Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Rezolucija

Objavljeno prije

na

Spektar zloupotreba

 

Nema te najuzvišenije, pa ni najsavršenije ljudske ideje, koja se, od strane određenih ljudi, u određenim okolnostima, ne može pretvoriti, u svoju deformisanu verziju, a ponekad i u svoju sopstvenu suprotnost. Najnoviji slučaj ove vrste je Rezolucija UN o genocidu u Srebrenici 1995., koja je u poslednjih nekoliko sedmica, još jednom uzburkala Crnu Goru i region.

U prošlom broju Monitora, Svetlana Broz i Jovo Martinović su uverljivo pokazali, kako se u Crnoj Gori i regionu, u proteklih skoro trideset godina, stvari u vezi sa ovim genocidom, skoro nisu pomerile sa mesta, a ovaj drugi, da je agresivnost negatora ovog genocida, u međuvremenu, samo povećana. U ovom broju Monitora, to jest u ovoj kolumni, ukazaće se na to, da stvari u vezi sa ovim, danas stoje još gore. Zbog toga što se otvorenim negatorima, svakoga dana, sve više pridružuju i oni koji ovaj genocid osuđuju samo retorički, a u stvarnosti ga upotrebljavaju odnosno zloupotrebljavaju, samo kao masku za prikrivanje sopstvenih odgovornosti.

U širokom, veoma širokom spektru ovih i ovakvih zluopotreba, na prvom mestu su DPS i Milo Đukanović. Koji su 1995. bili glavni saučesnici odnosno pomagači u pripremanju i izvršenju ovog genocida, a koji za to, do današnjeg dana, ni na koji način nisu odgovarali. Kada se toliko dugo, bučno i prevarno kriju ispod one dve crnogorske, i ove najnovije, UN rezolucije o genocidu u Srebrenici 1995., to se može razumeti, na taj način oni, naime, evo već skoro trideset godina, samo izbegavaju ovu odgovornost. Ali zbog čega ih na tu odgovornost, čak i dan danas, podsećaju samo retki i usamljeni glasovi, kao što je ova kolumna, e to je već pitanje za širu i dublju analizu.

Pogotovo zbog toga što je ova njihova odgovornost notorna i nezastariva. Po Ustavu Crne Gore, Ustavni sud ima obavezu, dakle ne samo da može, nego mora, da zabrani svaku političku organizaciju, koja je odgovorna za masovno kršenje ljudskih prava. Može li biti masovnijeg kršenja ljudskih prava od genocida, na koji će se direktno nadovezati i naša odnosno njihova mafiokratija? Naravno da ne. Toliko o DPS. (Neobaveštenima samo jedna ali vredna informacija. U Italiji su, sredinom 1990-ih, zbog kriminalnih konekcija sa mafijom, zabranili dalje postojanje i rad Demohrišćanske partije, dakle one iste partije, koja je u drugoj polovini dvadesetog veka, bila najzaslužnija za poluvekovni, postfašistički oporavak i razvoj ove zemlje.)

A što se Vrhovnika tiče, da čitaoce Monitora još jednom podsetimo i na ovo: autor ove kolumne, glavni i odgovorni urednik ovog nedeljnika, Esad Kočan, i poslanik PZP, pokojni Koča Pavlović, protiv našeg Vrhovnika i vrha, 2014. podneli su Krivičnu prijavu, upravo za genocid u Srebrenici 1995. Prijava je, od strane režima, promptno odbačena, ali je ona nezastarivost ostala, i to je jedino što je u ovoj stvari, bilo i ostalo, pravno dobro i održivo. Sve ukazuje na to, da je ovde po sredi, još jedan divlji, ali pravno neodrživi, ričardholbrukovski imunitet.

Prethodna rečenica najavljuje još jedan važan, možda čak najvažniji, a svakako najmoćniji, drugi deo spektra zloupotreba Rezolucije UN o genocidu u Srebrenici 1995. Onaj koji čine vrhovi i vrhovnici SAD i Zapada, kada ovu rezoluciju, upravo ovih dana, stavljaju u funkciju prikrivanja odnosno potiskivanja iz vidnog polja, sopstvenog saučesništva u jednom drugom, novom, zapravo tekućem genocidu u Gazi, koji se odvija u poslednjih sedam-osam meseci, i koji još uvek traje. A za ovaj drugi, Ričard Folk, jedan od najvećih, ako ne i najveći ekspert za međunarodno pravo i genocid, u SAD i u svetu, uz to i američki Jevrej, ovih dana, u Znet-u, kaže kako je „najtransperentniji genocid svih vremena“. Kojeg ne bi moglo biti, da nije najdirektnijeg „saučesnšitva“ odnosno pomaganja naoružavanjem neposrednih izvršilaca, ultradesničarske vlade i vojske Izraela, od strane vrhova i vrhovnika SAD i Zapada.

Konačno, tu je i treći deo našeg spektra, kojeg čine, ako ne najgore zloupotrebe, a onda sigurno neadekvatne promocije Rezolucije UN o genocidu u Srebrenici 1995. Koji, treći deo ovog spektra, opet, obuhvata najmanje tri vrste subjekata. Prvu vrstu ovih subjekata, čini najveći broj nevladinih organizacija u Crnoj Gori. Koje su ovih dana inicirale jednu od najmasovnijih peticija podrške Rezoluciji UN o genocidu u Srebrenici 1995. Ali u kojoj nije bilo ni reči o notornoj zloupotrebi ove rezolucije od strane DPS i SAD. Pa je i ovu peticiju, tako rado i prevarno, potpisao i sam DPS.

Drugu vrstu subjekata trećeg dela ovog spektra, čine neki politički subjekti samih Bošnjaka, među njima posebno Bošnjačka stranka, politički najreprezentativniji subjekt ovog naroda u Crnoj Gori posle hiljadudevtstodevedesetih. Najpre sebi, a onda i široj javnosti, ova stranka i slični subjekti, moraju da odgovore na jedno prilično mučno pitanje. Kako su toliko godina, naime, mogli da budu u koaliciji i vlasti, sa DPS i njegovim vrhovnikom. Dakle upravo sa onima koji su bili glavni saučesnici i pomagači u genocidu u Srebrenici 1995.

Treću vrstu trećeg dela ovog spektra, čini jedan veoma osobeni subjekt iz Bosne i Hercegovine, koji je zapravo najtragičniji.  Udruženje Majke Srebrenice. Koje su javno ustale u odbranu Mila Đukanovića. I tako postale dvostruke žrtve sopstvene tragedije. Najpre, kada su u ovom genocidu izgubile svoje najmilije. A onda, i kada su, očigledno, postale žrtve, beskrupolozne Vrhovnikove laži i manipulacije.

Pri samom kraju ovog sumornog pregleda realnog a ne samo retoričkog stanja stvari, kada je reč o genocidu u Srebrenici 1995., i jedno holističko i sintetičko pitanje. Koliko je, naime, u svemu ovome, stvarne, a koliko samo retoričke kulture sećanja. A koliko one druge, surove i kameleonske, ali (nad)moćne kulture zaborava, laži i zločina? Uz još samo jednu, poslednju napomenu. Da prilično depresivan odgovor na ovo pitanje, nikako ne bi trebalo shvatiti kao razlog za odustajanje, nego, naprotiv, kao samo još jedan, dodatni razlog za nastavak borbe za istinu, pravo i pravdu. Kada je reč o genocidu u Srebrenici 1995., ali i onom u Gazi 2023-2024., i o svakom drugom genocidu i zločinu, u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

I na samom kraju, samo još jedan kratki i završni postkriptum. U buci i besu oko Rezolucije UN o genocidu u Srebrenici 1995., nedovoljno je, ukoliko uopšte, primećena i jedna potencijalno obećavajuća, mada još uvek neizvesna novost. Da su negatori genocida u Srebrenici, u poslednjih nekoliko sedmica, uz staro, čak agresivnije negiranje ovog genocida, po prvi put izašli i sa jednim relativno novim elementom. Priznanjem da se u Srebrenici 1995. dogodio „veliki zločin“. Znamo, od „velikog zločina“ do genocida, samo je jedan korak.

Dobro bi bilo kada bi ova novost bila stvarna i iskrena a ne samo retorička. I kada bi u daljem razvoju svi pa i negatori genocida u Srebrenici 1995., vodili računa o razlici između pravne i naučne istine, uopšte pa i u ovom pitanju. Naučna istina je najčešće kompleksna, multiperspektivna i otvorena, a pravna istina uvek mora biti jedna, poznata i prihvaćena, makar u društvu koje hoće da uspostavi vladavinu prava. A pravna istina o genocidu u Srebrenici 1995., sadržana je u onih nekoliko pravosnažnih i osuđujućih presuda Haškog tribunala. Ukoliko je ona novost kod naših negatora genocida stvarna i iskrena, onda bi ova svest o pravnoj istini o genocidu u Srebrenici 1995., morala biti dovoljna. Za onaj njihov još jedan korak. I za naš zajednički, novi i bolji početak.

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Ratovi i satovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije teorije

 

 

Kada je reč o odgovornosti samog vrha odnosno vrhovnika, za ratove i ratne zločine iz 1990-ih, i za zločine organizovanog kriminala nakon njih, za šest godina novih vlasti, nije učinjeno gotovo ništa. Oni satovi, koji nisu, ili jesu, prijavljeni ASK-u. I početak procesuiranja brata, zbog nedozvoljenog držanja oružja, ukoliko to uopšte može da se poveže sa ovim. I, naravno, ona zastara afere Telekom.

U javnosti, poznatoj po bogatoj imaginaciji, o ovom, malo je reći, veoma mršavom skoru, već su razvijene dve, dakle ne samo jedna, nego dve teorije. Prva je teorija Al Kapone, da ju ovde tako nazovem, a druga je jedna vrsta teorije zavere.

Ali, da krenem redom. Teorija, kojoj sam dao ime po jednom od najpoznatijih mafijaša u svetskoj istoriji, polazi od one poznate činjenice, da je ovaj, odgovoran za nekoliko desetina najbrutalnijih mafijaških likvidacija, osuđen zbog izbegavanja plaćanja poreza. Pa pristalice ove teorije, smatraju da će tako biti i sa našim vrhovnikom. To jest, da su oni satovi, i ono nedozvoljeno držanje oružja, samo prvi korak.

Druga teorija je jedna vrsta teorije zavere. Kao i sve teorije zavere, i ova teorija se oslanja na neke elemente realnosti. A najviše na tvrdnju, da su neki delovi novih vlasti, sa našim vrhovnikom, napravili tajni dil. Da oni njemu garantuju slobodu od krivičnog progona, a on njima neku korist.

Da odmah kažem, od ove dve teorije, meni je bliža ova druga, ali ni nju ne prihvatam u celini. Posebno ne njenu preteranu konspirativnost. Umesto ovog jednog jedinog faktora, na kojem insistira rečena teorija zavere, meni je najkredibilnija varijanta, koja u pomoć poziva, najmanje tri faktora. Prvi, unutrašnji, na strani bivših. Drugi, takođe unutrašnji, ali na strani novih. I treći, vanjski, i savim novi.

Da i ovde krenem redom. Prvi, unutrašnji, na strani bivših. Ovde imam na umu, bespregledne širine i dubine, u svim granama i institucijama vlasti, posebno u pravosuđu, koje su za sobom ostavile stare, trideset godina nesmenjive DPS vlasti. Da je i samo deset procenata, od ovih širina i dubina, produžilo lojalnost DPS, bilo bi dovoljno, i to ne samo za neku fantastičnu teoriju zavere, nego i za sasvim skromnu, ali značajnu pomoć vrhovniku, da produži svoju nekažnjivost.

Drugi faktor, koji objašnjava produženu nekažnjivost našeg vrhovnika, isto tako je unutrašnji, ali se odnosi na delove nove vlasti. Pri čemu nije uopšte neophodna ona varijanta sa nekim koristima. Sasvim dovoljna je i varijanta, sa tipom, kojem krivična i ukupna pravda, nije najviši prioritet, a to već nije ni malo nerealno. Posebno ukoliko je reč o pripadnicima novih vlasti, koji su 1990-ih bili u ratno-nacionalističkoj gravitaciji DPS, i, u toj gravitaciji, kao izotopi, ostali i danas.

Treći faktor, koji objašnjava produženu nekažnjivost našeg vrhovnika, je vanjski, i sasvim nov. Najkraće ime mu je predsednik SAD Donald Tramp, posebno od početka njegovog drugog mandata 2025. Ali i to je samo najkraće ime. Za veliku i negativnu, istorijsku i sistemsku promenu. Od još uvek i koliko-toliko normalnog, u potpuno nenormalni, podivljali i apokaliptički ultra-kapitalizam. Koji je već otvoreno proglasio kraj ljudskih prava, međunarodnog prava i vladavine prava. I koji ova prava najdirektnije i najzverskije krši i gazi svakoga dana.

Sve u svemu, stanje stvari je dosta loše. Tako da, u ovom stanju, mi, koji i dalje insistiramo na odgovornosti za najteže, ratne i mafiokratske zločine, ostajemo bez dovoljne podrške. Ali, za nas, to je samo razlog više, da se, za tu odgovornost, još više založimo.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Ćutanje koje govori

Objavljeno prije

na

Objavio:

O ratovima i ratnim zločinima 1990-ih. Nove generacije. Stari izotopi

 

 

Šest godina ćutanja novih vlasti, pa i njenih najboljih delova, GSDT i njegovog tima, o ratovima i ratnim zločinima 1990-ih, u javnosti je, isto tako, u velikoj meri, ispraćeno ćutanjem. Zbog čega ovo i ovoliko ćutanje? I to o jednoj ovoliko važnoj stvari.

U ovoj kolumni, potrudiću se da dam odgovor na ovo pitanje. I da pokažem, da je ćutanje o kojem je reč, zapravo, ćutanje koje govori. A u podnaslovu ove kolumne, navedena su i dva glavna faktora, koja su, po mom mišljenju, dva glavna uzroka odnosno izvora ovog ćutanja. Nove generacije. I stari izotopi.

Da krenem redom. Najpre, nove generacije. Šta pod ovim podrazumevam? Pa, pre svega, činjenicu koja nije dovoljno primećena, ali koja je značajna. A to je činjenica, da je 30. avgusta 2020., istovremeno sa prvom mirnom, izbornom i demokratskom smenom vlasti u celokupnoj istoriji Crne Gore, došlo i do smene generacija.

A ova smena generacija, imala je, i ima, najmanje dve strane. Prvu, koja govori o tome, da autor ove kolumne, i njegova, odlazeća generacija, uprkos svim svojim naporima, u proteklih više od trideset godina, nisu uspeli u ostvarivanju jednog od svojih najznačajnih ciljeva, da notorni počinioci najvećih i najstrašnijih ratnih zločina u našoj novijoj istoriji, budu privedeni pravdi. Tolika je bila, delom i ostala, moć naše ratne i poratne političke oligarhije i mafiokratije.

Druga strana ove smene, objašnjava ponašanje nove, dolazeće generacije. Koja, u  svom neposrednom iskustvu, nije imala one strašne postjugoslovenske ratove iz 1990-ih, a nije ih imala ni u obaveznoj udžbeničkoj i široj školskoj literaturi, opet zbog moći one političke oligarhije i mafiokratije. Pa je onda i sasvim razumljivo, da ovoj generaciji, ratovi i ratni zločini iz 1990-ih, nisu ni mogli da budu visoki, a posebno ne najviši politički prioritet.

A šta su stari izotopi? Sećate se onoga iz hemije, dugih, veoma dugih vremena poluraspadanja radioaktivnih elemenata, kao onog od urana do olova, i onih njihovih među-elemenata, brojnih izotopa. Ovde, u našoj „radioaktivnoj“ politici, reč je o izotopima ratno-nacionalističkog DPS i njegovih saveznika iz 1990-ih. Čiji je vek trajanja duži, mnogo duži, od vremena jedne generacije. Pa zbog toga, i u današnjoj Crnoj Gori, imamo mnoštvo izotopa DPS iz 1990-ih.

U stvari, kada se bolje pogleda, današnje stanje u Crnoj Gori, kada je reč o ratovima i ratnim zločinima 1990-ih, najbolja je ilustracija, našeg ukupnog društvenog i istorijskog neuspeha. Jer je najmanje tri četvrtine parlamentarne većine, i najmanje tri četvrtine parlamentarne opozicije, ova ili ona varijanta političkih naslednika onih ratno-nacionalističkih izotopa DPS. I, jer je prisustvo političkih naslednika onih oko dvadeset procenata antiratnih indipendista Crne Gore iz 1990-ih, više od tri decenije kasnije, u današnjem parlamentu Crne Gore – ispod cenzusa.

Sve ovo još i dodatno pogoršava činjenica da, u poslednjih trideset i više godina, ne samo da nije došlo do evropeizacije Balkana, kako smo se mi nadali u našim najmračnijim 1990-im, nego, upravo obrnuto, Evropa i svet su se, za to vreme, balkanizovali. I još gore. Sa usponom trampizma, čitav svet je ušao u novi talas globalnog haosa i nasilja. U kraj međunarodnog prava i poretka. I u akutnu zonu apokaliptičkog kapitalizma.

Šta da se radi? Za sebe i svoju generaciju, preciznije za antiratne i indipendističke delove svoje generacije, odgovor znam. Borba se nastavlja. Zbog toga što mi jednostavno nismo naučili drugačije.

Za nove generacije, ne znam, jer ih, posebno od odlaska u mirovinu 2022., nedovoljno poznajem. Ali im, naravno, želim sve najbolje. A ukoliko osete potrebu za tim, neka pogledaju Monitor iz 1990-ih. Zbog toga što je Monitor bio i ostao najbolji svedok 1990-ih.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Luča

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tehnološka renta Janisa Varufakisa. Protiv Tehnomanije Ilona Maska i Ultrakapitalizma Donalda Trampa

 

 

Velika laž našeg vremena ima bezbroj imena ali su dva među njima danas najveća. To su Ilon Mask i Donald Tramp. Ilon Mask, najbogatiji čovek na planeti, koji svakodnevno širi laž Tehnomanije, po kojoj su glavni izvor naučnog i tehnološkog progresa na ovoj planeti, on i ostali tehnooligarsi. I Donald Tramp, predsednik SAD, posebno od njegovog drugog mandata, koji isto tako svakodnevno širi laž Ultrakapitalizma, po kojoj su glavni izvor ovog progresa, on i ostali ultrakapitalisti.

Ovu laž, ove dvojice, i svih njihovih, konačno su prozreli, čak i brojni mejnstrimeri. Koji, posebno od početka drugog mandata ovog drugog, sve češće s pravom ukazuju na to, da trampizam definitivno znači, kraj tridesetivišegodišnjeg takozvanog neoliberalnog modela i konsenzusa, i početak velikog, globalnog i istorijskog haosa i nasilja. Ali čak ni oni, u traženju najdubljih izvora trampizma, po pravilu, ne idu dovoljno duboko.

Zato što su bili i ostali (neo)liberali. A (neo)liberalizam je, znamo, slab prema kapitalizmu, pa i prema ultrakapitalizmu kao sistemu. Zbog toga nikako, da najdublji izvor trampističkog haosa i nasilja, vide u tom sistemu. Nego su spremni da ga vide svugde drugo samo ne tamo. Otuda i njihova sklonost da taj izvor vide u ljudskoj gluposti, to jest u većem broju glupih u odnosu na broj pametnih.

A broj jednih i drugih nije bez značaja, ali je daleko od toga da bude najdublji izvor. Naprotiv, najdublji izvor trampizma, sam je ultrakapitalizam kao sistem. Sa svoja tri istorijska i sistemska ultra. Ultramonopolizmom, zbog kojih neki ovaj sistem već definišu kao neofeudalizam. Ultradesničarstvom, što je samo drugo ime za fašizam. I ultrapoznošću, koja dovoljno govori i sama sobom.

I ima još jedna stvar. Od 1945., kada je čovek, prvi put u svojoj istoriji, proizveo i isprobao nuklearno oružje, kapitalizam kao sistem, postao je apokaliptički kapitalizam. Koji sada na čelu ima „very special“ čoveka koji se zove Donald Tramp. A da na licu Donalda Trampa jasno prepoznate malignitete „ekstremnog narcisizma“ i sadizma, ne morate da budete neuropsihijatar, mada je i više od dvadeset vrhunskih neuropsihijatara SAD, ovu dijagnozu, za ovog čoveka, ustanovilo još uoči njegovog prvog mandata. Tako da su SAD, ali sa njima i čitav svet, danas, u rukama jednog opasnog, ekstremno opasnog čoveka. Ali to, čak ni probuđeni mejnstrimeri, ne žele, ili ne mogu, da vide.

A broj onih koji to mogu, i koji to svakodnevno čine, nije mali, ali je njihov sistemski uticaj, od strane trampista, ali i od strane mejnstrimera, blokiran. Jedan od najpoznatijih među njima je Janis Varufakis, bivši ministar finansija Sirizine leve vlade Grčke, profesor ekonomije na nekoliko svetskih univerziteta, i lider panevropskog i levog DiEM25.

U kontekstu ove kolumne, poseban, pa i najveći mogući značaj, imaju ideja i predlog Janisa Varufakisa, za uvođenje tehnološke rente. Koja bi funkcionisala u predistributivnoj, a ne u redistributivnoj fazi ekonomije. Jer bi se na taj način, u opšte dobro, po zasluženom automatizmu, pretvaralo ono, što je zasluga Đordana Bruna i drugih najvećih i najzaslužnijih za naučni i tehnološki progres, a ne zasluga tehnomanijaka i ultrakapitalista.

Analogija između tehnološke rente, koju je predložio Janis Varufakis, na jednoj, i prirodne/naftne rente, koju već decenijama primenjuje Norveška, na drugoj strani, sasvim je opravdana. Ovu analogiju, u ovoj kolumni, posebno navodim i ističem, samo da bi se videlo, da je reč o nečemu što nije nepoznato, naprotiv. Samo što je problem u tome, što se tome suprotstavljaju, ne samo jedan poluludi predsednik, nego i najveći broj mejnstrimera, koji imaju svest o poluludom, ali ne i svest o ultrakapitalizmu kao sistemu, iz kojeg ovaj dolazi, i za kojeg radi.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo