Povežite se sa nama

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2016. GODINE: Kljukanja identitetskim pitanjima

Objavljeno prije

na

Pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2016. oduševilo, a šta smatraju za promašaj

MAJA MRĐENOVIĆ, POZORIŠNA KRITIČARKA
Dokle pogled seže

Na fonu dominantnog utiska o generalnoj bezbojnosti i apatičnosti crnogorskog pozorišta i u 2016. godini (koja je opet protekla bez neophodnih sistemskih promjena, kreativnijih repertoara, značajnijih gostovanja, programa razvoja publike,…), smatram da je ono što se na negativan način izdvojilo predstava Bura. Ovaj spoljašnje glomazno-kičerski, a u suštini krajnje isprazan i irelevantan spektakl u režiji Dejana Projkovskog zaslužio je da bude obilježen kao pozorišni „promašaj” godine zbog činjenice da je riječ o produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta. Naime, ova predstava ukazala je upravo na ono što jedno nacionalno, subvencionisano pozorište nipošto ne bi trebalo da bude – ustanova koja komercijalnim, lakim, vizuelno nabudženim pakovanjima, i linijom manjeg otpora povlađuje u Crnoj Gori preovlađujuće vrlo nerazvijenom pozorišnom ukusu. Umjesto da bude suprotno – institucija koja kritički propituje društvo i njegove vrijednosti, isprobava i afirmiše uzbudljive, intrigantne scenske poetike, i uopšte, kontinuirano radi na podizanju društvene i pozorišne svijesti publike.

Najdojmljivijom pozorišnom produkcijom koja je nastala u Crnoj Gori u godini na izmaku smatram predstavu Zetskog doma Dokle pogled seže reditelja Arpada Šilinga, upravo zbog izostanka „fige u džepu”, odnosno osjetne pozorišne iskrenosti i dobre namjere da se ono što se sa pozornice posreduje publike zaista i tiče, što u crnogorskom pozorišnom kontekstu i nije baš često. A bez toga kao osnove, pozorište gubi i svoj društveni značaj i samu svoju suštinu.

DANILO MARUNOVIĆ, REDITELJ
Majski spektakl najveći promašaj

Ovo je godina važnog jubileja, desetogodišnjice obnove crnogorske državnosti. Važnog pogotovo za one koji su tokom svog života bili „krivi” što su Crnogorci u Crnoj Gori i one koji su morali da sakrivaju izdanja nedjeljnika koji objavljuje ove redove da ne bi bili proglašavani izdajnicima. Dakle, borba za nezavisnu Crnu Goru nije bila samo političko patriotska priča, već opšta egzistencijalna borba za preživljavanje sopstvenog bića.

Svuda u svijetu, kroz različite etape istorije, u različitim kulturama,od Britanske krune do Bijele kuće, proslave jubileja ovog tipa služe za izgradnju simboličke, romantičarske, patriotske ravni nacionalnog bića jednog naroda. Služe i za plasiranje krucijalnih poruka tom narodu. Koju su poruku svojim građanima poslali autori tog skupog „spektakla”, te majske prijatne večeri, u militantnoj Podgorici, zatvorenih pustih ulica, zatvorenih terasa kafe barova, dugih cijevi na svakom ćošku, dok se na glavnom gradskom trgu iščekuje početak proslave… za odabrane. Da ne zalazim u sadržaj te proslave jer su moje kolege osjetljive na kritiku kao vještica od krsta, i kako smo krenuli, počet ćemo na istom tom trgu da spaljujemo umjetničke kritičare, ne mogu da ne primijetim jedan osioni i prepotentni karakter tog događaja. Tužna provincijska kvazielitistička priča – gospoda mahom iz nove crnogorske klase gordo iščekuju da se gladijatori pojave dok se rulja na ogradi gura ne bi li vidjela zeru tog lažnog glamura. Da li su autori sagorijevajući u patriotskom žaru previdjeli, ili su sasvim svjesno i nedvosmisleno poslali poruku svima nama: mi posjedujemo ekskluzivno pravo na tekovine 21. maja, dakle naše je, privatno, i mi ćemo večeras to proslaviti, u krugu porodice”. Jer da je neko htio izbjeći takvu asocijativnost, onda bi ionako sletovski postupak te priredbe učinio dostupnim plebsu, makar onom dijelu patriotski naloženom.

MAJA BOGOJEVIĆ, FILMSKA KRITIČARKA
Igla ispod praga

Odgovoriću, prilagođena nemilosrdnom kapitalizmu, u skladu sa lokalnim standardima sebičnosti, arogancije i samo-promocije: Camera Lucida, jedini crnogorski filmski časopis koji zahvaljujući svojoj višejezičnosti, već šest godina uveseljava sinefile širom svijeta i koji je jedina besplatna međunarodna promocija nacionalnog filma je godišnji kulturni dodađaj svake godine. Profesionalni rad cijele medijske korporacije obavljaju dvoje ljudi volonterski svih šest godina, bez ikakvih donacija, sponzorstava ili pomoći državnih kulturnih institucija.

Film Igla ispod praga i ime Ivan Marinović treba dobro zapamtiti. Sve ostalo što je dobilo bilo kakvu institucionalnu finansijsku pomoć je moglo biti bolje.

Promašaj su brojni festivali (posebno oni pretenciozni tzv. filmski i to „evropskog filma”) sa nejasnim programima, stihijskom organizacijom, amaterskim marketinškim istraživanjem i lošim tehničkim uslovima, što rezultira bezobzirnim istovremenim održavanjem sa drugim festivalima u, ionako kulturno siromašnoj, zemlji.

ĐURO RADOSAVOVIĆ, PISAC
Borba rječnika i bukvara

Definitivno najluđi događaji godine je borba između rječnika jedne struje i bukvara druge struje. Sve se zbiva u državi od oko pola miliona stanovnika, a elan sukobljenih mjeri se beneficijama i sinekurama. Ako imamo u vidu kljukanje identitetskim pitanjima definitivno je uz bukvar i rječnik događaj godine bila proslava nezavnisnosti na Trgu nezavisnosti, zatvorena za građane sa komično-apsurdnimt programom.

Pozitivan je dolazak Janka Ljumovića na mjesto Ministra kulture, i ovo govorim bez ironije iako sam ga često kritikovao kao direktora CNP-a. Od Goranovića ne može biti gori ministar, a nadam se da će Ljumović početi samostalno da donosi odluke, a ako tako bude biće dobro jer ima u njemu potencijala. Ako nastavi da bude marioneta kulturnih familija koje kroje već dugo našu scenu, onda ništa. Ništa novo.

BOJANA MIJOVIĆ, DRAMATURŠKINJA
Osnivanje Filmskog centra

U državi u kojoj su trenutno glavne riječi krediti i zaduživanje, hrabro je baviti se kulturom i rezultatima koji su ostvareni na tom polju u 2016. godini. Smatram da je konačno osnivanje Filmskog centra Crne Gore najbolji projekat kojim završava godina. U pitanju institucija od nacionalnog značaja koja će značajno uticati na razvoj crnogorske kinematografije. Tako će crnogorska filmska industrija dobiti mogućnost za saradnju sa mnogim fondovima i organizacijama od značaja za razvoj kinematografije. Do sada smo mogli da se oslonimo na pomoć države i eventualnu koprodukciju iz okruženja ali Filmski centar je ozbiljan garant za potencijalne koproducente i fondove da filmsko stvaralaštvo u Crnoj Gori, koje je posljednjih godina zbog nedostatka sredstava značajno oslabljeno, dobije na značaju, važnosti, raznovrsnosti i kvalitetu.

Nije lako priznati da je neki projekat u kulturi promašaj. Ipak, za žaljenjem konstatujem da je prvi tom crnogorskog rječnika svojim sramnim odnosom prema nacionalnim manjinama, umjesto kapitalnog projekta kojim bi se obilježilo deset godina crnogorske nezavisnosti, postao naša kapitalna sramota. Kultura i jezik, kako god ga zvali, trebao bi upravo da radi suprotno – ukaže na slobodu govora i uvažavanje svakog pojedinca, grupe, manjine ili ugrožene populacije. Nadam se da je ova lekcija naučena i da se neće ponoviti u narednom periodu.

SUZANA PAJOVIĆ, LIKOVNA UMJETNICA
Neuspjeli kapitalni projekat

Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika u izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti kao NEUSPJELI „kapitalni projekat od najvećeg kulturnog i naučnog interesa za državu Crnu Goru ” u svojstvu „poklona narodu uoči deset godina nezavisnosti…” Srećna nam Nova godina!!!

NIKOLA NIKOLIĆ, PISAC
Kamen-temeljac i kotorske zidine

Promašaj godine u kulturi bez ikakve sumnje je „načinjanje” kotorskih zidina. Neshvatljivo mi je da se nešto što je u svjetskim razmjerama prepoznato kao vrijednost od posebnog značaja, što je pod zaštitom UNESCO-a, tako nonšalatno prepušta zubu vremena. Brinemo za nasljeđe Palmire, a pred nosevima nam se odigrava kulturocid. Naravno, svaka turistička brošura diči se znamenitostima Kotora, ali previđa se da se one ne mogu starati same o sebi. U komšiluku imamo primjer kako se treba odnositi prema nacionalnim dobrima. Kad su utvrdili da se nivo Ohridskog jezera spustio za par centimetara, Makedonci su digli frku ni da ga je pola presušilo. A duboko 300 metara!

Pozitivno je polaganje kamena-temeljca za Gradsko pozorište u Podgorici. Mada sam skroz svjestan varljivosti jednog takvog čina. Praviću se da ove riječi imaju neku težinu, da mogu biti prst na ramenu nekome od nadležnih. Pomisliću da smo lobotomirano društvo ukoliko se sve pretvori u još jednu predstavu. U tom slučaju, ne bi me čudilo da vrijedni članovi ansambla, kad im već jednom dojadi, izvrše desant na gradilište i sami podignu sopstvenu kuću. I čitav graditeljski spektakl proglase za neki superrealistični komad. Predstava za predstavu, ako drukčije ne može.

MARIJA PEROVIĆ, REDITELJKA
Premijere dva filma i Šćeri moja

U lošoj godini, makar po nabrajanju imena iz kulture koji su nestali, a identiteski su me formirali (Leonard Koen, Dragan Nikolić ili Umberto Eko…) događaje ću pobrojati kao intimne, dešavnja koja su mi prijala. Šćeri moja – predstava o ćerki koja ne pristaje da bude samo ćerka. Važno čitanje i mapiranje crnogorske, balkanske, ženske istorije na intiman, rediteljski pametno, ironično i potresno. U sferi ženskog – uloga studentkinje FDU Vanje Jovićević. Na kraju godine, Janko Ljumović kao ministar kulture. Pouzdano tvrdim da imamo kulturnog ministra kulture, neko ko može uspjeti da sprovede sve zaostale zakonske legislative. Premijere dva većinski, u producentskom kontekstu, crnogorska igrana filma Ispod mosta, među stijenama i Igla ispod praga.

Promašaji na svakom koraku, kao igle koje bodu a zatrpane su „ispod mosta…”. Lov na vještice, ili vješce na osnovu prebrojavanja crnogroskih ili anticrnogroskih crvenih krvnih zranaca. Neupotreba kulture, u malim državama nemjerljive kroz pitanje prepoznatljivosti na širem planu. Promašaj na nivou javnog (ne)kuturnog – blaćenje i smjene odgovornih ljudi bez ikakve odgovornosti.

DEJAN BATRIĆEVIĆ, GRAFIČKI DIZAJNER
Kultura u krizi

Puno je kulturnih promašaja bilo ove godine, ali ono što mi para uši na samu tu pomisao jesu koncerti Dina Merlina i Željka Samardžića na proslavi tako značajnoga jubileja, kakav je 10 godina od obnove naše nezavisnosti. Generalno, ove godine je kultura bila u krizi.

Ipak, nijesmo svugdje omanuli. Kultura knjige, naročito onih domaćih bila je lijepo prezentovana na podgoričkom Internacionalnom sajmu u oktobru. Iako manjega kapaciteta, značajan je zbog činjenice da su se tu uglavnom promovisali domaći izdavači po povoljnim uslovima.

NINA PEROVIĆ, KOMPOZITORKA
Izvođenje Vagnera

Umjetnički čin, koji proizvodi jednu novu stvarnost, ostvaruje se na polju duhovnosti, zadržavajući se uvijek u subjektu istoga je kultruni događaj najuspjeliji onda kada je oslobođeni geografske, istorijske, političke ili bilo koje druge odrednice. Kao najznačajniji kulturni događaj u ovoj godini izdvojila bih izvođenje Riharda Vagnera, Prelid i pjesma smrti iz opere Tristan i Izolda. Ovaj poznati orkestarski Preludij, u izvođenju CSO-a, pod dirigentskom palicom Grigorija Kraska, zaplijenio je cijelu salu grandioznošću zvuka, smjelošću harmonskog jezika koji i dan danas odiše jednom svježinom izraza, kao i u vrijeme kada je djelo nastalo i kada je postavljen novi temelj za razvoj muzike XX vijeka.

Loših i nedovoljno kvalitetnih kulturnih događaja ima svuda u svijetu, pa je opravdano da ih bude i kod nas. Ono što je problem jeste nedovoljno razvijeno kritičko mišljenje, obrazovan ukus, moć rasuđivanja, te publika prihvata sve što im je servirano kao validno, umjetnički ostvareno. Dovoljno je samo osvrnuti se na medije, pa i pojedine emisije, koje se bave kulturnom scenom, a iz “pera” samog novinara izbija jedna neupućenost, površnost i amaterizam. Takođe, ograničen budžet pojedinih festivala u velikoj mjeri uslovljava pitanje kvaliteta odabira kulturnih događaja, pa i to često rezultira nekvaltetnim umjetničkim programom.

MOMIR MARKOVIĆ, PISAC
Državni udar

Kulturni događaj godine je tragično humoristična predstava Državni udar, u poznatoj izvedbi.

DUŠAN KOVAČEVIĆ, GLUMAC
Godina velikih događaja

Za mene je prethodna godina bila, na sreću puna velikih događaja, tako bi se osvrnuo na seriju Dojč caffe, koju smo uspjeli da napravimo u Crnog Gori posle 24 godine. Što se tiče promašaja, njih više i ne primjećujem.

VANJA VUKČEVIĆ, MUZIČKA KRITIČARKA
Muzički centar i dalje bez zgrade

Kada je riječ o muzici, kulturni događaj koji je obilježio 2016, a koji bih posebno izdvojila, odnosi se na crnogorsku premijeru Betovenove Devete simfonije, održane u okviru A Tempa. Nakon skoro dva vijeka od nastanka ovog monumentalnog djela, kod nas su stvoreni uslovi (kadrovski, finansijski, produkcijski…) da i domaća publika konačno uživo čuje Devetu. Kvalitetom izvođenja crnogorski simfoničari, Crnogorski horski ansambl i maestro Krasko, uz izvjestan broj gostujućih umjetnika, na publiku u prepunom CNP-u ostavili su izuzetno jak utisak, posebno ako u obzir uzmemo i to da je riječ o premijeri. Od gostujućih izvođača, naročito bih izdvojila nastup Konstantina Lifšica (A Tempo), pijaniste nepresušne imaginacije i kondicije, vrhunske tehnike i izvođačke poetike. Na žalost, za nama je još jedna godina u nizu u kojoj rekonstrukcija zgrade u kojoj će biti smješteni Muzički centar Crne Gore i Crnogorska kinoteka, još uvijek nije okončana, što rad ovih institucija u velikoj mjeri otežava, usporavajući i proces ostvarivanja punog potencijala i još kvalitetnijih programa.

VANJA KOVAČEVIĆ, KRITIČAR
Kultura je postala prostor politikantstva

Pada mi na pamet misao Dejana Mijača, koji je govoreći o ulozi kulture i teatra u društvu svojevremeno rekao da pozorište treba da bude korak ispred života, ali ne dva ili tri, kako bi ostalo u dosluhu sa njim. A kultura bi u tome itekako trebala da ga slijedi. Kod nas, na žalost, osim što je stvar konvencije, kultura je postala prostor politikanstva i podmirivanja sitnosopstveničkih interesa manjeg broja ljudi, pa se došlo do tačke kad je o svemu moguće dogovoriti se. A ne bi trebalo da bude tako.

Jedan od amblematičnih primjera dešava se upravo ovih dana. To je priča o Njegoševom datumu rođenja koji je trebalo da bude izabran za dan nacionalne kulture. Sa tim se ne može trgovati. Podmirivanje sitnih interesa, ,,upotreba čovjeka” u dnevnopolitičke svrhe – „Njegoš je genocidan pisac, ili Njegoš nije genocidan pisac”, do sljedećih izbora, a poslije ćemo vidjeti šta dalje, neodrživ je stav ako želimo da zasnujemo vrijednosti oko kojih ćemo graditi nacionalni kulturni identitet. Da bi to bilo moguće, neophodan je glas javnosti, u prvom redu intelektualne. Koja je u svakoj sredjenoj zemlji nukleus od kojeg sve kreće. A koji je kod nas, na žalost izostao.

Stepen autonomije univerziteta,vođenje institucija kulture od strane onih koji to ne zaslužuju, njihovo promovisanje u vrhunske znalce, postavljanje onih koji manje znaju i zapostavljanje onih koji imaju znanje, ( o čemu, izmedju ostalog govori i nedavno postavljena drama” Učene žene „ genijalnog Molijera) ne čini nam se tako strašnim. A jeste. I upravo Molijerov tekst koji pokazuje da bolesni dio društva postaje sve bolesniji, a da zdraviji dio društva nije sve zdraviji, pozitivan je događaj velike važnosti. Ne zato što je u pitanju genijalna inscenacija , već zato što što pokazuje da je dubina mraka sve veća. U pozitivnu sliku uklapa se i nova repertoarska politika CNP-a. Sa svojim novim produkcijama, posebno predstavama Šćeri moja i Učene žene. Tu je i spektakl Bura, koja je daleko od spektakularne predstave, jer je ostala na nivou fascinacije i cirkuske atrakcije, a ne Šekspirovog testamenta koji nas se itekako tiče- jer je učinila najvažniju moguću stvar: počela je da vraća teatar gledaocu, a to znači da će, siguran sam, vrstiti i gledaoca u pozorište.

Još jedan svijetli segment priče o kulturi, iako nažalost potisnut u drugi plan, je priča o kulturnoj baštini. Mislim na film Mitra Miranovića o Mirkovoj Varoši, koji je na izuzetan način primljen od strane publike ( ne i gradskih vlasti ).

Priredio: M. MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, SVIH NAS: Sa mjesecom u očima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je tu i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa. I uvijek taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“

I nedjelju dana nakon odlaska Đorđa Balaševića traju oproštaji. Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je prisutan i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa kojima je ukrašavao koncerte. I uvijek je taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“, bagrema u Kotoru i lipe u Beranama. O svemu ovome se pisalo proteklih dana, a u njegovim iscrpnim i zanimljivim intervjuima uvijek se mogao pronaći detalj više.

„Gdje god dolazim, uvijek bivam dobro dočekan. Bilo bi zanimljivo da kažem da su mi razbili auto, da sam ružno dočekan. Ali ne, ne samo da nikad nisam ništa ružno doživio, nego na koncertu koji sam imao  povodom 40 godina (karijere), imao sam tu privilegiju i čast da mi u Beograd na koncert dođe ekipa iz Makarske, Splita i Sarajeva i rašire transparente. To je vapaj ljudi koji žele da se normalno komunicira“, sumirao je svoju karijeru jednom slikom Balašević u intervjuu za televiziju N1.

Krenulo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U vremenu kada su se spremali novotalasni muzički vjetrovi, otvaralo se ka svijetu i polako spremalo za posljednje jugoslovensko poglavlje. U vremenu žestoke muzike, kratkih poruka i nove estetike, panonski bard je pjevao o Tomi Sojeru („on je tako dobro terao po svom“) Vasi Ladačkom, Boži Pubu i predstavio svima svoj pripovjedački dar. Za sebe je tvrdio da je osrednji pjevač, ali je atmosferu šorova i sokaka, šarenilo i smirenost Vojvodine uvjerljivom emocijom prenosio širom zemlje. U priči o Đorđu Balaševiću, grijeh je napisati bivše. Svuda  je bio među svojima („Čuvaj mi bože bivše zemljake/ moje su pesme njinih reči pune/ a tuge su nam tako podjednake/ da me zbune”).

Iako nije pratio muzičke trendove, u nečemu se Balaševićeva muzika poklapala sa tada popularnim žanrovima. Društvenoj kritici. Već je tih ranih osamdesetih u pjesmama poput „Narodnjaci” opominjao kuda plovi zajednički brod i ko su glavni kormilari koji ga vode u bezdan. Kasnije će se to redovno potcrtavati, pa će se između nezaobilaznih romantičnih songova i vojvođanskih pastorala uvijek naći nekoliko angažovanih i politički prepoznatljivih. Politička kriza i krvavi raspad Jugoslavije pojačali su tu žicu, pa nam je Balašević čuvao mentalno zdravlje pjesmama poput Čoveka sa mjesecom u očima, Sevdalinka, Živeti slobodno.

Objašnjavao je u makedonskom nedjeljniku Puls u jesen 1993. da se povukao jer su u ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme. „Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponovani  primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, muzici. Sada smatram da treba biti prisutan, da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti.”

Naravno, bilo je vremena, režima i pojedinaca u čije svjetove nije bio poželjan. Potrudio se on da to zasluži.  Sve je, naravno, zadimilo punom parom u posljednjoj dekadi prošlog vijeka.

„Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše ‘Balaševića ne emitovati!’. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara UN za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se!”, prisjećao se kantautor za Vreme.

Nakon ratova devedesetih, bilo je prirodno da on krene da prelazi mostove i otvara vrata. Početkom februara devedeset osme Balašević će svirati dvije noći u prepunoj Skenderiji pred 14.000 ljudi. „Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo“, ostao je zabilježen njegov uvod u dvije divne sarajevske noći.

Miljenko Jergović će o ovim koncertima zapisati: „Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, sve to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti”.

„I u najvećim nevoljama glazba je ta koja spaja ljude, oplemenjuje, dodiruje, rađa mir i red, liječi… Đorđe Balašević je upravo to pronosio godinama kroz svoje stihove, svoje pjesme“, napisala je još jedna od onih rijetkih koje još omeđuju naš zajednički prostor, Josipa Lisac.

Legendarni košarkaš Dino Rađa je poručio: „Jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Tako jedan dobar lik koji je čitav život širio dobro oko sebe. Čast mi je bila poznavati te. Počivao u miru Đole, iako takvi kao ti nikada ne umiru. Ne mogu i da hoće“.

„Samo bi mi došao iza leđa i rekao ‘došao si, baćo’. Otpevao bi nekoliko pesama, poljubio me i nestao. Bio je božanstven… Ta njegova poezija, ta muzika, ti molovi, koje je mogao da otpeva samo on. Niko nije mogao da ga imitira, jer su te pesme imale balaševićevski mol, toliko prepoznatljiv i samo njemu svojstven”, sjeća se Rade Šerbedžija.

Glumica Mira Banjac se od umjetnika sa kojim je sarađivala na filmu „Kao rani mraz” oprostila gorkom porukom: „Đole je mnogo zadužio svoj Novi Sad, ali nije mu se njegov grad odužio dok je bio živ onako kako je on to zaslužio”.

Đorđe Balašević je poslije Mike Antića sigurno najveći pjesnik Vojvodine – kaže akademik Dušan Kovačević. „Đorđe Balašević je u Sava centru u Beogradu održao 130 koncerata. I mogao je da održi sigurno još 150 da je hteo. To više nikome neće poći za rukom“, siguran je Kovačević.

Pisati biografiju čovjeka koju svi znaju je nepotrebno, ali ima jedna stavka koju ovdje valja pomenuti. Izašla iz pera samog autora nekada devedesetih.

Prijatelji me uglavnom zovu Đole… Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži… Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

 I sad, eto, najljepši dah jugoslovenstva ostaje da živi u njegovim pjesmama, riječima i gestovima. Za Đoletom se drugačije  tuguje. Ne za muzičkom zvijezdom. Već za nekim ko je tvoj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐO IRIĆ, FOTOGRAF: Originalnost će uvijek naći svoj put do publike 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fotografija  je veoma skup posao/hobi, u kome je uvijek potreban novi objektiv, filter ili neki drugi dio koji može da košta od 200 pa do nekoliko hiljada eura. No, fotografa ne čini skupa oprema, već kreativnost i želja da konstantno uči  i napreduje

 

Đorđo Irić mladi je podgorički fotograf. Po struci inženjer građevine, oduvijek je svoju suštinu pronalazio u umjetnosti. Bavio se muzikom, grafičkim dizajnom, crtanjem. Fotografiju, voli otkako zna za sebe, ali se njoj ozbiljnije posvetio tek odnedavno. Za sebe kaže da je avanturista, uvijek u potrazi za skrivenim mjestima, zalascima sunca, putevima i idejama. Za Monitor govori o svojim počecima u otkrivanju draži fotografije pejzaža, o tome da li je za profesionalnog fotografa važniji talenat ili formalna obuka, šta je za njega kreativnost i koji su najveći izazovi u svijetu te umjetničke discipline

MONITOR: Možete li nas provesti kroz Vaše kreativno putovanje i reći nam šta je to što tražite na fotografiji?

IRIĆ: Fasciniran sam svjetlom i njegovim mogućnostima da mijenja našu percepciju i emotivni doživljaj nekog mjesta, stvari, osoba, zavisno od ugla posmatranja, godišnjeg doba, perioda u toku dana, vremenskih uslova. Šansa da se ta emocija sačuva kao trenutak mi je veoma interesantna. Posebnu energiju za mene ima noćna fotografija. Fotografije koje pravim, zamišljam kao zamrznute scene iz filma. Težim da to i postignem u postprodukciji.

MONITOR: Šta je važnije za profesionalnog fotografa – talenat ili formalne obuke?

IRIĆ: Profesionalnu obuku sam prošao na Fakultetu vizuelnih umjetnosti (FVU) i na Univerzitetu Mediteran kod profesora fotografije Balše Gobovića. Tu sam stekao veoma kvalitetno teorijsko, ali i praktično znanje koje je u meni probudilo inspiraciju i želju da se ozbiljnije upustim u ovu priču. Nekoliko mjeseci nakon toga, u svojoj režiji naučio sam da koristim Adobe Lightroom, softver za profesionalnu obradu fotografija. Naravno, uz to je poželjno znanje i iz Photoshopa. Mislim da je za svakog ko se bavi ili želi da se bavi ovim poslom veoma važna edukacija, kako bi kasnije stvaralaštvo dostiglo određeni profesionalni nivo. Ne poričem vrijednost talenta, ali on, sam po sebi, ne može doći do izražaja bez izgrađene vještine. To se postiže vježbanjem i trudom.

MONITOR: Ko i šta Vas inspiriše da i dalje stvarate i istražujete?

IRIĆ: Kako su moja sfera interesovanja landscape i cityscape fotografija (pejzažna fotografija) i putovanja, onda kombinacija tih elemenata čini za mene neprešusnu riznicu ideja.

MONITOR: Koji je najbolji projekat na kojem ste radili i kako ste se uključili u njega?

IRIĆ: Najzanimljiviji ‘projekat’ ili bolje rečeno ‘eksperiment’, bilo je moje putovanje prošle godine (neposredno prije karantina zbog pandemije virusa COVID19), kada sam obišao sedam zemalja Evrope. Ponio sam sa sobom svoj tek kupljeni fotoaparat CANON i fotkao neke zanimljive scene. Veoma zadovoljan tim fotografijama, ubrzo nakon toga odlučio sam da napravim i Instagram nalog (@trackverse) i vebsajt (trackverse.net), gdje sam ih i postavio. Iznenadio sam se veoma pozitivnoj reakciji ljudi, što iz Crne Gore, što iz inostranstva.

MONITOR: Koji je najveći izazov koji ste morali da savladate i kako ste to uradili?

IRIĆ: Definitivno kupovina opreme. Cijene profesionalne opreme nisu uopšte niske u poređenju sa našim životnim standardom. Ubrzo shvatite da je ovo veoma skup posao/hobi, u kome je uvijek potreban novi objektiv, filter ili neki drugi dio koji može da košta od 200 pa do nekoliko hiljada eura. Važno je u početku imati najosnovnije, pa vremenom polako dopunjavati opremu, u skladu sa mogućnostima.

MONITOR: Kakvu opremu sada koristite, a sa čime ste počeli?

IRIĆ: Trenutno koristim fotoaparat Canon EOS RP i objektiv RF 35mm f 1.8. Prije toga sam koristio jedan Canon Coolpix serije skromnih mogućnosti i naravno kameru iPhona koja je izvanredna. Fotografa ne čini skupa oprema, već kreativnost i želja da konstantno uči nove stvari i napreduje. Vremenom će osjetiti kad je momenat za upgrade (ažuriranje) opreme. Imam u planu uskoro da svoju opremu dopunim sa širokougaonim objektivom od 15mm koji će mi omogućiti bolju i bogatiju kompoziciju.

MONITOR: Šta je za Vas kreativnost?

IRIĆ: Kreativnost je kad uspijete da zagolicate nečiji um svojim idejama.

MONITOR: Koja priča stoji iza Vaše omiljene fotografije?

IRIĆ: Najdraže su mi fotke sa Karlovog mosta u Pragu. Došao sam tamo između tri i četiri sata ujutru, jer jedino u tom periodu nema nikoga na mostu. Sjećam se da je bilo izrazito hladno, ali mi to nije smetalo, jer je atmosfera bila filmska.

MONITOR: Zbog posla mnogo putujete po svijetu. Odakle nosite najljepše utiske?

IRIĆ: Putovanja me ispunjavaju i teško mi pada situacija koju nam je donio COVID19. Imam u planu da detaljnije obiđem Njemačku i Poljsku, a potom i Island i Norvešku. Nadam se da će se to u toku ove godine i desiti.

MONITOR: Kakva je Crna Gora za pejzažnu fotografiju?

IRIĆ: Priroda Crne Gore je jedna od raskošnijih koje sam vidio. I dalje otkrivam nova mjesta, ali se na neka vraćam često. To su vidikovci iznad Boke Kotorske, posebno Njeguši, plaže Utjeha i Velika plaža, Ivanova Korita, jezera u krugu Žabljaka, Biogradska gora, kao i put od Kuča prema Brskutu…

MONITOR: Koliko je teško afirmisati se kao fotograf u Crnoj Gori?

IRIĆ: Realnost je da bavljenje umjetničkom fotografijom kod nas nije profitabilno. Posebno ne pejzažnom. Možda je to u neku ruku i dobro, jer je nekolicina nas u tome isključivo iz ljubavi. To se i osjeti. Afirmacija fotografa je u današnje vrijeme usko povezana sa društvenim mrežama, gdje dolazimo u direktan kontakt sa kritikom (publikom). To je sjajno i pruža mogućnost da dopremo do velikog broja ljudi. Kreativnost i orginalnost će uvijek biti prepoznati.

MONITOR: Šta biste posavjetovali početnika u pejzažnoj fotografiji?

IRIĆ: Prvo, da počne sa širokougaonim objektivom, bar 24-50mm, jer nikad dovoljno širine kadra. Drugo, da se edukuje što više putem raznih kurseva, Youtuba, Googla i da obavezno na Instagramu potrazi neke fotografe kao uzore. Treće, da nauči da koristi Lightroom i Photoshop. I četvrto – da ide da fotka što više.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2020. GODINE: Kultura stavljena na čekanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Događaj i promašaj godine – tradicionalna Monitorova anketa. I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2020. oduševilo, a šta smatraju za promašaj

 

SVETLANA DUKIĆ, KONZERVATORKA I RESTAURATORKA SLIKARSKIH DJELA
Spajanje ministarstava

Generalno, malo je pozitivnih dešavanja koja bih mogla izdvojiti u ovoj godini. Izdvojiću jednog, po meni, sjajnog umjetnika, koji živi i stvara u CG, a izlaže i ovdje i vani, a to je Siniša Radulović. Godinama pratim njegov rad i tog mladog čovjeka koji je prevazišao okvire naše, neću reći likovne, nego umjetničke scene, doživljavam kao filigranski izbrušeni dijamant. Autentičan  je i svoj. Često među umjetnicima vidimo tuđe, razrađene ideje, što se za njega ne može reći. Siniša prati aktuelni trenutak, prikazuje ga na sebi svojstven način i ,,baca” nam ga u facu. Ova njegova rečenica potvrđuje ovo o čemu govorim: ,,Polazeći od činjenice da živimo u vremenu post-istina, radovi objedinjeni na izložbi pod nazivom Zenit, nastaju kao hibridne forme – realnosti konstituisane od ekstrema. Novonastala Istina satkana je od dvije hipotetičke perspektive i dvije krajnosti, i kao takva, ona neminovno prkosi logici”.

Najnegativnija stvar koja se u kulturi ove godine desila je spajanje ministarstva kulture i prosvjete sa naukom i sportom. Moj fokus će biti na kulturi. Autohtono ministarstvo će izgubiti autonomiju, ako ne svu, neminovno je barem dio, što je pogubno. Plašim se simulacije kulture. U kulturi imamo zapušteno stanje, da li će se kroz ovu novu formu moći oporavljati? Plašim se da ne. A sad ću izdvojiti ono što je meni najbliže, a to je kulturna baština. Tu su ogromni problemi, od katastrofalno urađene Revalorizacije, neurađenog Registra koji je morao biti završen, do onih ,,posebnih” 5-6 konzervatora koji rade sve terene na teritoriji CG, a mi ostali iz branše kao da ne postojimo. Sa tom praksom bi se moralo prekinuti. Šta će se dešavati sa pozorištem, filmom, modernom umjetnošću…, vidjećemo. Kultura je veoma kompleksna da bi se pakovala sa bilo kim. Sada imamo ,,Resor kulture” na čijem čelu se nalazi Nikola Vukčević kojem od srca želim da se izbori sa svim problemima koji se gomilaju decenijama.

 

ANA VUKOTIĆ, REDITELJKA
Pregnuće Ratimira Martinovića

Spajanje resora kulture, nauke, prosvjete i sporta promašaj je milenijuma, naročito ako znamo da ministarka nema dovoljno referenci da vodi sva četiri resora kao i zbog klerofašističkog imidža koji gradi u javnosti. Znamo da ova četiri resora čine stub države i s pravom strahujemo za dane koji su pred nama. U svjetlu pandemije korona virusa, crnogorske institucije kulture dale su veoma loš i mlitav odgovor i može se reći da je kultura još uvijek u izolaciji, naročito pozorište koje ne uspijeva da dođe do publike, rekla bih zbog nedovoljnog promišljanja upravnika.

Izdvojila bih pregnuća Ratimira Martinoviću i Kotor Arta Don Brankovi dani muzike, festivala dokumentarnog filma Underhill, kao i, neka mi ne bude zamjereno, FIAT-a koji je prvi internacionalni pozorišni festival koji je održan u zakazanom terminu – 33 programa za 10 festivalskih dana – i nijedan slučaj zaraze Covidom na šta smo posebno ponosni, a što je posljedica predanog rada i prilagođavanja koje smo započeli na početku pandemije.

 

ATVIJA KEROVIĆ, DIREKTOR IZDAVAČKE KUĆE ALMANAH
Dvije štampane publikacije

U godini koja je na izmaku, zbog opštepoznatih razloga, otkazani su ili znatno redukovani brojni kulturni događaji i manifestacije. Uprkos tome, bilo je respektabilnih kulturnih i umjetničkih ostvarenja. Među njima posebno ističem dvije štampane publikacije – iz oblasti istoriografije i beletristike.

Šerbo Rastoder i Novak Adžić, autori trotomne Moderne istorije Crne Gore 1988-2017, imali su ljudske hrabrosti, ne čekajući vremensku distancu, i naučne predanosti i upornosti da se pozabave komplikovanim pitanjima naše neposredne prošlosti. Pri tome su nerijetko demistifikovali stereotipe, nudili odgovore na neka od suštinskih pitanja istorijskih procesa na ovim prostorima i postavljali pitanja za neke buduće istraživače.

U vrijeme kada su se u Crnoj Gori i regionu probudile klerofašističke snage, Saladin – Dino Burdžović je, kao svoj odgovor tim silama mraka, napisao knjigu Rifat – umjesto pisma davnašnjem rođaku, o Rifatu Burdžoviću Tršu, jednom od vođa antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu. Literarnu vrijednost ovog djela prepoznao je žiri ovogodišnjih Ratkovićevih večeri poezije (sastavljen od istaknutih kulturnih poslenika i stvaralaca iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske) dodjeljujući autoru nagradu Risto Ratković.

Kao negativan događaj  ističem spajanje  kulture, nauke, obrazovanja i sporta u jedno ministarstvo, i predavanje u ruke osobi nacionalističko – dogmatskih svjetonazora.

 

JELENA ĐUKIĆ, GLUMICA
Pomirljivost

Činjenica da je bilo gotovo nemoguće u većem dijelu godine organizovati bilo kakav kulturni događaj, te je samim tim lakše govoriti o promašajima. Izgubili smo veliku borbu u stavljanju primata na kulturu kao dijelu našeg svakodnevnog života. U vremenu u kojem su nastajali nizovi mjera kako bi omogućili rad i svakodnevno funkcionisanje za vrijeme pandemije, kultura je stavljena na čekanje.

Najveći promašaj biva upravo pomirljivost sa njenim izostankom. Samim tim pohvalni kulturni događaji su svi oni koji su odoljeli, istrajali i opstali. Jedan od njih je UnderhillFest koji je uslijedio upravo u vremenu kada je Crna Gora bila corona free destinacija, te zato i moram pohvaliti dugogodišnju istrajnost i uigranost koju ima ekipa ovog festivala, pa su uspjeli naći vrijeme i okolnosti u kojima je festival moguć. Osim toga moram pohvaliti posebno izdanje Purgatorija koje iako po mnogo čemu drugačije nego prethodnih godina, ipak su imale premijeru nove predstave, kao i igranje više ranijih produkcija i uz to su zbog ograničenog broja mjesta organizovali snimanje i live-streaming, kako bi ispoštovali sve mjere, ali nijesu iznevjerili svoju publiku. Moram pomenuti i Medvjeda i prosidbu – predstavu Centra za kulturu Bijelo Polje, ko ja je po mnogo čemu značajan događaj. Prvenstveno kao i prethodni, zbog činjenice da je nastala u periodu pandemije, da su okviri i mjere ispoštovani, ali su uz to postali sredstvo u predstavi, kao i da svaki ovakav događaj pomaže decentralizaciji kulture koja je sve osjetnija i pogubnija po sjever Crne Gore.

Živimo kulturu, kao i veliki broj projekata nastalih nakon Konkursa Ministarstva i mnogi online festivali, pokazali su da je želja za sadržajem, ali i za stvaranjem istog velika, prosto se nadam da ćemo iz svega ovoga izvući neku pouku, barem oko tretmana kulture i kulturnih radnika uopšte.

 

BILJANA VUŠOVIĆ, PRODUCENTKINJA
Nadljudski napori

Realizacija bilo koje vrste projekta podrazumijeva pripreme koje traju, podrazumijeva donošenje odluka u odnosu na vrijeme, prostor, ljudske i tehničke resurse, dostupnost publike. Svi ovi parametri diktiraju visinu budžeta, a njegova visina i izvjesnost nas ponovo vraćaju na donošenje odluka, koje će nam pomoći da projekat realizujemo, a da pri tom ostanemo u okvirima budžeta. I tako ukrug, u 2020. godini je svima nama bilo teško da donosimo odluke, iz razloga što nisu postojale kontinurane mjere i posebni tretmani kulturno-umjetničkih događaja, nisu postojale odluke o dodjelama i visini budžeta opredijeljenih za realizaciju mjesecima nakon njihove realizacije, nisu postojali parametri za donošenje odluka, a one su se morale donositi. Činjenica je to da su sve nas okolnosti pogodile, ali i to da su donijele jedan dodatni prostor za unutrašnje preispitavanje i težnje ka unaprjeđivanju sistema funkcionisanja, izboru sadržaja i ponuda ka publici. U umjetnosti i kulturi 2020. godine, svako djelovanje smatram podvigom, svako prilagođavanje, svaki novi jezik izražavanja usvojen radi samoodržanja, nadljudski su napori koji su za svaku pohvalu. Vjerujem, ili se makar nadam da ćemo u periodu koji slijedi doći do prirodne selekcije onoga što su kvalitetni događaji i onoga što je kozmetičaka kultura.

 

NEDA TADIĆ, VIOLINISTKINJA
Slavuj i zgrada Muzičkog centra

Kada je riječ o našem kulturnom mikrokosmosu, pamtim dva značajna događaja u 2020. godini. Prvi je premijera predstave Slavuj-dramsko muzička Forma za Kseniju, koja je pod pokroviteljstvom Gradskog pozorišta izvedena sa velikim uspjehom 24. februara 2020. godine, a u kojoj sam i sama učestvovala. Rediteljka Varja Đukić i kompozitorka Nina Perović osmislile su interesantan koncept, gdje su na veoma lijep i inovativan način povezale muzičke numere sa dramaturškim tokom radnje. Predstava prikazuje život i djelo poznate crnogorske umjetnice Ksenije Cicvarić, Slavuja sa Ribnice, čije stvaralaštvo prevazilazi okvire sredine iz koje je potekla kao i vremena u kojem je stvarala, uobličeno u univerzalnoj težnji umjetnika da izrazimo što leži u dubinama njegove duše, bilo pjesmom ili na neki drugi način, uprkos svim preprekama i zabranama. Drugi kulturni događaj od velike važnosti svakako je nešto što smo očekivali posljednjih deset godina, a što se zvanično dogodilo 3. novembra 2020. godine – Muzički centar i Crnogorska kinoteka konačno su uselili u svoje prostorije. Tom prilikom javnosti je prezentovan prostor adaptiran za djelovanje ove dvije institucije od nacionalnog značaja, dok je publika bila u mogućnosti da nekoliko dana ranije putem facebooka isprati prvu Otvorenu probu Crnogorskog simfonijskog orkestra u novom ambijentu. Nakon toga uslijedili su redovni  online koncerti ovog orkestra, doduše sa smanjenim orkestarskim aparatom i prilagođenim repertoarom, ali muzika ipak opstaje i živi.

S obzirom na to da sam klasični muzičar veoma me pogodila nedavna vijest da je budućnost Zadužbine Ilije M. Kolarca neizvjesna i da se ta kulturna institucija u Srbiji bukvalno bori za opstanak. Dakle, riječ je o kulturnom dobru nemjerljivog značaja za cio region, posljednjem bastion klasične muzike sa jednom od najboljih sala za izvedbu ove vrste muzike u regionu. Osamdeset osam godina rada i hiljade upriličenih koncerata čuvenih svjetskih muzičara. Bila je čast ne samo svirati na Kolarcu, nego biti i publika u tom odabranom okruženju kosmopolitskog duha, gdje su postavljeni najviši standardi koncertnog muziciranja. Najveći kulturni promašaj u ovoj godini je dozvoljavanje da se jedna takva institucija u doba pandemije sama bori za opstanak bez pomoći države, a da njena budućnost nakon svega bude stvar političke volje ili odluke nekog pojedinca. Greške naših susjeda ne smijemo ponavljati, već na njima moramo učiti.

PETAR PEJAKOVIĆ, REDITELJ
Krah kulture

Poznato je da je kultura najranjivija. To je postalo definitivno jasno kada su u pitanju dešavanja u oblasti kulture u Crnoj Gori u 2020. godini koju je obilježila opšta svijetska kriza. Kultura u Crnoj Gori je ove godine krajnje lako do kraja negirana. To je odgovornost svih nas koji djelujemo u tom polju, ali još više i ne postajanje sistema koji bi to preduprijedio, spriječio i stvorio uslove za kulturu. Taj sistem nije stvoren ni u uslovima koji su normalni, a kamoli u vanrednim.

S druge strane, pored svega što je ljude pogodilo, ovaj krah kulture i nije načelno pao teško nikome. To ukazuje na više stvari. Da je kultura u Crnoj Gori i inače marginalizovana, i u krajnjoj liniji sredstvo za potkusurivanja i manipulacije. Da se radnici u kulturi nalazi u zoni komfora koja ne obavezuje ni na šta. I da manjak kulture ne pogađa ni one kojima je kultura namijenjena jer te njihove potrebe i nisu razvijene.

Moglo bi se reći, da svjetska kriza nije ugrozila kulturu u Crnoj Gori jer nije imala šta ni da ugrozi. Ovakav pogled trebao bi da bude povod da stvari u kulturi počnu da se radikalno mijenjaju u pravcu stvaranja istinskih kulturnih vrijednosti i navika.

 

IVAN ĐUROVIĆ, PRODUCENT
Nova normalnost

Kao događaj godine stavio bih to da smo preživjeli ovu godinu koja, čini mi se, stavlja tačku na festivale i bioskope kakve smo do sada navikli. Već se osjeća taj prelaz na on-line; platforme kao Netflix, HBO postaju apslolutno ta nova normalnost, festivalske radionice sve su već prešle na taj sistem, a festivali,  kino-prikazivanja postaće sve svedeniji u smislu dolazaka velikog broja ljudi. U ovako ludoj godini u kojoj su se otkazivali mnogi festivali, naši filmovi su osvajali nagrade, dobijali na fondovima, prolazili jake radionice… konačno, to je plod onoga što smo godinama razvijali.

Promašaj su mediji koji i dalje neselektivno šalju vijesti o ,,velikim uspjesima” koji su takvi samo u glavama pošiljalaca. U stvari, daje se prostor mediokritetima da nas maltretiraju svojim egom neutemeljenim u bilo čemu bitnom.

Pripredili: M. MINIĆ/P.NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo