Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Zašto Monitor

Objavljeno prije

na

Dvadeset sedam godina potom, Monitor je i dalje tu. I ovog će petka kao i 19. oktobra 1990. godine izaći novi broj prkoseći logici po kojoj nastaju mediji u liberalno-demokratskim društvima. Tamo, u najboljem izdanju, mediji su biznis, novinarstvo je profesija, a javnost je ta sa kojom se sklapa ugovor o lojalnosti. U tom trouglu uspostavlja se balans ideala, interesa i surove realnosti. Da je čekao da se steknu ti uslovi, Monitor ne bi ni nastao.

Industrija? Osnivači Monitora su barem to znali – na tržištu od 600 hiljada duša nedjeljnik profila našeg ni za milion godina neće donijeti cenat profita. U prvih 27 – garantovano nije. Oni koji su pomagali Monitoru da preživi na finansijskom su gubitku. Ali, dio su ekipe. Nije to malo.

Profesija? Svaka profesija, uključujući i profesiju deminera, podrazumijeva minimum sigurnosti. Ko je izabrao Monitor, izabrao je život na vlastiti rizik. Bombaški napadi, prijetnje fizičkim nasiljem i sudski progoni nisu ono najgore. Na to se vremenom stekne imunitet. Razvije stid od straha. Drugo je teže. Žig izdaje. Sramote. Naše ime – uvreda. Ko nije mogao da podnese izopštenje, strašni osjećaj uzaludnosti, umjesto Monitora, tražio je posao.

Javnost? Glas potrebe društva za preispitivanjem? Crnom Gorom je odlijegao urlik gomile. Nije mala, nije mala, triput ratovala i opet će ako bude sreće. Bilo je. U sjenci krvi i gareži ovdje je nastao novi sistem. Vođe su treće smjene pretvorili u ratnike da bi postali njihove sluge. Na trafikama su Monitor skrivali kao nacionalnu bruku, a kupci ga krijući nosili kući. U društvenoj džungli, gdje je vlast podanike hranila mržnjom, a podanici uzvraćali servilnošću trebalo je ostavljati putokaze. Monitor je uredno radio izdajnički posao. Svjedočio. Budio. Uznemiravao. One koji su grčevito iščekivali novi broj, grijeh je nazvati čitaocima. Bili su naša terapija. I mi njihova. Da nas odvojene ne ubije samoća.

Bili smo prva slobodna teritorija Crne Gore dok je, služeći Miloševiću i njegovim ovdašnjim vazalima, bezglavo jurišala u samouništenje. Kad je došlo vrijeme, to je bio i najteži test za Monitor. Nakon razlaza u Miloševićevom štabu, kad je počeo da služi Đukanovićevom projektu, bio je najbliže svome kraju. Našli smo snage, odbili smo da budemo režimska domoljubiva straža i glumimo uspomenu na same sebe. Mi koji smo ostali, vratili smo Monitor tamo gdje treba biti: da gazi bespućima i bude glas nemoćnih. Znamo tajnu. Između zločina rata i zločina pljački i gaženja prava slabijih postoje neraskidive veze. Otkrivamo ih. Nikad se prije takav i toliki bijes i mržnja nisu sručili na nas. Kolo vode naši prebjezi.

Bili smo evropska mrlja u okeanu mržnje prema svemu što je drugačije. To obavezuje. Danas briselska Evropa gotovo rutinski pomaže režimu u Crnoj Gori da opstane, okrećući glavu od njegovih nevaljalstava. Nemamo pravo na šutnju. Evropski princip kritike (prosijavanja) svega postojećeg, primjenjujemo na sve koji imaju moć da odlučuju o ljudskim sudbinama. U Podgorici, Briselu, Vašingtonu Moskvi, Ankari… Takav nam rukopis.

Utihla je nada da će naš kraj u dogledno vrijeme ličiti na Evropu druge polovine dvadesetog vijeka. Evropa sve više liči na nas iz devedesetih. Ideje ekstremne desnice izmilile su iz mračnih podruma sistema i postale evropska nova normalnost. U Francuskoj slave to što je na predsjedničkim izborima u drugom krugu Mari le Pen izgubila. U Njemačkoj, koja je obavila temeljnu denacifikaciju, partija koja smatra da se Njemci ne trebaju stidjeti nacističke prošlosti, sa zavidnim je procentom ušla u parlament. Izgledno je da se u Austriji, koja se nikad da valja nije suočila s danima kad je Hitler po bečkim ulicama prebrojavao ko sve tu nije Arijevac, vlasti domogne i stranka koja, osobito prema emigrantima, baštini pogled starih nacista. Orban i ostali su već navika. Tako je u sređenoj Evropi, a u ostatku svijeta

čitavi narodi plutaju noseći sa sobom očaj. Autobus sa sve manje sjedišta dovoljan je da preveze sve one u svijetu čije je bogastvo veće nego imetak tri i po mlijarde najsiromašnijih. Još malo i staće u kombi.

Monitor je danas stvaran zato jer nije nastao po pravilniku o osnivanju medija. Izmaštali smo ga, kao što robijaš izmašta svoju slobodu. Zato je – iako mu je tek dvadeset sedam – odavno stekao vječnost. Čuje se topot. Crni konjanici opet jašu, najavljuju nove valove mraka. Monitor će biti tu. Makar pisali po zidovima.

Esad KOČAN

Komentari

DANAS, SJUTRA

Crvena linija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pređena crvena linija prigodan je opis toksične atmosfere koja vlada u državnim institucijama i svim granama vlasti. Optimisti kažu da je po srijedi preuranjena predizborna kampanja. Pesimisti, da je stvarni motiv da se umjesto zatvaranja pregovaračkih poglavlja zatvore pregovori o pridruženju EU. Pa da se lasno vratimo identitetima i granicama

 

 

U susret opštem jurišu na ispunjenje uslova za ulazak u EU, zakonodavna, izvršna i sudska vlast se sve otvorenije i intenzivnije sukobljavaju. U svom dvorištu i međusobno.

Krajem prošle nedjelje parlamentarna opozicija je proizvodnjom nereda u skupštinskoj sali osujetila naum Vlade i zakonodavne većine da po kratkom postupku usvoje zakone o unutrašnjim poslovima i ANB-u. Pokazalo se da su njihove sumnje u navodnu usklađenost zakonskih novina sa evropskim poprilično opravdane. I da je vlast stvarnost još jednom interpretirala krajnje fleksibilno.

Prva sjednica proljećnog zasijedanja Skupštine potvrdila je da predsjednik parlamenta Andrija Mandić tradicionalno izbjegava dolazak u Prijestonicu, „malo, zabito i nebitno selo tamo negdje ispod Lovćena, značajno samo zbog toga što se u njemu rodio Aleksandar Karađorđević“. Problemi ga, ipak, sustižu i u Glavnom gradu. Osim što pitanje budućih odnosa njega i Milana Kneževića još nije razriješeno, otvorio je novi front sa Tužilaštvom.

Počelo je sredinom februara, Mandićevim monologom u parlamentu nakon privođenja bivše ministarke Vesne Bratić. „Ako neko zloupotrebljava vlast, a vidjećemo šta će biti do kraja ovog procesa, desiće se isto što se desilo sa onima koji su olako stavljali lisice drugima na ruke, pa dočekali i njima da se stave lisice“, priprijetio je “bez navođenja imena“.

Postupajući tužilac u predmetu protiv Bratić se ipak prepoznao i Tužilačkom savjetu podnio pritužbu, tvrdeći da Mandićeve poruke mogu biti shvaćene kao pritisak na tužilaštvo. Savjet mu je dao za pravo.

Mandić je brzopotezno uzvratio: „Pokušavate da disciplinujete i ućutkate Skupštinu upravo vršeći nezakoniti uticaj i pritisak na mene, određujući šta mogu kao poslanik, a šta ne mogu da govorim…“. Tužilaštvo po Mandiću „ugrožava princip podjele vlasti“. Ili: „Vi niste i nećete biti četvrta grana vlasti…“. Nastavak slijedi.

Tu je i sukob sudija Apelacionog suda sa predsjednicom tog suda Mirjanom Popović. Sudije su se požalile Sudskom savjetu zbog „dogotrajnog neprimjerenog ponašanja i načina rada predsjednice“. Zbog koga će, ukoliko Sudski savjet ne preduzme ustavne nadležnosti (čitaj: smijeni predsjednicu Apelacionog suda) biti prinuđeni „da preduzmu sve zakonom predviđene mogućnosti“.

Ulje na vatru rastućeg nepovjerenja u pravosuđe dolila je i Vesna Medenica. Nakon njenog pritvaranja objavlila je  „pismo upozorenja“ u kome govori o nizu navodnih nezakonitih radnji u sudstvu  i tužilaštvu. U nekima od njih bila je saučesnik, a u nekima, tvrdi, žrtva. Uglavnom, trulih dasaka u pravosuđu moglo bi biti mnogo više nego što je bilo ko pretpostavljao.

Ni u Vladi ne cvjetaju ruže. Neko bi da hapsi, otpušta i zapošljava. Drugi da izdaju (u zakup) i rasprodaju. Treći da uvedu red u lokalne samouprave. Nikome ne ide po planu. Ako plana ima. Najnovija potvrda  poremećaja ravnoteže unutar izvršne vlasti stigla je kroz objelodanjeni spor ministara pomorstva i finansija o budućnosti Barske plovidbe.

Crvena linija je pređena, zaključio je gradonačelnik Podgorice Saša Mujović, nakon što je na gradilištu PPOV u Botunu, nakon višednevne obustave radova zbog obnovljenih protesta mještana, neko zapalio parkirani bager. U prisustvu obezbjeđenja a, možda, i policije.

Istraga je u toku, dok Mujovićevi oponenti upiru u njega i njegove saradnike, spočitavajući mu da je „bivši gradonačelnik“.  Prebrojavanje za i protiv Mujovića je u toku, samo što se ni jednoj ni drugoj strani ne žuri da se utvrdi gdje je većina. Valjda je poenta u sukobu a ne eventualnom raspletu krize.

Pređena crvena linija prigodan je opis toksične atmosfere koja vlada u državnim institucijama i svim granama vlasti. Optimisti kažu da je po srijedi preuranjena predizborna kampanja. Pesimisti, da je stvarni motiv da se umjesto zatvaranja pregovaračkih poglavlja zatvore pregovori o pridruženju EU. Pa da se lasno vratimo identitetima i granicama.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Brendiranje 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da uđemo u Evropu, ne pomaže natpis na avionu. Ako vlast ne počne da brendira stvarnu evropsku Crnu Goru, avioni sa natpisima The next EU member nastaviće odavde da odvode i pamet i mladost. I sve one kojima je dojadilo da  uzalud čekaju promjene

 

 

Dobro kaže Marjan Šarec. Političke poteškoće su jedino što može zakočiti Crnu Goru na evropskom putu. Problem je što je to Šarecevo jedino, za Crnu Goru  ogromno.  Gdje god se okreneš, ono političke poteškoće. Milan Knežević i Botun, opet. Mitropolija crnogorsko primorska i Joanikije uređuju politiku i pravosuđe, Vučić uređuje Joanikija i Mitropoliju. Premijer i Vlada brendiraju nacionalni avion  na kom će pisati The next EU member,  a dio vlasti brendira Vučićev model po kom u regionu neće biti the next EU membera.

Srpski predsjednik je svoj model hajde da svi zajedno uđemo u EU, odnosno hajde da tamo niko ne uđe, prošle sedmice dopunio i ponudom Briselu. U intervjuu za njemački Frankfurter algemajne cajtung  kazao je da je za Srbiju prihvatljivo članstvo u EU bez prava veta.  Crna Gora takav model odbija.  Taj model, doduše,  nije konkretna ponuda na evropskom stolu. Ali jeste tema po  evropskim kancelarijama. Vučić to zna, i trudi se da iskoristi priliku. Njegov ideal je svi zajedno ili niko.  Tačnije – ne Crna Gora. Vučićeva ponuda kad se prevede na jezik stvarnosti, u stvari je dodatni pritisak na Crnu Goru, sa ciljem da je uvuče u  srpski svet i što duže njime vlada.

Valjda slučajno, Milan  Knežević, miljenik, se sa priče o srpskom jeziku, zastavi, nebu, kapeli i slično, ove sedmice vratio na ekologiju.  “Vjerovatno ću biti prinuđen da dam saglasnost za pokretanje smjene i Saše Mujovića i ostalih čelnih ljudi u Glavnom gradu jer nas nećete trovati, a mi da aplaudiramo…”, saopštio je u parlamentu. Istovremeno protesti u Botunu aktivirani su nakon kraćeg zatišja. Mještani i tamošnja lokalna vlast sada najavljuju da će „ući na gradilište u subotu“  i zaustaviti početak gradnje kolektora. Traže i da se završi razgraničenje između Zete i Podgorice, „ pa ako je opština Zeta, nećemo dozvoliti radove“.  Opet su uzalud pojašnjenja ekoloških aktivista i Brisela da je postrojenje koje se gradi ne samo bezbjedno za životnu sredinu, nego i rješenje dosadašnjih problema.  Da je obaveza na putu Crne Gore ka EU to Milana i njegove ne treba podsjećati.

Zanimljivo je i da Brisel utišava sa onim ludo optimističnim porukama o Crnoj Gori kao narednoj članici EU, i sve glasnije upozorava da ne letimo previsoko. Ambasador EU u Crnoj Gori  Johan Satler srušio je ove nedelje zvaničnu iluziju da Crnoj Gori dobro ide u ključnim poglavljima vladavine prava i borbe protiv korupcije i kriminala. Saopštio je da je napredak u tim poglavljima “prespor”.  I ne samo tu. “Van oblasti vladavine prava, i niz drugih poglavlja zahtijeva da se ubrzano radi. Na primjer, u oblasti unutrašnjeg tržišta , konkurencije, finansijskih usluga, bezbjednosti hrane, saobraćaja i carina, životne sredine “, ređao je.

Satler nije želio da komentariše konkretne istrage i slučajeve, navodeći da je važno da se pravda sprovodi djelotvorno, transparentno i pravično. Da to trenutno nije slučaj, vidi se i golim okom. Nakon što je dio vlasti izbavio bivšu ministarku prosvjete Vesnu Bratić  iz pritvora, a u kućnom pritvoru je posjetio mitropolit Joanikije i izrazio nadu da će “nastavak suđenja biti pošten”, došla je na red sledeća bivša ministarka.  U tužilaštvo je pozvana Ana Novaković Đurović. Nikom od boraca za pravdu i srpstvo se nije učinilo da nije pošteno što  bivšu ministarku uređenja prostora ispituju zbog slučaja u kom je pokušala da izađe na kraj sa građevinskom mafijom. Mitropolit ni oče naš. Istina, može biti da je zauzet trvenjima u srpskom svetu.

Da uđemo u Evropu, ne pomaže natpis na avionu. Ako vlast ne počne da brendira stvarnu evropsku Crnu Goru, avioni sa natpisima The next EU member nastaviće  da odvode i pamet i mladost. I sve one kojima su  dojadila uzaludna čekanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Tekovine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve je tu, od zarobljenih institucija do selektivne pravde. Dodatno, ne samo da je vlast preuzela Đukanovićeve mehanizme vladanja, nego je dobar dio te vlasti na njegovim podešavanjima od prije 1997. godine. Crna Gora će ili biti gurnuta u bezdan te prošlosti, ili smoći snage da uđe u EU

 

 

Bivša ministarka prosvjete Vesna Bratić  uhapšena je početkom ove sedmice pod svjetlima kamera i svezana lisicama, kao da je u najmanju ruku vodila kakvu terorističku ćeliju, a ne uradila ono što je decenijama radila i  radi vlast. Smjenjuje tuđe političke kadrove da postavi svoje.  Bivša ministarka smijenila je politički postavljene direktore škola da bi napravila mjesto za one sa njenim političkim predznakom. Istina, neopreznije nego njeni prethodnici.  Institucije  nijesu ni mrdnule prstom dok je kao aktuelna ministarka prosvjete sijala govor mržnje i raspirivala nacionalnu netrepeljivost.

Bivšoj ministarki  određen je tridesetodnevni pritvor, da ne pobjegne  i ne utiče na svjedoke.  U zemlji u kojoj je šef organizovane kriminalne grupe Miloš Medenica, samo koju sedmicu ranije, lagano odšetao iz kućnog pritvora u kom je boravio bez nanogice.

Neki bi rekli i da je baš Medeni za sve kriv. Otkako se krajem prošle sedmice stvarni ili vještački kreirani Miloš Medenica poigrao sa cjelokupnim bezbjednosnim sektorom i institucijama, izvedene su četiri spektakularne tužilačko policijske akcije. Hapšenje za hapšenjem. Tri njihova i  Bratićka, za balans. No, pokušaj da se pokaže da sistem radi proizveo je kontra utisak – nepravde i duboko politizovanih institucija.  Zvižudci iz političkih redova ne pomažu.

Hapšenje bivše ministarke javno je osudio dio prosrpskih partija u vlasti. I normalno, SPC. Organizovan je i protest podrške Vesni Bratić  –  “Srpkinji” koja je zadala udarac mrznom DPS-u. Tvrde da se radi o protestu borbe za pravdu i principe. Pljeskali su, međutim, kada je nedavno uhapšen bivši DPS ministar  Milutin Simović, jer je za pet godina pojeo 5000 eura o državnom trošku. U zemlji u kojoj se na račun građana te pare i dan danas pojedu za jedan funkcionerski obrok.

I Simović je, naravno, imao svoje borce za „pravdu“. Iz DPS –a su nakon njegovog hapšenja ocijenili da je tužilaštvo formalizovalo politički progon Demokratske partije socijalista.       

Za sad nema protesta podrške Veselinu Baroviću. Crnogorski kontroverzni biznismen, kako je nazivan, kum i prijatelj dugogodišnjeg vođe, uhapšen je tek koji dan prije bivše ministarke Bratić.  Zbog dva pištolja koje je legalno posjedovao, i zato što je, tvrdi tužilaštvo, utajio porez od oko 300 hiljada eura.  Krajem prošle godine ukupan nenaplaćeni porez dužnika na crnoj listi iznosio je oko 300 miliona eura. I nikom ništa.  Barović je pušten da se brani sa slobode. O njegovoj imovini koja je misteriozno porasla preko milijarde u vrijeme Đukanovića,  institucije  nijesu rekle ni riječ.  Za razliku od Kuma, danas  počasnog predsjednika DPS, Barovića se institucije eto sjete.

Znakova da je pravosuđe ostalo crna rupa, iako je zemlja pred  vratima Evrope, ne nedostaje. Gotovo niko nije ni primijetio da je ove sedmice Osnovno tužilaštvo odbacilo krivičnu prijavu u slučaju policijske torture u Zlatarskoj ulici. Prijava je odbačena zbog zastare.  Iz Akcije za ljudska prava (HRA) podsjetili su  da je zastara uslijedila pošto su i Ustavni sud Crne Gore i Evropski sud za ljudska prava utvrdili da državno tužilaštvo nije sprovelo istragu u skladu s međunarodnim standardima. Ne tako davno, zastarela je i afera Telekom, priča koja je vodila do familije Đukanović.

Odavno je jasno da je zastarelo i obećanje nove vlasti da će stvoriti sistem pravedniji od Đukanovićevog. Umjesto toga, preuzeli su njegove mehanizme vladanja. Sve je tu, od zarobljenih institucija do selektivne pravde. Dodatno, dobar dio vlasti  je na podešavanjima  Đukanovića prije 1997. godine. Kad je mrzio hrvatsku šahovnicu, i izvršavao naredbe Slobodana Miloševića. Izbor je tu: Crna Gora će ili biti gurnuta u bezdan te prošlosti, ili smoći snage da uđe u EU.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo