Povežite se sa nama

SVIJET

TURSKA PO MJERI TAIPA ERDOGANA: Hapšenja bez kraja

Objavljeno prije

na

Za mnoge stanovnike Turske bilo je to obično veče jednog petka. Već navikli na pojačane mjere bezbjednosti nakon nekoliko terorističkih napada, ljudi su i vijesti 15. jula prošle godine kako su vojnici blokirali most preko Bosfora i avione koji su letjeli nisko nad zgradama vlade u Ankari protumačili tek kao preventivne mjere protiv mogućih novih napada.

Kad se premijer Binali Jildrim pojavio na televizijskim ekranima nekoliko sati kasnije i objavio da je upravo u toku pokušaj vojnog udara, milioni Turaka koji nisu doživjeli krvavi vojni udar 1980. bili su zaprepašteni. I taj je pokušaj prošao krvavo: u noći između 15. i 16. juna je poginulo 248 osoba i više od 2.000 je ranjeno. Desetine javnih zgrada oštećeno je projektilima iz vojnih aviona, uključujući i zgradu parlamenta i predsjedničku palatu u Ankari.

U prvim časovima uzgledalo je da je puč dobro organizovan. No, kako su se vijesti širile preko društvenih mreža, hiljade običnih ljudi, naročito sljedbenici predsjednika Redžepa Taipa Erdogana i njegove partije okupuili su se na poziv vlasti nenaoružani na ulicama i trgovima gradova da bi se oduprli puču. Na kraju su civili prevladali, ali uz visoku cijenu: 241 ubijen i 2.194 ranjena, u najkrvavijem od četiri državna udara u 96 godina istorije turske republike.

Pokušaj vojnog udara nije uspio. No, događaj je promijenio Tursku. Jedna od prvih reakcija turskog predsjednika Erdogana i njegove Stranke pravde i razvoja (AKP) bila je proglašenje vanrednog stanja 20. jula. To je opravdano mjerom nacionalne bezbjednosti kako bi bili otkriveni i kažnjeni učesnici puča. Rok trajanja vanrednog stanja određen je na tri mjeseca, ali ga je parlament do sada četiri puta produžavao. Posljednji put u ponedeljak, 17. jula.

Na političkoj ravni, najvidljivija posljedica vanrednog stanja bilo je korištenje predsjedničkih dekreta: oni, u suštini, imaju snagu zakona i nije im potrebno odobrenje parlamenta. Od proglašenja vanrednog stanja do sada su izdata 24 predsjednička dekreta. Turska opozicija kritikujje takav način vladavine kao nedemokratski i žali se da je parlament postao beskoristan….

Lider najveće opozicione partije Republikanske narodne stranke Kemal Kilicdaroglu, tražio je dan prije novog produžetka vanrednog stanja da ono bude ukinuto pošto je, prema njegovim riječima, “postalo stalno”. Za dekrete koje je donio Erdogan, koji omogućavaju hapšenje poslanika i novinara, te izbacivanje nastavnog osoblja s univerziteta, Kiličdaroglu je kazao da su takve mjere sprovođene i u Trećem rajhu.

Ubrzo poslije pokušaja državnog udara počele su čistke: više od 168.000 osoba optuženo je za veze s organizacijom Fetullaha Gulena, nekada bliskog Erdoganu. Vladini krugovi govore o terorističkoj organizaciji Fetulahista (FETO) koju optužuju da je organizovala i pokušala da sprovede vojni udar.

Gulen se prije nekoliko godina sklonio u Sjedinjene Američke Države, odakle negira bilo kakvu umiješanost u pokušaj puča. Prema informacijama turskog ministra pravosuđa Bekira Bozdaga, od pokušaja puča uhapšeno je više od 50,000 osoba, a za njih oko osam hiljada raspisane su potjernice.

Slijedom predsjedničkih dekreta zatvoreno je na hiljade institucija, uključujući univerzitete, privatne škole i školske domove, zdravstvene ustanove, zadužbine i druge ustanove koje su optužene za veze s Gulenom. Najveći dio, oko dvije trećine, odnosi se na škole i domove, s obzirom na veliko zalaganje Gulenovog pokreta za obrazovanje i medije proteklih godina.

Za povezanost sa FETO optuženo je i 965 preduzeća i njihovu imovinu je preuzeo državni Ured za osiguranje zaloga (TMSF) koji inače nadzire poslovanje banaka. Po posljednjim podacima koje je objavio TMSF, vrijednost tih preduzeća je oko 10 milijardi eura, s oko 4,5 milijarde eura kapitala. Ona su imala 46.357 zaposlenih i njihova sudbina je još neizvjesna.

Preko 150.000 državnih službenika je suspendirano, a više od 100.000 dobilo je otkaz. Naročito je pogođeno ministarstvo obrazovanja: otjerano je oko 33.000 učitelja, ali i preko 10.000 službenika policije, 7.655 pripadnika oružanih snaga i 3.396 zaposlenih u pravosuđu.

Turski univerziteti bili su posebna meta čistki poslije pokušaja puča. Prema posljednjim podacima sindikata turskih javnih radnika Genel-Is, otpušteno je 5.295 akademika, a više od njih stotinu uhapšteno je u protekloj godini.

Turski mediji, koji su već ranije bili na udaru raznih istraga i optužbi za financijske malverzacije, još su žešće napadnuti poslije pokušaja puča. Prema nezavisnoj inicijativi za praćenje stanja u medijima trenutno je u zatvoru 166 profesionalnih novinara. Prije pokušaja puča bilo ih je četrdesetak.

Turska vlada neprestano ponavlja da su te osobe uhapštene zbog njihovih veza s Gulenovim pokretom i optužuje ih za terorizam. Profesionalne organizacije osporavaju optužbe, iako su turski zakoni protiv terorizma veoma nejasni i ostavljaju puno prostora za različita tumačenja tako da se lako mogu upotrijebiti i za takva hapšenja. U međuvremenu su 24 medijske organizacije uspjele da nastave s radom, ali je njih još 160 i dalje zatvoreno, izvijestila je Amnesti Interneešenel (AI).

Prošle nedjelje urednici beogradske internet stranice Peščanik Svetlani Lukić dvojica turskih disidenata, koji su kao gosti Civil Rights Defendersa boravili u glavnom gradu Srbije, kazali su kako je prošlogodišnji puč “bio kontrolisan, u smislu da je bio slabiji nego što je mogao biti. U pitanju su snage koje su mnogo puta korišćene od strane režima za obračune s opozicijom.”

“Ta grupa postoji u okviru vladajućih struktura već godinama, ne samo u vojsci i policiji već i u obrazovanju i pravosuđu. I oni imaju podršku vladajućih političkih snaga još od osamdesetih. Prije udara osjećala se napetost u društvu, očekivali smo da se nešto desi, ali nismo znali ko će to pokrenuti,” naveo je jedan od disidenata.

Po ovim ličlnostima, u Turskoj postoji mnogo različitih, međusobno suprotstavljenih grupacija u okviru političke elite, kao i u vojsci. “Najmanje smo očekivali napad od ove grupe koja je uvijek bila lojalna vladi. Mislim da ni vladine snage nisu očekivale napad sa te strane, ali jesu bile spremne za neki napad. Brzo su reagovali i uspjeli da na ulice izvedu građane koji su im pružili podršku,” kazao je jedan od intervjuisanih.

Na pitanje urednice kako je tako brzo uhapšeno toliko mnogo ljudi, disidenti su odgovorili da decenijama unazad, pripadništvo toj „sekti” nije bilo nešto čega se treba stidjeti. “Veza s njima je na primjer olakšavala nalaženje posla. U vladi postoje mnoge grupe i sve one su poznate jedne drugima. Službe bezbjednosti svakako imaju liste s njihovim imenima. Iz objavljenih optužnica vidi se da je većina uhapšenih davala redovne mjesečne priloge ovoj grupi i da je to bio njen glavni izvor prihoda.

Drugo, u periodu prije državnog udara država je podigla nekoliko novih zatvora. Do tada je ukupni kapacitet turskih zatvora bio 120.000 ljudi. Onda su kapaciteti prošireni za 350.000 ljudi. Tako da je režim komotno smjestio sve uhapšene. Uslovi života zatvorenika su nezamislivo loši. Jako je teško obaviti bilo kakva istraživanja, ali neke domaće i međunarodne organizacije pribavile su dokaze o slučajevima torture.

Treće, mučenja nekih od vođa državnog udara dospjeli su na mreže već prvog dana kao mjera odvraćanja građana od pridruživanja pobuni, bez ikakvog obaziranja na povrede ljudskih prava. Nijedna od pomenutih grupacija u Turskoj nije posvećena ljudskim pravima, naveli su disidenti. .

Četvrto, advokati se teško odlučuju da brane ove ljude, jer odmah bivaju proglašeni njihovim pristalicama.

Peto, još jedan trik je što vlasti namjerno ne hapse sve osumnjičene, da bi imale razlog za neprekidno produženje vanrednog stanja. Naravno, javnost nikada ne saznaje po kojoj osnovi ljudi bivaju uhapšeni, a za to vrijeme vlast na miru vrši postavljenja i zatvara neposlušne medije.

Disidenti smatraju kako je Erdogan, da bi dobio većinu u parlamentu, pravio koalicije s krajnje desnim partijama i sada je došlo vrijeme da im uzvrati uslugu. Mnogi od ovih ljudi zauzimaju upražnjena mjesta pohapšenih gulenista. Povratak smrtne kazne je samo jedan od ustupaka koje je Erdogan obećao ekstremnim desničarima.

Sa druge strane, Erdogan je krajnje pragmatičan. Da bi dobio to što želi, obećaće bilo kome bilo šta, a kada to dobije, prestaće da pominje svoja obećanja.

S treće strane, represija je sasvim realna. Nijednom državnom službeniku trenutno nije dozvoljen bilo kakav kritički osvrt na rad vlade, čak ni na društvenim mrežama. I najmanje podizanje glasa dovodi do ranih jutarnjih hapšenja i pritvora do 30, a od nedavno do 7 dana. Kada jednom dospijete na crnu listu, nema instance kojoj biste mogli da se na to požalite.

U međuvremenu, ističu disidenti, na istoku i jugoistoku Turske gdje žive Kurdi bar posljednjih 30 godina neprekidno traje otvoreni sukob dvije strane. Svaki pomen kurdske nezavisnosti tamo se smatra zločinom. Preko 1.000 ljudi trenutno je u zatvoru zbog takvih komentara na društvenim mrežama. Vlada uvodi naizmjenične policijske časove u gradovima naseljenim Kurdima, koji traju između 100 i 200 dana.

Prema podacima jedne nevladine organizacije, u periodu od avgusta 2015. do avgusta 2016. u gradskim sredinama u ovoj oblasti ubijen je 321 civil, najviše za vrijeme policijskog sata. Naravno, od državnog udara naovamo situacija može biti samo gora, zaključuju disidenti.

Paralelno s progonom opozicije, Erdogan je pokrenuo reformu ustava koja je imala za cilj da se moć koncentriše na njegovu ličnost. On je na referendumu koji su oštro kritikovale Evropska unija i Savjet Evrope 16. aprila dobio neograničnena ovlašćenja.

Pokušaj puča u Turskoj ne samo da je iz korijena potresao unutrašnjepolitičku situaciju, već i njene veze sa Zapadom. Erdogan je izjavio da je Turska sposobna da stoji na svojim nogama te da EU nije nezamenljiva, kao i da će u slučaju odbijanja Brisela preći na plan B i C. “Evropska unija nam nije neophodna… Mi smo opušteni”, naveo je Erdogan.

Predsjednik Turske je ponovio da vanredno stanje neće biti ukinuto “dok svi problemi ne nestanu”. Erdogan je obećao da će “izdajnicima otkinuti glave” i da će podržati zahtjev za vraćanje smrtne kazne u procesu protiv optuženh za pokušaj puča.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

GEOPOLITIČKI TAKMACI NAORUŽANI DO ZUBA: Mir kao udaljena prijetnja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Španski premijer Pedro Sančez upozorava da su vlade posljednjih godina sve više usmjerene na pripreme za moguće ratove, dok diplomatski napori i međunarodna saradnja gube na značaju. „Ništa nije opasnije od normalizacije rata”, poručio je. Brojke mu daju za pravo

 

 

Vidimo već duže vrijeme u kom pravcu se kreće svijet. Upozorio je na to protekle sedmice u kolumni za Foreign Affairs i španski premijer Pedro Sančez. Svijet kreće opasnim putem koji bi mogao završiti novim svjetskim ratom, ocijenio je on. U tekstu pod naslovom Posljednja prilika za mir: Kako spriječiti novi svjetski rat Sančez upozorava da su vlade posljednjih godina sve više usmjerene na pripreme za moguće ratove, dok diplomatski napori i međunarodna saradnja gube na značaju.

„Ništa nije opasnije od normalizacije rata”, poručio je svima španski premijer, upozoravajući na opasan trend po kom se vojna agresija sve češće opravdava nacionalnom sigurnošću, istorijskim pravima ili potrebom za zaštitom vlastitih interesa.

Da je Sančez u pravu govore i podaci. U svijetu je 2025. godine zabilježeno 65 oružanih sukoba u kojima je učestvovala najmanje jedna država, što je najveći broj od 1946. godine, pokazuje godišnji izvještaj Trendovi sukoba Instituta za istraživanje mira u Oslu (PRIO). Isti izvještaj pokazuje i da je 2025. bila treća godina po broju poginulih u sukobima od završetka Hladnog rata. Više ljudi stradalo je samo 1994. i 2021. godine. U organizovanom nasilju 2025. poginulo je oko 245.000 ljudi. Tome su najviše doprinijeli ruski rat u Ukrajini, nasilje u Sudanu i izraelsko bombardovanje Gaze. Gotovo 76.500 ljudi stradalo je u napadima u kojima su civili bili direktna meta. To je nagli porast u odnosu na 14.200 takvih žrtava u 2024.

Sukoba ima na svim stranama svijeta. Kompleksniji su i mnogo teži za saniranje. Prema izvještaju PRIO-a, u posljednjih pet godina u ratovima je poginulo više ljudi nego tokom čitave dvije decenije koje su prethodile 2021. godini. „Obično uspijem da iz ovih podataka izvučem makar nešto pozitivno, ali ovogodišnje brojke su šokantne“, rekla je prilikom predstavljanja izvješštaja istraživačica Siri Aas Rustad.

Izvještaj o globalnim rizicima za 2026. godinu stigao je početkom druge polovine ove burne decenije. Preko hiljadu učesnika ankete ovog izvještaja negativno ocjenjuju i kratkoročne i dugoročne izglede. Polovina ispitanika očekuje buran ili veoma buran razvoj događaja u naredne dvije godine, dok za narednih deset godina takvu procjenu daje 57 odsto ispitanika. Mirne prilike očekuje samo jedan odsto ispitanika u oba vremenska okvira.

Po ovom izvještaju globalni rizici rastu, sve su povezaniji, mehanizmi saradnje slabe, vlade se povlače iz multilateralnih okvira, a stabilnost je pod sve većim pritiskom. Oblikuje se multipolarni poredak u kojem se sile nadmeću, konfrontacija potiskuje saradnju, a povjerenje gubi na vrijednosti.

Stokholmski međunarodni institut za istraživanje mira (SIPRI) objavio je godišnju procjenu stanja naoružanja, razoružanja i međunarodne bezbjednosti. Jedan od glavnih nalaza Godišnjaka za 2026. jeste da se države sve više oslanjaju na nuklearno oružje kao instrument državne moći. Time se preokreće višedecenijski trend smanjivanja broja nuklearnih oružja i njihove uloge, dok istovremeno rastu rizici od pogrešne procjene i eskalacije.

Devet država koje posjeduju nuklearno oružje, SAD, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Kina, Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja i Izrael, nastavilo je tokom 2025. programe modernizacije i unapređenja svojih nuklearnih arsenala.

Od procijenjenih 12.187 bojevih glava u svijetu u januaru 2026, oko 9.745 nalazilo se u vojnim zalihama i bilo je na raspolaganju za  upotrebu Procjenjuje se da je 4.012 bojevih glava bilo raspoređeno na raketama ili u sastavu vazduhoplovnih snaga, dok su ostale bile u skladištima. Između 2.100 i 2.200 raspoređenih bojevih glava nalazilo se na balističkim raketama u visokom stepenu operativne pripravnosti. Gotovo sve pripadale su Rusiji ili SAD-u, a manji broj Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Moguće je da Kina i Indija sada povremeno raspoređuju manji broj bojevih glava postavljenih na rakete i u mirnodopskim uslovima.

„Uticajni pojedinci, među kojima su i neki svjetski lideri, zagovaraju nuklearno oružje kao garanciju protiv napada neprijateljske države. Međutim, ako se nacionalne strategije odbrane i bezbjednosti zasnivaju na nuklearnom oružju ili se još više na njega oslanjaju, to bi moglo znatno povećati nuklearne rizike“, rekao je direktor SIPRI-ja Karim Hagag. Objasnio je i da opasnosti povezane s nuklearnim oružjem rastu zbog napretka tehnologije naoružanja, urušavanja sistema kontrole nuklearnog naoružanja i pojačanih geopolitičkih tenzija, između ostalog

U narednim godinama vjerovatno će rasti broj raspoređenih bojevih glava i u Rusiji i u SAD-u, u dvije zemlje koje posjeduje najveći nuklearni arsenal. Bilateralni Sporazum o mjerama za dalje smanjenje i ograničavanje strateškog ofanzivnog naoružanja iz 2010. godine (New START) istekao je u februaru 2026. U Rusiji bi do povećanja došlo prvenstveno modernizacijom preostalih strateških snaga kako bi svaka raketa mogla nositi više bojevih glava. U SAD-u bi do povećanja moglo doći raspoređivanjem dodatnih bojevih glava na postojeće lansere, ponovnim aktiviranjem praznih lansera i uvođenjem novog nestrateškog nuklearnog oružja u arsenal.

Kina širi svoj nuklearni arsenal brže od bilo koje druge zemlje, a na vojnoj paradi 2025. predstavila je nekoliko novih nuklearnih sistema. Do januara 2026. postavila je stotine raketa u tri velika kompleksa raketnih silosa na sjeveru zemlje, dok je istovremeno radila na dovršavanju 30 silosa u tri planinska područja na istoku.

Smatra se da je Indija i tokom 2025. neznatno proširila nuklearni arsenal i nastavila razvoj novih sistema za nošenje nuklearnog oružja. Program modernizacije sve je više usmjeren na oružje dugog dometa. Pakistan je 2025. nastavio da razvija nove sisteme za nošenje nuklearnog oružja i da gomila fisilni materijal, što ukazuje na to da bi njegov nuklearni arsenal mogao porasti tokom naredne decenije. Sjeverna Koreja nastavlja razvoj nuklearnih kapaciteta kako bi ostvarila proklamovani cilj „eksponencijalnog“ širenja nuklearnog arsenala. Izrael javno ne potvrđuje da posjeduje nuklearno oružje, iako se smatra da ova zemlja modernizuje svoj nuklearni arsenal.

Tačan broj nuklearnih oružja koje posjeduje svaka zemlja strogo je čuvana državna tajna, pa su procjene uvijek praćene priličnom neizvjesnošću. „Uz smanjenu transparentnost i gubitak diplomatskih kanala za upravljanje krizama, zaokret ka autoritarizmu u pojedinim državama s nuklearnim oružjem doprinosi još većoj nepredvidljivosti“, rekao je Mat Korda, viši istraživač saradnik u SIPRI-jevom Programu za oružje za masovno uništenje. On tvrdi : „Više ne možemo pretpostaviti da će lideri u takvim sistemima tokom nuklearnih kriza dobijati tačne podatke, niti da će postupati racionalno u periodima pojačanih tenzija“.

U prošlom izdanju,  Monitor je pisao  o trilateralnom sastanku lidera tri najveće svjetske sile. Razgovori Donalda Trampa, Ksija Đinpinga i Vladimira Putina, predsjednika država sa najvećim i najrazornijim nuklearnim arsenalima ići će i u tom pravcu. Kineski i ruski lideri održali su bilateralni sastanak ove srijede, a sa Trampom se sreću  na marginama samita APEC-a u kineskom Šenženu dok ovaj broj nedjeljnika ide u štampu. Bijela kuća najavila je da Tramp želi razgovor o smanjenju nuklearnog naoružanja. Peking je temu formulisao šire, kao razgovor o svjetskom miru i strateškoj stabilnosti među velikim silama. Ponešto o razgovorima znaćemo već u petak.

Nije problem samo nuklearno oružje. Zemlje širom svijeta ulažu u naoružanje. NATO članice povećavaju izdvajanja za odbranu. Rast vojnih budžeta već opterećuje javne finansije dobrog dijela Evrope. Pod pritiskom američkog predsjednika, članice su se obavezale da do 2035. godine izdvajaju 5 odsto BDP-a. Od toga je 3,5 odsto namijenjeno osnovnim vojnim rashodima, a 1,5 odsto širim bezbjednosnim izdacima. Evropske članice i Kanada u 2025. su na odbranu potrošile 90 milijardi dolara više nego 2024. godine  kada se uračuna inflacija.

Njemačka, Poljska i baltičke zemlje prednjače. Njemačka je ublažila ograničenja zaduživanja za odbranu i planira da do 2030. godine udvostruči godišnju potrošnju na više od 200 milijardi eura, dok je Poljska već 2025. izdvajala 4,3 odsto BDP-a. Velika Britanija najavila je dodatnih 15 milijardi funti, ali za trećinu tog iznosa još nema pokriće. Francuska planira da do kraja decenije podigne izdvajanja sa oko 2 na 2,5 odsto BDP-a, dok će najveći dio italijanskog povećanja otići na unutrašnju bezbjednost, uključujući policiju. Španija za sada ostaje pri granici od 2,1 odsto BDP-a.

Usamljeni vapaj španskog premijera zaglušen je zveckanjem oružja.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREGOVORI U ŠENŽENU: Zmaj, orao i medvjed imaju nešto zajedničko

Objavljeno prije

na

Objavio:

Učesnici sastanka u Šenženu imaju barem dvije zajedničke stvari. Preslabi su da bi ostvarili svoje ambicije i previše su koncentrisani na vlastite ciljeve da bi trajno sarađivali

 

 

Nekoliko dana prije pregovora u Šenženu, u blizini spomenika Ruzveltu, Staljinu i Čerčilu – smještenog pokraj palate u kojoj je u februaru 1945. godine održana Jaltinska konferencija – postavljeni su veliki portreti američkog, kineskog i ruskog lidera. Poruka je jasna: Donald Tramp, Si Đinping i Vladimir Putin mogu se uporediti s učesnicima Jaltinske konferencije. A njihov susret, održan na marginama samita Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje (APEC), trebalo bi posmatrati kao događaj jednako značajan kao što su bile višednevne rasprave „velike trojke” o poslijeratnom preuređenju Njemačke i Evrope.

Kratkoća i struktura trilateralnih pregovora u Šenženu, održanih 19. novembra, kad ovaj broj Monitora ide u štampu, nisu davale osnova za očekivanje da će na njima biti postignuti bilo kakvi važni sporazumi. Pored toga, aktuelnim liderima SAD-a, Rusije i Kine nedostaje ključni uslov za zajedničko djelovanje koji su imali učesnici Jaltinske konferencije – zajednički neprijatelj. Štaviše, njihovi ciljevi su prilično različiti. Trampova administracija teži tome da SAD pretvori u silu koja može samostalno dominirati na globalnom nivou. Kremlj želi da Rusija bude priznata kao jedan od globalnih lidera, sa sferom uticaja koja obuhvata veliki dio postsovjetskog prostora i Istočne Evrope. Peking nastoji osigurati sigurne trgovinske puteve i globalno tehnološko liderstvo, što je nemoguće postići bez uspostavljanja političke kontrole nad Tajvanom. Lidere sve tri zemlje vode velike historijske ambicije, no svi su oni daleko od ostvarenja svojih ciljeva.

Trojici lidera nedostaje kako zajednička vizija, tako i sposobnost da formulišu zajednički pristup globalnoj trgovini i sigurnosti. Peking je nastojao da se razgovori fokusiraju prvenstveno na pitanja globalne sigurnosti. Ipak, Kremlj je uspio nametnuti i pitanje rješavanja sukoba u Ukrajini. Administracija Donalda Trumpa uspjela je u dnevni red uvrstiti i kontrolu nuklearnog naoružanja, što se može smatrati uspjehom. Kina je prvi put pristala na pregovore o nuklearnom oružju. Ipak, čini se da nije postignut pozitivan ishod. Teško je procijeniti kakvi su bili stvarni rezultati razgovora o sukobu između SAD-a i Irana. Čak i ako je Peking odlučio izvršiti snažniji pritisak na Teheran, biće gotovo nemoguće promijeniti stav iranske vlade. Neposredno uoči pregovora, 18. novembra, Iran je napao američke vojne baze u zemljama Zaljeva, čime je pokazao da nema namjeru popustiti pred američkim zahtjevima, te da se ne plaši eskalacije sukoba.

Pregovori u Shenzhenu ukazali su na dvije činjenice. Prvo, Kina i Rusija su postale čvrsto povezane, ali obje istovremeno žele unaprijediti odnose sa SAD-om. Drugo, sve tri zemlje – koje pretenduju na status globalnih lidera – zapravo su preslabe da bi kontrolisale zbivanja na svjetskoj sceni. Istovremeno, sve tri žele promijeniti postojeći svjetski poredak. Zbog njihove vlastite razlike, međutim, ne uspijevaju postići konsenzus o tome čime bi ga mogle zamijeniti (za razliku od učesnika konferencije u Jalti). Nijedna od njih nije u stanju ponuditi stabilnu alternativu trenutnom globalnom političkom sistemu. Ipak, sve one pokušavaju potkopati taj sistem, doduše iz različitih razloga i na različite načine.

U Shenzhenu se pojavio i vrlo ohrabrujući znak. Xi Jinping je pokazao da želi stabilizovati odnose između Kine i SAD-a, te eliminisati ili umanjiti faktore koji bi mogli dovesti do eskalacije međusobnih tenzija. Predsjednik Atlantskog vijeća Frederick Kempe napisao je, uoči pregovora u Shenzhenu, da je jedno od najvažnijih pitanja bilo hoće li kineski predsjednik pokušati iskoristiti američku ranjivost i nastupiti agresivnije. Očigledno Xi Jinping je od samog početka pokazao da takva opasnost ne postoji.

Kineski lider došao je na aerodrom da dočeka Trumpa (što nije učinio za Putina). Tokom fotografisanja učesnika samita APEC-a, Xi Jinping je stao pored američkog predsjednika, a između njih i Putina postavio je svoju suprugu, kako bi stvorio utisak da američki i kineski lideri drže jedni uz druge. To ne znači da je Xi Jinping želio postići značajne sporazume kroz trilateralne pregovore. Nastojao je pokazati da ne postoji opasnost od vojnog sukoba između SAD-a i Kine. Prema anketama, više od 80 posto Kineza ne vjeruje SAD-u ili ih smatra neprijateljskom silom. Ipak, manje od 20 posto njih smatra da Kina ne bi trebala izbjegavati konfrontaciju.

Xi Jinping je nastojao pokazati da su trilateralni pregovori potrebni prvenstveno radi neformalne razmjene mišljenja. Čak je i sama lokacija trebala ostaviti utisak opuštenog i prijateljskog susreta. Samit APEC-a održan je u Međunarodnom centru za razmjenu u Shenzhenu. Međutim, trilateralni pregovori odvijali su se u vili Kyllin – luksuznom odmaralištu u vrtnom okruženju na periferiji Shenzhena, smještenom na obali prelijepog jezera. Ovo odmaralište ima lični značaj za Xi Jinpinga, jer je izgrađeno na inicijativu njegovog oca, Xi Zhongxuna. On je od 1978. do 1981. godine obnašao dužnost prvog sekretara Pokrajinskog komiteta Komunističke partije u Guangdongu, kao i guvernera te pokrajine. Bila je to njegova prva zvanična funkcija nakon puštanja iz zatvora poslije smrti Mao Zedonga. Xi Zhongxun je bio uvjeren da Shenzhen, zahvaljujući svom položaju, ima sjajne ekonomske izglede. Pokrenuo je izgradnju fabrika i razvoj turističke infrastrukture u tom malom ribarskom selu na granici s Hong Kongom. Danas je Shenzhen ogroman grad sa 17,5 miliona stanovnika i jedan od najvažnijih industrijskih centara u zemlji. Stoga se u Kini razgovori u vili Kyllin vjerovatno doživljavaju više kao prijateljski razgovor nego kao zvanični pregovori. Čini se da su Kinezi koji prate politiku ciljna publika ovog poteza. Njima je poslata poruka da nacionalni lider vodi vanjsku politiku koja je u skladu s njihovim vlastitim stavovima. On izbjegava sukob sa SAD-om, a istovremeno pruža podršku Rusiji – zemlji koja u Kini uživa najveće simpatije.

Trumpu simbolične geste nisu dovoljne. Potrebni su mu značajni uspjesi u vanjskoj politici kako bi opravdao svoju usmjerenost na međunarodne odnose i zanemarivanje unutrašnjih ekonomskih pitanja. Ako Trump prisili Iran da zaustavi razvoj vlastitog nuklearnog oružja, a Kinu navede da ograniči širenje svog nuklearnog arsenala, moći će tvrditi da je otklonio prijetnje po nacionalnu sigurnost SAD-a. Trump i njegovi saradnici dobit će dovoljno podrške američke javnosti da nastave sa svojim vanjskopolitičkim aktivnostima, čiji je prvenstveni cilj promjena fokusa američke vanjske politike i zauzimanje oštrijeg stava prema Evropskoj uniji.

Peking ne želi preuzeti obaveze koje bi mogle zahtijevati vršenje pritiska na njegove saveznike ili dovesti do daljeg pogoršanja odnosa Kine s Evropskom unijom. Ipak, ako demokrate budu ometale Trumpa u provođenju njegove vanjske politike, Kina će se neizbježno suočiti s novim prijetnjama. Bidenova administracija pokušavala je formirati savez – koji je trebao uključivati zemlje EU, Australiju i kineske regionalne rivale – s ciljem suzbijanja kineskog utjecaja.

Predsjedavajuća Predstavničkog doma SAD-a, Nancy Pelosi, posjetila je Tajvan u augustu 2022. godine kako bi pružila podršku tamošnjoj vlasti, koja je razmatrala proglašenje formalne nezavisnosti od Kine. Taj potez zabrinuo je čak i Joea Bidena, koji je u to vrijeme bio predsjednik. Naravno, Trump smatra Kinu američkim rivalom čiji bi razvoj trebalo usporiti, ali on ne želi dovesti Kinu i SAD na rub rata samo kako bi pridobio podršku kineskih protivnika. Štaviše, Kini je potrebno nekoliko mirnih godina kako bi izašla iz problema u kojima se našla uslijed pokušaja da ubrzano podigne životni standard i takmiči se sa SAD-om za globalno tehnološko liderstvo.

Kina se suočava s ozbiljnim ekonomskim poteškoćama. Njihov nedavni tehnološki napredak može se nazvati novim kineskim čudom. Međutim, prati ga kriza nekretnina, demografski pad, slaba domaća potražnja i visoki troškovi transportne infrastrukture. Sjedinjene Američke Države su nadmašile Kinu u stvaranju infrastrukture najvažnije za razvoj vještačke inteligencije, jer kinesko unutrašnje tržište ostaje nespremno za inovacije. Ako se Kina upusti u dugotrajnu konfrontaciju sa SAD-om, ove poteškoće će se brzo pretvoriti u opasne prijetnje.

Učesnici sastanka u Shenzhenu imaju barem dvije zajedničke stvari. Preslabi su da bi ostvarili svoje ambicije i previše su koncentrisani na vlastite ciljeve da bi trajno sarađivali. Neposredno prije početka pregovora, Trump je rekao da bi iz njih moglo proizaći nešto lijepo. Možda će sporazumi postignuti u Shenzhenu zaista pomoći u okončanju ratova u Iranu i Ukrajini. Ali nijedan od učesnika trilateralnog sastanka ne može osigurati globalnu stabilnost. I ne mogu ujediniti napore za taj cilj.

Dmitri GALKIN

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

GLOBALNA JEDNAČINA SA TRI NEPOZNATE: Pregovori u Šenženu odrediće Trampove planove za Rusiju i Evropu

Objavljeno prije

na

Objavio:

SAD ostaju jedina zemlja koja Rusiji može ponuditi ono što joj je prijeko potrebno, a zauzvrat iznuditi prekid neprijateljstava. Za razliku od EU, Tramp nema ništa protiv toga da Rusija zadrži teritorije koje je osvojila, uz povlačenje ukrajinskih snaga iz onog dijela Donbasa koji je pod kontrolom Ukrajine. Međutim, on neće pomoći Rusiji da to postigne sve dok ne definiše kakvi mu odnosi s Rusijom i Evropom zapravo trebaju

 

 

Hongkonški list The South China Morning Post – koji kineska vlada često koristi za iznošenje svojih stavova – objavio je 11. novembra, da se na trilateralnom sastanku lidera SAD-a, Rusije i Kine neće razgovarati o situaciji u Ukrajini. Sastanak je planiran na marginama ekonomskog samita APEC-a, koji će se održati u kineskom gradu Šenženu 18. i 19. novembra.

Ruski predsjednik Vladimir Putin zasigurno je bio obaviješten o nespremnosti kineskog lidera Si Đinpinga da u dnevni red sastanka uvrsti mirovno rješenje za Ukrajinu, i to mnogo prije nego što je to javno saopšteno. Zbog toga su pregovori u Abu Dabiju, održani 10. i 11. novembra, bili osuđeni na propast i prije nego što su počeli.

Putin prije svega želi da ga smatraju vladarom koji je Rusiji vratio status globalne sile. Ubrzo nakon aneksije Krima,  u Kremlju se pojavila ideja o pregovorima između Rusije, SAD-a i Kine – svojevrsnoj novoj konferenciji u Jalti, nalik onoj iz februara 1945. godine, kada su Staljin, Ruzvelt i Čerčil dogovorili podjelu poslijeratnih sfera uticaja. Bilo je jasno da Bajdenova administracija nikada neće pristati na takve pregovore. Dakle, realizacija projekta „Nova Jalta” je odgođena. Ali Kremlj na njega nikada nije zaboravio.

Trilteralni sastanak, planiran u Šenženu bi doprinio stvaranju utiska da je Rusija priznata kao jedna od globalnih sila. Moskvi bi pružilo priliku da dogovori ozbiljne ustupke kako bi se okončao rat u Ukrajini. U tom slučaju, ostavljanje dijela Donbasa izvan sastava Rusije izgledalo bi kao žrtva podnesena u ime konsenzusa između tri globalna lidera.

Ako se o situaciji u Ukrajini ne bude razgovaralo, Putin gubi priliku da napravi teritorijalne kompromise, a da pritom ne mora priznati vlastiti neuspjeh. U takvoj situaciji, on nema razloga da smanjuje svoje zahtjeve za teritorijalnim dobicima. Čini se da je Kremlj pregovore u Abu Dabiju posmatrao kao uvod u sastanak tri najveće svjetske nuklearne sile. Zbog toga Moskva insistira na raspravi o sigurnosnoj arhitekturi cijele Evroazije (a ne samo Evrope). Cilj je pronaći izgovor za uključivanje Kine u definisanje uslova mirovnog rješenja u Ukrajini. Kremlj je čak organizovao Međunarodni forum o kolektivnoj sigurnosti, uz učešće predstavnika država članica Šangajske organizacije za saradnju. Forum je održan 10. novembra, istog dana kada su počeli pregovori u Abu Dabiju.

Nakon što je Peking odbio raspravljati o uslovima mira u Ukrajini, razgovor o evroazijskoj sigurnosnoj arhitekturi izgubio je praktični smisao za Kremlj. Šef ruske delegacije u Abu Dabiju Vladimir Medinski – savjetnik ruskog predsjednika – pretvorio je razgovore o sigurnosnim pitanjima u farsu. Zahtijevao je povlačenje vojne infrastrukture i NATO snaga iz svih zemalja koje su se pridružile savezu nakon 1997. Iznio je i zahtjev da se Rusiji prepuste sve ukrajinske teritorije koje su okupirale ruske trupe, čak i one izvan regija koje Rusija smatra novim dijelom svoje teritorije. Rekao je da zemlja na koju je kročio ruski vojnik treba da pripada Rusiji. To je odbijanje i  pomisli na mir prije kapitulacije Ukrajine.

Izjave Medinskog ne treba shvatiti kao konačan stav Kremlja koji se ne može promijeniti. Riječ je o pokušaju da se rasprava privremeno zaustavi, sve dok Putin ne procijeni da bi okončanje rata za njega bilo korisnije od  nastavka. Očekivao je da će mu Kina pružiti dobar izgovor za ustupke, ali to se neće dogoditi. Lideri EU ne žele da Rusija izgleda kao pobjednik, što je delegacija EU u Abu Dhabiju još jednom jasno pokazala. Stoga SAD ostaju jedina zemlja koja Rusiji može ponuditi ono što joj je prijeko potrebno, a zauzvrat iznuditi prekid neprijateljstava. Treba imati na umu da se finansijske poteškoće s kojima se Rusija suočava zbog rata – uprkos visokim cijenama nafte – sve više produbljuju. Zbog toga će Putinovi zahtjevi neminovno morati biti smanjeni.

Za razliku od EU, Donald Trump nema ništa protiv toga da Rusija zadrži sve teritorije koje je osvojila, uz povlačenje ukrajinskih snaga iz onog dijela Donbasa koji je još uvijek pod kontrolom Ukrajine. Međutim, on neće pomoći Rusiji da to postigne sve dok ne definiše kakvi mu odnosi s Rusijom i Evropom zapravo trebaju.

Trumpove planove dodatno su poremetile namjere Xi Jinpinga da dnevni red razgovora prilagodi kineskim interesima. Trumpu je od ključne važnosti da zaustavi širenje kineskog nuklearnog arsenala, koji prvenstveno prijeti Japanu i Južnoj Koreji – glavnim američkim saveznicima u istočnoj Aziji – te koji osigurava kinesku vojnu dominaciju u toj regiji. Peking je, s druge strane, zainteresovan za jačanje vlastitih nuklearnih kapaciteta.

Trump i američki državni sekretar Marco Rubio izjavili su da Kina mora biti uključena u novi sporazum o ograničavanju nuklearnog naoružanja, te da bi o tom pitanju trebalo razgovarati u Shenzhenu. Peking je, međutim, kategorički odbacio svaku mogućnost trilateralnih pregovora o toj temi. Kina ne želi biti ograničena nikakvim međunarodnim ugovorom, a njen nuklearni arsenal i dalje je znatno manji od ruskog ili američkog. Ukoliko Kini ne bude dozvoljeno da proširi svoj nuklearni arsenal, Peking neće moći svojim saveznicima ponuditi onakvu vojnu zaštitu kakvu pružaju Sjedinjene Države. To bi također moglo omesti kinesku globalnu ekspanziju, koja bi, u trenutnim okolnostima, mogla postati ključna za očuvanje već postignutog nivoa ekonomskog prosperiteta.

Prema dostupnim informacijama, Kina je predložila da se rasprava usmjeri na uvođenje ograničenja u pogledu integracije vještačke inteligencije u nuklearne arsenale. Ishod takvih rasprava mogao bi biti nepovoljan za američke planove. Zauzimanje vodeće pozicije u svijetu na polju vještačke inteligencije nalazi se na samom vrhu zvanične liste prioriteta Bijele kuće. Trumpovoj administraciji nisu potrebna nikakva ograničenja koja bi mogla spriječiti ostvarivanje svih mogućih prednosti koje proizlaze iz takvog globalnog liderstva.

Očekivanja SAD, Rusije i Kine od njihovog trilateralnog sastanka značajno se razlikuju. Do sada nisu uspjele prevazići ni nesuglasice oko formata i dnevnog reda pregovora. Peking insistira da se sastanak odvija prema unaprijed utvrđenom scenariju, kako bi se izbjegao bilo kakav neočekivani tok rasprave. Trumpova administracija insistira na slobodnoj razmjeni mišljenja, neopterećenoj krutim protokolom. Xi Jinping mora izbjegavati sve što je nepredvidivo; njemu od predstojećeg samita nije potrebno ništa osim propagandnog efekta koji bi mogao uticati na javno mnijenje.

Nedavni plenum Centralnog komiteta Komunističke partije Kine (KPK), usvojio je rezoluciju kojom se KPK poziva na jačanje unutrašnje discipline i borbu protiv nepotizma. To znači da će se nastaviti antikorupcijska kampanja koju je 2012. godine pokrenuo Xi Jinping. Podaci o rezultatima ove kampanje nisu dostupni, ali je poznato da je do 2023. godine gotovo 2,4 miliona državnih i partijskih birokrata (uključujući pripadnike policije i vojske) bilo krivično gonjeno ili disciplinski kažnjeno. Od tada je intenzitet kampanje dodatno pojačan. Plenum je zabilježio historijski nisku stopu prisutnosti od samo 74 posto, čak 97 članova nije prisustvovalo, a pretpostavlja se da su izostali jer su pod istragom. Plenum je potvrdio isključenje 33 člana iz Centralnog komiteta, što predstavlja rekord. S obzirom na kontinuirane pokušaje Xi Jinpinga da suzbije protivljenje vojske njegovoj vojnoj strategiji, među isključenima se našlo 16 vojnih zapovjednika, čime je zastupljenost vojske značajno smanjena. U takvim okolnostima, Xi Jinping ne može djelovati ni previše popustljivo, ali ni previše agresivno po pitanjima nacionalne sigurnosti, te mora izbjegavati pregovore koji bi mogli dovesti do pogubnih odluka. Stoga on ne može ni razmatrati značajnije ustupke koji bi mogli utjecati na nacionalnu sigurnost ili ekonomski razvoj.

Trump će morati pojačati pritisak na Kinu kako bi prisilio Peking na pregovore. Da bi to postigao, potrebna mu je Rusija na njegovoj strani; Rusija bi trebala postati politički ovisna o Trumpovoj administraciji. Zbog toga bi se konfrontacija između EU i Rusije trebala intenzivirati, dok bi SAD trebale zadržati dobre odnose s obje strane. Moskva mora biti u velikoj mjeri ovisna o američkoj podršci i dovedena na rub vojnog sukoba s EU. Samo u tom slučaju može je se navesti da pristane na američke zahtjeve za postizanje sporazuma o ograničavanju nuklearnih arsenala. Eskalacija sukoba između Rusije i EU mogla bi biti izuzetno opasna za obje strane, no Trumpa to gotovo nimalo ne zabrinjava. Barem dok postoji mogućnost da manipuliranjem Putinom dobije ono što mu treba.

Dmitri GALKIN

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo