Povežite se sa nama

INTERVJU

PAVLE POPOVIĆ, ARHITEKTA IZ PODGORICE: Gradove nam guta agresivni urbanizam

Objavljeno prije

na

Arhitekta Pavle Popović autor je brojnih urbanističkih projekata: Regionalnog i prostornog plana Crne Gore, Južnog Jadrana, generalnog urbanističkog plana Boke Kotorske, urbanističkog plana Montenegro – Bečići, detaljnih urbanističkih planova Igala i Tivta, opštinske zgrade u Žabljaku, Dječijeg vrtića Sunce u Nikšiću (Borbina nagrada, 1975), Tehničkih fakulteta u Podgorici (koautor – Borbina nagrada, 1977), poslovne zgrade Kombinata aluminijuma, zgrada Telenora, Skupštine Glavnog grada i Biblioteke Radosav Ljumović, detaljnih urbanističkih planova podgoričkih naselja Zagorič, Gorica C, Nova varoš, Blok VII u Staroj varoši… Dobitnik je više značajnih priznanja.

– U posljednih dvadesetak godina intenzivna izgradnja naselja, kao što su Siti kvart, Blok devet, Stari aerodrom i Tuški put u Podgorici, devastirala je ogromne zelene površine. To se dešava u ekološkoj državi. Sve je manje parkova, igrališta za djecu, sportskih terena i drugih sadržaja neophodnih za normalan urbani život ljudi.Investitori gdje god mogu zelene površine pretvaraju u stambene, jer to donosi zaradu. Ovakav način gradnje karakteriše investitorski ili agresivni urbanizam. Podgorica se uređuje po diktatu investitora, novokomponovanih bogataša. Jedan od novijih primjera je dvanaestospratnica kod Hotela Podgorica. Posljednji eklantatan primjer je isparcelisani Njegošev park za poznate investitore. A i zelenu oazu kasarne Morača hoće da pretvore u još jedan betonski kvart. Ne bi me čudilo da jednog dana na sred Trga nezavisnosti neko sagradi soliter, kaže arhitekta Popović u razgovoru za Monitor.

MONITOR: Titograd i Sombor su u bivšoj Jugoslaviji imali najviše zelenila s obzirom na svoju veličinu. Podgorica se više time odavno ne može pohvaliti?
POPOVIĆ: Nekad bilo. Gradovi treba da imaju dosta zelenila. Kako bi to trebalo da izgleda primjer može biti Kopenhagen. Više od polovine sanovništva na svijetu živi u gradovima i njihov broj se povećava. Kad gradove učinimo „zelenijim” smanjuje se nivo zagađenja vazduha, poboljšava zdravlje ljudi, u državi se uspostavlja ekološka ravnoteža… U parkovima u gradovima stanovnici provode slobodno vrijeme, što je ljudima biloška potreba. Samo da pomenem park St. Džems u Londonu, Central park u srcu Njujorka i park Golden gejt u San Francisku. A mi ih uništavamo.

MONITOR: Velika žrtva agresivnog urbanizma je i Crnogorsko primorje…
POPOVIĆ: Apsolutno. Većina gradova razvila se duž obala rijeka i mora. Obale su izvor uživanja i rekreativnosti, a kod nas se betoniraju. Tako je duž Crnogorskog primorja, a bogati investitori grade višespratnice i na obalama Morače. A godinama smo čuvali njene obale kao prirodno nasljeđe druge kategorije. Iako Podgorica može i treba da se širi disperzivno i uravnoteži, u njenom centru ili nešto dalje od njega pod zgradama nestaju zelene površine, ruše stariji objekti i umjesto njih podižu višespratnice. Pitam se, za koga se podižu tolike stambene zgrade, odakle toliki novi stanovnici i da li iko u ovoj državi vodi demografsku politiku?

MONITOR: Uništavaju se i objekti koji pripadaju kulturnom nasljeđu?
POPOVIĆ: Posljednjih nekoliko godina objekti iz kulturnog nasljeđa napadaju se i uništavaju izmjenama i dopunama detaljnih urbanističkih planova, što je rezultat novca, moći, kapitala… Uglavnom to rade isti ljudi. Interes profita ne bira sredstva. Međutim, nisu krivi in-vestitori koji svojim kapitalom nalaze lokacije, nego vlast i nadležne institucije – oni dozvoljavaju izmjene i dopune detaljnih urbanističkih planova. Uopšte se ne poštuju pravila arhitekture, a izmjene i dopune planske dokumentacije se donose i usvajaju bukvalno u podrumima, pri čemu se ignorišu sve primjedbe i stručnjaka i građana kao korisnika prostora. Na djelu je dehumanizacija arhitektonske struke i zato se devastira i kulturno nasljeđe. Novokomponovani bogataši bez obrazovanja uništavaju sve što stignu samo da sagrade ono što žele. Primjer su i podgorički hoteli Crna Gora i Podgorica – prvo arhitektonsko djelo koje je u Crnoj Gori dobilo Borbinu nagradu za arhi-tekturu. Savremeni graditelji ništa neće da urade ukoliko ono prethod-no sagrađeno ne poruše. Nemaju osjećaj odgovornosti za svoje postupke. I sad u gradovima živimo skučeno kao u kavezima.

MONITOR: Ni Udruženje KANA nije uspjelo da od njih zaštiti Hotel Podgoricu?
POPOVIĆ: Prije dvije godine Udruženje Ko ako ne arhitekt (KANA) zahtijevalo je da se Hotel Podgorica hitno stavi pod zaštitu države, a Izmijene i dopune DUP-a Rekreativno-kulturna zona na obali Morače, njegov južni dio, stavi van snage nakon ispitivanja pravne i planske utemeljenosti planskih rješenja. Traženo je i da se obustavi gradnja nebodera u blizini hotela i pronađe adekvatnija lokacija za njegovu iz-gradnju. Iz KANE su apelovali na sve relevantne institucije – CANU, In-ženjersku komoru, Arhitektonski fakultet, kao i na nevladine organizaci-je i strukovna uruženja, da im se pridruže kampanji u zaštiti Hotela Podgorica. Uzalud.

MONITOR: Kako spriječiti devastiranje prostora?
POPOVIĆ: Moramo, kao struka i vlast, mislim prije svega na urbanističke službe, zustaviti devastaciju Podgorice i svih gradova u kojima se to dešava, i korjenito promijeniti odnos prema prostoru. To važi kako za arhitekte tako i za investitore i nadležne državne i opštinske službe, a i za građane koji ne smiju da se ponašaju indiferentno. Urbanističke službe treba da štite standarde arhitekture. Jedino tako, kad govorimo o Podgorici, možemo ponovo oživjeti njen duh, sačuvati njen lik i njenim stanovnicima obezbijediti ugodan i sadržajan život. Neophodno je konzervirati sadašnje stanje i donijeti ozbiljnu strategiju razvoja Podgorice, poštujući kodeks struke – estetiku i toponime, usmjeriti Podgoricu na obale rijeka i sve obogatiti kulturnim sadržajima. Pojas uz Moraču bio je velika šansa Podgorice, ali i on se ubrzano devastira izgradnjom višespratnica.

MONITOR: Po svoj prilici ista sudbina mogla bi zadesiti i Skadarsko jezero?
POPOVIĆ: Skadarsko jezero je jedan od naših najvećih resursa turističke ponude po ljepoti i kao prirodno nasljeđe prve kategorije. Dio oko jezera treba urediti znatno drugačije i strogo zabraniti namjere onih koji bi da betoniraju taj park prirode.

MONITOR: Ima i pozitivnih primjera. Stručnjaci kažu da se zgrada Skupštine opštine Podgorice odlično uklopila u tkivo grada.
POPOVIĆ: Projektovanje glavnog gradskog trga staro je koliko i Podgorica. Raspisivani su konkursi, naručivani planovi i projekti, učestvovali su brojni domaći i strani stručnjaci, bilo je mnogo urbanističko-arhitektonskih predloga. Današnji Trg nezavisnosti je izgradnjom zgrade gradskog parlamenta, uz ranije rekonstruisanu gradsku biblioteku, konačno, doživio ambijentalno uravnoteženje. Predviđena je njegova rekonstrukcija sa velikim satom koji bi dominirao trgom,ali to je stvar vremena i prostora.

MONITOR: Ne bi se reklo da se arhitekte energično suprotstavljaju onima koji gradnjom ugrožavaju prostor i mijenjaju identitet gradova?
POPOVIĆ: Da li smo se mi arhitekte kao esnaf pokazali dovoljno odgovornim prema očuvanju neponovljive prirodne ljepote Crne Gore? Nijesmo! Esnaf nije podigao struku na takav nivo da može da utiče na politiku i želje novih investitora. Kako rekoh, arhitektonska megalomanija ruši staro da sagradi novo. Ne smije se olako mijenjati identitet grada brsanjem svega što je bilo sagrađeno.

MONITOR: Kažete da se i građani moraju više angažovati kad je riječ o gradnji objekata?
POPOVIĆ: Građani se moraju uključiti u donošenje odluka o izgradnji stambenih zgrada i ostalih objekata u gradovima. Međutim nema dijaloga u okviru naše struke i građana. U toku je velika nebriga prema ljudima. Loša kaldrma je hladno oružje za lomljenje nogu građanima.

Budvi je drastično izmijenjen identitet

MONITOR: U Budvi je počinjena najveća urbana devastacija prostora, pravi, ako se to tako može reći, urbanistički zločin?
POPOVIĆ: Budva, koja slovi za metropolu crnogorskog turizma, je drastičan primjer kako je intenzivni urbanizan ubrzano i nekontrolisano progutao sve njene prostore i izmijenio joj identitet. Vlast je bila nemoćna da u tome spriječi agresivne graditelje i pritisak raznih investitora, a ništa im nisu mogle ni asocijacije arhitekata i drugih straučnjaka. U Budvi sam projektovao naselje pod Dubovicom gdje je pješak car prostora. Projektovao sam i zgradu Autobuske stanice. A kad govorim o Budvi onda se moram osvrnuti i na to zašto nije uspio projekat Južni Jadran, gdje sam bio u svojstvu eksperta. Sjećam se da je i Tito pohvalio taj projekat i rekao neka vam to bude zakon. Taj plan bio je jako dobro koncipiran, a prvo njegovo urušavanje bila je uzurpacija, i danas sporna, prostora za Budvanski sajam, koji je zauzeo najatraktivniji dio Slovenske plaže. Plan je, možete zamisliti – promijenio tadašnji predsjednik opštine.

Arhitektura je umjetnost prostora

MONITOR: Kakva je uloga arhitekata u očuvanju prostora od nekontrolisane urbanizacije?
POPOVIĆ: Urbanisti i arhitekte, koji se bave izgradnjom pojedinih fragmenata grada, treba da se drže pravila i kodeksa značajne, rekao bih, umjetničke djelatnosti kakva je gradnja u prostoru. Arhitektura je umjetnost prostora i prevazilazi sve druge forme umjetničkog izražavanja. Ahitekta mora da odgovara za kvalitet prostora i da uspostavi balans između prirode i čovjeka. Svijet arhitekture ne može se posmatrati samo sa aspekta fizičke nego i sa psihološke funkcionalnosti. Danas je Crna Gora prostor koji arhitektama, ali ne samo njima, nameće i pitanje koliko čovjek ugrožava prostor i gdje je balans između njega i prirode.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo