Povežite se sa nama

DUHANKESA

Mjera požara

Objavljeno prije

na

Ili ću o požarima progovoriti, ili će mi duhankesa progoriti! Svakog ljeta pa tako i ovog, osjetim neodoljiv poriv da se suočim sa temom požara, makar se i opekao jer svakog ljeta pohode nas, opsjedaju nas, svu pažnju nam privuku požari, virtuelni ali i realni; ližu plameni jezici sa TV ekrana, naslovne stranice štampe pretvore se u buktinje, sajtovi na internetu mirišu na zgarište, a sa naših kompjuterskih monitora već u ljetnim mjesecima mjesto prašine brišemo pepeo. Prije desetak dana sam, sa Šar Planine gledao stub dima visok preko deset kilometara; iste večeri, na TV vijestima su javili o velikom požaru koji je zahvatio stotine hektara borove šume upravo u regionu u kom se uzdizao onaj stub dima. Iako su ga za to vrijeme gasile stotine ljudi, požar je juče ugasila kiša koja je prethodne noći lila do zore.

Jesu, strašni su požari, sprže, spale i u pepeo pretvore sve čega se dohvate – kako čuda prirode tako i čuda ljudskih ruku, organsko i neorgansko, živo i neživo; od pamtivijeka, u požarima i kamen gori, i gvožđe se topi, u ognju hrastove šume puca oklop kornjače, u vatri zapaljenih štala cvrči gulaš od mesa i kopita zatvorenih konja, na lomačama isparava krv osuđenih na smrtnu kaznu spaljivanjem (otuda i cinična formulacija tih presuda: ,,…Pogubiti ih blagim načinom, bez prolivanja krvi.”).

Znajući to, reklo bi se da je naš osnovni cilj sasvim jasan: koliko god je moguće, svim silama i svim sredstvima, spriječiti mogućnost požara! Najbolje bi bilo kad bismo mogli spriječiti sve požare svijeta. Jednom i zauvijek! Jer požar uništava, oganj proždire, vatra je zlo, plamen je bol i agonija! Ali kada filozof formata Heraklitova, progovori o ,,vječnom ognju” kao o svjetskom požaru i uz to još i o mjeri kojom se taj svjetski požar pali i gasi, mora se dva puta razmisliti. Šta ćemo sa pticom Feniks koja najprije sagori da bi se ponovo rodila iz sopstvenog pepela? Šta ćemo sa koncepcijom svijeta koja svijet u totalu vidi kao inkarnaciju te ptice – svijeta Feniksa! – sasvim heraklitovski elaboriranu od stoičara opreko pojma ex pirosis (,,Kroz požar i iz pepela!”)? Šta ćemo sa požarom u srcu i sa ognjem strasti u duši, stanjima koja pokreću planine i vraćaju u život mrtve!? Čak i onaj stih kultne arije Chanson d'amour: ,,Žar ljubavi – tek kratak traje tren!” odjekuje tugom, jer to nije prigovor vatri i žaru, nego je zapravo lament, žal što taj žar ne traje vječno! A zar se može izostaviti ,,revolucionarni plamen”, ,,vatreni patriotizam” iz bilo koje priče o izgradnji pravednog društva, zar se može shvatiti istorija kao napredovanje ka slobodi – bez one buktinje slobode koja svojim ognjem topi okove ljudskog ropstva!?

I ovdje se možemo saglasiti: jeste, požar je konstanta ovog svijeta, bez vatre se sablja ne iskova, bez vatre se pjesma ne ispjeva – ali vatra jednostavno nema mjeru. Požar je apsolutni čin, požar je slika koja sagorijeva samu sebe pa i svoj sopstveni ram; upravo taj apsolutni karakter, ta totalna predanost zadatku sagorijevanja, anihilacije, pretvaranja u pepeo svega čega se dohvati potvrđuje da požar ne podliježe nikakvoj mjeri. O požaru u kom je sam sagorijevao i koji je njega samog, jedanaest godina prije smrti, pretvorio u hrpu nijemog pepela, Fridrih Niče je zapisao: ,,Što dodirnem plamen posta, što ostavim pepeo osta!” Uistinu, ,,Vatra koja se s mjerom pali i s mjerom gasi!”, teza o nekakvom algoritmu u kom je sadržana “Mjera požara”(??) – tome bi se Niče slatko nasmijao! Vatra, oganj, plamen su bez mjere, s požarom gore i sve mjere, kroz vatru strasti u pepeo se pretvore ljubavnici, a ljubav, jednako kao i mržnja, jednako kao svaki autentični zanos, naučni, umjetnički, sportski – traju samo dok izgori sve što je imalo goriti.

Čak i sam život je, egzaktno rečeno – proces sagorijevanja, dakle, vrsta požara! – a običaj spaljivanja mrtvog tijela je simbolički čin slavljenja požara, kulta vatre – šta god o tome rekli eminentni predstavnici kulturalne antropologije i komparativnih religija.

I ovdje je došao trenutak da priznam i vama i sebi: požari o kojima sam govorio, samo su kulise kojima pokušavam potisnuti misli i sjećanja kad god pomislim na pepeo koji je ostao poslije kremiranja dva moja prijatelja. Jedan je rasijan nad mirnom vodom smaragdnog jezera. Drugi je i sada u urni, na stolu na kom smo odigrali mnogu partiju šaha. Prije nego što je od njega ostao sam taj pepeo u urni.

Je li taj pepeo mjera požara kojim su gorili njihovi životi? Mjera svega što su učinili, mjera požara prijateljstva, radosti, mjera svega što su bili i što su snili!?

Zar pepeo može biti mjera požara koji u nama gori za života?

Nikad!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Adresa naučnicima u povodu Hirošime

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mejn strim medijumi i dalje oslobađaju nauku i naučnike od bilo kakve odgovornosti za 6. avgust 1945. godine. Preko ovako opasne zablude ne mogu ćutke preći

 

Pripremio sam drugi tekst za ovu Duhankesu ali ne dade mi se. Komentari koje sam jutros, sa dvodnevnim zakašnjenjem, pročitao povodom 77 godina od kada su gradovi Hirošima i Nagasaki sravnjeni sa zemljom u eksplozijama atomskih bombi, uvjerili su me da mejn strim medijumi i dalje apsolviraju nauku i naučnike od bilo kakve odgovornosti za 6. avgust 1945. godine.

Preko ovako opasne zablude ne mogu ćutke preći, koliko da podsjetim na realno ogromna stradanja do kojih je dovela neodgovorna upotreba naučnih otkrića, još više zbog obaveze da svim naučnicima, posebno onim najmlađima, skrenem pažnju na važnost moralnog prosuđivanja u bavljenju primjenjenom naukom.

Riječ je o tome da je u vašim rukama koncentrisana najveća moć. Svaki naučnik koji se bavi primijenjenom naukom, realno je neuporedivo moćniji od bilo kog političara. Ne samo zato što se, po prirodi posla, svaki političar može zamijeniti nekim drugim bez štete za nesmetano odvijanje političkih projekata, dok je svaki naučnik angažovan u naučnom projektu, objektivno nezamjenjljiv. Mnogo značajnije je to što je konkretna moć naučnika realno neprenosiva na bilo koju drugu socijalnu kategoriju ljudi, uključujući tu, dabome, i političare. To znači da ste upravo vi naučnici, i niko drugi, kontrolisali svako naučno otkriće, pa tako i A bombu, u svim  fazama realizacije, od izvorne ideje i prvih nacrta, od početka do kraja.

Naučnici koji su učestvovali u izradi prve A bombe, nisu bili dovedeni u zabludu u pogledu onoga što se od njih očekivalo: napraviti u tom trenutku najjaču moguću nuklearnu bombu, da bi se iz aviona bacila na neki japanski grad. Tu priča o podmuklim i zlim političarima s jedne strane i naivnim, dobrim naučnicima s druge strane, završava! Bombardovanje A bombom Hirošime i Nagasakija je bio  zajednički projekt političara i naučnika. Moralna odgovornost je veća a teret savjesti teži na plećima naučnika, jer su oni, takoreći,  direktni izvršitelji ovog masovnog zločina, dok su političari naručitelji. Ne kažem ,,naredbodavci“, jer se naučnicima ne može narediti, nego samo izložiti konkretna želja a mogućnost njenog ispunjenja u cijelosti je u rukama naučnika. I tu se krije mogućnost naučnika da kontroliše apetite politike kroz doziranje svog djelovanja. U svakoj pojedinačnoj fazi realizacije projekta A bombe, mogli su se, ako ne direktno povući iz razloga savjesti, što bi bilo u skladu sa najvišim moralnim normama, a ono svakako pozvati na određene nepremostive tehničke teškoće koje cijeli projekt odlažu na neodređeno vrijeme.

Nezavisno od sada već zastrašujućeg arsenala više hiljada nuklearnih bombi i svih vrsta oružja za masovno uništenje ljudi, skladiranog u magazinima par najmoćnijih država svijeta, koji je, direktno rečeno, u cjelini ,,vaših ruku djelo“, sve vrste oružja koje danas postoji u svijetu, konvencionalno i nekonvencionalno, ste napravili vi – naučnici! Zato, dobro razmislite o etičkim implikacijama kad god vas političari angažuju. Čak i naizgled etički potpuno neutralna primijenjena nauka (zapravo i – umjetnost!), kakva je arhitektura, može opteretiti savjest arhitekte: sjetimo se konc-logora, od onih iz vremena englesko-burskih ratova, do onih iz vremena Trećeg Rajha. Svaki arhitekt je tačno znao šta se od njega traži: da uz minimum troškova projektuje privremeni stacionar za što veći broj ljudi, prije njihove egzekucije! Nisam siguran da je takav projekt  etički neutralan. Vaš ekskluzivni status uvijek će privlačiti političare, ali ne da vas zloupotrijebe, kako neki vjeruju,  nego da vas upotrijebe. Jer niko od vas ne zna bolje i tačnije sve posljedice upotrebe nekog novog izuma. Vi ste zapravo, istinska savjest savremenog čovječanstva. Vi možete postaviti granice nezajažljivoj destruktivnoj strasti političkih i vojnih krugova, kao što možete pustiti uzde i njima i sebi. Ako neko još može obuzdati trku u naoružanju, ako neko može uvesti nove standarde u raspodjelu budžetskih sredstava za vojne potrebe u svim državama svijeta, ako neko još može spasiti svijet od nuklearnog uništenja – to ste upravo vi i samo vi. Jer, ne zaboravite: političari posjeduju autoritet, ali naučnici posjeduju moć!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Propast sporta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od takmičenja pojedinaca, sport se pretvorio u takmičenje političkih režima, a sportisti su degradirani u puko oruđe autoritarnih ideologija

 

 

Veliki sam ljubitelj sporta, posebno atletike – „Kraljice sportova“. Prvi put sam gledao TV prenos atletike na Olimpijadi u Rimu 1960. godine, na minijaturnom crno-bijelom ekranu koji je „sniježio“, kroz otvorena vrata stana, sa još 30-ak dječaka naguranih na stepenicama zgrade u kojoj je bio jedini TV u gradu. Imena Armin Hari, Otis Dejvis, Piter Snel, Abebe Bikila, Robert Šavlakadze, Ralf Boston, Bil Nider… i danas zvone i svjetlucaju kao zlatnici u mom sjećanju. Ovih dana, pune 62 godine kasnije, iz udobne fotelje pratio sam Svjetsko atletsko prvenstvo, na ogromnom kolor TV ekranu. Uživanje u uzbudljivim takmičenjima i vrhunskim rezultatima atletičara, pokvarilo mi je saznanje da je sportistima iz Rusije i Bjelorusije, Svjetska atletska federacija jednostavno  zabranila da nastupe!? Ko se ono bješe zgražavao nad natpisima da je Crncima, Jevrejima i psima zabanjen ulaz!?

Već punih stotinu godina, istorija sporta se sve više pretvarala u istoriju propasti sporta! Spektakularni napredak rezultata u svim pojedinačnim sportskim disciplinama, sasvim je zasjenio zastrašujuću istinu da je sport u cjelini praktično mrtav. Izvorna suština sporta, kao afirmacije fizičkih i mentalnih sposobnosti čovjeka-pojedinca, iskliznula nam je iz ruku i potonula u okean zaborava. Lovorove vijence koji su nekada kitili blistava čela pobjednika, danas razmetljivo nose najviši predstavnici vlasti država čiji su oni građani! Oni koji suvereno odlučuju ne samo o tome kada i gdje će se pojedinci sportisti takmičiti, nego i o tome kojima od njih će biti dopušteno a kojima zabranjeno da se takmiče! Od takmičenja pojedinaca, sport se pretvorio u takmičenje političkih režima, a sportisti su degradirani u puko oruđe autoritarnih ideologija.

Osvajač 17 medalja na olimpijskim igrama i svjetskim šampionatima, od čega čak osam zlatnih (pet na olimpijadama i tri na svjetskim prvenstvima), legendarni gimnastičar Leon Štukelj, u sjećanjima na Olimijske igre održane u Amsterdamu 1924. godine, navodi da su se svi takmičari tada tretirali kao pojedinci, individue, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. „U svim  sportovima smo govorili isključivo o pobjednicima-pojedincima, a ne o nekakvim pobjedama država iz kojih dolaze“, navodi Štukelj.

Čak i tri Olimpijade kasnije, u Berlinu 1936, nacistički režim na vrhuncu moći nije se usudio da na osnovu svoje ekstremno rasističke ideologije dovede u pitanje nastup  Džesi Ovensa, „Crne strijele“, koji tada osvaja četiri zlatne medalje u atletici. Priča o tome kako je Adolf Hitler, zapjenjen od bijesa što je jedan pripadnik „niže rase“ pobijedio njegove najodabranije arijevce, napustio stadion, jeste ideološka patka. U jednom intervjuu, smjesta uklonjenom sa naslovnih strana, Džesi Ovens je tvrdio da je Adolf Hitler ostao na tribinama dok je on napuštao stadion, da mu je čak u znak pozdrava mahnuo rukom, a kasnije mu poslao svoju pismenu čestitku.

Ali, već na XXII Olimpijskim igrama, održanim 1980. godine u Moskvi, poznatim i kao Političke igre, sportistima iz 67 država predvođenim SAD, njihove vlade su objektivno zabranile nastup i tako ih natjerale da bace u vjetar četiri godine života posvećenih napornim treninzima i da se odreknu sna o nastupu na najvećoj i najvažnijoj sportskoj sceni! Danas je već normalno da se i teniserima i teniserkama iz Rusije i Bjelorusije zabrani nastup na Vimbldonu, a da Svjetska teniska federacija na to reaguje tek toliko da ne boduje rezutate učesnika i oduzme bodove svim teniserima sa prošlogodišnjeg Vimbldona (tako je Novaku Đokoviću, uz uskraćenih 2.000 bodova za ovogodišnju pobjedu i nedodijeljenih 2.000 bodova za ovogodišnji trijumf, oduzela punih 4.000 bodova, čime je pao na 7. mjesto svjetske rang liste??). I sve to na osnovu neprikosnovene političke odluke.

Priča o sportu kao o području slobode i ravnopravnosti svih sportista, bez obzira na rasu, religiju, ideologiju, mit o sportu kao o jednoj vrsti ambasade iz svijeta istinske jednakosti i pravde, eksteritorijalne enklave u koju diskriminacija i politička samovolja nemaju pristupa, sve je to postalo toliko beznačajno da više niko ne vidi koliko je propast sporta velik i strašan gubitak za najviše civilizacijske vrijednosti i ideale ljudskog društva.

I koliko je još veći i strašniji gubitak što je vrhunski sportist, kao ideal vječnog, perenijalnog heroja koji u sebi sjedinjuje najviše kvalitete karaktera, snage, istrajnosti i fizičkih sposobnosti čovjeka-pojedinca, ličnosti sa integritetom i dostojanstvom, pretvoren u državnog službenika, čijim životom i sudbinom samovoljno upravljaju anonimni birokrati, efikasnije nego što je bilo koji rimski imperator upravljao životom i sudbinom gladijatora!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Otvoreno pismo Dritanu Abazoviću, premijeru Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vaša kobna, zlosrećna rečenica: ,,Genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. I nijesu ga počinile vojske, nego politike”. Da ste rekli: ,,Genocid počinjen nad Bošnjacima, ujedno je i genocid počinjen nad cijelim čovječanstvom”, – imalo bi smisla, imalo bi poentu. Ako ste to htjeli reći, evo Vam prilike, potvrdite, uz duboko izvinjenje svima koje ste povrijedili

 

U svojstvu premijera danas prijateljske Crne Gore, 11. jula 2022. godine, u Potočarima, održali ste govor na Komemoraciji Bošnjacima, žrtvama genocida počinjenog u julu 1995. godine od strane agresorskih vojski tadašnje SR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Najbolje bi bilo da taj govor nikada niste održali. Nažalost, Vi ste ga održali i taj se govor više niti može, niti smije zaboraviti!

Evo zašto:

U svom govoru obratili ste se poštovanim majkama i poštovanim porodicama žrtava, ali umjesto riječi utjehe, na najružniji način ste se narugali njihovom bolu.

Na istinu ste se pozvali, a o istinu ste se ogriješili! Osudili ste negiranje činjenica, a nepobitne činjenice ste negirali! Pravdu spominjete, a najveću nepravdu ste nanijeli! Na bijele nišane pokazujete, a uprljali ste ih kao niko prije Vas.  Podsjećate“…koliko smo loši bili tada. Ne samo oni koji su živjeli ovdje i oni koji su živjeli u okolini, nego i oni za koje se mislilo da su došli da pomognu, a zapravo nijesu uspjeli ništa značajnije da urade”. Zar smo svi bili jednako loši, i to na prvom mjestu oni  koji su živjeli ovdje – dakle u Srebrenici, žrtve agresije i genocida? Zar za Vas zaista nema baš nikakve razlike između onih koji su bili žrtve agresije i agresora, između Bošnjaka pobijenih u genocidu i onih koji su Bošnjake pobili samo zato što su bili Bošnjaci? Između onih koji su, koliko su mogli, pomagali žrtvama i onih koji su pomagali zločincima i sve učinili da Bošnjaci kao narod (gens) budu istrijebljeni, kao i onih koji su samo svoj interes i seir gledali?

I onda ta Vaša kobna, zlosrećna rečenica: ,,Genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. I nijesu ga počinile vojske, nego politike”. Da ste rekli: ,,Genocid počinjen nad Bošnjacima, ujedno je i genocid počinjen nad cijelim čovječanstvom”, – imalo bi smisla, imalo bi poentu. Ako ste to htjeli reći, evo Vam prilike, potvrdite, uz duboko izvinjenje svima koje ste povrijedili. Ali Vi to niste rekli, nego ste apodiktički naglasili da genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. Genocid u Srebrenici jeste počinjen upravo nad konkretnim živim  Bošnjacima, a ne nad apstraktnim ,,ljudima”. To je jedina istina i ta se istina ne smije dovoditi u sumnju još manje izričito negirati, kao što ste Vi učinili. Niko od ubijenih u genocidu u Srebrenici, nije ubijen zato što je bio ,,čovjek”, nego upravo zato što je bio Bošnjak, uz to još i zato što je bio musliman! I nikakve ,,politike” nisu počinile ovaj genocide nad Bošnjacima (ni jedan jedini političar nije tamo ni metak ispalio), nego su ga počinile upravo vojske: JNA pod komandom Beograda, i dodatno regrutirani lokalni mrzitelji Bošnjaka, prerušeni u ,,para-vojsku”!

Kao da Vam je malo bilo što ste, naglasivši da genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima, Bošnjake direktno isključili iz kategorije ljudi!  Tvrdnjom da genocid počinjen  nad Bošnjacima  u Srebrenici nisu počinile vojske nego politike, počinili ste smrtni grijeh, – magnum crimen! – ovom besramnm apologijom genocida izvršenog nad Bošnjacima i amnestiranjem agresorske vojske koja ga je počinila, kao i svakog pojedinca sa imenom i prezimenom, koji je imao bilo kakvu ulogu u ovom genocidu nad Bošnjacima. Kao što je svaka žrtva, od najstarijeg, do onog najmlađeg djeteta, još bebe, Fatime Muhić, imala svoje ime, svoje roditelje, a mnogi i svoju djecu, kao što je svako od njih pripadao svojoj kukturi i vjeri, govorio svojim jezikom, tako je i svaki njihov ubica imao svoje ime, svoje roditelje i djecu, svoju kulturu i vjeru, svoj jezik!

Ovim obraćanjem, i to upravo u Srebrenici, uz to na dan Komemoracije ubijenim Bošnjacima, žrtvama genocida, u svojstvu premijera Crne Gore čija je vojska učestvovala u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, a jedan broj njenih pripadnika i u ovom genocidu nad Bošnjacima, Vi ste sebe kao čovjeka  učinili  nepoželjnim ne samo u Bosni i Hercegovini, nego svugdje gdje se poštuju istina i pravda. Kao premijer, nanijeli ste nepopravljivu štetu savremenoj Crnoj Gori, i ozbiljno ugrozili sva nastojanja da se, uz priznanje genocida i pravedne kazne onih koji su ga izvršili, nakon gotovo tri decenije, odnosi u regionu postepeno normaliziraju na principima uzajamnog poštovanja, pravde i istine.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo