Povežite se sa nama

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2016. GODINE: Kljukanja identitetskim pitanjima

Objavljeno prije

na

Pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2016. oduševilo, a šta smatraju za promašaj

MAJA MRĐENOVIĆ, POZORIŠNA KRITIČARKA
Dokle pogled seže

Na fonu dominantnog utiska o generalnoj bezbojnosti i apatičnosti crnogorskog pozorišta i u 2016. godini (koja je opet protekla bez neophodnih sistemskih promjena, kreativnijih repertoara, značajnijih gostovanja, programa razvoja publike,…), smatram da je ono što se na negativan način izdvojilo predstava Bura. Ovaj spoljašnje glomazno-kičerski, a u suštini krajnje isprazan i irelevantan spektakl u režiji Dejana Projkovskog zaslužio je da bude obilježen kao pozorišni „promašaj” godine zbog činjenice da je riječ o produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta. Naime, ova predstava ukazala je upravo na ono što jedno nacionalno, subvencionisano pozorište nipošto ne bi trebalo da bude – ustanova koja komercijalnim, lakim, vizuelno nabudženim pakovanjima, i linijom manjeg otpora povlađuje u Crnoj Gori preovlađujuće vrlo nerazvijenom pozorišnom ukusu. Umjesto da bude suprotno – institucija koja kritički propituje društvo i njegove vrijednosti, isprobava i afirmiše uzbudljive, intrigantne scenske poetike, i uopšte, kontinuirano radi na podizanju društvene i pozorišne svijesti publike.

Najdojmljivijom pozorišnom produkcijom koja je nastala u Crnoj Gori u godini na izmaku smatram predstavu Zetskog doma Dokle pogled seže reditelja Arpada Šilinga, upravo zbog izostanka „fige u džepu”, odnosno osjetne pozorišne iskrenosti i dobre namjere da se ono što se sa pozornice posreduje publike zaista i tiče, što u crnogorskom pozorišnom kontekstu i nije baš često. A bez toga kao osnove, pozorište gubi i svoj društveni značaj i samu svoju suštinu.

DANILO MARUNOVIĆ, REDITELJ
Majski spektakl najveći promašaj

Ovo je godina važnog jubileja, desetogodišnjice obnove crnogorske državnosti. Važnog pogotovo za one koji su tokom svog života bili „krivi” što su Crnogorci u Crnoj Gori i one koji su morali da sakrivaju izdanja nedjeljnika koji objavljuje ove redove da ne bi bili proglašavani izdajnicima. Dakle, borba za nezavisnu Crnu Goru nije bila samo političko patriotska priča, već opšta egzistencijalna borba za preživljavanje sopstvenog bića.

Svuda u svijetu, kroz različite etape istorije, u različitim kulturama,od Britanske krune do Bijele kuće, proslave jubileja ovog tipa služe za izgradnju simboličke, romantičarske, patriotske ravni nacionalnog bića jednog naroda. Služe i za plasiranje krucijalnih poruka tom narodu. Koju su poruku svojim građanima poslali autori tog skupog „spektakla”, te majske prijatne večeri, u militantnoj Podgorici, zatvorenih pustih ulica, zatvorenih terasa kafe barova, dugih cijevi na svakom ćošku, dok se na glavnom gradskom trgu iščekuje početak proslave… za odabrane. Da ne zalazim u sadržaj te proslave jer su moje kolege osjetljive na kritiku kao vještica od krsta, i kako smo krenuli, počet ćemo na istom tom trgu da spaljujemo umjetničke kritičare, ne mogu da ne primijetim jedan osioni i prepotentni karakter tog događaja. Tužna provincijska kvazielitistička priča – gospoda mahom iz nove crnogorske klase gordo iščekuju da se gladijatori pojave dok se rulja na ogradi gura ne bi li vidjela zeru tog lažnog glamura. Da li su autori sagorijevajući u patriotskom žaru previdjeli, ili su sasvim svjesno i nedvosmisleno poslali poruku svima nama: mi posjedujemo ekskluzivno pravo na tekovine 21. maja, dakle naše je, privatno, i mi ćemo večeras to proslaviti, u krugu porodice”. Jer da je neko htio izbjeći takvu asocijativnost, onda bi ionako sletovski postupak te priredbe učinio dostupnim plebsu, makar onom dijelu patriotski naloženom.

MAJA BOGOJEVIĆ, FILMSKA KRITIČARKA
Igla ispod praga

Odgovoriću, prilagođena nemilosrdnom kapitalizmu, u skladu sa lokalnim standardima sebičnosti, arogancije i samo-promocije: Camera Lucida, jedini crnogorski filmski časopis koji zahvaljujući svojoj višejezičnosti, već šest godina uveseljava sinefile širom svijeta i koji je jedina besplatna međunarodna promocija nacionalnog filma je godišnji kulturni dodađaj svake godine. Profesionalni rad cijele medijske korporacije obavljaju dvoje ljudi volonterski svih šest godina, bez ikakvih donacija, sponzorstava ili pomoći državnih kulturnih institucija.

Film Igla ispod praga i ime Ivan Marinović treba dobro zapamtiti. Sve ostalo što je dobilo bilo kakvu institucionalnu finansijsku pomoć je moglo biti bolje.

Promašaj su brojni festivali (posebno oni pretenciozni tzv. filmski i to „evropskog filma”) sa nejasnim programima, stihijskom organizacijom, amaterskim marketinškim istraživanjem i lošim tehničkim uslovima, što rezultira bezobzirnim istovremenim održavanjem sa drugim festivalima u, ionako kulturno siromašnoj, zemlji.

ĐURO RADOSAVOVIĆ, PISAC
Borba rječnika i bukvara

Definitivno najluđi događaji godine je borba između rječnika jedne struje i bukvara druge struje. Sve se zbiva u državi od oko pola miliona stanovnika, a elan sukobljenih mjeri se beneficijama i sinekurama. Ako imamo u vidu kljukanje identitetskim pitanjima definitivno je uz bukvar i rječnik događaj godine bila proslava nezavnisnosti na Trgu nezavisnosti, zatvorena za građane sa komično-apsurdnimt programom.

Pozitivan je dolazak Janka Ljumovića na mjesto Ministra kulture, i ovo govorim bez ironije iako sam ga često kritikovao kao direktora CNP-a. Od Goranovića ne može biti gori ministar, a nadam se da će Ljumović početi samostalno da donosi odluke, a ako tako bude biće dobro jer ima u njemu potencijala. Ako nastavi da bude marioneta kulturnih familija koje kroje već dugo našu scenu, onda ništa. Ništa novo.

BOJANA MIJOVIĆ, DRAMATURŠKINJA
Osnivanje Filmskog centra

U državi u kojoj su trenutno glavne riječi krediti i zaduživanje, hrabro je baviti se kulturom i rezultatima koji su ostvareni na tom polju u 2016. godini. Smatram da je konačno osnivanje Filmskog centra Crne Gore najbolji projekat kojim završava godina. U pitanju institucija od nacionalnog značaja koja će značajno uticati na razvoj crnogorske kinematografije. Tako će crnogorska filmska industrija dobiti mogućnost za saradnju sa mnogim fondovima i organizacijama od značaja za razvoj kinematografije. Do sada smo mogli da se oslonimo na pomoć države i eventualnu koprodukciju iz okruženja ali Filmski centar je ozbiljan garant za potencijalne koproducente i fondove da filmsko stvaralaštvo u Crnoj Gori, koje je posljednjih godina zbog nedostatka sredstava značajno oslabljeno, dobije na značaju, važnosti, raznovrsnosti i kvalitetu.

Nije lako priznati da je neki projekat u kulturi promašaj. Ipak, za žaljenjem konstatujem da je prvi tom crnogorskog rječnika svojim sramnim odnosom prema nacionalnim manjinama, umjesto kapitalnog projekta kojim bi se obilježilo deset godina crnogorske nezavisnosti, postao naša kapitalna sramota. Kultura i jezik, kako god ga zvali, trebao bi upravo da radi suprotno – ukaže na slobodu govora i uvažavanje svakog pojedinca, grupe, manjine ili ugrožene populacije. Nadam se da je ova lekcija naučena i da se neće ponoviti u narednom periodu.

SUZANA PAJOVIĆ, LIKOVNA UMJETNICA
Neuspjeli kapitalni projekat

Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika u izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti kao NEUSPJELI „kapitalni projekat od najvećeg kulturnog i naučnog interesa za državu Crnu Goru ” u svojstvu „poklona narodu uoči deset godina nezavisnosti…” Srećna nam Nova godina!!!

NIKOLA NIKOLIĆ, PISAC
Kamen-temeljac i kotorske zidine

Promašaj godine u kulturi bez ikakve sumnje je „načinjanje” kotorskih zidina. Neshvatljivo mi je da se nešto što je u svjetskim razmjerama prepoznato kao vrijednost od posebnog značaja, što je pod zaštitom UNESCO-a, tako nonšalatno prepušta zubu vremena. Brinemo za nasljeđe Palmire, a pred nosevima nam se odigrava kulturocid. Naravno, svaka turistička brošura diči se znamenitostima Kotora, ali previđa se da se one ne mogu starati same o sebi. U komšiluku imamo primjer kako se treba odnositi prema nacionalnim dobrima. Kad su utvrdili da se nivo Ohridskog jezera spustio za par centimetara, Makedonci su digli frku ni da ga je pola presušilo. A duboko 300 metara!

Pozitivno je polaganje kamena-temeljca za Gradsko pozorište u Podgorici. Mada sam skroz svjestan varljivosti jednog takvog čina. Praviću se da ove riječi imaju neku težinu, da mogu biti prst na ramenu nekome od nadležnih. Pomisliću da smo lobotomirano društvo ukoliko se sve pretvori u još jednu predstavu. U tom slučaju, ne bi me čudilo da vrijedni članovi ansambla, kad im već jednom dojadi, izvrše desant na gradilište i sami podignu sopstvenu kuću. I čitav graditeljski spektakl proglase za neki superrealistični komad. Predstava za predstavu, ako drukčije ne može.

MARIJA PEROVIĆ, REDITELJKA
Premijere dva filma i Šćeri moja

U lošoj godini, makar po nabrajanju imena iz kulture koji su nestali, a identiteski su me formirali (Leonard Koen, Dragan Nikolić ili Umberto Eko…) događaje ću pobrojati kao intimne, dešavnja koja su mi prijala. Šćeri moja – predstava o ćerki koja ne pristaje da bude samo ćerka. Važno čitanje i mapiranje crnogorske, balkanske, ženske istorije na intiman, rediteljski pametno, ironično i potresno. U sferi ženskog – uloga studentkinje FDU Vanje Jovićević. Na kraju godine, Janko Ljumović kao ministar kulture. Pouzdano tvrdim da imamo kulturnog ministra kulture, neko ko može uspjeti da sprovede sve zaostale zakonske legislative. Premijere dva većinski, u producentskom kontekstu, crnogorska igrana filma Ispod mosta, među stijenama i Igla ispod praga.

Promašaji na svakom koraku, kao igle koje bodu a zatrpane su „ispod mosta…”. Lov na vještice, ili vješce na osnovu prebrojavanja crnogroskih ili anticrnogroskih crvenih krvnih zranaca. Neupotreba kulture, u malim državama nemjerljive kroz pitanje prepoznatljivosti na širem planu. Promašaj na nivou javnog (ne)kuturnog – blaćenje i smjene odgovornih ljudi bez ikakve odgovornosti.

DEJAN BATRIĆEVIĆ, GRAFIČKI DIZAJNER
Kultura u krizi

Puno je kulturnih promašaja bilo ove godine, ali ono što mi para uši na samu tu pomisao jesu koncerti Dina Merlina i Željka Samardžića na proslavi tako značajnoga jubileja, kakav je 10 godina od obnove naše nezavisnosti. Generalno, ove godine je kultura bila u krizi.

Ipak, nijesmo svugdje omanuli. Kultura knjige, naročito onih domaćih bila je lijepo prezentovana na podgoričkom Internacionalnom sajmu u oktobru. Iako manjega kapaciteta, značajan je zbog činjenice da su se tu uglavnom promovisali domaći izdavači po povoljnim uslovima.

NINA PEROVIĆ, KOMPOZITORKA
Izvođenje Vagnera

Umjetnički čin, koji proizvodi jednu novu stvarnost, ostvaruje se na polju duhovnosti, zadržavajući se uvijek u subjektu istoga je kultruni događaj najuspjeliji onda kada je oslobođeni geografske, istorijske, političke ili bilo koje druge odrednice. Kao najznačajniji kulturni događaj u ovoj godini izdvojila bih izvođenje Riharda Vagnera, Prelid i pjesma smrti iz opere Tristan i Izolda. Ovaj poznati orkestarski Preludij, u izvođenju CSO-a, pod dirigentskom palicom Grigorija Kraska, zaplijenio je cijelu salu grandioznošću zvuka, smjelošću harmonskog jezika koji i dan danas odiše jednom svježinom izraza, kao i u vrijeme kada je djelo nastalo i kada je postavljen novi temelj za razvoj muzike XX vijeka.

Loših i nedovoljno kvalitetnih kulturnih događaja ima svuda u svijetu, pa je opravdano da ih bude i kod nas. Ono što je problem jeste nedovoljno razvijeno kritičko mišljenje, obrazovan ukus, moć rasuđivanja, te publika prihvata sve što im je servirano kao validno, umjetnički ostvareno. Dovoljno je samo osvrnuti se na medije, pa i pojedine emisije, koje se bave kulturnom scenom, a iz “pera” samog novinara izbija jedna neupućenost, površnost i amaterizam. Takođe, ograničen budžet pojedinih festivala u velikoj mjeri uslovljava pitanje kvaliteta odabira kulturnih događaja, pa i to često rezultira nekvaltetnim umjetničkim programom.

MOMIR MARKOVIĆ, PISAC
Državni udar

Kulturni događaj godine je tragično humoristična predstava Državni udar, u poznatoj izvedbi.

DUŠAN KOVAČEVIĆ, GLUMAC
Godina velikih događaja

Za mene je prethodna godina bila, na sreću puna velikih događaja, tako bi se osvrnuo na seriju Dojč caffe, koju smo uspjeli da napravimo u Crnog Gori posle 24 godine. Što se tiče promašaja, njih više i ne primjećujem.

VANJA VUKČEVIĆ, MUZIČKA KRITIČARKA
Muzički centar i dalje bez zgrade

Kada je riječ o muzici, kulturni događaj koji je obilježio 2016, a koji bih posebno izdvojila, odnosi se na crnogorsku premijeru Betovenove Devete simfonije, održane u okviru A Tempa. Nakon skoro dva vijeka od nastanka ovog monumentalnog djela, kod nas su stvoreni uslovi (kadrovski, finansijski, produkcijski…) da i domaća publika konačno uživo čuje Devetu. Kvalitetom izvođenja crnogorski simfoničari, Crnogorski horski ansambl i maestro Krasko, uz izvjestan broj gostujućih umjetnika, na publiku u prepunom CNP-u ostavili su izuzetno jak utisak, posebno ako u obzir uzmemo i to da je riječ o premijeri. Od gostujućih izvođača, naročito bih izdvojila nastup Konstantina Lifšica (A Tempo), pijaniste nepresušne imaginacije i kondicije, vrhunske tehnike i izvođačke poetike. Na žalost, za nama je još jedna godina u nizu u kojoj rekonstrukcija zgrade u kojoj će biti smješteni Muzički centar Crne Gore i Crnogorska kinoteka, još uvijek nije okončana, što rad ovih institucija u velikoj mjeri otežava, usporavajući i proces ostvarivanja punog potencijala i još kvalitetnijih programa.

VANJA KOVAČEVIĆ, KRITIČAR
Kultura je postala prostor politikantstva

Pada mi na pamet misao Dejana Mijača, koji je govoreći o ulozi kulture i teatra u društvu svojevremeno rekao da pozorište treba da bude korak ispred života, ali ne dva ili tri, kako bi ostalo u dosluhu sa njim. A kultura bi u tome itekako trebala da ga slijedi. Kod nas, na žalost, osim što je stvar konvencije, kultura je postala prostor politikanstva i podmirivanja sitnosopstveničkih interesa manjeg broja ljudi, pa se došlo do tačke kad je o svemu moguće dogovoriti se. A ne bi trebalo da bude tako.

Jedan od amblematičnih primjera dešava se upravo ovih dana. To je priča o Njegoševom datumu rođenja koji je trebalo da bude izabran za dan nacionalne kulture. Sa tim se ne može trgovati. Podmirivanje sitnih interesa, ,,upotreba čovjeka” u dnevnopolitičke svrhe – „Njegoš je genocidan pisac, ili Njegoš nije genocidan pisac”, do sljedećih izbora, a poslije ćemo vidjeti šta dalje, neodrživ je stav ako želimo da zasnujemo vrijednosti oko kojih ćemo graditi nacionalni kulturni identitet. Da bi to bilo moguće, neophodan je glas javnosti, u prvom redu intelektualne. Koja je u svakoj sredjenoj zemlji nukleus od kojeg sve kreće. A koji je kod nas, na žalost izostao.

Stepen autonomije univerziteta,vođenje institucija kulture od strane onih koji to ne zaslužuju, njihovo promovisanje u vrhunske znalce, postavljanje onih koji manje znaju i zapostavljanje onih koji imaju znanje, ( o čemu, izmedju ostalog govori i nedavno postavljena drama” Učene žene „ genijalnog Molijera) ne čini nam se tako strašnim. A jeste. I upravo Molijerov tekst koji pokazuje da bolesni dio društva postaje sve bolesniji, a da zdraviji dio društva nije sve zdraviji, pozitivan je događaj velike važnosti. Ne zato što je u pitanju genijalna inscenacija , već zato što što pokazuje da je dubina mraka sve veća. U pozitivnu sliku uklapa se i nova repertoarska politika CNP-a. Sa svojim novim produkcijama, posebno predstavama Šćeri moja i Učene žene. Tu je i spektakl Bura, koja je daleko od spektakularne predstave, jer je ostala na nivou fascinacije i cirkuske atrakcije, a ne Šekspirovog testamenta koji nas se itekako tiče- jer je učinila najvažniju moguću stvar: počela je da vraća teatar gledaocu, a to znači da će, siguran sam, vrstiti i gledaoca u pozorište.

Još jedan svijetli segment priče o kulturi, iako nažalost potisnut u drugi plan, je priča o kulturnoj baštini. Mislim na film Mitra Miranovića o Mirkovoj Varoši, koji je na izuzetan način primljen od strane publike ( ne i gradskih vlasti ).

Priredio: M. MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MARIJA ĐURIĆ, GLUMICA: Potreba za konstantnim radom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pozorište je glumac u svom glumačkom zadatku. Scena je u nama,  a ne mi na njoj, s toga treba više brinuti o suštini onoga čime se bavimo nego o prostoru gdje ćemo to realizovati… To može biti trg, kafić, park… ali jedino bez čega ne bismo mogli jeste publika, jer ako nje nema mi ne postojimo

 

Glumica Marija Đurić je članica ansambla Gradskog pozorišta iz Podgorice. Ostvarila je veoma zapažene uloge u predstavama matičnog teatra – Pogled s mosta, O miševima i ljudima, Konji ubijaju, zar ne?, ali i u Zetskom domu, Tivatskom centru za kulturu, nacionalnom teatru… Na Festivalu u Konjicu dobila je nagrada za najbolju mladu glumicu  (za ulogu u prestavi Tre Sorelle), a na Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću – Nagradu za sporednu žensku ulogu u predstavi Inspekcija. Dobitnica je godišnje nagrade Gradskog pozorišta zbog istaknutih rezultata u radu i posebnih umjetničkih dostignuća

Nedavno je inicirala rad na dvije predstave – Golf četvorka i Atomsko cvijeće i zajedno sa koleginicama uspjela da napravi dvije odlične predstave, koje su pokazale važnost nezavisne teatarske produkcije.

MONITOR: Mogli smo da pogledamo dvije predstave nezavisne produkcije, koje ste sve Vi inicirale – ,,Atomsko cvijeće” i “Golf četvorka”. Obje predstave imale su premijeru za manje od mjesec dana. Kako je nastala ideja da s koleginicama radite ove predstave? Gdje su se odvijale probe, kakav je bio proces rada?

ĐURIĆ: Sama ideja za realizaciju ovakvih produkcija uglavnom nastaje iz potrebe da konstantno radimo na svom glumačkom habitusu. Vjerujem da je za svaku profesiju veoma važno prići joj iz više uglova, kako bismo je samim tim bolje upoznali i bolje ovladali njome. Tako smo i mi kroz ova dva projekta imali priliku da se pored glumačkog zadatka izrazimo i kao producenti i reditelji istih.

Veći dio proba bio je ili u mom stanu ili stanu nekog od kolega. Ono što je najupečatljivije, a došlo je kao kruna procesa stvaranja predstave Atomsko cvijeće, jeste njeno premijerno izvođenje koje se odigralo u mom stanu. Bio je to mali eksperiment sa sjajnom povratnom reakcijom publike, koji nas je ohrabrio da nastavimo sa takvim radom. Procese je obilježio divan kolektivni rad, ljubav prema ovoj profesiji i zajednički optimizam iz kog su izašli dobri proizvodi.

MONITOR: Pokazalo se da se rad na ovim predstavama uspješno odvija van osnovnih tokova repertoarskog pozorišta. Istovremeno odredili ste jednu od mogućih smjernica razvijanja pozorišnog jezika savremenog teatra. Kako ste dolazili do tekstova, šta Vam je u njima bilo inspirativno?

ĐURIĆ: Iskrena da budem, težila sam da to  budu ženske podjele. Onda sam u skladu sa tim tražila tekstove.

Kad ste stalno u procesu traženja, čitanja i istraživanja, otkrivanja se nekako sama dogode, tako su i ove priče došle do mene. Iako su  tematski i žanrovski potpuno drugačije obje su bile sjajan materijal da nam privuku pažnju. Dok Golf 4 otvara vrata jednog nezrelog prijateljstva gdje svojim komičnim sadržajem izaziva publiku na smijeh, Atomsko cvijeće otvara vrata jedne nesređene i tragične porodice, prikazujući jedan krajnje destruktivan odnos majke prema ćerkama pa tu istu publiku dovodi do suza. Na kraju svega, ono u šta smo sigurni jeste da je publika prepoznala i shvatila poruku obje predstave.

MONITOR: S obzirom na to da ste članica ansambla Gradskog pozorišta iz Podgorice i da glumite u predstavama i drugih teatara, koliko Vam je značajan rad u nezavisnim produkcijama i koliko se razlikuje taj proces rada na predstavama?

ĐURIĆ: Nezavisna produkcija daje slobodu na izbor svega onoga što čini jedan proces i predstavu. U to ime možemo birati uloge koje volimo, nešto na čemu više želimo da poradimo, uloge koje pripadaju našem senzibilitetu, a s druge strane imate slobodu na izbor glumačke podjele… Ovakve produkcije su se pokazale kao jako uspješne jer su uvijek sastavljane od glumaca koji ulaze u projekat svojom voljom i izborom.

MONITOR: Danas je važno kroz umjetnost pričati o položaju žena i drugim gorućim temama, ali  da li se išta suštinski mijenja? Vjerujete li da je pozorište dobro mjesto za pokretanje promjena u društvu.

ĐURIĆ: Vjerujem da pozorište jeste adresa gdje se možemo poigravati i plasirati teme koje nas se tiču. Važno je samo da u njemu izrodimo jasnu priču  i prenesemo publici razumljivu poruku, a ona dalje, sigurna sam, obavlja svoju funkciju, radeći na kolektivnoj svijesti društva.

MONITOR: I ranije ste igrali u predstavama nezavisne produkcije, kao što je ,,Žena koja je skuvala svog muža”? Ja sam ove dvije predstave gledao u Centru za kulturna zbivanja Ribnica, a igrate ih u stanu, kafeima, centrima za kulturu… Smatrate li da su naša pozorišta prilično decentralizovana i da ga ovako činite dostupnim svima?

ĐURIĆ: Pozorište je glumac u svom glumačkom zadatku. Scena je u nama,  a ne mi na njoj, s toga treba više brinuti o suštini onoga čime se bavimo nego o prostoru gdje ćemo to realizovati… To za mene na kraju može biti trg, kafić, park… ali jedino bez čega ne bismo mogli jeste publika, jer ako nje nema mi ne postojimo .

MONITOR: Sve ste i producentkinje predstava, bavite se i marketingom… Takav proces iziskuje drugačiju organizaciju. Koliko je sve to bio izazov i da li planirate da radite još ovakvih predstava?

ĐURIĆ: Što se mene tiče – da. Na ovom stvaralačkom putu kao ohrabrenje za dalji rad  stoji sjajna reakcija publike, divno iskustvo koje ćemo nadograđivati daljim stvaranjem.

Miroslav MINIĆ
Foto: Filip Rašović

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Zbornik o djelu filozofa Lina Veljaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Praktička ontologija

 

Zbirka tekstova pod naslovom Praktička ontologija posvećena radu istaknutog filozofa Lina Veljaka, predstavlja veoma bogatu riznicu savremenog filozofskog promišljanja. Autori koji su tekstove prikupili i oivičili koricama ograđuju se od klasične karakterizacije zbornik za knjige sličnog karaktera, kao i od naziva spomenica. Naziv zbornik ne odgovara, kako primećuju, zato što upućuje na knjige koje nastaju kao zbirka tekstova koji su delo određenog naučnog skupa ili usko stručnih tema, što u ovoj knjizi nije slučaj. Spomenica ne bi odgovarala karakteru knjige zato što je filozof kome je posvećena živ i aktivno učestvuje u savremenim filozofskim tokovima i društvenim procesima. Priređivači predlažu naziv Festschrift, koji se može prevesti kao slavljenički spis, kao najadekvatniji, zato što je povod nastanka knjige sedamdeseti rođendan Lina Veljaka.

Povod da se priredi ova knjige nije samo da bi se njome ukazala počast uglednom filozofu. Jedan od glavnih ciljeva ove knjige je da se njome javnosti približi Veljakova mnogostruka filozofska misao i da se sadašnji i budući istraživači podstaknu na dalja istraživanja za koja je Veljak, višedecenijskim radom, otvorio značajan prostor.

Mnogi su filozofi, od Sokrata i antičkih mislioca, preko Fihtea do Kjerkegora i Ničea, ukazivali su da je mišljenje filozofa neodvojivo od njegovog života, na šta su i priređivači ove knjige u uvodu ukazali. Nije riječ o  strogo biografskim podacima nečijeg života, sa kojima se, takođe, u ovom zborniku upoznajemo, već i onom dijelu života koji nije moguće drugačije zabeležiti osim kroz stvaralačku delatnost. Delo Lina Veljaka je gotovo jednako rečito na papiru  i izvan njega. Pored mnoštva visokorangiranih akademskih dostignuća, angažovanost autora u socijalnom, političkom i aktivističkom smislu stoji rame uz rame sa njegovim misaonim naporima. Profesor Veljak  oličava ideal prema kojem se nečija životna filozofija ogleda u njegovim delima, kao i obratno, delovanje je krajnji izraz dubokog promišljanja stvarnosti. Zato ne treba da čudi, naizgled paradoksalan naslov knjige, u kome se ontologija, kao apstraktna i najčešće strogo teorijska disciplina, sjedinjuje sa pojmom praktičkog. Jedno od osnovnih stremljenja filozofije Lina Veljaka, kao i tekstova u zborniku, jeste da pokažu kako se ontologijska i praktička sfera prožimaju, i to ne kroz ogledalni odnos, od čijeg je istraživanja sam autor započeo svoj mislilački put, već se međusobno dopunjuju, u dinamičnom i stvaralačkom odnosu.

Knjiga Praktička ontologija podeljena je na tri dela indikativnih naslova:  Između teorije i prakse,  Teorija prakse i  Praksa teorije. Na kraju knjige se nalaze i dva dodatka. Prvi predstavlja Veljakovu bibliografiju, drugi razgovor sa filozofom iz 2021. godine koji je vodio Goran Sunajko.

Deo knjige, Između teorije i prakse, daje opšti pregled filozofije Lina Veljaka, u kome se čitalac može upoznati i sa njenim filozofskim osnovama, i sa  pravcima u kojima se njegova misao grana. Budući da su tekstovi u ovom poglavlju pisani mahom od strane Veljakovih kolega koje su ga i lično poznavale, čitalac dobija mogućnost da, pored uvida u misaoni rad filozofa, oseti i snagu ličnosti koja promišlja fundamentalne probleme filozofije. Kroz radove mnoštva autora imamo priliku da se upoznamo sa Veljakovim promišljanjem ontologije kao temelja filozofije, i sa njegovim autentičnim pogledom na ontologiju kao otvorenu disciplinu koja proučavanjem omogućava dublje i šire sagledavanje i promišljanje društvenih problema kroz osnovne mogućnosti čovekovog bivstvovanja. Radovi jasno pokazuju da je interdisciplinarnost, kao i približavanje ontologije svakodnevnim problemima nužan put kako filozofija ne bi (p)ostala strogo akademska aktivnost, već živa misao koja se hvata u koštac sa egzistencijalnim, društvenim i istorijskim problemima. Širinu Veljakove misli možemo videti već prema tematskim poljima kroz koje se ona suvereno kreće. Od fundamentalne ontologije i (de)konstrukcije zapadne metafizike na tragu Hajdegera, do promišljanja Hegelovog i Marksovog shvatanja istorije, društva i čovekove povijesne uloge. Od hrišćanske teologije, do Marksove kritike ideologije, od problema nihilizma do feminističke prakse i teorije. Kroz sve te misaone kretnje, provejava jedna reč, jedan pojam, jedan moto. Sloboda. Svaki od autora sagledava filozofovo delo iz posebne perspektive, kroz prizmu različitih teoretičara i različitih problema, ali tačka presecanja ostaje sloboda, kao osnovna tema Veljakovog filozofskog rada.

U drugom delu knjige autori stavljaju akcenat na teorijske aspekte Veljakove filozofije. Oni se prvenstveno odnose na problem metafizike, tačnije napetosti između metafizike i ontologije, ali se tu ne završavaju. Možemo pratiti kretnju od pitanja bića i njegovog značenja, do njegovog izraza kroz društvenu i povijesnu zbilju. Tako, možemo obuhvatiti čitav razvojni put Veljakove misli, od filozofa praksisovca, orijentisanog na ontološka pitanja, kroz postpraksisovski period, pa sve do danas: od kritike teorije odraza, kao zatomljene vizije čoveka i društva, i otvaranja revolucionarne prakse stvalačkog angažmana u društvu, do savremenih promišljanja mogućnosti re-evolucije kao pokušaja drugačijeg organizovanja društva. Na tom putu, čitaocu se ukazuje širok spektar filozofskih problema – odnos ontologije i metafizike, marksističko shvatanje odnosa čoveka i (društvene) stvarnosti, odnos egzistencije i istine, kao i problemi religije, vere i nauke u savremenom svetu.

Možda jedna od najzanimljivijih mogućnosti koju Veljakova misao nudi jeste kritika pozicije savremene filozofije, često zvane postmoderna. Autori pokazuju da Veljakova filozofija nudi (re)interpretaciju istine, pokazujući da je ontološko pitanje istine od suštinske važnosti za naš odnos prema praksi. Kroz ove tekstove najbolje možemo videti kako za Veljaka ontologija nije izolovana disciplina, već njeno proučavanje treba da omogući delovanje koje će, suštinski i autentično, moći da promeni društveno i političko stanje u kome se čovek zatiče.

U delu knjige pod nazivom Praksa teorije čitalac dobija priliku da razmotri autentičnost Veljakove pozicije koja je izražena kroz naslov knjige, a to je ontologija prakse koja se pretvara u praktičku ontologiju. Autori koji promišljaju Veljakovu filozofiju, kao i sam filozof, ne beže od paradoksa, niti pokušavaju da ih reše površnim logičkim i jezičkim intervencijama, već se udubljuju u prirodu pardoksalnosti odnosa ontologije naspram prakse. U snazi paradoksa i kroz paradoks ocrtava se Veljakova filozofija koja se, po rečima autora Ivana Milenkovića razvija: „kroz paradokse i uprkos paradoksima“. Iskustvo paradoksa, kognitivnog ili egzistencijalnog, usko je povezano sa iskustvom ljudske slobode.

Autori će, na tragu Veljakove filozofije, razmatrati odnos slobode i identiteta, krećući se na tom putu od Aristotela do Gramšija. Analiza tradicionalnog shvatanja identiteta, proizišla iz zapadne metafizike, pokazaće se kao prepreka na putu ka slobodi, koja se doživljavala kao izvorna čovekova svestranost. Na taj se način čitalac upoznaje sa svom oštrinom Veljakove misli, koja paradoks uzima kao pukotinu kroz koju se mnogostrukost čovekove egzistencije uspeva nazreti i osloboditi. Na taj način slavljenički spis ne slavi samo ime autora kome je posvećen, već slavi i njegove misaone napore i filozofska dostignuća, kojima je težnja da se zadobije sloboda. To je zadatak celokupnog čovekovog bića, u čemu teorija i praksa postaju neodvojive.

Fahrudin KLADIČANIN

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

OSAMLJENI ARGONAUT U POTRAZI ZA ZLATNIM RUNOM

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ferid Muhić, Putovanje u Tajan, Connectum, Sarajevo 2021.

 

Jednoga dana 1965. godine, dok je vozio svoju porodicu na odmor u Akapulko, kolumbijski novinar Gabrijel Garsija Markes je iznenada okrenuo auto, zatražio od supruge da preuzme brigu o porodičnim finansijama u narednim mjesecima i vratili su se kući. Poslije četrnaest mjeseci izolacije, otrovan duhanom, sa dugom od 8.000 dolara izašao je iz sobe i ženi predao rukopis svog, ako ne najboljeg, a onda sigurno, najpoznatijeg romana Sto godina samoće.

Vizija do koje je došao došla mu je poslije četiri godine spisateljske blokade. Bila je to munja koja će planetarno osvijetliti hispanoameričku književnost.

Ne kažemo da je Muhić na isti način pronašao tajan (Tajan) kao Markes Makonda, ali da postoji neka nevidljiva nit u nastanku ova dva romana sasvim je izvjesno.

Taj dan i 1965. godine kada je munja otvorila Markesovu spisateljsku inspiraciju, ista je Muhića pogodila 20. avgusta 2016. godine kada je otkrio riječ tajan. Pojam koji postoji i kao geografski toponim, posve očigledan na uobičajenim mapama. Poput šifre koju Borhesov junak Cinakan, sveštenik piramide Kaolom, pronalazi u pripovijetki Božiji zapis. Sličnost sa naslovom navedene priče nalazimo i u Prologu romana Putovanje u Tajan Ferida Muhića kada autor, posve pomiren sa dramom života kaže: Sve je to od Boga. Za razliku od Markesa, kojem se sve desilo munjevito, kod Muhića je potraga trajala punih trideset godina (kada mu se), kao pred očima pojavila riječ – tajan!

Ukazana kao: Magična blistava staklenca u kartonskom cilindru kaleidoskopa sklopila su se u središtu i stvorila savršen geometrijski ornament sjajnih boja pred okom začaranog djeteta. Baš kao što će se čitaocima ukazati roman kada Muhić na njega stavi posljednju tačku.

Viđeno, autor će pretočiti u roman dajući šansu čitaocu da i sam načini viđeno.

Da ne bi zapali u zamku kako je riječ o romanu klasične potrage za izgubljenim vremenom ili argonautskoj potrazi za zlatnim runom ili pak turističkoj pustolovini, autor će nas upozoriti na kraju same knjige (ali ne i kraju putovanja, jer putovanju kraja nema) Heraklitovim paradoksom: Ako tražiš neočekivano nećeš ga naći, jer se do njega ne stiže traganjem.

Navedene rečenice upozorenje su da u susretu sa romanom Ferida Muhića ne smijemo upasti u zamku kako je riječ o sretno i spretno ukomponovanim elementima bildungsromana, romana eseja i putopisnog romana, nego sve to i još mnogo više.

Poznavajući (ili makar sluteći) erudicijski duh autora mi postajemo svjesni da kazano jeste to ali mnogo više i mnogo drugog.

Pripremajući se za put, stvarni, iskusni planinar sa sobom nosi – ništa. Kad kažemo ništa, razumljivo, gledajući našim, svakodnevnim, pred put usplahirenim očima da nećemo šta zaboraviti spakovati u već prepunjen veliki kofer. Junak romana uzima tek jedan ručno rađeni štap, za koji bi pretenciozno bilo reći kako je riječ o Musaaovom (Mojsijevom) štapu ali može biti isti onaj koji je ležerno okretao Bijant iz Prijene dok je napuštao brod koji tone i zaprepaštenim spasiocima na pitanje zašto ne nosi ništa, pokazujući na srce i mozak, nonšalantno odgovorio Omnia meamecum porto (Sve svoje sobom nosim). Liči to i na stanje u kojem se, po priči Gistava Flobera, našao Sv. Avgustin, kada je poslije ubistva roditelja, ženi saopštio da će ujutro, pred vratima kuće, naći njegovu odjeću a on krenuti u potragu – go.

Jer kako drugačije razumjeti kretanje na put dug 710 km (preko najviših planinskih vrhova na tom putu) kada dobijemo popis onoga što se ne nosi: 1. sam; 2. bez šatora; 3. bez ranca; 4. bez hrane; 5. bez čuturice za vodu; 6. bez oružja, čak i bez džepnog noža; 7. bez šibica ili upaljača. Sve drugo što nam iskrsava kao neophodno za jedan ovakav put (ako ne pun kamion a ono bar dobro napunjen kombi) postaje besmisleno.

U čitaočevom horizontu očekivanja izrastaju slike vrleti od Šar-planine do Ozrena, dramatični susreti sa divljim životinjama, nepremostivi klanci, smrtno opasne klisure, kiše, susnježice, glad, žeđ i šta sve ne.

Šta dobijamo?

Višestruko putovanje; fizičko premošćivanje od Skopja do Mahoja, putovanje u djetinjstvo i putovanje u najdublje ponore vlastite duhovnosti i saznajnosti.

Sva tri puta skladno će se smjenjivati da će samo senzibilitet čitaoca određivati na kojim stranicama autor pokazuje više spisateljskog umijeća i fabularne uzbudljivosti. Čitaoci skloni avanturi gubiće dah na stranicama kada narator (ili glavni junak) ima neposredan susret s vukom a najvišu tačku dostićiće na stranicama kada roman poprima sve žanrovske osobine akcionog filma i kada glavnog junaka od smrti dijeli bukvalno jedan pogrešan pokret ili korak.

Skloniji meditaciji, uživat će na stranicama koje donose kratka razmišljanja pretočene nekad u mini-eseje a nekad u samo bridak gnomski iskaz. Ostajemo u dilemi da li se odlučiti za domišljeno kada autor komunicira sa svakodnevnim senzacijama iz života (esej o konju) ili kada polemizira sa filozofima od Sokrata do Ničea. Za što god se odlučili, ostajemo zamišljeni do ushićenosti gdje Muhić nalazi tako rafiniran materijal za impregnaciju onog što se nađe u domenu njegovog interesiranja.

Poseban put u romanu Putovanju u Tajan jeste onaj koji je išao u susret djetinjstvu. U onaj period od prvih mjeseci rođenja do pete godine, gdje susrećemo sadržaje koji idu, nerijetko, do granica mogućeg. Dječak koji nema ime ali se piše velikim početnim slovom (što možemo čitati kao blagu autorsku distancu, u spisateljskom pogledu neophodnu) sa pet mjeseci života registrira, razumije, shvata i memorira ono što se njemu i oko njega dešava, sa četiri godine pliva i roni cijelom širinom rijeke, bori se i brani i napokon – leti. Otklonimo li svako poznavanje konteksta, tekst se otvara u beskrajan niz tumačenja koja bi uključivala sakralne tekstove, sadržaje bližih i dalekih kultura kako u povijesti tako i u hijeropovijesti. No, čuda ne dominiraju tim stranicama romana nego su samo proplamsaji koji upozoravaju da je čovjek nemoćan u onoj mjeri u kojoj to sam sebi prizna. Jer, tu su stranice na kojima izranjaju likovi, svakodnevni i misteriozni, podvlači se istinsko vjerovanje, podsjeća na praznovjerje, otkriva arhetipsko…

Sa posljednjim stranicama knjige čitaoca može obuzeti zapitanost zašto se autor odlučio za nešto labaviju strukturu od onoga što se moglo očekivati poslije prvih pročitanih stranica. Naime, već od prve noći puta mi, zajedno sa autorom, ne prelazimo samo kilometre na relaciji Skopje – Mahoje, nego poniremo u prve dane njegova života i dalje (kroz kazivanje drugih) te idemo stazama koje vode kroz autorov duhovni i intelektualni svijet. Imajući u vidu magiju (šifru) koju nosi termin i toponim tajan (Tajan) očekujemo da kraj romana dočekamo u toj tački gdje se sva preduzeta putovanja stapaju i, na neki način, završavaju. Istraživač je stigao – rekao bi pjesnik. No, kao u elizabetanskom sonetu dobijamo dva stiha više. Rekli bi smo, u ovom slučaju, nagrade. Autor nas vodi u majčinu životnu potragu. Majka, koja je ispratila oca kada je Dječak imao sedam mjeseci a ona dvadeset godina, mužu nije mogla ući u trag a glas (mučan ili radostan) nije dolazio. Na tom putu, od nemila do nedraga, s dvoje malih na leđima, majka prelazi svoj tegobni put dok njen muž ne stigne kroz lik čovjeka s kojim je posljednji put krenuo na neprijateljski grudobran.

I tu, s majčinim smirajem, umiruju se sve tačke kojih se roman dotiče a istovremeno se stapajući u jednu – Tajan. I tek na taj način, strukturalna razbijenost postaje potpuno čvrsta.

Ma koliko nam se, na momenat, učini kako je riječ o individualnom traganju, roman Putovanje u Tajan nije samo to. Upravo kroz individualni put, dat je put jedne porodice, jednog naroda, svijeta… Hod kroz jedan život, svekoliku ljudsku historiju. Spisatelj, čini nam se, dobija umjetničku satisfakciju a čitalac zadovoljstvo u tekstu.

Za kraj; nemali je broj autora koji su jednu knjigu pisali cijeli život; bilo kao Gete Fausta ili Prust romaneskni ciklus U traganju za izgubljenim vremenom. Ne vjerujemo da postoji neko ko je uspio pročitati ono što je Ferid Muhić napisao. Mi, koji imamo ovlašni uvid u ono što je izašlo ispod njegova pera, razlikujemo i kažemo da je njegov roman Putovanje u Tajan zapravo tačka u kojoj se spaja sve ono što je do sada napisao.

P.S. Možda bi u uvodnom dijelu teksta primjerenije bilo prenijeti spisateljsko iskustvo, nedavno preminulog semiotičara, dugo godina jednog od najuticanijih svjetskih intelektualaca, Umberta Eka. Njegovo iskustvo sa pisanjem romana može se porediti sa iskustvom Ferida Muhića. I jedan i drugi dugo su tretirali beletrističku književnost i to vrlo strogo a onda su dali vlastiti autorski rad na planu najuticanijeg književnog žanra – romana. Profesor Eko je zadobio svjetsku glasovitost a roman profesora Muhića prepuštamo sudu vremena.

Mirzet HAMZIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo