Povežite se sa nama

SVIJET

TURSKA PO MJERI TAIPA ERDOGANA: Hapšenja bez kraja

Objavljeno prije

na

Za mnoge stanovnike Turske bilo je to obično veče jednog petka. Već navikli na pojačane mjere bezbjednosti nakon nekoliko terorističkih napada, ljudi su i vijesti 15. jula prošle godine kako su vojnici blokirali most preko Bosfora i avione koji su letjeli nisko nad zgradama vlade u Ankari protumačili tek kao preventivne mjere protiv mogućih novih napada.

Kad se premijer Binali Jildrim pojavio na televizijskim ekranima nekoliko sati kasnije i objavio da je upravo u toku pokušaj vojnog udara, milioni Turaka koji nisu doživjeli krvavi vojni udar 1980. bili su zaprepašteni. I taj je pokušaj prošao krvavo: u noći između 15. i 16. juna je poginulo 248 osoba i više od 2.000 je ranjeno. Desetine javnih zgrada oštećeno je projektilima iz vojnih aviona, uključujući i zgradu parlamenta i predsjedničku palatu u Ankari.

U prvim časovima uzgledalo je da je puč dobro organizovan. No, kako su se vijesti širile preko društvenih mreža, hiljade običnih ljudi, naročito sljedbenici predsjednika Redžepa Taipa Erdogana i njegove partije okupuili su se na poziv vlasti nenaoružani na ulicama i trgovima gradova da bi se oduprli puču. Na kraju su civili prevladali, ali uz visoku cijenu: 241 ubijen i 2.194 ranjena, u najkrvavijem od četiri državna udara u 96 godina istorije turske republike.

Pokušaj vojnog udara nije uspio. No, događaj je promijenio Tursku. Jedna od prvih reakcija turskog predsjednika Erdogana i njegove Stranke pravde i razvoja (AKP) bila je proglašenje vanrednog stanja 20. jula. To je opravdano mjerom nacionalne bezbjednosti kako bi bili otkriveni i kažnjeni učesnici puča. Rok trajanja vanrednog stanja određen je na tri mjeseca, ali ga je parlament do sada četiri puta produžavao. Posljednji put u ponedeljak, 17. jula.

Na političkoj ravni, najvidljivija posljedica vanrednog stanja bilo je korištenje predsjedničkih dekreta: oni, u suštini, imaju snagu zakona i nije im potrebno odobrenje parlamenta. Od proglašenja vanrednog stanja do sada su izdata 24 predsjednička dekreta. Turska opozicija kritikujje takav način vladavine kao nedemokratski i žali se da je parlament postao beskoristan….

Lider najveće opozicione partije Republikanske narodne stranke Kemal Kilicdaroglu, tražio je dan prije novog produžetka vanrednog stanja da ono bude ukinuto pošto je, prema njegovim riječima, “postalo stalno”. Za dekrete koje je donio Erdogan, koji omogućavaju hapšenje poslanika i novinara, te izbacivanje nastavnog osoblja s univerziteta, Kiličdaroglu je kazao da su takve mjere sprovođene i u Trećem rajhu.

Ubrzo poslije pokušaja državnog udara počele su čistke: više od 168.000 osoba optuženo je za veze s organizacijom Fetullaha Gulena, nekada bliskog Erdoganu. Vladini krugovi govore o terorističkoj organizaciji Fetulahista (FETO) koju optužuju da je organizovala i pokušala da sprovede vojni udar.

Gulen se prije nekoliko godina sklonio u Sjedinjene Američke Države, odakle negira bilo kakvu umiješanost u pokušaj puča. Prema informacijama turskog ministra pravosuđa Bekira Bozdaga, od pokušaja puča uhapšeno je više od 50,000 osoba, a za njih oko osam hiljada raspisane su potjernice.

Slijedom predsjedničkih dekreta zatvoreno je na hiljade institucija, uključujući univerzitete, privatne škole i školske domove, zdravstvene ustanove, zadužbine i druge ustanove koje su optužene za veze s Gulenom. Najveći dio, oko dvije trećine, odnosi se na škole i domove, s obzirom na veliko zalaganje Gulenovog pokreta za obrazovanje i medije proteklih godina.

Za povezanost sa FETO optuženo je i 965 preduzeća i njihovu imovinu je preuzeo državni Ured za osiguranje zaloga (TMSF) koji inače nadzire poslovanje banaka. Po posljednjim podacima koje je objavio TMSF, vrijednost tih preduzeća je oko 10 milijardi eura, s oko 4,5 milijarde eura kapitala. Ona su imala 46.357 zaposlenih i njihova sudbina je još neizvjesna.

Preko 150.000 državnih službenika je suspendirano, a više od 100.000 dobilo je otkaz. Naročito je pogođeno ministarstvo obrazovanja: otjerano je oko 33.000 učitelja, ali i preko 10.000 službenika policije, 7.655 pripadnika oružanih snaga i 3.396 zaposlenih u pravosuđu.

Turski univerziteti bili su posebna meta čistki poslije pokušaja puča. Prema posljednjim podacima sindikata turskih javnih radnika Genel-Is, otpušteno je 5.295 akademika, a više od njih stotinu uhapšteno je u protekloj godini.

Turski mediji, koji su već ranije bili na udaru raznih istraga i optužbi za financijske malverzacije, još su žešće napadnuti poslije pokušaja puča. Prema nezavisnoj inicijativi za praćenje stanja u medijima trenutno je u zatvoru 166 profesionalnih novinara. Prije pokušaja puča bilo ih je četrdesetak.

Turska vlada neprestano ponavlja da su te osobe uhapštene zbog njihovih veza s Gulenovim pokretom i optužuje ih za terorizam. Profesionalne organizacije osporavaju optužbe, iako su turski zakoni protiv terorizma veoma nejasni i ostavljaju puno prostora za različita tumačenja tako da se lako mogu upotrijebiti i za takva hapšenja. U međuvremenu su 24 medijske organizacije uspjele da nastave s radom, ali je njih još 160 i dalje zatvoreno, izvijestila je Amnesti Interneešenel (AI).

Prošle nedjelje urednici beogradske internet stranice Peščanik Svetlani Lukić dvojica turskih disidenata, koji su kao gosti Civil Rights Defendersa boravili u glavnom gradu Srbije, kazali su kako je prošlogodišnji puč “bio kontrolisan, u smislu da je bio slabiji nego što je mogao biti. U pitanju su snage koje su mnogo puta korišćene od strane režima za obračune s opozicijom.”

“Ta grupa postoji u okviru vladajućih struktura već godinama, ne samo u vojsci i policiji već i u obrazovanju i pravosuđu. I oni imaju podršku vladajućih političkih snaga još od osamdesetih. Prije udara osjećala se napetost u društvu, očekivali smo da se nešto desi, ali nismo znali ko će to pokrenuti,” naveo je jedan od disidenata.

Po ovim ličlnostima, u Turskoj postoji mnogo različitih, međusobno suprotstavljenih grupacija u okviru političke elite, kao i u vojsci. “Najmanje smo očekivali napad od ove grupe koja je uvijek bila lojalna vladi. Mislim da ni vladine snage nisu očekivale napad sa te strane, ali jesu bile spremne za neki napad. Brzo su reagovali i uspjeli da na ulice izvedu građane koji su im pružili podršku,” kazao je jedan od intervjuisanih.

Na pitanje urednice kako je tako brzo uhapšeno toliko mnogo ljudi, disidenti su odgovorili da decenijama unazad, pripadništvo toj „sekti” nije bilo nešto čega se treba stidjeti. “Veza s njima je na primjer olakšavala nalaženje posla. U vladi postoje mnoge grupe i sve one su poznate jedne drugima. Službe bezbjednosti svakako imaju liste s njihovim imenima. Iz objavljenih optužnica vidi se da je većina uhapšenih davala redovne mjesečne priloge ovoj grupi i da je to bio njen glavni izvor prihoda.

Drugo, u periodu prije državnog udara država je podigla nekoliko novih zatvora. Do tada je ukupni kapacitet turskih zatvora bio 120.000 ljudi. Onda su kapaciteti prošireni za 350.000 ljudi. Tako da je režim komotno smjestio sve uhapšene. Uslovi života zatvorenika su nezamislivo loši. Jako je teško obaviti bilo kakva istraživanja, ali neke domaće i međunarodne organizacije pribavile su dokaze o slučajevima torture.

Treće, mučenja nekih od vođa državnog udara dospjeli su na mreže već prvog dana kao mjera odvraćanja građana od pridruživanja pobuni, bez ikakvog obaziranja na povrede ljudskih prava. Nijedna od pomenutih grupacija u Turskoj nije posvećena ljudskim pravima, naveli su disidenti. .

Četvrto, advokati se teško odlučuju da brane ove ljude, jer odmah bivaju proglašeni njihovim pristalicama.

Peto, još jedan trik je što vlasti namjerno ne hapse sve osumnjičene, da bi imale razlog za neprekidno produženje vanrednog stanja. Naravno, javnost nikada ne saznaje po kojoj osnovi ljudi bivaju uhapšeni, a za to vrijeme vlast na miru vrši postavljenja i zatvara neposlušne medije.

Disidenti smatraju kako je Erdogan, da bi dobio većinu u parlamentu, pravio koalicije s krajnje desnim partijama i sada je došlo vrijeme da im uzvrati uslugu. Mnogi od ovih ljudi zauzimaju upražnjena mjesta pohapšenih gulenista. Povratak smrtne kazne je samo jedan od ustupaka koje je Erdogan obećao ekstremnim desničarima.

Sa druge strane, Erdogan je krajnje pragmatičan. Da bi dobio to što želi, obećaće bilo kome bilo šta, a kada to dobije, prestaće da pominje svoja obećanja.

S treće strane, represija je sasvim realna. Nijednom državnom službeniku trenutno nije dozvoljen bilo kakav kritički osvrt na rad vlade, čak ni na društvenim mrežama. I najmanje podizanje glasa dovodi do ranih jutarnjih hapšenja i pritvora do 30, a od nedavno do 7 dana. Kada jednom dospijete na crnu listu, nema instance kojoj biste mogli da se na to požalite.

U međuvremenu, ističu disidenti, na istoku i jugoistoku Turske gdje žive Kurdi bar posljednjih 30 godina neprekidno traje otvoreni sukob dvije strane. Svaki pomen kurdske nezavisnosti tamo se smatra zločinom. Preko 1.000 ljudi trenutno je u zatvoru zbog takvih komentara na društvenim mrežama. Vlada uvodi naizmjenične policijske časove u gradovima naseljenim Kurdima, koji traju između 100 i 200 dana.

Prema podacima jedne nevladine organizacije, u periodu od avgusta 2015. do avgusta 2016. u gradskim sredinama u ovoj oblasti ubijen je 321 civil, najviše za vrijeme policijskog sata. Naravno, od državnog udara naovamo situacija može biti samo gora, zaključuju disidenti.

Paralelno s progonom opozicije, Erdogan je pokrenuo reformu ustava koja je imala za cilj da se moć koncentriše na njegovu ličnost. On je na referendumu koji su oštro kritikovale Evropska unija i Savjet Evrope 16. aprila dobio neograničnena ovlašćenja.

Pokušaj puča u Turskoj ne samo da je iz korijena potresao unutrašnjepolitičku situaciju, već i njene veze sa Zapadom. Erdogan je izjavio da je Turska sposobna da stoji na svojim nogama te da EU nije nezamenljiva, kao i da će u slučaju odbijanja Brisela preći na plan B i C. “Evropska unija nam nije neophodna… Mi smo opušteni”, naveo je Erdogan.

Predsjednik Turske je ponovio da vanredno stanje neće biti ukinuto “dok svi problemi ne nestanu”. Erdogan je obećao da će “izdajnicima otkinuti glave” i da će podržati zahtjev za vraćanje smrtne kazne u procesu protiv optuženh za pokušaj puča.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UKRAJINSKA DRAMA: NATO aktivira snage za brzo reagovanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će se kriza u Ukrajini, i eventualni sukob, odraziti na ekonomiju i stabilonost drugih zemalja

 

U srijedu je generalni sekretar NATO pakta Jens Stoltenberg na press konferenciji izjavio da je Alijansa spremna u veoma kratkom vremenu aktivirati Snage za brzi odgovor- NRF, koje su osnovane 2014. godine nakon prve ruske agresije na Ukrajinu. Te  jedinice pod francuskom komandom se mogu poslati u zonu borbenih dejstava za nekoliko dana. Snage se sastoje od jedne kopnene brigade sa podrškom avijacije, mornarice i specijalnih jedinica koje broje pet hiljada vojnika. U sklopu „sistema za munjevito pojačanje“ se nalaze još dvije kopnene brigade koje podižu broj NRF snaga na oko 30 hiljada. Ranije je američki predsjednik Džozef Bajden stavio 8,5 hiljada vojnika u stanje „visoke borbene pripravnosti“ koji se mogu brzo rasporediti u najugroženije NATO članice uz granicu sa Ruskom Federacijom.

Analitičari smatraju ove poteze kao indikator da zapadne obavještajne agencije računaju da se eventualni rat u Ukrajini može preliti na Poljsku i Baltik ukoliko Moskva, u slučaju eskalacije, krene da napravi kopnenu vezu sa svojom enklavom Kalinjingrad na Baltiku. Pojas od 65km dubine na teritoriji Poljske i Litvanije poznat kao Suvalki Džep dijeli Kalinjingrad od proruske Bjelorusije i sa vojničke tačke je veoma težak za odbranu u slučaju unakrsnog napada ruske armije koja je nedavno ušla i u Bjelorusiju radi zajedničkih manevara od 10. do 20. februara. Osvajanje Suvalkija bi kopneno odsjeklo baltičke države od ostatka Alijanse.

NATO je nekoliko puta naglasio da neće slati trupe u  Ukrajinu ali da će braniti svoje članice. U međuvremenu je američka administracija odobrila još jedan paket od 250 miliona dolara vojne pomoći čime se ukupna američka vojna pomoć Ukrajini popela na 2,7 milijardi dolara. Pomoć Ukrajini šalju i baltičke zemlje, Poljska, Francuska, Britanija i druge manje zemlje. Izuzetak je Njemačka koja pokušava blokirati vojnu pomoć i razbiti zajednički nastup EU po pitanju novih sankcija Rusiji u slučaju nove agresije. Prva žrtva zveckanja oružjem je nedavno postao komandant njemačke ratne mornarice kontra-admiral Kej-Akim Šonbah. On je podnio ostavku nakon izjava u Indiji da ruski predsjednik Vladimir Putin ne želi da zgrabi djeliće ukrajinske teritorije i da ih inkorporira u Rusiju već da „ono što on zaista želi je poštovanje i tako mi Boga, odavanje poštovanja nekom malo košta ili ne košta ništa… i on (Putin) ga vjerovatno zaslužuje“. U isto vrijeme je premijer najbogatije njemačke države Bavarske Markus Soder izjavio da je Rusija „težak partner, ali ne i neprijatelj Evrope“ kao i da u slučaju ruskog napada na Ukrajinu niti bi trebalo uvoditi oštre sankcije niti bi gasovod Nord Stream 2 trebalo da bude doveden u pitanje. Cijene energenata u Njemačkoj su u odnosu na decembar 2020. godine skočile 69 odsto.

I novi socijaldemokratski savezni kancelar je  tražio od zapadnih saveznika, i na užas koalicionih partnera, da iz eventualno novih sankcija Rusiji bude izuzet energetski sektor jer bi sankcije naudile njemačkoj privredi i zatražio je „kvalifikovani novi početak“ u odnosima sa Kremljom.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UKRAJINA, DANI STRAHA I NEIZVJESNOSTI: U vrtlogu geopolitičkih interesa velikih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladimir Putin raspad SSSR-a smatra „najvećom katastrofom dvadesetog stoljeća“ i njegova želja sa obnovom imperije je očigledna. S druge strane, on ima oslabljene i međusobno posvađane demokratije koje slijede politiku popuštanja i smirivanja kao pred Drugi svjetski rat. Mnogi vjeruju da sa njemačke strane postoji spremnost za podjelom interesnih sfera

 

Profesor Fransoa Tom sa pariškog Univerzita Sorbona je nedavno u autorskom tekstu uporedio situaciju u Evropi sa posebnim osvrtom na Ukrajinu, sa onom iz doba Minhenskog sporazuma iz 1938. godine kada je nekoliko velikih zemalja odlučivalo o sudbini i teritorijama malih zemalja. U Minhenu su pomenute godine demokratske i liberalne Francuska i Velika Britanija popustile pred Hitlerovim zahtjevima i dozvolile, zarad mira na kontinentu i nevoljnosti da se ide ponovo u Velji rat, da Njemačka okupira pretežno Njemcima naseljenu Sudetsku oblast Čehoslovačke koja niti je bila pozvana na konferenciji niti je njenu vladu iko išta pitao. Nekoliko mjeseci kasnije Njemci su ušetali u ostatak Čehoslovačke i ukinuli je kao državu pred očima tada demokratskog svijeta. Prije toga je nestala Austrija bez održanog referenduma o „ujedinjenju“. Njemački apetiti su samo rasli i kada Hitler nije dobio iste koncesije u vezi  Poljske, onda se okrenuo i godinu dana kasnije napravio dogovor sa Rusijom o podjeli istočne Evrope (Ribentrop-Molotov pakt) i time granice komunističke imperije na kraju rata 1945. godine pomjerio u srce Evrope.

Ruski predsjednik Vladimir Putin je raspad Sovjetskog Saveza već nekoliko puta nazvao „najvećom katastrofom dvadesetog stoljeća“ i njegova želja sa obnovom imperije je više nego očigledna uz nadu da su mu je sadašnja konstelacija zvijezda i planeta naklonjena. S druge strane, Putin ima opet oslabljene i međusobno posvađane demokratije koje slijede istu politiku popuštanja i smirivanja (appeasment policy) kao pred Drugi svjetski rat, dok mnogi vjeruju da sa njemačke strane postoji ista spremnost za savezništvom i podjelom interesnih sfera kao u doba potpisivanja pakta Ribentrop-Molotov.

Dok Rusija masovno gomila trupe i vojnu tehniku uz ukrajinsku granicu i na već okupiranim i anektiranim teritorijama, vlada doskorašnje kancelarke Angele Merkel je činila sve da blokira nabavku i isporuku vojne opreme koje je vlada predsjednika Volodimira Zelenskog dobrim dijelom unaprijed platila. Njemačka drži pod blokadom isporuke visokotehnološkog oružja isključivo odbrambenog karaktera preko NATO Agencije za nabavke i podršku (NPSA). Tako su Njemci spriječili nabavku elektronskih sistema protiv dronova i bespilotnih letjelica, koji bi uskratili mogućnost uspješnog špijuniranja ukrajinske teritorije i hirurških visoko-prioritetnih udara od strane ruske avijacije. Takođe, nedavni letovi britanskih vojnih transportnih aviona C-17, kojima je dopremana vojna oprema Ukrajini, su zaobilazili njemački vazdušni prostor koji je najkraća ruta. Avioni su letjeli, po prethodnim aranžmanima britanskog ministra odbrane Bena Volisa, preko Danske i Poljske. Navodno, Britanci su, osim izbjegavanja leta iznad gusto naseljenih oblasti u Njemačkoj, htjeli izbjeći birokratske zavrzlame njemačke vlade pri davanju dozvole za prelet preko njenog teritorija, za što se vjeruje da bi se maksimalno odugovlačilo.

Osim verbalne podrške teritorijalnom integritetu i suverenitetu Ukrajine, Njemačka se protivi i pooštravanju sankcija Rusiji u slučaju eskalacije. Davanje dozvole za rad gasovodu Nord Stream 2, koji ide direktno od Rusije baltičkim podmorjem do njemačke luke Rostok, je trenutno blokirano zahvaljujući velikom pritisku drugih zapadnih zemalja.

Interesantno je i da se prošlogodišnja posjeta Merkelove Kijevu desila na samo dan prije godišnjice potpisivanja nacističko-komunističkog Ribentrop-Molotov pakta (23. avgust 1939. god.) dok se ranija posjeta Merkelove 2014. godina desila na samu godišnjicu potpisivanja Pakta. Kada je Zelenski prošlog avgusta tokom posjete Merkelove pokrenuo pitanje njemačkog embarga na NATO isporuke oružja njegovoj zemlji, Merkelova je to decidno odbila pozivajući se na to da njena vlada ne želi dalju eskalaciju i da Kremlj to može smatrati kao provokaciju.

Sadašnja vlada, koju predvodi socijaldemokrata Olaf Šolc, je koaliciona i liberali (FDP) i Zeleni ne dijele sa socijaldemokratama afinitete prema Putinovim zahtjevima. Zapadni analitičari smatraju da u slučaju ruskog napada na Ukrajinu prva posljedica rata će biti pad vlade Šolca i pravljenje velike koalicije sa hrišćanskim demokratama (CDU i bavarski CSU) koji takođe gledaju blagonaklono na Putinove želje, navodno zbog rivalstva sa Amerikom i Britanijom i zbog istorijskih aranžmana sa Moskvom.

S druge strane, u ovom momentu na ukrajinskim granicama i okupiranim i anektiranim oblastima se nalazi 130.000 vojnika i još 35.000 vojnika „narodnih republika“ Donjetsk i Luhansk, od kojih su većina ruski državljani i plaćenici paravojnih privatnih korporacija pod kontrolom Kremlja, kako bi se kamufliralo prisustvo regularne ruske armije. Od prije nekoliko dana osoblje ruske ambasade u Kijevu je svedeno na minimum dok su ukrajinski vladini portali doživjeli snažan cyber napad za koji se vjeruje da je orkestriran od ruske strane.

U svom autorskom tekstu od 12. jula 2021. godine predsjednik Putin je jasno artikulirao stanovište da su Rusi i Ukrajinci jedan jedinstven narod koji ima zajedničku prošlost i da im treba biti i zajednička budućnost. Gubitak ruske vlasti nad Kijevom 2014. godine kroz Majdanske proteste i pad proruske kleptokratske vlade predsjednika Viktora Janukoviča je teško pao Moskvi. Nakon toga je uslijedila aneksija Krima i agresija na istok zemlje koja je imala vrlo ograničen uspjeh zahvaljujući neočekivano jakom otporu ukrajinske armije. Činom otvorene agresije na vjerski i etnički vrlo sličan Rusima ukrajinski narod Moskva je do tada podijeljenju naciju (po pitanju jezika, crkvene pripadnosti i evropskih intergracija) odlučujuće gurnula u zagrljaj prozapadnim stremljenjima. Od tada ogromna većina Ukrajinaca želi članstvo u EU i NATO-u što za Kremlj predstavlja noćnu moru. Takođe, do tada odvojene, dvije ukrajinske pravoslavne crkve su se ujedinile zajedno sa djelovima ruske crkve u Ukrajini i dobile priznanje Majke Crkve u Carigradu – Vaseljenske patrijaršije čime je cementiran civilizacijski raskol između Kijeva i Moskve. Podrška crkvi pod kontrolom Kremlja je pala na ispod 20 odsto ukupnog stanovništva, što je stvorilo veliku nervozu u Moskvi i pokrenulo pravljenje paralelne pravoslavne raskolničke crkve na globalnom nivou.

Ruski zvaničnici su nekoliko puta najavili da Ukrajina u NATO paktu nije opcija za njih i da će na svaki način tražiti da se granice NATO pakta pomjere što dalje od njenih i granica Bjelorusije (čiji režim je nakon pokradenih predsjedničkih izbora opstao isključivo zahvaljujući ruskoj podršci). Moskva je tražila nedavno od Sjedinjenih Država pismene garancije da Ukrajina nikada neće biti primljena u NATO kao i da NATO povuče svoje efektive i baze na granice od prije 1997. godine kada su primljene nove članice u istočnoj Evropi, što bi značilo da nove članice, prije svega Poljska i baltičke zemlje (Litvanija, Letonija i Estonija) budu bez savezničke podrške iako su formalno u Alijansi. Moskva nije našla za shodno da se uopšte obrati pomenutim zemljama i raspravi sa njima sve navodne zabrinutosti za „rusku bezbjednost“.

Dosad vođeni razgovori između Putina i Bajdena, kao i pregovori američkih i ruskih diplomata u Ženevi nisu dali rezultate. Na dan kada ovaj broj Monitora izlazi u štampu sastaće se šefovo diplomatija Antoni Blinken i Sergej Lavrov da pokušaju smiriti tenzije. U srijedu je američki predsjednik Džo Bajden u intervjuu medijima priznao da je vrlo moguć „manji upad“ ruskih snaga u Ukrajinu ali da ako Rusija krene u pravu invaziju, onda će „slijediti ozbiljne sankcije“. Naredni dani i mjeseci će pokazati da li su duhovi Minhenskog sporazuma i Pakta Ribentrop-Molotov u boci ili su pušteni uz moguće nesagledive posljedice.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

KAZAHSTAN U PLAMENU: Kleptokratija ne smije pasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svi veliki svjetski igrači poput Rusije, SAD i Kine su žmurili nad činjenjima oligarhije koja je posljednje tri decenije izjedala Kazahstan. A onda je, preko noći, stub stabilnosti regiona počeo da se drma, a ulice pretvorene u ratne zone

 

Godina je startovala je burno. Kazahstan, deveta najveća zemlja na svijetu proživljava teške trenutke. Fizički stisnut između susjeda Rusije i Kine, ekonomski između Istoka i Zapada, zemlja koja se naglo otrgla od komunizma i prigrabila blagodeti liberalnog kapitalizma smatrana je svuda za prihvatljivog partnera. Ovo je velikim dijelom zasluga zapadnih lobista među kojima je i bivši britanski premijer Toni Bler. Angažovani za lične interese kazahstanskog režima, lobisti su uljepšavali sliku Kazahstana kao sidra stabilnosti. Ogromni Kazahstanski novci na računima u bankama Zapada bili su dobar temelj za stub mira nestabilnog regiona.

Svi veliki svjetski igrači poput Rusije, SAD i Kine su žmurili nad činjenjima oligarhije koja je posljednje tri decenije izjedala Kazahstan. A onda je, preko noći stub stabilnosti počeo da se drma, a ulice pretvorene u ratne zone.

Prvi dani 2022. godine donijeli su ovoj zemlji krvave sukobe. Izvještaji govore o preko stotinu mrtvih i znatno većem broju ranjenih. Broj uhapšenih se mjeri desetinama hiljada. Uvid u situaciju komplikuju tamošnje restrikcije interneta i mali broj provjerenih medijskih napisa.

U čitavoj je zemlji proglašeno vanredno stanje do 19. januara, a angažovane su i međunarodne trupe – pripadnici ODKB (Organizacija dogovora o kolektivnoj bezbjednosti).

Početak krize povlači sjećanja iz nedavne prošlosti.

Zanaozen, grad pored Kaspijskog mora, 2011. godina. Višemjesečne proteste izazvane malim platama i lošim uslovima rada prekinula je bojeva municija. Snage bezbjednosti ubile su 16 štrajkača i ranili više desetina. Mnogi tvrde da su brojke značajno minimizirane. Plamen tih protesta nije zahvatio zemlju. Deset godina kasnije Zanaozen je ponovo varničio, a vatra se zapalila i u Almatiju velikom ekonomskom i kulturnom centru zemlje. Nekadašnjoj prestonici. Zbog čudnih analogija za mnoge je misterija kako su se mirni protesti zbog povećanja cijena goriva u ovom gradu iznenada proširili zemljom. Predsjednik Kasim Žomart Tokajev naredio je sigurnosnim snagama da „pucaju bez upozorenja“ kako bi uspostavile red.

Kriza se poklopila sa borbom za moć unutar vladajuće garniture. Iako je 2019. predao vlast Tokajevu kojeg je sam izabrao za nasljednika, Nursultan Nazarbajev, neprikosnoveno ime tamošnje politike od osamostaljenja i njegov klan imali su presudnu moć u politici i ekonomiji. U nastojanju da se distancira od prošlosti, Tokajev je petog januara ove godine uklonio svog prethodnika sa moćne  doživotne pozicije šefa Savjeta bezbjednosti.

Pipci Nazarbajevove hobotnice su svuda po državnom aparatu, a mediji su prenosili i da se utire put za dolazak njegove kćerke na mjesto predsjednice. Onda se desilo hapšenje Karim Masimova pod sumnjom za izdaju. On je samo par dana ranije bio čelnik bezbjednosne agencije, a ranije i premijer Kazahstana. Većina izvještaja navodi i da su ljudi koji protestuju daleko od organizovane skupine, te da je ove vatre morao zapaliti neki značajniji politički igrač. Ovakvi detalji su podstakli priče o tome da su ljudi koji se bore na ulicama u stvari zastupnici zavađenih vladajućih  frakcija.

Da situacija u Kazahstanu izlazi iz regionalnih okvira bilo je jasno od početka. Ipak, aktiviranje Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbjednosti (ODKB), na čijem je čelu Rusija, u kazahstanskim nemirima pokrenulo je neke stare scenarije. Ova organizacija, napravljena kao pandan NATO-u, osim Rusije i Kazahstana uključuje Bjelorusiju, Jermeniju, Kirgistan i Tadžikistan.

Na zahtjev Tokajeva snage ODKB su ušle u Kazahstan. Ciljevi – zaštita važnih državnih i vojnih objekata i pomoć domaćim snagama u stabilizaciji situacije.

„Terorističke bande su u suštini međunarodne. Prošle su ozbiljnu obuku u inostranstvu i njihov napad na Kazahstan se može i treba posmatrati kao čin agresije,” rekao je Tokajev ističući da je zbog toga pozvao snage ODKB-a. Londonski Gardijan je prenio da je predsjednik u igru uveo „strane faktore“ kako bi i formalno omogućio miješanje snaga Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbjednosti.

„Rusija i ODKB podržavaju državu članicu kao što to rade saveznici“, rekao je Aleksandar Gruško, zamjenik ruskog ministra spoljnih poslova, ne bez aludiranja na brojne slične akcije Zapada.

„Kina podržava sve napore u pomaganju vlastima Kazahstana da što prije okončaju haos“, izjavio je portpaol kineskog Ministarstva spoljnih poslova Vang Venbin. Njegove stavove podržao je i kineski predsjednik Si Đinping.

Tokajev je 11. januara poručio da će snage vojnog bloka predvođenog Rusijom započeti povlačenje koje će biti dovršeno u roku od 10 dana. „Glavna misija mirovnih snaga uspješno je završena“, rekao je u obraćanju kazahstanskom parlamentu.

Po mnogim analitičarima ovo je bila samo pokazna vježba.

Sa ciljem ublažavanja javnog nezadovoljstva vladajućim grupama, Tokajev je dao niz obećanja u obraćanju parlamentu. Primijetio je ono što je godinama očigledno. U zemlji se za vrijeme njegovog prethodnika pojavio sloj bogatih ljudi. „Čak i po međunarodnim standardima“.

„Kada je Kazahstan stekao nezavisnost u zemlji se gotovo sve promijenilo. Ali jedno je ostalo isto: Nazarbajev je bio i ostao Gospodar. Bivši radnik propale željezare, sirotinjskog porijekla, već je bio napravio karijeru pod sovjetskim okriljem pa je bio posljednji šef komunista sovjetske kazahstanske republike. Nakon pada Berlinskog zida, postao je stoga prvi predsjednik nove nezavisne države Kazahstan“, piše Neue Zürcher Zeitung (NZZ).

U njihovom članku Sistem Nazarbajev napominju da je predsjednik iskoristio bogate prirodne resurse i ostvaren prihod iskoristio da ekonomski i politički stabilizuje zemlju. Nazarbajev je, tvrdi njemački medij, bio dovoljno mudar da dopusti svom narodu da učestvuje u bar dijelu raspodjele ovog bogatstva.

U međuvremenu njegova i moć njemu bliskih ljudi narastala je. Procjene idu i do 7 milijardi dolara. Prema istraživanju Radija Slobodna Evropa iz 2020. godine, članovi najuže porodice Nazarbajeva samo u Evropi i SAD posjeduju nekretnine ukupne vrijednosti 785 miliona dolara.

Kada je odstupio s predsjedničke funkcije, očekivao se boljitak, međutim sve je ostalo isto. Kazahstanska reč „šal ket“ ili „stari odlazi“ sve se češće čula širom Kazahstana. U početku je ona označavala neprikosnovenog vođu, ali danas su mnogi skloniji tumačenju da je ona postala sinonim za sistem koji je ostao gotovo netaknut i nakon odlaska lukrativnog lidera.

Zato Tokajev pokušava stvoriti privid promjena. Bogati ljudi i profitabilne firme moraće dati doprinos novom nacionalnom fondu pod nazivom Za narod Kazahstana, koji je planirao da osnuje. „Vjerujem da je došlo vrijeme da daju ono što duguju narodu Kazahstana i da pomažu ljudima”, rekao je parlamentu, a vladi naložio da sastavi popis firmi koje će morati dati doprinos. A možda je nešto i naučio na sopstvenim greškama.

Čak i ako ga političke elite iskorištavaju, nezadovoljstvo naroda veoma je stvarno. Previranja su još jednom razotkrila ranjivost sistema, pa makar on bio podržavan od moćnih igrača sa strane.

Dok kruže priče o interesnim sukobima unutar zemlje, iz vrha se plasiraju drugačije tonirane priče.

Predsjednik je u obraćanju aludirao da je nasilje djelo oko 20.000 „bandita“ među kojima je i dosta stranih plaćenika koji su pokušali da stvore „zonu kontrolisanog haosa“. I Vladimir Putin je izjavio da su nemiri rezultat stranog uplitanja. „Događaji u Kazahstanu nisu prvi i daleko od toga da su posljednji pokušaj uplitanja u unutrašnje stvari naših država izvana“, rekao je ruski predsjednik. Putinove riječi dolaze u momentu američko-ruskih pregovora u Ženevi vezanih za situaciju u Ukrajini.

Značaj nastojanja Kazahstana i Rusije da potvrde da su teroristi obučeni u inostranstvu bili ključni u stvaranju nasilnih nemira svakako je umanjila epizoda vezana za „stranog teroristu” za kojeg se ispostavilo da je poznati kirgiski džez pijanista. Isprebijani umjetnik Vikram Ružakunov je na državnoj televiziji Kirgistana prije identifikacije od strane svojih sunarodnika predstavljan kao jedan od plaćenika.

SAD odbacuju da su umiješane u događaje u Kazahstanu. „To je apsolutno netačno i dio standardnog ruskog priručnika o dezinformacijama koje smo često vidjeli proteklih godina,“ istakla je portparolka Bijele kuće Džen Psaki.

Nju Jork Tajms navodi da je ovo treća pobuna protiv autoritarne vlasti koja je orijentisana na Kremlj. Nakon Ukrajine i Bjelorusije 2020. godine, haos je zahvatio Kazahstan i prijeti da potkopa moć Moskve u trenutku kada ona pokušava da potvrdi svoju ekonomsku i geopolitičku moć.

S druge strane, Kazahstan je važan za Sjedinjene Države zbog energetskih interesa. Primjera radi, američke firme Exxon Mobile i Chevrone su uložile milijarde dolara u zapadni Kazahstan, regiju u kojoj su nemiri i počeli, piše njujorški magazin.

Svjetski mediji svjedoče i o drugačijim tokovima novca. Velike svote kazahstanskog novca peru se u Londonu. „Britanski pružaoci profesionalnih usluga omogućavaju postsovjetskim elitama da peru svoj novac i ugled“, navedeno je u izvještaju londonskog tink-tenka Čatam Haus.

Novinar Tom Burgis koji se u knjizi Kleptopija između ostalih svjetskih adresa bavio i Kazahstanom, smatra da je moderna istorija te zemlje primjer kako „dobro plaćena globalna mreža advokata, bankara, političara i PR menadžera pomaže da se opere reputacija i novac jednog totalno kleptokratskog režima“.

Rasplet krize neće se desiti u nekadašnjoj Astani koja je u čast donedavnog lidera prezvana u Nursultan. Moskva, Peking i Vašington su adekvatnije adrese za ovo pitanje.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo