Moj let je kasnio četiri sata. Njegov tri. On je letio za Katmandu, ja za Kuala Lumpur. Sjeli smo za isti stol nakon kraćeg besciljnog tumaranja. Njegovo držanje, rasijani pogled, zamišljeni izraz lica, privukli su mi pažnju. Odlučio sam se da provjerim svoje zapažanje:
– I Vi ste profesor!? – obratio sam mu se.
– Zvuči kao konstatacija a ne kao pitanje. Kako ste pogodili? – upitao me.
– Nisam ni pogađao, znao sam to. Dva krastava konja nađu se preko tri planine, da bi češali kraste! Dva profesora prepoznaju se da bi razmijenili svoje nezadovoljstvo svijetom u kom žive.
Nasmijao se, ne prije nego što se sekundu-dvije dvoumio da li da moje objašnjenje primi kao uvredu:
– Sviđa mi se ta komparacija. Iako bi se konji mogli s pravom uvrijediti što ste ih uporedili sa profesorima.
Poslije treće ture tonika i espreso kafe, rekao je da je krajnji cilj njegovog putovanja Tibet. Najprije Lasa, a zatim neki manastir. Kanio je tamo provesti neko vrijeme, najmanje 40 dana. Objasnio mi je kako ga je ta ideja opsjela.
– Na Tibetu sam čuo (Gdje tačno? Ne znam; Kada? Ni to ne znam. Jednom davno sam bio kratko vrijeme na Tibetu, ali ne sjećam se da sam to tada čuo. Možda sam to samo sanjao!), dakle, na javi ili u snu, svejedno, u oba slučaja je bilo na Tibetu, čuo sam da bi onaj ko bi smogao snage 40 dana ostati nepomičan, postao središte svih stvari koje se kreću u ovom svijetu; i da bi se onom koji bi se uzdržao da 40 dana ne kaže ni jednu riječ, počele otkrivati misli svih ljudi, Jer, središte svih stvari koje se kreću samo je nepokretno, u stanju vječnog mirovanja, a središte svih riječi je duboka vječna tišina u kojoj boravi neizrečena, a prije će biti i – neizreciva misao!
Dok je govorio, sjetio sam se indijskog filozofa Nagarđune. Sve vidljivo je efemerno. Praznina je istina. Svijet je veliki točak koji se okreće oko one (treba li reći: nepomične!?) rupe u sredini tog istog točka; a sve riječi se isto tako okreću oko one tišine koja prethodi svakoj riječi i u koju potonu sve jednom izgovorene riječi. Misao o nepokretnom pokretaču svega formulisao je i Aristotel, a 1700 godina kasnije sholastički filozofi razradili su je sa njima svojstvenom pedanterijom do najsitnijih detalja
U magnovenju sjetih se: Negdje sam naišao na podatak da je pjesnik Persi Šeli ostavio bilješku sa skicom pjesme o nepokretnom pokretaču svih stvari i o nijemom izvoru svih riječi datiranu 8. jula 1822, godine, istog dana kada se, u svojoj 29 godini, utopio kod Viaređa. Budući da se nikako ne mogu sjetiti gdje sam našao taj podatak, mora biti da je i to ostalo negdje na Tibetu, pomislih sa dozom zlobne ironije.
Prenu me njegov ozbiljan pogled.
– Od tog dana je Tibet, takav kakav jeste za nas koji tamo ne živimo: dalek, nijem i nedostupan! – postao moje opsesivno središte svih misli za koje nisam mogao utvrditi ni otkad, ni otkud ih znam. Zato sam odlučio da par mjeseci provedem na Tibetu ne bih li se sjetio svega što sam zaboravio. Ako i ne postanem središte svih stvari koje se okreću u ovom svijetu, i ne dokučim onu neizrecivu misao iz koje izviru i u koju poniru sve riječi, već to bi opravdalo moje putovanje.
Za razliku od moje, njegova zlobna ironija na sopstveni račun bila je izrečna glasno i bez uvijanja. Osjetio sam svoju šansu, bio je moj red da ga prekinem:
– Recimo i da se sjetite svega što ste zaboravili! Šta će Vam taj opasni a sasvim nepotreban luksuz? Ko zna kakve sve rane ćete otvoriti – davno zaliječene rane, uostalom. Ubadate si trn u zdravu nogu! A tek ako biste stvarno postali centar svega što se kreće, ako bi Vaš um postao nijemi izvor i ušće svih misli?? Ludilo bi Vam bilo zagarantovano. A sa mirovanjem je još gore: Lete leptiri oko vas, trče djeca, šetaju mladi, odlaze i dolaze ptice selice, a Vi sjedite, taman kamen – ni mrtav ni živ – kamen pa eto! Čovjeku je dato i da se kreće i da se zaustavi, da radi i da se odmori. Da pamti i da zaboravi. Jeste li se ozbiljno upitali šta će Vam sve to? Šta ćete na Tibetu?
Sat kasnije ugledao sam ga sa terase restorana dok je ulazio u taksi. Pogleda prema meni i mahnu rukom na pozdrav. Službeni spiker (neočekivano prijatan ženski glas), objavljivao je polazak aviona za Katmandu. Odletio je bez njega. On se odlučio da svakog dana priča i da hoda, umjesto da 40 dana bude nijem i nepokretan.
Siguran sam da će ga do kraja života kopkati pomisao na sve ono što je ostalo zatureno tamo gore na Tibetu. Čovjek se uvijek pokaje kada zbog navika odustane od podviga.
Ferid MUHIĆ
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DUHANKESA3 sedmice
FOKUS2 sedmice