Povežite se sa nama

KULTURA

EHO POVODOM DODJELE NJEGOŠEVE NAGRADE MILORADU POPOVIĆU: Lice državnog intelektualca

Objavljeno prije

na

milorad-popovic

Njegoševu nagradu preimenovati u Nagrada Mijo Popović. Njegošu posthumno dodijeliti Nagradu Mijo Popović. Kad se sve to oposli kako valja i trebuje Milorada Popovića imenovati za ministra kulture Crne Gore.

U Crnoj Gori sve je moguće. Pa i to da Milorad Popović dobije pomenuto međunarodno priznanje.

Popović je Njegoševu nagradu dobio za roman Čovjek bez lica. Na to se usudio žiri od sedam književnika: predsjednik Bogomil Đuzel (Makedonija), i članovi Ivan Lovrenović (BiH), Rusanka Ljapova (Bugarska), Dušan Šarotar (Slovenija), Jovica Aćin (Srbija), Miljenko Jergović (Hrvatska) i Vlatko Simunović (Crna Gora).

Prema mišljenju žirija, u romanu Čovjek bez lica Popović sažima ključne elemente stogodišnje istorijske drame crnogorskog prostora i čovjeka.

,,Fenomene emigracije, ideologije i unutrašnjih drama ličnosti koje su se našle na velikoj pozornici nemilosne zemlje, pisac donosi izražajnim literarnim sredstvima. Rezultat je djelo čije upoznavanje predstavlja veliko čitalačko iskustvo. Strukturna vertikala crnogorskog nacionalnog stasavanja”, obrazložio je žiri svoju odluku.

Uslijedile su rekacije. Većinom ovakve: Roman je dosadan, naslov neoriginalan, a većina članova žirija ima poslovne veze sa Popovićem.

Književnik Balša Brković slučaj vidi ovako. ,,Potpuno zaboravimo da je Milorad Popović državni intelektualac broj jedan, najuticajniji Đukanovićev nacionalni ideolog, veliki meštar svih lavirinata ministarstva i užeg kabineta, autor potresnih patriotskih analiza o udaru na Crnu Goru, gdje uredno pravi spiskove antidržavnih autora (pa ako me se sete, sete), intrigant regionalnog formata, dobitnik svih crnogorskih nagrada, izdavač i kulturni pregalac svake godine dotiran od Ministarstva pozamašnim sumama… sve je to (sada) nevažno. Ovo je prije svega – književni skandal. Šnajderov roman je u odnosu na nagrađeni neprijatno bolji roman i moram reći da mi je misterija kako su ozbiljni ljudi u žiriju pristali da to ne vide”. napisao je u Vijestima Brković.

On podsjeća koji velikani Njegoševu nagradu, koja je od početka bila vrlo „politička nagrada”, nisu dobili. Crnjanski, Zogović, Zupan, Kiš, Konstantinović, Tišma… Ali i ko jeste: ,,Tadašnji ideološki oci sadašnjeg crnogorskog Oca nacije Ćosić i Bećković”.

Dobrica Ćosić kojem je 1990. godine uručena Njegoševa nagrada je novčani fond zavještao za rušenje Mauzoleja na Lovćenu. Matija Bećković je poznat i po hvalisanju da je stariji od crnogorske nacije.

Ljetos je pedeset crnogorskih književnika i javnih ličnosti uputilo zahtjev premijeru Dušku Markoviću i članu žirija Njegoševe nagrade iz Crne Gore Vlatku Simunoviću da se ovogodišnja Njegoševa nagrada dodijeli posthumno Radovanu Zogoviću: ,,Ime Radovana Zogovića je za sva vremena ispisano zlatnim slovima preko našeg postajanja i postojanja, pa takvim slovima treba da bude upisano i na Njegoševoj Biljardi, među dosadašnje dobitnike ovog priznanja”.

Inicijativa je otišla u vjetar. Zlatnim slovima biće ispisano ime Milorada Popovića.

Književnik Dragan Koprivica je samokritičan. Kaže da bi smjesta odbio predlog da bude dobitnik Njegoševe nagrade, jer zna da je ne zaslužuje. ,,Bojim se da je ovog puta došlo do prevage neknjiževnih parametara u crnogorskom ispolitizovanom društvu, te da će na kraju ispasti da je riječ o grubom prekršaju devalviranja Njegoševe nagrade, koju su dosad dobijale isključivo opštepriznate književne veličine koje su obilježile vrijeme za nama”.

Umiješali su se i političari. Demokratska narodna partija slučaj je ovako je opisala: ,,Popović je, kao režimski taster-pisac po narudžbini, i kritičar svega što nije po volji Đukanovića, zauzvrat dobio Trinaestojulsku nagradu, bez ikakvog literarnog pokrića, a sad pod istim uslovima čak i Njegoševu, što je kulturni skandal bez presedana tokom svih proteklih decenija u crnogorskoj kulturi.”

Čestitkom se u ulozi književnog krtičara oglasio gradonačelnik Prijestonice Aleksandar Bogdanović. ,,Sa osjećajem velikog zadovoljstva i ponosa primili smo vijest da je naša najveća književna nagrada, po odluci međunarodnog žirija sastavljenog od istaknutih književnika, pripala upravo crnogorskom autoru, našem sugrađaninu Miloradu Popoviću. Time se Popović svrstao među velikane južnoslovenske književnosti poput Lalića, Krleže, Selimovića, Daviča, Pekića, Kovača. Nadam se da će Njegoševu nagradu primiti, ne samo kao priznanje za roman Čovjek bez lica i svoj dosadašnji književni rad, već i kao podsticaj za neka nova djela koja sa nestrpljenjem iščekujem”.

Popoviću preostaje da požuri sa novim djelima kako gradonačelnika ne bi izdalo strpljenje. Njegoševa nagrada dodjeljuje se svake četvrte godine. Popović ima šansu da dobije i narednu.

Milorad Mijo Popović je nekad bio poznat kao cetinjski bokser. Danas je, pored ostalog, osnivač i urednik izdavačke kuće Otvoreni kulturni forum i časopisa Ars. I to je dobro unovčio zahvaljujući Ministarstvu kulture. Popovićev OKF je apsolutni šampion po iznosima koje mu dodjeljuje Ministarstvo. Uzalud se zbog toga bune ostali crnogorski stvaraoci.

Prije tri godine Popović je napustio bord direktora Pobjede nakon što je Ranko Krivokapić nagovijestio napuštanje koalicije sa DPS-om i saradnju sa opozicijom. U SDP-u su mnogi tek tada saznali da se Popović u Pobjedinom bordu direktora našao u ime te partije.

Popović je prošle godine za roman Čovjek bez lica dobio i Trinaestojulsku nagradu.

Govoreći jednom o tome što je presudno uticalo da se posveti pisanju, kazao je i ovo: ,,Crnogorska realnost fantastičnija je od magijskog realizma Gabrijela Garsije Markesa”.

Mnogi kao živi dokaz da je to tako navode slučaj ovogodišnjeg laureata Njegoševe nagrade.

Momir M. Marković, književnik: Aferim žiriju

Književne nagrade su uvijek i svugdje instrument političke moći, masonerije, lobija, klanova i mafije.
Tolstoj je bio omražen na ruskom dvoru, švedska kruna nije htjela da se zamjera ruskoj pa je Nobelovu nagradu za književnost dobio Sili Prudon, francuski pjesnik u antologiji francuske poezije od oko pet hiljada stihova i dvadesetak autora zastupljen sa tridesetak stihova. Ivo Andrić je nesporno veliki pisac, ali je Nobelovu nagradu dobio ispred Šolohova. Za njega je lobirao jugoslovenski politički, književnički, policijski i vojni aparat. Političke, interesne, moralne i esteteske trgovine sa nagradom bile su razlog što je Žan Pol Sartr odbio da primi Nobelovu nagradu. Nigdje kao u našoj vječnoj nagrade nijesu sredstvo vrijeđanja i unižavanja sopstvene književnosti i kulture. Sve društvene strukture, književničke, političke i policijske su se angažovale da slučajno Radovan Zogović ne dobije Njegoševu nagradu. Udba i druge tajne službe nijesu noćima spavale da slučajno Zogović ne promakne. Odahnuli su tek kad je Čedo Vuković svojim glasom protiv Zogovića okončao dramu. Ne znamo da li je Vuković odahnuo kada ga je, nakon glasanja, Mihailo Lalić pljunuo. Ovogodišnja dodjela Njegoševe nagrade nije ostavila ravnodušnim ni jednog crnogorskog književnika. (Znam samo jednog koji nikada nije dobio ni jednu.) Nekolicina su iščekivali još samo ovu. I pali su u depresiju.
– A znaš li uopšte ko je laureat?, pita me prijatelj (nije književnik, moji prijatelji književnici su poumirali).
– Sjutra će ime biti ispisano zlatnim slovima u Biljardi, velim, i nije važno što ja mislim i znam.
-Zar to nije strašno?
-Nije, velim.
I spopade me napad logoreje.
Rimski imperator je uveo konja u Senat i proglasio ga senatorom. Prisutni su samo prikupili toge, kao da im je odjednom postalo hladno i ćutke, klimanjem glavama, pozdravili novog senatora. Vijest se proširila vječnim gradom kao što se vijesti pronose vječnom našom. Ali to nikoga nije uznemirilo. Samo je jedan vrtlar, iz Kapue, sjetno promrmljao: „Senat je ponižen, imperija je ponižena”.

P.S. Ovdje su prefigani crnogorski književnici koji plagiraju i kraduckaju tuđe ideje, naslove, stihove i čitava poglavlja tuđih štiva – i trguju. Zato ih sve rjeđe čitam. Laureata sam pročitao dok je bio pjesnik početnik… Gotovo zaboravih: poseban aferim žiriju i svim našim „žirantima”.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ANA MARIA ROSSI, REDITELJKA: Metafora koja ima ukus i miris kao nijedan drugi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ti ljudi o kojima sam pravila film su se, u mom sistemu vrijednosti, izborili za to da njihov mali intimni svijet koji se raspada bude važniji od svih dnevno političkih svinjarija u kojima živimo

 

Film Ajvar rediteljke Ane Marie Rossi, u produkciji filmske kuće Biberche, s Natašom Ninković i Sergejem Trifunovićem u glavnim ulogama premijerno je prikazan na ovogodišnjem Festivalu evropskog filma Palić. Osim Ane Marie Rossi scenario potpisuje i Maja Todorović. Nakon premijere, uslijedili su festivali i nagrade u Herceg Novom, Vrnjačkoj Banji, Smederevu, Nišu.

MONITOR: Na Paliću ste nagrađeni specijalnim priznanjem žirija. Uslijedile su priznanja i na drugim festivalima. Koliko Vam znače sve ove nagrade, jesu li Vas iznenadile?

ROSSI:  Ne znam da li je iznenađenje baš prava reč. To nije lutrija. U taj film je uloženo nekoliko godina, i kad sam ga završila, znala sam šta sam uradila. Da li će neki film dobiti nagradu ili neće, to zavisi i od sastava žirija, i od drugih filmova, od godišnje produkcije.  Ali svaki autor, već posle prvog gledanja filma u bioskopu, na kontrolnoj projekciji, pred svojim kolegama, manje – više zna šta je napravio. Sve i da je potpuno nekritičan, što mislim da nisam. Štaviše, reagovali su bolje nego što sam ja očekivala. Valjda me ne krasi neki naročiti optimizam. Ono što nisam mogla da očekujem, jer tu nema tačnih predviđanja, to je bila reakcija publike na svim tim festivalima.  U nekim trenucima me je njihov doživljaj filma ganuo jer, da budem iskrena, nisam dozvolila sebi da razmišljam o publici do trenutka dok nije bio gotov. Radila sam ga kao da ga radim samo za sebe, po merilu jednog jedinog gledaoca. I, zapravo, najviše me je dirnulo kako ga ljudi prihvataju kao svoj, divno mi je bilo da gledam ljude koji plaču, a nisu zbog toga ljuti. Imam utisak da “Ajvar” nije film koji te prođe na putu od bioskopa do kuće, i mislim da je to najveći kompliment. Da ne bude da izbegavam pitanje, nagrade su važne. Ona s Palića mi je, možda, najslađa jer je tamo film prvi put prikazan, jer je to značajan evropski festival, i zato što je dodeljena za režiju. U Vrnjačkoj Banji sam, zajedno sa Majom Todorović koja je koscenarista, bila srećna jer smo dobili i nagradu žirija i nagradu kritike. Za scenario smo dobile i u Smederevu. Nataša Ninković je u Herceg Novom dobila Zlatnu mimozu za glavnu žensku ulogu, a pre neki dan smo se vratili iz Niša sa tri velike glumačke nagrade – Nataša i Sergej su dobili Caricu Teodoru i Cara Konstantina, nagrade za najbolje glavne uloge, a Vesna Čipčić nagradu za najbolju epizodnu žensku ulogu. I sad, kad sam nas ovoliko samoishvalila, da kažem zašto mislim da je to važno. Da film kao celina ne funkcioniše, ne bi mogli posebno da se izdvajaju ni režija, ni scenario, ni glumci. A meni je bitno da Ajvar funkcioniše kao celina jer tek ide u distribuciju, i želim da ga vole gledaoci,  njima  je i namenjen.

MONITOR: Naslov Vašeg debitantskog filma “Ajvar” predstavlja metaforu za emigrantski život, neku vezu sa zavičajem onih koji su napustili ove prostore tražeći bolji život… Ali u filmu je mnogo toga univerzalno. U prethodnom odgovoru kažete da ste film radila kao da ga radite samo za sebe. Jeste li razmišljali kako će naslov razumjeti stranci? 

ROSSI: Zbog gledalaca koji nisu sa Balkana, na početku filma piše u jednoj rečenici šta je značenje reči ajvar i kako se izgovara. U drugoj rečenici stoji -sastavni deo putne torbe srpskog iseljenika. Nisam želela da ga prevodim. Mislim da nije ni bilo potrebe. Ajvar je u filmu pre svega metafora mnogobrojnih izbegličkih života koja ima ukus i miris, kao nijedan drugi. Ta crvena tegla predstavlja onu jednu stvar koju ne možemo da kupimo tamo gde živimo, ne prodaje se po rafovima luksuzno opremljenih samoposluga jer su je pravile mama ili baba. Ajvar je naš stalni podsetnik da imamo život i tamo negde. „Ajvar“ je film o suočavanju sa samim sobom, o gubitku, o potreba da se stavi tačka da bi moglo da se krene dalje, o potrebi za pročišćenjem… To nikom ne morate da prevodite, to svi imamo u sebi.

MONITOR: Vidio sam kako je publika reagovala u Herceg Novom, čak Vam je i prilazila da kaže koliko su se isplakali. Čitam da je slično bilo i na ostalim festivalima – i suze i smijeh.

ROSSI: Pored toga što sam reditelj, ja sam mnogo duže filmski gledalac. I gledalac u meni zna koliko mi ponekad znači da se kao čovek isplačem u mraku biskopske sale. Gledalac u meni ne zaboravlja koliko voli melodramu, i koliko je lepo kad se isprojektuješ u nečiju priču. Tada ti se čini da još neko razume tvoja osećanja i da su ona još nekom na svetu važna. To nije malo. To je upravo ono što i reditelj doživi posle filma kad te reakcije vidi na licima ljudi koji izlaze sa projekcije. Nama su, između ostalog, festivali neprocenjivi jer je to jedina prilika da vidimo te ljude koji gledaju naš film. I još ako mi kažu da ih je film razvalio, niko srećniji od mene.

MONITOR: Glavni likovi su supružnici Vida i Bane koji žive u Stokholmu. Imaju stan, psa, novac i uspješne karijere… Nemaju djecu, ali više ni ljubavi. Bavite se jednom temom koja je odavno zapostavljena u filmovima s ovih prostora.

ROSSI: Tako je. Mada nije tako retka u svetskoj, pogotovo evropskoj kinematografiji.  Ja sam ljubitelj “malih filmova” i mnogo me više intimno dotiču od takozvanih “velikih tema”. To ne znači da neću uživati u istorijskom spektaklu ako je dobro napravljen, samo hoću da kažem da je na filmu, po mom mišljenju, merilo vrednosti pojedinac. Taj jedan lik čija te sudbina zanima, čiji te život dotiče, sa čijom mukom empatišeš…  To je, makar u ovom trenutku, film kojim želim da se bavim. Ti ljudi o kojima sam pravila film su se, u mom sistemu vrednosti, izborili za to da njihov mali intimni svet koji se raspada bude važniji od svih dnevno političkih svinjarija u kojima živimo. Ne mogu da pravim film o Kosovu ma koliko to bila aktuelna tema. Za početak, nemam pojma šta je tema tih pregovora.  O ovim ljudima čije likove tumače Sergej i Nataša znam sve. I njihov život me dotiče i boli. Mislim da je i za autora i za gledaoce čestitije kad se bave onim što ih stvarno muči.

MONITOR: “Ajvar” je generacijski film – o ljudima koji su stasavali u teškim godinama na ovim prostorima… Koji žive u inostranstvu, koji su pobjegli od teške svakodnevice, traže spas tamo gdje se ne mogu prilagoditi. Kako biste opisali te generacije iz sedamdeset i neke?

ROSSI: To je moja generacija, ona što je zakačila jedan deo odrastanja i formiranja u jednoj zemlji, u jednom sistemu vrednosti da bi se, jedva punoletna, suočila sa devastacijom i te zemlje, i tih vrednosti. Zato je enormno veliki broj ljudi iz te generacije rasut po svetu, i ja sam sigurna da bi i moj grad, i zemlja u kojoj živim, drugačije izgledali da toliko kvalitetnih ljudi iz moje generacije danas ne živipoAmerikama, Kanadama, Australijama i Švedskama.

MONITOR: U Heceg Novom festival su otvorile žene koje su u filmskoj industiji, sve one koje su učestvovale u stvaranju filmova koji su prikazani. Čini se da sve više kod nas ima prostora za rediteljke, producentkinje, scenaristkninje?

ROSSI: Lepo ste to primetili. Raditeljki je, ipak, i dalje najmanje. Prvo zato što se manje žena prima na odsek za režiju nego na bilo koji drugi, a onda i zato što je teže doći do filma. Nije lako ni rediteljima muškarcima, ali sa ženama je to i dalje incident, čim još uvek odgovaramo na ta pitanja. Ipak, lepo je bilo videti na Kanli kuli sve te žene koje su otvorile festival. To je zaista bio divan potez hercegnovskog festivala.

MONITOR: Za kraj bih volio da nam kažete o Vašem prezimenu, porijeklu i vezi sa Crnom Gorom.

ROSSI: Tatini su došli u Kotor iz Đenove 1704. i od tad smo Bokelji. I mamini Stankovići su Piperi iz Crne Gore. Kad me već pitate kakve su mi veze sa Crnom Gorom, ukratko, neraskidive su.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

MILAN NEŠKOVIĆ, REDITELJ: Budimo realni, zahtijevajmo nemoguće

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svijet se promijenio u poslednjih 20 godina više nego u prethodnih 20 vjekova, ali ono što Rohasovo djelo čini vanvremenskim su likovi i događaji koje prepoznajemo u svojoj svakodnevici, i koji su očigledno konstanta

 

Premijera predstave Selestina Fernanda de Rohasa u režiji Milana Neškovića, koja je nastala u koprodukciji JU Grad teatar Budva i Jugoslovenskog dramskog pozorišta, nedavno je održana u Budvi. Roman Selestina pisan je isključivo u dijalogu i smatra se jednim od najvećih djela španske književnosti. Naslovnu ulogu igra Nataša Ninković, a ostalu glumačku ekipu čine Nikola Rakočević, Marta Bjelica, Nikola Šurbanović, Emir Ćatović, Ljubomir Bandović, Anđelika Simić, Katarina Žutić i Maja Stojanović. Adaptaciju romana je uradila Maja Todorović koja je i dramaturg predstave.  Scenograf je Jasmina Holbus, kostimograf  Biljana Grgur, koreograf  Ista Stepanov, a kompozitor Vladimir Pejković.

MONITOR: Moto 33. festivala Grad teatar Budva je „Liječiti srce zabavljajući razum..“, a to je upravo citat iz španskog klasika „Selestina“.Zašto je izbor bio da radite baš to djelo i koliko ono korespondira sa našom svakodnevicom s obzirom na to da je roman napisan prije više od petsto godina?

NEŠKOVIĆ: Uvek kažemo kako se ništa nije promenilo već pet vekova, ali mislim da to nije tačno. Moramo odvojiti čoveka i svet. Svet se promenio u poslednjih 20 godina više nego u prethodnih 20 vekova, ali ono što Rohasovo delo čini vanvremenskim su likovi i događaji koje prepoznajemo u svojoj svakodnevici, i koji su očigledno konstanta. To nam je na početku čitanja jako zabavno i dosta komično, ali onda to prepoznavanje počinje da budi jezu. Jeza počinje da budi sumnju. Sumnja stvara dramu, a drama se prečesto završi kao tragedija.

MONITOR: Pretpostavljam da je “Selestina” bila veliki izazov da se postavi na scenu. Koliko je bilo teško da se uhvati u koštac sa svijetom Fernanda de Rohasa?

NEŠKOVIĆ: Veliki je izazov, ali na moju veliku žalost nije bilo teško pronaći paralele u savremenom svetu. Ono što dodatno poražava jeste činjenica da mladi ljudi, tek punoletni, mnogo bolje razumeju i prepoznaju likove iz naše predstave u odnosu na generacije koje su “sporije” rasle. Želja za svim odmah i ovde, gde se materijalno postavlja kao svojevrsni kult, ne bi li se ispunila sopstvena instant zadovoljstva bez trunke empatije, bez brige o posledicama, prvenstveno po sebe, je nešto što zabrinjava. Nadam se da će ta ista publika, a po uzoru na Aristotelovu definiciju katarze, gde se izazivanjem sažaljenja i straha dolazi do pročišćenja takvih afekata, zameniti sažaljenje i strah drugim osećanjima i ista pročistiti. Ako se to obistini posle ove predstave u ma kojem broju, Rohasov “izmišljeni” svet itekako ima smisla postavljati danas na scenu.

MONITOR: Onda se nameće pitanje – zašto su bolesti društva koje je uočio De Rohas prije petsto godina nepromjenljive, imamo li želju da mijenjamo sebe i svijet?

NEŠKOVIĆ: Mislim da je problem što danas želimo da menjamo svet ne bi li ga prilagodili sebi i svojim potrebama. Rohas je to isto tvrdio pre pola milenijuma. Dakle, priča da menjanjem sebe menjamo svet je danas neostvariva. Nemam ja vremena da menjam sebe kako bi svet bio bolji, je najčešći argument. Šta ja imam od toga? Korist se uvukla u svaku misao. Empatija je umrla. Čitamo novine prepune užasavajućih tragičnih događaja, često nepojmljivih i nezamislivih, i saosećamo dok ne okrenemo stranu. Često sam govorio kako mi pamtimo do četvrtka, ali mislim da je i utorak daleko.

MONITOR: U eksplikaciji postavljate razna pitanja, a bavite se i podnaslovom romana “Selestina” – tragikomedija o Kalistu i Melibeji.

NEŠKOVIĆ:  Ja se trudim da ispred sebe u svakoj novoj predstavi postavim neki nedostižan cilj. Zato sam često nesrećan jer ga nikada ne ispunim, ali mislim da tako napredujem i kao reditelj i kao čovek. Tako sam i ovoga puta radio i stilski i žanrovski nešto sa čime se ranije nisam“sukobljavao” u pozorištu.

Često slušamo kako je granica između ludaka i genija, komedije i tragedije… jako tanka, možda i nepostojeća. Ja sam hteo da ovaj put to bukvalno shvatim i implementiram. Hajde da napravimo liniju. Čist rez unutar predstave kada se prelazi iz jedne forme u drugu. Treba samo odrediti trenutak kada komedija prelazi u tragediju. Tu sam se najviše oslonio na Natašu Ninković koja je svojevrsni master of ceremony ove predstave, i glumica sa jednim on najdubljih i najtajanstvenijih unutrašnjih života koje daruje likovima, a istovremeno te živote skriva od publike. Ona mi je pomogla da odredimo trenutak kada se u njenom “želucu” probudi otpor te da mi kaže “ja ne mogu ovaj problem više da tretiram na ovaj način”. Ja glumcima na sceni verujem više nego sebi. Naročito Nataši.

MONITOR: Radili ste sa glumcima iz Srbije i Crne Gore, koji ranije i nisu sarađivali. Pomenuli ste sad rad sa Natašom Ninković, a kažete – glumcima na sceni verujem više nego sebi. Kako biste opisali Vaš odnos sa njima i koliko zajedno učestvujete u stvaranju predstava?

NEŠKOVIĆ: Baš sam Emiru Ćatoviću preko telefona, budući da se nismo poznavali dalje od formalnog, govorio pred početak procesa, kako ja ne umem ništa konkretnoda mu kažem o liku dok njega ne upoznam na probama jer ja duboko verujem u sledeće: Ono što kao reditelj možeš da smisliš kod kuće, ne može da se poredi sa onim što možeš da dobiješ od živog čoveka na sceni, što ne znači da ne treba da smisliš kod kuće. Dakle, moj odgovor je da svi saradnici, a naročito glumci uvek učestvuju u kompletnom stvaranju predstave, a naročito kraja, koji je naš kolektivni stav o problem ili problemima koje smo skoro dva meseca tretirali. Ja ne znam kako je moguće drugačije, ali vidim da jeste, samo ja ne umem.

MONITOR: Šta u današnje vrijeme može biti zaista angažovana predstava koja će nas probuditi i pokrenuti?

NEŠKOVIĆ: Plašim se da je danas angažovano pozorište, kod nas, svedeno na proscenijumsko izvikivanje političkih i moralnih stavova autora predstave. Publika nažalost prečesto to shvata kao hrabrost da se nešto kaže na glas. Ne vidim kako se to razlikuje od političkih i moralnih stavova naših predsednika koji ih saopštavaju svojoj publici sa takođe neke scene. Jedina uočljiva razlika je što ih naš predsednik izvikuje, a vaš ima glasovno mirniji pristup. Ali sve je i uvek pitanje stila u glumi.

MONITOR: Takođe preispitujete ulogu pozorišta u predstavi – sami početak predstave gdje se Nataša Ninković obraća publici. Kažite mi o tom odnosu gledaoca i glumca, o današnjem teatru.

NEŠKOVIĆ: Pominjao sam prethodno Aristotela i definiciju tragedije, a pre svega katarzu. Mislim da je ona definitivno nestala sa Brehtom. Danas je svako ko gleda Medeju svestan da ona nije zaista ubila nikakvu decu, nego ta deca sede sa svojim roditeljima u garderobi i čekaju da se poklone na kraju. Meni se to dopada. Pozorište se više ne piše sa velikom P, ali mi moramo i dalje da se igramo sa formom ne bi li se trudili da pronađemo nove puteve ka katarzi, koliko god se to nerealno činilo. Budimo realni, zahtevajmo nemoguće.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

SJEĆANJE – SLOBODAN MILATOVIĆ: Vječni čovjek dječak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odlazak alternative crnogorskog teatra

 

Slobodan Milatović je 1974. utemeljio DODEST, sredinom osamdesetih godina osniva jednog od najznačajnijih festivala alternativnog teatra u bivšoj Jugoslaviji (FJAT), a u drugoj polovini devedesetih Festivala internacionalnog alternativnog teatra (FIAT). Pored ovih Milatović je učestvovao u osnivanju i Barskog ljetopisa, Podgoričkog ljeta, Festivala glumca u Nikšiću, Festivala Teuta u Kotoru.
Četiri i po decenije Milatović je šokirao publiku svojim pozorišnim inovacijama i eksperimentima. Od kultnih predstava na početku karijere Okovani Prometej (1974), Marko Kraljević, super-star (1976) i Vladimir Kućović (1977), postavio je preko 70 predstava. U intervjuu za Monitor prije pet godina kao posebno značajne izdvojio je predstave: ,,Gorski Vijenac Vladimir i Kosara Jakvinta, kraljica dukljanska, Tobelije, Muzej biciklističkog ustanka u Crnoj Gori, Teuta. Što se tiče konceptualnog teatra, koji se zasniva na dokumentarnom i ambijentalnom teatru, a kojim sam se bavio osamdesetih godina, izdvojio bih: Večernji akt J.B. kod Kazimira S. Maljeviča, Odjeljenje za kolektivnu psihoterapiju, Hamlet, Modna revija. Avangardnom dramom sam se bavio u nacionalnim teatrima: Beket fest, Emigranti, Kralj Ibi, Čekajući Godoa. Posebno bih izvojio predstave koje su i emotivno i pozorišno veoma značajne: Marko Kraljević Superstar, Kasandra i Kamp Če Gevara’’.

Koliko su Milatovićeve inicijative značile za grad i državu pokazalo se kada je krajem sedamdesetih nekoliko glumaca DODEST-a upisalo studije glume u Beogradu – Žarko Laušević, Stela Cetković, Milutin Mima Karadžić, Branka Sekulić. Kasnije su dodestovci odlazili na studije glume i režije i u Zagreb, Sarajevo, Prag – Marko Baćović, Milan Karadžić, Mladen Nelević, Jagoš Marković, Božidar Đurović, Momir Gazivoda, Branimir Popović… ,,U stvari, DODEST je bio mala nezvanična prva crnogorska akademija za dramsko stvaralaštvo, radio i televiziju. DODEST je bio škola!”, izjavio je Milatović za Monitor.

Uradio je preko trideset pozorišnih adaptacija i napisao dramske tekstove: “Marko Kraljević Superstar”, “Dr Vukašin Marković”, “Modna revija”, “Odjeljenje za kolektivnu psihoterapiju”.Koscenarista je filma “Čudo neviđeno” i scenarista TV filma “Gorski vijenac”. Režirao je oko 30 radio drama.

Svoja najuspješnija ostvarenja temeljio je na crnogorskoj književnoj baštini, istoriji, folkloru, epici i etici…, ali ih je obrađivao van klišea, modern i univerzalno.

U Milatovićevim predstavama bageri su plesali u razvalinama Labudovog jezera. ,,Luča mikrokozma sigurno je najradikalniji Milatovićev teatarski eksperiment. Izveden je na VI Festivalu jugoslovenskog alternativnog pozorišta marta 1990. godine. Milatović je Njegošev filozofski spjev iskoristio kao zvučni fon na kome se događa sukob čovjeka i mašine. Mašine kao (ot)palog anđela. Hor plesačica pokušava pjesmom da odvrati mašine od pobune. „Nebeska pobuna” u blatu ili prašini. U prekopanom dvorištu tvornice građevinskih mašina Radoje Dakić, plesali su po jarkovima i gomilama iskopanog pijeska i zemlje bageri, rovokopači i balerine”, navodi pisac Ljubomir Đurković u osvrtu na Milatovićevo stvaralaštvo.

Milatović je umro 8. marta u 67. godini u Podgorici. Brojne kolege i prijatelji iskoristili su priliku da se putem društvenih mreža ili medija oproste od jednog najvećih reditelja u Crnoj Gori. Dino Mustafić: Stvarao je predstave iz stomaka, intuicijom. Čitao je klasiku na nevjerovatan način; Niko Goršič: Bio je „enfant terrible“ crnogorskog pozorišta, pa i prvak kulturne crnogorske alternative; ,,Umro je Slobo, vječni čovjek dječak! Nikada niko nije učinio toliko za pozorište ovdje. Uvijek je stremio! Uvijek ljubopitljivo stremio i hrabrio, iskreno, strasno sa malom zadrškom od sebe. Ne volim svoju strepnju, jutros je učinila pa postavim prethodni tekst i pomenem ga. Plačem bez suza”, podijelila je na Fejsbuku Varja Đukić.

Njegovi prijatelji su zapisali i da je uspio da izbjegne najgore režiranu predstavu crnogorsku sahranu. Po sopstvenoj želji sahranjen je u krugu porodice, bez komemoracija, čitulja i ostalih tradicionalnih obreda.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo