Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ VODINELIĆ, UNIVERZITETSKA PROFESORICA PRAVA IZ BEOGRADA: Država laži, umjesto servis građana

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prošlo je šest godina od kako su Aleksandar Vučić i naprednjaci na vlasti. Koji su rezultati njihove vladavine?
RAKIĆ VODINELIĆ: Rezultati su porazni, ne samo za Srbiju kao državu, već i za društvo. Vladavina prava, kojom se južnoslovenski prostor nikad nije mogao podičiti, javno i bez priziva, gotovo zvanično je ukinuta. Otpor je bio slabašan, a i dalje je takav, svodi se na nekoliko nevladinih organizacija, uključujući Društvo sudija Srbije i Udruženje javnih tužilaca. Predstavnici vlasti, tj. Ministarstvo pravde, a i sam predsednik države svesno obmanjuju javnost o stavovima EU, Saveta Evrope i Venecijanske komisije o predloženim ustavnim promenama, kojima se nastoji podjarmiti ionako slabo pravosuđe. Preko 90 odsto zakona donosi se po hitnom postupku, a opstrukciju vrše poslanici vladajućih stranaka podnošenjem besmislenih amandmana, da se ne bi čula gotovo nijedna reč opozicije. U medijima, sem retkih i slabo dostupnih, vlada muk – da li kao posledica autocenzure ili stvarne cenzure, više nije toliko ni bitno. Vlasništvo medija je ne samo netransparentno, nego predstavlja dobro čuvanu tajnu. Kada bi prosečan građanin Srbije živeo medijski, a ne stvarni život, imao bi život, a ne bekstvo iz stvarnosti, ili kada je mlada generacija, njen najvitalniji deo u pitanju, ne bi praktikovao bekstvo iz Srbije.

Ovde, država kao da postoji da bi lagala, a ne da bi bila servis svojih građana. Gotovo sve službe od kojih zavisi svakodnevni život – zdravstvo, školstvo, socijalno staranje, lokalna samouprava – emituju virtuelnu stvarnost, koju primamo kao da smo anestezirani. Otvaraju se bolnice koje ne rade. Stvarnost, ipak, postoji, ali na društvenim mrežama i u ponekom mediju i izgleda da postaje privatna, a ne politička činjenica. I ta stvarnost nije vedra.

Mogla bih još mnogo toga nabrajati – od nepoštovanja osnovnih ljudskih prava, nesigurnosti, svakodnevne i svakovrsne bede, „prisilnog useljenja” nevidljivih stanara na gradilište Beograda-na-vodi, do negiranja demokratije koju ovde gotovo niko više ni ne pominje.

MONITOR: Neposredno poslije inauguracije Vučića za predsjednika Srbije napisali ste da to može biti dan kada je autoritarna vlast postala otvorena diktatura. Jeste li bili dalekovidi?
RAKIĆ VODINELIĆ: Ne znam, volela bih da nisam i da neću biti. Sadašnju autokratiju od diktature dijeli nedostatak ozbiljnog otpora građana, javnosti. Mali pokušaji otpora za sada se guše ne silom, nego lažima, opstrukcijama vladajuće većine u parlamentu, lažnim i pravim „dokazima” podrške evropskih političara Vučiću, ponekim prekršajnim progonom. Mutno je još, naročito zbog nerešenih ubistava pripisanih mafijaškim osvetama, ko sve čini i ko bi činio Pretorijansku gardu spremnu za otvorenu diktaturu.

MONITOR: Kako je Vučić uspio da postane tako svemoćan?
RAKIĆ VODINELIĆ: Na prvom mestu možda bi se mogao izdvojiti tzv. duh vremena, a i evropski genius loci. Srbija nije, nažalost, jedina u Evropi, koju „krasi” autoritarna lična vlast. Posle nedavne ekonomske krize i otvaranja niza lokalnih ratova, Evropa je izložena snažnom migrantskom talasu. Ekonomska kriza, tj. rašireno siromaštvo u Srbiji pogodovalo je pojavljivanju „jakog lidera”. I, dobismo ga. Tranzicija u Srbiji teče li teče, a okončanje nije na vidiku. Kod nas je tranzicija shvaćena kao mogućnost nekažnjive pljačke. Tako je bilo i u vreme ranije vlasti. Ipak, ne tako očigledno, ne tako bez srama i bilo kakvog obzira, kao danas.

Najzad, politička stranka Aleksandra Vučića (to je baš njegova stranka) organizovana je na nedemokratskom principu sveopšteg vlasništva. Tamo gde su oni na vlasti, tu mislim i na lokalnu, teritorija i građani se u SNS doživljavaju kao svojina na stvarima i licima, a nedostatak demokratske svesti čini da tako nešto izgleda gotovo „normalno”, prirodno. Svi mali uspesi – počev od postavljanja semafora na ulici, do izgradnje lifta ili WC-a – predstavljaju se kao uspeh „vlasti”. A zna se ko je vlast – ON, ON i niko više. Tačnu dijagnozu je dao premijer Đinđić, govoreći tada o SRS i Šešelju – oni odista nemaju stida. Ne postoji (osim Šešelja) nijedan političar u Srbiji koji bio mogao da „izgradi” tako bestidnu političku stranku. I, nažalost, nema baš previše primera u ovom delu sveta da značajan broj ljudi radije pristaju da budu pokorni podanici nego samosvesni građani.

MONITOR: Koji su najveći problemi u Srbiji?
RAKIČ VODINELIĆ: Stalna nesigurnost – ekonomska, pravna, radna, osnovna svakodnevna nebezbednost. Siromaštvo – telesno i duhovno. Ukidanje vladavine prava, podele državnih vlasti i demokratije. Nepoštovanje čoveka, tj. prirođenih ljudskih prava, svakovrsno gaženje ljudskog dostojanstva. Estradizacija kulture, prodaja diploma, umesto obrazovanja. Odbijanje suočavanja sa mračnom prošlošću, tako da ona vlada sadašnjošću, čineći je takođe mračnom – na bezbroj „inventivnih” načina.

MONITOR: Da li je korupcija i dalje ugrađena u mehanizam vladanja iako je Vučić obećao da će korupciju potpuno iskorijeniti?
RAKIĆ VODINELIĆ: Državna korupcija je konstanta u Srbiji i ne samo u njoj. Luk državne korupcije se proteže od Rada Pašića (sina Nikole Pašića) do današnjih sinova (i kćeri). Tako je i danas, samo malo drukčije (gore), jer potiču od čoveka koji je na vlast došao zahvaljujući oštroj retorici buduće borbe protiv korupcije. Korupcije ima, borba je budućnost, sve dalja.

MONITOR: Dugo ste kao istaknuta intelektualka u opoziciji, počev od Miloševića. Šta mislite o današnjoj opoziciji u Srbiji?
RAKIĆ VODINELIĆ: Neću kritikovati opoziciju u Srbiji. Zna se ko u pravnoj državi odgovara za stanje stvari. Samo vlast. Reći ću samo jedno. Dok su današnje opozicione stranke bile na vlasti propustile su da predano rade na izgradnji i učvršćivanju institucija i na poverenju građana u institucije.

Pravosuđe – kancer društva

MONITOR: Svojevremeno ste rekli da je pravosuđe u Srbiji postalo kancer društva. Na osnovu čega ste to zaključili?
RAKIĆ VODINELIĆ: Pravosuđe bi moralo biti garant pravne sigurnosti. Ako nema pravne sigurnosti, nema nijedne duge – ekonomske, radnopravne, lične… Ako pravosuđe ne uspeva da postane treća državna vlast, onda državna vlast postaje lična. Osnovni problem je institucionalni. U Srbiji ima dobrih, samosvesnih i obrazovanih sudija i javnih tužilaca. Ali institucionalne garancije nezavisnosti, oličene u Visokom savetu sudstva i Državnom veću tužilaštva, nisu se dobro pokazale. Ne dižu glas kada pravosuđe ne štiti prava građana, već uglavnom tad kad izvršne vlasti ugroze položaj sudija i tužilaca. Razume se da se tada glasovi sudija i tužilaca moraju čuti, ali oni moraju da govore glasno i kad se prava građana ne štite bez diskriminacije, bez obzira na svojstva stranaka u sudskim i tužilačkim postupcima, kada se zaštita ne pruža blagovremeno.

Osim što obezbeđuje pravnu sigurnost, pravosuđe mora biti kontrolor izvršne vlasti, naročito upravno u ustavno sudstvo. Situacija je, međutim, obrnuta. Izvršna vlast kontroliše pravosuđe. I to, neretko, preko svog vrha. Krajem 2017. godine Vučić je izjavio da se slaže sa primedbama iz Brisela da je pravosuđe u Srbiji neefikasno i izloženo političkim uticajima, ali da su to nasleđeni problemi. Međutim, pritisak na pravosuđe je danas otvoreniji i bezobzirniji nego u vreme ranijih vlasti. n. A šta nije rekao, a morao je? Predsednik Republike je prećutao odluku Ustavnog suda Srbije, donesenu još krajem 2011. godine, kojom je pravosudnim telima naloženo da sve ranije izabrane sudije i tužioce vrati na posao, po zakonom određenoj proceduri. Prećutao je i da su oni vraćeni na posao, pod predsedavanjem tadašnjih (takođe i sadašnjih) predsednika pravosudnih tela, uz dominaciju tadašnjeg ministra pravde, a današnjeg generalnog sekretara u Predsedništvu Republike Nikole Selakovića. Tako da danas u Srbiji sude i krivično gone i oni koji nemaju nikakvih „dugova” prema ranijim vlastima, naprotiv.

Ideološka rehabilitacija zločinaca

MONITOR: Ovih dana završeno je suđenje o rehabilitaciji predsjednika kvislinške vlade Milana Nedića. Rehabilitovan je Draža Mihailović, najavljena je rehabilitacija još nekih ratnih zločinaca. Kako Vi gledate na relativizovanje antifašizma u Srbiji?
RAKIĆ VODINELIĆ: O rehabilitaciji Dragoljuba Mihailovića pisala sam iscrpno. A sve bi to, i još jače, moglo biti primenjivo na rehabilitaciju Milana Nedića. Ukratko, od svih pravnih mera suočavanja sa prošlošću u Srbiji, u pravnoj i pravosudnoj realnosti žive samo rehabilitacija i selektivna denacionalizacija. Sve druge mere, primenjive ili primenjene u uporednom pravu – od lustracije, preko obeštećenja žrtava, opšte denacionalizacije, komisije za pomirenje – do otvaranja dosijea tajne policije, u Srbiji nisu našle dovoljno „političke volje” niti dovoljno zastupnika, iako za primenu nekih od pobrojanih mera postoje pravni osnovi u obliku važećih zakona. Verujem da se može odbraniti teza, koju dugo zastupam, da je rehabilitacija u javnosti Srbije shvaćena i doživljena kao ideološka, a ne kao pravna mera; da se sudske odluke o rehabilitaciji političkih osuđenika recipiraju kao legitimizacija ideologije i/ili nacionalne politike koju su ti osuđenici zastupali, a takođe i kao revizija istorije, a ne kao ispravljanje, ublažavanje ili otklanjanje pravosudnih grešaka. Antifašizam u Evropi, nažalost, slabi i kao ideja i kao jedna od osnova Evropske unije. Taj trend, opet nažalost, svojim rehabilitacijama Srbija prati.

Borba za sjever Kosova

MONITOR: Da li je Srbija zauvijek izgubila Kosovo?
RAKIĆ VODINELIĆ: Jedna od odlika državne vlasti jeste faktičko vršenje ovlašćenja na određenoj teritoriji i u odnosu na stanovništvo na datoj teritoriji. Faktičke vlasti Srbije na Kosovu nema od 1999. godine, izuzev severnog Kosova. Sada se pregovori vode zapravo o severu Kosova. Potpisavši prvi Briselski sporazum 2013. Srbija je pristala na osnivanje autonomije pod nazivom Savez srpskih opština na teritoriji Kosova, koja treba da funkcioniše u skladu sa Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi i kosovskim pravom (tačka 4. Sporazuma). Ranije „srpsko” pravosuđe na severu Kosova uključeno je u „kosovsko”. E sad se razgovori vode o nadležnostima Zajednice, kao i o tome ko i kako usvaja njen Statut, a sve to zapravo znači implicitno priznanje Kosova kao države.

Nijedna laž vladajuće koalicije (a mnogo ih je bilo) ne utiče na taj proces, već samo predstavlja osnov za izgovore i za, možda, budući referendum. A, šta će biti u budućnosti i kako će taj naš i evropski novi svet izgledati? Države nastaju, menjaju se, nestaju. Ko je osamdesetih godina XX veka verovao u raspad Sovjetskog Sveza? Loša sam u geopolitici.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Nema borbe protiv korupcije bez finansijskih istraga

Objavljeno prije

na

Objavio:

Do sada smo svjedočili praksi da se optužnice zasnivaju na formalizmima, a da se dubinska finansijska analiza izostavlja. To mora da se promijeni. Imovina stečena bez pokrića u zakonitim prihodima mora biti oduzeta. Tako se gradi povjerenje javnosti u pravosudni sistem

 

 

MONITOR:  MANS je pozdravio hapšenje bivšeg policijskog funkcionera Duška Golubovića, pozivajući nadležne da se pozabave porijeklom njegove imovine. Zbog čega je to, kako ste ocijenili, izuzetno važno?

MILOVAC: Hapšenje Duška Golubovića, iako samo po sebi važan korak, ne smije ostati simbolična ili izolovana akcija. Godinama je  javnost  svjedočila raskoraku između načina života pojedinih bezbjednosnih funkcionera i njihovih zvaničnih prihoda. Golubović je bio jedan od njih – osoba čije se bogatstvo teško moglo objasniti njegovom platom i ulogom u službi. Zato je ključno da se ne istražuju samo konkretna krivična djela koja mu se stavljaju na teret, već i porijeklo kompletne imovine koju je stekao tokom svoje karijere. Prava borba protiv korupcije podrazumijeva i raskid sa praksom da se nezakonito stečena imovina prikriva, prenosi na članove porodice ili ilegalizuje kroz rupe u sistemu.

Upravo iz tog razloga smo kao organizacija pozvali nadležne da pokrenu i finansijsku istragu. Svako izostavljanje tog aspekta znači i poruku da se nelegalno bogatstvo može „oprati“ ako se krivično gonjenje svede na simbolične postupke.

Mnogi slučajevi iz prošlosti su ostali bez rezultata, jer je pravda zadovoljavna kroz minimalne kazne, dok je imovina optuženih i osuđenih za korupciju ostajala nedirnuta. Na žalost, Crna Gora  još nema zakonski okvir koji bi omogućio tužilaštvu da efikasnije oduzima imovinu za koju nije poznato porijeklo ili je stečena nekim krivičnim djelom. To je jedan od ključnih uzroka percepcije da sistem ne funkcioniše.

MONITOR: Tužilaštvo Golubovića tereti za pranje novca. Očekujete li da će u okviru tog procesa biti istražena i njegova imovina?

MILOVAC: Apsolutno. To bi,  uz istraživanje konekcija sa javnim funkcionerima,trebalo da bude fokus istrage. Pranje novca je krivično djelo koje po svojoj prirodi podrazumijeva da je prethodno ostvaren neki nezakonit prihod – bilo iz korupcije, trgovine uticajem ili drugih izvora. Ako tužilaštvo želi da dokaže da je Golubović učestvovao u pranju novca, moraće da pokaže konkretne tragove tog novca: gdje je završio, u kojoj formi, i da li je korišćen za kupovinu imovine. Bez toga, slučaj ostaje bez težine.

Zato insistiramo da istraga obuhvati svu njegovu imovinu – stanove, automobile, zemljišta, firme, a i imovinu registrovanu na članove porodice i bliske saradnike. MANS je početkom prošle godine Specijalnom državnom tužilaštvu predao obimnu dokumentaciju o tome kako je porodica Golubović sticala imovinu koja se ne  može objasniti zvaničnim prihodima i mislim da je to bio dobar početni korak za istragu koja je uslijedila.

Do sada smo svjedočili praksi da se optužnice zasnivaju na formalizmima, a da se dubinska finansijska analiza izostavlja. To mora da se promijeni. Imovina stečena bez pokrića u zakonitim prihodima mora biti oduzeta, ne samo u ovom slučaju, već kao princip. Tako se gradi povjerenje javnosti u pravosudni sistem, i tako se šalje jasna poruka svima koji su u sličnim pozicijama da neće moći da sačuvaju ono što su stekli nezakonito.

MONITOR:  Reagovali ste i povodom tvita poslanika Miodraga Lakovića, koji je nakon hapšenja Golubovića na Iks mreži ispričao priču o sudbini tri policijska funkcionera, od kojih su dvojica, pretpostavlja se, on i Golubović. Kako čitate tu Lakovićevu reakciju?

MILOVAC: Reakcija poslanika Lakovića bila je, najblaže rečeno, zabrinjavajuća. Umjesto da se distancira i osudi sve eventualne nezakonitosti koje su proizašle iz zloupotreba unutar policijskog sistema, on je iskoristio priliku da javnosti predstavi lični narativ, gotovo nostalgično, o navodnoj „sudbini“ trojice kolega. Problem je u tome što takav pristup relativizuje ozbiljnost situacije i sugeriše da su postupci državnih organa neka vrsta nepravedne odmazde ili selektivnog progona, umjesto pokušaja da se konačno uspostavi odgovornost za ono što se dešavalo u prethodnim decenijama.

U demokratskim društvima, poslanici moraju biti svjesni snage svojih poruka, naročito kada je riječ o osjetljivim temama poput korupcije u sektoru bezbjednosti. Ako poslanik implicira da je njegov bivši kolega nepravedno pritvoren, ili ako koristi tu situaciju da izgradi narativ o žrtvama sistema, onda se mora postaviti pitanje da li podržava vladavinu prava ili kolegijalnu solidarnost nauštrb pravde. Ovakve izjave ne doprinose borbi protiv korupcije – naprotiv, one je potkopavaju, jer daju prostora za sumnju u motive tužilaštva i pravosuđa.

MONITOR:  Kako generalno vidite procese koji se vode protiv nekadašnjih visokih funkcionera, a koji još ne rezultiraju presudama?

MILOVAC: Procesi koji se razvlače godinama bez epiloga, posebno kada se odnose na visoke funkcionere, ostavljaju ozbiljne posljedice po vladavinu prava. Građani više ne vjeruju da su institucije sposobne da završe započeto. Slučajevi bivših ministara, partijskih lidera ili direktora državnih preduzeća ostaju u zapećku, često bez suđenja, ili sa suđenjima koja liče na parodije. Takav trend obesmišljava cijeli reformski kurs i šalje poruku nekažnjivosti. Pravosuđe koje ne donosi presude u razumnom roku prestaje da bude efikasno, i postaje produžena ruka politike.

Dodatno zabrinjava to što se često koristi strategija zastarjelosti – svjesno se odugovlače postupci kako bi se izbjegla pravosnažna odluka. To nije slučajnost, već sistemska slabost ili čak sabotaža. U situaciji kada se građanima stalno govori o reformama i napretku ka EU, ovakvi primjeri služe kao otrežnjujući demanti. Ako ne postoji volja, ali ni kapacitet da se najkompleksniji slučajevi privedu kraju, teško je govoriti o stvarnoj borbi protiv visoke korupcije.

MONITOR:  Uskoro, upozorili ste, u oktobru ove godine, nastupa apsolutna zastara za kaznu na koju je osuđen Svetozar Marović. Taj slučaj, ocijenili ste, predstavlja poraz pravne države Crne Gore. Gdje je još poražena pravna država?

MILOVAC: Slučaj Svetozara Marovića je jedan od najočiglednijih poraza pravne države. Osoba koja je priznala krivicu, koja je imala izrečenu kaznu, nikada nije izdržala nijedan dan zatvora. Čak i uprkos međunarodnim potjernicama i zahtjevima za ekstradiciju, ništa se nije desilo. Taj slučaj je simbol kako se pravda može selektivno primjenjivati i kako politička moć može kupiti vrijeme – dok sistem spava. Ako u oktobru nastupi apsolutna zastara, biće to kapitulacija države pred svojim bivšim funkcionerom.

Marović nije jedini primjer. Poražena je pravna država i u slučajevima poput KAP-a, afere Telekom, afere Snimak – svuda gdje je bilo dovoljno indicija za procesuiranje, ali ne i političke volje. Slučajevi se selektivno otvaraju, zatvaraju ili odugovlače, u zavisnosti od toga ko je na vlasti. Poražena je pravna država i kada sudije i tužioci biraju da ćute iz straha, ili pristaju na kompromis zbog karijere. Bez stvarne nezavisnosti pravosuđa i institucionalne odgovornosti, Crna Gora će i dalje biti država u kojoj zakoni postoje samo napapiru. Jedan od najsvježijih primjera za to je islučaj uzurpacije državnih parcela na Krimovici. Kao i u slučaju Marović, pravno je ispunjena forma, ali niko ne može reći da je u tim slučajevima građanima donijeta pravda.

MONITOR: Vlast ipak tvrdi da će Crna Gora biti prva nova članica EU?

MILOVAC: Takve tvrdnje više liče na politički marketing nego na realnu analizu stanja. Naravno, Crna Gora je najduže u pregovaračkom procesu, ali to ne znači mnogo ako se ključna poglavlja koja se tiču vladavine prava ne zatvore sa stvarnim reformama. EU gleda rezultate, a ne deklaracije. Ako se ne ojačaju institucije, ne dovedu ključni procesi do kraja i ne obezbijedi funkcionalna kontrola nad korupcijom, onda nema ni pomjeranja ka članstvu. To nije pitanje optimizma, već odgovornosti.

Uostalom, sve što se dešava sa ključnim antikorupcijskim zakonima, sa institucionalnim reformama, sa aferama koje se guraju pod tepih, jasno pokazuje da smo još daleko od evropskih standarda. Članstvo se ne dobija zbog dobrih odnosa sa Briselom, već zbog unutrašnjih promjena koje su stvarne i održive.

Dio javnosti vjeruje da je članstvo Crne Gore u EU pitanje prije svega geopolitičkih interesa Brisela i pokušaja da se na primjeru Crne Gore “oživi” proces proširenja. U svakom slučaju, veoma je važno da na putu ka EU ne preskačemo korake, naročito one koje se odnose na šansu da taj proces iskoristimo da osnažimo institucije.

MONITOR:  Iz Brisela je stigao i komentar na Sporazum sa UAE, ali ga vlast čita kako im odgovara. Uputili ste otvoreno pismo poslanicima. Šta očekujete?

MILOVAC: Sporazum sa UAE je opasan presedan jer omogućava investitorima iz te zemlje da zaobiđu domaće zakone i dobiju privilegovan status u pogledu pristupa državnim resursima, mimo tendera i  daleko od onoga što je zdrava konkurencija. Iako je Evropska komisija jasno ukazala na moguće nesaglasnosti sa pravnom tekovinom EU, crnogorska vlast pokušava da predstavi taj komentar kao potvrdu njihove politike. To je neodgovorno i manipulativno. Kada vam EU saopšti da postoji zabrinutost u vezi sa osnovnim principima slobodnog tržišta i pravne sigurnosti, to se mora ozbiljno shvatiti.

Zato smo se i obratili poslanicima, kao posljednjoj instanci odgovornosti. Oni moraju preuzeti ulogu korektiva izvršne vlasti, a ne da slijepo slijede partijske direktive. Očekujemo da se sporazum vrati na doradu, da se konsultuju eksperti i javnost, i da se obezbijedi usklađenost sa evropskim vrijednostima. Ako poslanici to ignorišu, jasno je da rade protiv interesa građana i protiv evropske budućnosti Crne Gore.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJANA CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ, POTPREDSJEDNICA SINDIKATA MEDIJA, ČLANICA SAVJETA RTCG: RTCG i dalje služi vladajućim partijama  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Javni servis bi u odnosu na prije četiri godine morao biti potpuno različit,  jer od tada je u RTCG uloženo oko 80 miliona eura. Uložilo se u glamur, milioni su otišli i idu na rekonstrukciju i šminkanje zgrade, kupljena su električna i druga auta, veliki led ekrani, izdvajanja za zarade su ogromna… Ali se u novinarskom smislu nije mnogo odmaklo

 

 

MONITOR: Sindikat medija je upozorio da se ne nazire početak sudskog procesa ni nakon sedam godina od pokušaja ubistva novinarke Olivere Lakić. Da li je to jedinstven slučaj i u kojim još predmetima napada na novinare nema napretka?

CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Crna Gora je dobro skratila spisak neriješenih napada na novinare i medije,  ali ne  tako što ih je rasvijetlila već kroz zastaru tih predmata. Taj trend će se očigledno nastaviti jer pomaka nema. Mi zadnjih godina ističemo efikasnost i policije i tužilaštva kada su u pitanju novi slučajevi napada na novinare,  ali ne dozvoljavamo ni da se zaboravi ono što je očigledni nerad, možda čak i namjera države. Zbog toga smo nedavno i podsjetili javnost da ni nakon sedam godina od pokušaja ubistva Olivere Lakić nije urađeno ništa i da taj slučaj ostaje simbol nekažnjivosti i nespremnosti institucija da zaštite temeljne vrijednosti slobodnog i demokratskog društva.

Tačno je da je počelo suđenje navodnim počiniocima ali jedino što se dešava je konstantno odlaganje ročišta, a sad i ustupanje predmeta drugom sudiji. Za svega tri godine nastupiće apsolutna zastara za krivično djelo teška tjelesna povreda, koje se napadačima stavlja na teret. Jasno je da se ovom dinamikom suđenja nigdje neće stići i onda je pitanje šta je odgovor države i šta žrtve mogu da očekuju. Je li cjeloživotna policijska zaštita rješenje? Ranije su do zastare dovedena prebijanja Tufika Softića i Mladena Stojovića, paljenja automobila Vijesti… Čini mi se da su svi zaboravili da je Crnoj Gori još ranije poručeno da neće ući u Evropsku uniju dok ne riješi stare slučajeve napada na novinare, a po tom pitanju nije urađeno ništa. Slučaj ubistva Duška Jovanovića mislim da mora biti prvi na spisku.

MONITOR: Nedavno je obilježen Svjetski dan slobode medija. Ima li napretka u toj slobodi, kroz poboljšanje uslova rada, bolje brige o bezbjednosti novinara?

CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Tokom 12 godina koliko se aktivno bavimo sindikalizmom i medijima kroz sve njihove segmente, mnogo toga se promijenilo. Ono što je ostalo isto su izražena cenzura i autocenzura kao i nezadovoljavajući materijalni položaj zaposlenih i to je ono što je odgovornost poslodavaca, ne države. Država je u tom smislu kriva zato što ne insistira na, primjera radi, poštovanju Zakona o radu nego je ostavila poslodavcima da iz njega uzimaju što im odgovara, a da zaobilaze ono što sami požele. U takvim uslovima zaposlenom je nemoguiće da se izbori, kao i sindikatima da ispregovaraju bolje uslove rada.

I dalje su zarade ispod prosjeka na nivou države. Od kad je program Evropa sad 2 nametnuo dvije minimalne zarade one često budu i maksimum koji dobijaju medijski radnici i tu nema suštinskog boljitka. Pritisci koji dovode do samocenzure ili otvorena cenzura u redakcije dolaze preko vlasnika i urednika koji dozvoljavaju da političari i biznismeni upravljaju njima i to se ne mijenja. Država je osnivanjem Fonda za pluralizam medija svim medijima dala pristup državnom novcu kako bi obogatili svoj sadržaj ali i pomogli zaposlene. Sad će taj Fond da bude i izdašniji ali zaposleni ne osjećaju tu pomoć i to treba preispitati.

MONITOR: Uskoro vam ističe mandat u Savjetu RTCG. Kako ocjenjujete rad Savjeta u ovom sazivu?

CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Mandat ovog Savjeta je obilježen kontinuiranim nezakonim izborom generalnog direktora. Oni su za tri i po godine četiri puta izabrali istog čovjeka na čelno mjesto. Posljedni put su to uradili nakon što su sudovi konstatovali da je Boris Raonić tri godine proveo u nezakonitom mandatu kao generalni direktor. Ta stavka u Raonićevoj biografiji bi u normalnim državama bila dovoljna da više nikad ne može da obnaša javnu funkciju, ali Savjetu ona nije zasmetala, naprotiv.

Za ove četiri godine ljudi kojima se sudi za zloupotrebu službenog položaja u saizvršilaštvu, upravo zato što su nezakonito birali Raonića, su ulogu Savjeta obesmislili, sveli na tišinu i sramotu i puko dizanje ruke. Veliki broj nadležnosti Savjeta, kao kontrolnog tijela, je prešao u ruke generalnog direktora kojem od prvog dana omogućavaju ogromnu nezakonito obračunatu zaradu.

 

MONITOR:  Je li vas iznenadila hajka dijela medija i advokata protiv vas u procesu koji se vodi protiv četiri aktuelna i jednog bivšeg člana članova Savjeta. Oni tvrde da ste vi krivi za sudski proces. Da nije bilo vas, sve bi bilo ,,normalno”.

CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Mislim da su to potezi očajnika koji ne mogu da daju racionalan odgovor na pitanje zašto su suprotno pravosnažnoj sudskoj presudi glasali za Raonića omogućivši mu nezakonito bogaćenje. Ja diskreditacije i uvrede trpim od skoro prvog dana ali se ne obazirem nego četiri godine uporno alarmiram javnost o dešavanjima u RTCG. Sada, kako im se primiče presuda a izmiču projekti, navodni ugled i slično, to doživljava svoj vrhunac i to uz maksimalnu zloupotrebu javnog servisa. To su ljudi koji su svoju slobodu i neosuđivanost rizikovali zbog Raonićeve fotelje i to  govori o njima.

Moj mandat se završava za manje od mjesec. U uslovima u kojima sam radila mislim da sam uradila dovoljno, a podršku sam dobila i od domaće i međunarodne javnosti.

MONITOR:  Da li, i pored svih problema, smatrate da je program TVCG bolji nego prije četiri godine?

CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Javni servis bi u odnosu na prije četiri godine morao biti potpuno različit, jer se u tom periodu u RTCG  uložilo oko 80 miliona eura. To je vrtoglava cifra i za mnogo veće države nego što je Crne Gora. Za taj novac bi trebalo da se dobija mnogo bolji proizvod od onoga što mi danas dobijamo. Dosta se uložilo u glamur, milioni su otišli i i dalje idu na rekonstrukciju i šminkanje zgrade, kupljena su električna i druga auta, veliki led ekrani, izdvajanja za zarade (naročito menadžerske koje se nezakonito obračunavaju) su ogromna… A kad pogledate u novinarskom smislu kako to izgleda, vidjećete da se nije mnogo odmaklo.

Sada je više partija zastupljeno u programu jer jednostavno više partija čini vlast pa se treba na više adresa dodvoravati. Preplavljeni smo politikom i političarima, a obrazovanje, nauka, dječiji program, dokumentarni su i dalje na marginama i na nivou statističke greške. Vodeće prime time emisije su političke, programska šema se prilagođava volji raznih predsjednika i političara da kada oni požele, neometani pitanjima novinara, kažu što smatraju da im u određenom trenutku ide u korist pa se organizuje „intervju“. Vjera (naročito jedna) je postala jako bitna… Sve u svemu pomaka ima naročito u tehnološkom smislu ali kada je novinarstvo u pitanju mislim da je to i dalje stari RTCG koji je u potpunosti u službi vladajućim partijama.

MONITOR:  Kako profesiji, koja više nije atraktivna, vratiti kredibilitet, dostojanstvo, sigurnost?

CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Informacije, fotografije i video materijal su atraktivniji nego ikad ali ne u formi onoga što je novinarstvo i javni interes. Zašto su se mediji tu izgubili i zašto je poželjnije biti javni službenik nego novinar, mislim da prije svega treba pitati one koji upravljaju medijima.

Tokom protekle godine u našoj bazi napada koju vodimo na sajtu  safejournalists.net evidentirali smo 24 incidenta, različitih vrsta, koja su se dogodila tokom protekle godine, dok smo ih ove godine zabilježili već osam. Zarade su više simbolične nego podsticajne, za osnovna prava iz radnog odnosa ljudi treba da se bore kao da ih tek osvajaju, pitanje cenzure i otvorenog upliva u profesionalni segment je takođe nešto što demotiviše… Sve su to pitanja kojima bi vlasnici i glavni urednici trebalo da se bave i da vide sami koliko su spremni da mijenjaju uslove rada i odnos prema ljudima. I da to urade dok još nekoga ima u redakcijama.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA KEKOVIĆ, SLIKARKA: Dijalog impulsa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moj rad je odgovor na svijet koji je prečesto bio fragmentisan, glasan i prepun narativa. U njoj sam tražila čistu liniju, iskren ton, prostor u kojem se može oslušnuti ono suštinsko

 

 

Biljana Keković, crnogorska slikarka snažnog i postojanog umjetničkog rukopisa, izgradila je sopstveni likovni jezik oslanjajući se na unutrašnju viziju i duboko promišljenu likovnu poetiku. Diplomirala i magistrirala slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a od 1994. godine aktivno i kontinuirano izlaže u zemlji i inostranstvu. Njeno stvaralaštvo prepoznato je brojnim nagradama, među kojima su i priznanje UNESCO-a za kulturnu promociju. Keković godinama doprinosi savremenoj umjetničkoj sceni Crne Gore kroz prepoznatljiv izraz asocijativne i ekspresivne apstrakcije.

Izložba U pokretu / In motion, postavljena u Modernoj galeriji Jovo Ivanović u Budvi, nova je potvrda značaja njenog autentičnog likovnog izraza.

MONITOR: Izložba „U pokretu / In motion“ nosi naziv koji sam po sebi otvara višeslojna tumačenja. Šta za vas predstavlja „pokret“ u kontekstu ove konkretne izložbe – da li ga primarno vidite kao slikarski princip, energetski tok ili odraz unutrašnjih preobražaja?

KEKOVIĆ: Najdublje značenje pokreta, po mom shvatanju, leži u njegovoj višeznačnosti, u sposobnosti da istovremeno obuhvati različite slojeve značenja: slikarski, energetski i psihološki. On ne traži konačna tumačenja, već poziva na sopstveni čin kretanja, gledanja, osjećanja i tumačenja. Posmatrač se više ne nalazi ispred slike, već se, simbolički, kreće unutar nje. Ciklusi koje predstavljam nisu zatvorene cjeline, već se kreću, međusobno prepliću i nadovezuju. Oni teže da uspostave vezu između realnog i unutrašnjeg svijeta, prostora gdje ponekad misao nije do kraja izrečena, a boja ju je već otkrila.

Radovi iz serije Talks istražuju upravo te oblike dijaloga, verbalne i neverbalne razmjene koje se događaju na ivici. Vode simbolizuju fluidnost, promjenjivost, proces kretanja i unutrašnjeg pročišćenja. Ciklus Misli u pokretu istražuje tok misli i emocija, kao i stalnu težnju da se kroz slikarski čin, misli slože u slikovni govor  kroz  boju i formu,  da uhvati ono što izmiče logici i riječima. Na kraju, pokret nije samo tema, on je metod, iskustvo, način postojanja slike. I način na koji ja mogu da izrazim ono što želim.

MONITOR: Vaše slike odaju utisak meditacije, gotovo ritualnog procesa stvaranja. Postoji li unutrašnji narativ koji prethodi samom činu slikanja, ili se on rađa tek u fizičkom kontaktu sa platnom i bojom?

KEKOVIĆ: Proces slikanja za mene jeste svojevrsna meditacija, ali ne počinje uvijek jasno artikulisanim narativom. Unutrašnji tok misli i emocija je prisutan, ali često neuhvatljiv, više liči senzaciji nego jasnoj priči. Nekad osjećam da slike „dolaze“ iznutra kao odjek neizgovorenog, a nekad se oblikuju tek u kontaktu sa platnom, u trenutku kada boja dotakne površinu. To nije linearni proces, više je dijalog između unutrašnjih i spoljašnjih  impulsa. Ponekad sam tek poslije slikanja sposobna da prepoznam narativne koje su bile prisutni, ali nisu bile svjesno viđeni.

Platno postaje prostor gdje se misao, emocija i intuicija srijeću bez potrebe za objašnjenjem. Na primjer, u kolorističkom smislu, crvena mi omogućava da postignem suptilne ritmove i kontraste. Često se ponaša kao težište, ono sto pokreće sve ostalo oko sebe. Ona uravnotežuje, kontrira, unosi nemir, ali i vitalnost. Crvena nije statična – ona curi, izlazi iz sebe, raspada se i ponovo okuplja, stvarajući utisak unutrašnjeg previranja. Ima sposobnost da produbi prostor slike, da uvede napetost među oblicima, ali i da uspostavi balans tonova. Ona nije samo boja, ona je stanje, sabijeni trenutak sjećanja i prisutnosti. U tom smislu, slika ne ilustruje unaprijed poznatu priču, već je dio jednog procesa bivanja – trenutka kada unutrašnje postaje spoljašnje, često na načine koje ni sama ne mogu u potpunosti racionalno objasniti

MONITOR: Vaš slikarski opus oblikovao se tokom turbulentnih devedesetih i razvijao u složenom društveno-kulturnom prostoru posttranzicijskog Balkana. Koliko su te okolnosti uticale na formiranje vašeg unutrašnjeg slikarskog imperativa?

KEKOVIĆ: Turbulentne devedesete i period posttranzicije na Balkanu neizbježno su oblikovali moju senzibilnost, čak i onda kada sam to svjesno pokušavala izbjeći. Taj kontekst nosi sa sobom slojeve nesigurnosti, gubitka, traume, ali i unutrašnje snage, sve ono što ostaje kao naslijeđena težina, kao stalna pozadina svakog ličnog izraza. Upravo iz tog ambijenta haotičnih spoljašnjih okolnosti rodila se moja potreba da stvaram prostor autonomije, prostor koji nije bjekstvo, već svojevrsni otpor. Vizuelno čista umjetnost za mene nije lišena složenosti, već se bavi onim što se nalazi ispod površine i naslaga dnevne stvarnosti. To je potreba za  prostorom gdje slike ne reflektuju direktno društvene događaje, već nudi prostor kontemplacije i unutrašnjeg usklađivanja.

U tom smislu, stvaranje za mene nikada nije bilo estetsko ili distancirano, već egzistencijalno. Moj rad je odgovor na svijet koji je prečesto bio fragmentisan, glasan i prepun narativa. U njoj sam tražila čistu liniju, iskren ton, prostor u kojem se može oslušnuti ono suštinsko.

MONITOR: U Vašem radu dosljedan je otklon od trendova. Kako uspijevate da očuvate lični izraz u savremenom kontekstu koji često favorizuje konceptualnost?

KEKOVIĆ: Moj izraz se uvijek gradio iznutra, iz potrebe, a ne iz strategije. Otklon od trendova nije bio unaprijed osmišljen otpor, već prirodna posljedica toga što mi vizuelni i unutrašnji impuls diktiraju pravac rada. U savremenom kontekstu, gdje dominira konceptualnost i često se favorizuje ideja nad iskustvom. Ne bježim od savremenosti, ali vjerujem da savremenost ne mora nužno značiti konceptualni narativ, umjetnost mora  biti duboko lična. Mislim da se prepoznaje istina u radu, bez obzira na stil ili izraz. Ono što ostaje važno jeste autentičnost, da rad ne nastaje kao odgovor na trend, već kao odgovor na unutrašnji imperativ. Za mene je slika prostor koji ne mora objašnjavavati, ona treba da zrači i da diše.

MONITOR: Da li vjerujete da se apstraktna slika danas može čitati kao oblik savremenog vizuelnog mišljenja, ili je ona i dalje prvenstveno prostor intime i emocije?

KEKOVIĆ: Vjerujem da može i treba da bude čitana kao oblik savremenog vizuelnog mišljenja, što je i teorijski utemeljeno. Ona ima sposobnost da komunicira izvan jezika, da otvori prostor za složene misaone procese koji se ne izražavaju riječima, već bojom i formom. Upravo kroz intimno ona otvara prostor za složenu, višeslojnu komunikaciju, bez potrebe za doslovnim tumačenjem. U  vremenu kada smo preplavljeni direktnim porukama i narativima, apstrakcija postaje prostor slobode, prostor u kojem se vizuelno mišljenje razvija kao duboko promišljanje o svijetu i o sebi. Dakle, apstrakcija nije ni bijeg ni zatvaranje, već način da se drugačije postavi pitanje, da se promišlja kroz sliku, osjećaj i iskustvo. U tom smislu, ona ostaje savremena upravo zato što ne nudi gotove odgovore, već poziva na dijalog – sa sobom i sa onim koji gleda.

MONITOR: Koliko vam je važna reakcija publike, posebno u lokalnom kontekstu, i na koji način ona utiče na vaš dalji umjetnički razvoj?

KEKOVIĆ: Reakcija publike mi jeste važna, ali ne u smislu potvrde ili usmjerenja, već kao vid komunikacije, dijaloga između mene i onih koji gledaju. Posebno u lokalnom kontekstu, kao što su Podgorica, Budva ili širi crnogorski prostor, osjećam potrebu da rad  bude prepoznat i doživljen. Ta reakcija mi često govori ne samo o načinu na koji publika doživljava rad, već i o tome gdje se on nalazi u svom sopstvenom doživljaju savremene umjetnosti. Iako ne stvaram s namjerom da zadovoljim očekivanja, svjesna sam značaja  neposrednog susreta, on me podsjeća na korijene, na kontekst iz kojeg dolazim i u kojem radim. Ponekad reakcija publike otvori nova pitanja, osnaži određeni pravac, ili mi pokaže da slika komunicira. U tom smislu, publika nije korektiv, ali jeste odjek, a taj odjek zna biti važan impuls u procesu daljeg razvoja.

Miroslav MINIĆ
Foto: Nebojša BABIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo