FOKUS
IBAR: Šta poslije
Objavljeno prije
5 mjesecina
Objavio:
Monitor onlineIBAR nije konačan cilj, kao što bi neko mogao pomisliti slušajući vladine zvaničnike ovih dana, veća prolazna kontrolna tačka nakon koje slijedi najteži posao. Opet, daleko od toga da je beznačajan
Forsiranje IBAR-a. Možda će istoričari pod tim naziv proučavati crnogorsko političko proljeće 2024.. Pod uslovom da se ne pokaže kako je to bila samo još jedna, neuspješna, epizoda u dugogodišnjoj seriji pokušaja Crne Gore da se transformiše u društvo koje baštini vrijednosti slobode, pravde i jednakosti.
Za sada, sluti na dobre vijesti. Dok nastaje ovaj tekst, u Skupštini poslanici raspravljaju o 12 zakona koje je im je nedavno na usvajanje dostavila Vlada, kao uslov koji je neophodno ispuniti da bi Crna Gora „do kraja juna“ od Evropske komisije dobila pozitivan izvještaj o ispunjenju privremenih mjerila u oblasti vladavine prava (IBAR – Interim Benchmark Assessment Report).
Pošto je 12 godina, uglavnom, otaljavala pregovore o pristupanju EU, Crnu Goru je pripalo pravo i obaveza da pokuša postati 28. članica EU po novom modelu pristupanja. Još na početku pregovora tadašnjim vlastima je, ne bez dobrog razloga, stavljeno do znanja da će u fokusu pristupnih pregovora biti poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 24 – Pravda sloboda i bezbjednost. Zato se DPS-u baš i nije žurilo da se odrekne uspostavljenog modela funkcionisanja koji im je donosio značajne političke i ekonomske pogodnosti. EU nas je požurivala i čekala, pa joj je sve to i dosadilo.
Od februara 2020. pred Crnom Gorom je nova metodologija pregovora prema kojoj se ni jedno pregovaračko poglavlje nije moglo ni privremeno zatvoriti dok se ne dobije IBAR. Potom, nakon pozitivnog izvještaja o ispunjenju privremenih mjerila u oblasti vladavine prava (naglasak je na onom privremenih) treba da uslijedi naredna faza pregovora. Zemlja kandidat dobija završna mjerila Evropske komisije i, ispunjavajući ih, zatvara pregovaračka poglavlja. Na kraju tog procesa svi se vraćaju na poglavlja 23 i 24. I kada ona budu (trajno) zatvorena pregovori su završeni. Onda na red dolazi politika.
IBAR nije konačan cilj, kao što bi neko mogao pomisliti slušajući vladine zvaničnike ovih dana, veća prolazna kontrolna tačka nakon koje slijedi najteži posao. Opet, daleko od toga da je beznačajan.
To je, prema ocjeni ministra pravde Andreja Milovića, polovina puta ka EU. “Crna Gora hoda po tankoj liniji. Iznad je evropska Crna Gora, ispod je možda neka nova Bosna ili neka neuspješna državna priča, gdje će se neko za 10-15 godina zapitati a što uopšte takva država da postoji, kad je neuspješna.”, rekao je Milović u parlamentu.
Izgleda da se dominantna većina, a možda i svih 81 poslanik u Skupštini CG, slažu sa tezom da se IBAR mora dobiti sad ili nikad. Najavili su konačnu podršku predloženim zakonima. Ne propuštajući, naravno, priliku da nastave međupartijske obračune a neki i argumentovano ukažu na slaba mjesta i potencijalne zamke u vladinim predlozima.
IBAR se dobija jednom a zakoni se mogu mijenjati 50 puta, reče neko u parlamentu. Ipak, čini se da je i pored cajtnota za koji su odgovornost međusobno prebacivali predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti, neke stvari trebalo drugačije raditi.
Kada je, početkom prošle nedjelje, paket IBAR zakona upućen parlamentu, premijer Milojko Spajić je poručio da oni nijesu sveto pismo i da se mogu mijenjati amandmanima.
“To je i očekivanje EK”.saopštio je premijer, neposredno pošto je dio njegovih amandmana (djeluje dokumentovano da su oni pisani u RTCG), mimo volje resornog Ministarstva postao sastavni dio predloženih medijskih zakona. Iako ti amandmani nemaju nikakve veze sa bilo čim što bi predstavljalo obavezujuće zahtjeve Brisela. Naprotiv.
Onda je Spajić, dok su poslanici uveliko analizirali zakonske prijedloge njegove Vlade uputio “obavezujuće uputstvo” kojim se Skupštini, praktično, ukida pravo da utiče na sadržaj ponuđenih zakona.
“Obavještavam Vas da je, prilikom zadnje zvanične posjete Briselu u vezi sa predlozima zakona koji se odnose na dobijanje IBAR-a, naglašeno da svako amandmansko djelovanje na predmetne predloge zakona mora dobiti prethodnu saglasnost institucija EU”, navodi Spajić u dopisu predsjedniku Skupštine.”S toga Vas molim da, ukoliko dode do amandmanskog djelovanja o tome obavijestite Vladu, kako bi blagovremeno preuzeli neophodne korake i o tome obavijestili institucije EU.”
Pošto su iz Vlade već predočili kako se ponuđeni zakoni moraju usvojiti do kraja nedjelje, jasno je da Spajićevo blagovremeno znači isto što i juče. Parlament, dakle, baš kao ni Predsjednik države Jakov Milatović ne bi smio koristiti ustavno pravo da utiče na sadržaj predloženih zakona ukoliko ne žele da rizikuju optužbe da su protivnici EU integracija. Oni kako je rekao premijer ne imenujući ih, kojima je IBAR trn u oku.
Isprva smo posumnjali na Milana Kneževića i njegovu partiju (DNP), koja je neposredno pred vladino bavljenje IBAR zakonima saopštila da suspenduje podršku Milojku Spajiću i njegovom kabinetu. Do ispinjenja precizno formulisanih i nerealnih uslova. DNP je, međutim, najavila podršku predloženim zakonima. Onda se listi osumnjičenih pridodao Andrija Mandić, pošto je dva dana za redom, bez valjanog obrazloženja, otkazivao sjednice parlamenta. Izgleda da ni sa te strane neće biti opstrukcije. Zasad.
Uprkos iskazanoj verbalnoj podršči nastojanjima da Crna Gora dobije IBAR, i najavi da će glasati za predložene zakone, listi se pridodao i DPS. Najavom radikalnih poteza ukoliko dođe do hapšenja Mila Đukanovića. Nijesmo to mogli iščitati drugačije nego kao pokušaj pritiska na pravosuđe i unošenja dodatne nestabilnosti u sistem.
Konačno, ni PES baš nema valjan alibi. Potpisi njegovih poslanika na predlogu rezolucije o genocide u Jasenovcu podsjećaju na način na koji se, onomad, Dritan Abazović bavio Temeljnim ugovorom sa SPC u kontekstu EU integracija. Izgovarajući se potrebom da ispuni uslove srpskog bloka, kako bi obezbijedio podršku za neophodna imenovanja u pravosuđu, lider URA je srušio sopstvenu vladu i zaustavio priču o EU integracijama za skoro 18 mjeseci.
Eventualna podrška PES-a izglasavanju sporne rezolucije mogla bi imati sličan efekat: IBAR u džepu, a buduće EU integracije na visokoj grani. Pošto tu Hrvatska ima pravo veta. Opet, odustane li PES od dokumenta koji se njegovi poslanici već podržali potpisima, Spajić rizikuje pad Vlade. Ili, makar, prekid saradnje sa partijama koje su samoproglašeni čuvari srpstva u Crnoj Gori.
Drugo je pitanje žele li i mogu li Mandić i Knežević odluku o eventualnom napuštanju vladajuće većine donijeti autonomno. Bez strateških procjena i komande iz Beograda. A prema onome što se može zaključiti iz istupa Vućića i njegovih, (ne)formalnih, glasnogovornika u odanim medijima, interes srpskog sveta je da njihovi aktivisti u Crnoj Gori zadrže zauzete pozicije i odatle rade na stvaranju uslova za, za početak, redefinisanje Crne Gore kao građanske i zapadno orjentisane države.
Oni ne kriju da je svako približavanje Crne Gore članstvu u EU suprotno njihovim strateškim interesima. Uostalom, “širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom”, jasno je, zimus, stavio do znanja ruski ambasador u Crnoj Gori Vladislav Maslenikov.
Bilo bi suviše optimistićno povjerovati da će naše buduće prepreke na EU putu biti dominantno posljedica malignih uticaja sa strane. Ne jednom se pokazalo da smo mi nama sasvim dovoljni kada treba postavljati barijere i rušiti teško izgrađeno.
Dovoljno je sjetiti se da smo ušli u šesti mjesec kako čekamo da se ispune dogovoreni uslovi za objedinjavanje i saopštavanje rezultata prošlogodišnjeg popisa. Prošlog decembra parlament je, na vrat na nos, usvajao izmjene Krivičnog zakonika i Zakona o sprječavanju pranja novca kako bi izbjegli stavljanje na sivu listu FATF-a i Moneyval-a. A onda je zaboravljeno sve što je tamo zapisano. Valjda čekamo novi cajtnot i poslednja upozorenja.
I predloženi paket IBAR zakona koji bi, prema svim najavama, trebalo da bude usvojen do kraja radne nedjelje ima svoje kontroverze. Iz URE i MANS-a ponuđene izmjene čitaju kao priliku da se vlast (PES) obračuna sa SDT-om Vladimirom Novovićem. Nije samo njima zasmetalo što se Tužilački savjet vraća pod kontrolu tužilaca iz nereformisane tužilačke organizacije. Trećima smeta snižavanje kriterijuma iskustva za napredovanje u sudijskoj hijerarhiji. Četvrti vide isti problem, samo u medijskom javnom servisu (RTCG). I slute naum vlasti da, slabljenjem njihovih finansijskih potencijala, stave pod kontrolu ovdašnje privatne televizije. Ili, makar, povećaju njihovu zavisnost od novca iz državne kase.
IBAR čekamo sa tri privremeno zatvorena poglavlja: Nauka i istraživanja, Obrazovanje i kultura, Vanjski odnosi. Zapitajmo se, da smo mi na mjestu briselskih ocjenjivača, da li bi danas, u svijetlu nedavno saopštenih rezultata (polu)maturskih ispita ili predložene rezolucije o Jasenovcu dali Crnoj Gori prelaznu ocjenu iz tih predmeta. Da ne pominjemo poštovanje ljudskih prava; Očekivane pravosnažne presude za korupciju i organizovani kriminal; Obećane ekonomske reforme; Stvarnu borbu protiv šverca, a ne bitku za preuzimanje kontrole nad uhodanim tranzitnim kanalima; Ekološke crne tačke…
Dug je spisak onih koji se raduju vijestima o crnogorskim uspjesima na EU putu. A mnogo moći i novca skoncentrisano je u njihovim rukama.
Upozorenje
“Drag mi je IBAR, ali mi je istina draža”, piše Jovana Marović nekadašnja potpredsjednica Abazovićeve vlade i ministarka evropskih poslova (podnijela ostavku) u obraćanju premijeru Spajiću:
-Sporno je što objašnjavate da ni IBAR, a izgleda ni sama EU nisu postojali prije PES-a, i da ih niko nije pominjao, pa se pitam otkud ta stalna potreba Vas i Vaše partije da omalovažavate svakoga…Brojne koleginice i kolege lobiraju za taj IBAR i za ubrzani prijem Crne Gore u EU makar tokom poslednje četiri godine.
I u (prethodnoj – prim. Monitora) 43. Vladi je Ministarstvo evropskih poslova pripremilo plan za dobijanje IBAR-a, ali kad je Vlada pala, nakon manje od četiri mjeseca, više se tu nije moglo ništa. A pala je zbog Temeljnog ugovora koji je Vaša Vlada u potpunosti podržala u obrazloženju upućenom Ustavnom sudu i zato ne budite toliko ‘strogi’.
Na IBAR-u treba da Vam je zahvalan svaki građanin i svaka građanka Crne Gore, jer taj izvještaj može samo dobro da nam donese (važan je, ali ne garantuje ništa). Ali ako planirate da sa antievropskim partijama dalje gradite našu evropsku budućnost, onda smo u velikom problemu i IBAR nam neće značiti ništa.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore
Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.
Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.
Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.
Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu. Spajićevski.
Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 1. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
FOKUS
NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa
Objavljeno prije
1 sedmicana
25 Oktobra, 2024Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako
Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.
Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno. „Evropska komisija odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.
Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.
„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“
Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.
Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.
Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.
U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?
„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“
Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).
Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.
Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.
Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine. Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.
Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se novi ne razlikuju bitnije od starih po sklonostima za korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.
„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“
„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.
Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se političari nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim (ne)skrivenim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori
Monstat nam je, u utorak, prezentovao prve pakete konačnih rezultata prošlogodišnjeg popisa, uključujući i statistički obrađene odgovore na tzv. identitetska pitanja o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti popisanih, i jeziku kojim se služe. Igra brojevima je počela.
Ovo su manje ili više precizno utvrđeni fakti.
U Crnoj Gori živi nešto manje od 624 hiljade stanovnika. U odnosu na prethodni popis iz 2011, u plusu smo za nepune četiri hiljade stanovnika.
Prije nego zaključimo da li je to malo ili dovoljno, još jedan značajan podatak: prema popisu iz 2011. godine u Crnoj Gori živjelo je 576 hiljada njenih državljana (4,5 hljada sa dvojnim državljanstvom). A tu je bilo i preko 50 hiljada stanovnika koji su imali državljanstvo neke druge države (28 hiljada), lica bez državljanstva (4,3 hiljade), stanovnika koji su bili u proceduri sticanja crnogorskog državljanstva (nepunih 13 hiljada) i više od 3,6 hiljada onih koji nijesu odgovorili na pitanju o državljanstvi.
Prošlogodinjim popisom registrovano je da u Crnoj Gori živi, opet, 576 hiljada njenih državljana (nepunih 11 hiljada sa dvojnim državljanstvom). A popisano je još 44 hiljade naših državljana „sa uobičajenim mjestom prebivališta u Crnoj Gori“ koji su se u vrijeme popisa nalazili na radu, boravku ili školovanju u inostranstvu. Možda se neko od njih i vrati kući.
Prema tim podacima, u Crnoj Gori je u decembru prošle godine živjelo nepunih 60 hiljada stranaca sa uredno prijavljenim, privremenim ili stalnim, boravkom u našoj državi. Međutim, prema podacima MUP-a s kraja prošle godine prijavljenih stranaca bilo je oko 90 hiljada. To, možda, znači da dobar dio njih nije obuhvaćen decembarskim popisom. Kao što, javna je tajna, postoji i jedan dio građana/državljana Crne Gore koji žive ovdje ali su ostali nepopisani. Svojom voljom ili neažurnošću popisivača.
Monstat još nije izašao sa približnim brojem ili procjenom nepopisanih građana i stranaca sa pravnim statusom stanovnika Crne Gore. „Ne znamo da li je baza MUP-a bila osnova da onaj ko se nije popisao bude uključen, a neko ko se popisao a nema osnova za to, kroz registar, bude brisan iz popisnih rezultata“, kazala je nekadašnja direktorka Monstata, dr Gordana Radojević.“Vjerujem da će to Monstat objaviti”. Nešto slično optimisti su očekivali i od skupštinskog Odbora za praćenje primjene Sporazuma o uslovima za održavanje popisa stanovništva. Ali nijesu dočekali.
Gordana Radojević napominje da je ključni nalaz prošlogodišnjeg popisa da raste broj stranaca, a smanjuje se broj domicilnog stanovništva/državljana. „Važno je da na strance računamo kao na dio demografskog potencijala. Ne samo ekonomski, kroz prilive od trgovine i PDV-a: oni koriste našu infrastrukturu, puteve, stanove, bolnice i škole… Bitno je tako posmatrati stvarnost bez obzira na državljanstvo”, kaže Radojević.
Prezentovane činjenice govore da su, danas, Rusi (13 hiljada ili više od dva odsto ukupnog stanovništva) sa prijavljenim mjestom boravka, peta po veličini nacionalna zajednica u Crnoj Gori. Iza Crnogoraca, Srba, Bošnjaka i Albanaca, a ispred Muslimana, Hrvata, Roma… Dok su i Ukrajinci i Turci na putu da postanu sastavni dio ovdašnje demografske statistike i svakodnevne realnosti. I, za razliku od većine domaćih nacionalnih zajednica, njihov broj bi u budućnosti mogao značajno rasti. Što, uz očigledne ekonomske i društvene povoljnosti, donosi i potencijalno ozbiljna politička pitanja. Prije svega u odnosu na prava i obaveze koje se crpe na osnovu identitetskih određenja i političkih prava manje brojnih naroda u državi.
Uz one koji su stigli iz Rusije, najviše popisanih stranaca sa urednim prebivalištem u Crnoj Gori dolazi iz Srbije – 13 hiljada, Bosne i Hercegovine – pet hiljada, Ukrajine i Kosova – po tri hiljade, Turske – 1,8 hiljada (ovdje su odstupanja između MUP-ovih i Monstatovih podataka najveći)…
Dodatno, aktuelni podaci pokazuju kako Crna Gora ima manje punoljetnih stanovnika sa državljanstvom, nego trenutno upisanih u birački spisak. I to za 60 do 80 hiljada. I ako pridodamo „privremeno odsutne“ državljane, od kojih neki već decenijama žive u inostranstvu, u biračkom spisku ima nas 40-tak hiljada više nego u stvarnosti. A baza MUP-a u kojoj je Monstat provjeravao svoje podatke, prema nezvaničnim informacijama Monitora, sadrži blizu 800.000 imena i ostalih identifikacionih podataka navodnih državljana i registrovanih stanovnika (bez državljanstva) Crne Gore. Đe su i ko su ti ljudi, ne znamo.
Kad se već prebrojavamo: prema rezultatima prošlogodišnjeg popisa, u Crnoj Gori ima 256.436 osoba koje su se izjasnile kao Crnogorci/Crnogorke (41,12 odsto), 205.370 stanovnika su Srbi (32,93 odsto), Bošnjaka je bilo 58.956 (9,45 odsto), Albanaca/Albanki 30.978 ili 4,97 odsto. Slijede Rusi, pa svi ostali. Srpskim jezikom govori 43,18 odsto, crnogorskim 34,52, bosanskim 6,97, a albanskim 5,25 odsto stanovnika Crne Gore.
Izlazeći u suret mnogobrojnim zahtjevima sa strane, Monstat je iste ove podatke objavio i kada su u pitanju samo državljani Crne Gore. Na toj tabeli stvari izgledaju nešto drugačije: Crnogoraca je 44,6 odsto, Srba 33,1; Bošnjaka 9,8 a Albanaca pet odsto. Slijede Muslimani – 1,7 odsto, Hrvati – 0,7 odsto, Romi – 0,6 odsto, pa Jugosloveni 0,3 odsto popisanih državljana. Slično je i sa maternjim, odnosno, jezikom u svakodnevnoj upotrebi. Srpski govori 44,1 odsto popisanih državljana, crnogorski – 37,3; bosanski – 7,2; albanski – 5,1; srpskohrvatski – 2,1; romski – 0,5 a hrvatski – 0,3 odsto građana.
To je bilo to što je interesovalo političare. I svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se makar nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim političkim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da Srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori.
Objavljene brojeve možemo iščitavati i na drugačiji način. I to čitanje najavljuju ozbiljne izazove pred kojima će se Crna Gora naći u bliskoj budućnosti.
Jedva svaki peti popisani stanovnik mlađi je od 20 godina, dok je prosječni stanovnik države na pragu 40. Devet ovdašnjih opština /Plužine, Pljevlja, Žabljak, Šavnik, Mojkovac, Kolašin, Andrijevica, Gusinje i Prijestonica Cetinje) nalazi se u najdubljoj demografskoj starosti (prosječna starost veća od 43 godine), spram samo jedne (Plužine) sa popisa iz 2011. Još osam opština je u dubokoj starosti (40 – 43 godine u prosjeku): Ulcinj, Tivat, Kotor, Herceg Novi, Nikšić, Danilovgrad, Barane, Petnjica i Bijelo Polje. Preostalih osam su, u demografskom smislu, samo – stare (35 – 39 godina). Mladih nemamo.
U odnosu na popis iz 2011. godine, broj stanovnika porastao je samo u devet opština. Prednjači Budva, uglavnom zahvaljujući prilivu stranih državljana koji su krajem protekle godine činili trećinu popisanih stanovnika turističke prijestonice. Najveći pad broja stanovnika zabilježen je u Plužinama, koje su između dva popisa ostala bez trećine stanovništva. Zanimljivo, među gradovima u kojima je smanjen broj stanovnika nalazi se i Kotor – opština sa najmanjom stopom nezapošljenosti u Crnoj Gori. Dakle, nije sve ni u mogućnosti da se nađe posao i zaradi neki novac. To što je i Cetinje na tom popisu manje je iznenađenje.
U četiri crnogorske opštine: Podgorici, Nikšiću, Baru i Bijelom Polju živi više od polovine svih stanovnika Crne Gore (skoro 53 odsto).
Za razliku od jedva primjetnog rasta broja stanovnika, i nešto osjetnijeg rasta broja domaćinstava (nepunih 20 hiljada), između dva popisa osjetno je porastao broj postojećih stanova – za približno 80 hiljada ili 26 odsto. Znači, svaki četvrti stan/kuća u Crnoj Gori je novogradnja, izgrađena nakon 2011. godine.
Popisni podaci koje Monstat tek treba da objavi, uz prateće analize, reći će nam nešto više o ovom fenomenu. Do tada, samo kao ilustracija: Na Žabljaku se između dva popisa broj stanovnika smanjio za približno 15 odsto, a broj stanova porastao za trećinu. Pa sada pod Durmitorom imamo za trećinu više stanova (4750) nego stanovnika (3569), dok je odnos stanovi – domaćinstva veći od 4:1!
Još jedan izazov za javne politike koje će, najavljuju, političari osmišljavati na osnovu prezentovanih popisnih rezultata.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj
PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala
Čas snova
OSUJEĆEN PLAN VLADE DA SA 6,3 MILIONA POMOGNE TOMISLAVA ČELEBIĆA I ĐUKANOVIĆEV UDG: Tajna poništenog tendera
Izdvajamo
-
Izdvojeno2 dana
OSUJEĆEN PLAN VLADE DA SA 6,3 MILIONA POMOGNE TOMISLAVA ČELEBIĆA I ĐUKANOVIĆEV UDG: Tajna poništenog tendera
-
Izdvojeno3 sedmice
FORUM 2BS U KGB HOTELU: Koga i šta zastupa Atlantski savez CG
-
DANAS, SJUTRA3 sedmice
Lov na agente
-
DETEKTOR3 sedmice
Javašluk u Upravi za zaštitu kulturnih dobara
-
INTERVJU1 sedmica
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nema reforme dok se ne odstrane kadrovi pravosudnog kartela
-
FOKUS2 sedmice
REZULTATI POPISA: Svih nas ima
-
INTERVJU3 sedmice
SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Mora se jasno vidjeti put kojim idemo
-
Izdvojeno3 sedmice
POLITIČARI PROŠLOSTI I DRUGE PRIČE: Umjesto pregovora