Povežite se sa nama

DUHANKESA

Šta ćeš na Tibetu

Objavljeno prije

na

Moj let je kasnio četiri sata. Njegov tri. On je letio za Katmandu, ja za Kuala Lumpur. Sjeli smo za isti stol nakon kraćeg besciljnog tumaranja. Njegovo držanje, rasijani pogled, zamišljeni izraz lica, privukli su mi pažnju. Odlučio sam se da provjerim svoje zapažanje:

– I Vi ste profesor!? – obratio sam mu se.

– Zvuči kao konstatacija a ne kao pitanje. Kako ste pogodili? – upitao me.

– Nisam ni pogađao, znao sam to. Dva krastava konja nađu se preko tri planine, da bi češali kraste! Dva profesora prepoznaju se da bi razmijenili svoje nezadovoljstvo svijetom u kom žive.

Nasmijao se, ne prije nego što se sekundu-dvije dvoumio da li da moje objašnjenje primi kao uvredu:

– Sviđa mi se ta komparacija. Iako bi se konji mogli s pravom uvrijediti što ste ih uporedili sa profesorima.

Poslije treće ture tonika i espreso kafe, rekao je da je krajnji cilj njegovog putovanja Tibet. Najprije Lasa, a zatim neki manastir. Kanio je tamo provesti neko vrijeme, najmanje 40 dana. Objasnio mi je kako ga je ta ideja opsjela.

– Na Tibetu sam čuo (Gdje tačno? Ne znam; Kada? Ni to ne znam. Jednom davno sam bio kratko vrijeme na Tibetu, ali ne sjećam se da sam to tada čuo. Možda sam to samo sanjao!), dakle, na javi ili u snu, svejedno, u oba slučaja je bilo na Tibetu, čuo sam da bi onaj ko bi smogao snage 40 dana ostati nepomičan, postao središte svih stvari koje se kreću u ovom svijetu; i da bi se onom koji bi se uzdržao da 40 dana ne kaže ni jednu riječ, počele otkrivati misli svih ljudi, Jer, središte svih stvari koje se kreću samo je nepokretno, u stanju vječnog mirovanja, a središte svih riječi je duboka vječna tišina u kojoj boravi neizrečena, a prije će biti i – neizreciva misao!

Dok je govorio, sjetio sam se indijskog filozofa Nagarđune. Sve vidljivo je efemerno. Praznina je istina. Svijet je veliki točak koji se okreće oko one (treba li reći: nepomične!?) rupe u sredini tog istog točka; a sve riječi se isto tako okreću oko one tišine koja prethodi svakoj riječi i u koju potonu sve jednom izgovorene riječi. Misao o nepokretnom pokretaču svega formulisao je i Aristotel, a 1700 godina kasnije sholastički filozofi razradili su je sa njima svojstvenom pedanterijom do najsitnijih detalja

U magnovenju sjetih se: Negdje sam naišao na podatak da je pjesnik Persi Šeli ostavio bilješku sa skicom pjesme o nepokretnom pokretaču svih stvari i o nijemom izvoru svih riječi datiranu 8. jula 1822, godine, istog dana kada se, u svojoj 29 godini, utopio kod Viaređa. Budući da se nikako ne mogu sjetiti gdje sam našao taj podatak, mora biti da je i to ostalo negdje na Tibetu, pomislih sa dozom zlobne ironije.

Prenu me njegov ozbiljan pogled.

– Od tog dana je Tibet, takav kakav jeste za nas koji tamo ne živimo: dalek, nijem i nedostupan! – postao moje opsesivno središte svih misli za koje nisam mogao utvrditi ni otkad, ni otkud ih znam. Zato sam odlučio da par mjeseci provedem na Tibetu ne bih li se sjetio svega što sam zaboravio. Ako i ne postanem središte svih stvari koje se okreću u ovom svijetu, i ne dokučim onu neizrecivu misao iz koje izviru i u koju poniru sve riječi, već to bi opravdalo moje putovanje.

Za razliku od moje, njegova zlobna ironija na sopstveni račun bila je izrečna glasno i bez uvijanja. Osjetio sam svoju šansu, bio je moj red da ga prekinem:

– Recimo i da se sjetite svega što ste zaboravili! Šta će Vam taj opasni a sasvim nepotreban luksuz? Ko zna kakve sve rane ćete otvoriti – davno zaliječene rane, uostalom. Ubadate si trn u zdravu nogu! A tek ako biste stvarno postali centar svega što se kreće, ako bi Vaš um postao nijemi izvor i ušće svih misli?? Ludilo bi Vam bilo zagarantovano. A sa mirovanjem je još gore: Lete leptiri oko vas, trče djeca, šetaju mladi, odlaze i dolaze ptice selice, a Vi sjedite, taman kamen – ni mrtav ni živ – kamen pa eto! Čovjeku je dato i da se kreće i da se zaustavi, da radi i da se odmori. Da pamti i da zaboravi. Jeste li se ozbiljno upitali šta će Vam sve to? Šta ćete na Tibetu?

Sat kasnije ugledao sam ga sa terase restorana dok je ulazio u taksi. Pogleda prema meni i mahnu rukom na pozdrav. Službeni spiker (neočekivano prijatan ženski glas), objavljivao je polazak aviona za Katmandu. Odletio je bez njega. On se odlučio da svakog dana priča i da hoda, umjesto da 40 dana bude nijem i nepokretan.

Siguran sam da će ga do kraja života kopkati pomisao na sve ono što je ostalo zatureno tamo gore na Tibetu. Čovjek se uvijek pokaje kada zbog navika odustane od podviga.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Logika moći i logika slobode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Logika moći se ne mijenja. Nažalost. Ni logika slobode se ne mijenja. Srećom. Na pitanje kada će se promijeniti, slobodno recite onu riječ koju vas ubjeđuju da nikad ne kažete: Nikada

 

Koliko god mi se često učini da su u pravu oni koji tvrde da je ovaj svijet haotičan, svaki put se uvjerim da se u njemu ima šta razumjeti. Kad sam prvi put čuo rečenicu ,,Nikad ne reci nikad!” nasmijao sam se od srca i šaljivčinu koji mi je uputio ovaj logički galimatijas ostavio zabezeknutog kontra pitanjem: ,,Ne vidiš li nikakav problem u tome što mi savjetuješ da nikada ne kažem riječ koju si ti sada rekao dva puta u istoj rečenici!?”

Svi univerzalni iskazi imaju isti problem: protivrječni su u sebi! Recimo, umjesto što na tvrdnju: ,,Sve u svijetu se mijenja!“ u znak saglasnosti mudro klimamo glavom,  treba reći: ,,Osim samoga svijeta!“ Pokraj logičke protivrječnosti, tvrdnja da se sve u svijetu mijenja, nije ni objektivno tačna. Mnoge stvari se ne mijenjaju. Bio sam, na primjer, zatečen istovjetnošću logike kojom su se prije 2.500 godina rukovodili Atinjani u pregovorima sa građanima ostrva Melosa, sa logikom  koju je slijedila Srbija u nedavnim događajima u Crnoj Gori. Ako zamijenimo temu pregovora oko okupacije ostrva Melosa od strane Atinjana, sa temom hirotonisanja mitropolita Joanikija II, i izvršimo odgovarajuću zamjenu imena aktera onih pregovora, nazivima država konfrontiranih oko tog čina, sljedeći fragment dijaloga koji navodi Tukidid u Istoriji peloponeskih ratova, potvrdiće da se ni u logici moći, ni u logici slobode, ništa nije promijenilo:

  1. Atinjani: ,,Što se nas tiče, iako je naša vlast na jednom dijelu teritorije uskraćena, mi se toga ne bojimo… Sa svoje strane, mi imamo ovo da vam kažemo: došli smo da demonstriramo i uvećamo svoju moć, kao i da spasimo vaš grad od uništenja. Dakle, uspostavićemo našu vlast nad vama i poštedićemo vaše živote, a to će biti na obostranu korist“.
  2. Melijanci: ,,Ali kako može biti za nas korisno da služimo vama; iako je doduše, jasno kako to može biti korisno za vas?“
  3. Atinjani: ,,Tako što ćete, ako nam se pokorite, spasiti sebe velikih stradanja. A mi, pošto vas nećemo uništiti, imaćemo korist od vas“.
  4. Melijanci: ,,Ali zar nećete pristati na to da vam mi ponudimo savezništvo kao vaši prijatelji?“
  5. Atinjani: ,,Nećemo. Jer vaše neprijateljstvo nam ne može mnogo nauditi, dok bi prihvatanje prijateljstva s vama moglo biti protumačeno kao naša slabost, od strane onih za koje nam je u interesu da nas se i ubuduće plaše“.

Poslije dužeg vijećanja Melijanci su odbili da se dobrovoljno pokore sljedećim riječima: ,,Odlučili smo da se dobrovoljno ne odreknemo slobode u kojoj naš grad živi već sedam stotina godina, od kada je bio osnovan. Uzdajemo se da će nas bogovi koji su nas do sada čuvali,  sačuvati i ovaj put. Na kraju, još jednom vam nudimo mir i predlažemo: bićemo vaši prijatelji, a vi se povucite sa naše zemlje poslije dogovora o savezu koji ćemo sklopiti u skladu sa našim uzajamnim interesima”.

Atinjani su ovu ponudu glatko odbili riječima: ,,Na osnovu ovih pregovora, čini nam se da ste vi jedini ljudi koji buduće događaje smatraju sigurnijim od prošlih; i uz to, koji vjeruju da će im se ispuniti ono što žele, samo zato što to oni žele, ali ljuto ćete se prevariti”.

U kontekstu ovog dijaloga postaju jasni i događaji vezani sa rukopoloženjem mitropolita Joanikija II, prije svega, zašto je jedna strana odbila da se hirotonisanje Joanikija II obavi na bilo kom mjestu od mnogih koja su im  bila prijateljski ponuđena i zašto je zavrla da se to učini upravo na Cetinju, jedinom mjestu za koje je znala da će biti odbijena? Zato što bi i u ovom primjeru, prihvatanje ponuđenog mjesta za ustoličenje, a time i prihvatanje prijateljstva sa slabijim, moglo biti protumačeno kao dokaz slabosti jačega. Zato što jačem ne može mnogo nauditi neprijateljstvo srazmjerno mnogostruko manjeg, dok je korist od njegovog prijateljstva manja od koristi koju će jačem donijeti demonstracija moći i strah onih na čiji strah računa ovim potezom!

Ne mijenja se sve u ovom svijetu. Prošli su milenijumi a eto, na primjer u ovom pogledu, ništa se nije promijenilo. Kako je bilo, tako je ostalo: Logika moći se ne mijenja. Nažalost.

Ni logika slobode se ne mijenja. Srećom.

Na pitanje kada će se promijeniti, slobodno recite onu riječ koju vas ubjeđuju da ne kažete:

Nikada!

Nikada se neće promijeniti ni logika moći, ni logika slobode, dok god bude onih kojima slobodni smetaju i onih kojima je sloboda preča od sigurnosti i jača od straha.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Aristotelov savjet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Množe se velike besmislice, ne prestaju prazna brbljanja, sve je isto kako je bilo i tada,  samo što niko više ne pamti Aristotelov savjet. Ali dobro je, sjetiti ga se!

Sada kada mu je postalo jasno da se više ne može baviti filozofijom, Aristotel se sjeti rečenice iz svog ranog spisa Propreptikus, kojom je sa istim žarom  nagovarao svoje vršnjake i uvjeravao sebe da se okanu svega i da se potpuno posvete filozofiji:

,,Prema tome, ostaje nam samo da se posvetimo filozofiji, ili da se oprostimo od života i napustimo ga, jer je sve osim filozofije, velika besmislica i prazno brbrljanje“.

  • Možda će i ovi bolovi u želudcu biti dovoljni? To što me želudac ne muči

danas i što začudo ne osjećam nikakve bolove, ne znači da je bolest prošla. Da je bio živ moj otac, možda bi znao. Kao lični liječnik kralja Filipa, morao je znati više nego većina običnih ljekara i vidara. Ipak, možda ni on ne bi znao – jer je bolest koja me muči već cijelu godinu rijetka – toliko da mi ni jedan liječnik nije znao reći koja je to bolest, ni ima li lijeka za nju. Najbolja odbrana od svih bolesti za zdravog čovjeka je – ljepota! – Na ovu pomisao Aristotelu se učini da pred sobom vidi svoju Herpilidu. Osjeti prijatno uzbuđenje i dašak radosti. – Kako ljudi ne vide da je ljepota lijek za mnoge bolesti, osim za smrt!? Obuzet ljepotom, čovjek zaboravlja na tugu i brige! – Licem mu preleti smiješak kada se sjeti odgovora onima koji su ga uporno pitali, šta vidi u ljepoti da je toliko hvali:

,,To je pitanje koje samno slijep ćovjek može postaviti!“

  • Uistinu, ima mnogo ljepote na ovom svijetu! – prošapta za sebe Aristotel.

A sva ta ljepota sigurno potiče sa istog mjesta sa kog nadolaze i istina, pravednost, hrabrost i vrlina, kao i sve što je savršeno, pa i naš razum koji nam omogućava da shvatimo ono najvrijednije u životu i da živimo u skladu sa vrlinom. Do tog saznanja vodi samo filozofija jer ona traga za istinom koja je ista za besmrtne bogove i za smrtnike. Zato je bavljenje filozofijom u potpunosti opravdalo moj život. Jer samo filozofija vodi čovjeka do slobodnog života, a slobodan život je samo onaj u kom se čovjek ne upravlja prema onome što mu se čini najkorisnije i najpotrebnije, nego prema onome što je najbolje, najispravnije, najpravednije. Ako  su sve ostale nauke korisnije i potrebnije od filozofije, ipak nijedna nije bolja od nje!

          Ova misao donese Aristotelu ogromno olakšanja. Preplavi ga osjećaj neke nesputane razigrane slobode. Intenzivna začuđenost, gotovo grozničava zapitanost pred svim onim što svijet otkriva i skriva, koji su vladali njime od prvog dana bavljenja filozofijom sve do ovog trenutka, na prečac nestadoše. Prosto, ugasili su se, utrnuli kao što utrne svijeća kada dogori do samog kraja, kao što zgasne svjetlo dana kada zađe sunce. Aristotel jasno osjeti da ga odjednom ništa više ne čudi, ali ga to ni najmanje ne zabrinu. Nije to kraj filozofije, iako na početku filozofije stoji čuđenje! – to je uvod u onu najvišu filozofiju u kojoj se ostvaruje blaženstvo duše – eudaimonija!  Znao je da ovaj potpuni mir u njemu više ništa ne može pomutiti. Blaženstvo koje mu ispuni dušu uvjeri ga da je njegov ućitelj Platon bio u pravu: ljudi žive u mraku pećina svoje opsjednutosti prolaznim svijetom, na čijim zidovima igraju sjene očaja zbog gubitka života i straha od smrti, dok napolju blista vječno sunce  istine i blaženosti. U jednom trenutku prenu ga osjećanje da je neko nevidljiv ušao u vrt. Učini mu se da ga je nevidljivi neznanac blago poveo za ruku! Nije mogao ustati da pogleda kuda ga vodi; snaga ga je izdala. Još uvijek nepomućenog mira i blaženstva, Aristotel blago klonu i spusti glavu na na stol za kojim je sjedio. Hladni mermer mu je prijatno osvježio vrelo čelo; u trenu se sjeti Zlatne pjesme pitagorejaca:

Ti pun nade budi, jer ljudi su božanski soj,

          Sve što je sveto, sama im priroda otkriva,

          Ako te svetosti poštuješ, prihatićeš ono na šta te ja podstičem,

          I zdrave duše, od svih ovih muka, spas ćeš naći!

Dok je Aristotel stajao na strmom rubu ovog svijeta,  završne riječi himne još su mu brujale u svijesti. Obazrije se i ugleda sebe kako daleko dolje, sjedi na verandi svoje kuće, glave klonule na mermer stola. Od tog trenutka, više nijednom se ne osvrnu, nego se uputi pravo napred zagledan u daljine. I stupi preko grebena planine u istom trenutku u kom i sunce pređe taj greben. I ugleda Aristotel pred sobom svijet beskrajno veći od svijeta koji je ostao iza njega i u kom je na ostrvu Eubeja, ostalo njegovo tijelo za mermernim stolom u gradiću Halkisu, toj tački na liniji između nezahvalne Atine i rodne Stagire.

 

Od tada, množe se velike besmislice, ne prestaju prazna brbljanja, sve je isto kako je bilo i tada,  samo što niko više ni ne pamti Aristotelov savjet.

Ali dobro je, sjetiti ga se!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Iščezle planine, nestali prijatelji

Objavljeno prije

na

Objavio:

U svijetu bez planina i prijatelja, isprekidani signali mobilnih telefona koji svake sekunde šalju milione „selfija“ su posljednji dokaz da još jesmo

 

Godinama sam odlazio u planinu kao u veliku tajnu. Zatvoreni nijemi svijet planine otvarao se i zatvarao, ukazivao se i skrivao. Sa svakom novom tajnom koju bih otkrio  o planini, otkrivao sam po jednu novu tajnu o sebi. Razumijevajući malo po malo planinu, razumijevao sam sve više sebe.  A kada bih je malo bolje upoznao, kada bi mi otkrila poneku tajnu i dopustila mi da oslušnem puls njenog srca,  pohodio sam planinu kao što se pohodi najbolji prijatelj: da bih bio tamo gdje  mi je mjesto, sa onim ko mi je najdraži. Dok bih sjedio i razgovarao sa prijateljem, bilo je kao da zalazim duboko u planinu. Dok bih ćutke koračao kroz planinu, bilo je kao da tonem u razgovor sa prijateljem.

Jasno mi je da će danas malo ko razumjeti ovo o čemu pričam. Ne zato što bi to zahtijevalo neko veliko znanje, ni zato što je samo po sebi komplikovano i teško, nego zato što je danas gotovo nemoguće razumjeti značenje oba ključna pojma o kojima govorim. Iako su prijatelji oduvijek i svugdje u svijetu bili onoliko rijetki koliko dragocjeni, znalo se da ih ima i svako je znao kolika je sreća imati prijatelja i kolika je nesreće izgubiti ga.

Danas više nema ni prijatelja, ni planina.

Bilo ih je, ali sada ih više nema!

Planine su iščezle!

A s njima i prijatelji!

Oni koji nisu nikada imali prijatelja, neće shvatiti šta je ono što prijatelja čini planinom u kojoj duša razgovara sama sa sobom. Nađeš svoju planinu i našao si svog prijatelja! Prijatelj i planina bili su siguran spas protiv samoće. Sada svako sebe dijeli sa stotinama, hiljadama, sa milionima internet adresa čijim sopstvenicima neće nikada stegnuti ruku niti će ih nekada pogledati u oči. Planinu je zamijenilo bijedno ostrvce, prijatelj je postao neko ko negdje samuje na istom takvom pustom ostrvcetu. Nekada su brodolomci stavljali svoje pozive za pomoć u praznu bocu, nadajući se da će je morske struje odnijeti do nekoga neznanca koji će doći po njih i spasiti ih. Sada internet poruke plutaju po internet okeanu kao boce koje uvijek stižu onima kojima su poslate, ali niko više nikome ne dolazi i niko nikoga više ne spašava.

Zato danas nikome ništa ne znači ni to što nikada neće imati prijatelja, ni to što nikada neće shvatiti šta je ono što je izgubljeno od kada su planine iščezle! Ali mene je nestanak planina zabezeknuo, pogodio me u pleksus solaris, izbio mi je dah. Gubitak prijatelja je gubitak s kojim se računa; ljudi odu! Ali planine ostaju! Planine moraju ostati! Znalo se: ne može se računati sa gubitkom planine. Jednostavno – planine su uvijek do sada ostajale. Sve je prolazilo, sve je teklo, i prije Heraklita i od Heraklita naovamo, ali planine su ostajale. A ipak, sada već definitivno odlazak u planine više nije moguć, jer su planine nestale, ukinute su, rastajene na brutalno vulgarizirane, skenirane sekvence virtualne autopsije perverzno preciznih detalja simulakruma topografije na serveru Earth. Kao i sam pojam prijatelja.

U srcima ljudi svuda u svijetu, prizor Planine oduvijek se činio kao nedogledno veličanstveni hram podignut u slavu neba, na radost ljudi. Njihov zov odzvanjao je kao veliki, tajanstveni poziv Nepoznatog, istovremeno opominjući i obećavajući – neodoljiv! Takvu sam Planinu upoznao, u takvu Planinu sam odlazio, s takvom Planinom sam prijateljevao! Kada sam prvi put primijetio na mojim omiljenim kozjim stazama planinarske markacije – crvenu tačku obrubljenu bijeom bojom na jednoj stijeni u kršu, shvatio sam da mi je taj dio planine definitivno nasilno oduzet. Kako su se umnožavali ti planinarski znaci – markacije, tako sam ja  ostajao sam bez svoje staze, jer se sa svakom novom markiranom stazom Planina smanjivala a svaka staza se pretvarala u nekakav javni profani prostor, u bijednu karikaturu prljavog palanačkog parka.

A kada su se pojavili mobilni telefoni, sa ugrađenim sistemom za lociranje GPS i tako uspostavili stalni nadzor svakog koraka gdje god se čovjek nalazio, shvatio sam da više nije ostala ni jedna planina u koju bi se moglo otići. Sve planine su snimljene, skenirane, u razmjeru koji omogućava da vidiš pastirsku kolibu, osamljeno drvo, skriveni potok – u Andima, na Šar Planini, na Kavkazu, u Pirinejima, Durmitoru, Prenju – sve je tu, avetinjski jasna slika sastavljena od stotina hiljada elektronskih tačkica – samo više nema Planine! Vidiš sve, a sjediš u sobi, sam i pust.

U vrijeme dok su još postojale planine, niti je ko znao kada bih došao u planinu, ni gdje se nalazim, ni kojim sam stazama prošao, ni koliko sam dugo boravio u planini – vraćao sam se prosvijetljen kao sa hodočašća prijateljstvu! Idem li još u planine? Ne! Ni ja, ni bilo ko. Varaju se svi koji misle da još idu u planine.  Niko više ne ide u planine. Od kada su planine iščezle, iščezli su i planinari.  To su sada samo gluhonijemi hodači koji pokorno koračaju markiranim stazama.

U svijetu bez planina i prijatelja, isprekidani signali mobilnih telefona koji svake sekunde šalju milione „selfija“ su poslednji dokaz da još jesmo.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo