Povežite se sa nama

INTERVJU

ZORAN RAKOČEVIĆ, REŽISER: Čudesa od tri groša

Objavljeno prije

na

Pozorišni reditelj Zoran Rakočević za Monitor govori o internacionalnom festivalu alternativnog teatra Korifej koji se od 2014. godine svakog ljeta održava u Kolašinu.

MONITOR: Narednih dana Kolašin će živnuti. Ovogodišnji festival alternativnog teatra ,,Korifej” donosi niz pažljivo odabranih sadržaja za sve uzraste. Na šta ste posebno ponosni kada je organizacija i program u pitanju?
RAKOČEVIĆ: Najviše sam ponosan na meštriju da od tri groša ovdje pravimo čudesa. Na festivalu će ove godine igrati predstave iz 12 država. Dovodimo u Kolašin predstave i performanse iz Rusije, Španije, Litvanije, Češke… da ne nabrajam dalje. Učesnici se odlučuju za naš festival jer žele da otkriju Crnu Goru, pa skoro svaka trupa dođe na malo duži boravak, vide planine, budu na moru… A tu su i brojni prateći programi, filmske večeri, izložbe, instalacije i što je najvažnije – radionice!

Ponosan sam i na činjenicu i da Korifej sa još nekoliko festivala koji se uporedo tokom ljeta dešavaju, ne ponižava svoje sugrađane dovođenjem turbo folk zvijezda kao što se radi u nekim susjednim opštinama. Ako je to u redu, onda se žarko zalažem za neku zakonsku intervenciju u kulturi.

MONITOR: Znamo kolika su izdvajanja za kulturne sadržaje u Crnoj Gori. Kako Vaša ekipa uspijeva zaokružiti priču oko ,,Korifeja”?
RAKOČEVIĆ: Ne postoji neki obrazac. Prva tri izdanja Korifeja finansirali su ljudi iz NVO Društvo prijatelja Kolašina. Ove godine su najviše pomogli Ministartsvo kulture putem redovnog konkursa, Opština Kolašin i još nekoliko institucija i firmi. Ranije smo u Kasarni na Brezi smještali sve učesnike, ali je ta velikodušnost ove godine izostala, tako da smo bili prepušteni izazovu da smjestimo i hranimo oko 120 učesnika u trajanju od dva do šet dana. Gdje ćemo naredne godine naći novac, i hoćemo li uopšte, ne znam, ali smatram da je Korifej zaslužio institucionalizaciju i bezbrižniju budućnost, i da ne treba da zavisi od toga da li nas nekolicina opet želimo da ,,upiremo” da se desi.

MONITOR: Koliko Crna Gora uopšte pruža mladim dramskim umjetnicima?
RAKOČEVIĆ: Pripadam vrlo rijetkoj struci, pa mi je teško da generalizujem, čak i u opsegu dramske umjetnosti. U Crnoj Gori ima manje od 10 pozorišnih reditelja. Ja završavam studije kroz mjesec, dva. Mislim da mi je do sada dovoljno pruženo, ali znam i da nigdje nijesam iznevjerio.

MONITOR: Uradili ste predstavu ,,Pometnje pitomca Terlesa”, po romanu Roberta Muzila u produkciji ATAK-a. Kakva su iskustva za ovih nešto više od godinu dana života predstave? Čini se da ovaj tekst dobro komunicira sa našim podnebljem i vremenom?
RAKOČEVIĆ: Ta predstava ima smisla, iako je monodrama kao forma vratolomno klizav teren. Htio sam da se bavim mladim ljudima koji zbog svojih unutarnjih psiholoških konflikata, podrivenih porodičnim i društvenim konformitetima, izdušuju nasiljem. Današnji junoša „Terles” misli da može da izbatina svoju podsvijest, i da ide da mirno spava, a ta podsvijest koja ga latentno obuzima i raspaljuje, čeka ga na jastuku. Tu kukavicu, kakve svakodnevno gledam na ulicama, treba da sažalijevamo kad se najmanje nada, ali ne smijemo da joj oprostimo.

MONITOR: Kako ste se odlučili da roman pretočite u monodramu?
RAKOČEVIĆ: Roman je adaptirao Vasko Raičević, a ideja da se napravi predstava potiče od ekipe ATAK-a, koja je meni tad ponudila saradnju. Gledao sam ranije jednu drugačiju inscenaciju koja mi se niije uopšte svidjela. Mislim da je Terles lik koji zaslužuje monodramu. Napisan je u vrijeme nastanka velikih metamorfoza u sferi nauke, prije svega psihoanalize, koja su razorila dotadašnje književno nasljeđe.

MONITOR: Jedan od Vaših posljednjih radova je i novo čitanje ,,Tre sorele”. Kakva su iskustva i koliko je predstava drugačija od svojih prethodnika?
RAKOČEVIĆ: Tre sorelle, tekst Steva Koprivice, predstavljaju omaž čuvenoj bokeškoj legendi, ali tematski su jedno bogato štivo koje se obračunava sa malograđanskim zatupljenostima koje i danas uvelike gaje crnogorske kuće u odnosu na sredinu, porodicu i ženu. Svakako je bolje i ljepše biti lud nego biti dio tog sistema razmišljanja. Ne bih rekao da se u ovom slučaju radi o novom čitanju, koliko o novoj krvi koja je aktuelizovala te fenomene.

MONITOR: Osnovne i specijalističke studije pozorišne režije završili ste predstavama ,,Ukroćena goropad”, odnosno ,,Gospođica Julija”. Predstave su producirale profesionalne kuće, tj. nijesu ostale u okvirima ispita. Kakav je život tih predstava?
RAKOČEVIĆ: Šekspirovu Goropad sam adaptirao zajedno sa Jovanom Bojović, dramaturškinjom, a premijera je izvedena na Grad teatru Budva, u koprodukciji CNP-a. Novi ambijent, plaža Ričardova glava, deep elektro zvuk i jedna pomahnitala nezasita društvena travestija sloja koji sve više uzima maha. Predstava se nažalost ove godine ne igra na reperoaru Grad teatra, nijesam obaviješten zašto. A Gospođica Julija, višeslojan Strindbergov tekst, koji otvara nutrine fatalno privlačnih ljudi i osujećuje njihova klasna predubjeđenja, tek je izašla u formi ispita i biće na repertoaru male scene CNP-a, koji mi je, za kraj studija, više nego izašao u susret i ponudio svoje produkcijske snage.

MONITOR: Kao reditelj počeli ste u Kolašinskom amaterskom pozorištu, da bi tek nakon toga upisali studije na Cetinju. Kako sada izgledaju uspjesi koje ste ostvarili sa KLAP-om?
RAKOČEVIĆ: Bajno. Na primjer, siguran sam da bih danas na isti način postavio komad Orkestar Titanik, koji je tada osvojio brojne festivale i kritike po bivšoj Jugoslaviji. Znam da sam napredovao i priveo se opakom zanatu, ali tu predstavu ne dam! A KLAP opstaje i dalje. Do sada se iz krila te male pozorišne družine iškolovalo četvoro profesionalnih glumaca, a peti je ove godine položio prijemni. To, kada se statistički sagledaju stvari, nema ni jedan grad u Crnoj Gori. To je kapital.

MONITOR: Prije upisa na akademiju završili ste Fakultet političkih nauka. Otkud ta tranzicija?
RAKOČEVIĆ: Nakon shvatanja da u ovoj zemlji stvari ne funkcionišu kako treba i da je za istinsku tranziciju društva potrebno vremena koliko jedan ljudski život ne može da uspije da doživi, moja lična tranzicija se desila potpuno prirodno. Ne osjećam da sam gubio vrijeme na svoje prethodno zanimanje, koje mi je donijelo sjajna iskustva, već znam da sam narastao.

 

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo