Od 12. decembra prošle godine Azerbejdžan je zatvorio jedini pristup jermenske enklave vanjskom svijetu pod izgovorom da  Jermenija preko koridora snabdijeva svoje sunarodnike oružjem i municijom

Rat kolosalnih razmjera (i globalnih posljedica) koji je Rusija pokrenula protiv susjedne Ukrajine je gurnuo u drugi plan dešavanja na Kavkazu,  još jednom politički trusnom teritoriju bivšeg Sovjetskog Saveza. Usponu ruskog prestiža i uticaja pred invaziju na Ukrajinu je doprinijela medijacija Moskve u prekidu 6-nedjeljnog rata između Jermenije i Azerbejdžana oko Jermenima naseljene enklave Nagorno-Karabah u Azerbejdžanu.

U ratu je Jermenija doživjela teški poraz od tehnološki i brojčano nadmoćnijeg susjeda , od totalnog poraza je Jermene spasila u, zadnjem trenu, diplomatska intervencija Rusije. Moskva je dovela za pregovarački sto lidere obIje zemlje koji su potpisali prekid neprijateljstava. Kao garanciju mira (i opstanka Jermena) Rusija je rasporedila dvije hiljade vojnika u Nagorno – Karabahu i 5 kilometara dugom Lačinskom koridoru koji razdvaja enklavu od Jermenije. Teritorije oko enklave koje su Jermeni zauzeli u prvom ratu (1991-1994) su morali vratiti Azerbejdžancima.

Prema sporazumu potpisanom u Moskvi, „Republika Azerbejdžan se obavezala da jamči bezbjednost lica, vozila i tereta koji se kreću duž Lačinskog koridora u oba smjera.“

Od 12. decembra prošle godine Azerbejdžan je zatvorio jedini pristup jermenske enklave vanjskom svijetu pod izgovorom da  Jermenija preko koridora snabdijeva svoje sunarodnike oružjem i municijom. Vlasti u Bakuu su u koridoru postavile kontrolni punkt, nakon što su ga njihovi „ekološki aktivisti spontano blokirali zbog nelegalnog (jermenskog) rudarenja“ i onemogućili bilo kakvo snabdijevanje Nagorno – Karabaha osim u najiznimnijim slučajevima.

Nakon 11 mjeseci humanitarna kriza u enklavi je dostigla alarmantni nivo. Prošlog mjeseca su zabilježeni i prvi slučajevi smrti od gladi.  Zalihe hrane nestaju, stanovnici  su svedeni na jedan obrok dnevno, koji se često sastoji samo od jednog ili dva parčeta hleba. Azerbejdžan je prvi put oteo jermenskog pacijenta (Vagif Kačatrijan – 68 godina) iz auta Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (ICRC) koje ga je prevozilo u Jermeniju na hitnu hiruršku intervenciju. Osumnjičen je da je počinio ratne zločine u prvom ratu između dvije zemlje i odveden u nepoznatom pravcu. Nakon toga ICRC je 25. jula potvrdio da su obustavili sve medicinske transfere iz enklave ka Jermeniji, navodeći da „ljudima nedostaju najosnovniji ljekovi” i da je većina prehrambenih proizvoda ili „oskudna i skupa“ ili „nedostupna”. Oko 90 odsto hrane u regionu se ranije uvozilo iz Jermenije.  Lokalni farmeri tvrde da se boje izaći na njive da uberu usjeve jer azerbejdžanske trupe gotovo svakodnevno pucaju na njih sa linije razdvajanja. Čak i ako uspiju nešto pobrati, teško mogu plasirati hranu na tržište zbog nedostatka goriva. Lokalno stanovništvo  koristi konje za prijevoz ili hoda kilometrima do Stepanakerta i drugih naseljenih centara za svoje potrebe.

Na konferenciji za novinare 24. jula, Arajik Harutjunjan, predsjednik nepriznate Republike Artsak (Nagorno-Karabah), proglasio je teritoriju „zonom katastrofe“. Rekao je da je 120 hiljada tamošnjih stanovnika osuđeno na uništenje i da je teritorija provincije pretvorena u „koncentracioni logor“. Međunarodni sud pravde (ICJ) je još u februaru ove godine naložio azerbejdžanskim vlastima da omoguće slobodan protok robe i ljudi kroz Lačinski koridor. SAD i zemlje EU su ovoga mjeseca opet tražile da Azerbejdžan otvori koridor na hitnoj sjednici UN-ovog Savjeta bezbjenosti.

Vlasti u Bakuu i autokratski predsjednik Ilham Alijev ne haju puno za međunarodne kritike. Baku tvrdi da je ponudio Jermeniji snabdijevanje hranom preko grada Agdama, oslobođenog u nedavnom ratu. Azerbejdžanski ambasador pri UN-u je tvrdio na Savjetu bezbjednosti da u enklavi nema nestašica hrane pokazujući slike sa Instagrama kako se tamošnji Jermeni provode na rođendanima i vjenčanjima. Zapadnim novinarima vlasti u Bakuu odbijaju dati dozvolu da dođu u enklavu i lično se uvjere u situaciju na terenu. Azerbejdžan računa prije svega na stratešku važnost njihove zemlje i ogromne rezerve nafte i gasa kojima raspolažu i koji su veoma važni za EU nakon što se oslobodila zavisnosti od uvoza ruskog gasa. U regionu koji je politički, vjerski i nacionalno veoma kompleksan, Azerbejdžan je strateški važan za Ameriku i Izrael kao kontrateža nastojanjima Irana da proširi uticaj. Iran i Azerbejdžan su većinski šiitske muslimanske zemlje  u međusobnom rivalstvu. Etnički Azerbejdžanci, turkofonskog porijekla, čine oko 20 odsto stanovništva Irana koje je većinom persijskog porijekla. Iran je, pored Rusije, glavni saveznik i garant nezavisnosti Jermenije koja je većinski pravoslavna zemlja. U  geostrateškoj igri je i zapadni susjed Jermenije – Turska, najvažniji i najpouzdaniji saveznik Azerbejdžana. Turska je 1915. godine izvršila genocid nad jermenskim stanovništvom usmrtivši oko milion i po Jermena na svojoj teritoriji. Zvanična Ankara negira genocid iako priznaju da je usljed deportacija jermenskog stanovništva stradalo oko 300 hiljada ljudi.

Rusija je predvodnica Organizacije zemalja za kolektivnu bezbjednost (CSTO) koja je pandan NATO paktu i koju osim Rusije ,čine i Jermenija, Bjelorusija i još tri centralnoazijske države i bivše republike SSSR-a. Rusija ima i veliku vojnu bazu u Jermeniji. Znatan broj Jermena kao i zvanična Jermenija su razočarani ponašanjem i političkom trgovinom Rusije na njihov račun. Ruski mirovnjaci nisu ni prstom mrdnuli kada su Azerbejdžanci postavili kontrolni punkt u Lačinu, u ruskoj zoni odgovornosti. Kada je prošle godine Jermenija aktivirala član 4 CSTO (slično članu 5 NATO saveza – napad na jednog je napad na sve i svi brane napadnutoga) nakon stalnih upada Azerbejdžana na njenu međunarodno priznatu teritoriju,  Rusija nije reagovala već je samo izrazila „zabrinutost“. Neki analitičari upozoravaju da način na koji su Rusi iznevjerili Jermene može sutra da se desi i Moskvi vjernim Srbima, i to ne prvi put.

Jermenija i Azerbejdžan su već vodili dva rata oko enklave Nagorno – Karabah. Prvi se završio pobjedom Jermenije, koja je pored Nagorno – Karabaha zauzela i provincije oko nje uz granicu sa Jermenijom pri tom etnički očistivši osvojena područja od Azerbejdžanaca i počinivši brojne zločine. Prije toga, dok je još postojao Sovjetski Savez, Azerbejdžan i Jermenija su organizovali pogrome manjinskog stanovništva i njihovo protjerivanje u matične zemlje.

Dok se velike zemlje igraju politike i geostrategije, rafovi u prodavnicama Nagorno – Karabaha su prazni, a na ulicama naseljenih mjesta mogu se vidjeti dugački redovi za hljeb koji se čeka i po nekoliko sati.  Luis Moreno Okampo, bivši glavni tužilac Međunarodnog krivičnog suda (ICC), objavio je eksplozivan izvještaj u kojem se navodi da kada se ocjenjuje azerbejdžanska blokada Nagorno-Karabaha, „postoji razumna osnova za vjerovanje da je počinjen genocid“. U izvještaju se navodi da  će „bez momentalnih dramatičnih promjena, ova grupa Jermena biti uništena za nekoliko sedmica.”

Iako je Jermenija izrazila spremnost da prizna Nagorno – Karabah kao dio Azerbejdžana uz poštovanje prava jermenske zajednice, izgleda da bi Baku bio najsretniji da se Jermeni svi spakuju i odu.

Azerbejdžan i vladarska porodica Alijev imaju veoma dugačak istorijat sistematskog kršenja ljudskih prava, zatvaranja medija i opozicionih aktivista uz brojne optužbe za nepotizam i korupciju vladajuće klase. Poznavaoce prilika ni malo ne čudi prijateljstvo i zajednički poslovi između Alijevih i porodice Đukanović.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

Oni su nusprodukt  dominantnog ekonomskog sistema u svijetu čiji je motor konstantni rast proizvodnje i profita, po bilo koju cijenu. Njihova bijeda je ljudska tvorevina,  tamo gdje su ili gdje idu, sa veoma rijetkim izuzecima, su  neželjeni. Emigranti i izbjeglice.  Koncept kilimatske izbjeglice,  iako ih ima mnogo i sve ih je više, je  nedefinisan i nepriznat. EU ih još fomalno ne priznaje,  a statistike UNHCR, uključuju samo izbjeglice koje kreiraju “progoni , konflikti, nasilje i dogadjaji koji ozbiljno narušavaju javni red” ali ne i klima

Svijet, ili bar negov najveći, siromašni dio je u pokretu. Milioni izbjeglica napuštaju  domove jer moraju i jer hoce da prežive.

Njihova bijeda je  ljudska tvorevina, ona nije u žiži pažnje ni medija, niti onih koji mogu nešto da promijene, imaju malo ili nimalo izbora, tamo gdje su ili gdje idu, sa veoma rijetkim izuzecima, neželjeni. Oni su nusprodukt  dominantnog (i jedinog) ekonomskog sistema u svijetu čiji je motor konstantni rast proizvodnje i profita, po bilo kojoj cijeni, uključujući i razorne ratove i ekstremnu bezobzirnu eksploataciju svega što nudi ova planeta, a radi održavanja rada kapitalističkih ekonomskih mašina i nastavljanja njihove političke dominacije.

Cifre i opisi svega što nas čeka u vrlo bliskoj budućnoti su ,blago rečeno, depresivni. Jos depresivnije je negiranje i ignorisanje realnosti i nedostatak akcije da se učini nesto oko uzroka koji od sve većih djelova planete prave mjesta u kojima se ne može bezbjedno živjeti ili preživjeti.

Ovaj tekst pišem dok stižu izveštaji da je Podgorica imala najvreliju noć od 1949. dok je u Crnoj Gori reciklaža de fakto nepostojeća, dok se slave milionske brojke automobila na patrljku od autoputa  od Podgorice do Kolašina, dok saobraćajnice liče na parkirališta i dok se broj kruzera u Bokokotorskom zalivu predstavlja kao znak da je svjetlija budućnost na horizontu.

Evo samo jednog detalja koji ilustruje do koje mjere veslamo u pogrešnom pravcu generalno, a i sa našom strategijom masovnog turizma: veci kruzer zagadjuje koliko i 12.000 automobila, a proizvodi dnevno više od tone otpada i smeća raznih vrsta .

Koncept kilimatske izbjeglice  iako ih ima mnogo i sve ih je više, još uvijek je  nedefinisan i nepriznat. EU ih još formalno ne priznaje, mada ih pominje, a redovne statistike UNHCR, uključuju samo izbjeglice koje kreiraju ”progoni, konflikti, nasilje I dogadjaji koji ozbiljno narušavaju javni red” ali ne i klima.

Previdja se i to da su ‘klimatske migracije često blisko povezane sa ratovima i nasiljem. Iustrativan primjer je Jemen. U ovoj, dugogodišnjim ratom iscrpljenoj zemlji,  poplave su 2020. godine  pokrenule lavinu izbjeglica veću nego što je stvorio rat koji je doveo do jedne od najgorih humanitarnih kriza u svijetu.

Selektivni pristup onemogućava sveobuhvatno i temeljno sagledavanje problema i nalaženje rješenja. Razlog mu je činenica da zemlje koje svojim djelovanjem kreiraju gro i ratnih i klimatskih i  kombinovanih migracija, pripadaju klubu moćnih koje diktiraju agendu i u interesu im je negiranje i minimiziranje problema.

U razvijenim zemljama Zapada dominira narativ da horde emigranata prijete da ih preplave u potrazi za boljim životnim standardom. Ovo je rezultiralo u rastućoj ksenofobiji  medju stanovništvom tih zemalja koje na vlast dovodi desničarske vlade čiji je glavni cilj, ne da prestanu da kreiraju migracije, već da održe čistotu svojih nacija.

Tragično je štio su oni koji tvrde da nude bolju budućnost  svijeta, lideri ove vrste izolacionizma i neprihvatanja odgovornosti za svoj udio u kreiranju problema. Sjetimo se koncepta tvrdjava Evropa. Praktikuje ga Evropska unija kad zemljama van EU kluba koje žele da postanu članice, plaća da spriječe kretanje migranata i izbjeglica prema EU granicama, uz tolerisanje najokrutnijih metoda prevencije. Mnoge zemlje van EU su voljno prihvatile ulogu branilaca tvrdjave Evrope od emigranata, uz nadu da će u dogledno vrijeme oni sami biti za prave strane EU zidina.

Nije široko poznata činjenica da 70 posto svjetskih izbjeglica ne stigne dalje od unutrašnjosti svojih ili okolnih zemalja, koje su često nestabilnije od zemalja iz kojih bježe i koje uglavnom postaju permanenta boravišta hiljadama izbjeglica.

Od palestinskih izbjeglica, kojih ima preko sedam miliona, trećina njih, oko 2,5 miliona živi na od Izraela okupiranim palestinskim teritorijama, trećina u obližnjem Jordanu i trećina u devastiranoj Siriji i u haotičnom Libanu.

Još  jedan od mnogih primjera su 135.000 Somalijaca koji su nedavno bježeći od gladi zbog najgorih suša u novijoj istoriji, prešli granicu sa Kenijom i “nastanili se” u najvećem svjetskom i vec pretrpanom izbjegličkom kampu Dadaab.

Oni koji ne stignu daleko od matičnih zemalja, ne privlače pažnju ni javnosti ni vlada bogatih zemalja koje ih drže daleko od očiju i  obezbjedjuju njihovo preživljavanje na mrvicama koje im udjeljuju medjunarodne organizacije.

Putevi onih koji krenu prema bogatim zemljama, uglavnom se  radi o  “magnetima” kao sto su EU, SAD i Britanija, su blago rečeno neizvjesni, a sve češće i smrtonosni. Na njima izbjeglice svih vrsta čeka malo podnošljivoga, a njihove očajničke napore, zapadni svijet naziva migracione krize.

Obično su u rukama mreža organizovanog kriminala, koji dobro profitiraju na njihovoj bijedi i žrtve nasilja  organa “ reda” država kroz koje prolaze, često u saradnji sa lokalnim stanovništvom koje ih, uglavnom, vidi kao strano tijelo koje remeti  tokove u njihovim sredinama.

Sve veći broj ovih tužnih putovanja završava u tragedijama. Broj izgubljenih života raste, a činjenica da to ne odvraća ljude od pokušaja da dodju do zemalja koje vide kao mjesta gdje mogu da počnu novi život, govori o stepenu njihovog očaja.

Nevladine organizacije koje rade na spašavanju izbjeglica koje pokušavaju da udju u Evropu preko mora, nazivaju  Mediteran masovnom grobnicom. One za to optužuju, kako kažu, bezobzirnu politiku evropskih zemalja kojima je godinama prioritet sprječavanje migracija, a ne spašavanje zivota i rad na otklanjanju razloga koji primoravaju toliki broj ljudi da krenu na potencijalno smrtonosno putovanje.

Medjunarodna organizacija za migraciju je registrovala do sada u ovoj godini 1.800 utopljenika u centralnom Mediteranu, dok je u prošloj godini 1.400 emigranata tu izgubilo živote.

Brojnost tragedija na moru je po spasilačkim organizacijama još drastičnija, sudeći po sve većem broju praznih plovila koje nalaze u moru, čiji je ljudski kargo bez mnogo sumnje progutala plava grobnica.

Eksperti  sa kojima je nedavno pričao BBC, porast broja nastradalih vide u porastu broja putovanja, pretrpaninh i neadekvatnih plovilia, često metalnih koje zovu metalni kovčezi. Predstavnici nevladininh organizacije ističu nedostatak adekvatne i smislene  akcije od strane evropskih zemalja i EU.

Rješenje “problema” masovnih migracija zahtijeva strukturalnu i temeljnu promjenu svijeta u kome živimo.

Svi glavni uzroci koji iskorjenjuju ljude i koji njihove živote pretvaraju u noćnu moru, bilo da se radi o ratovima, životom u nasilju, ili ekstremnoj klimi, povezani su  sa prevladavajućom ideologijom koja uspjeh mjeri stalnim rastom proizvodnje i profita. Ovo zadovoljava interese šačice moćnih vlada, korporacija i pojedinaca, a milione šalje u život u egzilu.

Nestabilnost na širokim prostorima kreirana je političkim i ekonomskim sučeljavanem “starih”  tradicionalnih ekonomskih sila, SAD i saveznika, sa zahuktalim ekonomski dominantnim zemaljama, bez proporcionalne političke moći, kao sto je Kina.

Njihovo rivalstvo i borba za dominaciju i za što veći dio globalnog ekonomskog kolača, ne ostavljaju mnogo prostora za optimizam da će se bez masovne mobilizacije širom svijeta, napraviti prostor i preusmjeriti sredstva za kreiranje pravednijeg i ”jednakijeg” svijeta u kome ljudi neće morati da biraju izmedju polakog umiranja u ratu ili od gladi i smrti na dnu mora.

Svijet je jedan i mora biti drugačiji ako ćemo da imamo budućnost na ovoj planeti. To izgleda očigledno svakome sa gramom zdravog razuma, što ne znači da trenutna garnitura svjetskih lidera neće pred tom jasnom činjenicom zatvoriti oči i nastaviti sa planovima za dominaciju i produbljivanje nejednakosti. Uz ignorisanje  uzroka migracija i cinično korišćenje izbjeglica i emigranta za pridobijanje birača ili kao oružje upereno prema rivalima i političkim protivnicima.

Klimatske migracije

Klimatska izbjeglica je osoba koja je bila primorana da napusti svoj dom zbog uticaja klimatskih promjena na njihovu životnu sredinu (Oksfordski rječnik).

Istraživanje Evropskog palamenta iz 2021 navodi:

-Od 2008. preko 318 milliona ljudi širom svijeta bilo je primorano da se seli zbog poplava, jakih vjetrova, zemljotresa ili suša.

-Samo u 2020. taj broj je dostigao 30.7 milliona, što je jedna osoba svake sekunde.

-Poplave u Evropi su 2021. bile bez presedana, pogotovu u Belgiji, Njemačkoj i na Mediteranu.

-Naučnici smatraju da je promjena u klimi uzrok učestalim ektremnim klimatskim epizodama i da će iz tog razloga broj klimatskih izbjeglica da bude u porastu.

Ratovi, nasilje i migracije u brojkama, UN 2023.

-Današnjicu karakteriše najveći broj oružanih sukoba od Drugog svjetskog rata.

–Dvije milijarde ljudi, ili četvrtina čovječanstva, živi u zonama konflikta

-Šest od sedam ljudi u velikoj većini zemalja svijeta živi u nestabilnim i nesigurnim uslovima  

-Najmanje 108.4 miliona ljudi su bili primorani da napuste svoje domove. Od njih su 35.3 miliona izbjeglice, a od toga je 41 posto djece.

-Milioni ljudi su bez državljanstva i nemaju elementarna prava kao što je pravo na obrazovanje, zdravstvo, zaposlenje i sloboda kretanja.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

Aršini tretmana Palestinaca i Jevreja koji žive u Izraelu, gdje Palestinci čine petinu populacije, i na okupiranoj Zapadnoj obali, Istočnom Jerusalimu i u Gazi, su do te mjere različiti i institucionalizovani, da su  nedavno Amnesti Internesenal, Hjuman Rajts Vatch  i izraelska organizacija Betselem, lideri u oblasti ljudskih prava, objavile  izvještaje koji su konstatovali da Izrael praktikuje apartheid

Pisati tekst o Palestini nije lako. Tema nije nova.  Palestinsko pitanje traje, neriješeno  više od 75 godina. Generacije dolaze i prolaze, u svijetu u kome smo na stalnom udaru vijesti, održati interesovanje za dugotrajne nepravde, koliko god drastične, je bitka sa neizvjesnim ishodom.

Novosti iz Palestine  uglavnom nijesu o radikalnim promjenama već o ponavljanju istoga – o konstantnoj postepenoj kolonizaciji, o otimanju zemlje parcelu po parcelu, o svakodnevici nasilja najgore vrste nad Palestinskim stanovništvom. To su  ubistva, ranjavanja, držanja po zatvorima godinama bez presude običnih ljudi i djece. Uobičajeno je i rušenje kuca koje Palestinci dižu na svojoj zemlji bez dozvola. Nemoguće ih je dobiti od okupatora koji tu zemlju planiraju da kolonizuju. Kolonisti dodju dje im se svidi, pobodu zastavu i grade bez dozvola i bez straha od rušenja, pod zaštitom okupacione armije i uz amin Izraelskog sudstva i političara.

Aršini tretmana Palestinaca i Jevreja koji žive u Izraelu gdje Palestinci čine petinu populacije, i na okupiranoj Zapadnoj obali, Istočnom Jerusalimu i u Gazi, su do te mjere različiti i institucionalizovani, da su nedavno Amnesti Interational,  Human Rigts Vatch i izraelska organizacija Betselem, lideri u oblasti ljudskih prava, objavile robusne izvještaje koji su konstatovali da Izrael praktikuje apartheid.

U međunarodnom pravu apartheid je zločin protiv čovječnosti i svaka država na svijetu ima dužnost i obavezu da radi na njegovom sprječavanju. Osim donekle poljuljanog imidža, ove ozbiljne optuzbe do sada nijesu imale nikakve posljedice po Izrael.

Tu vrstu nekažnjivosti za ovaj i za brojne druge zločine, uživaju samo najbitniji šticenici SAD i negovih saveznika, među kojima prednjači Izrael sa titulom jedina demokratija na Bliskom istoku.

U očuvanju mita o uzornom Izraelu, ključnu ulogu igraju moćni zapadni mediji koji obezbjedjuju spin tipa:  “Izrael je žrtva terorizma od strane populacije koju okupira”. Spin je  star koliko i okupacija Palestine.

Svakodnevni otpor Palestinaca nikad nije prestajao uprkos vojno superiornom neprijatelju. Kumulativni efekat života pod brutalnom beskonačnom okupacijom, beznađe, iznevjerene nade u mirovne ugovore, kao sto je onaj iz Osla, koji nijesu vrijedni papira na kome su napisani, dovodili su do erupcija Palestinskog otpora kao što su dva ustanka, intifade,  koje su narušile okupacionui rutinu i koje su ugušene u krvi mnogih Palestinaca.

Izrael je edna od vojno najmoćnijih sila na svijetu. Samo od SAD,  godišnje dobija četiri milijarde dolara u oružju. Palestinci nemaju ni avijaciju, ni mornaricu, ni tenkove ni topove. Nošenje oružja im je zabranjeno i glavno oružje njihovog otpora je kamenje kojima zasipaju armijska vozila u toku napada na palestinska naselja i izbjegličke logore, uz malu količinu lakog oružja koje ilegalno nabavljaju, uglavnom od izraelske vojske.

Trenutno se u Palestini odigrava pomjeranje tektonskih ploča okupaciono-kolonizacione mašine. To je izrodilo oružani otpor, koji je kao metod bio odbačen od Palestinca po završetku druge intifade, prije gotovo dvije decenije.

Glavni razlog za ovu bitnu promjenu je dolazak na čelo Izraela ultra  desnice. Na izborima u novembru prošle godine,  Izraelci su dizgine vlasti predali religioznim ekstremistima koji ne priznaju postojanje Palestinaca, pa nemaju sa kime da pregovaraju. Neki od njih sebe sa ponosom nazivaju fašistima. Radi se o  Bezalelu Smortichu i Itamaru Ben Gviru. Oni su ilegalni kolonisti i u religioznim knjigama nalaze argumente za neophodnost upostavljanja dominacije Jevreja i to u Velikom Izraelu koji bi pokrivao čitavu istorijsku Palestinu i poprilične djelove drugih zemalja iz okruženja.

Smotrich zagovara ubijanje Palestinaca zbog gadjanja kamenjem. Ben Gvir je kažnjavan u osam navrata,  između osalog, i  zbog rasizma i zbog veza sa teroristickom organizacijom.

Nije iznenađjujuce da im Palestinska držva nije u planu ni pod razno i da otvoreno zagovaraju protjerivanje Palestinaca koji imaju problem sa nihovim političkim vizijama. Ben Gvir radi na stvaranju zasebne policije za djelovanje u zajednicama Palestinaca koji su drzavljani Izraela.

Natanjahu kome prijeti zatvor zbog korupcije od koga ga za sad stiti imunitet, nije samo sklopio koaliciju sa ekstemistima, već oni vode glavnu riječ u njegovoj vladi. Smotrich  je ministar fiansija, a Ben Gvir je ministar za državnu bezbjednost i odgovoran je za bezbjednost na okupiranoj Zapadnoj obali!

Preuzimanje vlasti od ultra desnih ilegalnih kolonista izazvalo je rascjep i pobunu I u Izraelu. Izraelci,  kojima rijetko smeta okupacija Palestinaca, ne vole da im religiozni ekstremisti kroje kapu. A novi vladari, svoje ideje i akcije  ne kamufliraju narativom  koji domaći protivnici i inostrani sponzori  očekuju od “jedine demokratije”.

Prije nekoliko dana uprkos najmasovnijim protestima u istoriji Izraela, koji traju nedjeljama, izglasan je zakon po kome će političari moći da obaraju odluke Vrhovnog suda. Eliminisanje jednog od stubova demokratije, nezavisnog sudstva, je ponukalo Predsjednika SAD da najblažim jezikom izrazi žaljenje i ućuti, svjestan koliko mu treba podrška izraelskog  lobija i brojnih SAD fanova Izraela, na predstojećim izborima.

Masovni protesti bili su i ostali borba za očuvanje etno-demokratije za Jevreje Izraela, a da demokratija za sve, uključujuci i za Palestince, nije na dnevnom redu. Rijetki demonstranti sa palestinskim zastavama napadani su od boraca za prava samo sa sebe.

Jačanje kolonista na izraelskoj političkoj sceni je u direktnoj korelaciji sa ekspanzijom ilegalnih kolonija i eskalacijom nasilja ilegalnih kolonista nad Palestincima. Godine kovida, ’20. i ’21. su godine eksplozije u gradnji ilegalnih kolonija na Zapadnoj obali.

Već godinama redovno idem u okupiranu Palestinu. Prošlogodišnja posjeta posle kovid pauze od dvije godine, je za mene bila i šokantna i depresivna. Mnogi djelovi koji su mi dobro poznati bili su do te mjere izgradjeni da su bili tesko prepoznatljivi.

Jedna od manifestacija jačanja kolonističkog bloka’bilo je i gubljenje svih kočnica od strane ilegalnih kolonista naoružanih do zuba. Oni su postali glavni aparat prinude nad palestinskim stanovnistvom, dok je  armija stavljena u ulogu njihove privatne vojske.

Prošle godine je 300, uglavnom mladih Palestinaca, platilo životima divljanje kolonista i armije na supremacističkom adrenalinu. Ove godine broj ubijenih je već dostigao 200, što,  po UN-u,  prijeti da bude najkrvavija godina do sada.

Dnevno prolivanje krvi Palestinaca širom okupirane Palestine rezultiralo je stvaranjem grupa za oružani otpor u gradovina Nablus, Dzenin i Dzeriko.

Članovi ovih grupa SU iz raznih političkih partija. To ukazije da rastući broj Palestinaca shvata da godine nenasilnog otpora nijesu ništa popravile. Oružane grupe se suprotstavljaju upadima u sela i gradove kolonista i okupacione vojske i pokušavaju sa spriječe  njihove napade na zemljoradnike, paljenje maslina i usjeva.

Sve česce su ciljevi njihovih operacija, i akcija pojedinaca, napadi na ilegalne kolonije i na mete unutar Izraela.

Svaki pokušaj nenasilnog ili oružanog otpora ima za odgovor kolektivno kažnjavanje najčesće od strane kolonista i armije koji zajedno pale kuće i terorišu čitava naselja.  Najčešće žrtve su obicni ljudi koji se nadju na lokaciji na kojoj Izraelci ne štede metke.

Vladari Izraela u ovom sastavu ništa  neće uraditi što bi dovelo do deeskalacije i Palestincima dalo nade da će se nihova jeziva situacija promijeniti na bolje.  Paletinska krv se proliva  borili se oni ili ne.

Palestinska Nakba

Nakba na Arapskom znači “katastofa”. Prije 75 godina, 1948. grupe Cionista su,  kao dio projekta kreiranja Izraelske kao Jevrejske drzave, ‘ispraznile’, protjerivanjem, masakrima i zastrašivanjem, oko 500 gradova i sela u kojima su vjekovima živjeli Palestinaci. Preko 750 hiljada, znatno vise od polovine tadasnje populacije, ih je završilo u izgnanstvu iz kojega im povratak Izraelska država nikad nije dozvolila.

Oteta zemlja i prazni domovi proslijeđeni su novodošlim Jevrejima koji su od kraja 19. vijeka bježali iz Evrope od diskriminacije, nasilja i masovnih pomora za vrijeme holokausta.

Nakba se nije završila sa 1948. Kada je 1967. Izrael okupirao čitavu  teritoriju koja je bila dezignirana za Palestinsku državu, Zapadnu obalu, Istočni Jerusalim i Gazu, protjerano je još 300 hiljada ljudi.

Protjerivanje putem oduzimanja boravišnih dozvola izraelske vlasti  praktikuju kao kaznenu mjeru do današnjeg dana.

 Ilustrativne činjenice

1917. Britanci od Otomana preuzimaju vlast nad Palestinom tzv. Mandat. Populacija se sastojala od oko 11 posto Hrišćana, 80 posto Muslimana, 6 posto Jevreja i manji broj drugih zajednica.
1918. Populacija Jevreja skace na 33 posto zbog podrške Britanaca njihovom doseljavanju u Palestinu. Iste godine novostvoreni UN donosi plan podjele i trećini Jevrejske populacije alocira 55 posto zemlje, a 67 posto Palestinaca dobija ostatak od 45 posto, mada su bili legalni vlasnici 94 posto čitave teritorije.

Grad Jerusalim je trebalo da bude pod medjunarodnom kontrolom.

1948. Britanski mandat Ističe. Izrael je zvanično osnovan 15 maja što izaziva Prvi Izraelsko-Arapski rat. Izrael osvaja dodatne teritorije, u totalu 78 posto istorijske Palestine. Novookupirane teritorije su dodate Izraelu 1949. A Zelena linija koja je međunarodno priznata granica izmedju izraela i teritorija koje pripadaju Palestincima, ostavila im je svega 22 posto zemlje.
1949. Izrael okupira i tih 22 posto kao i sirijsku Golansku visoravan i egipatski Sinaj. Sinaj je 1978. vraćen Egiptu, a oslatak je pod vojnom okupacijom do današnjeg dana.

Većina Palestinaca su izbjeglice. Ima ih oko sedam miliona i žive u 58 UN izbjegličkih logora unutar okupirane Palestine, ili po zemljama u regionu. Populacija Palestinaca koji nijesu izbjeglice je nešto ispod pet miliona.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari