Kad god čujem priču o velikim dostignućima i ostvarenim visokim vrijednostima epohe u kojoj živimo, suočim se s činjenicom da već nekoliko decenija, nasilje predstavlja top temu i to u rasponu koji opravdava upotrebu stereotipa: lokalno, regionalno i globalno! Hajde, rekoh sebi, da vidim šta o tome pričaju kompetentne instance! Pođimo od pitanja šta je za njih nasilje i kako ga određuju.
Svjetska zdravstvena organizacija definiše nasilje kao “namjernu upotrebu fizičke sile ili prinude, bilo kao prijetnju ili primjenjenu, protiv sebe, drugoga, ili protiv grupe ili zajednice, koja rezultira ili ima visoku vjerovatnost da će rezulturati u povređivanju, smrti, psihološkom oštećenju ili sakaćenju.” Glomazna, nezgrapna formulacija kao sve slične odredbe koje pokušavaju obuhvatiti puni smisao, izraziti sve finese i otkloniti opasnosti nesporazuma i nedorečenosti. Ako se prenebregne njena koliko nepotrebna toliko i neizbježna upetljanost, dvije poente su dovoljno jasne: s jedne strane ova definicija naglašava namjeru kao ključni faktor nasilja, bez obzira na njegove posljedice, dok s druge strane, svaki akt koji dovodi do povrede ili trajnjih fizičkih ili/i psihičkih oštećenja, smatra za nasilje čak i kada nije namjerno počinjen.
Implicitno prisutan problem izjednačavanja namjerno i nenamjerno nanijete povrede (ili smrti) uvođenjem u istu kategoriju “nasilja”, postaje eksplicitan u trenutku u kom se navode uzroci nasilja. Ako se fokusiramo samo na letalni ishod (slučajeve nasilne smrti), najnoviji izvještaji otkrivaju mnoge neočekivane činjenice.
U svijetu godišnje oko 1.3 miliona ljudi umru nasilnom smrću (podaci za 2013 godinu). Od toga su 842.000 samoubistva: 405.000 otpada na ubistva, dok je 31.000 ljudi ubijeno u državnom nasilju (ratovima) i pod okriljem zakona.
Čovjeka iznenadi podatak da su ljudi sami sebi najgori dušmani. Ispada da je još najsigurnije ići u rat ‘ tu je šansa da se pogine više od 20 puta manja nego da se čovjek ubije i deset puta manja nego da bude ubijen!? I da je, prema tome, apsolutno neoprezno ostajati sam sa sobom da se čovjek ne bi našao među onih 2.500 nasilnika koji će počiniti zločin ubistva nad sobom! U svakom slučaju, veoma me iznenadilo da ljudi duplo češće ubijaju sebe nego drugoga; rastužim se kad pomislim da svakog dana 2.500 ljudi usmrte sami sebe, što znači više od 100 samoubistava na sat!? Iako su brojke dvostruko niže kada je riječ o ubistvima (1.100 dnevno, i nešto manje od 40 ubistava na sat), naježim se od pomisli na toliko ubijenih i vjerovatno isto toliko ubica: jesmo li se uprvo osmjehnuli u prolazu nekome ko će danas biti ubijen, jesu li nam se letimično sreli pogledi sa nekim ko će se priključiti spisku današnjih 1.100 ubica !?
I ovdje počinje nesporazum, ovdje gdje se klasificiraju uzroci nasilja koje dovodi do smrti! Nema takvih uzroka! Nema! Nasilje je jedini uzrok nasilne smrti! Nijedno nasilje nema uzroke. Jer uzroci su anonimne okolnosti koje apsolutno nužno – svugdje i uvijek! – izazivaju iste posljedice. A počinitelji nasilja, dakle – nasilnici, uvijek su konkretni, živi ljudi sa imenom i prezimenom, toliko i toliko godina, te i te visine i težine, boje očiju, ćelavi ili s kosom, određenog bračnog stanja, s djecom ili bez djece: uostalom, isto kao i ubijeni! Posebno je strašno što su nasilnik i žrtva ujedinjeni u jednom istom čovjeku kada je riječ o samoubistvu. Nezavisno od religijskih i etičkih dilema, pitanje samoubistva jeste primarno pitanje odnosa nasilnika i žrtve.
Ne smije se ignorisati ključna činjenica: Iza svakog nasilja, umjesto uzroka, stoji faktor, akter, živ, konkretan pojedinac – nasilnik. Nasilnik je čovjek, ubica koji ostaje ubica bez obzira da li je ubio sebe, drugog čovjeka, ili hiljade ljudi. I nijedno nasilje nikada nije imalo uzrok, nego se uvijek desilo po izboru i odluci nasilnika-ubojice!
To treba znati posebno danas kada čujemo izjave ljudi da su spremni, sposobni i kadri uništiti narode cijelih država!
Ferid MUHIĆ