Povežite se sa nama

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2016. GODINE: Kljukanja identitetskim pitanjima

Objavljeno prije

na

Pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2016. oduševilo, a šta smatraju za promašaj

MAJA MRĐENOVIĆ, POZORIŠNA KRITIČARKA
Dokle pogled seže

Na fonu dominantnog utiska o generalnoj bezbojnosti i apatičnosti crnogorskog pozorišta i u 2016. godini (koja je opet protekla bez neophodnih sistemskih promjena, kreativnijih repertoara, značajnijih gostovanja, programa razvoja publike,…), smatram da je ono što se na negativan način izdvojilo predstava Bura. Ovaj spoljašnje glomazno-kičerski, a u suštini krajnje isprazan i irelevantan spektakl u režiji Dejana Projkovskog zaslužio je da bude obilježen kao pozorišni „promašaj” godine zbog činjenice da je riječ o produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta. Naime, ova predstava ukazala je upravo na ono što jedno nacionalno, subvencionisano pozorište nipošto ne bi trebalo da bude – ustanova koja komercijalnim, lakim, vizuelno nabudženim pakovanjima, i linijom manjeg otpora povlađuje u Crnoj Gori preovlađujuće vrlo nerazvijenom pozorišnom ukusu. Umjesto da bude suprotno – institucija koja kritički propituje društvo i njegove vrijednosti, isprobava i afirmiše uzbudljive, intrigantne scenske poetike, i uopšte, kontinuirano radi na podizanju društvene i pozorišne svijesti publike.

Najdojmljivijom pozorišnom produkcijom koja je nastala u Crnoj Gori u godini na izmaku smatram predstavu Zetskog doma Dokle pogled seže reditelja Arpada Šilinga, upravo zbog izostanka „fige u džepu”, odnosno osjetne pozorišne iskrenosti i dobre namjere da se ono što se sa pozornice posreduje publike zaista i tiče, što u crnogorskom pozorišnom kontekstu i nije baš često. A bez toga kao osnove, pozorište gubi i svoj društveni značaj i samu svoju suštinu.

DANILO MARUNOVIĆ, REDITELJ
Majski spektakl najveći promašaj

Ovo je godina važnog jubileja, desetogodišnjice obnove crnogorske državnosti. Važnog pogotovo za one koji su tokom svog života bili „krivi” što su Crnogorci u Crnoj Gori i one koji su morali da sakrivaju izdanja nedjeljnika koji objavljuje ove redove da ne bi bili proglašavani izdajnicima. Dakle, borba za nezavisnu Crnu Goru nije bila samo političko patriotska priča, već opšta egzistencijalna borba za preživljavanje sopstvenog bića.

Svuda u svijetu, kroz različite etape istorije, u različitim kulturama,od Britanske krune do Bijele kuće, proslave jubileja ovog tipa služe za izgradnju simboličke, romantičarske, patriotske ravni nacionalnog bića jednog naroda. Služe i za plasiranje krucijalnih poruka tom narodu. Koju su poruku svojim građanima poslali autori tog skupog „spektakla”, te majske prijatne večeri, u militantnoj Podgorici, zatvorenih pustih ulica, zatvorenih terasa kafe barova, dugih cijevi na svakom ćošku, dok se na glavnom gradskom trgu iščekuje početak proslave… za odabrane. Da ne zalazim u sadržaj te proslave jer su moje kolege osjetljive na kritiku kao vještica od krsta, i kako smo krenuli, počet ćemo na istom tom trgu da spaljujemo umjetničke kritičare, ne mogu da ne primijetim jedan osioni i prepotentni karakter tog događaja. Tužna provincijska kvazielitistička priča – gospoda mahom iz nove crnogorske klase gordo iščekuju da se gladijatori pojave dok se rulja na ogradi gura ne bi li vidjela zeru tog lažnog glamura. Da li su autori sagorijevajući u patriotskom žaru previdjeli, ili su sasvim svjesno i nedvosmisleno poslali poruku svima nama: mi posjedujemo ekskluzivno pravo na tekovine 21. maja, dakle naše je, privatno, i mi ćemo večeras to proslaviti, u krugu porodice”. Jer da je neko htio izbjeći takvu asocijativnost, onda bi ionako sletovski postupak te priredbe učinio dostupnim plebsu, makar onom dijelu patriotski naloženom.

MAJA BOGOJEVIĆ, FILMSKA KRITIČARKA
Igla ispod praga

Odgovoriću, prilagođena nemilosrdnom kapitalizmu, u skladu sa lokalnim standardima sebičnosti, arogancije i samo-promocije: Camera Lucida, jedini crnogorski filmski časopis koji zahvaljujući svojoj višejezičnosti, već šest godina uveseljava sinefile širom svijeta i koji je jedina besplatna međunarodna promocija nacionalnog filma je godišnji kulturni dodađaj svake godine. Profesionalni rad cijele medijske korporacije obavljaju dvoje ljudi volonterski svih šest godina, bez ikakvih donacija, sponzorstava ili pomoći državnih kulturnih institucija.

Film Igla ispod praga i ime Ivan Marinović treba dobro zapamtiti. Sve ostalo što je dobilo bilo kakvu institucionalnu finansijsku pomoć je moglo biti bolje.

Promašaj su brojni festivali (posebno oni pretenciozni tzv. filmski i to „evropskog filma”) sa nejasnim programima, stihijskom organizacijom, amaterskim marketinškim istraživanjem i lošim tehničkim uslovima, što rezultira bezobzirnim istovremenim održavanjem sa drugim festivalima u, ionako kulturno siromašnoj, zemlji.

ĐURO RADOSAVOVIĆ, PISAC
Borba rječnika i bukvara

Definitivno najluđi događaji godine je borba između rječnika jedne struje i bukvara druge struje. Sve se zbiva u državi od oko pola miliona stanovnika, a elan sukobljenih mjeri se beneficijama i sinekurama. Ako imamo u vidu kljukanje identitetskim pitanjima definitivno je uz bukvar i rječnik događaj godine bila proslava nezavnisnosti na Trgu nezavisnosti, zatvorena za građane sa komično-apsurdnimt programom.

Pozitivan je dolazak Janka Ljumovića na mjesto Ministra kulture, i ovo govorim bez ironije iako sam ga često kritikovao kao direktora CNP-a. Od Goranovića ne može biti gori ministar, a nadam se da će Ljumović početi samostalno da donosi odluke, a ako tako bude biće dobro jer ima u njemu potencijala. Ako nastavi da bude marioneta kulturnih familija koje kroje već dugo našu scenu, onda ništa. Ništa novo.

BOJANA MIJOVIĆ, DRAMATURŠKINJA
Osnivanje Filmskog centra

U državi u kojoj su trenutno glavne riječi krediti i zaduživanje, hrabro je baviti se kulturom i rezultatima koji su ostvareni na tom polju u 2016. godini. Smatram da je konačno osnivanje Filmskog centra Crne Gore najbolji projekat kojim završava godina. U pitanju institucija od nacionalnog značaja koja će značajno uticati na razvoj crnogorske kinematografije. Tako će crnogorska filmska industrija dobiti mogućnost za saradnju sa mnogim fondovima i organizacijama od značaja za razvoj kinematografije. Do sada smo mogli da se oslonimo na pomoć države i eventualnu koprodukciju iz okruženja ali Filmski centar je ozbiljan garant za potencijalne koproducente i fondove da filmsko stvaralaštvo u Crnoj Gori, koje je posljednjih godina zbog nedostatka sredstava značajno oslabljeno, dobije na značaju, važnosti, raznovrsnosti i kvalitetu.

Nije lako priznati da je neki projekat u kulturi promašaj. Ipak, za žaljenjem konstatujem da je prvi tom crnogorskog rječnika svojim sramnim odnosom prema nacionalnim manjinama, umjesto kapitalnog projekta kojim bi se obilježilo deset godina crnogorske nezavisnosti, postao naša kapitalna sramota. Kultura i jezik, kako god ga zvali, trebao bi upravo da radi suprotno – ukaže na slobodu govora i uvažavanje svakog pojedinca, grupe, manjine ili ugrožene populacije. Nadam se da je ova lekcija naučena i da se neće ponoviti u narednom periodu.

SUZANA PAJOVIĆ, LIKOVNA UMJETNICA
Neuspjeli kapitalni projekat

Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika u izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti kao NEUSPJELI „kapitalni projekat od najvećeg kulturnog i naučnog interesa za državu Crnu Goru ” u svojstvu „poklona narodu uoči deset godina nezavisnosti…” Srećna nam Nova godina!!!

NIKOLA NIKOLIĆ, PISAC
Kamen-temeljac i kotorske zidine

Promašaj godine u kulturi bez ikakve sumnje je „načinjanje” kotorskih zidina. Neshvatljivo mi je da se nešto što je u svjetskim razmjerama prepoznato kao vrijednost od posebnog značaja, što je pod zaštitom UNESCO-a, tako nonšalatno prepušta zubu vremena. Brinemo za nasljeđe Palmire, a pred nosevima nam se odigrava kulturocid. Naravno, svaka turistička brošura diči se znamenitostima Kotora, ali previđa se da se one ne mogu starati same o sebi. U komšiluku imamo primjer kako se treba odnositi prema nacionalnim dobrima. Kad su utvrdili da se nivo Ohridskog jezera spustio za par centimetara, Makedonci su digli frku ni da ga je pola presušilo. A duboko 300 metara!

Pozitivno je polaganje kamena-temeljca za Gradsko pozorište u Podgorici. Mada sam skroz svjestan varljivosti jednog takvog čina. Praviću se da ove riječi imaju neku težinu, da mogu biti prst na ramenu nekome od nadležnih. Pomisliću da smo lobotomirano društvo ukoliko se sve pretvori u još jednu predstavu. U tom slučaju, ne bi me čudilo da vrijedni članovi ansambla, kad im već jednom dojadi, izvrše desant na gradilište i sami podignu sopstvenu kuću. I čitav graditeljski spektakl proglase za neki superrealistični komad. Predstava za predstavu, ako drukčije ne može.

MARIJA PEROVIĆ, REDITELJKA
Premijere dva filma i Šćeri moja

U lošoj godini, makar po nabrajanju imena iz kulture koji su nestali, a identiteski su me formirali (Leonard Koen, Dragan Nikolić ili Umberto Eko…) događaje ću pobrojati kao intimne, dešavnja koja su mi prijala. Šćeri moja – predstava o ćerki koja ne pristaje da bude samo ćerka. Važno čitanje i mapiranje crnogorske, balkanske, ženske istorije na intiman, rediteljski pametno, ironično i potresno. U sferi ženskog – uloga studentkinje FDU Vanje Jovićević. Na kraju godine, Janko Ljumović kao ministar kulture. Pouzdano tvrdim da imamo kulturnog ministra kulture, neko ko može uspjeti da sprovede sve zaostale zakonske legislative. Premijere dva većinski, u producentskom kontekstu, crnogorska igrana filma Ispod mosta, među stijenama i Igla ispod praga.

Promašaji na svakom koraku, kao igle koje bodu a zatrpane su „ispod mosta…”. Lov na vještice, ili vješce na osnovu prebrojavanja crnogroskih ili anticrnogroskih crvenih krvnih zranaca. Neupotreba kulture, u malim državama nemjerljive kroz pitanje prepoznatljivosti na širem planu. Promašaj na nivou javnog (ne)kuturnog – blaćenje i smjene odgovornih ljudi bez ikakve odgovornosti.

DEJAN BATRIĆEVIĆ, GRAFIČKI DIZAJNER
Kultura u krizi

Puno je kulturnih promašaja bilo ove godine, ali ono što mi para uši na samu tu pomisao jesu koncerti Dina Merlina i Željka Samardžića na proslavi tako značajnoga jubileja, kakav je 10 godina od obnove naše nezavisnosti. Generalno, ove godine je kultura bila u krizi.

Ipak, nijesmo svugdje omanuli. Kultura knjige, naročito onih domaćih bila je lijepo prezentovana na podgoričkom Internacionalnom sajmu u oktobru. Iako manjega kapaciteta, značajan je zbog činjenice da su se tu uglavnom promovisali domaći izdavači po povoljnim uslovima.

NINA PEROVIĆ, KOMPOZITORKA
Izvođenje Vagnera

Umjetnički čin, koji proizvodi jednu novu stvarnost, ostvaruje se na polju duhovnosti, zadržavajući se uvijek u subjektu istoga je kultruni događaj najuspjeliji onda kada je oslobođeni geografske, istorijske, političke ili bilo koje druge odrednice. Kao najznačajniji kulturni događaj u ovoj godini izdvojila bih izvođenje Riharda Vagnera, Prelid i pjesma smrti iz opere Tristan i Izolda. Ovaj poznati orkestarski Preludij, u izvođenju CSO-a, pod dirigentskom palicom Grigorija Kraska, zaplijenio je cijelu salu grandioznošću zvuka, smjelošću harmonskog jezika koji i dan danas odiše jednom svježinom izraza, kao i u vrijeme kada je djelo nastalo i kada je postavljen novi temelj za razvoj muzike XX vijeka.

Loših i nedovoljno kvalitetnih kulturnih događaja ima svuda u svijetu, pa je opravdano da ih bude i kod nas. Ono što je problem jeste nedovoljno razvijeno kritičko mišljenje, obrazovan ukus, moć rasuđivanja, te publika prihvata sve što im je servirano kao validno, umjetnički ostvareno. Dovoljno je samo osvrnuti se na medije, pa i pojedine emisije, koje se bave kulturnom scenom, a iz “pera” samog novinara izbija jedna neupućenost, površnost i amaterizam. Takođe, ograničen budžet pojedinih festivala u velikoj mjeri uslovljava pitanje kvaliteta odabira kulturnih događaja, pa i to često rezultira nekvaltetnim umjetničkim programom.

MOMIR MARKOVIĆ, PISAC
Državni udar

Kulturni događaj godine je tragično humoristična predstava Državni udar, u poznatoj izvedbi.

DUŠAN KOVAČEVIĆ, GLUMAC
Godina velikih događaja

Za mene je prethodna godina bila, na sreću puna velikih događaja, tako bi se osvrnuo na seriju Dojč caffe, koju smo uspjeli da napravimo u Crnog Gori posle 24 godine. Što se tiče promašaja, njih više i ne primjećujem.

VANJA VUKČEVIĆ, MUZIČKA KRITIČARKA
Muzički centar i dalje bez zgrade

Kada je riječ o muzici, kulturni događaj koji je obilježio 2016, a koji bih posebno izdvojila, odnosi se na crnogorsku premijeru Betovenove Devete simfonije, održane u okviru A Tempa. Nakon skoro dva vijeka od nastanka ovog monumentalnog djela, kod nas su stvoreni uslovi (kadrovski, finansijski, produkcijski…) da i domaća publika konačno uživo čuje Devetu. Kvalitetom izvođenja crnogorski simfoničari, Crnogorski horski ansambl i maestro Krasko, uz izvjestan broj gostujućih umjetnika, na publiku u prepunom CNP-u ostavili su izuzetno jak utisak, posebno ako u obzir uzmemo i to da je riječ o premijeri. Od gostujućih izvođača, naročito bih izdvojila nastup Konstantina Lifšica (A Tempo), pijaniste nepresušne imaginacije i kondicije, vrhunske tehnike i izvođačke poetike. Na žalost, za nama je još jedna godina u nizu u kojoj rekonstrukcija zgrade u kojoj će biti smješteni Muzički centar Crne Gore i Crnogorska kinoteka, još uvijek nije okončana, što rad ovih institucija u velikoj mjeri otežava, usporavajući i proces ostvarivanja punog potencijala i još kvalitetnijih programa.

VANJA KOVAČEVIĆ, KRITIČAR
Kultura je postala prostor politikantstva

Pada mi na pamet misao Dejana Mijača, koji je govoreći o ulozi kulture i teatra u društvu svojevremeno rekao da pozorište treba da bude korak ispred života, ali ne dva ili tri, kako bi ostalo u dosluhu sa njim. A kultura bi u tome itekako trebala da ga slijedi. Kod nas, na žalost, osim što je stvar konvencije, kultura je postala prostor politikanstva i podmirivanja sitnosopstveničkih interesa manjeg broja ljudi, pa se došlo do tačke kad je o svemu moguće dogovoriti se. A ne bi trebalo da bude tako.

Jedan od amblematičnih primjera dešava se upravo ovih dana. To je priča o Njegoševom datumu rođenja koji je trebalo da bude izabran za dan nacionalne kulture. Sa tim se ne može trgovati. Podmirivanje sitnih interesa, ,,upotreba čovjeka” u dnevnopolitičke svrhe – „Njegoš je genocidan pisac, ili Njegoš nije genocidan pisac”, do sljedećih izbora, a poslije ćemo vidjeti šta dalje, neodrživ je stav ako želimo da zasnujemo vrijednosti oko kojih ćemo graditi nacionalni kulturni identitet. Da bi to bilo moguće, neophodan je glas javnosti, u prvom redu intelektualne. Koja je u svakoj sredjenoj zemlji nukleus od kojeg sve kreće. A koji je kod nas, na žalost izostao.

Stepen autonomije univerziteta,vođenje institucija kulture od strane onih koji to ne zaslužuju, njihovo promovisanje u vrhunske znalce, postavljanje onih koji manje znaju i zapostavljanje onih koji imaju znanje, ( o čemu, izmedju ostalog govori i nedavno postavljena drama” Učene žene „ genijalnog Molijera) ne čini nam se tako strašnim. A jeste. I upravo Molijerov tekst koji pokazuje da bolesni dio društva postaje sve bolesniji, a da zdraviji dio društva nije sve zdraviji, pozitivan je događaj velike važnosti. Ne zato što je u pitanju genijalna inscenacija , već zato što što pokazuje da je dubina mraka sve veća. U pozitivnu sliku uklapa se i nova repertoarska politika CNP-a. Sa svojim novim produkcijama, posebno predstavama Šćeri moja i Učene žene. Tu je i spektakl Bura, koja je daleko od spektakularne predstave, jer je ostala na nivou fascinacije i cirkuske atrakcije, a ne Šekspirovog testamenta koji nas se itekako tiče- jer je učinila najvažniju moguću stvar: počela je da vraća teatar gledaocu, a to znači da će, siguran sam, vrstiti i gledaoca u pozorište.

Još jedan svijetli segment priče o kulturi, iako nažalost potisnut u drugi plan, je priča o kulturnoj baštini. Mislim na film Mitra Miranovića o Mirkovoj Varoši, koji je na izuzetan način primljen od strane publike ( ne i gradskih vlasti ).

Priredio: M. MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

DODIJELJENE NAGRADE AMERIČKE FILMSKE AKADEMIJE: Eksplozija Oskara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu Oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja.

 

Dodjela Oskara je bila velika noć za biografski film koji se fokusira na naučnika Roberta Openhajmera i njegovu ulogu u razvoju atomske bombe. Film Openahajmer Kristofera Nolana, koji je bio nominovan u trinaest kategorija, osvojio je čak sedam Oskara – za najbolji film, režiju – Kristofer Nolan, glavnu mušku ulogu – Kilijan Marfi, sporednu mušku ulogu – Robert Dauni Džunior, montažu, fotografiju i originalnu muziku.

-Filmovi su stari nešto više od 100 godina, ne znamo kuda ide ovo nevjerovatno putovanje, ali znati da smatrate da sam ja značajan dio toga – mnogo mi znači, rekao je proslavljeni reditelj primajući  svog prvog Oskara.

Trijumf Openhajmera na 96. dodjeli Oskara ipak i nije iznenađenje. Nolanovo ostvarenje je bilo najveći favorit glamurozne večeri u holivudskom Dolbi teatru. Openhajmer je do sada osvojio čak više od 300 nagrada na festivalima u raznim kategorijama, među kojima su i Zlatni globusi i BAFTA nagrade u glavnim kategorijama. Međutim, film nije dostigao rekord tri filma koji su dobili po 11 Oskara – Titanik, Ben Hur i Gospodar prstenova: povratak kralja.

Osim Openhajmera, za najbolji film bilo je nominovano još devet ostvarenja: Američka fikcija, Anatomija pada, Barbi, Bartonova akademija, Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Maestro, Prošli životi, Jadna stvorenja i Zona interesa.

Iako se očekivalo da će nagradu za najbolju žensku ulogu osvojiti prva nominovana glumica indijanskog porijekla Lili Gladston za ulogu u filmu Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Oskar je ipak otišao u ruke Emi Stoun za ulogu u filmu Jadna stvorenja, što je njen drugi Oskar. Film Jorgosa Lantimosa Jadna stvorenja dobio je i Oskare za produkciju, kostime, šminku i frizuru.

Nagrada Oskar za najbolju sporednu žensku ulogu otišla je u ruke Davajn Džoj Rendolf za ulogu u filmu Bartonova akademija proslavljenog reditelja Aleksandera Pejna.

Oskar za najbolji originalni scenario pošao je u Evropu. Naime, film Anatomija pada Žistin Trije osvojio je ranije brojne nagrade – Zlatnu palmu u Kanu, šest nagrada Cezar, šest Evropskih filmskih nagrada, dva Zlatna globusa i jednu BAFTA nagradu, ali ga Francuzi nisu izabrali za svog kandidata za Oskara za najbolji strani film. Ipak je Američka filmska akademija tom filmu vidjela ono što francuska komisija nije pa je Anatomija pada nominovana za Oskara u čak pet kategorija: montaža, originalni scenario, glavna ženska uloga, režija i najbolji film.

Zlatnu statuetu za najbolji adaptirani scenario dobio je film Američka fikcija Korda Džefersona, satirična komedija o rasizmu u američkoj kulturi.

Za najbolji strani film proglašen je epohalni ep o Aušvicu Zona interesa britanskog reditelja Džonatana Glejzera. Film je priča o porodici koja živi u kući odmah do logora – komandantu logora Rudolfu Hesu, njegovoj supruzi Hedvig i njihovo petoro djece. Filmu je pripala nagrada Oskar i za najbolji zvuk što i ne čudi jer je kritika odmah bila jasna – moć ovog filma je u onome što čujete, a ne šta vidite. Glejzer je podsjetio na eskalaciju sukoba u Gazi, na koju, kako je rekao, ne možemo da ostanemo nijemi.

Film 20 dana u Marijupolju Mstislava Černova proglašen je za najbolji dokumentarni film. U pitanju je izvještaj iz prvog lica novinara Asošiejted presa o ranim danima ruske invazije 2022.

-Ovo je prvi Oskar u istoriji Ukrajine i počastvovan sam. Vjerovatno ću biti prvi reditelj na ovoj sceni koji će reći da bih volio da nikada nisam snimio ovaj film, želio bih da to mogu da razmijenim za Rusiju koja ne napada Ukrajinu, rekao je u emotivnom govoru publici Černov.

Film Martina Skorsezea Ubistva pod cvjetnim mjesecom iako pored dvocifrenog broja nominacija, nije osvojio ništa. Ovo je bila čak deseta nominacija legendarnog Skorsezea, više od bilo kog drugog živog reditelja.

Film Barbi, koji je ostvario najveću zaradu u 2023. godini, osvojio je samo jednu od osam nagrada za koje je bio nominovan – za najbolju originalnu pjesmu  What Was I Made For? u izvođenju Bili Ajliš.

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja. Oskara su osim Zone interesa, Anatomije pada i 20 dana u Marijupolju, osvojili i filmovi The Boy and the Heron i Godzilla Minus One – sve filmovi koji nisu snimani na engleskom jeziku i koji nisu američka produkcija.

Dodjelu Oskara je obilježilo mnogo zanimljivih trenutaka. Jedan od njih je i prisustvo sedmogodišnjeg psa koji glumi u filmu Anatomija pada. Pas Mesi je bio zvijezda večeri i upravo je tako i tretiran – sa elegantanom leptir-mašnom sjedio je sa ostalim glumcima.

Ipak – ono što će najviše pamtiti je proglašenje pobjednika – Oskara za najbolji film. Naime, povodom pedeset godina od filma Kum, Al Paćino je pozvan da proglasi najbolji film godine. Držao je kovertu u rukama, kratko se obratio publici i, bez najave filmova nominovanih za najbolji, odmah je proglasio pobjednika.

-Moje oči vide Openhajmera, rekao je Paćino, i sve prisutne zbunio jer u tom trenutku nije bilo jasno da li podsjeća na nominovane ili je proglasio pobjednika. Publika je nesigurno aplaudirala i krenula je pobjednička muzika. Živa glumačka legenda se sjutradan oglasila o viralnom trenutku, objasnivši da je to bila odluka producenata – da ne ponavljaju imena nominovanih filmova, kako ne bi ceremonija predugo trajala.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZLOŽBA U PRAGU: U čast 530 godina štamparske tradicije Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku

 

Izložba Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka otvorena je 5.marta  u Pragu, u istorijskom sjedištu Nacionalne biblioteke Češke Klementinumu. Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku, kao i prateći katalog.

Na otvaranju su govorili direktor Nacionalne biblioteke Češke Tomaš Foltin, rukovodilac Slovenske biblioteke pri Nacionalnoj biblioteci Češke Lukaš Babka, zamjenik ministra vanjskih poslova Češke Jan Marjan, predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović i češki istoričar František Šistek.

Autorski tim izložbe čine prof. dr Božidar Šekularac, prof. mr Suzana Pajović i Ivan Ivanović, generalni sekretar Matice crnogorske. Program je realizovan uz podršku Ambasade Češke u Crnoj Gori i češke ambasadorke Janine Hrebičkove.

Srednjevjekovna štamparija predstavlja kulturni fenomen u tadašnjoj Crnoj Gori koja je bila posljednja slobodna zemlja na Balkanu. Otvorena je samo 40 godina od štampanja Gutembergove Biblije. Prvu štampariju kod Južnih Slovena osniva Đurađ Crnojević. Izrada prve knjige  Oktoih – prvoglasnik započeta je 1493., a završena 4. januara 1494. Obodska štamparija, koja je bila i prva državna štamparija na svijetu, prestala je s radom 1496.

Matica crnogorska je 2019. godine pripremila izložbu Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka koja je, pored više crnogorskih gradova, izlagana i u inostranstvu.

Prije Praga, posebnu pažnju je ova izložba izazvala u Sofiji, gdje je bila izložena oktobra 2019. povodom obilježavanja 150 godina Bugarske akademije nauka (BAN). Projekat Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka je pored izložbe sadržao objavljivanje fototipskog izdanja Prazničnog mineja (1538.) iz štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina kao suizdavački poduhvat s Nacionalnom bibliotekom Bugarske u Sofiji (2021.) i objavljivanje fototipskog izdanja Psaltira s posljedovanjem (1494.) iz Crnojevića štamparije kao suizdavački projekat sa Bugarskom akademijom nauka (BAN)(2020.). Primjerci ovih fototipskih izdanja će takođe biti prezentovani na izložbi u Nacionalnoj biblioteci Češke.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NOVA KNJIGA SVETLANE BROZ: Razgovorom kroz “Galaksiju Gojer”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz: Galaksija Gojer: Stazama poezije i teatra, Sarajevo, Gariwo 2023.

 

Ne znam kako drugi, ali meni je u pripremi teksta, nakon prve ideje, inicijalnog okidača, najvažnija razrada teksta u glavi. A kad prođe ta faza, kad osjetim da imam dosta materijala, onda to lijepo nabacim na papir, i to prvo u formi bilježaka. Ali tek tada nastaje prava muka: obično je, naime, tu nabacano toliko materijala da ga moram dobro skratiti, „skresati“. I to je onda najteži posao; rastati se sa velikom dijelom sopstvenog materijala.

Zašto ovo govorim? Moja drugarica, uz to i sarajevski izdavač mog antiratnog dnevnika, me je nedavno zamolila da za izdavačku kuću Gariwo napišem neku vrstu predgovora za njenu biografsku knjigu o poznatom bosanskohercegovačkom režiseru, piscu i teatrologu Gradimiru Gradi Gojeru. Još mi je rekla da je na knjizi radila punih osam godina i da bi jako voljela da ona izađe baš ove godine. Gojer, naime, 2023. godine slavi 70 godina života i pola vijeka umjetničkog rada.

Dr. Svetlana Broz, kardiologinja, je možda napoznatija kao neumorni borac za promicanje građanske hrabrosti u cijelom regionu. Osim toga, ona je i osnivač fondacije Gariwo, izdavač, ugledna spisateljica (pisac na više jezika prevedene knjige Dobri ljudi u vremenu zla), dokumentaristica, prevoditeljica.

Odmah sam upitao na koji način dr. Svetlana Broz namjerava da priđe “inventuri” Gojerovog ogromnog djela. Ovaj umjetnosti gotovo do fanatizma odani poslenik kulture do sada je objavio ni manje ni više nego šezdeset pet (65) knjiga, i to: poezije, publicistike, književne kritike, teatrologije, nauke, likovne umjetnosti… Ipak, kako i sam kaže, teatrologija i poezija su njegova najveća ljubav, u posljednjih četrnaest godina objavio je čak dvadeset i dvije (22!) knjige poezije. Dodamo li tome stotinu i trideset režiranih predstava po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i u inostranstvu, onda možemo shvatiti s kakvim se golemim poslom suočila Brozova kad je odlučila da napiše knjigu o njegovom životu i djelu.

Na koji se način, pitao sam se, autorica odlučila prići ovolikoj lavini artefakata? O tome sama Brozova veli:

…ova knjiga [treba da] bude bazirana na razgovoru sa umetnikom, koji će sigurna sam, neuporedivo bolje i jasnije predstaviti sebe, svoje motive i pregnuća, nego što bi mogao iko sa strane predstaviti tako kompleksnu i samozatajnu ličnost.“

Autoru ovog teksta se čini da je to bio valjan i logičan izbor postupka kojim je nastala knjiga Galaksija Gojer.  Ako se ja, kad dobijem ideju za tekst, toliko borim sa viškom materijala, kolika bi tek bila njena borba da sve Gradimirovo ugradi u Galaksiju Gojer?

U prvom dijelu knjige se Gojer zapravo ispovijeda, osvrće na dugu režisersku, upraviteljsku (opeta; teatar) i književnu karijeru. Ni tu, ni dalje u knjizi, pitanja Brozove nisu kritička. Ona su tu prevashodno da potiču Gojera na sjećanja i detaljan opis svega čime se u duhovno bogatom i uzbudljivom životu bavio: pozorišne predstave, mala i velika mjesta u kojima ih je režirao, bogata paleta znanih i neznanih ljudi s kojima je radio i prijateljevao…

Drugi dio knjige nosi naslov Teatarska kritika o režijama Gradimira Gojera. U tom dijelu se navode djelovi iz brojnih tekstova koje su o Gojerovim predstavama napisali i objavili Vojislav Vujanović, Ljubica Ostojić, Dževad Karahasan,  Radovan Marušić, Safet Plakalo

U daljem tekstu knjige je pedantno naveden Gojerov rediteljski opus, kao i  nagrade koje je osvojio na mnogim teatarskim susretima i festivalima širom bivše Jugoslavije i u inostranstvu.

Tako tim postupkom – kroz polifoniju, dinamičnost teksta, sukladno polivalentnosti Gojerovog umjetničkog rada – Brozova nastoji (i u tome dobrim dijelom uspijeva) da opus ovog neobičnog, izuzetno plodnog stvaraoca široj publici napokon predstavi na dostojan način. Jer, piscu ovih redaka se  čini da to do sada, barem u Bosni i Hercegovini, nije valjano urađeno.

Iz dijela koji se bavi kritičkim osvrtima na Gojerov rad svakako bih izdvojio pronicljiv i dobro argumentovan tekst o Gojerovim prikazima teatarskih prestava iz pera Dina Mustafića (Summa theatralica), kao i nadahnut, izrazito pozitivan tekst Jordana Plevneša o Gojerovoj zbirci pjesama Pjesni iz Vallarse.

„Pesnička knjiga Gradimira Gojera Pjesni iz Vallarse veliki je datum u balkanskoj, evropskoj i svetskoj poeziji. U balkanskoj – zato što je Balkan srce Evrope, kako je govorio Nicolas Bouvier u svojoj znamenitoj knjizi Upotreba sveta. Ta rečenica je napisana upravo u Sarajevu krajem pedesetih godina dvadesetog stoleća i nije nimalo slučajno što je ova Gojerova knjiga napisana u tom gradu simbol moderne tragedije savremene istorije gde se, po rečima Jana Kota, izjednačuje post-modern i post-mortem.

U evropskoj poeziji – zato što je Evropa kontinent koji sam sebe traži već 2.800 godina i nikako da se nađe, kao u knjizi Denija de Rougemona, i nije nimalo slučajno što Gojer pjeva o tom horizontu estetičkog isčeznuća: bojim se kraja Evrope! Kroz ovaj Gojerov pjesnički poduhvat istovremeno otkrivamo antičku transverzalu o tome kako je stvorena memorija Evrope od Homera preko Eshila do danas, ali nalazimo i odgovore na pitanje koje je Helderlin postavio: Zašto poezija u oskudnim vremenima? Ili na pitanje Teodora Adorna: Da li je moguće pisati poeziju posle Aušvica“?

Gojerov odgovor je njegova pjesnička knjiga koja se može uporediti sa definicijom grčkog nobelovca, pjesnika Odiseas Elitisa: „ Poezija je tu da korigira greške Bogova“  i nedavno objavljenom knjigom Jean Pierre Simeon, koja govori da će poezija ipak spasiti svijet.

U razgovoru koji cijelo vrijeme vode Brozova i Gojer stalno se osjeti fina bliskost, onaj intimni dodir duša, što ovoj knjizi daje osebnu boju i šarm kojima ona nadilazi množinu knjiga sličnog, da tako kažem: „razgovornog“ tipa.

Ono što još plijeni u ovom disperzivnom tekstu su i anegdote, zgode i nezgode iz Gojerove duge i plodne umjetničke karijere. Ovdje se autorica knjige sjeća jedne od njih:

Sećam se majstora koji je ušao prvi put u tvoj stan i ugledao biblioteku od preko 6.000 naslova, pa te potpuno zbunjen upitao da li si ih sve pročitao, a ti si se osvrnuo i pokazao na dvadesetak knjiga koje si tih dana doneo i rekao da njih nisi još pročitao. Majstor je odmahnuo glavom i rekao: „Ja bih umro, da sam samo njih pročitao.

Mislim da bi za „prohodnost“ knjige pune činjenica bilo dobro da ima više ovakvih anegdotica. To bi, smatram, u svu silu podataka kojima ovdje barata Gojer, unijelo još više „boje“, šarma, drugačijeg ritma čitanja…

I mogao bih ovako još dugo nastaviti: o Gojerovim omiljenim piscima (Krleža, Beket, Anžejevski…), gradovima (Sarajevo, Ohrid, Tuzla i, prije svih, naravno, Mostar), dragim ljudima (Zoran Bečić, Đelo Jusić), političkom i antiratnom angažmanu (Teatarske molitve za mir), i čemu još sve ne. Ali sve su to u knjizi  Galaksija Gojer već spomenuli autorica knjige i njen sabesjednik. Na vama je samo da zavirite u ovu značajnu knjigu.

Goran SARIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo