Povežite se sa nama

Izdvojeno

Opasna vremena, opasne riječi

Objavljeno prije

na

S obzirom na to  da se rat u Ukrajini nastavlja i Rusija naizgled značajno napreduje, znakovi nisu ohrabrujući. Strah od toga šta bi se moglo dogoditi, ako Ukrajina posustane, stvorio je osjećaj hitnosti, a kao rezultat toga, retorika evropskih lidera (nekih, iako ne svih) porasla je na ponekad zabrinjavajući nivo

 

 

Evropa je uhvaćena između sigurnosti post-hladnoratovskog sigurnosnog poretka i nove stvarnosti kojoj se još nije prilagodila i u kojoj su te  sigurnosti gotovo nestale. Puna ruska invazija na Ukrajinu, u februaru 2022., odvukla je stari kontinent nevoljno u novi i opasan svijet, u svijet u kojem je nuklearno naoružana sila narušila suverenitet susjedne zemlje i uputila brojne prijetnje, pa i nuklearne prijetnje, svakome ko se usudio da se miješa u njihovu “specijalnu vojnu operaciju”. Iako su prijetnje od upotrebe nuklearnog oružja dostigle vrhunac u prvim mjesecima invazije, one se nisu značajno smanjile. U martu ove godine, ruski predsjednik Vladimir Putin je javno rekao da vjeruje da u Ukrajini već postoji ograničen broj NATO vojnika i upozorio da bi direktni sukob između Rusije i zapadne vojne alijanse mogao izazvati globalni sukob.

S obzirom na to da se rat u Ukrajini nastavlja i Rusija naizgled značajno napreduje, znakovi nisu ohrabrujući. Strah od toga šta bi se moglo dogoditi, ako Ukrajina posustane, stvorio je osjećaj hitnosti, a kao rezultat toga, retorika evropskih lidera (nekih, iako ne svih) porasla je na ponekad zabrinjavajući nivo koji je na ivici. Generalni sekretar NATO-a, Jens Stoltenberg nedavno je za britanski nedeljnik The Economist rekao da bi države članice trebalo da dozvole Ukrajincima da koriste zapadno oružje za gađanje ruskih ciljeva u  Rusiji. I  francuski predsjednik, Emanuel Makron i ministar spoljnih poslova Poljske, Radosłav Sikorski, upozorili su da može postojati potreba za slanjem trupa u Ukrajinu, pri čemu je potonji podvukao da je potrebno dugoročno ponovno naoružavanje Evrope da bi se suprotstavilo ruskim imperijalnim ambicijama.

Njemački kancelar, Olaf Šolc, koji je dugo vremena oklijevao da dâ zeleno svjetlo Ukrajini za napad na ciljeve unutar Rusije, promijenio je kurs i odlučio se za francusku liniju. To dolazi samo nekoliko sedmica nakon što je Njemačka opozvala svog ambasadora u Moskvi nakon što je optužila Rusiju za cyber napad na vladajuću Socijaldemokratsku partiju u zemlji 2023. godine, što je izazvalo strah od potencijalnog uplitanja Rusije u izbore u EU u junu, izbore u Velikoj Britaniji u julu i američke izbore u novembru ove godine.  U Velikoj Britaniji se govorilo o civilnoj mobilizaciji, potrebi da se stanovništvo psihološki pripremi za rat i da se naglo povećaju izdaci za odbranu. Kao i njegov poljski kolega, britanski ministar vanjskih poslova, David Kameron nedavno je rekao da Ukrajina ima pravo da koristi oružje kojim ga je snabdjela Velika Britanija za napad na ciljeve unutar Rusije. Bivši oficir britanske vojske, Hamiš De Breton-Gordon, također je iznenadio javnost svojom oštrom procjenom da bi se britanske trupe mogle “suočiti s Putinovim snagama ove godine”.

Oni kolektivno odgovaraju ne samo na pomake Rusije u Ukrajini, nego i na ono što oni navode da je kontinuirana ruska kampanja podmetanja i sabotaže koja, tvrde neki zapadni analitičari, predstavlja obrazac ponašanja koji je u skladu s njihovim predviđanjima o akcijama koje će Rusija preduzeti prije direktnog sukoba sa NATO-om. Sve što Rusija radi – od špijunaže, ometanja GPS signala, guranja migranata preko granica, agitiranja u zemljama u kojima imaju neku podršku – dio je hibridnog rata koji evropska javnost tek treba da shvati. Sasvim je, naravno, drugačija slika u Rusiji, gdje se javnosti već dugo govori da zemlja nije samo u ratu u Ukrajini, već je uključena u proxy rat sa NATO-om i u rat vrijednosti sa Zapadom.

Tenzije su, čini se, ponovo dostigle vrhunac. U prvoj sedmici maja Kremlj je objavio da počinje raketne vježbe u blizini ukrajinske granice, simulirajući upotrebu taktičkog nuklearnog oružja, namijenjenog za upotrebu na bojnom polju, kao odgovor na Makronove i Kameronove izjave, za koje glasnogovornik Kremlja, Dmitri Peskov , kaže da su bile “provokacije” koje su izazvale “potpuno novu rundu eskalacije”. Njegove riječi su samo pojačale strah i napetost u Evropi. Cilj Kremlja je, naravno, da sije strah u Ukrajini i zapadnim prestonicama, i da pokuša da ubijedi zapadno stanovništvo da se suprotstavi kontinuiranom naoružavanju Ukrajine od strane njihovih vlada. Rusija ne želi otvoreni sukob s NATO-om, a upotreba taktičkog nuklearnog oružja bila bi u suprotnosti s ruskom nuklearnom doktrinom – vraćanje na upotrebu nuklearnog oružja samo ako bi se država suočila s egzistencijalnom prijetnjom. Upotreba takvog oružja imala bi nesagledive rizike za Rusiju i gotovo sigurno bi prekinula njihovo strateško partnerstvo s Kinom. Putin ne želi nuklearni rat, ali želi Ukrajinu i spreman je koristiti nuklearne prijetnje da testira odlučnost Zapada.

Međutim, ne može se pobjeći od realnosti da se nalazimo u opasnom geopolitičkom okruženju i da predstoje ključni izbori u EU, Velikoj Britaniji i SAD-u, te potencijal za eskalaciju u Ukrajini u sljedećih šest mjeseci će donijeti više neizvjesnosti. Iz istorije znamo da u opasnim vremenima prijetnje i oštre riječi služe za povećanje tenzija i sve više za moguće pogrešne interpretacije i pogrešne procjene. Retorika može biti opasno oružje i nju treba koristiti s najvećim oprezom u slomljenim vremenima.

 

Kenet MORISON
(Autor je profesor istorije i direktor Instituta za humanističke i političke studije Univerziteta De Montfort u Velikoj Britaniji. Autor je sedam knjiga o modernoj istoriji Zapadnog Balkana.)

Komentari

FOKUS

PRERASPODJELA MOĆI POSLIJE 30. AVGUSTA 2020.: Borba za duvansko nasljeđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preuzimanje duvanskih poslova nakon smjene DPS vlasti okupilo je kriminalce, policajce i kontroverzne biznismene – neke nove i neke stare. Tužilaštvo je na potezu. Ili je duvanska priča (ponovo) u rukama neke od druge dvije grane vlasti

“Biće sada velike borbe”, kazivao je jedan dobro upućen i pronicljiv čovjek nedugo nakon avgustovskih izbora 2020. i smjene višedecenijske DPS vlasti koja je uslijedila. Na iznenađenje svojih sagovornika, on nije najavljivao juriš oslobodilaca na zarobljene institucije kriminalno-koruptivnog sistema, već bitku za preuzimanje i kontrolu njegovih poluga moći. Sa naglaskom na uhodane švercerske kanale pod patronatom (djelova) bivših vlasti.

Ubrzo je stigla potvrda da se stvari kreću u tom pravcu. Unutar tridesetoavgustovske većine, već početkom 2021. godine, krenule su prve međusobne optužbe o interesima njihovih zvaničnika u različitim tranzitnim poslovima. Ponajviše duvanskim. Pandorinu kutiju otvorio je Nebojša Medojević pa su mu se, uskoro, pridužile kolege iz tada vladajuće koalicije, prozivajući saborce iz vlasti koji, navodno, nijesu odoljeli izazovima unosnih duvanskih poslova.

U tom su kontekstu pominjani članovi porodice nekadašnjeg premijera Zdravka Krivokapića, potpredsjednik vlade nadležan za sistem bezbjednosti Dritan Abazović i njegova URA, ministar finansija Milojko Spajić… Sve skupa sa nekim policijskim zvaničnicima i sveštenicima SPC.

Te su priče dobile svojevrsnu potvrdu nakon hapšenja Rada Miloševića (URA), nekadašnjeg direktora Uprave prihoda i carina, u decembru 2022., nakon gubitka milionski vrijednog tovara zaplijenjenih cigareta. Nestanak dupke punog kamiona koji je zaplijenjene cigarete prevozio iz carinskog skladišta u Podgorici ka spalionici u Nikšiću registrovale su, umjesto domaćih pripadnika sistema bezbjednosti, strane partnerske službe. Uhapšeno je, uz Miloševića, 20-tak osoba među kojima je popriličan broj državnih službenika, a SDT do danas nije okončalo istragu koja je, u međuvremenu, “proširena” makar dva puta. Dok se čeka epilog tog slučaja, Milošević tvrdi da mu je “sve namjestila” ANB.

U aprilu prošle godojne, nakon hapšenja predsjednika opštine Budva Mila Božovića (NSD, odnosno, nekadašnji DF), priča o učešću novih vlasti u starim švercerskim poslovima dobila je još jednu dimenziju. I veći nivo, pošto se Božović tereti za učešće u švercu kokaina. Ali, ni ta priča još nema sudski epilog.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLIJE IBAR-A: Ko će u vlast, ko niz vodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar pravde Andrej Milović, ukoliko parlamentarna većina usvoji  prijedlog premijera Milojka Spajića  za njegovo razrješenje, neće sa te pozicije otići zbog IBAR-a, ili loših zakonskih rješenja.  U središtu političkih trvenja u vlasti, kojih je sve više, nijesu  principi i reforme, već borba za moć

 

Tek što su u parlamentu usvojeni tzv IBAR zakoni, krenula su politička trvenja. Sedmica je otvorena konferencijom za štampu ministra pravde Andreja Milovića, na kojoj je on pozvao premijera Spajića da predloži Skupštini  da ga razriješi.

„Predsjedniče Vlade Spajiću, pozivam Vas da uputite prijedlog Skupštini za smjenu ministra pravde koji Vas je svugdje branio. Šta će reći plenum i kako će komentarisati moj dosadašnji rad – vidjećemo”, saopštio je Milović. U nastavku je obrazlagao kako je zbog IBAR-a ćutao kada je „mučki protivstatutarno“ isključen iz Pokreta Evropa sad, te ocijenio da je došlo vrijeme da Spajić i on svedu političke i institucionalno račune: „Prije negoli njegovo toksično okruženje, a onda i on povuče sve ka ponoru, kako PES koji je počeo da vuče ka ponoru, tako Vladu i cijelu Crnu Goru“.

Konferencija je uslijedila nakon što je Spajićeva Vlada donijela krajem sedmice odluku da jedan od IBAR zakona iz domena pravosuđa u parlamentu na završnoj sjednici  predstavlja Momo Koprivica, potrpedsjednik Vlade za politički sistem, a ne ministar pravde. Prethodno je Spajić uputio notu predsjedniku Parlamenta Andriji Mandiću da ministri ne mogu u Skupštini prihvatiti bez konsultacija sa Vladom amandmanske intervencije. Nakon što je Milović prihvatio jedan od amandmana, za koji kaže da je „čisto tehnički“, odlučeno je da ga zamijeni Koprivica, koji bi prema nezvaničnim izvorima, mogao biti novi ministar pravde.

Premijer je uzvratio prijedlogom Skupštini za razrješenje Milovića.  „Nakon što sam, kada su mi obaveze to dozvolile, ispratio današnji nastup ministra Andreja Milovića, moram priznati da sam sasvim siguran u ispravnost odluke da Skupštini predložim njegovo razrješenje“, ocijenio je Spajić odmah nakon konferencije, nakon čega je taj prijedlog uputio parlamentu.

“Sa tom odlukom, istini za volju, upoznao sam ga prije njegovog javnog istupa, što njegovu konferenciju za medije u konačnom čini običnom predstavom za javnost”, saopštio je.  „Preciznosti radi, Milovićevi raniji nastupi u javnosti, na koje sam mu vrlo jasno skretao pažnju, a na momente ih se i stidio, razlog su podnošenja prijedloga za njegovu smjenu, koji zbog rada na ispunjavanju evropske agende nije mogao biti podnijet ranije”.

Konačno, Spajić je optužio Milovića da je “stao rame uz rame sa predsjednikom Crne Gore  u pokušaju destabilizacije integriteta Vlade i time urušavanja evropskog puta Crne Gore”.  Spajić tvrdi : “Nije slučajnost da u trenutku kada su i Vlada i Skupština demonstrirale rezultate u poglavljima 23 i 24 i ispunile neophodne uslove za dobijanje IBAR-a, kreće koordinisana opstrukcija ministra Milovića i predsjednika Milatovića”.  Milatović je prethodno odbio da potpiše dva od 12 IBAR zakona koji su mu upućeni. Jedan se odnosi na zakon o RTCG, a drugi o sudskom savjetu. Civilni sektor smatra da su Milatovićevi razlozi za kritiku tih rešenja opravdani.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

AFERA TUNEL: Izgubljeni u mraku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok čekamo da istina konačno izađe iz tunela, ako tamo već nije trajno zatrpana i zabetonirana, predstavnici nove vlasti svu krivicu za sve evidentniji neuspjeh istrage prebacuju na svoje prethodnike. Ostaje samo kontinuitet neriješenih zločina koji su potresli Crnu Goru

 

Da je u administrativnom centru Podgorice, u kojem se nalaze najvažnije državne institucije, u tajnosti iskopano 30 metara tunela od stambene zgrade do depoa Višeg suda, saznali smo u septembru prošle godine. Činjenica da je, neopaženo, moguće iskopati tunel u zoni u kojoj se nalaze štićeni objekti poput Skupštine, Vlade, Ustavnog suda, Centralne banke, otvorilo je brojna pitanja o stanja u bezbjednosnom sektoru u Crnoj Gori.

Devet mjeseci kasnije sumnje su samo produbljene. Ove sedmice, Osnovni sud u Podgorici ukinuo je pritvor državljaninu Srbije Vladimiru Eriću, osumnjičenom da je učestvovao u kopanju tunela koji je vodio do depoa Višeg suda. Erić je bio u pritvoru od marta, kada je na osnovu međunarodne potjernice izručen iz Švedske. Iz suda je saopšteno da se Erićev DNK ne poklapa sa tragovima koji su pronađeni u tunelu.

,,Imajući u vidu navedene rezultate DNK vještačenja, dovedena je u pitanje osnovana sumnja da je okrivljeni izvršio krivična djela stavljena mu na teret, što za posljedicu mora imati ukidanje pritvora okrivljenom”, naveli su iz suda. Iz Osnovnog državnog tužilaštva su uložili žalbu Višem sudu na ovu odluku, te naveli da imaju dokaze i da je njihova istraga u završnoj fazi.

U sklopu istrage, do sada su bile uhapšene četiri osobe iz Podgorice – Katarina Baćović, Nikola Milačić, Ivica Piperović i Marijan Vuljaj, zbog sumnje da su povezani sa kopanjem tunela. Vrhovni sud u januaru ove godine odbio je da im produži pritvor, jer Osnovno tužilaštvo nije navelo za koje krivično djelo ih tereti, za koji period, niti su date činjenice na osnovu kojih se traži produženje pritvora.

Po saznanjima policije u kopanju tunela učestvovali su i državljani Srbije Veljko i Milan Marković, Dejan Jovanović i Vladimir Erić. Osim oslobođenog Erića, ostali osumnjičeni su i dalje nedostupni crnogorskim istražiteljima. Tokom dosadašnje istrage nije pronađen nijedan predmet iz dokaznog materijala koji je ukraden iz depoa Višeg suda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo