KULTURA
DODJELU OSKARA OBILJEŽILI POLITIČKI GOVORI I GREŠKA ZA NAJVAŽNIJU KATEGORIJU: Drugačiji protest

Objavljeno prije
8 godinana
Objavio:
Monitor online
Dodjela najprestižnijih filmskih priznanja – Oskara ostaće upamćena po skandaloznoj završnici kada je objavljeno ime pogrešnog filma kao pobjednika u najvažnijoj kategoriji – film godine. Greška je već okarakterisana najneprijatnijim trenutkom u istoriji dodjele, a krivac se već zna – „čuvar” koverata koji ih je pomiješao jer je „bio zauzet tvitovanjem u bekstejdžu”. Ova 89. kulturna manifestacija sve vrijeme bila je najveći javni protest protiv američkog predsjednika. Naime, prezenteri nagrade – najbolji film bili su nekadašnji Boni i Klajd. Legendarni glumac Voren Biti djelovao je zbunjeno kada je otvorio koverat sa imenom dobitnika, onda je pogledao Fej Danavej i njoj dao da pročita ime pobjednika, a ona je proglasila najvećeg fovorita – film La La Land za ostvarenje godine. Reditelj Dejmijen Šazel, glumci i producenti presrećni su istrčali na scenu. Nakon kratkog zahvaljivanja nastao je žamor. Producent filma La La Land izgovorio je: ,,Mjesečina je pobijedila. Ne šalim se”. Voren Biti je kasnije objašnjavao da su mu najvjerovatnije dali pogrešan koverat, u kome je pisalo ime najbolje glumice umjesto za najbolji film.
Za filmskog kritičara Vuka Perovića, urednika filmskog programa RTCG – televizije koja je jedina u Crnoj Gori uživo prenosila dodjelu Oskara, velika greška u živom prenosu, stvarno je bila neočekivana.
„Danima pred Oskare se govorilo o tom sistemu i kako je dobro što samo dvoje ljudi ima koverte i to duple za svaki slučaj. E pa ta jedna dupla, koštala ih je velikog skandala. Mislim da je ekipa filma La La Land sjajno reagovala na vijest da je greška, kao i da se voditelj Džimi Kimel dobro snašao u cijeloj situaciji”, rekao je za Monitor Perović.
Ali, ova završnica nije jedino što je bilo nesvakidašnje tokom ceremonije. Domaćin i voditelj programa Džimi Kimel sve vrijeme je ismijavao Donalda Trampa. Dva puta mu je i tvitovao.
„Želio bih da zahvalim predsjedniku Trampu… Sjećate se kada je Oskar prošle godine djelovao rasistički? E toga se više niko i ne sjeća, zahvaljujući njemu”, tim riječima je Kimel otvorio dodjelu Oskara, aludirajući na Trampovu zabranu ulaska državljanima sedam muslimanskih zemalja. Vrhunac ismijavanja bio je kada je ušao na Trampovu omiljenu društvenu mrežu i tvitovao predsjedniku:
„Hej Donalde, jesi li budan? Meril te pozdravlja”. Naime, voditelj je aludirao na Trampov sukob sa trostrukom oskarovkom Meril Strip, koja je otvoreno podržavala Hilari Klinton, a on ju je nazvao ,,veoma precijenjenom glumicom”.
Vuk Perović smatra da je cijela ceremonija bila bolja od prethodnih. Za njega je Džimi Kimel bio odličan.
,,Možda su neki segmenti, kao što je onaj sa turistima, bili predugi, ali sve u svemu mislim da je bilo zabavnije i dinamičnije nego prošle godine. Politike je bilo sasvim u razumnoj mjeri, ako znamo šta se sve danas dešava u SAD. I mislim da su ti segmenti bili vrlo duhoviti”, kaže Perović.
Mnogo priče je bilo i u vezi sa najboljim stranim filmom – Trgovački putnik. Reditelj Asghar Farhadi odlučio je da ne dođe na ceremoniju. Američka IT inženjerka iračkog porijekla Anuše Ansari pročitala je poruku nagrađenog režisera.
,,Žao mi je što nisam sa vama večeras. Odsustvujem zbog poštovanja prema ljudima iz moje i još šest zemalja koji su poniženi neljudskim zakonom o zabrani ulaska imigranata u SAD. Podjela svijeta na kategorije mi i naši neprijatelji stvara strah. To je lažno opravdanje za agresiju i rat. Ti ratovi sprečavaju demokratiju i ljudska prava u zemljama koje su i same žrtve agresije”.
Perović za Monitor pojašnjava da je Farhadi dobio drugog Oskara i da je sjajan reditelj.
„Sasvim je očekivano da ne bude prisutan na ceremoniji, imajući u vidu američku politiku. Druga strana priče, takođe zanimljiva da film jednog njegovog kolege Džafara Panahija nikada ne bi mogao da bude kandidata za Oskara jer je u kućnom pritvoru”, ističe Perović.
Na dodjeli bilo je još političkih govora. Oskar u kategoriji za najbolju šminku i frizuru osvojili su Alesandro Bertolaci, Đorđo Gregorini i Kristofer Nelson. Bertolaci je postao prvi dobitnik u istoriji koji je tokom govora iznio politički stav rekaviši da je pobijedio u ime svih imigranata. Prezenter – glumac Gabrijel Garsija Bernal poručio je sa bine: ,,Kao Meksikanac, kao Latinoamerikanac, kao radnik migrant, kao ljudsko biće, protivim se svakoj vrsti zida koji želi da nas podijeli”.
Na sve ovo Donald Tramp uzvratio je izjavom da je do zbrke na ovogodišnjoj dodjeli nagrade Oskar došlo zato što su se organizatori previše bavili politikom, naglasivši da je sve bilo pomalo žalosno i da ceremonija nije imala uobičajen glamur.
Ali, skandalima nema kraja jer se dogodila još jedna greška, možda i gora od ove prve. Tokom prisjećanja na glumce koji su preminuli prošle godine, o kojima je čitala Dženifer Aniston, neko je greškom umontirao fotografiju producentkinje koja je živa. Umjesto fotografije preminule kostimografkinje Dženet Paterson, stavili su fotografiju Džen Čepmen, koja se oglasila da je veoma uznemirena.
Ali, vratimo se nagradama. Mjuzikl La La Land osvojio je šest Oskara: za režiju, glavnu žensku ulogu, fotografiju, muziku, pjesmu i scenografiju. Mjesečina tri: za film, sporednu mušku ulogu i adaptirani scenario. Po dvije nagrade uzeli su Mančester na moru (glavni glumac i originalni scenario) i Greben spasa (montaža i miks zvuka). Najbolji dokumentarac je skoro osam časova dugačak film O.J.: Made in America Ezre Edelmana, a animirani film Zootroplis: Grad životinja…
O samim nagradama, Vuk Perović kaže da su očekivane, ukoliko izuzmemo najbolji film i glavnu glumicu.
„Mislim da je iznenađenje za većinu, jer je bilo očekivano da La La Land pobijedi i da Izabel Iper sasvim zasluženo dobije Oskara. U svim ostalim kategorijama je bilo prema očekivanjima i najavama. Sezona nagrada koja ide prije Oskara u velikoj mjeri ubija neizvjesnost, jer su članovi udruženja koje dodjeljuje ta priznanja, u dobroj mjeri ujedno i članovi Akademije za film i nauku”, kaže Perović, naglašavajući da mu je najveće iznenađenje što film Pola Ferhovena Elle nije ušao u nominacije za najbolji strani film.
Prema njegovim riječima, Američka akademija danas ima drugačiji ukus i Perović misli da Mjesečina prije pet godina ni u kom slučaju ne bi dobila Oskara.
„Među devet nominovanih mislim da su samo dva filma bila pravi oskarovski, a to su Greben spasa i Skriveni faktori. U nekom među prostoru su La La Land i možda Lav. Ostalo su većinom ostvarenja koja u velikoj mjeri koketiraju sa indi estetikom ili su prava indi ostvarenja. Mislim da je za Oskara najveći problem to što se holivudski sistem promijenio i da imamo ili preskupe blokbastere sa superherojima ili jeftine filmove, a Oskari su uvijek vrednovali nešto između to dvoje, uz povremene izuzetke”, zaključuje Perović.
MAJA BOGOJEVIĆ: Pobjeda male, nezavisne produkcije
„Konačno se desio gaf na ceremoniji Oskara, kome se svi možemo smijati – zamjena pobjednika. Oskari su entertainment, industrija zabave i iluzije, show biz eskapizam i svako ko oćekuje subverziju ili vrstu političkog otpora, biće razočaran. I zašto ne bi mogla biti dva pobjednika?! Ja bih voljela vidjeti da svako dobije po jednog Oskara”, kaže za Monitor prof. dr Maja Bogojević, filmska kritičarka. Njoj je drago što je pobijedio film Mjesečina, jer je pobijedila mala, nezavisna produkcija umjesto megalomanske blokbusterske showbiz onirije i onanije. „To je jedini vidljivi znak da se i glasači Američke akademije za filmsku umjetnost mijenjaju”, zaključuje Bogojević.
Miroslav MINIĆ
Komentari
IZDVOJENO

Moj rad je odgovor na svijet koji je prečesto bio fragmentisan, glasan i prepun narativa. U njoj sam tražila čistu liniju, iskren ton, prostor u kojem se može oslušnuti ono suštinsko
Biljana Keković, crnogorska slikarka snažnog i postojanog umjetničkog rukopisa, izgradila je sopstveni likovni jezik oslanjajući se na unutrašnju viziju i duboko promišljenu likovnu poetiku. Diplomirala i magistrirala slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a od 1994. godine aktivno i kontinuirano izlaže u zemlji i inostranstvu. Njeno stvaralaštvo prepoznato je brojnim nagradama, među kojima su i priznanje UNESCO-a za kulturnu promociju. Keković godinama doprinosi savremenoj umjetničkoj sceni Crne Gore kroz prepoznatljiv izraz asocijativne i ekspresivne apstrakcije.
Izložba U pokretu / In motion, postavljena u Modernoj galeriji Jovo Ivanović u Budvi, nova je potvrda značaja njenog autentičnog likovnog izraza.
MONITOR: Izložba „U pokretu / In motion“ nosi naziv koji sam po sebi otvara višeslojna tumačenja. Šta za vas predstavlja „pokret“ u kontekstu ove konkretne izložbe – da li ga primarno vidite kao slikarski princip, energetski tok ili odraz unutrašnjih preobražaja?
KEKOVIĆ: Najdublje značenje pokreta, po mom shvatanju, leži u njegovoj višeznačnosti, u sposobnosti da istovremeno obuhvati različite slojeve značenja: slikarski, energetski i psihološki. On ne traži konačna tumačenja, već poziva na sopstveni čin kretanja, gledanja, osjećanja i tumačenja. Posmatrač se više ne nalazi ispred slike, već se, simbolički, kreće unutar nje. Ciklusi koje predstavljam nisu zatvorene cjeline, već se kreću, međusobno prepliću i nadovezuju. Oni teže da uspostave vezu između realnog i unutrašnjeg svijeta, prostora gdje ponekad misao nije do kraja izrečena, a boja ju je već otkrila.
Radovi iz serije Talks istražuju upravo te oblike dijaloga, verbalne i neverbalne razmjene koje se događaju na ivici. Vode simbolizuju fluidnost, promjenjivost, proces kretanja i unutrašnjeg pročišćenja. Ciklus Misli u pokretu istražuje tok misli i emocija, kao i stalnu težnju da se kroz slikarski čin, misli slože u slikovni govor kroz boju i formu, da uhvati ono što izmiče logici i riječima. Na kraju, pokret nije samo tema, on je metod, iskustvo, način postojanja slike. I način na koji ja mogu da izrazim ono što želim.
MONITOR: Vaše slike odaju utisak meditacije, gotovo ritualnog procesa stvaranja. Postoji li unutrašnji narativ koji prethodi samom činu slikanja, ili se on rađa tek u fizičkom kontaktu sa platnom i bojom?
KEKOVIĆ: Proces slikanja za mene jeste svojevrsna meditacija, ali ne počinje uvijek jasno artikulisanim narativom. Unutrašnji tok misli i emocija je prisutan, ali često neuhvatljiv, više liči senzaciji nego jasnoj priči. Nekad osjećam da slike „dolaze“ iznutra kao odjek neizgovorenog, a nekad se oblikuju tek u kontaktu sa platnom, u trenutku kada boja dotakne površinu. To nije linearni proces, više je dijalog između unutrašnjih i spoljašnjih impulsa. Ponekad sam tek poslije slikanja sposobna da prepoznam narativne koje su bile prisutni, ali nisu bile svjesno viđeni.
Platno postaje prostor gdje se misao, emocija i intuicija srijeću bez potrebe za objašnjenjem. Na primjer, u kolorističkom smislu, crvena mi omogućava da postignem suptilne ritmove i kontraste. Često se ponaša kao težište, ono sto pokreće sve ostalo oko sebe. Ona uravnotežuje, kontrira, unosi nemir, ali i vitalnost. Crvena nije statična – ona curi, izlazi iz sebe, raspada se i ponovo okuplja, stvarajući utisak unutrašnjeg previranja. Ima sposobnost da produbi prostor slike, da uvede napetost među oblicima, ali i da uspostavi balans tonova. Ona nije samo boja, ona je stanje, sabijeni trenutak sjećanja i prisutnosti. U tom smislu, slika ne ilustruje unaprijed poznatu priču, već je dio jednog procesa bivanja – trenutka kada unutrašnje postaje spoljašnje, često na načine koje ni sama ne mogu u potpunosti racionalno objasniti
MONITOR: Vaš slikarski opus oblikovao se tokom turbulentnih devedesetih i razvijao u složenom društveno-kulturnom prostoru posttranzicijskog Balkana. Koliko su te okolnosti uticale na formiranje vašeg unutrašnjeg slikarskog imperativa?
KEKOVIĆ: Turbulentne devedesete i period posttranzicije na Balkanu neizbježno su oblikovali moju senzibilnost, čak i onda kada sam to svjesno pokušavala izbjeći. Taj kontekst nosi sa sobom slojeve nesigurnosti, gubitka, traume, ali i unutrašnje snage, sve ono što ostaje kao naslijeđena težina, kao stalna pozadina svakog ličnog izraza. Upravo iz tog ambijenta haotičnih spoljašnjih okolnosti rodila se moja potreba da stvaram prostor autonomije, prostor koji nije bjekstvo, već svojevrsni otpor. Vizuelno čista umjetnost za mene nije lišena složenosti, već se bavi onim što se nalazi ispod površine i naslaga dnevne stvarnosti. To je potreba za prostorom gdje slike ne reflektuju direktno društvene događaje, već nudi prostor kontemplacije i unutrašnjeg usklađivanja.
U tom smislu, stvaranje za mene nikada nije bilo estetsko ili distancirano, već egzistencijalno. Moj rad je odgovor na svijet koji je prečesto bio fragmentisan, glasan i prepun narativa. U njoj sam tražila čistu liniju, iskren ton, prostor u kojem se može oslušnuti ono suštinsko.
MONITOR: U Vašem radu dosljedan je otklon od trendova. Kako uspijevate da očuvate lični izraz u savremenom kontekstu koji često favorizuje konceptualnost?
KEKOVIĆ: Moj izraz se uvijek gradio iznutra, iz potrebe, a ne iz strategije. Otklon od trendova nije bio unaprijed osmišljen otpor, već prirodna posljedica toga što mi vizuelni i unutrašnji impuls diktiraju pravac rada. U savremenom kontekstu, gdje dominira konceptualnost i često se favorizuje ideja nad iskustvom. Ne bježim od savremenosti, ali vjerujem da savremenost ne mora nužno značiti konceptualni narativ, umjetnost mora biti duboko lična. Mislim da se prepoznaje istina u radu, bez obzira na stil ili izraz. Ono što ostaje važno jeste autentičnost, da rad ne nastaje kao odgovor na trend, već kao odgovor na unutrašnji imperativ. Za mene je slika prostor koji ne mora objašnjavavati, ona treba da zrači i da diše.
MONITOR: Da li vjerujete da se apstraktna slika danas može čitati kao oblik savremenog vizuelnog mišljenja, ili je ona i dalje prvenstveno prostor intime i emocije?
KEKOVIĆ: Vjerujem da može i treba da bude čitana kao oblik savremenog vizuelnog mišljenja, što je i teorijski utemeljeno. Ona ima sposobnost da komunicira izvan jezika, da otvori prostor za složene misaone procese koji se ne izražavaju riječima, već bojom i formom. Upravo kroz intimno ona otvara prostor za složenu, višeslojnu komunikaciju, bez potrebe za doslovnim tumačenjem. U vremenu kada smo preplavljeni direktnim porukama i narativima, apstrakcija postaje prostor slobode, prostor u kojem se vizuelno mišljenje razvija kao duboko promišljanje o svijetu i o sebi. Dakle, apstrakcija nije ni bijeg ni zatvaranje, već način da se drugačije postavi pitanje, da se promišlja kroz sliku, osjećaj i iskustvo. U tom smislu, ona ostaje savremena upravo zato što ne nudi gotove odgovore, već poziva na dijalog – sa sobom i sa onim koji gleda.
MONITOR: Koliko vam je važna reakcija publike, posebno u lokalnom kontekstu, i na koji način ona utiče na vaš dalji umjetnički razvoj?
KEKOVIĆ: Reakcija publike mi jeste važna, ali ne u smislu potvrde ili usmjerenja, već kao vid komunikacije, dijaloga između mene i onih koji gledaju. Posebno u lokalnom kontekstu, kao što su Podgorica, Budva ili širi crnogorski prostor, osjećam potrebu da rad bude prepoznat i doživljen. Ta reakcija mi često govori ne samo o načinu na koji publika doživljava rad, već i o tome gdje se on nalazi u svom sopstvenom doživljaju savremene umjetnosti. Iako ne stvaram s namjerom da zadovoljim očekivanja, svjesna sam značaja neposrednog susreta, on me podsjeća na korijene, na kontekst iz kojeg dolazim i u kojem radim. Ponekad reakcija publike otvori nova pitanja, osnaži određeni pravac, ili mi pokaže da slika komunicira. U tom smislu, publika nije korektiv, ali jeste odjek, a taj odjek zna biti važan impuls u procesu daljeg razvoja.
Miroslav MINIĆ
Foto: Nebojša BABIĆ
Komentari
INTERVJU
ASJA MIJOVIĆ, LIKOVNA UMJETNICA: Umjetnost stvara bolji svijet

Objavljeno prije
1 sedmicana
9 Maja, 2025
Gdje god da smo, svi mi dugujemo nešto svojoj zemlji. Ja bih taj dug najrađe vratila kroz umjetnost i povezivanje sa drugima, podsticanje zajedničkog rada i projekata
Likovna umjetnica Asja Mijović je rođena 2001. godine u Podgorici. Protekle godine diplomirala je na dva fakulteta u Sjedinjenim Američkim Državama, u oblasti lijepih umjetnosti ,,School of the Museum of Fine Arts” na Univerzitetu Tufts u Bostonu, Masačusetsu, kao i u oblasti filozofije i društvenih nauka na istom univerzitetu. Na završnoj godini studija dobila je nagradu za najbolju skulpturu u svojoj klasi
MONITOR: Filozofija, društvene nauke, umjetnost, što je vaše opredjeljenje nakon studija?
MIJOVIĆ: Prije svega umjetnost. Od završetka studija fokusirala sam se na rad u umjetničkoj sferi – kroz sopstvenu praksu, izlaganja i profesionalne angažmane u oblasti savremene umjetnosti. Nekoliko prvih godina na fakultetima u Americi sam se dvoumila između umjetnosti i filozofije, a onda sam na trećoj godini studija otišla iz Bostona na razmjenu u Pariz, u poznatu akademiju Bozar, i tada shvatila kojim ću putem ići. Ipak, osjećam snažnu želju da kroz svoj kreativni rad otvorim prostor i za društveni angažman.
MONITOR: Koliko ti znanje iz društvenih nauka upotpunjuje stvaralaštvo?
MIJOVIĆ: Ono mi omogućava da dublje razumijem kulturni, politički i ekonomski kontekst u kojem živim i stvaram. Upravo ti aspekti imaju ogroman uticaj kako na umjetnost, tako i na tržište umjetnina. Takva perspektiva mi pomaže da radove smjestim u širi društveni okvir, da umjetnost korespondira sa stvarnošću, sa onim što se dešava oko nas.
MONITOR: Koliko inspiracije nalaziš u ljudima i događajima u SAD, a koliko ih crpiš iz Crne Gore?
MIJOVIĆ: Mnogo inspiracije crpim iz zajednice u kojoj se krećem ovdje u Americi, od mojih kolega i prijatelja, neki su Amerikanci, a neki su se, kao i ja, doselili iz drugih krajeva svijeta. Mnogo debatujemo o umjetnosti, načinima na kojima možemo da se izrazimo. Zajedno organizujemo izložbe i performanse i gradimo neki naš sopstveni umjetnički ekosistem koji funkcioniše i kao mreža podrške u velikom i zahtjevnom okruženju.
Crna Gora, s druge strane, ima duboko ukorijenjeno mjesto u mom stvaralaštvu. Tamo često boravim, okružena porodicom i prijateljima, a to vrijeme ne koristim samo za odmor, već i za istraživanja. Prve skulpture koje sam pravila nastale su od predmeta pronađenih na ulicama Podgorice i Nikšića ili u prirodi.
Dokumentujem motive koji me inspirišu kroz fotografije objekata ili nekih situacija. Tako, na primjer, prije dvije godine sam na Adi Bojani naišla i fotografisala napuštenu kamp kućicu s mrežama za ribolov. Te fotografije su me inspirisale da kasnije, u Americi, napravim rad od mreža za ribolov, od klopke za hvatanje jastoga, koje sam pretvorila u muzički instrument.
Trenutno radim na seriji kinetičkih skulptura inspirisanih pričama o vilama koje su mi majka, tetka i đed pričali dok sam bila mala. Te priče su duboko povezane sa Pivom, odakle potiče porodica moje majke. Inače, mislim, da je svijet tih fantazija, bajki uz koje sam odrastala, nekako mene opredijelio ka umjetnosti, jer umjetnost je najviše mašta.
Umjetnost mi je omogućila da i dalje na neki način živim sa vilama, da sanjam da će me krila koja pravim još od mojih dječijih dana odvesti na neotkrivena mjesta, da će mi pomoći ne samo da stvaram umjetnost, već i da naša umjetnost stvara bolji svijet, svijet koji će čuvati i prirodu i ljude sa više brige i pažnje.
Pored ovih uticaja, skulpture pravim i od predmeta vezanih za domaćinstvo, takozvane ženske poslove, pa je poslednja skupltura napravljena od usisivača. Dosta koristim i motive prirode Crne Gore, recimo moja ranija platna inspirisana su kanjonom Komarnice, željom da se on sačuva. Na Komarnici je odrasla moja baka Jela, a moja sestra od tetke Jelena sa svojim prijateljima ekolozima, angažovana je oko zaštite kanjona, pa je moj rad bio doprinos cijelom tom pokretu koji shvata značaj očuvanja prirode. Planiram da moje radove jednog dana realizujem i na tlu Crne Gore.
MONITOR: Kakvi su planovi i da li je budućnost vezana za SAD?
MIJOVIĆ: Moji planovi u Americi su vezani za umjetničku zajednicu u kojoj sam izgradila snažne veze. Trenutno sam u Njujorku sa mnogim prijateljima sa kojima sam studirala u Bostonu ali i sa nekim drugim, koje sam srijetala u raznim prilikama. Velika smo podrška jedni drugima i mnogi naši radovi rezultat su i kolektivnog promišljanja. Trenutno radimo na projektima kao što su putujući bioskop i otvaranje nezavisne galerije, ali i zajedničkih umjetničkih perfomansa. Taj kolektivni rad mi je izuzetno važan, kako za profesionalni razvoj, tako i za osjećaj pripadnosti jednoj grupi koju smo stvorili skupa, našim radom, zajedničkim akcijama, promišljanjima i druženjem.
Pored tog kolektivnog angažmana, pravim i moje sopstvene radove u malom ateljeu u Bruklinu.
MONITOR: Ove godine si primljena u ULUCG i tvoj rad je objavljen na tradicionalnoj izložbi udruženja. Koliko ti to znači i kada publika u Crnoj Gori i regionu može da očekuje nove radove?
MIJOVIĆ: Jako sam srećna što sam postala članica ULUCG-a i na taj način i formalno dio crnogorske umjetničke scene. Nadam se da me tek čekaju izložbe u mojoj zemlji kojima ću moći da doprinesem i svojim radom, ali zajedničkim projektima sa umjetnicima iz Crne Gore i Evrope. Želim da ta veza sa zemljom bude još jača i da otvori prostor za buduću saradnju na izradi zajedničkih produkcija, stvaranju novih rezidencija i razmjeni ideja. Sve češće, zajedno sa mojom sestrom, glumicom Almom Prelec, razmišljam o selu našeg djeda Velimira, Brijege u Crmnici, kao o mjestu koje bi moglo okupljati umjetnike i omogućiti im da tamo stvaraju. Gdje god da smo, svi mi dugujemo nešto svojoj zemlji.
Ja bih taj dug najrađe vratila kroz umjetnost i povezivanje sa drugima, podsticanje zajedničkog rada i projekata.
Za našu zemlju iz koje mnogi odlaze, važno je učiniti nešto da se ljudi počnu vraćati. Mislim da ne treba druge da čekamo da nešto urade za nas, već da i mi sami pokušamo da mijenjamo prilike i tako damo doprinos društvu.
P. NIKOLIĆ
Komentari
KULTURA
SAFET SIJARIĆ “LJUBAV NA MILJACKI”: Roman o ljubavi koja prkosi smrti i pamćenju koje pobjeđuje zaborav

Objavljeno prije
1 mjesecna
18 Aprila, 2025
Na Sajmu knjiga u Sarajevu, svečano je uručena godišnja nagrada izdavačke kuće Bosanska riječ/Lijepa riječ za najbolji roman godine – posthumno dodijeljena Safetu Sijariću za njegovo posljednje prozno djelo Ljubav na Miljacki
Ljubav na Miljacki, knjiga koja je snažno potresla čitalačku javnost, dolazi kao kruna jednog izuzetnog stvaralačkog opusa i svojevrsni testament jednog od najvažnijih bošnjačkih i crnogorskih proznih pisaca druge polovine 20. i početka 21. vijeka.
Safet Sijarić je 10. aprila 2024. godine, u 73. godini života, okončao životni put u Sarajevu, đe je proveo posljednje decenije života, nakon što je životno i književno sazrio u Bijelom Polju. Njegovo djelo ostaje most između Crne Gore, Sandžaka i Bosne, između hronike i fikcije, između bola i nade. Objavio je značajne romane: Vučja gora, San o dragom kamenu, Rod i dom, Udar orla, Glas divine, Zmijski vez, Brod na Bistrici, Pohod na Visočicu i Do na sami kraj svijeta, kao i pripovijest Žena s tromeđe, koja već danas ulazi u antologijsku baštinu. Sijarić je bio hroničar nevidljivih, onih zaboravljenih ljudi sa rubova civilizacije, čiji se životi sapliću o tuđe ratove, ideologije i granice. Njegova književnost je duboko humana, posvećena običnom čovjeku, ispunjena milosrđem, tjeskobom, ali i prometejskim plamenom nade. U njoj se prepliću ratne traume, muhadžirski putevi, svakodnevni bol, ali i čudesna ljepota jezika koji liječi.
Roman Ljubav na Miljacki izdvaja se kao posebno snažno ostvarenje u njegovom opusu. Riječ je o romanu koji se temelji na tragičnoj, ali istinitoj priči o Amiri i Bošku dvoje mladih Sarajlija, ona Muslimanka, on Srbin – čija je ljubav prekinuta smrtonosnim hicima na Vrbanja mostu tokom opsade Sarajeva 1993. godine. U vremenu kada je grad bio razapet između granata i snajpera, njih dvoje su pokušali pobjeći iz mračnih ratnih pokliča u ime ljubavi, ostavljajući iza sebe sve podjele. Ipak, smrt ih je dočekala zagrljene, jedno pored drugog, kao simbol i krik protiv besmisla rata.
Safet Sijarić ne piše ovu priču kao hroničar. On je ne pripovijeda da bi još jednom dokumentovao strahote rata. On joj pristupa kao pjesnik ljubavi. Njegov narativ je prožet lirizmom, suzdržanom emocijom i filozofskim promišljanjem o granicama ljudske dobrote i zla. On zna da se velika književnost ne bavi time ko je pucao već time šta je ubijeno. A ubijena je nada, mladost, povjerenje, snovi i budućnost dvoje ljudi koji su prkosili mržnji. U ovom romanu nema jeftine sentimentalnosti. Svaka rečenica je precizno odmjerena, svaki dijalog nosi bol još uvijek svježih rana. Sijarić koristi jezik kao oruđe protiv zaborava –on ne dopušta da Amira i Boško budu samo statistika ili fusnota. On im vraća život, dostojanstvo, glas. On ih oživljava za sve nas koji nikada ne smijemo zaboraviti da je ljubav moguća – i u najkrvavijim vremenima.
Ljubav na Miljacki nije roman o ratu već roman o onome što rat ne može ubiti. O ljubavi koja se, poput cvijeta, probija kroz asfalt pod opsadom. O ljudskosti koja se javlja tiho, u pogledu, u dodiru, u stihu. To je knjiga koja nas uči da ljubav nije slabost, već snaga. Da oprost nije zaborav, već oblik hrabrosti. I da su mrtvi koje volimo zapravo najživlji među nama, jer njihovo pamćenje oblikuje naše najdublje vrijednosti. Nagrada za ovaj roman ne predstavlja književno priznanje već i književni omaž Bosni, gorovitoj, spaljnoj, urušenoj ali ipak onoj Bosni u kojioj su čovječnost i snaga ljubavi uvijek pobjeđivali sva zla i sve ratove.. Ovaj roman je snažni govor savjesti. On nam dolazi u trenutku kada Evropa ponovo gori, kada nevini opet ginu na mostovima, granicama i prvim linijama. Ona dolazi kao poruka ljubav je najviši čin otpora. A književnost koja o ljubavi piše i u doba mraka, ostaje najčistiji dokaz svjetlosti.
Safet Sijarić je bio i ostao pisac vjere u čovjeka. Pisac čija rečenica liječi, a čije junake pamtimo kao članove vlastitih porodica. Njegova djela, poput Rod i dom, Udar orla, Pohod na Visočicu, su portreti naroda u pokretu, hronike poniženih i razapetih, ali uvijek dostojanstvenih.
Zato neka Ljubav na Miljacki bude opomena, poklon, molitva i zavjet. Neka bude podsjetnik da je Safet Sijarić bio naš Miguel de Servantes, ali sa sandžačko-bosanskom dušom, sa rukopisom u kojem se smjenjuju krv, hljeb i osmijeh. Pisac koji je znao da je čovjek ono što iz njega ostane kad nestane. A iz Safeta ostaje sve. U vremenu kada olako zaboravljamo naše bošnjačko-crnogorske velikane, kad nas njihovo odsustvo više poduči od njihove prisutnosti, možda je pravo vrijeme da se zapitamo: Znamo li koga smo imali, dok ga nismo izgubili ?
Božidar PROROČIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


HAPŠENJE DUŠKA GOLUBOVIĆA: Tajne tajnog agenta

CRNA GORA BEZ SISTEMSKE STAMBENE POLITIKE: Po mjeri bogatih

VLAST PRED TEŠKIM IZBOROM: Pare ili aerodromi
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-A: Otvorena je Pandorina kutija
-
Izdvojeno3 sedmice
HORHE MARIO BERGOLJO – PAPA FRANJO (1936 – 2013 – 2025.): Golemo nasljedstvo čovjeka iz naroda
-
INTERVJU2 sedmice
TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA (HRA): Na početku
-
Izdvojeno2 sedmice
SPAJIĆEVA SEDMODNEVNA POSJETA SAD: Bez sastanaka sa zvaničnicima i dijasporom
-
DRUŠTVO3 sedmice
AFERA MANDIĆI: Zataškavanje
-
DRUŠTVO2 sedmice
DEPORTACIJE, ŠTRPCI, MURINO: JEDNOKRATNA NOVČANA POMOĆ PORODICAMA ŽRTAVA: Korak na dugom putu suočavanja sa prošlošću
-
DANAS, SJUTRA3 sedmice
Priča o nama
-
Izdvojeno2 sedmice
KAKO JE PRIRODNA UVALA GALIJE POSTALA INVESTICIONO KUPALIŠTE: Betoniranje bisera budvanske rivijere