Povežite se sa nama

SVIJET

ZVECKANJE NUKLEARNIM GLAVAMA: Koreja je blizu

Objavljeno prije

na

Napetosti izmedu Sjeverne Koreje i Sjedinjenih Američkih Država dostigle su novi nivo. Prošle sedmice postavljalo se pitanje: Hoće li SAD spržiti Sjevernu Koreju ili će Kim prvi stisnuti dugme? Razmjena upozorenja izmedu Bijele kuće i Pjongjanga dramatično je pooštrena pošto je Sjeverna Koreja testirala dvije interkontinentalne balističke rakete u julu, čineći dalji korak naprijed u cilju razvoja raketa dugog dometa spremnih da gađaju bilo gdje teritoriju SAD. Dnevnik Vošington post objavio je da je Sjeverna Koreja proizvela minijaturne bojeve glave koje mogu da budu smještene unutar raketa – što je ključni korak u njenim nastojanjima da postane nuklearna sila.

Vošington post takođe je objavio procjenu američkih obavještajnih službi da je Sjeverna Koreja razvila kapacitete za lansiranje nuklearnih bojevih glava, uključujući i interkontinentalne rakete. Procjenjuje se da Sjeverna Koreja raspolaže sa 60 nuklearnih bojevih glava, mada neki stručnjaci smatraju da je taj broj znatno manji. Takva otkrića vjerovatno će povećati zabrinutost zbog sve veće prijetnje Sjeverne Koreje koja znatno brže razvija svoj nuklearni program nego što su mnogi eksperti predvidjeli.

Savjet bezbjednosti UN prošlog je vikenda jednoglasno usvojio nove sankcije Sjevernoj Koreji u cilju pritiska da okonča nuklearni program. Na to je Pjongajng saopštio da se ovim mjerama krši njegov suverenitet, upozorivši da je spreman da Vašingtonu uzvrati ,,žestoku lekciju” sa svojim strateškim nuklearnim snagama kao odgovor na bilo koju americku vojnu akciju.

Tramp je poručio da je američka vojska ,,pripravna i naoružana”, te upozorio Kima da će ,,zažaliti brzo” ako preduzme bilo kakvu akciju prema teritoriji SAD ili njenih saveznika. Sjevernokorejski general je kazao da će udari biti ,,efektivan lijek za zaustavljanje pomahnitalih američkih poteza na sjevernom dijelu Korejskog poluostrva i u susjedstvu”.

Verbalni rat je u punom jeku i velika je opasnost da stanje izmakne kontroli. Svijet je zabrinut novom eskalacijom prijetnji, ali Vašington i dalje tvrdi da Pjongjang nema vojni kapacitet da pogodi Guam i da Amerikanci mogu mirno spavati.

Guam iz sastava Marijanskih ostrva u Zapadnom Pacifiku ima površinu od tek 550 kvadratnih kilometara s oko 160 hiljada stanovnika, kao i veoma zanimljivu istoriju. Guam je imao veliki strateški značaj za ranije gospodare, pa tako i danas za SAD.

Ostrvo koje leži oko 4.000 milja zapadno od Havaja, a oko 2.200 milja južno od Sjeverne Koreje, odnosno Korejskog poluostrva portugalski moreplovac Ferdinand Magelan (1480-1521) je otkrio u 16. vijeku. Tada je Guam već oko 4.000 godina bilo nastanjen domorodačkim stanovništvom iz plemena Čamoro, koje danas čini oko 40 odsto stanovnika, dok je oko 25 odsto njih porijeklom sa Filipina. Amerikanci su osvojili Guam 1898. poslije američko-španskog rata i iako ono nema status države SAD, Gvamljani za sebe imaju moto — ,,gdje Amerika počinje”.

Stanovnici ostrva rođenjem stiču američko državljanstvo, ali nemaju pravo glasa na predsjedničkim izborima. Guam je jedna od 17 zavisnih teritorija ili preostalih kolonija u svijetu, o kojima vode računa Ujedinjene nacije.

Za Guam su Japanci i Amerikanci vodili neke od teških borbi tokom Drugog svjetskog rata. Od 1944. kada su ga definitivno preuzele SAD, na Guamu su izgrađeni aerodromi sa kojih su polijetali strateški bombarderi B-29 u bombardovanje Japana.

Ostrvo je dobilo još veći strateški značaj za SAD tokom Hladnog rata. Američka mornarica i vazduhoplovstvo preko tog ostrva sprječavali su ekspanziju komunizma iz Rusije i Kine na područje Jugoistočne Azije. Između ostalog, u vrijeme Korejskog rata (1950-1953) američki strateški bombarderi B-29 polijetali su s Guama i gađali ciljeve na teritoriji sjevera. Kasnije, tokom rata u Vijetnamu (1955-1975) ostrvo je postalo glavno uporište odakle su bombardovani Sjeverni Vijetnam i naročito Hanoj, kao i države Laos i Kambodža, te delta rijeke Mekong.

Dans je Guam najisturenija tačka moći SAD u Pacifiku. U združenim mornaričkim i vazduhoplovnim vojnim objektima su luka za nuklearne podmornice, kontigent Snaga za specijalne operacije i uzletište za teške strateške bombardere koji lete nad teritorijama Japana i Korejskim poluostrvom. Pored 6.000 do 13.000 vojnika, na ostrvu je raspoređena i baterija protivraketne odbrane (THAAD).

U vazduhoplovnu bazu Andersen slijeću strateški bombarderi B-52, a po potrebi i naročito sada u kontekstu sjevernokrejske krize, avioni B2 i B1. Tu je i pomorska baza gdje se lociraju pomorski desanti, prije svega marinske ekspedicione brigade i odred napadnih nuklearnih podmornica klase Los Anđeles. Na Guamu je 2013. godine stacioniran i element mobilne protivraketne odbrane SAD, sistem THAAD.

U bazi na ovom ostrvu nalazi se oko 6.000, a neki kažu čak i 13.000 američkih vojnika zajedno sa porodicama. Tu je i obilje rezervnog materijala, skladišta, kao i rezervoari za benzin.

Sami Guamljani za sebe kažu — mi smo vrh strijele, ali bismo više voljeli da smo njen zadnji dio. To možda najbolje oslikava značaj ovog ostrva u američkoj vojnoj strategiji na Zapadnom Pacifiku. Eventualni preventivni napad SAD na Sjevernu Koreju u stvari bi potekao s Guama i to objašnjava zašto su se Sjevernokorejci zarekli, bar verbalno, da će sa četiri Hvasong 12 rakete na neki način pokušati da pošalju najjasnije upozorenje Amerikancima.

Pjongjang na Guam gleda kao na najbližu američku tačku koja bi se mogla naći na njihovom udaru i zbog toga što Sjevernokorejci, između ostalog, žele da provjere efikasnost protivraketnog sistema SAD. To, kako kažu, Amerikance dodatno zabrinjava u čitavoj ovoj priči.

SAD i Južna Koreja pripremaju masovne vojne vježbe od 21. avgusta, pošto je Sjeverna Koreja zaprijetila Guamu i predstavnik ministarstva odbrane u Seulu kazao da se ne razmatra smanjivanje obima ovogodišnjih manevara Čuvar Ulći-slobode, najvećeg u svijetu kompjuterizovanog i dejstva kontole, uglavnom usredsređenog na odbranu Južne Koreje od napada sa sjevera. Sjeverna Koreja, pak, smatra takve manevre pripremom za invaziju na tu državu.

Ima, međutim, mišljenja da su međusobne prijetnje Pjongjanga i Vašngtona priprema terena za direktne pregovore, tim prije što je pouzdanost sjevernokorejskih raketa pod velikim znakom pitanja. Po tim mišljenjima, poslije podizanje tenzija, svi u međunarodnoj zajednici bi trebalo da budu sretni ukoliko se Tramp i Kim Džong Un usaglase da mogu da otvore neku vrstu pregovora. To je ono na čemu Sjeverna Koreja insistira, nju interesuju samo direktni pregovori s Vašingtonom. Ne zanimaju je posrednici, a Pjongjang naročito ne interesuje da u tim pregovorima učestvuje Južna Koreja, koju smatraju marionetskom državom pod okriljem Sjedinjenih Američkih Država.

Ipak, može li se sjevernokorejsko pitanje riješiti diplomatskim putem? Dva skoro nepomirljiva stava stoje jedan nasuprot drugom: za Sjevernu Koreju je nuklearni program jedan od glavnih stubova njene politike – kako spoljne, tako i unutrašnje. Istovremeno, SAD takav program ne žele da trpe.

„Izlaz iz te situacije vodi samo preko procesa koji čuva obraz objema stranama”, kaže strucnjak za Sjevernu Koreju na Slobodnom univerzitetu u Berlinu Erik J. Balbah za njemačku medijsku kuću Dojče vele. Balbah dodaje da je to moguće jedino preko postupnog procesa.

„Postoji samo jedna situacija u kojoj bi Sjeverna Koreja bila spremna na to da odustane od svog nuklearnog oružja. S tim ciljem, ona mora da na drugom nivou postigne politički uspjeh i ukloni razloge za nuklearno naoružanje: to znači da mora da postoji bezbjednosna garancija SAD, dakle pakt o nenapadanju.” Ali za takvo postupno rješenje preduslov je povjerenje, a s obzirom na retoriku na obje strane – njega je teško uspostaviti.

Osuda Trampovih izjava

Trampove izjave o Sjevernoj Koreji naišle su u SAD na nerazumijevanje. Nije vjerovatno da će predsjednik biti u stanju da svoje riječi sprovede u djelo, izjavio je republikanski senator Džon Mekejn. „Velike vođe koje poznajem, ne izriču prijetnje ako nisu spremne na akciju. Nisam siguran da je predsjednik Tramp na to spreman.” Bivši američki zamjenik ministra odbrane Evelin Farkas kaže da mu Trampova ratna retorika zvuči „kao da je izgovara sjevernokorejski vlastodržac”. A demokratski senator Čak Šumer kaže: „Protiv Sjeverne Koreje moramo da postupamo oštro i promišljeno. Nepromišljena retorika nije dobra strategija za obezbjeđivanje bezbjednosti za Ameriku.” Politika američke vlade prema Sjevernoj Koreji je od Trampovog preuzimanja funkcije kontradiktorna, ocjenjuje njemačka medijska kuća Dojče vele. Nedavno je državni sekretar Reks Tilerson izjavio je da SAD nisu prijetnja za Sjevernu Koreju. Promjena vlasti u Pjongjangu nije cilj Vašingtona, rekao je Tilerson. Adam Maunt iz Centra za americki progres u razgovoru za britanski list Gardijan kritikuje vladu u Vašingtonu: „Trampova vlada protivrječi samoj sebi na svim područjima politike koju vodi prema Sjevernoj Koreji. Ona i dalje traži jednostavne odgovore tamo gdje ih nema.” Svojim ispadima Tramp ide naruku Sjevernoj Koreji. Jer u strategiju režima u Pjongjangu spada i svjesna eskalacija. „Čak i totalitarna zemlja poput Sjeverne Koreje mora, s obzirom na katastrofalno socijalno i ekonomsko stanje njenog stanovništva, da dâ legitimaciju skupom i zahtjevnom programu poput ovog nuklearnog”, kaže Balbah. S tim ciljem se, kako kaže Erik J. Balbah, svjesno izazvane prijetnje koriste kako bi se legitimisala nastojanja da se dođe u posjed nukelarnog oružja. Spoljnopolitički, nuklearni program je za režim Kima Džonga Una neka vrsta životnog osiguranja. Dugo vremena su Sovjetski Savez i Kina bile sile-zaštitnice male Sjeverne Koreje. Međutim nije vjerovatno da bi Peking danas na strani Sjeverne Koreje vodio rat protiv SAD. Za Pjongjang to znači: okružen je vojno i ekonomski nadmoćnim državama i mora sam da se pobrine za sopstvenu bezbjednost. Zato je sredstvo koje preostaje: nuklearna prijetnja. Atomski i raketni testovi nisu samo provokacija, već i sredstvo u rukama vojske koje podrazumijeva da bi to oružje u slučaju nužde moglo da bude i iskorišceno. Poruka glasi: čak i ako nas uništite i vaša šteta će biti znatna. Gardijan u tekstu Džonatana Fridlanda procjenjuje da će Kina možda naći nezvanični diplomatski način da ubijedi Sjevernu Koreju da se povuče iz najnovije svađe s Vašingtonom Ili bi generali koji ga sada podržavaju – John Kelly kao šef kabineta, Jim Mattis kao sekretar odbrane – mogli nagovoriti Trampa da se povuče sa ivice. Ali, upozorava Gardijan – stojimo na ivici i Trump nas je tu doveo. ,,Za to su krive riječi koje je predsjednik upotrebio. Prijetiti Kim Džong Unu ‘ognjem i gnjevom’ dovoljno je ratoborno. Ali dodavanjem riječi – ‘kakve svijet dosad još nije vidio’, postaje sasvim izvjesno da se govori o nuklearnom napadu na Koreju”. Fridland ukazuje na neposredne posljedice takvog napada. ,,Na Korejskom poluostrvu živi sedamdeset pet miliona ljudi. Tamo je stacionirano i 30.000 američkih vojnika oba pola. Koliko njih će umrijeti ako Trsmp ostvari svoju prijetnju? Da i ne pominjemo potonju odmazdu i eskalaciju, mogućnost da Rusija i Kina upotrijebe sopstveno nuklearno oružje. Zato su svi prethodni američki predsjednici koristili najtrezveniji jezik kad su govorili o Sjevernoj Koreji. Nastojali su da smanje napetost, a ne da je povećaju”. Frindland ukazuje da je Tramp stvorio sljedeći rizik: moguće je da će on sad osjetiti obavezu da ostvari svoju prijetnju kako ne bi izgubio kredibilitet. Njegove riječi „oganj i gnjev” nisu izvršile pritisak samo na Kima, već i na njega samog. Satjerao je samog sebe u ćošak. Džonatan Fridland, takođe podsjeća da su od osvita atomskog doba svjetski lideri razumjeli da tim oružjem treba najopreznije rukovati. Bilo je slučajeva nuklearnog klinča, ali svaka strana se trudila da ne kaže ništa što bi druga strana mogla pogrešno protumačiti kao okidač za rat. „I Vašington i Moskva su to znali tokom cijelog hladnog rata; svjesti o tome dugujemo to što se kubanska raketna kriza nije pretvorila u Armagedon. Većina analitičara smatra da i režim u Pjongjangu, uprkos svojoj brutalnosti, to dobro razumije, dakle da nije samoubilački. Ali nad svijetom danas lebdi pitanje koje nikad ranije nije moralo da bude postavljeno: da li američki predsjednik shvata tu suštinsku stvar, jednu od onih od kojih zavisi sudbina svijeta?”

Sve za vojsku

Poznato je da Sjeverna Koreja čak četvrtinu svog bruto domaćeg proizvoda izdvaja za vojsku. Milion i 150.000 Sjevernokorejanaca je u uniformi pod oružjem, i blizu 4,5 miliona rezervista. Skoro svaki peti stanovnik te zemlje je u vojsci. Svi muškarci u komunistickom režimu moraju da prođu neku formu vojne obuke. Zbog toga su snage Sjeverne Koreje brojčano duplo jače od snaga Južne Koreje, a tamošnje stanovništvo redovno se obavještava o „nepobjedivosti” Narodne armije i njenoj vrhunskoj tehničkoj opremljenosti. Ali, s obzirom na to da je za tu diktaturu gotovo sve vojna tajna, javnih podataka o tom raketnom oružju praktično nema. Prema podacima navedenim u Globalnom indeksu o naoružanju, Sjeverna Koreja je 2017. godine raspolagala sa 76 podmornica, 5.025 tenkova i 458 borbenih aviona. Sjevernokorejski režim svake godine demonstrira svoju navodnu snagu tako što arsenal oružja pokazuje na vojnoj paradi u Pjongjangu. Vojne parade uglavnom se odražavaju za vrijeme nekog važnog jubileja komunističke zemlje ili porodice Kim. Uprkos oštrim sankcijama, Sjeverna Koreja nastavlja svoj atomski program. Samo 2016. godine izvršeno je pet nuklearnih proba. Južnokorejski ministar odbrane Han Min Ko smatra da će Sjeverna Koreja najvjerovatnije uskoro da izvede i šesto testiranje atomske bombe.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NEREDI U BRAZILU: Igre sa demokratijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Situacija u Brazilu nekoliko dana nakon nasilnih protesta je mirna, no mediji prenose da i dalje postoji bojazan od sličnih scenarija. Nova brazilska vlada se u svojim prvim danima suočila sa gomilom problema koje će morati rješavati brže nego što je očekivala. Od toga će umnogome zavisiti ostatak njenog mandata

 

U prošlom broju našeg nedjeljnika sumirali smo godinu za nama i naveli kako su neke zemlje Južne Amerike prešle put od krajnje desnice ka vladama lijeve orijentacije. Desetak dana kasnije u Brazilu, jednoj zemlji sa pomenutim promjenama, haos. Mnogi brazilski scenario porede sa upadom pristalica Donalda Trampa, inače saveznika bivšeg brazilskog predsjednika Žaira Bolsonara, u američki Kapitol 6. januara 2021. Prije ravno dvije godine.

Bolsonaro je izgubio od Luiza Injacia Lule da Silve izborima u oktobru, ali su njegove pristalice odbile da prihvate tanku pobjedu suparnika i izborne rezultate. Kampovale su u blizini vojnih objekata, tvrdeći da su izbori pokradeni. Bez dokaza kojima bi potkrijepili tu tvrdnju. Značajan broj njih apelovao je na vojsku da svrgne izabranu vladu, a hiljade su marširale u nedjelju na glavni grad. Potom su upali u predsjedničku palatu, zgradu Kongresa i vrhovni sud. Razbijali su prozore, namještaj i opremu, uništavali umjetnička djela i službene dokumente.

Do dramatičnih akcija i scena dolazi nedelju dana pošto je Lula, veteran na političkoj sceni te zemlje položio zakletvu i preuzeo dužnost predsjednika. Novi brazilski predsjednik je suparničke demonstrante nazvao vandalima i fašistima.

Dan nakon što su napali sve tri grane vlasti u pokušaju da sruše demokratski izabranu vladu, Fred Aruda, brazilski ambasador u Londonu, rekao je: „Ono što se juče dogodilo u Brazíliji bilo je groteskno. Neuspjeli napad na naše institucije. Kao što je rekao predsjednik Lula, demokratija zahtijeva od ljudi da poštuju institucije”. Upozorio je da će akteri napada osjetiti svu snagu zakona, napominjući: „I svjedočiće neželjenim posljedicama svojih postupaka. Brazilska demokracija izranja još jača iz takvih mračnih epizoda“. Iz napadnutih institucija objavljeno je zajedničko saopštenje: „Pozivamo društvo da ostane mirno u odbrani mira i demokratije. Zemlja treba normalnost, poštovanje i socijalnu pravdu”.

Ministar pravde Flávio Dino rekao je da je oko 1500 ljudi uhapšeno tokom i nakon nemira, a policija je počela sa praćenjem onih koji su platili desetine autobusa za prevoz protestanata. Forenzički dokazi, uključujući otiske prstiju i fotografije, koristiće se za pozivanje ljudi na odgovornost. Ministarstvo pravde postavilo je e-mejl za primanje „informacija o teroristima koji su upali i uništili” vladine zgrade, a radi se i na pretraživanju slika kako bi se identifikovali izgrednici.

Bezakonje su osudili političari, svjetski čelnici i većina Brazilaca. Nakon telefonskog poziva u ponedjeljak, Lula i američki predsjednik Džo Bajden objavili su zajedničku izjavu u kojoj stoji da brazilska demokratija i slobodno izražena volja građana ima nepokolebljivu podršku Sjedinjenih Država.

Da je u Brazilu  stanje kopmpleksno pisao je švajcarski Neue Zürcher Zeitung (NZZ). „Radikalizovane pristalice Bolsonara jedva da su naišle na otpor tokom osvajanja i uništvanja: iako se danima znalo da će protestovati protiv Luline vlade u Braziliji, samo nekoliko stotina vojnika iz nacionalnih interventnih snaga Força Nacional bilo je poslato da zaštite zgrade. Samo nekoliko njih koristilo je suzavac ili pokušalo da se odupre naletu. Na društvenim mrežama postoje video snimci bezbjednjaka koji prijateljski ćaskaju sa napadačima. Tek kada je predsjednik Lula u nedjelju popodne oduzeo upravi prestoničkog okruga komandu nad bezbjednosnim aparatom i prenio je na saveznu vladu do 31. 01. policija je brzo reagovala i u ranim večernjim satima uspjela da oslobodi zgrade“.

Nakon nedjeljnog haosa, u ponedjeljak nove slike. Ljevičarske organizacije u gradovima uključujući Sao Paulo i Rio de Žaneiro marširale su u znak podrške novoizabranom predsjedniku. „Nema amnestije!”, skandirali su tražeći kazne za izgrednike od prethodnog dana.

Mediji su nakon ovih događaja analizirali situaciju u Brazilu i ocijenili da je Lula sa svojim saradnicima odlučio da ne proglasi vanredno stanje, jer bi tada vojska  preuzela skoro svu vlast. U novim političkim strukturama na vlasti u Brazilu postoji bojazan da svi generali ne bi sprovodili njegova naređenja. Među njima ima i Bolsonarovih ministara i onih koji su podržali proteste.

Bolsonaro je kritikovao ovakav način izražavanja neslaganja sa politikom u jednoj demokratskoj zemlji, ali u skladu sa svojom strategijom od gubitka izbora nije nedvosmisleno tražio od svojih pristalica da prestanu sa protestima. Usput je napravio paralelu sa sličnim situacijama iz 2013. i 2017. godine kada su izgrednici bili iz redova druge političke opcije. Bivši predsjednik otputovo je u Sjedinjene Američke Države uoči nereda u Braziliji. Neki smatraju kako bi izbjegao odgovornost za ono što je uslijedilo. Nakon što su mediji postavili pitanje njegovog statusa u SAD-u izašle su informacije o njegovom bolničkom tretmanu na Floridi. Bolsonaro se liječio od bolova u crijevima povezanih sa ubodom nožem koji je pretrpio tokom izborne kampanje 2018. godine.

Pobuna pro-Bolsonarovaca bila je jadna, smatraju brojni analitičari i slažu se da je za sada uspjela u jednom. Ojačala je predsjednika Lulua.

NZZ ovako  analizira situaciju u Brazilu: „Vrhovni sud koji kontroliše Luluin prijatelj glavni sudija Alexandre de Moraes koji je svojim odlukama zamrzao sve antikorupcione sudske procese protiv Lulua i tako mu omogućio da se uopšte kandiduje za predsjednika Brazila, a potom odbacio sve primjedbe na izborni proces i proglasio Lulua za pobjednika, je suspendovao Ibaneisa Rochu, guvernera Brazilije, na tri mjeseca. Rocha se smatra saveznikom Bolsonara i već je pokazao nezaiteresovanost u procesuiranju demonstranata tokom nasilnih nereda prije tri nedjelje i pokušaja atentata neposredno prije stupanja na dužnost“. U međuvremenu su uhaošeni i neki visoki funkcioneri prethodne vlasti.

Da je situacija u Brazilu dramatičnija nego što izgleda pokazuje i monitoring društvenih mreža. Na zahtjev brazilske vlade, društvene mreže počele su sa čišćenjem svojih platformi od bilo kakvog sadržaja koji podstiče nasilje, izvijestila je novinska agencija RojtersMeta, pod kojom funkcionišu Fejsbuk i Instagram, rekli su da su nedjeljni nemiri u Braziliji označeni kao „nasilan događaj”, te će stoga svaki sadržaj koji ga podržava ili hvali biti uklonjen. Guglova platforma JuTjub na sličan način „pomno prati” situaciju, a njihov tim uklanja problematične sadržaje. To uključuje „streamove uživo i video zapise koji podstiču nasilje”. Aplikacija za razmjenu poruka Telegram takođe sarađuje sa brazilskom vladom na provjeri činjenica. Sve ovo je reakcija na situaciju uoči nedjeljnih događaja, kada su Bolsonarove pristalice dijelile na društvenim mrežama svoje planove mobilizacije, grupisanja i provale u vitalne vladine zgrade.

Situacija u Brazilu nekoliko dana nakon nasilnih demonstracija je mirna, no mediji prenose da i dalje postoji bojazan od sličnih scenarija. Nova brazilska vlada se već u svojim prvim danima suočila sa gomilom nevolja koje će morati rješavati brže nego što je očekivala. Od toga će umnogome zavisiti ostatak njenog mandata.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

2022.: Pregurali COVID krizu, stigle nove

Objavljeno prije

na

Objavio:

Budući istoričari mogli bi imati pune ruke posla kada se uhvate u koštac sa 2022. godinom. Ona je donijela zaborav, korona virus, ali i mnoge događaje koji bi mogli postati prekretnica u iščitavanju nove istorije Evrope. I veliki rat je ponovo zakucao na vrata

 

Nakon što nam je virus COVID-a dvije godine disao za vratom , konačno smo ušli u stabilniji period tokom 2022.  Brojke umrlih i oboljelih od korone su počele značajno da padaju, a onda su se probudili stari uspavani virusi mržnje, podjela i zakulisnih igara. Nije ni čudo što svijet mnogima izgleda kao početkom prošlog stoljeća.

Budući istoričari mogli bi imati pune ruke posla kada se uhvate u koštac sa 2022. Ona jeste donijela smirivanje pandemije  ali je donijela mnoge događaje koji bi mogli postati prekretnice u iščitavanju nove istorije Evrope. I veliki rat je ponovo zakucao na vrata. Uz povremene prijetnje nuklearnim glavama.

Kada se podvuče crta 2022. je donijela više loših nego dobrih vijesti. Većina njih će se nastaviti i u narednoj godini.

Svjetsku politiku obilježile su promjene. Velika Britanija je ove godine imala čak tri osobe u premijerskoj rezidenciji u Dauning stritu. Nakon pada vlade Borisa Džonsona i beskrajnog broja skandala koji su je ispratili, naslijedila ju je vlada kratkog daha Liz Trus. Nije kome je rečeno –  Britanci u 2023. ulaze sa Riši Sunakom. On je pomogao u inžinjeringu Džonsonovog pada, pa dobio priliku da pokuša pokupiti komadiće nekadašnje imperije kao prvi tamnoputi britanski premijer.  Prvi Indus i Azijat na čelu tamošnje vlade i najmlađi premijer u posljednjih 200 godina. Od svega ovoga, analitičarima mnogo više znači što pripada krugu najbogatijih Britanaca. Britanija je dobila i novo lice kraljevske porodice. Nakon smrti kraljice Elizabete, tron je preuzeo njen sin Čarls. Kako će se politika ove zemlje kretati znaćemo tokom naredne godine, ali izvjesno je da povratak u Evropsku uniju nije u planu.

Dobrim dijelom Evrope duvaju jaki desni vjetrovi. Ne radi se samo o standardnim bastionima malih evropskih desničara poput Mađarske i Srbije u kojima je uspjeh lidera koji se smatraju bliskim Kremlju, izazvao nelagodu u zemljama EU. Uspon krajnje desničarske stranke u Švedskoj bio je očekivan, ali to ne umanjuje jačinu šoka. Partija sa korijenima u neonacizmu, zauzela je drugo mjesto na izborima. Današnju vladu ove zemlje čine tri desne partije koje su dale svoje vojnike za mandatara i 23 ministarstva. Po međupartijskom dogovoru skroz desni Švedski demokrati nijesu ušli u vladu. Oni će sarađivati sa njom u Riksdagu i imati osoblje u vladinim kancelarijama.

Zadesnila je i Italija.  Đorđa Meloni, bivša ministarka u vladi desnog centra postala je premijerka. I njena partija vuče jake korijene. Sve do Musolinija i njegovih crnih divizija. Ne treba zaboraviti ni zamjenika premijerke. To je čuveni desničar Mateo Salvini vođa Lige. U EU se nadaju da će zbog izdašnih pomoći koje su pružali Italiji u novim strukturama imati konstruktivne partnere. Tu je 2023. da potvrdi ili demantuje.

Za kraj godine EU je potresao i veliki skandal. U aferi podmićivanja i korupcije  koja se gradi oko grčke evroparlamentarke, potpredsjednice EP Eve Kaili, dovedena je u pitanje sama srž evropske demokratije.

Ima i drugačijih priča. U nekim zemljama Evrope građani uspijevaju da skinu sa vlasti desne radikale. Sa trona su sišli Janez Janša, Bojko Borisov u Bugarskoj i Andrej Babiš u Češkoj. Emanuel Makron je odolio napadima desnih struja. „Znam da je dosta naših sunarodnika glasao za mene, ne jer nužno podržavaju moje ideje, već da djelujem kao prepreka ekstremnoj desnici“, rekao je Makron svjestan da vodi izuzetno polarizovanu zemlju.

Latinska Amerika budi nadu lijevim strujama. Trend ulijevo započet u Meksiku 2018. nastavljen je  2022. kada je demokratski socijalista Xiomara Castro postao predsjednik Hondurasa. Gustavo Petro ušao je u istoriju kao prvi ljevičarski predsjednik Kolumbije, a Luiz Inacio Lula da Silva se vratio na predsjedničku dužnost pobijedivši desničara Jaira Bolsonara.

Turbulentna politička scena dovela je  do novih problema vezanih za humanitarnu krizu. Dok je ruska agresija na Ukrajinu usmjerila pažnju na ukrajinske nevoljnike, rijeke drugih izbjeglica bore se sa svakodnevnim problemima. Humanitarna situacija u zemljama poput Sirije, Avganistana, Južnog Sudana, Jemena… i dalje je očajna bez znakova razrješenja. Oko 32 miliona ljudi širom svijeta trenutno su izbjeglice, što znači da su pobjegli iz svoje domovine zbog progona, sukoba ili nasilja. Kada se uključe interno raseljeni, ljudi koji su bili prisiljeni da napuste svoje domove, ali nastavljaju živjeti u svojoj domovini – broj se povećava na više od 100 miliona. Tačnije 13 miliona više nego na kraju 2021. Sirija čini petinu svjetskih izbjeglica. Mnogi aktivisti se boje da fokusiranost Zapada na saniranje ukrajinske štete iscrpljuje sredstva za humanitarne krize na drugim stranama svijeta.

Ruku pod ruku sa humanitarnom ide i prehrambena kriza. Ona je uzrokovana kombinacijom nekoliko faktora, među kojima su sukobi najveći pokretači. Klimatski šokovi uništavaju usjeve i živote te potkopavaju sposobnost ljudi da se prehranjuju, a ekonomske posljedice pandemije COVID-19 dale su svemu posebnu scenografiju.

Iranski građani protestuju. Čelnici Islamske Republike Iran su 2022. vidjeli najveći izazov otkako su došli na vlast 1979. Protesti su započeli u septembru kada je „policija morala” u Teheranu  uhapsila Mahsu Amini, kurdsku djevojku koja je ubrzo umrla u policijskom pritvoru. Narod će narednih mjeseci marširati uz slogan: „Žene, život, sloboda!”  Do decembra su iranske bezbjednosne snage ubile čak 450 protestanata na ulicama. Upornost onih koji protestuju ne jenjava, ali ni tvrdoglavost vlasti.

Od Irana do SAD-a žene se ponovo bore za svoja osnovna prava. Početkom godine vrhovni sud SAD-a udario je na prava na pobačaj u toj zemlji. Nakon odluke tog suda da opovrgne presudu Rou protiv Vejda, pravo na pobačaj će biti prepušteno pojedinačnim američkim državama na odlučivanje. Procjene su da će ovo uticati na preko šest miliona žena u državama u kojima je zabranjen pobačaj, te preko 33 miliona u onima u kojima su na snazi restriktivne mjere i onima u kojima je to pravo ugroženo.

Uz sve ove nevesele slike širom zemljinog šara treba računati i na klimatske promjene koje se intenziviraju. Prije četrdeset godina, kada su naučnici prvi put upozorili na moguću klimatsku katastrofu, to je bio problem za budućnost. Budućnost je sada. Nekada rijetki ekstremni vremenski događaji postali su uobičajeni. Mnogi djelovi svijeta su doživjeli rekordne toplotne talase koji su spalili šume i isušili rijeke. Najava vraćanja u pogon termoelektrana usljed nedostatka energenata zbog ukrajinske krize neće popraviti krvnu sliku planete.

Glavne teme su svakako i odnosi velikih sila. Dok se koplja Rusije i Zapada ukrštaju preko žitnica i ljudi Ukrajine, napetosti rastu i na istoku. Džo Bajdenova administracija je ukazala na militarizaciju Južnog kineskog mora od strane Pekinga, te naporima Kine da zastraši Tajvan. Amerikancima bode oči i veliki tehnološki napredak ove zemlje te krađa intelektualnog vlasništva. Kinezi u postupima SAD-a vide pokušaje stvaranja ukrajinskog scenarija. Sredinom novembra Bajden i Xi Jinping sastali su se na marginama samita G-20. Obećali su da će raditi na smanjenju međusobnih napetosti i saradnji u područjima poput klimatskih promjena i javnog zdravlja. Ipak, svi su sigurni da će uzajamna sumnja i zajedljivost dominirati ovom vezom u godinama koje dolaze.

Opasnost od nuklearnog oružja je nikad bliža. Devet zemalja posjeduje oko 12.700 nuklearnih bojevih glava. Otprilike 90 odsto su u vlasništvu Rusije i SAD-a. Među zemljama koje posjeduju do par stotina jedinica ovog naoružanja su Kina, Sjeverna Koreja, Izrael, Pakistan, Indija, Francuska i Engleska. Tačan broj nuklearnog oružja u posjedu svake zemlje je strogo čuvana tajna.

Novu godinu kao nijednu u novom milenijumu očekuje pregršt želja i otvorenih problema.

Ukrajinska godina

Još krajem 2021. bilo je upozorenja da će Rusija napasti Ukrajinu. Mnogi evropski čelnici, uključujući ukrajinskog predsjednika Volodomira Zelenskog, odbacivali su takvu ideju. Ipak 24. februara 2022. Rusija je pokrenula „specijalnu vojnu operaciju” sa ciljem „demilitarizacije i denacifikacije Ukrajine”. Na iznenađenje Kremlja i većine vojnih stručnjaka, Ukrajina je izdržala početni napad, a zatim počela odbijati ruske snage. Moskva je odustala od nastojanja da zauzme Kijev i okrenula se zauzimanju regije Donbas u istočnoj Ukrajini. U septembru su Ukrajinci pokrenuli protivofanzivu kojom su oslobodili i sjeveroistočni grad Kharkiv. Šest nedjelja kasnije, ruske snage napustile su jugoistočni grad Kherson, podstakavši tako nagađanja da bi Ukrajina mogla tražiti povrat Krima, koji je Rusija zauzela 2014. Visoki komesar Ujedinjenih nacija za ljudska prava objavio je broj civilnih žrtava u ratu u Ukrajini. Po njemu utvrđena je smrt 6.884 osobe, uključujući 429 djece, između 24. februara i 26. decembra, prenijeli su mediji. Strahuje se da je stvarna brojka veća zbog otežanog prijema informacija iz ratnih žarišta. Prekid vatre ne izgleda vjerovatan na isteku 2022. Posljednjih dana godine na isteku Kremlj je odbacio ideju mirovnog plana ukrajinskog predsjednika. Moskva smatra da predlozi za okončanje rata moraju uzeti u obzir i činjenicu da su se četiri ukrajinska regiona „pridružila” Rusiji. Ukrajinski plan uključuje ova četiri regiona. Za potencijalni mirovni sporazum, suštinski zahtjevi makar jedne strane moraju da se promijene. Niko nije spreman na tako nešto.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

PREHRAMBENA KRIZA U SVIJETU: Marš ka rubu gladi

Objavljeno prije

na

Objavio:

EU užurbano smišlja kako da se njena energetska kriza ne pretvori u ekonomski krah. Ministri energetike pripremaju se za hitan sastanak u Briselu. Iz UN-a govore da je broj hronično gladnih u svijetu vjerovatno mnogo veći od 828 miliona koliko su zabilježili u 2021. godini

 

Vrućine su još tu. Kalendarska jesen još nije počela. Ona druga – odavno najavljena recesiona jesen, izgleda već jeste. Reklame za štednju energije počele su i kod nas i u komšiluku. Znamo, uz to idu i poskupljenja. Jedna od posljednjih vijesti na našem nebu su i moguće nestašice mlijeka.

Mediji su prenijeli da mlijeka u regionu i Evropi nedostaje. Dijelom zbog sušnog perioda, dijelom zbog skoka cijene inputa. Srbija je najveći izvoznik mlijeka u Crnu Goru. Trenutno je i kod njih manjak mlijeka, pa su uvedene mjere u vezi sa izvozom. Nadležni kažu da nema razloga za zabrinutost i da je ovo prolazni trend.

Ljudi su izašli na ulice u Njemačkoj i Češkoj. Dok u Njemačkoj ljevica i desnica protestuju protiv povećanja cijena gasa, struje i životnih namirnica, inflacija u toj zemlji je, prenijeli su mediji, 7,9 odsto. U Evropskoj uniji je inflacija nešto ispod deset odsto, dok su najveća poskupljenja pretrpjele Estonija, Letonija i Litvanija. Tamo se bilježi porast od preko 20 odsto.

U centru Praga održan je veliki protest na kome je zahtijevano da Vlada podnese ostavku do 25. septembra. Iako su ove demonstracije obojene raznim desnim bojama i političkim stavovima, istaknuti su i zahtjevi za rješavanje energetske i prehrambene situacije koju donosi neizvjesna jesen.

Kriza je uzrokovana razornom kombinacijom nekoliko faktora. Sukobi su najveći pokretači. Čak 60 odsto gladnih u svijetu živi u područjima pogođenim ratom i nasiljem. Klimatski šokovi uništavaju usjeve i živote, te potkopavaju sposobnost ljudi da se prehranjuju. Ekonomske posljedice pandemije COVID-19 dale su svemu posebnu scenografiju.

Uz izlazak iz pandemije isplivali su i problemi poput globalnog zastoja u transportnim lancima i nabavci, nestašica kombinovana sa potražnjom podigla je cijene energenata. Domino-efekat se postarao za ostalo. Februar je donio strahote rata u Ukrajini čije posljedice osjeća cijeli svijet. Pred nama su konstantne vrućine, suše i poplave desetkuju poljoprivredu.

Nekoliko slika stiže iz Evrope ovoga ljeta. Nijesu lijepe. Ministar životne sredine Francuske Christophe Bechu rekao je da julska kiša predstavlja „samo 12 odsto onoga što je potrebno“. Francuska je četvrti najveći izvoznik pšenice i među pet najvećih izvoznika kukuruza na svijetu. Elizabeth Robinson iz Instituta za istraživanje klime i okoline pri Londonskoj školi ekonomije ukazuje: „Postoje neki dugoročni, teški razgovori koje treba voditi, posebno o bacanju hrane i preusmjeravanju ostataka ljudske ishrane životinjama“. Juan Carlos Hervas, iz sindikata španskih poljoprivrednika, rekao je za AFP da će tamošnja berba maslina iznositi manje od 20 odsto prosjeka u posljednjih pet godina. Španija proizvodi gotovo polovinu svjetskog maslinovog ulja.

Qu Dongyu, glavni direktor Organizacije za hranu i poljoprivredu pri UN-u, pozvao je zemlje da prošire proizvodnju hrane, ojačaju lance nabavke kako bi podržali male poljoprivrednike i osigurali gotovinu i druge kritične artikle za proizvodnju žitarica i povrća te za zaštitu stoke. „Sada smo u ozbiljnoj opasnosti od suočavanja sa krizom dostupnosti hrane, a vjerovatno i za sljedeću sezonu“, rekao je. „Moramo spriječiti ubrzanje ovih trendova u nadolazećim mjesecima i godinama“, rekao je on.

Svjetske cijene hrane dosegle su rekorde već ranije ove godine. Proizvođači hrane u Evropi se bore sa visokim cijenama energenata. A zima tek dolazi.

Skeptici najavljuju da bi ovakav trend mogao trajati više zima, pa čak i do kraja decenije. „Sljedećih 5 do 10 zima biće užasne, ako se ništa ne preduzme“, tvitnula je u nedjelju belgijska ministarka energetike Tinne Van der Straeten apelujući na brza rješenja za energetsku krizu.

EU užurbano smišlja kako da se njena energetska kriza ne pretvori u ekonomski krah. Ministri energetike pripremaju se za hitan sastanak u Briselu. U međuvremenu stižu upozorenja o onima koji klize ka rubu gladi. Iz UN-a govore da je broj hronično gladnih ljudi u svijetu vjerovatno puno veći od 828 miliona koliko su zabilježili u 2021. godini.

To je 46 miliona više u odnosu na godinu ranije i 150 miliona više u odnosu na 2019. Nakon što je ostao relativno nepromijenjen od 2015, broj ljudi pogođenih glađu je skočio u 2020. i nastavio rast u 2021. na 9,8 posto svjetske populacije. Nadalje, 149 miliona djece mlađe od pet godina imalo je probleme u rastu i razvoju zbog hroničnog nedostatka esencijalnih nutrijenata u ishrani, dok je 39 miliona imalo prekomjernu težinu.

Predviđa se da će se gotovo 670 miliona ljudi i dalje suočavati sa glađu 2030. godine – čak i ako se uzme u obzir globalni ekonomski oporavak. To je sličan broj kao i 2015. Tada su se članice UN-a dogovorile o petnaestogodišnjoj agendi kojom se do 2030. godine, između ostalog, predviđalo okončanje siromaštva „svuda i u svim svojim oblicima“, obezbijeđivalo kvalitetno obrazovanje, kao i dostupna i pouzdana energija i zaštita životne sredine.

Cilj UN-a da do kraja decenije zaustavi glad izgleda dalje nego ikad. Rukovodilac Svjetskog programa za hranu UN-a (WFP) David Beasley, rekao je da njihova posljednja analiza pokazuje da „rekordnih 345 miliona maršira ka rubu gladi“.

„Svake godine 11 miliona ljudi umre zbog nezdrave ishrane. Rastuće cijene hrane znače da će se ovo samo pogoršati“, izjavio je glavni direktor Svjetske zdravstvene organizacije Tedros Adhanom Ghebreyesus.

Iz UN-a su pozvali na izdvajanje značajnih novih sredstava za humanitarne organizacije kako bi se mogle nositi sa „drastično rastućim nivoima gladi“. Humanitarne agencije, u iščekivanju dodatnih sredstava, pokušavaju da se pripreme za još kritičnije nivoe gladi, jer se suočavaju s godišnjom rupom od 14 milijardi eura. Posebna krizna radna grupa UN-a prati više od 60 zemalja koje se bore sa plaćanjem uvoza hrane. Visoke cijene energije i hrane stavile su dodatni pritisak na zemlje u razvoju.

Svjetski program za hranu zahtijeva 22,2 milijarde američkih dolara kako bi obezbijedio pomoć za 152 miliona ljudi. U nekim oblastima u kojima je najviše gladnih, recimo zemljama poput Nigerije, Južnog Sudana i Jemena, WFP je već suočen s teškim odlukama. Moraće se pristupiti smanjenju obroka kako bi se moglo doprijeti do većeg broja ljudi. Uzimati od gladnih da bi se nahranili gladni.

Ako zajednice nijesu osnažene da izdrže šokove kojima su izložene, to bi moglo da rezultira povećanom migracijom i mogućom destabilizacijom i sukobima. Nedavna istorija i migrantske krize su nam to pokazale.

Postoje i rješenja koja bi mogla ublažiti posljedice krize. Jedan od najvećih izazova je da se izgradi sposobnost zajednica da se hrane i prekinu svoju zavisnost od humanitarne pomoći. Ima dokaza da se, negdje, ovaj pristup ostvario. U samo tri godine WFP i lokalne zajednice pretvorile su 272.000 hektara neplodnih polja u regiji Sahel, koja se prostire kroz pet afričkih zemalja u produktivno poljoprivredno zemljište, promijenivši živote više od 2,5 miliona ljudi. U Bangladešu 2020. novčanu pomoć je dobilo 145.000 ljudi prije ozbiljnih prognoziranih poplava. To im je omogućilo da kupuju hranu i lijekove, zaštite kritičnu imovinu i transportuju stoku i porodice na sigurna mjesta, sprečavajući gubitke i štete. Time su se troškovi hitnog odgovora smanjili za više od pola.

Rješenja postoje. Da bi se pobijedila glad, novac nije dovoljan. Samo politička volja može okončati sukobe, a bez čvrste političke predanosti u obuzdavanju globalnog zagrijavanja, glavni pokretači gladi nastaviće da djeluju.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo