Povežite se sa nama

SVIJET

ZVECKANJE NUKLEARNIM GLAVAMA: Koreja je blizu

Objavljeno prije

na

Napetosti izmedu Sjeverne Koreje i Sjedinjenih Američkih Država dostigle su novi nivo. Prošle sedmice postavljalo se pitanje: Hoće li SAD spržiti Sjevernu Koreju ili će Kim prvi stisnuti dugme? Razmjena upozorenja izmedu Bijele kuće i Pjongjanga dramatično je pooštrena pošto je Sjeverna Koreja testirala dvije interkontinentalne balističke rakete u julu, čineći dalji korak naprijed u cilju razvoja raketa dugog dometa spremnih da gađaju bilo gdje teritoriju SAD. Dnevnik Vošington post objavio je da je Sjeverna Koreja proizvela minijaturne bojeve glave koje mogu da budu smještene unutar raketa – što je ključni korak u njenim nastojanjima da postane nuklearna sila.

Vošington post takođe je objavio procjenu američkih obavještajnih službi da je Sjeverna Koreja razvila kapacitete za lansiranje nuklearnih bojevih glava, uključujući i interkontinentalne rakete. Procjenjuje se da Sjeverna Koreja raspolaže sa 60 nuklearnih bojevih glava, mada neki stručnjaci smatraju da je taj broj znatno manji. Takva otkrića vjerovatno će povećati zabrinutost zbog sve veće prijetnje Sjeverne Koreje koja znatno brže razvija svoj nuklearni program nego što su mnogi eksperti predvidjeli.

Savjet bezbjednosti UN prošlog je vikenda jednoglasno usvojio nove sankcije Sjevernoj Koreji u cilju pritiska da okonča nuklearni program. Na to je Pjongajng saopštio da se ovim mjerama krši njegov suverenitet, upozorivši da je spreman da Vašingtonu uzvrati ,,žestoku lekciju” sa svojim strateškim nuklearnim snagama kao odgovor na bilo koju americku vojnu akciju.

Tramp je poručio da je američka vojska ,,pripravna i naoružana”, te upozorio Kima da će ,,zažaliti brzo” ako preduzme bilo kakvu akciju prema teritoriji SAD ili njenih saveznika. Sjevernokorejski general je kazao da će udari biti ,,efektivan lijek za zaustavljanje pomahnitalih američkih poteza na sjevernom dijelu Korejskog poluostrva i u susjedstvu”.

Verbalni rat je u punom jeku i velika je opasnost da stanje izmakne kontroli. Svijet je zabrinut novom eskalacijom prijetnji, ali Vašington i dalje tvrdi da Pjongjang nema vojni kapacitet da pogodi Guam i da Amerikanci mogu mirno spavati.

Guam iz sastava Marijanskih ostrva u Zapadnom Pacifiku ima površinu od tek 550 kvadratnih kilometara s oko 160 hiljada stanovnika, kao i veoma zanimljivu istoriju. Guam je imao veliki strateški značaj za ranije gospodare, pa tako i danas za SAD.

Ostrvo koje leži oko 4.000 milja zapadno od Havaja, a oko 2.200 milja južno od Sjeverne Koreje, odnosno Korejskog poluostrva portugalski moreplovac Ferdinand Magelan (1480-1521) je otkrio u 16. vijeku. Tada je Guam već oko 4.000 godina bilo nastanjen domorodačkim stanovništvom iz plemena Čamoro, koje danas čini oko 40 odsto stanovnika, dok je oko 25 odsto njih porijeklom sa Filipina. Amerikanci su osvojili Guam 1898. poslije američko-španskog rata i iako ono nema status države SAD, Gvamljani za sebe imaju moto — ,,gdje Amerika počinje”.

Stanovnici ostrva rođenjem stiču američko državljanstvo, ali nemaju pravo glasa na predsjedničkim izborima. Guam je jedna od 17 zavisnih teritorija ili preostalih kolonija u svijetu, o kojima vode računa Ujedinjene nacije.

Za Guam su Japanci i Amerikanci vodili neke od teških borbi tokom Drugog svjetskog rata. Od 1944. kada su ga definitivno preuzele SAD, na Guamu su izgrađeni aerodromi sa kojih su polijetali strateški bombarderi B-29 u bombardovanje Japana.

Ostrvo je dobilo još veći strateški značaj za SAD tokom Hladnog rata. Američka mornarica i vazduhoplovstvo preko tog ostrva sprječavali su ekspanziju komunizma iz Rusije i Kine na područje Jugoistočne Azije. Između ostalog, u vrijeme Korejskog rata (1950-1953) američki strateški bombarderi B-29 polijetali su s Guama i gađali ciljeve na teritoriji sjevera. Kasnije, tokom rata u Vijetnamu (1955-1975) ostrvo je postalo glavno uporište odakle su bombardovani Sjeverni Vijetnam i naročito Hanoj, kao i države Laos i Kambodža, te delta rijeke Mekong.

Dans je Guam najisturenija tačka moći SAD u Pacifiku. U združenim mornaričkim i vazduhoplovnim vojnim objektima su luka za nuklearne podmornice, kontigent Snaga za specijalne operacije i uzletište za teške strateške bombardere koji lete nad teritorijama Japana i Korejskim poluostrvom. Pored 6.000 do 13.000 vojnika, na ostrvu je raspoređena i baterija protivraketne odbrane (THAAD).

U vazduhoplovnu bazu Andersen slijeću strateški bombarderi B-52, a po potrebi i naročito sada u kontekstu sjevernokrejske krize, avioni B2 i B1. Tu je i pomorska baza gdje se lociraju pomorski desanti, prije svega marinske ekspedicione brigade i odred napadnih nuklearnih podmornica klase Los Anđeles. Na Guamu je 2013. godine stacioniran i element mobilne protivraketne odbrane SAD, sistem THAAD.

U bazi na ovom ostrvu nalazi se oko 6.000, a neki kažu čak i 13.000 američkih vojnika zajedno sa porodicama. Tu je i obilje rezervnog materijala, skladišta, kao i rezervoari za benzin.

Sami Guamljani za sebe kažu — mi smo vrh strijele, ali bismo više voljeli da smo njen zadnji dio. To možda najbolje oslikava značaj ovog ostrva u američkoj vojnoj strategiji na Zapadnom Pacifiku. Eventualni preventivni napad SAD na Sjevernu Koreju u stvari bi potekao s Guama i to objašnjava zašto su se Sjevernokorejci zarekli, bar verbalno, da će sa četiri Hvasong 12 rakete na neki način pokušati da pošalju najjasnije upozorenje Amerikancima.

Pjongjang na Guam gleda kao na najbližu američku tačku koja bi se mogla naći na njihovom udaru i zbog toga što Sjevernokorejci, između ostalog, žele da provjere efikasnost protivraketnog sistema SAD. To, kako kažu, Amerikance dodatno zabrinjava u čitavoj ovoj priči.

SAD i Južna Koreja pripremaju masovne vojne vježbe od 21. avgusta, pošto je Sjeverna Koreja zaprijetila Guamu i predstavnik ministarstva odbrane u Seulu kazao da se ne razmatra smanjivanje obima ovogodišnjih manevara Čuvar Ulći-slobode, najvećeg u svijetu kompjuterizovanog i dejstva kontole, uglavnom usredsređenog na odbranu Južne Koreje od napada sa sjevera. Sjeverna Koreja, pak, smatra takve manevre pripremom za invaziju na tu državu.

Ima, međutim, mišljenja da su međusobne prijetnje Pjongjanga i Vašngtona priprema terena za direktne pregovore, tim prije što je pouzdanost sjevernokorejskih raketa pod velikim znakom pitanja. Po tim mišljenjima, poslije podizanje tenzija, svi u međunarodnoj zajednici bi trebalo da budu sretni ukoliko se Tramp i Kim Džong Un usaglase da mogu da otvore neku vrstu pregovora. To je ono na čemu Sjeverna Koreja insistira, nju interesuju samo direktni pregovori s Vašingtonom. Ne zanimaju je posrednici, a Pjongjang naročito ne interesuje da u tim pregovorima učestvuje Južna Koreja, koju smatraju marionetskom državom pod okriljem Sjedinjenih Američkih Država.

Ipak, može li se sjevernokorejsko pitanje riješiti diplomatskim putem? Dva skoro nepomirljiva stava stoje jedan nasuprot drugom: za Sjevernu Koreju je nuklearni program jedan od glavnih stubova njene politike – kako spoljne, tako i unutrašnje. Istovremeno, SAD takav program ne žele da trpe.

„Izlaz iz te situacije vodi samo preko procesa koji čuva obraz objema stranama”, kaže strucnjak za Sjevernu Koreju na Slobodnom univerzitetu u Berlinu Erik J. Balbah za njemačku medijsku kuću Dojče vele. Balbah dodaje da je to moguće jedino preko postupnog procesa.

„Postoji samo jedna situacija u kojoj bi Sjeverna Koreja bila spremna na to da odustane od svog nuklearnog oružja. S tim ciljem, ona mora da na drugom nivou postigne politički uspjeh i ukloni razloge za nuklearno naoružanje: to znači da mora da postoji bezbjednosna garancija SAD, dakle pakt o nenapadanju.” Ali za takvo postupno rješenje preduslov je povjerenje, a s obzirom na retoriku na obje strane – njega je teško uspostaviti.

Osuda Trampovih izjava

Trampove izjave o Sjevernoj Koreji naišle su u SAD na nerazumijevanje. Nije vjerovatno da će predsjednik biti u stanju da svoje riječi sprovede u djelo, izjavio je republikanski senator Džon Mekejn. „Velike vođe koje poznajem, ne izriču prijetnje ako nisu spremne na akciju. Nisam siguran da je predsjednik Tramp na to spreman.” Bivši američki zamjenik ministra odbrane Evelin Farkas kaže da mu Trampova ratna retorika zvuči „kao da je izgovara sjevernokorejski vlastodržac”. A demokratski senator Čak Šumer kaže: „Protiv Sjeverne Koreje moramo da postupamo oštro i promišljeno. Nepromišljena retorika nije dobra strategija za obezbjeđivanje bezbjednosti za Ameriku.” Politika američke vlade prema Sjevernoj Koreji je od Trampovog preuzimanja funkcije kontradiktorna, ocjenjuje njemačka medijska kuća Dojče vele. Nedavno je državni sekretar Reks Tilerson izjavio je da SAD nisu prijetnja za Sjevernu Koreju. Promjena vlasti u Pjongjangu nije cilj Vašingtona, rekao je Tilerson. Adam Maunt iz Centra za americki progres u razgovoru za britanski list Gardijan kritikuje vladu u Vašingtonu: „Trampova vlada protivrječi samoj sebi na svim područjima politike koju vodi prema Sjevernoj Koreji. Ona i dalje traži jednostavne odgovore tamo gdje ih nema.” Svojim ispadima Tramp ide naruku Sjevernoj Koreji. Jer u strategiju režima u Pjongjangu spada i svjesna eskalacija. „Čak i totalitarna zemlja poput Sjeverne Koreje mora, s obzirom na katastrofalno socijalno i ekonomsko stanje njenog stanovništva, da dâ legitimaciju skupom i zahtjevnom programu poput ovog nuklearnog”, kaže Balbah. S tim ciljem se, kako kaže Erik J. Balbah, svjesno izazvane prijetnje koriste kako bi se legitimisala nastojanja da se dođe u posjed nukelarnog oružja. Spoljnopolitički, nuklearni program je za režim Kima Džonga Una neka vrsta životnog osiguranja. Dugo vremena su Sovjetski Savez i Kina bile sile-zaštitnice male Sjeverne Koreje. Međutim nije vjerovatno da bi Peking danas na strani Sjeverne Koreje vodio rat protiv SAD. Za Pjongjang to znači: okružen je vojno i ekonomski nadmoćnim državama i mora sam da se pobrine za sopstvenu bezbjednost. Zato je sredstvo koje preostaje: nuklearna prijetnja. Atomski i raketni testovi nisu samo provokacija, već i sredstvo u rukama vojske koje podrazumijeva da bi to oružje u slučaju nužde moglo da bude i iskorišceno. Poruka glasi: čak i ako nas uništite i vaša šteta će biti znatna. Gardijan u tekstu Džonatana Fridlanda procjenjuje da će Kina možda naći nezvanični diplomatski način da ubijedi Sjevernu Koreju da se povuče iz najnovije svađe s Vašingtonom Ili bi generali koji ga sada podržavaju – John Kelly kao šef kabineta, Jim Mattis kao sekretar odbrane – mogli nagovoriti Trampa da se povuče sa ivice. Ali, upozorava Gardijan – stojimo na ivici i Trump nas je tu doveo. ,,Za to su krive riječi koje je predsjednik upotrebio. Prijetiti Kim Džong Unu ‘ognjem i gnjevom’ dovoljno je ratoborno. Ali dodavanjem riječi – ‘kakve svijet dosad još nije vidio’, postaje sasvim izvjesno da se govori o nuklearnom napadu na Koreju”. Fridland ukazuje na neposredne posljedice takvog napada. ,,Na Korejskom poluostrvu živi sedamdeset pet miliona ljudi. Tamo je stacionirano i 30.000 američkih vojnika oba pola. Koliko njih će umrijeti ako Trsmp ostvari svoju prijetnju? Da i ne pominjemo potonju odmazdu i eskalaciju, mogućnost da Rusija i Kina upotrijebe sopstveno nuklearno oružje. Zato su svi prethodni američki predsjednici koristili najtrezveniji jezik kad su govorili o Sjevernoj Koreji. Nastojali su da smanje napetost, a ne da je povećaju”. Frindland ukazuje da je Tramp stvorio sljedeći rizik: moguće je da će on sad osjetiti obavezu da ostvari svoju prijetnju kako ne bi izgubio kredibilitet. Njegove riječi „oganj i gnjev” nisu izvršile pritisak samo na Kima, već i na njega samog. Satjerao je samog sebe u ćošak. Džonatan Fridland, takođe podsjeća da su od osvita atomskog doba svjetski lideri razumjeli da tim oružjem treba najopreznije rukovati. Bilo je slučajeva nuklearnog klinča, ali svaka strana se trudila da ne kaže ništa što bi druga strana mogla pogrešno protumačiti kao okidač za rat. „I Vašington i Moskva su to znali tokom cijelog hladnog rata; svjesti o tome dugujemo to što se kubanska raketna kriza nije pretvorila u Armagedon. Većina analitičara smatra da i režim u Pjongjangu, uprkos svojoj brutalnosti, to dobro razumije, dakle da nije samoubilački. Ali nad svijetom danas lebdi pitanje koje nikad ranije nije moralo da bude postavljeno: da li američki predsjednik shvata tu suštinsku stvar, jednu od onih od kojih zavisi sudbina svijeta?”

Sve za vojsku

Poznato je da Sjeverna Koreja čak četvrtinu svog bruto domaćeg proizvoda izdvaja za vojsku. Milion i 150.000 Sjevernokorejanaca je u uniformi pod oružjem, i blizu 4,5 miliona rezervista. Skoro svaki peti stanovnik te zemlje je u vojsci. Svi muškarci u komunistickom režimu moraju da prođu neku formu vojne obuke. Zbog toga su snage Sjeverne Koreje brojčano duplo jače od snaga Južne Koreje, a tamošnje stanovništvo redovno se obavještava o „nepobjedivosti” Narodne armije i njenoj vrhunskoj tehničkoj opremljenosti. Ali, s obzirom na to da je za tu diktaturu gotovo sve vojna tajna, javnih podataka o tom raketnom oružju praktično nema. Prema podacima navedenim u Globalnom indeksu o naoružanju, Sjeverna Koreja je 2017. godine raspolagala sa 76 podmornica, 5.025 tenkova i 458 borbenih aviona. Sjevernokorejski režim svake godine demonstrira svoju navodnu snagu tako što arsenal oružja pokazuje na vojnoj paradi u Pjongjangu. Vojne parade uglavnom se odražavaju za vrijeme nekog važnog jubileja komunističke zemlje ili porodice Kim. Uprkos oštrim sankcijama, Sjeverna Koreja nastavlja svoj atomski program. Samo 2016. godine izvršeno je pet nuklearnih proba. Južnokorejski ministar odbrane Han Min Ko smatra da će Sjeverna Koreja najvjerovatnije uskoro da izvede i šesto testiranje atomske bombe.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UZ DAN POBJEDE NAD FAŠIZMOM: Naši majski porazi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta je nama njihova borba dala? Poneki vijenac na memorijalima palim borcima više govori o licemjerju potomaka nego o slavi predaka, a iskazivanje vojne moći tokom invazije na susjeda daleko je od svijetle antifašističke istorije

 

Slavio je opet ovog vikenda Stari kontinent i Dan Evrope i Dan pobjede nad fašizmom. Kokteli, vijenci, koncerti, vojna parada na Crvenom trgu, a u srcu Evrope – rat.

Ove godine Danom pobjede se obilježilo 77 godina od kraja Drugog svjetskog rata, a Danom Evrope pet godina manje od pokretanja inicijative za stvaranje Evropske unije. U zemljama EU posebna važnost se daje Danu Evrope i deklaraciji Roberta Šumana koja je udarila temelj evropskom pomirenju i otvorila vrata da stari neprijatelji, prije svih Francuska i Njemačka, krenu novim putem.

U Njemačkoj i Francuskoj danas – Emanuel Makron se sreo sa veteranima iz Drugog svjetskog rata na ceremoniji pod Trijumfalnom kapijom, da bi narednog dana govorio na konferenciji Budućnost Evrope u Strazburu. Predložio je i novu evropsku organizaciju koja bi omogućila demokratskim evropskim nacijama da pronađu novi prostor za političku saradnju. Naravno, centralni dio govora bila je aktuelna situacija u Ukrajini.

U  Rusiji tradicionalna vojna parada. I kod njih umjesto sjećanja na desetine miliona onih koji su dali živote za neki bolji svijet, sve puca od političkih poruka koje se vrte oko rata u Ukrajini. Slovo Z je tu da podsjeti, ako je neko imao nedoumica. Vladimir Putin je u govoru ponovio da se ruska vojska u Ukrajini bori za bezbjednost Rusije i da je razlog za invaziju to što NATO prijeti Rusiji na njenim granicama. „Rusija je pozvala Zapad na otvoreni dijalog, potragu za kompromisnim rješenjem uz međusobno uvažavanje interesa. Sve je bilo uzalud. Zemlje NATO-a nisu htjele da nas saslušaju, što znači da su imale potpuno drugačije planove. Bile su u toku pripreme za operaciju u Donbasu, invaziju na zemlju koja je istorijski naša, uključujući i Krim. U Kijevu su objavili potencijalnu nabavku nuklearnog oružja, a NATO je počeo da preuzima vojnu kontrolu na teritorijama sa kojima se graničimo“, govorio je Putin.

Na strazburškoj konferenciji ni Makron, a posebno Ursula van der Lejen nijesu ispustili da kontrastiraju događaje obilježavanja velikog praznika u Rusiji i Strazburu. Osvrćući se na ženu koja se pojavila sa svojom bebom na svečanosti u Strazburu, Lejenova je rekla da želi da 9. maj proslavi „ovu sliku, daleko moćniju od bilo koje vojne parade“.

Mi na Balkanu, Evropa u malom. Samo mnogo gori. Ne odričemo se zlog sjemena.

Znalo je biti i drugačije. „Mi nastavljamo dalje, bez obzira na ozbiljno vrijeme, bez obzira na sadašnje odnose pobjednika i pobijeđenih. Stoga, slaveći i ovog trenutka pobjedu čovjeka nad bezumljem rata mi obilježavamo četiri desetljeća mira”, recitovao je spiker iz jednog od udruženih centara bivše zemlje na posljednjoj paradi u Beogradu za Dan pobjede. Tradicija redukovana zbog ekonomskih razloga, kasnije i smrti vrhovnog vođe, maršala Tita, zadnji put je održana te 1985. Nakon toga zemlja se survala u nepregledne ponore fašizma.

Žene u crnom su u susret ovog devetog maja i svojih akcija na beogradskom Trgu republike opet upozorile: „Nacizam i fašizam su poraženi, ali njihovi sledbenici iznova dižu glavu u celoj Evropi (i šire), revizijom rezultata Drugog svetskog rata, rehabilitacijom fašističkih i nacističkih ideja i relativizacijom zločinačkog karaktera nacizma i fašizma. Od takvih tendencija nije izuzeta ni Srbija: istorijski revizionizam ne samo što je uzeo maha, nego je, zahvaljujući obrazovnom sistemu i medijskoj propagandi danas postala opštim mestom revizionistička tvrdnja da su se u Srbiji protiv okupacije borila dva antifašistička pokreta“.

Nakon prošlogodišnjih Ljotićevskih stihova na svečanoj proslavi Dana pobjede nad fašizmom i ove godine je javnost imala oko čega da se podijeli. Najviše buke podiglo je neprenošenje moskovske parade na RTS-u. Dok neki smatraju da je ova odluka skandalozna, drugi je smatraju razumnom, treći konfuznom poput državne politike Srbije posljednjih dvadesetak godina.

„Iako licemerna, to je dobra odluka. Takođe, na RTS-u nije bilo emisije o agresiji Rusije na Ukrajinu. Do skoro su agresiju zvali specijalna operacija Rusije. Kao javni servis, dužni su da imaju emisiju o tome”, rekao je Slobodan Georgiev, direktor programa Njuzmaks Adria.

Dačić, Vulin i drugi u društvu ruskog ambasadora, predstavnika ambasada Bjelorusije i Kazahstana, te organizacija Dveri i Zavetnici polagali su vijence. Održana je i manifestacija Besmrtni puk koja je pokrenuta u Rusiji kao vid sjećanja na stradale u Drugom svjetskom ratu. Na beogradskoj šetnji su ove godine mogli biti zapaženi Z simboli i kartonski lik Vladimira Putina. Dio manifestacije Besmrtnog puka u Banjaluci bili su Milorad Dodik i Željka Cvijanović koja nije propustila da uporedi ovaj dan sa devetim januarom. A među masom transparenti poput onog: „Protiv nacizma u Ukrajini i svijetu“! Tako im antifašizma.

Nad Hrvatskom, dok se poziva na nekorišćenje ustaških pozdrava i obilježja, nadvija se strašna prijetnja. Boris Pavelić je za AlJazeeru povodom ovogodišnjeg obilježavanja Dana sjećanja na žrtve holokausta ispisao: „U Hrvatskoj je usavršena bizarna, nadasve hipokritska verzija kulture sjećanja: komemoriranje žrtve koje pošteđuje počinitelja, a prešućuje osloboditelje. Rezultat: politički i društveni revizionizam kao trajno stanje; obrtanje povijesti naglavce; pretvaranje zločinaca u osloboditelje, a osloboditelja u zločince, te praktička legalizacija i društvena normalizacija ustaštva“. Kolone revidiranih sa svih strana marširaju ka školskim udžbenicima.

Stanje je još mračnije kada se zađe u nešto bližu istoriju. Serž Bramerc upozorio je ovih dana kako hiljade počinitelja ratnih zločina na području bivše Jugoslavije još uvijek nije procesuirano. Kritikovao je i zloupotrebu instituta dvojnog državljanstva kojim takve osobe izbjegavaju pravdu, prenijeli su mediji. Braća u zločinu, reklo bi se.

Prije svih pominjanja crnogorske plejade deklarativnih antifašista, treba se prisjetiti skupštinskog performansa iz maja prošle godine. Glasanje za stavljanje na dnevni red „Prijedloga zakona o zabrani fašističkih, neofašističkih i vojnih nacionalističkih organizacija i upotrebe njihovih simbola“, simbolično ili ne, nije uspjelo baš oko Dana pobjede. Nedostajao je samo jedan antifašista da podigne ruku ZA. A bila je tu i divizija uzdržanih boraca protiv fašizma.

U Crnoj Gori ove godine nije bilo kao  inače – red koktela, red vijenaca. Na Belvederu je masovnim skupom obilježen 9. maj, ali i poslate poruke vezane za dešavanja na Cetinju iz prošlog septembra. Istog dana u prijestonici Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori organizovala je prijem na koji dio crnogorskih zvanica nije uspio da stigne zbog velikih kolona. Umjesto pomirenja i na ovaj datum smo se dijelili.

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović bio je jedna od centralnih figura proslave na Cetinju. Istaknuti antifašisti iz Demokratskog fronta mu se nijesu mogli pridružiti jer su ostali zaglavljeni u koloni, pa „su otišli na piće“ napisao je jedan od njih na svom fejsbuku.

U međuvremenu negira se genocid u Srebrenici, okreće glava od deportacija i drugih zločina devedesetih. Dok svak tumači antifašizam kako mu odgovara, jedna starica gazi i ove godine put groba Ljuba Čupića i objašnjava suštinu. „Dok god budem mogla da idem, Ljubov grob ne mogu da ne posjetim. Ne mogu nikada zaboraviti njegov osmijeh i njegovo herojsko držanje. Držao se mimo momaka, kao da je pošao na vjenčanje. Nažalost, čini mi se da se Ljuba sjete samo 9. maja“, kazala je Dragica Gaga Abramović, koja dolazi iz Podgorice decenijama u Nikšić, obilazi i vodi računa o grobu slavnog partizana.

U svjetlu današnjice poneki vijenac na memorijalima palim borcima više govori o licemjerju potomaka, nego o slavi predaka. Iskazivanje vojne moći u ratnim uslovima i pominjanje oružja „sudnjeg dana” daleko je od svijetle antifašističke istorije. Tito i Draža smiju se danas jedan do drugog sa majica izloženih na ljetnjim štandovima. Če Gevarin vječni osmjeh je odavno postao detalj sa modnih pista.

Ideju antifašizma izlizale su decenije nebrige, zaborava, relativizacija i marketinga. Upravo zbog ovoga nije ni čudo što je fašizam metastazirao. Različiti naučnici ponudili su smjernice za razumijevanje bitnih prepoznatljivosti fašizma. Klasična identifikacija „pet faza fašizma” istoričara emeritusa sa Jejla Roberta Pakstona iz 1998. ukazivala je da bismo trebali gledati na procese, a ne na kozmetičke, lako uočljive stvari poput zastava i uniformi. Jedino tako se po njegovom mišljenju može razumjeti pravi fašizam. Mi mašemo zastavama.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

EVROPA NAKON NOVOG KRUGA IZBORA: Svjesno, ne desno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvadeset četvrti april donio je Evropi dašak svježine. Dok su sve oči bile uprte u drugi krug izbora u Francuskoj i ono što oni mogu donijeti, narod jedne od najmlađih članica EU odlučio je da je bilo dosta. Zato i ne čudi što su neki mediji dali prioritet vijestima iz Slovenije u odnosu na one iz zemlje koja diktira tempo razvoja u evropskoj porodici

 

Iako su nedavno desne struje učvrstile svoje fortifikacije u Srbiji i Mađarskoj, u nekim drugim zemljama Evrope građani uspijevaju da skinu sa vlasti desene radikale i populiste, koji su ponekad i duže vrijeme uzurpirali vlast. U šest mjeseci zaključno sa silaskom sa trona Janeza Janše, poraze su pretrpjeli Bojko Borisov u Bugarskoj i Andrej Babiš u Češkoj.

Dvadeset četvrti april donio je Evropi dašak svježine. Dok su sve oči bile uprte u drugi krug izbora u Francuskoj i ono što oni mogu donijeti, građani jedne od najmlađih članica EU odlučili su da je bilo dosta. Zato i ne čudi što su neki mediji dali prioritet vijestima iz Slovenije u odnosu na one iz zemlje koja diktira tempo razvoja u evropskoj porodici.

Politički novajlija, liberal Robert Golob pobijedio je trostrukog premijera Slovenije konzervativca Janeza Janšu. Uz gotovo sve prebrojane glasove u zemlji od oko dva miliona ljudi, Pokret Sloboda (PS) je imao 34,5 odsto glasova dok su Janša i njegova SDS imali 23,6 odsto.

Pokret Sloboda, koji je osnovan 26. januara 2022, osvojio je 41 od 90 mjesta u slovenačkom parlamentu u kom će biti zastupljene još četiri stranke: Slovenska demokratska stranka (SDS) Janeza Janše s 27 mjesta, Demohrišćani (NSi) sa osam, Socijaldemokrate sa sedam i Ljevica sa pet. Iako su i SDS i Nsi – koji su bili dio prethodne koalicione vlade – poboljšali svoje rezultate sa prethodnih izbora, jasno je da biračko tijelo nije podržalo njihov način vladanja.

PS je izgradio pobjedu ne samo svježinom programa i osvajanjem povjerenja birača, već u velikom dijelu i na bijesu prema  Janšinom režimu. Opozicija je optuživala Janšu da je pokušao potkopati demokratske institucije i medijske slobode otkako se vratio na vlast 2020. Očigledno je, nakon izbora, da mu Slovenci nijesu oprostili ni približavanje i slične svjetonazore sa mađarskim kolegom Viktorom Orbanom. Poene mu nije donijela ni ukrajinska kriza i ponašanje Vladimira Putina.

„Naš cilj je postignut: pobjeda koja će nam omogućiti da u zemlju vratimo slobodu“, rekao je Golob, pedesetpetogodišnji bivši menadžer elektroenergetske kompanije, obećao je de će vratiti „normalnost“, nazivajući izbore „referendumom za demokratiju“.

Izgleda da su i građani tako doživjeli izbore. Sa visokom izlaznošću od oko 70 odsto prokrčili su put za Golobovu pobjedu. Izlaznost na posljednjim parlamentarnim izborima 2018. godine je bila 52 odsto.

Politički analitičar Miha Kovač rekao je da je ove godine mobilizovano civilno društvo, a posebno mlađi birači. Analitičari su očekivali povećan odziv i da će se birači okrenuti protiv Janšine politike. Ipak, ovakav rezultat je većinu iznenadio.

Golob se školovao za inženjera solarne energije i u tom sektoru je napravio zavidnu karijeru. Bio je slovenački državni sekretar za energetiku u vladi Janeza Drnovšeka, a potom osnovao energetsku kompaniju. Trenutak za njegov ulazak u politiku došao je prošle godine kada je država restruktuirala kompaniju u kojoj je radio, izbacivši ga sa posla. Golob je potom preuzeo malu ekološku stranku i preimenovao je. Zajedno sa nekoliko profesionalaca koji su izgubili ili napustili karijeru pod Janšinom vladom napravio je preokret na slovenačkoj političkoj sceni. Njihov program je usredsređen na ekologiju, otvoreno društvo, normalizaciju i modernizaciju socijalne države…

Iako je dobrim dijelom PS do pobjede došao sinhronizujući svoj program sa željama glasača sa jedne, te otklonom od opasnih desnih politika, ima onih koji na ovu pobjedu gledaju iz drugog ugla. Prema slovenačkom političkom analitičaru Aljaz Pengovu Bitencu pobjeda Golobove stranke je projekcija kompleksa slovenačkih glasača koji neprestano traže mesiju koji će riješiti sve probleme odjednom. On je za londonski Gardijan napomenuo da smo sličnu situaciju vidjeli i 2014. godine sa Mirom Cerarom.

Kovač je ukazao da je ovo bilo i glasanje protiv. „Protiv Slovenije na mađarskom putu, protiv neliberalne vladavine  u Sloveniji, protiv vladinog preuzimanja javne televizije, protiv kontrole pravosuđa”. Upozorio je da PS nema iskustva u vladi. „To je kao kompanija koja naglo raste”, kazao je. „Nema infrastrukturu, nema znanja, nema ljudi koji znaju raditi u parlamentarnim tijelima“.

Janša, poštovalac lika i djela Donalda Trampa, vodio je kampanju na obećanjima stabilnosti. Poznat scenario. Poslije poraza je izkazao skepsu kada je budućnost pobjednika i države u pitanju. „Lako je platiti bilborde, imati podršku svih medija i tzv. civilnog društva. Nakon toga dolaze naporan rad i izazovi, a ništa od toga vam ne može pomoći”.

Golob, koji je pobjedu proslavio u COVID izolaciji, bio je miran: „Danas ljudi plešu, ali sjutra počinje novi dan. Sjutra ćemo početi vrijedno da radimo”. Obećao je i da će spasiti odnose svoje zemlje sa EU, za koje smatra da su narušeni Janšinim koketiranjima sa mađarskim desničarskim populistima. „Ova zemlja je uvijek bila orijentisana ka Zapadnoj Evropi i uvjeren sam da ćemo se vratiti svojoj porodici“, rekao je za AFP tokom kampanje.

A na Zapadu?

Pobjeda centriste Emanuela Makrona ne odaje ni približno toliko optimizma vezanog za političku budućnost Francuske. Desničarska dinastija Le Pen i njihova politika u toj zemlji prisutni su skoro pedeset godina. I drugi krug izbora je pokazao – veoma su jaki. Iako je to nedovoljno da preuzmu kormilo jedne od najvažnijih država Evropske zajednice, prijetnja je tu. Uskoro stižu i parlamentarni izbori.

Marin Le Pen je ocijenila da rezultat od 43 odsto glasova predstavlja „veliku pobjedu“ i istakla da u ovom porazu ne može a da ne osjeća nadu.

Uglavnom, drugi krug je Makrona vratio u Jelisejsku palatu sa rezultatom od 58,5 odsto prema Le Peninih 41,5 odsto. Francuska je duboko podijeljena zemlja. Makron uglavnom uživa podršku u Parizu, na zapadu, jugozapadu i u središtu zemlje, dok je Le Pen pobijedila velikom većinom u dijelovima sjeverno i sjeveroistočno, te na mediteranskom jugu. Tradicionalno se Le Penova bolje snalazi u ruralnim oblastima i predgrađima, a Makron osvaja velike gradove.

Analize nakon izbora ukazuju na rascjepe po svim šavovima francuskog društva. „Najveće su podjele prije svega generacijske i društvene“, rekao je Matje Galjar, direktor istraživanja Ipsosa France. Prema Ipsosovim podacima „starija” Francuska je masovno podržala Makrona, dok je mlađa Francuska djelimično okrenula leđa glasanju. Podaci ukazuju da su bogatiji, obrazovaniji i zadovoljniji Francuzi glasali za aktuelnog predsjednika, a siromašniji, manje obrazovani i nezadovoljni za Le Pen. Prema anketarima Elabe, 59 odsto birača koji su rekli da se „bore spojiti kraj s krajem” glasalo je za kandidata krajnje desnice; 41 odsto se odlučilo za Makrona. Politički analitičari, vođe izbornih štabova i ostali zaduženi za istraživanje javnog mnjenja imaće pune ruke posla u narednom, jako kratkom periodu priprema za novo glasanje. Francuze 12. i 19. juna čekaju parlamentarni izbori. Do tada treba naći poveznicu koja će premostiti rascjepe u francuskom društvu.

Visok odziv birača od 72 odsto nije značio laganu pobjedu Makrona. Novog starog predsjednika je izabralo jedva 38,5 odsto biračkog tijela. Mnogi od onih koji su glasali za njega to su uglavnom uradili kako bi zaustavili pobjedu krajnje desnice. Sve to čini drugi mandat još izazovnijim od prvog. I predsjednik je svjestan toga, makar ako sudimo po pobjedničkom govoru. „Poslije pet godina transformacije, srećnih i teških trenutaka, izuzetnih kriza takođe, danas je većina vas odlučila da mi ponovo ukaže povjerenje u narednih pet godina. Znam šta vam dugujem“, izjavio je Makron u govoru na Marsovim poljima kod Ajfelove kule u Parizu. „Znam da su mnogi danas glasali za mene, ne da bi podržali moje ideje već da bi blokirali ideje ekstremne desnice. Želim da im zahvalim. Ovo glasanje me obavezuje za godine koje dolaze“, rekao je Makron. Obećao je da će njegov novi petogodišnji mandat biti drugačiji. „Niko neće biti ostavljen po strani“. Makron je naglasio da se mora pronaći odgovor na bijes i nesuglasice koje su mnoge Francuze navele da glasaju za ekstremnu desnicu. „To će biti moja odgovornost i odgovornost onih oko mene“, rekao je on. Vidjećemo.

Na posljednju turu evropskih izbora se gleda sa simpatijama iz evropskih centara. Možda više na priču koja dolazi iz male zemlje podno Alpa. Njemački list Tagescajtung je pobjedu Pokreta Sloboda označio kao lijevo zelenu nadu Evrope. Uredništvo se odlučilo da na naslovnicu umjesto reizabranog Makrona stavi fotografiju Roberta Goloba uz naslov: „Sjajna izborna pobjeda protiv desničara“.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

PREDSJEDNIČKI IZBORI U FRANCUSKOJ: Do posljednjeg glasa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnogi se nadaju da će Francuzi ostaviti razlike po strani i na izborima se ujediniti protiv kandidatkinje radikalne desnice. Za mnoge glasače, biranje manjeg zla nije pobjeda. Ipak, Francuska sa ekstremnom desničarkom na čelu države, u trenutno veoma kritičnom momentu po Stari kontinent, moglo bi uveliko pogoršati stvari i dati vjetar u leđa drugim radikalima koji vrebaju širom Evrope

 

Iza vijesti koje svakog minuta stižu sa ukrajnskih ratišta i korona brojki, provukao se i naslov o izborima u Francuskoj. Da rezultat prvog kruga tamošnjih predjsedničkih izbora nije bio tijesan, vijest bi možda prošla ispod radara. Sada je vrijeme i da se kandidati koji su ušli u drugi krug, sadašnji predsjednik Emanuel Makron i prvakinja desnice Marin Le Pen, razmašu sa izbornom kampanjom. Ko će se useliti u Jelisejsku palatu i u njoj boraviti narednih pet godina, Francuzi će odlučivati 24. aprila.

Makron je prvi krug završio sa 27,8 odsto glasova, dok je Le Penova iz Nacionalnog saveza skupila 23,1 odsto. Oboje su postigli više nego u prethodnom prvom krugu 2017. godine.

Oba kandidata treba da traže pomoć od 49 odsto birača koji u nedjelju nijesu podržali nijedno od njih, ali i od 25,1 odsto koji uopšte nisu glasali.

Izbori se mogu tumačiti i na drugi način: 70 odsto onih koji su glasali u prvom krugu izbora glasali su protiv aktuelnog predsjednika. Eto razloga za brigu. Makron će se truditi da pridobije i dio apstinenata i pokrene ih da se upute ka biralištima. Odziv birača je bio izuzetno nizak. Za ostanak kod kuće u prvom krugu izbora odlučilo je četiri procenta više ljudi u odnosu na 2017.  To je i blizu rekorda iz 2002. od 28,4 odsto, piše France24.

Iako prve ankete u drugom krugu pokazuju da je aktuelni predsjednik neznatno ispred, konačni rezultat je daleko od sigurnog. Le Penova će sigurno dobiti glasove ekstremno desnog Érika Zemoura i njegovih pristalica. Više od 3,2 miliona glasača koji su izabrali druge kandidate krajnje desnice, uključujući Érica Zemura, vjerovatno će svoju podršku prenijeti na Le Pen, smatraju svjetski mediji.

Makron očekuje podršku mainstream desnice i ljevice, kao i Zelenih. Stručnjaci kažu da će mu trebati podrška onih koji su glasali za radikalno lijevog Žan Luk Mélenšona. Čelnik La France Insoumise (Nepokorena Francuska) pozivao je svoje pristalice da ne glasaju za Le Pen, i odlučio da ih ne pozove direktno da daju glas njenom suparniku. Mélenšon je došao do značajnog trećeg mjesta i bio je prilično iznenađenje izbora. Dok su se prebrojavali glasovi iz velikih gradova, izgledalo je kao da bi mogao otići umjesto Le Penove u drugi krug. „Svaki glas za Marine Le Pen je jedan glas previše“, poručuje danas ovaj iskusni političar.

Što se tiče ostalih kandidata, najveća razočarenja su rezultati koje su zabilježile mejnstrim stranke koje su se decenijama smjenjivale u Jelisejskoj palati sve dok Makron nije došao na vlast. Valeri Pekres, kandidatkinja Republikanaca, osvojila je 4,8 odsto, a An Idalgo, predstavnica Socijalista, svega 1,7 odsto.

Makron je dobio najveću podršku od najstarijih glasača – onih od 70 i više godina, dok je Le Penova najviše glasova dobila među biračima u kategoriji od 50 do 59 godina. Melenšon je daleko najpopularniji među biračima od 18 do 34 godine. Grupacija koja je Melenšona prepoznala kao svoj glas, ima dosta slabu izlaznost.

Anketari Ipsosa su iznijeli neke zanimljive podatke. Prema njihovom istraživanju, 43 odsto glasača koji su rekli da su „vrlo zadovoljni“ svojim životom je glasalo za Makrona, u poređenju sa 21 odsto za Le Penovu. S druge strane, 46 odsto onih koji su rekli da „nijesu zadovoljni“ glasalo je za Le Pen, a samo 4 odsto za Makrona.

Sada je vrijeme za pun gas. Do izbora je desetak dana, pa se očekuje ne samo ubrzani tempo nego i pojačana retorika dvoje preostalih takmaca.

Da se francuski predsjednik okrenuo i desnim uporištima u potrazi za sigurnijom pobjedom, bilo je jasno kada je krenuo na sjever, ka Denainu, bivšem rudarskom gradu koji je nekad bio pod kontrolom socijalista. To je sada tvrdo uporište krajnje desnice. U prvom krugu izbora gotovo 42 odsto birača u ovom mjestu glasalo je za Le Penovu, a nešto manje od 15 odsto za Makrona.

Osim u direktnim susretima sa glasačima, Makron i Le Pen će svoje stavove i argumente prezentovati, ali i ukrstiti u televizijskoj raspravi četiri dana prije glasanja. Tada će imati više prilike da govore o svojim programima. Za Francusku ovo su bitne stavke predizbornog marketinga. Na prošlim izborima iz 2017. godine gotovo 16,5 miliona gledalaca ispratilo je kako varniči između ovo dvoje kandidata. Kraćih rukava te godine je ostala kandidatkinja desnice. Tako su na kraju odlučili i birači.

Makron se obratio i gubitnicima iz prvog kruga i rekao da je spreman pružiti ruku političkim suparnicima i razmotriti „novu metodu“, ali je odbio dati konkretnije objašnjenje ovih riječi. Takođe je rekao da će svoj program „razraditi” nakon što sasluša „bijes i očaj” onih koji nijesu glasali za njega, a posebno mladih zabrinutih za okolinu.

Ovakva retorika francuskog predsjednika mnoge nije iznenadila. Dok se u prvom krugu izbora fokusirao na spoljnopolitičke teme i Francusku na globalnoj sceni, prvenstveno kao posrednika u Ukrajini, sada je odlučio da okrene kartu. Razlog je jednostavan, kažu brojni analitičari. Biračima u Francuskoj su prioriteti kupovna moć, plate, cijena energije… Spoljnopolitičke teme su za njih daleke brige, pa se, vrlo moguće, dio njih osjetio zapostavljenim.

Davne 2017. godine sve je za njega bilo drugačije. Francuski portal France24 prenosi da je tada atmosfera bila takva da bi skoro svi priznali da je glasanje unaprijed zaključeno; suočavanje sa krajnjom desnicom na predsjedničkim izborima tada je još značilo praktično automatsku ubjedljivu pobjedu. Različite političke snage su imale tendencije da se udruže ispred glasačke kutije kako bi odagnali prijetnju bilo kog ekstremno desničarskog izazivača. Makron je tada osvojio 66,1 odsto i postao najmlađi predsjednik Francuske. Le Penova je imala duplo manji razultat.

Iako prednost daju aktuelnom predsjedniku, mnogi mediji upozoravaju na uspjeh Le Penove. Ova političarka je uspjela u posljednjih nekoliko sedmica da animira svoje birače i učini da oni zaborave njenu bliskost s Vladimirom Putinom. Osim toga, njen kontakt sa glasačkim tijelom je bio direktniji i konkretniji. Pričala je o cijenama rada, povećanju plata i sličnim temama koje su očigledno u prvom planu. Uz to, u proteklim godinama osjetna je umjerenija retorika ove političarke. I to je očigledno igralo ulogu u izbornim rezultatima.

Reklo bi se da je cilj oba predsjednička kandidata da glasačima prodaju nekog novog sebe. To će biti teže aktuelnom predsjedniku, koji je prije pet godina donio dozu svježine na političkoj sceni Francuske.

Nakon pet godina njegovog vladanja Francuskom, 53 odsto registrovanih birača, koji su glasali protekle nedjelje, glasalo je za antiestablišment kandidata, bilo sa desne ili lijeve strane. Makronov posao u drugom krugu biće težak. Uvjeriti dovoljan broj ovakvih birača da se priklone njemu umjesto kandidatkinji radikalne desnice.

Treba se podsjetiti da se sa Makronovim dolaskom na vlast 2017. godine umjesto klasične podjele lijevo-desno pojavio novi politički pejzaž sastavljen od mejnstrim bloka u centru koji je liberalan, proevropski i globalistički sa dvije krajnosti na desnoj i lijevoj strani. U konačnici, od tih polova će zavisiti izbori 24. aprila.

I u Evropi se nadaju da će Francuzi ostaviti razlike po strani i ujediniti se protiv Marin Le Pen. Za mnoge glasače, biranje manjeg zla nije pobjeda. Ipak, Francuska sa radikalnom desničarkom na čelu države u trenutno veoma kritičnom momentu po Stari kontinent je nešto što bi moglo uveliko pogoršati stvari. I dati vjetar u leđa drugim radikalima koji vrebaju širom Evrope.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo