Povežite se sa nama

INTERVJU

PAVLE POPOVIĆ, ARHITEKTA IZ PODGORICE: Gradove nam guta agresivni urbanizam

Objavljeno prije

na

Arhitekta Pavle Popović autor je brojnih urbanističkih projekata: Regionalnog i prostornog plana Crne Gore, Južnog Jadrana, generalnog urbanističkog plana Boke Kotorske, urbanističkog plana Montenegro – Bečići, detaljnih urbanističkih planova Igala i Tivta, opštinske zgrade u Žabljaku, Dječijeg vrtića Sunce u Nikšiću (Borbina nagrada, 1975), Tehničkih fakulteta u Podgorici (koautor – Borbina nagrada, 1977), poslovne zgrade Kombinata aluminijuma, zgrada Telenora, Skupštine Glavnog grada i Biblioteke Radosav Ljumović, detaljnih urbanističkih planova podgoričkih naselja Zagorič, Gorica C, Nova varoš, Blok VII u Staroj varoši… Dobitnik je više značajnih priznanja.

– U posljednih dvadesetak godina intenzivna izgradnja naselja, kao što su Siti kvart, Blok devet, Stari aerodrom i Tuški put u Podgorici, devastirala je ogromne zelene površine. To se dešava u ekološkoj državi. Sve je manje parkova, igrališta za djecu, sportskih terena i drugih sadržaja neophodnih za normalan urbani život ljudi.Investitori gdje god mogu zelene površine pretvaraju u stambene, jer to donosi zaradu. Ovakav način gradnje karakteriše investitorski ili agresivni urbanizam. Podgorica se uređuje po diktatu investitora, novokomponovanih bogataša. Jedan od novijih primjera je dvanaestospratnica kod Hotela Podgorica. Posljednji eklantatan primjer je isparcelisani Njegošev park za poznate investitore. A i zelenu oazu kasarne Morača hoće da pretvore u još jedan betonski kvart. Ne bi me čudilo da jednog dana na sred Trga nezavisnosti neko sagradi soliter, kaže arhitekta Popović u razgovoru za Monitor.

MONITOR: Titograd i Sombor su u bivšoj Jugoslaviji imali najviše zelenila s obzirom na svoju veličinu. Podgorica se više time odavno ne može pohvaliti?
POPOVIĆ: Nekad bilo. Gradovi treba da imaju dosta zelenila. Kako bi to trebalo da izgleda primjer može biti Kopenhagen. Više od polovine sanovništva na svijetu živi u gradovima i njihov broj se povećava. Kad gradove učinimo „zelenijim” smanjuje se nivo zagađenja vazduha, poboljšava zdravlje ljudi, u državi se uspostavlja ekološka ravnoteža… U parkovima u gradovima stanovnici provode slobodno vrijeme, što je ljudima biloška potreba. Samo da pomenem park St. Džems u Londonu, Central park u srcu Njujorka i park Golden gejt u San Francisku. A mi ih uništavamo.

MONITOR: Velika žrtva agresivnog urbanizma je i Crnogorsko primorje…
POPOVIĆ: Apsolutno. Većina gradova razvila se duž obala rijeka i mora. Obale su izvor uživanja i rekreativnosti, a kod nas se betoniraju. Tako je duž Crnogorskog primorja, a bogati investitori grade višespratnice i na obalama Morače. A godinama smo čuvali njene obale kao prirodno nasljeđe druge kategorije. Iako Podgorica može i treba da se širi disperzivno i uravnoteži, u njenom centru ili nešto dalje od njega pod zgradama nestaju zelene površine, ruše stariji objekti i umjesto njih podižu višespratnice. Pitam se, za koga se podižu tolike stambene zgrade, odakle toliki novi stanovnici i da li iko u ovoj državi vodi demografsku politiku?

MONITOR: Uništavaju se i objekti koji pripadaju kulturnom nasljeđu?
POPOVIĆ: Posljednjih nekoliko godina objekti iz kulturnog nasljeđa napadaju se i uništavaju izmjenama i dopunama detaljnih urbanističkih planova, što je rezultat novca, moći, kapitala… Uglavnom to rade isti ljudi. Interes profita ne bira sredstva. Međutim, nisu krivi in-vestitori koji svojim kapitalom nalaze lokacije, nego vlast i nadležne institucije – oni dozvoljavaju izmjene i dopune detaljnih urbanističkih planova. Uopšte se ne poštuju pravila arhitekture, a izmjene i dopune planske dokumentacije se donose i usvajaju bukvalno u podrumima, pri čemu se ignorišu sve primjedbe i stručnjaka i građana kao korisnika prostora. Na djelu je dehumanizacija arhitektonske struke i zato se devastira i kulturno nasljeđe. Novokomponovani bogataši bez obrazovanja uništavaju sve što stignu samo da sagrade ono što žele. Primjer su i podgorički hoteli Crna Gora i Podgorica – prvo arhitektonsko djelo koje je u Crnoj Gori dobilo Borbinu nagradu za arhi-tekturu. Savremeni graditelji ništa neće da urade ukoliko ono prethod-no sagrađeno ne poruše. Nemaju osjećaj odgovornosti za svoje postupke. I sad u gradovima živimo skučeno kao u kavezima.

MONITOR: Ni Udruženje KANA nije uspjelo da od njih zaštiti Hotel Podgoricu?
POPOVIĆ: Prije dvije godine Udruženje Ko ako ne arhitekt (KANA) zahtijevalo je da se Hotel Podgorica hitno stavi pod zaštitu države, a Izmijene i dopune DUP-a Rekreativno-kulturna zona na obali Morače, njegov južni dio, stavi van snage nakon ispitivanja pravne i planske utemeljenosti planskih rješenja. Traženo je i da se obustavi gradnja nebodera u blizini hotela i pronađe adekvatnija lokacija za njegovu iz-gradnju. Iz KANE su apelovali na sve relevantne institucije – CANU, In-ženjersku komoru, Arhitektonski fakultet, kao i na nevladine organizaci-je i strukovna uruženja, da im se pridruže kampanji u zaštiti Hotela Podgorica. Uzalud.

MONITOR: Kako spriječiti devastiranje prostora?
POPOVIĆ: Moramo, kao struka i vlast, mislim prije svega na urbanističke službe, zustaviti devastaciju Podgorice i svih gradova u kojima se to dešava, i korjenito promijeniti odnos prema prostoru. To važi kako za arhitekte tako i za investitore i nadležne državne i opštinske službe, a i za građane koji ne smiju da se ponašaju indiferentno. Urbanističke službe treba da štite standarde arhitekture. Jedino tako, kad govorimo o Podgorici, možemo ponovo oživjeti njen duh, sačuvati njen lik i njenim stanovnicima obezbijediti ugodan i sadržajan život. Neophodno je konzervirati sadašnje stanje i donijeti ozbiljnu strategiju razvoja Podgorice, poštujući kodeks struke – estetiku i toponime, usmjeriti Podgoricu na obale rijeka i sve obogatiti kulturnim sadržajima. Pojas uz Moraču bio je velika šansa Podgorice, ali i on se ubrzano devastira izgradnjom višespratnica.

MONITOR: Po svoj prilici ista sudbina mogla bi zadesiti i Skadarsko jezero?
POPOVIĆ: Skadarsko jezero je jedan od naših najvećih resursa turističke ponude po ljepoti i kao prirodno nasljeđe prve kategorije. Dio oko jezera treba urediti znatno drugačije i strogo zabraniti namjere onih koji bi da betoniraju taj park prirode.

MONITOR: Ima i pozitivnih primjera. Stručnjaci kažu da se zgrada Skupštine opštine Podgorice odlično uklopila u tkivo grada.
POPOVIĆ: Projektovanje glavnog gradskog trga staro je koliko i Podgorica. Raspisivani su konkursi, naručivani planovi i projekti, učestvovali su brojni domaći i strani stručnjaci, bilo je mnogo urbanističko-arhitektonskih predloga. Današnji Trg nezavisnosti je izgradnjom zgrade gradskog parlamenta, uz ranije rekonstruisanu gradsku biblioteku, konačno, doživio ambijentalno uravnoteženje. Predviđena je njegova rekonstrukcija sa velikim satom koji bi dominirao trgom,ali to je stvar vremena i prostora.

MONITOR: Ne bi se reklo da se arhitekte energično suprotstavljaju onima koji gradnjom ugrožavaju prostor i mijenjaju identitet gradova?
POPOVIĆ: Da li smo se mi arhitekte kao esnaf pokazali dovoljno odgovornim prema očuvanju neponovljive prirodne ljepote Crne Gore? Nijesmo! Esnaf nije podigao struku na takav nivo da može da utiče na politiku i želje novih investitora. Kako rekoh, arhitektonska megalomanija ruši staro da sagradi novo. Ne smije se olako mijenjati identitet grada brsanjem svega što je bilo sagrađeno.

MONITOR: Kažete da se i građani moraju više angažovati kad je riječ o gradnji objekata?
POPOVIĆ: Građani se moraju uključiti u donošenje odluka o izgradnji stambenih zgrada i ostalih objekata u gradovima. Međutim nema dijaloga u okviru naše struke i građana. U toku je velika nebriga prema ljudima. Loša kaldrma je hladno oružje za lomljenje nogu građanima.

Budvi je drastično izmijenjen identitet

MONITOR: U Budvi je počinjena najveća urbana devastacija prostora, pravi, ako se to tako može reći, urbanistički zločin?
POPOVIĆ: Budva, koja slovi za metropolu crnogorskog turizma, je drastičan primjer kako je intenzivni urbanizan ubrzano i nekontrolisano progutao sve njene prostore i izmijenio joj identitet. Vlast je bila nemoćna da u tome spriječi agresivne graditelje i pritisak raznih investitora, a ništa im nisu mogle ni asocijacije arhitekata i drugih straučnjaka. U Budvi sam projektovao naselje pod Dubovicom gdje je pješak car prostora. Projektovao sam i zgradu Autobuske stanice. A kad govorim o Budvi onda se moram osvrnuti i na to zašto nije uspio projekat Južni Jadran, gdje sam bio u svojstvu eksperta. Sjećam se da je i Tito pohvalio taj projekat i rekao neka vam to bude zakon. Taj plan bio je jako dobro koncipiran, a prvo njegovo urušavanje bila je uzurpacija, i danas sporna, prostora za Budvanski sajam, koji je zauzeo najatraktivniji dio Slovenske plaže. Plan je, možete zamisliti – promijenio tadašnji predsjednik opštine.

Arhitektura je umjetnost prostora

MONITOR: Kakva je uloga arhitekata u očuvanju prostora od nekontrolisane urbanizacije?
POPOVIĆ: Urbanisti i arhitekte, koji se bave izgradnjom pojedinih fragmenata grada, treba da se drže pravila i kodeksa značajne, rekao bih, umjetničke djelatnosti kakva je gradnja u prostoru. Arhitektura je umjetnost prostora i prevazilazi sve druge forme umjetničkog izražavanja. Ahitekta mora da odgovara za kvalitet prostora i da uspostavi balans između prirode i čovjeka. Svijet arhitekture ne može se posmatrati samo sa aspekta fizičke nego i sa psihološke funkcionalnosti. Danas je Crna Gora prostor koji arhitektama, ali ne samo njima, nameće i pitanje koliko čovjek ugrožava prostor i gdje je balans između njega i prirode.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo