Njegoševu nagradu preimenovati u Nagrada Mijo Popović. Njegošu posthumno dodijeliti Nagradu Mijo Popović. Kad se sve to oposli kako valja i trebuje Milorada Popovića imenovati za ministra kulture Crne Gore.
U Crnoj Gori sve je moguće. Pa i to da Milorad Popović dobije pomenuto međunarodno priznanje.
Popović je Njegoševu nagradu dobio za roman Čovjek bez lica. Na to se usudio žiri od sedam književnika: predsjednik Bogomil Đuzel (Makedonija), i članovi Ivan Lovrenović (BiH), Rusanka Ljapova (Bugarska), Dušan Šarotar (Slovenija), Jovica Aćin (Srbija), Miljenko Jergović (Hrvatska) i Vlatko Simunović (Crna Gora).
Prema mišljenju žirija, u romanu Čovjek bez lica Popović sažima ključne elemente stogodišnje istorijske drame crnogorskog prostora i čovjeka.
,,Fenomene emigracije, ideologije i unutrašnjih drama ličnosti koje su se našle na velikoj pozornici nemilosne zemlje, pisac donosi izražajnim literarnim sredstvima. Rezultat je djelo čije upoznavanje predstavlja veliko čitalačko iskustvo. Strukturna vertikala crnogorskog nacionalnog stasavanja”, obrazložio je žiri svoju odluku.
Uslijedile su rekacije. Većinom ovakve: Roman je dosadan, naslov neoriginalan, a većina članova žirija ima poslovne veze sa Popovićem.
Književnik Balša Brković slučaj vidi ovako. ,,Potpuno zaboravimo da je Milorad Popović državni intelektualac broj jedan, najuticajniji Đukanovićev nacionalni ideolog, veliki meštar svih lavirinata ministarstva i užeg kabineta, autor potresnih patriotskih analiza o udaru na Crnu Goru, gdje uredno pravi spiskove antidržavnih autora (pa ako me se sete, sete), intrigant regionalnog formata, dobitnik svih crnogorskih nagrada, izdavač i kulturni pregalac svake godine dotiran od Ministarstva pozamašnim sumama… sve je to (sada) nevažno. Ovo je prije svega – književni skandal. Šnajderov roman je u odnosu na nagrađeni neprijatno bolji roman i moram reći da mi je misterija kako su ozbiljni ljudi u žiriju pristali da to ne vide”. napisao je u Vijestima Brković.
On podsjeća koji velikani Njegoševu nagradu, koja je od početka bila vrlo „politička nagrada”, nisu dobili. Crnjanski, Zogović, Zupan, Kiš, Konstantinović, Tišma… Ali i ko jeste: ,,Tadašnji ideološki oci sadašnjeg crnogorskog Oca nacije Ćosić i Bećković”.
Dobrica Ćosić kojem je 1990. godine uručena Njegoševa nagrada je novčani fond zavještao za rušenje Mauzoleja na Lovćenu. Matija Bećković je poznat i po hvalisanju da je stariji od crnogorske nacije.
Ljetos je pedeset crnogorskih književnika i javnih ličnosti uputilo zahtjev premijeru Dušku Markoviću i članu žirija Njegoševe nagrade iz Crne Gore Vlatku Simunoviću da se ovogodišnja Njegoševa nagrada dodijeli posthumno Radovanu Zogoviću: ,,Ime Radovana Zogovića je za sva vremena ispisano zlatnim slovima preko našeg postajanja i postojanja, pa takvim slovima treba da bude upisano i na Njegoševoj Biljardi, među dosadašnje dobitnike ovog priznanja”.
Inicijativa je otišla u vjetar. Zlatnim slovima biće ispisano ime Milorada Popovića.
Književnik Dragan Koprivica je samokritičan. Kaže da bi smjesta odbio predlog da bude dobitnik Njegoševe nagrade, jer zna da je ne zaslužuje. ,,Bojim se da je ovog puta došlo do prevage neknjiževnih parametara u crnogorskom ispolitizovanom društvu, te da će na kraju ispasti da je riječ o grubom prekršaju devalviranja Njegoševe nagrade, koju su dosad dobijale isključivo opštepriznate književne veličine koje su obilježile vrijeme za nama”.
Umiješali su se i političari. Demokratska narodna partija slučaj je ovako je opisala: ,,Popović je, kao režimski taster-pisac po narudžbini, i kritičar svega što nije po volji Đukanovića, zauzvrat dobio Trinaestojulsku nagradu, bez ikakvog literarnog pokrića, a sad pod istim uslovima čak i Njegoševu, što je kulturni skandal bez presedana tokom svih proteklih decenija u crnogorskoj kulturi.”
Čestitkom se u ulozi književnog krtičara oglasio gradonačelnik Prijestonice Aleksandar Bogdanović. ,,Sa osjećajem velikog zadovoljstva i ponosa primili smo vijest da je naša najveća književna nagrada, po odluci međunarodnog žirija sastavljenog od istaknutih književnika, pripala upravo crnogorskom autoru, našem sugrađaninu Miloradu Popoviću. Time se Popović svrstao među velikane južnoslovenske književnosti poput Lalića, Krleže, Selimovića, Daviča, Pekića, Kovača. Nadam se da će Njegoševu nagradu primiti, ne samo kao priznanje za roman Čovjek bez lica i svoj dosadašnji književni rad, već i kao podsticaj za neka nova djela koja sa nestrpljenjem iščekujem”.
Popoviću preostaje da požuri sa novim djelima kako gradonačelnika ne bi izdalo strpljenje. Njegoševa nagrada dodjeljuje se svake četvrte godine. Popović ima šansu da dobije i narednu.
Milorad Mijo Popović je nekad bio poznat kao cetinjski bokser. Danas je, pored ostalog, osnivač i urednik izdavačke kuće Otvoreni kulturni forum i časopisa Ars. I to je dobro unovčio zahvaljujući Ministarstvu kulture. Popovićev OKF je apsolutni šampion po iznosima koje mu dodjeljuje Ministarstvo. Uzalud se zbog toga bune ostali crnogorski stvaraoci.
Prije tri godine Popović je napustio bord direktora Pobjede nakon što je Ranko Krivokapić nagovijestio napuštanje koalicije sa DPS-om i saradnju sa opozicijom. U SDP-u su mnogi tek tada saznali da se Popović u Pobjedinom bordu direktora našao u ime te partije.
Popović je prošle godine za roman Čovjek bez lica dobio i Trinaestojulsku nagradu.
Govoreći jednom o tome što je presudno uticalo da se posveti pisanju, kazao je i ovo: ,,Crnogorska realnost fantastičnija je od magijskog realizma Gabrijela Garsije Markesa”.
Mnogi kao živi dokaz da je to tako navode slučaj ovogodišnjeg laureata Njegoševe nagrade.
Momir M. Marković, književnik: Aferim žiriju
Književne nagrade su uvijek i svugdje instrument političke moći, masonerije, lobija, klanova i mafije.
Tolstoj je bio omražen na ruskom dvoru, švedska kruna nije htjela da se zamjera ruskoj pa je Nobelovu nagradu za književnost dobio Sili Prudon, francuski pjesnik u antologiji francuske poezije od oko pet hiljada stihova i dvadesetak autora zastupljen sa tridesetak stihova. Ivo Andrić je nesporno veliki pisac, ali je Nobelovu nagradu dobio ispred Šolohova. Za njega je lobirao jugoslovenski politički, književnički, policijski i vojni aparat. Političke, interesne, moralne i esteteske trgovine sa nagradom bile su razlog što je Žan Pol Sartr odbio da primi Nobelovu nagradu. Nigdje kao u našoj vječnoj nagrade nijesu sredstvo vrijeđanja i unižavanja sopstvene književnosti i kulture. Sve društvene strukture, književničke, političke i policijske su se angažovale da slučajno Radovan Zogović ne dobije Njegoševu nagradu. Udba i druge tajne službe nijesu noćima spavale da slučajno Zogović ne promakne. Odahnuli su tek kad je Čedo Vuković svojim glasom protiv Zogovića okončao dramu. Ne znamo da li je Vuković odahnuo kada ga je, nakon glasanja, Mihailo Lalić pljunuo. Ovogodišnja dodjela Njegoševe nagrade nije ostavila ravnodušnim ni jednog crnogorskog književnika. (Znam samo jednog koji nikada nije dobio ni jednu.) Nekolicina su iščekivali još samo ovu. I pali su u depresiju.
– A znaš li uopšte ko je laureat?, pita me prijatelj (nije književnik, moji prijatelji književnici su poumirali).
– Sjutra će ime biti ispisano zlatnim slovima u Biljardi, velim, i nije važno što ja mislim i znam.
-Zar to nije strašno?
-Nije, velim.
I spopade me napad logoreje.
Rimski imperator je uveo konja u Senat i proglasio ga senatorom. Prisutni su samo prikupili toge, kao da im je odjednom postalo hladno i ćutke, klimanjem glavama, pozdravili novog senatora. Vijest se proširila vječnim gradom kao što se vijesti pronose vječnom našom. Ali to nikoga nije uznemirilo. Samo je jedan vrtlar, iz Kapue, sjetno promrmljao: „Senat je ponižen, imperija je ponižena”.
P.S. Ovdje su prefigani crnogorski književnici koji plagiraju i kraduckaju tuđe ideje, naslove, stihove i čitava poglavlja tuđih štiva – i trguju. Zato ih sve rjeđe čitam. Laureata sam pročitao dok je bio pjesnik početnik… Gotovo zaboravih: poseban aferim žiriju i svim našim „žirantima”.
Veseljko KOPRIVICA