Noći 13. marta 2013. papa Franjo je ušao u globalnu svijest sa skromnošću, pognute glavu u molitvenom stavu, tražeći blagoslov od srećne mase na Trgu Svetog Petra i miliona koji su ga pratili putem televizije i interneta. Napustio je ovaj svijet sa istom skromnošću 21. aprila, ali ne prije nego što je pokazao da je jedan od najsvjetlijih primjera čovječnosti u ovom mučnom vijeku
Tužna vijest uskršnjeg ponedjeljka stigla je iz Vatikana.„ Jutros u 7:35, biskup Rima, Franjo, vratio se u kuću Oca. Učio nas je da živimo vrijednosti Jevanđelja s vjernošću, hrabrošću i univerzalnom ljubavlju, posebno u korist najsiromašnijih i najisključenijih“, obišlo je svijet. Vijest nije uzdrmala samo katolike, već sve one širom planete koji su njemu vidjeli istinskog pomiritelja.
Na tron Svetog Petra zasjeo je ovaj Jezuita iz Argentine 2013. Bilo je to nakon što je papa Benedikt podnio ostavku. Bila je to prva ostavka u Vatikanu u posljednjih 600 godina. Sastanak kardinala radi izbora njegovog nasljednika – poznat kao konklava – počeo je brzo, a već 13. marta spaljeni su glasački listići. Hemikalija kojom su poliveni proizvela je bijeli dim koji je ploveći iznad katedrale Svetog Petra obavještavao o novom poglavaru. Zvona sa bazilike i čuveno Habemus Papam toga martovskog dana najavila su dolazak Horhe Maria Bergolja.
Skromni Argentinac je postao 266. poglavar Rimokatoličke crkve i prvi papa iz Latinske Amerike, prvi jezuita, prvi koji je uzeo ime Franjo, po svetom Franji Asiškom, svetitelju koji se odrekao bogatstva da bi pomogao siromašnima. Dodatno, prvi je papa van područja Evrope više od milenijuma.
Sjetiće se mnogi nevjerice nakon proglašenja Franja za papu i brojnih kladioničarskih kvota koje mu nijesu išle u korist. Nevjerica je dobrim dijelom bila vezana i za percepciju Vatikana i njihove politike u očima svijeta. Malo je onih koji su vjerovali u toliku promjenu u srcu papske palate i politike. Nakon izbora, znalo se da se radi o istoriji u nastajanju.
Te noći 13. marta, papa Franjo je ušao u globalnu svijest sa skromnošću, pognuvši glavu u molitvenom stavu, tražeći blagoslov od srećne mase na Trgu Svetog Petra i miliona koji su ga pratili putem televizije i interneta. Papa Franjo je napustio ovaj svijet sa istom skromnošću 21. aprila, ali ne prije nego što je pokazao da je jedan od najsvjetlijih primjera čovječnosti koji je obilježio 21. vijek.
Brzo nas je navikao da povlači slobodoumne reformatorske poteze za kakve ni pape ni državnici nijesu imali hrabrosti. Svijet je pričao o njemu kao o ličnosti godine. Zvanično tu titulu su mu između ostalih dodijelili američki magazin Tajm i najstariji časopis za gej populaciju u SAD – Advokat. I Monitor. 2015. godine.
Oni koji su ga poznavali prije preuzimanja konaca u Vatikanu, znali su šta se može očekivati. Znali su ga po skromnosti i zalaganju za socijalnu pravdu. Njegov maleni stan u Buenos Airesu, u kom je kuvao sam za sebe i onoga ko svrati, te gradski prevoz koji je koristio bili su znaci jednog drugačijeg papinstva. Odrekao se papske limuzine. Noć nakon izbora odbio je vožnju famoznim papamobilom i putovao autobusom sa kardinalima koji su ga izabrali. Ovaj gest brzo je postao simbol. Kasnije će se voziti u Renou 4 koji je prešao 300.000 kilometara.
Njegov pontifikat bio je fascinantno poglavlje o tome šta treba da predstavlja crkva. Pozivao je crkvu da postane bolnica na bojištu za ranjene u srcu, duši i tijelu; donosilac radosti onima kojima je očaj ukrao osmijeh; kanal milosrđa za one koji su potisnuti na marginu.
Svoj 77. rođendan, prvi koji je dočekao kao papa, proslavio je na doručkujući u društvu četvorice beskućnika u hotelu Sen Mart unutar Vatikana. Ovim gestom podcrtao je svoje nakane i svoju bliskost sa marginalizovanima i posvećenost jevanđeoskim vrijednostima skromnosti, solidarnosti i milosrđa.
„Kad sretnem nekog klerikalca, u trenu postajem antiklerikalac”, govoriće kasnije papa Franjo. Možemo zamisliti kojom jekom su odzvanjale ove riječi hodnicima Vatikana. Ili: ,,Poglavari Svete stolice su često bili narcisoidni te podložni laskanju dvorjana, a dvorjani su papska kuga…” ili „Ponekad se vjerom u Boga, nažalost, manipuliše kako bi se potaknule podjele i povećala mržnja umjesto da se promiče mir, zajedništvo, dijalog, poštovanje, saradnja i bratstvo”. Zbog ovakvih stavova često su ga optuživali da je komunista u crkvenim redovima, na šta je na prvu odgovarao: „Ono što govorim nije komunizam nego Jevanđelje“.
Optužbama o ,,komunizmu” pape pozabavio se i dugogodišnji dopisnik lista Bild iz Vatikana Andreas Engliš u knjizi Franja – Znaci nade. U Južnoj Americi još ima bijede kakve se u Evropi više niko ne može sjetiti. Tu govoriti o nekakvoj ideologiji Karla Marksa – je besmislica, poručio je Engliš. U Evropi smo zaboravili što to znači kad se jedino ,,crna zemlja” može dati svojoj djeci za jelo. Sveštenik koji je radije odlazio u naselja siromašnih nego sjedio za bogatom trpezom još bogatijih sunarodnika, jedva da se i može mjeriti evropskim ideološkim mjerilima, pisao je Engliš.
A onda su mračna vremena zadesila cijelu Evropu. Baš ona kakvih se ne sjećaju generacije nakon Drugog svjetskog rata. Preko dva miliona Evropljanki i Evropljana pokosio je COVID-19. Padale su vlade i državnici širom svijeta kao domine zbog lošeg vladanja situacijom, pogrešnih odluka, represije, neznanja, osionosti… Ni većina vjerskih poglavara nije se pokazala. I u tu prazninu zakoračio je ovaj Jezuita. Jasno je svima pokazao suštinu trenutka: „Gusta tama nadvila se nad našim trgovima, ulicama i gradovima; obuzela je naše živote, ispunivši sve zaglušujućom tišinom i tjeskobnom prazninom koja sve zaustavlja“. Možda se neko i sjeti praznog i kišom oblivenog trga Svetog Petra sa kraja marta 2020. godine na kom je predvodio Urbi et Orbi molitvu. Odjekivale su riječi jezivom šupljinom usred Berninijevih kolonada zamišljenih da kao ruke majke crkve obgrle vjernike: „Nalazimo se u istoj oluji, svi mi krhki i dezorijentisani, ali u isto vrijeme važni i potrebni, svi pozvani da veslamo zajedno”.
Nije stao na riječima. Svojim primjerom, pozvao je vjernike na vakcinaciju. Taj čin je nazvao činom ljubavi prema svom bližnjem. Pozivao je na molitve unutar porodičnog okruženja i liturgije koje su održavane online. Poštovao je mjere opreza i otkazao većinu putovanja i javnih okupljanja tokom najtežih faza pandemije. Tako rijetka scena u religioznim krugovima širom svijeta. Rijedak je još u nečemu. Shvatio je podmuklost momenta i pozivao na ravnopravnu raspodjelu vakcina. Kritikovao nacionalni pristup tom procesu i zalagao se za zaštitu siromašnih zemalja.
Nije ovo prvi put da njegov pristup uzdrma bogate. Znao je on i ranije reći: ,,Idol današnjeg vremena je novac, a mi moramo u centar vratiti čovjeka. Gospode, pomozi nam da obuzdamo egoizam”.
I kako dolikuje, prvo je krenuo od svoje kuće. Primjerom. Prvi organizacioni potez pape Franja u Vatikanu bilo je temeljno restruktuiranje Istituto per le Opere di Religione, poznatije kao Božija banka. Sem što je promijenio rukovodstvo institucije uvodeći u upravu i stručnjake laike, koji su zamijenili raniju isključivu praksu da se radi o klericima, naredio je da banka mora transparentno poslovati po svim pravilima finansijskih ustanova. Reviziju poslovanja naredio je da izvode za to ovlašćene agencije van aparata crkve. Poslije 125 godina finansijskih zakulisnih radnji koje su podrazumijevale, kako tvrde italijanski mediji, i pranje novca (navodno i za račun mafije), Banca di Dio je prvi put u svojoj istoriji objavila bilans.
Papa Franjo je, zalažući se za socijalnu pravdu, povodom Prvog maja apelovao na političke lidere svijeta da učine sve što je u njihovoj moći da se otvore nova radna mjesta. Tih dana u jednoj fabrici tekstila u Bangladešu kada se urušila osmospratnica smrt je susrelo više od od 400 ljudi. ,,Naslov koji me je posebno pogodio na dan tragedije bio je Živjeti sa 38 eura mjesečno. Toliko su bili plaćeni oni koji su umrli. To je ono što zovemo robovskim uslovima rada”, rekao je papa tih dana pred hiljadama vjernika u Rimu. Znao je dobro da bez posla i zarade, nema dostojanstva i života vrijednog čovjeka. „Idemo protiv Boga ako ne platimo ljude pošteno, ne damo im posao zato što isključivo vodimo računa o finansijskim rezultatima i zaradi”, upozoravao je i osvještavao da ako u javnom životu i u politici nema etike, sve je moguće. Kada ovakve poruke dođu sa takvog mjesta stvari postaju neugodne. Naravno, svijet je nastavio da se vrti.
Imala je Franjova crkva tokom proteklih dvanaest godina razumijevanja i za prokazane, nevjernike, homoseksualce i transrodne… „Potrebno je da se upoznajemo, da slušamo jedni druge, da proširujemo obim mišljenja…” – u ovu rečenicu mogao bi se sumirati taj dio njegove misije. „Ne mogu se osuđivati osobe zato što su homoseksualne. Treba uvijek cijeniti osobu, čovjeka. Ko sam ja da im sudim?”, govorio je prvi čovjek katoličanstva. Još jedan citat iz nepresušne zbirke njegovih govora: ,,Moramo razumjeti one koji se razvedu. Moramo razumjeti ženu koju je muka natjerala da posegne za abortusom. Moramo proširiti prostor ženama u Crkvi. Izazov je pokazati više rezumijevanja za specifično mjesto žena i njihovih genijalnih sposobnosti. Žena Marija vrjednija je od biskupa. Uostalom i Crkva je riječ ženskog roda”.
Povrh svega i ovo. U vremenima sveprisutne mržnje i nacionalizma svaki vjernik, ne samo onaj koji je makar po položaju iznad svih – dužan je da ruši zidove. I opet je to radio primjerom! Vrhovni predstavnik katoličke crkve prvi put je posjetio Arapsko poluostrvo, kolijevku islama. To putovanje ulilo je makar na trenutak nadu u napredak u dijalogu religija. Te 2019. godine Franjo je u Abu Dabiju služio misu pred oko 180.000 ljudi. Bila je to najveća javna hrišćanska ceremonija u istoriji UAE.
Usred turbulentnih vremena i nebrojenih improvizovanih plovila koja su prenatrpana lutala Sredozemnim morem prevozeći nevoljnike iz ratom opustošenih zemalja, govorio je da bi hrišćani trebalo da islamske doseljenike primaju s naklonošću i poštovanjem. Onako kako bismo se i mi nadali da budemo primljeni u njihovim zemljama. Istovremeno je uputio i poziv da i te zemlje zagarantuju hrišćanima onu i onakvu slobodu kakvu muslimani imaju na Zapadu.
Jasno se oglasio i povodom stradanja u ratovima posljednjih decenije. Molio za mir u Ukrajini i Palestini, a svijet je znao da to nijesu samo riječi. Nedeljnik Vreme zabilježio je da je svake večeri, godinu i po dana, zvao jedinog preostalog katoličkog sveštenika u Gazi da ga pita kako može da pomogne ljudima tamo. U jednom intervjuu, novinarka ga pita – pa šta mu kažete svaki dan, a Franja odgovara: „Ja slušam“.
Usudio se da se uhvati u koštac i sa najvećim žigom katoličke crkve. Pedofilijom. Javno je priznao da je Crkva predugo ignorisala i prikrivala zlostavljanja. Više puta se izvinio žrtvama, govorio da osjeća bol i sramotu zbog toga. Donio je važne reformske korake, uključujući dekret koji obavezuje sve biskupe da prijave sumnju na zlostavljanje, bilo od strane sveštenika ili biskupa. Ukinuo je pontifikalnu tajnu u slučajevima seksualnog zlostavljanja. Stvorio Komisiju za zaštitu maloljetnika. Podržao istrage protiv biskupa, pa čak i izbacivanje pojedinih iz svešteničkog reda. Kritikovan je da je spor u ovim akcijama. No, napravio je više konkretnih koraka protiv seksualnog zlostavljanja od većine svojih prethodnika. Pokazao je spremnost da sluša, traži oproštaj i mijenja sistem – ali ovaj problem i dalje leži ukorijenjen u strukturi Crkve.
Ovoga aprila, baš na blagdane svijet je izgubio Čovjeka. Onog koji se u životu bavio različitim poslovima, od pranja podova i izbacivača u noćnom klubu do rada u laboratorijama. Onog koji je svim srcem navijao za fudbalski klub San Lorenzo de Almagro. Onog koji je svo to iskustvo ponio sa sobom u Vatikan, odbio papinsku palatu i obuo obične crne cipele umjesto onih crvenih papinskih. Poniznost, autentičnost, čovječnost!
Možda je jedan od njegovih uspjeha i to što se među najvjerovatnijim kandidatima za njegovog nasljednika nalazi dosta onih koji su mu slični po svjetonazoru. Možda Vatikan nastavi njegovim stopama. Ipak! Obične crne cipele su golemo nasljedstvo.
Dragan LUČIĆ
IN ENGLISH4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO1 sedmica
DRUŠTVO1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
FOKUS3 sedmice
INTERVJU2 sedmice