Na  konferenciji za novinare 9. maja,  Putin je obećao da će sukob s Ukrajinom uskoro biti završen. Možda još vjeruje da pobjeđuje. U tom slučaju, ne shvata šta se dešava. Možda još računa na Trampovu pomoć. U tom slučaju, ne shvata da će Tramp, koji  otišao u Peking bez ikakvih postignuća u Iranu, biti zainteresovan za pomirenje SAD-a i EU. Možda se nada da će uplašiti EU destabilizacijom na Balkanu. U tom slučaju, može izazvati teške probleme balkanskim zemljama, prije nego što prizna da je ponovo pogriješio u procjeni

Ruski predsjednik Vladimir Putin sastao se 9. maja sa formalnim predsjednikom Republike Srpske Sinišom Karanom, predsjednikom Narodne skupštine Nenadom Stevandićem i Miloradom Dodikom, predsjednikom vladajuće stranke Savez nezavisnih socijaldemokrata. Prisutan je bio i Duško Perović, predstavnik Republike Srpske u Moskvi. Na pregovorima, koji su počeli odmah nakon toga, Rusiju su predstavljali ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, zamjenik premijera Aleksandar Novak, zadužen za energetska pitanja, predsjednički pomoćnik Jurij Ušakov, koji ima veliki utjecaj na vanjsku strategiju Kremlja, i Anton Šalajev, koji nadgleda pitanja trgovine i ekonomske saradnje.

Spisak članova ruske delegacije može navesti na zaključak da će Republika Srpska postati važan politički i ekonomski partner Rusije. Teško je zamisliti da Kremlj očekuje značajnu dobit od podrške ekonomskim projektima Banja Luke, ali njenu političku aktivnost Vladimir Putin može smatrati izuzetno važnom. I tu sugestiju potvrđuju i njegove riječi na sastanku (veći dio je bio zatvoren, ali je njegovom početku prisustvovala štampa).

Ruski predsjednik je izjavio da je između njega i Milorada Dodika uspostavljena „konstruktivna, redovna interakcija“ i da je Rusija čvrsto posvećena nastavku saradnje s Republikom Srpskom. Bliske veze između Republike Srpske i Rusije zasnivaju se na „vjekovnim tradicijama prijateljstva i duhovnoj povezanosti između Srpskog i Ruskog naroda“. Putin je pohvalio vladine lidere zbog zajedničkih stavova i potvrdio da Kremlj dijeli njihov „pristup situaciji u Bosni i Hercegovini, na Balkanu i u Evropi“. Prema Putinovim riječima, Moskva i Banja Luka su udružile svoje napore u borbi „za formiranje pravednijeg svjetskog poretka“.

Nakon ove izjave, stiče se snažan utisak da je Putin na ivici nove tragične greške, koja bi ponovo mogla izazvati katastrofalne posljedice. U pokušaju da natjera Evropu da se povinuje želji Rusije da zadrži kontrolu nad postsovjetskim prostorom, već je napravio tri fatalne greške, računajući na saveznike koji su se svaki put pokazali preslabim ili čak nepostojećim.

U martu 2014. godine, Putin je odlučio anektirati Krim, jer nije želio izgledati kao gubitnik nakon svrgavanja Janukoviča. Očekivao je da će njegovi politički saveznici u Evropi moći uvjeriti Angelu Merkel, koja je u to vrijeme bila njemačka kancelarka, i druge lidere važnih zemalja EU, da ruske akcije treba ignorisati iz ekonomskih razloga. Prevario se. Evropske vlade nisu mogle dozvoliti da otvoreno kršenje međunarodnog prava ostane nekažnjeno.

Evropske investicije u rusku ekonomiju su smanjene, izvoz tehnologija i mašina u Rusiju bio je ograničen, a uvoz ruske nafte i plina počeo je opadati. Kako bi uplašio evropske zemlje daljom eskalacijom društvenih nemira u Ukrajini, Kremlj je podstakao oružani sukob u Donbasu. Ali,  Evropa nije priznala rusko vlasništvo nad Krimom u zamjenu za obnovu mira u Donbasu. Kao rezultat toga, Putin se upleo u izuzetno skup vojni sukob, koji se nije mogao okončati bez dobre volje Kijeva. Kijev nikada nije bio zainteresiran za reintegraciju dijela Donbasa pod ruskom kontrolom u Ukrajinu pod Putinovim uslovima i nije imao namjeru ispuniti Minske sporazume, potpisane pod ruskim pritiskom.

U septembru 2015. godine, Putin je odlučio da se umiješa u sirijski građanski rat, i osim spašavanja predsjednika Bašara al-Asada, glavnog ruskog saveznika u regiji, jedan od glavnih ciljeva ove intervencije bio je upravljanje protokom sirijskih izbjeglica u Evropu. Prema Putinovim planovima, priliv je trebao biti brzo povećan, a to se očekivalo da će pomoći usponu desničarskih stranaka, koje je Kremlj smatrao perspektivnim političkim partnerima. Implementirajući ovu ideju, Moskva je uspjela nanijeti veliku štetu političkim sistemima nekih evropskih zemalja i integritetu EU. Glavni Putinov cilj ponovo nije postignut. Desničarske stranke najvažnijih zemalja EU, čak i ako su uspjele doći na vlast, nisu pokušale promijeniti pristup EU prema Rusiji. Ali, vodeće političke snage najvažnijih zemalja EU uspjele su formirati zajednički pristup prema Rusiji i počeo je postepeno povećavati ekonomske sankcije.

U februaru 2022. godine, Putin je odlučio uspostaviti kontrolu nad cijelom Ukrajinom kako bi natjerao njenu vladu da prizna aneksiju Krima i integraciju cijelog Donbasa u Rusiju. U tom slučaju, EU bi izgubila osnovu za sankcije, jer bi ruski teritorijalni dobici bili u skladu s međunarodnim pravom. Sada je jasno da je Putin očekivao da će milioni ukrajinskih građana podržati rusku invaziju. Nije važno da li je prevaren ili je postao žrtvom samoobmane. Glavno je da je ponovo napravio korak koji je izazvao katastrofalne posljedice za Rusiju, koja sada pati ne samo od evropskih, već i od opasnijih američkih sankcija. Osim toga, Rusija je uključena u rat koji je uplašio sve postsovjetske zemlje i oštetio rusku ekonomiju. Putin ne može prekinuti neprijateljstva, iako će nakon toga najteže sankcije biti ukinute, a rashodi državnog budžeta će se odmah smanjiti. On treba da dobije cijelu teritoriju Donbasa kako bi opravdao svoje postupke u očima ruskog društva. Američki predsjednik Donald Tramp nema ništa protiv toga, ali neće vršiti preveliki pritisak na Kijev. Vodeće zemlje EU, zahvaljujući prethodnim koracima koje je Putin napravio, žele da on postane što slabiji. Stoga žele da Ukrajina nastavi da se bori dok Rusija iz iscrpljenosti ne pristane na bezuvjetni prekid vatre.

Vladimiru Putinu je potrebna dodatna poluga uticaja na EU, a Milorad Dodik, koji javno podržava Trampa, suprotstavlja se EU, treba ruske investicije i dijeli zajedničke stavove s ruskim predsjednikom, može se smatrati savršenim alatom za tu svrhu. Siniša Karan, formalni predsjednik RS čiji je uvodni govor na sastanku s ruskim predsjednikom također snimila štampa, nagovijestio je moguću strategiju u tom smjeru.

Prije svega, Republika Srpska, prema Karanu, osnovana je „na historijskom naslijeđu“, koje uključuje saradnju Rusije, i nikome se ne smije dozvoliti da dovodi u pitanje patnju srpskog naroda i historijsku nepravdu, počinjenu nad njim. To znači da vlada Republike Srpske može izražavati stavove  protiv EU u ime cijelog srpskog naroda. Takođe, može otvoreno sarađivati s ruskim subjektima, podrivajući sankcije EU, jer je saradnja s Rusijom dio naslijeđa koje se ne može odbaciti.

Osim toga, Republiku Srpsku treba smatrati „historijski značajnim odgovorom na tragediju srpskog naroda“. Siniša Karan naglasio da je ovu definiciju dao Vladimir Putin. I Rusija i Republika Srpska su uvjerene da se tragedija koju je pretrpio srpski narod nikada ne smije ponoviti. U ime „cijelog srpskog naroda“ Siniša Karan se zahvalio Vladimiru Putinu na podršci, i naglasio da „osjećaj bratstva i prijateljstva“ između Republike Srpske i Rusije osigurava da će veze među njima postati jače. To znači da Milorad Dodik očekuje da će svaki pokušaj potkopavanja njegove pozicije biti smatran namjerom ponavljanja „tragedije srpskog naroda“ i da će mu Kremlj obezbijediti sve potrebne resurse da to spriječi. Milorad Dodik je, nakon sastanka s ruskim predsjednikom, koji ga je nazvao “dobrim starim prijateljem”, dao intervju najvećoj ruskoj novinskoj agenciji TASS, u kojem je rekao da je EU laž, a Vladimir Putin jedina nada za svijet.

Siniša Karan je nazvao Rusiju „našim najvažnijim strateškim partnerom na međunarodnoj sceni“ i dodao da želi dati „poseban naglasak“ tim riječima (čini se da srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić može saznati nešto zanimljivo iz te izjave). Rusija, koja je svjedočila Dejtonskom mirovnom sporazumu 1995. godine, nastavlja ga podržavati i stoga dokazuje „iskreno prijateljstvo“. Kao bliski prijatelj, Moskva će biti obavezna da pomogne Banja Luci da brani Dejtonski sporazum. Tako je, istu misao, varirao Karan.  Takav pristup pruža široko polje za djelovanje.  Nema znakova da će uskoro biti pokrenute aktivnosti usmjerene na destabilizaciju zapadno -balkansku regije. Ali,  Putin je odlučio pokazati da takvu mogućnost treba razmotriti.

Prošle jeseni je objavljeno da će Putin pokušati zauzeti ostatak Donbasa do kraja 2026. godine. U to vrijeme to se činilo vjerovatnim, jer izgledalo da je koherentnost ukrajinske odbrane narušena. Sada je ruska ofanziva ozbiljno usporena. Štaviše, posljednjih mjeseci Ukrajina je postigla značajnu prednost i u jurišnim dronovima i u presretačima dronovima. Ruske trupe trpe velike gubitke, posebno nakon što su ukrajinski dronovi počeli ometati evakuaciju ranjenika. Rusku naftnu i plinsku industriju uništavaju rakete i bespilotne letjelice dugog dometa. To ne dozvoljava vladi da koristi visoke cijene nafte za smanjenje budžetskog deficita.

Na konferenciji za novinare 9. maja, Vladimir Putin je obećao da će sukob s Ukrajinom uskoro biti završen. Možda još vjeruje da pobjeđuje u ratu. U tom slučaju, ne shvata šta se dešava. Možda još računa na Trampovu pomoć. U tom slučaju, ne shvata da će Tramp, koji je morao otići u Peking 13. maja bez ikakvih postignuća u Iranu, biti zainteresiran za pomirenje SAD-a i EU. Možda se Putin nada da će uplašiti EU destabilizacijom na Balkanu. U tom slučaju, može izazvati teške političke probleme u balkanskim zemljama, prije nego što prizna da je ponovo pogriješio u procjeni.

Dmitri GALKIN

Kina ima dovoljno vremena da se pripremi za vjerovatni sukob, i politički i vojno.  Kineska vlada pokušava to postići slijedeći primjer Jugoslavije, koja je zahvaljujući svojoj vodećoj ulozi u formiranju Pokreta nesvrstanih  bila u stanju suočiti se sa sovjetskim i američkim ambicijama, dobivši priliku za miran razvoj i ekonomski rast

Kina je 1. maja ukinula carine na robu svih afričkih zemalja. Jedini izuzetak je Eswatini (bivši Svazilend), koji ima diplomatske odnose s Tajvanom. Glavni dobitnici ove odluke su dva najveća svjetska proizvođača kakaa, Gana i Obala Slonovače, koje zajedno proizvode otprilike dvije trećine ukupne svjetske proizvodnje kakaa. Kineske carine na afrički kakao bile su vrlo visoke (do 30 posto), ali više neće ometati širenje Gane i Obale Slonovače na kineskom tržištu. Dva ključna saveznika SAD-a u zapadnoj Africi, koja ima strateški značaj zahvaljujući svojoj lokaciji, ostvarit će dobru zaradu u Kini. Kineska vlada je najavila da za dvije godine može preispitati svoju odluku i ponovo uvesti neke carine. I nema sumnje da će sve afričke zemlje, uključujući Ganu i Obalu Slonovače, pokušati izbjeći bilo kakve sukobe s Pekingom kako bi očuvale slobodan pristup kineskom tržištu.

Istog dana, američki predsjednik Donald Tramp obećao je uvođenje carina od 25 posto (pored ukupnih carina od 15 posto) na automobile i kamione proizvedene u EU. Njemačka čini otprilike 65 odsto  izvoza automobila iz EU u SAD i biće najteže pogođena Trampovom odlukom. Slovačka i Mađarska, koje su duboko integrirane u njemačke proizvodne lance, također će pretrpjeti gubitak. Neizbježno smanjenje izvoza negativno će uticati na italijansku i švedsku automobilsku industriju.

Naravno, postoji nada da Tramp može ukinuti nove carine. Međutim, to se neće dogoditi zbog želje da zemlje EU u budućnosti ostanu orijentirane prema SAD-u. Tramp može ublažiti svoj pristup prema EU-u ako bude zadovoljan ustupcima koje trenutno dobija. I, kao u slučaju Grenlanda, on će ih dobiti. Generalni sekretar NATO-a Mark Rutte 4. maja je novinarima na samitu Evropske političke zajednice u Armeniji rekao da će evropske zemlje poštovati poruku koju su dobile od američkog predsjednika. “Razočaranje s američke strane je opravdano, ali američki zahtjevi će biti ispunjeni.“  Većina članica  NATO-a, uključujući Veliku Britaniju, Francusku i Njemačku (među njima je i Crna Gora), složile su se da implementiraju američke zahtjeve za korištenje baza i druge logističke podrške u ratu protiv Irana.

Kontrast između američkog i kineskog stava prema zemljama koje su važne za njihovu globalnu strategiju zasniva se na razlici u njihovim ciljevima. Američka administracija želi se vratiti kasnim 1950-im, kada su SAD nakon Sueske krize dominirale i politički i ekonomski u zapadnom bloku. Washington je plašio evropske zemlje sovjetskom prijetnjom (sovjetska invazija na Mađarsku 1956. godine tome je mnogo pomogla), a istovremeno je pokušao smanjiti napetosti u odnosima s Moskvom.

Postoji jedna stvar, bitna za takvu strategiju, koja nedostaje u današnjoj američkoj politici prema Evropi – slika zajedničkog neprijatelja. Američka administracija želi da Evropa gleda na Kinu na isti način na koji je Zapadna Evropa doživljavala Sovjetski Savez na vrhuncu hladnog rata. Ali to je nemoguće. Kina nema zajedničku granicu ni sa jednom zapadnoevropskom državom i ne kontroliše nijednu zemlju koja im je kulturno bliska. Kina ne predstavlja vojnu prijetnju Zapadnoj Evropi i, za razliku od SSSR-a, važan je ekonomski partner svih evropskih ekonomskih teškaša.

Međutim, postoji ozbiljna prijetnja daljoj ekonomskoj saradnji između Kine i Evrope. Trgovinski deficit EU opasno se povećao. Premašio je 300 milijardi eura u 2025. godini i neizbježno će nastaviti rasti. Kineska „strategija dvostruke cirkulacije“, pokrenuta pod Xi Jinpingom, čini domaću potrošnju i samostalnost osnovom ekonomskog razvoja. Nastojeći smanjiti kinesku ovisnost o vanjskoj trgovini, Peking ograničava uvoz robe široke potrošnje i mašina i prisiljava međunarodne korporacije da ih proizvode u Kini. Šteta koju ova strategija nanosi ekonomiji vodećih evropskih zemalja može ih natjerati da ujedine napore sa SAD-om kako bi se kolektivno obračunale s Kinom. Postoji velika mogućnost novog izdanja Opijumskih ratova, koje je Britansko carstvo vodilo kako bi natjeralo Kinu da otvori  tržište za britansku robu, uključujući opijum, zabranjen u samoj Britaniji.

Kina još ima dovoljno vremena da se pripremi za vjerovatni sukob, i politički i vojno. A kineska vlada pokušava to postići slijedeći primjer Jugoslavije, koja je zahvaljujući svojoj vodećoj ulozi u formiranju Pokreta nesvrstanih (PN) bila u stanju suočiti se sa sovjetskim i američkim ambicijama, dobivši priliku za miran razvoj i ekonomski rast.

Nedugo prije prvog samita PN u septembru 1961. godine, Josip Broz Tito je osudio glasine o jugoslovenskim namjerama da formira novi blok. Rekao je da je Jugoslavija protiv dva postojeća bloka i da joj ne treba treći. Titove riječi odražavaju pristup međunarodnim poslovima utvrđen Programom Saveza komunista Jugoslavije, usvojenim 1958. godine. Tamo se navodi da pokušaji podjele svijeta na blokove ugrožavaju potpunu nezavisnost i suverenitet naroda i nacija i pojačavaju nepovjerenje i netoleranciju. Stoga su nesvrstane zemlje zainteresovane za saradnju bez obzira na razlike.

Xi Jinping je u svom izvještaju 20. Nacionalnom kongresu Komunističke partije Kine u oktobru 2022. godine ponovio principe koje je promovirala Jugoslavija. Izjavio je da se Kina protivi formiranju blokova i da radi na tome da multilateralne institucije i zemlje u razvoju „imaju veći utjecaj u globalnim poslovima“.

Xi Jinping je podsjetio da, prema konfučijanskoj doktrini, „sva živa bića mogu rasti jedno pored drugog bez nanošenja štete jedno drugom, a različiti putevi mogu ići paralelno bez međusobnog ometanja“. Dakle, svim zemljama treba dozvoliti da „sarađuju na obostranu korist“ bez ikakvih ograničenja koje nameću nacije koje žele dominirati u globalnim poslovima.

Kao i u slučaju Jugoslavije, kineska strategija se ne zasniva  samo na dobrim namjerama, već i na pragmatičnom pristupu nacionalnoj sigurnosti. Da Jugoslavija nije postala lider Pokreta nesvrstanosti, koji je ujedinio većinu zemalja u razvoju i stekao globalni utjecaj, Beograd bi morao birati između dominacije SSSR-a i zavisnosti od SAD-a. U oba slučaja ne samo da bi međunarodni značaj Jugoslavije bio znatno smanjen, već bi i njen društveni i kulturni razvoj bio uveliko otežan.

Kineske inicijative usmjerene na promociju ekonomskog razvoja globalnog Juga najbolji su način da se spriječe pokušaji ograničavanja kineske vanjske trgovine i njenog pristupa prirodnim resursima. Projekt globalizacije koji su SAD pokrenule nakon pobjede u „hladnom ratu“ propao je uglavnom zbog američke želje da ostane najuticajniji centar globalnog razvoja. Ova namjera nije nestala i SAD će braniti svoju vodeću poziciju u svijetu pod bilo kojom administracijom, možda ne tako nespretno i grubo kao pod aktuelnim predsjednikom. Čini se nemogućim zadržati globalno liderstvo bez sprječavanja saveznika i partnera da uspostavljaju bliske odnose sa protivnicima i rivalima. Zato su SAD toliko zabrinute zbog širenja svog geopolitičkog bloka.

Kao što je to bio slučaj sa Jugoslavijom krajem 1950-ih, aktivnost protiv formiranja geopolitičkih blokova postala je način geopolitičkog opstanka za savremenu Kinu, jer su SAD tokom drugog mandata predsjednika Baracka Obame počele smatrati Kinu globalnim rivalom. Pod sadašnjom američkom administracijom, ekonomska ekspanzija Kine i njen rastući globalni uticaj smatraju se glavnom prijetnjom globalnom ugledu SAD-a.

Tramp ne želi uništiti Kinu. Želi kontrolisati njen ekonomski razvoj i održati kinesko tržište otvorenim za američku robu. Ali, Trampov pokušaj da Kinu lišava jeftine nafte sada je na rubu propasti, uprkos njegovom početnom uspjehu u Venecueli. Otpor Irana pokazao se mnogo jačim nego što je Tramp očekivao. Ne postoje stvarni izgledi za uspostavljanje američke kontrole nad Hormuškim moreuzom. Uprkos tome što visoke cijene nafte donose značajne profite američkim korporacijama, poremećaji globalne trgovine potkopavaju ugled SAD-a u svijetu i ne mogu se više produžavati.

Američki državni sekretar Marco Rubio je 5. maja tokom svog brifinga pozvao kineske zvaničnike da pozovu Iran da prekine blokadu Hormuškog moreuza. Čini se da će Trumpova posjeta Pekingu, planirana za 14. i 15. maj, biti daleko manje trijumfalna nego što je očekivao.

Ovaj neuspjeh neće promijeniti američku strategiju. Podrška globalnog Juga ostat će vitalna za kinesku sposobnost da se odupre američkom pritisku.  Xi Jinping će nastaviti pokušavati slijediti put koji je utabao Tito.

Dmitri GALKIN

Francuska želi proširiti svoj “nuklearni kišobran” na neke obalne evropske zemlje uključujući Poljsku i već je započela pregovore s njima. To je implementacija francuske nuklearne strategije koju je predsjednik Makron najavio 2. marta. Rastuće međunarodne ambicije Poljske i Francuske zasnovane su na zabrinutosti za evropsku sigurnost, koju dijeli većina zemalja EU. SAD više nisu zainteresovane za očuvanje snažnog vojnog saveza s Evropom. Glavni američki rival je Kina. Vodeće evropske zemlje nisu spremne pomoći Vašingtonu u njegovom sukobu s Pekingom. EU je zainteresovana za jačanje ekonomskih odnosa s Kinom i sticanje kineskih investicija

Poljski premijer Donald Tusk je 27. aprila objavio da Poljska planira izgraditi vlastitu „armadu dronova“, koristeći u tu svrhu „evropski novac, poljske kompanije i istraživačke centre, zajedno s iskustvom s ukrajinskog ratišta“. Poljska već dugo pokušava da iskoristi sukob između Rusije i EU kako bi potaknula svoj ekonomski razvoj i povećala geopolitički utjecaj. Međutim, u Tuskovoj izjavi postoje značajni novi detalji. Ni SAD ni NATO se ne spominju.

Sada Poljska i Francuska provode vojne vježbe iznad Baltika, uključujući borbene avione Rafale opremljene nuklearnim bojevim glavama. Lovci Rafale su već raspoređeni na poljskoj teritoriji. Oni trebaju simulirati udare na ciljeve u Bjelorusiji i blizu Sankt Peterburga, vježbajući sprječavanje ruskog napada na Poljsku i baltičke države. Francuska i Poljska namjeravaju razvijati svoju vojnu saradnju izvan NATO birokratije kako bi olakšali donošenje odluka. To je implementacija nove francuske nuklearne strategije koju je predsjednik Emanuel Makron najavio 2. marta. Francuska želi proširiti svoj «nuklearni kišobran» na neke obalne evropske zemlje uključujući Poljsku i već je započela pregovore s njima.

Poljski sporazum o učešću u francuskom programu može se smatrati potpuno novim pristupom zemlje vlastitoj sigurnosti. Sticanje francuskog «nuklearnog kišobrana» može uključivati ​​dijeljenje nuklearnog oružja. Smatra se da francuski avioni mogu biti trajno raspoređeni na poljskom tlu, a poljske zračne snage će biti obučene za korišćenje nuklearnih projektila koje nose avioni bazirani u Poljskoj.
Prije toga, poljska vlada je dugo pokušavala postići sporazum o dijeljenju nuklearnog oružja sa SAD-om. Sada se Poljska okrenula Francuskoj, koja pokušava formirati koaliciju evropskih zemalja pod svojim vodstvom. Iako će novi savez činiti članice NATO-a, planirano je da djeluje odvojeno, a dijeljenjem vlastitog nuklearnog arsenala Francuska želi svojim budućim saveznicima omogućiti da pokreću nuklearne napade nezavisno od Vašingtona.

Rastuće međunarodne ambicije Poljske i Francuske zasnovane su na zabrinutosti za evropsku sigurnost, koju dijeli većina zemalja EU. Politička i vojna saradnja između SAD-a i vodećih evropskih zemalja je na ivici kolapsa. Nedavni događaji obilježavaju sve veće kontradikcije između Trampove administracije i vlada evropskih saveznika SAD-a. A glavni razlog nije samo Trampov način političke komunikacije, iako je njegova želja da stalno privlači pažnju medija nanijela mnogo štete transatlantskim vezama. SAD više jednostavno nisu zainteresovane za očuvanje snažnog vojnog saveza s Evropom. Danas je glavni američki rival i protivnik Kina. Vodeće evropske zemlje nisu spremne pomoći Vašingtonu u njegovom sukobu s Pekingom. Štaviše, EU je zainteresovana za jačanje ekonomskih odnosa s Kinom i sticanje kineskih investicija.

Iako će američka administracija usmjeriti američke napore na suprotstavljanje kineskom uticaju u Južnoj Americi i indo-pacifičkoj regiji, ona se u potpunosti ne udaljava od Evrope. I dalje je izuzetno važno za SAD da održe kontrolu vanjskom politikom evropskih zemalja. Glavni problem je što sadašnja američka administracija ne pokušava ponuditi ništa u zamjenu za evropsku poslušnost. Sredstva koja Tramp želi upotrijebiti povezana su isključivo s ekonomskim i političkim pritiskom. Vodeće zemlje EU vide sve manje razloga da se s tim slože.
E-mail Pentagona, koji je Reuters otkrio prije nekoliko dana, sugerira da dva saveznika zastrašuju evropske saveznike snažnim posljedicama zbog njihovog odbijanja da podrže američke napore u stranim policijskim i vojnim snagama. U e-mailu je predloženo da se Španija suspenduje iz članstva u NATO-u i da se preispita stav Sjedinjenih Država o britanskom posjedu Falklandskih ostrva, na koja polaže pravo i Argentina. Svi američki saveznici koji budu i dalje odbijali da daju Sjedinjenim Državama prava na pristup, stacioniranje i prelijetanje za rat u Iranu trebaju biti kažnjeni. Prema e-mailu, prenos ovih prava na Sjedinjene Države mora biti «apsolutni minimum za NATO».

Tu bilješku je pripremio Elbridž Kolbi, podsekretar za rat (to je novi naziv Ministarstva odbrane od septembra 2025.). Colby, koji je bio član američke administracije tokom prvog Trampovog mandata, postao je glavni savjetnik Pentagona za politiku jer predsjednik visoko cijeni njegove ideje. Kolbi takođe vjeruje da je Kina najopasnija prijetnja Sjedinjenim Državama. Zbog toga bi SAD trebale preusmjeriti svoje vojne resurse na Indo-Pacifik kako bi spriječile kinesko preuzimanje Tajvana.

Vanjska strategija koju je osmislio Kolbi nije skrivena, ali se ne promoviše široko, kako bi se izbjegle javne rasprave koje mogu ometati njenu provedbu. Međutim, ona je jasno definisana u nedavnom intervjuu Elbridža Kolbija s Majklom Fromanom, sadašnjim predsjednikom Vijeća za vanjske odnose, koji je bio odgovoran za razvoj i promociju vanjskotrgovinske politike Sjedinjenih Država tokom drugog mandata predsjednika Baraka Obame. Nakon Kolbijeve izjave da SAD žele «imati odnose pune poštovanja s Narodnom Republikom Kinom», ali istovremeno «djelovaćemo s pozicije snage», posebno «na ekonomskoj strani», Froman je postavio direktno pitanje. Upitao je da li je moguće opisati glavni cilj američke vanjske strategije kao «prekid isporuke nafte Kini» i da li napadom na Iran, američka administracija ide putem koji je započet «akcijom Venezuele»? Očekuje se, kazao je Froman, da će dogovor s Iranom pod američkim uslovima pogoršati međunarodnu situaciju za Rusiju i omogućiti SAD-u da «stekne prednost nad Kinom». Kolbi nije porekao taj opis, ali je izjavio da nije otac trenutne strategije, već samo «drugi rođak».

Očigledno je da američka strategija nije usmjerena na svjetski prosperitet ili globalnu stabilnost. Njena provedba zahtijeva akcije koje su u suprotnosti s međunarodnim pravom (nametanje američke volje Iranu silom) i djeluju nemoralno (namjerno ometanje kineskog ekonomskog razvoja). Međutim, ne postoji stvarna alternativa osim održavanja trenutnog stanja stvari.

To ne znači da se alternativa Trampovoj strategiji ne može osmisliti i provesti. Ona ne postoji, jer niko ne želi riskirati da je predloži, a kamoli da je provede. Glavni problem savremenog svijeta je taj što su samo snage koje žele vratiti svijet u prošlost odlučne u svojim postupcima. Političke snage koje bi trebale promovisati društveni napredak samo žele izbjeći opasnosti. I u većini slučajeva, protivnici Trampove strategije teško mogu formulisati šta žele.

Situacija unutar SAD-a čini se istom, što se može zaključiti iz pokušaja atentata na američkog predsjednika na večeri Udruženja dopisnika Bijele kuće 25. aprila. Kol Tomas Alen, koji je na događaj donio poluautomatski pištolj i pucao u smjeru predsjednika, izdao je manifest neposredno pri-je neuspjelog atentata. Prilično je teško shvatiti šta autor manifesta tvrdi i shvatiti razloge i svrhu njegovog čina, uprkos tome što je stekao vrlo dobro obrazovanje i bio je zaposlen u velikoj kompaniji za podučavanje. Može se samo razumjeti da kao hrišćanin ne može tolerisati Trampovu politiku, i osjeća svoju moralnu dužnost da joj se odupre. Američki predsjednik bio je mnogo efikasniji u širenju svoje poruke. Nakon događaja je napisao da „ljevičarska mašina mržnje“ remeti društveni život i ugrožava javne događaje.

Isto tako, Tramp može opravdavati svoju međunarodnu aktivnost, uvijek pronalazeći nekoga koga će kriviti za negativan uticaj svoje strategije na globalnu stabilnost. Zemlje EU ne mogu dijeliti Trampove ciljeve, ali ostaje nejasno da li imaju svoje. Ono što Francuska i Poljska rade ne može se nazvati nezavisnom strategijom. To može imati smisla samo ako se sukob između EU i Rusije održi veoma dugo. U skladu s takvom strategijom, ispada da bi EU trebala spriječiti bilo kakve demokratske promjene u Rusiji. I vojni uspjeh Ukrajine može biti izuzetno štetan za ovu strategiju. Neizbježno bi oslabio Rusiju, pa čak može izazvati i duboku društvenu krizu. Poljskoj i Francuskoj je potrebno da trenutni ruski režim ostane jak kako bi opravdale formiranje «armade dronova» ili raspoređivanje aviona opremljenih nuklearnim projektilima širom Evrope.

Da bi zaista osmislila koherentnu sigurnosnu strategiju, EU bi prvo trebala identifikovati svoje strateške rivale (Rusija se čini previše slabom da bi se dugo sukobljavala s Evropom), kao i shvatiti stvarne izazove s kojima će se suočiti. Tramp ne može napustiti NATO, jer u decembru 2023. godine usvojen je zakon koji zabranjuje bilo kojem predsjedniku SAD-a da se jednostrano povuče iz NATO-a. SAD će zadržati svoje snažno prisustvo u Evropi, uprkos tome što im se fokus pomjerio na Aziju. Vašingtonu nije potrebna EU kao bliski saveznik, ali je može koristiti za postizanje američkih ciljeva. Osim ako EU počne razumijevati šta želi.

Dmitri GALKIN