počinili su genocid nad Jazidima, te zločine protiv čovječnosti, etničko čišćenje i ratne zločine nad drugim manjinama – hrišćanima, Turkmenima, Šabacima… navodi se u izvještaju Sajmon – Skjot centra za sprečavanje genocida.

Slične priče stizale su u novije vrijeme i iz Darfura. Najsvježiji primjer je, po raznim izvorima, diskriminatorski i nasilan odnos Kine prema Ujgurima, pripadnicima muslimasnke manjine.

Najnovija vijest vezana za ovaj slučaj je da se Novi Zeland povukao od nazivanja kineskog zlostavljanja Ujgura genocidom. Dok su zemlje poput Kanade, Holandije i naravno SAD-a odavno ovo deklarisale kao genocid, parlament Novog Zelanda raspravljaće o kršenju ljudskih prava od strane Kine. Dok se šalju oštre note Kini, Ujguri su i dalje na meti Pekinga.

Američko-turske političke igre oko genocida nad Jermenima i američkim starosjediocima prizivaju ružna sjećanja i ponavljaju stare šablone. Samo u dvadesetom vijeku, stručnjaci smatraju da je između 60 i 120 miliona ljudi na neki način osjetilo brutalnost genocida izvođenih „u ime naroda”. Najžalosnije je što svijet danas nije ništa skloniji intervenciji radi sprečavanja budućeg genocida nego što je to bio slučaj prije jednog vijeka. To što poneki visoki zvaničnik vidi trn u tuđem oku na kraju se svede na političarenje. Nevine žrtve i dalje čekaju pravdu.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

NOVE MAPE PREKRAJANJA BALKANA: Umjetnost (ne)postojanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema medijskim izvještajima „non-paper“ dokument koji je Janez Janša navodno poslao predsjedniku Evropskog vijeća Šarlu Mišelu je svojevrsna pandorina kutija u kojoj je zapisana posljednja epizoda „raspada Jugoslavije“

 

Ovoga jula Slovenija preuzma predsjedavanje Evropskom unijom. Da li će njeno predsjedavanje proći u tonu onoga što smo posljednjih dana dana mogli čitati na portalima, prije svega iz Slovenije i BiH, znaćemo za nekoliko mjeseci.   Sigurno je: odaslate su strašne poruke. Različiti akteri ih tumače na različite načine. A šta se desilo?

Bosanski, a potom slovenački i mediji regiona prenijeli su vijest o navodnom postojanju non-paper izvještaja koji je slovenački premijer Janez Janša adresirao na Brisel.

Prema medijskim izvještajima, ovaj dokument koji je navodno poslat predsjedniku Evropskog vijeća Šarlu Mišelu, je svojevrsna pandorina kutija u kojoj je zapisana posljednja epizoda „raspada Jugoslavije“.

Prema portalima ovaj neformalni dokument govori o promjeni granica na zapadnom Balkanu, između ostalog o raspadu dejtonske BiH, stvaranju velike Srbije, Hrvatske i Albanije, ali i o promjenama granica Crne Gore, sjeverne Makedonije i Kosova. Ima i onih, koji poput slovenačkog novinara Mirka Majera smatraju da je priča oko dokumenta nastala u kuhinji obavještajnih službi. Slično nastupa i sam Janša.

Slobodna Bosna prenijela je i „detalje“ po kojima se za rješavanje kosovskog pitanja predlaže razmjena teritorija koja je bila osnova pregovora između predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i bivšeg predsjednika Kosova Hašima Tačija. Predviđa se mogućnost otcjepljenja Republike Srpske, pripajanje dijelova Crne Gore i Sjeverne Makedonije s albanskom većinom u Albaniji, i priključenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj. Plan ima i rezervnu varijantu – da se formiraju tri nacionalne republike u Bosni i Hercegovini.

Janša je putem Twittera negirao postojanje dokumenta i istakao da Slovenija ozbiljno traži rješenja za razvoj regije i perspektivu EU zemalja zapadnog Balkana, a da se ovakvim pisanjima pokušava osujetiti njen cilj.

Stvari postaju izuzetno opasne, ali i mutne. Mišelova kancelarija je navodno potvrdila prijem dokumenta novinaru slovenačkog Dela da bi kasnije negirala njegovo postojanje. Da li postoji dokument, sada je već manje važno, jer je očigledno da ideje koje bi se mogle naći u nekom takvom izvještaju postoje u glavama mnogih, i to ne samo regionalnih nacionalista, već i onih sa briselskih adresa.

Slovenački premijer, navode portali iz neimenovanih izvora, nije usamljen u svojim naporima da prekraja granice. Navodno podršku ima u političarima Mađarske, Hrvatske i Poljske, a zeleno svjetlo planu bi navodno dale i Austrija i Francuska.

Glasnogovornik Evropske unije Peter Stano izjavio je da je stav Brisela po pitanju eventualnih promjena granica na Zapadnom Balkanu nepromijenjen. I jasan.

„Ništa ne bi trebalo mijenjati kada su u pitanju granice na Zapadnom Balkanu. Treba raditi na regionalnom pomirenju i saradnji, što je i logika evrointegracionog procesa. Sva otvorena pitanja među državama treba rješavati u procesu koji ne zalazi u opasne teritorije, a koji se oslanja na zakone i principe EU”, rekao je on na redovnoj konferenciji za medije u Briselu.

Po njemu, Evropska komisija nema zvanične informacije o prispjeću, niti sadržaju non papera.

„Ideje koje se predlažu u navodnom non-paperu kojeg je u Brisel uputio slovenački premijer Janez Janša, nisu ni nove, a nisu ni Janšine. On je iskorišten od većih igrača da ih prezentira budući da Slovenija od jula predsjedava Evropskom unijom.“ Ovo je u razgovoru za srbijansku Novu TV rekao Balša Božović, nekadašnji blizak saradnik bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića, a odnedavno predsjedavajući Izvršnog odbora Regionalne akademije za razvoj demokratije. „Zalagati se za takvo rješenje situacije u regiji, znači, sasvim sigurno, novi rat, teži i krvaviji od onog 90-ih godina, koji bi zahvatio sve države, uključujući i Sloveniju. Ako neko misli da se podjela, odnosno prestanak postojanja Bosne i Hercegovine i Crne Gore može izvesti bez rata, taj se grdno vara“, upozorio je Božović. On je rekao da se ovakve ideje oslanjaju na politiku Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića, ideju preseljenja naroda, entičkog „čišćenja“.

Politički analitičar Davor Đenero za All Jazeeru je izjavio da je skandalozna vijest o tome da unutar institucija EU navodno kruži neslužbeni dokument u kojem se iznosi prijedlog da bi prostor Balkana trebalo preurediti i to  tako da se pusti na volju konceptima „velikih država”, a da se zemlje poput Crne Gore ili Bosne i Hercegovine ostave na milost i nemilost velikodržavnim nacionalizmima.

Po njemu eventualno postojanje ovakvog dokumenta ima i vrijednosnu dimenziju koja se tiče unutrašnjih odnosa Unije, ali i geopolitički aspekt, koji govori o uticaju onih snaga koje sistemski nastoje podrivati Uniju.

Iz Ambasade SAD-a u BiH su za klix.ba rekli da ne žele spekulisati o navodnim izjavama slovenačkih zvaničnika i istakli da je stav SAD-a o ovom pitanju dobro poznat i ostaje nepromijenjen. „Mi smo privrženi principima Dejtona – Bosna i Hercegovina je demokratska, multietnička, suverena i nezavisna država s neupitnim teritorijalnim integritetom. Što se tiče statusa BiH, tu nisu bitna mišljenja o njemu, nego činjenice i međunarodno pravo. Teritorijalni integritet i suverenitet BiH garantovani su Dejtonskim mirovnim sporazumom“, kazali su iz Službe za odnose s javnošću Ambasade SAD-a u BiH i posebno precizirali da ni Dejton, ni Ustav BiH ne daju pravo na otcjepljenje nijednom od dva entiteta. Svako djelovanje usmjereno na razgradnju BiH je kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma.

(Ne)postojanje izvještaja je pokrenulo niz reakcija, među kojima je i poziv Željka Komšića slovenačkoj ambasadorki u BiH Zorici Bukinac na razgovor u Predsjedništvu  BiH.

Regionalna televizija N1 izvijestila je da je Bukinac u razgovoru istakla da se slovenačka politika prema BiH nije promijenila te da Slovenija podržava evropski put BiH.

U međuvremenu na Tviteru osviću nove mape Balkana. Premijer Slovenije Janez Janša na svom je nalogu objavio mapu podjele država zapadnog Balkana po etničkim linijama i napisao: „Lažna karta koju po Balkanu širi mreža Drage Kosa i Tanje Fajon.“ Na to mu je nedvosmisleno odgovorila Fajon, koja je članica Evropskog parlamenta ispred slovenačkih Socijaldemokrata. „Lažete Janša! Jako štetno i neodgovorno prema Sloveniji, njenim državljanima i jugoistoku regije.“

Opozicija u Sloveniji traži odgovore od Janše i predsjednika Boruta Pahora o „prekrajanju granica“ na Zapadnom Balkanu. Janša im je odgovorio. Naravno, na Tviteru: „Rado ćemo razgovarati o ne-dokumentu na ne-sjednici, ali mora ga sazvati ne-stranka. Socijaldemokrate su potpuno podivljale. Bez ideja, programa, koncepata, vođstva – samo histerija koju čak i izvoze.“

Radi šire i tačnije slike, valja se vratiti mjesec dana unatrag. Milorad Dodik je još u martu pominjao neimenovanog političara koji je pitao o mogućnosti mirnog razlaza BiH. Identitet ovog političara otkrili su druga dva člana predsjedništva Željko Komšić i Šefik Džaferović.

Oni su za medije potvrdili da je slovenački predsjednik Borut Pahor tokom martovske posjete Sarajevu pitao da li se „mogu mirno razići u BiH.“ Na ovo pitanje obojica su slovenskom predsjedniku odgovorili kako od mirnog raspada BiH, nema ništa. Dodik je i prije par dana, kao i tada, potvrdio kako vjeruje u tu mogućnost. „Uporno smo u iščekivanju trenutka kada ćemo mirni razlaz učiniti realnim“, kazao je Dodik na konferenciji za novinare trinaestog aprila u Istočnom Sarajevu.

„Svakome u Evropi ko zamišlja da će mirnom podjelom BiH završiti raspad Jugoslavije, treba poručiti da je taj raspad završen i da se poigravanje granicama u regionu ne može završiti mirno i bez ozbiljnih posljedica po čitavu Evropu“, rekao je za slovenski list Delo prije par dana Željko Komšić. „Što se tiče pitanja predsjednika Republike Slovenije o mogućnosti mirnog razlaza Bosne i Hercegovine, mogu potvrditi da je predsjednik ovo pitanje izrazio, ali to nisam shvatio kao njegov stav, već kao neku vrstu zabrinutosti“, rekao je Komšić.

Dodik je ovih dana produbio jaz: „Pomenuti razgovor s Pahorom, koji je spomenuo gospodin Komšić, nije jedini na kojem mi pričamo na taj način. I toga je sve više”. Dodik je optužio Komšića da je htio da unaprijed obeshrabri sve one koji pričaju na temu razlaza. „Još misle da će to biti tabu tema o kojoj ne smije niko da progovori” – rekao je Dodik.

Da je pitanje o razlazu na sastanku slovenačkog predsjednika i trojice članova predsjedništva BiH bilo u drugačijem duhu potvrđuju i u saopštenju iz Pahorovog kabineta. U njemu stoji da je Pahor zagovornik BiH, njenog teritorijalnog integriteta, evropske perspektive i mirnog razvoja, te da želi da ona što prije postane članica EU.

„Predsjednik Pahor redovno upozorava protiv ideja o raspadu BiH i prekrajanju granica na Zapadnom Balkanu. U tom kontekstu, zbog zabrinutosti zbog ovih ideja je i postavio pitanje za sagovornike, sva tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kada je početkom marta posjetio Sarajevo”, rekao je.

Iz kabineta navode da je na sličnu temu Pahor govorio u svom obraćanju Parlamentu Republike Sjeverne Makedonije 25. septembra 2020. „Ako nema proširenja, teza da raspad bivše Jugoslavije još nije gotov i da je neophodno uspostaviti etničke granice umjesto postojećih polako će zavladati u ovom regionu. Iz istorijskog iskustva znamo da je vrlo malo šansi da se takav proces odvija na miran način bez sukoba koji bi takođe mogli ugroziti sigurnost i stabilnost u jugoistočnoj Evropi uopšte”, govorio je tada Pahor.

Ideje, riječi, djela… Očigledno je da ideje o novim mapama postoje. Bez obzira da li su riječi stavljene na non-paper ili neki drugi izvještaj i odaslate gdje su trebale biti odaslane, ostale su izgovorene. I materijalizovale ideju koja će zauvijek ostati u javnom prostoru. A vrijeme?  Iz iskustva znamo da ono nije uspjelo okruniti „velike balkanske ideje“. Sada, više nego ikada, treba povesti računa da nakon ideja i riječi na red ne dođu djela. Na našim prostorima tanka je linija između djela i nedjela kada su razgraničenja u pitanju.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo