Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr Danko Obradović, redovni profesor molekularne biologije i genetike na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta Crne Gore: Svi ljudi u svijetu vode isto porijeklo

Objavljeno prije

na

MONITOR: Često se govori o iznenađujućim otkrićima kad je riječ o DNK analizama u okviru velikog svjetskog projekta o porijeklu stanovništva. Otkud toliko interesovanje?
OBRADOVIĆ: Danas se mnogo govori o DNK analizama koje omogućavaju da se upoređivanjem nekih specifičnih sekvenci molekula DNK odredi sličnost između jedinki i raznim analizama izvedu neki zaključci. Takva istraživanja mogu imati značaja za nauku kada se radi o izučavanju evolucije čoveka ili nekih drugih organizama, a mogu imati značaja eventualno i za istoričare, ako omogućavaju da se prati kretanje naroda u toku istorije, kako bi se eventualno došlo do zaključaka o nekim istorijskim događajima. Međutim, većinu ljudi danas zanima odgovor na pitanje od koga oni vode poreklo. Takvo pitanje nema nikakvog smisla. Ja im mogu dati odmah odgovor i bez ikakvih istraživanja. Svi ljudi u svetu vode isto poreklo i svi su bliži ili dalji rođaci. Često čujem kako ljudi, i to ne samo laici, već često i ljudi od struke, kažu da vode poreklo od nekog ko se doselio desetak ili dvadesetak generacija unazad iz neke druge oblasti ili zemlje. Ovakve konstatacije su besmislene ako se uzme u obzir da je u periodu do 10 generacija unazad on imao oko 1000 predaka, a u periodu do 20 generacija unazad oko 1.000.000, a on uzima u obzir samo jednog od njih, a druge zanemaruje. Ti preci su obično došli iz raznih krajeva sveta i pripadali su raznim etničkim grupama, pa i svako od nas vodi poreklo od ljudi iz raznih delova sveta. Genetske analize upravo i pokazuju da narodi koji žive u nekoj zemlji su u manjoj ili većoj meri slični maltene sa svim drugim narodima širom sveta. Da bi laici shvatili kolika je utopija tragati za svojim poreklom treba prethodno da pojasnim neke činjenice.

Danas u svetu živi oko sedam milijardi ljudi. To je zastrašujuća cifra ako se uzme u obzir veličina ljudske populacije u prošlosti. Tolika populacija u perspektivi onemogućava čoveku da racionalno koristi prirodne resurse na planeti i time ugrožava druge životinjske i biljne vrste, kao i sopstvenu egzistenciju. Nauka procenjuje da je pre oko 10.000 godina na čitavoj planeti živelo samo oko milion do deset miliona stanovnika. Analizom molekula DNK i proračunom naučnici su došli do zaključka da je efektivna ljudska populacija vrste homo sapiens (savremeni čovek) u toku svoje istorije u jednom momentu bila samo oko neverovatnih 10.000 – 100.000 jedinki, pa je pravo čudo da je ljudska vrsta uspela da opstane. Populacija je rasla sa razvojem nauke i mogućnostima čoveka da stvori dovoljno materijalnih sredstava za egzistenciju veće populacije, pa je sa industrijskom revolucijom (pre oko 300 godina) počela da vrtoglavo raste.

MONITOR: Šta je još zanimljivo iz daleke prošlosti?
OBRADOVIĆ: Pre 2000 godina živelo je ne više od oko 300 miliona ljudi, toliko je bilo i pre 1000 godina, da bi pre 500 godina bilo oko 500 miliona, pre 200 godina je bilo oko milion ljudi, pre 100 godina oko 1,7 miliona, a pre samo 50 godina oko 3,5 miliona. Zastrašujuća je činjenica da danas na planeti verovatno ima više živih ljudi nego što ima mrtvih, ako bi prebrojali sve mrtve koji su postojali od nastanka savremenog čoveka (homo sapiens je nastao pre oko 150.000-200.000 godina) pa do danas. Naučnici smatraju da bi na zemlji broj ljudi trebalo da bude oko 50 puta manji da bi se prirodni resursi racionalno koristili i da bi čovek i druge životinjske i biljne vrste mogle dugoročno opstati, što znači da je planeta enormno prenaseljena.

Ako uzmemo u obzir da je svako od nas u periodu do 10 generacija unazad imao oko 1000 predaka, do 20 generacija unazad trebalo bi da ima oko milion predaka, do 30 generacija unazad oko miljardu predaka, a do 40 generacija unazad oko 1000 milijardi predaka (možemo smatrati da na svakih 100 godina ima oko 4-5 generacija). Hiljadu milijardi ljudi, koliko bi trebalo svako od nas teorijski da je imao predaka u periodu do 40 generacija unazad, nikada nije živelo na planeti, pa to ukazuje da je svako od nas u prošlosti imao zajedničke pretke sa drugim ljudima ne jednom, već mnogo puta. Vidimo da se geni kroz populaciju šire velikom brzinom. Ovo znači da ukoliko jedan Kinez dođe da živi u Crnu Goru i ostavi potomstvo, svaki Crnogorac može teorijski naslediti neki njegov gen za manje od 20 generacija, a ukoliko se Crnogorac naseli u Kinu, onda će svaki Kinez naslediti neki Crnogorčev gen za oko 30 generacija, a za samo oko 35 generacija geni svakog čoveka na planeti (ukoliko je populacija na nivou sadašnje – oko sedam milijardi) se mogu preneti na sve druge stanovnike planete koji će živeti posle 35 generacija, odnosno svačiji geni će biti potpuno pomešani sa genima svih drugih ljudi na planeti, kao kada se meša špil karata za poker.

MONITOR: I pored toga mnogi ljudi tragaju za porijeklom…
OBRADOVIĆ: S obzirom na to da je broj ljudi na planeti u prošlosti bio daleko manji nego sada, jasno je da je cirkulacija gena bila i mnogo brža tamo gde je bilo migracije stanovništva. Ta migracija je bila između pojedinih jako udaljenih delova sveta dosta ograničena zbog geografskih prepreka i nerazvijenih sredstava transporta, ali danas kada ljudi cirkulišu širom sveta geni putuju nesmetano velikom brzinom. Određene razlike kod ljudi koje su nastale kao prilagođavanje na različite uslove života (boja kože, boja kose, telesna veličina itd.) predstavljaju samo razlike kod ljudi u određenom uskom segmentu, a kada se upoređuju razlike, moraju se uzeti svi geni u celini. Tako, sećam se kada sam ja bio student, moj profesor genetike je govorio o jednoj studiji koja je pokazala da analizom proteina (koji su proizvodi gena) kod jedne grupe Nemaca i crnaca iz Afrike utvrđene su manje razlike na tim genima nego kod te iste grupe Nemaca i druge grupe Nemaca iz drugog regiona Nemačke.

Danas postoji dosta komercijalnih firmi u svetu koje pojedincima uslužno vrše analize njihovog porekla za novčanu nadoknadu. S obzirom na činjenice koje sam izneo, te analize nemaju nekog smisla i reklamiraju se uglavnom iz finansijskih razloga radi sticanja profita.

MONITOR: Često se polemiše i o porijeklu Crnogoraca. Kako to komentarišete?
OBRADOVIĆ: Odgovarajući na prethodno pitanje dao sam u dobroj meri odgovor i na ovo pitanje, odnosno da je besmisleno sa genetskog aspekta tragati za svojim poreklom.

MONITOR: Šta najviše utiče na karakter ljudi: okolina, geni, vaspitanje…
OBRADOVIĆ: Istraživanja se najviše vrše na jednojajčanim blizancima, pošto su oni genetski identični, pa se prate razlike u osobinama kod njih i eventualno pripisuju uticaju okoline. Međutim, odgovora na ovo pitanje nauka za sada nema. Moguće je možda i da je procenat uticaja gena i okoline na osobine u svakom konkretnom slučaju, kod svake jedinke, jako različit.

MONITOR: Koje osobine nasljeđujemo od predaka?
OBRADOVIĆ: Nasleđujemo sve ono što definišu geni, a koliko na neku jedinku utiču geni, a koliko okolina, za sada se ne zna. Uobičajena je pojava da se neke osobine neće ispoljiti kod potomka u narednoj generaciji, već da se ispolje tek posle nekoliko, pa čak i tek posle više desetina generacija. Te osobine ne moraju biti samo izgled, već, nažalost, može biti i neka bolest.

MONITOR: Prema naučnim istraživanjima neke karakterne osobine stičemo s godinama, a neke su već zapisane u našoj DNK. Šta pokazuju Vaša istraživanja?
OBRADOVIĆ: Kao što sam već rekao, niko nije do sada odgovorio na pitanje koliki je udeo osobina koje su nasleđene preko DNK, a koliki udeo onih koje su stečene pod uticajem okoline u toku života.

MONITOR: Bogato istraživačko iskustvo stekli ste u inostranstvu radeći u SAD, Kanadi, Rusiji… Kakvi su uslovi da to primijenite u Crnoj Gori?
OBRADOVIĆ: Jako loši. Za molekularnu biologiju su potrebna jako velika materijalna ulaganja.

MONITOR: Vi ste jedini u Crnoj Gori razvili metodu za detekciju bakterije Ervinia amylovora kod biljaka, koja je postala standard u pedeset zemalja svijeta. Šta omogućava primjena te metode, kakve su njene prednosti?
OBRADOVIĆ: Omogućava da se brzo i pouzdano utvrdi prisustvo te bakterije, a to je potrebno jer se radi o biljnoj bolesti koja se suzbija urgentnim uništavanjem delova biljke ili najčešće cele biljke, kako bi se suzbilo širenje zaraze. Zato se mora brzo i pouzdano utvrditi postojanje bakterije, kako se ne bi greškom uništile zdrave plantaže.

Od ovce Doli do zuba

MONITOR: Godinama se govori o tome da su naučnici vrlo blizu toga da na vještački način čovjeku nadoknade neki prirodan organ, na primjer izgubljenu ruku, nogu ili zub. Dokle su stigli?
OBRADOVIĆ: Sve dok 1997. godine ovca Doli nije bila klonirana, naučnici nisu znali odgovor na pitanje da li se geni mogu reprogramirati. Reprogramiranje gena je osnov za regeneraciju, odnosno stvaranje organa. Poznati nemački nobelovac Hans Špeman je 1938. godine zamislio eksperiment kloniranja sa ciljem da se da odgovor na ovo pitanje. Kloniranjem odrasle životinje dokazano je da se geni mogu reprogramirati, a time se i teorijski pokazalo da bi se mogli regenerisati organi. Danas se razvijaju metode da se to i postigne, a verovatno će zub biti prvi organ koji će se regenerisati pomoću stem ćelija. Po nekim predviđanjima to bi moglo da se desi možda i u narednih nekoliko godina. Samo je pitanje vremena kada će moći da se regenerišu i drugi organi. Potrebno je naći način da se izvrši uspešno reprogramiranje gena i pokretanje onih gena koji su odgovorni za formiranje datog organa.

MONITOR: Da li će to dovesti i do produžetka ljudskog života o čemu se toliko sanja?
OBRADOVIĆ: Jedan od teorijski mogućih načina da se produži život je i primena stem ćelija.

Fenomen naučnika iz prirodnih nauka

MONITOR: Kakvi su uslovi u Crnoj Gori za naučna istraživanja?
OBRADOVIĆ: Uslovi zavise od ulaganja u određenu naučnu oblast. U prirodne nauke i tehniku je potrebno mnogo više materijalnih ulaganja nego u društvene nauke. Međutim, mi imamo jedan fenomen u Crnoj Gori, a to je da upravo naučnici iz oblasti prirodnih nauka, bez obzira na jako mala ulaganja, imaju najviše naučnih radova publikovanih u prestižnim naučnim časopisima, a naučnici iz društvenih nauka najmanje.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MARIJA POPOVIĆ KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE:  Svi se plaše izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbora se plaše svi. Oni koji pokušavaju održati postojanje 43. Vlade žele da raznim oblicima partijskih djelovanja poboljšaju svoju poziciju, a onda i zadobiju što veću podršku. Neki podgrijavanjem nacionalizma žele povratiti svoje biračko tijelo, dok drugi populizmom, zadobijaju sve veće simpatije onih koji su u raznim rascjepima odavno zaboravljeni, najviše u ekonomskom smislu

 

MONITOR: Uz političku i institucionalnu krizu koje se ne rješavaju, sve je manje ministara u tehničkoj Vladi, nakon što je ministarka evropskih integracija podnijela ostavku. Kako to komentarišete?  

POPOVIĆ KALEZIĆ: Institucionalna, pravna i politička kriza dovodi do rasipanja pa i unutar 43. Vlade, koju ne bismo mogli nazvati tehničkom, ali bi bilo dobro da u neko dogledno vrijeme, dođe do formiranja takve, koja će služiti za prevazilaženje trenutnih, najnužnijih problema, i koja će uspjeti pripremiti valjano pravno i institucionalno tlo za raspisivanje i održavanje izbora.

Trenutna Vlada je najviše zadobila povjerenje i mogućnost djelovanja, upravo zbog obećanja da će izvršavati zadatake iz evropske agende, a sve u cilju zatvaranja poglavlja i što bržeg priključenja EU. Nažalost, nijesmo imali prilike vidjeti da se krenulo u tom pravcu, pa se umjesto reformi izbornog zakonodavstva i pravosuđa, krenulo ka drugim ciljevima, poput zaključenja Temeljnog ugovora, predstavljanja plana (bez plana) Otvorenog Balkana, a onda i pripreme zarad održavanja popisa stanovništva. Podnošenje ostavke ministarke evropskih integracija, gospođe Marović, koja je zauzimala tri visoke pozicije unutar vladajuće skupine, od već navedene  funkcije, preko glavne pregovaračice do potpredsjednice Vlade, budi sumnju na skretanje sa evropskog puta, pogotovo što je u svojim navodima i objavljenoj analizi bila eksplicitna u stavu da se ne slaže oko ideje Otvorenog Balkana, smatrajući da nije jasno šta Crna Gora dobija tom inicijativom. Nijesmo uspjeli čuti argumentovanu reakciju čelnika Vlade na tvrdnje gospođe Marović. Ako jednoj ministarki evropskih poslova ova inicijativa nije jasna i do kraja demistifikovana, šta mogu očekivati građanke i građani ove zemlje. O inicijativi Otvoreni Balkan se zna tek toliko da će pospiješiti regionalnu saradnju, dok sve ostalo ostaje pod znakom pitanja. Umjesto da se bavimo dugogodišnjim težnjama ispunjavanja mjera i aktivnosti iz otvorenih poglavlja, mi smo skrenuli ka inicijativi Otvoreni Balkan o kojoj vrlo malo znamo. Krajnje loše je osipanje ministara/ki  i to dodatno otežava situaciju, sa posebnim akcentom na Ministarstvo evropskih integracija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LEV KREFT, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Ne radi se o tome ko će da ovlada svijetom nego da li će svijeta biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odnos prema proruskim osjećajima na Balkanu treba staviti u odnos sa protivljenjem sadašnjim mjerama u EU, uz izražavanje antiameričkih pogleda na nesamostalnost EU u sukobu imperija

 

MONITOR: U Sloveniji su održani referendumi koji su partije na vlasti nazvale „tri puta ZA“. Za potvrđivanje u Parlamentu usvojenih zakona kojima se, kako je u kampanji rečeno, obezbjeđuje nezavisnost javnog servisa, dostojanstvena starost i efikasna vlada. Kako ocjenjujete kvalitet ovih zakona i da li će oni biti sprovodivi?

KREFT: Ti su zakoni različitih izvora, zajednički im je kontekst odbacivanja rešenja koja su donesena za vreme vladavine Janeza Janše odnosno desne koalicije. Lako sprovodiv je zakon o vladi koji donosi rešenja potrebna da bi se udomila koalicija zajedno sa njezinim predstavama o zajedničkom programu, posebno na strani Levice. Zakon koji govori o državnoj brizi za starije nepotpun je kao i onaj kojeg zamenjuje, a glavna poenta mu je da se rešenja dosada važećeg zakona neće sprovoditi još godinu dana jer dovode stariju populaciju u lošiju potporu nego što je bila ranije. Znači, kupuje se vreme da se doradi zakonodavstvo za populaciju koja postaje većinska. Treći zakon je politički najznačajniji, pa je i pobudio najviše pozornosti, jer se odnosi na RTV Slovenije kao javni servis, i na njezinu depolitizaciju, dakle protiv rešenja kojim su dovedeni u rukovodstvo ljudi verni i potčinjeni Slovenačkoj demokratskoj stranci i njezinom predsedniku Janši. Potvrda sva tri zakona na referendumu u korist sadašnje vlade i njezino koalicije bila je moguća jer se biračko telo još uvek deli na osnovi animoziteta prema ranijoj vladavini.

 

MONITOR: Slovenija od juna ima novu vladu premijera Roberta Goloba, koju čine pobjednici aprilskih izbora – Pokret Sloboda, Socijaldemokrate i Ljevica. Kako ocjenjujete njihov učinak u ovih nekoliko mjeseci?

KREFT: Za sada radi se o dve glavne preokupacije. Prva je iskoristiti početak, dok je koalicija još popularna, za odstranjivanje rezultata ranije koalicije Slovenačke demokratske stranke i Nove Slovenije, uz uspostavljanje vlastitih načina ovladavanja situacijom bez nedemokratskih alata i postupaka, ali dovoljno efikasnih; druga je – praćenje krize uslovljene ruskim napadom na Ukrajinu i angažmanom Evropske unije u tom ratu na strani napadnutog, što dovodi i Sloveniju u poteškoće, za sada pre svega vezane za moguću nestašicu i već uspostavljenu skupoću svih energenata. A to dovodi u pitanje sve privredne ciljeve vezane za rast nacionalnog bruto proizvoda kao i za potrošnju stanovništva. Vlada subvencioniše koliko može i jedno i drugo kako bi smanjila strah od recesije; više od toga zavisi od kraja i uslova okončanja rata u Ukrajini.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

MONITOR: Da li je dobro rješenje, koje se predlaže kao minimum – izbor makar jednog sudije u taj sud?

PERIĆ: Jedino kvalitetno rješenje je izbor četiri kvalitetna kandidata kako bi se Ustavni sud kompletirao. Taj sud već sada ima ogroman broj zaostalih slučajeva i čak da ga odblokirate odmah, moguće da bi trebale godine da se taj zaostatak smanji na podnošljivu mjeru koju sud čini elementarno dostupnim da odluke u odnosu na nove žalbe, odnosno podneske donosi u razumnom roku. Značaj ovog suda je posebno važan iz dva razloga: prvi, on bi mogao staviti van snage neustavno zakonodavno ponašanje bilo koje većine, i drugi – on je krajnja instanca u rješavanju izbornih sporova bez čega po zakonu ne mogu biti proglašeni odnosno utvrđeni konačni rezultati izbora. Bojim se da je ovakvo stanje instrument u rukama svih većina nakon 30. avgusta i da se oni bez velikog pritiska njega neće odreći. Da li je to vrhunac neodgovornosti – jeste, stoga i treba insistirati da od njihovih političkih interesa oslobađamo institucije, ovog puta Ustavni sud.

MONITOR: Danas govorimo o mnogim kontroverznim, odnosno neusaglašenim,odlukama u pravosuđu. Od pritvora Vesne Medenice, koji sudovi različito vide, ili ignorišu upute viših instanci, do, recimo, presude o Solani, kojom se odluka Savjeta za privatizaciju da se radi o državnom zemljištu poništava. Kako vidite stanje u pravosuđu?

PERIĆ: Očigledno je da prethodna vlast  još ima kontrolu u pravosuđu. Nova vlast nije razumjela da vladavina prava podrazumijeva i vladavinu znanja – onog pravnog. Jednako je važno i poznavanje kadrovske baze sa kojom raspolaže crnogorsko pravosuđe da bi iz nje mogli selektovati najbolja rješenja, ali je tu pokazana više nego zabrinjavajuća površnost.

Nijedna većina u prethodne dvije godine nije pokazala interesovanje da okupi pravnu pamet, napravi smislenu dugoročnu strategiju kako do pune vladavine prava u praksi, već se pribjeglo „Twitter vojevanju”. S takvim postavkama, stanje ne može biti drugačije. Čini se da je potrebna drugačija konstelacija političkih odnosa koja bi vrhunila i tu vrstu spremnosti za drugačiji pristup, ozbiljniji svakako, i da dobijemo strukture koje imaju u isto vrijeme i znanja i riješenosti za ovu borbu, jer jedno bez drugog je besmisleno – što bi opet vodilo neučinkovitosti.

MONITOR: Ko sve ne želi izbore i zašto?

PERIĆ: Parlamentrne strukture ne želi na izbore koje neće prilagoditi trenutku koji njima ne odgovara. Ponavaljam, značajan dio građana ne želi da glasa niti jednu od postojećih parlamentarnih partija. Dakle, problem političkog legitimiteta je očit.

Sada već ustanovljena samovolja novih vlastodržaca je dovela do toga da mi više nemamo jasnih pravila u izbornom procesu: nemamo Ustavni sud u punom kapacitetu, izborne jedinice možete mijenjati usred izbornog procesa, Zakonom o lokalnoj samoupravi možete mijenjati ono što bi se smjelo mijenjati samo izbornim zakonima, do mile volje možete produžavati mandate odbornicima i sljedstveno tome i poslanicima, a na kraju imate i instrumente blokade da nikada ne priznate izbore. Kada imate ovako moćan, a pritom neustavan arsenal opstrukcionih mogućnosti i intenzivno ga koristite, jasno je da ćete učiniti sve da tajming izbora prilagodite trenutku koji je najpovoljniji za vaš rejting.

Datum izbora će određivati istraživanje javnog mnjenja, a ne Ustav ili potreba građana. Ovu praksu su ustanovile potonje dvije većine. Prvo jedna, a potom i druga.

MONITOR: Kako vidite rezultate lokalnih izbora i svega što se nakon toga desilo, od Šavnika do Podgorice?

PERIĆ: Lokalni izbori su pokazali da prethodna vlast bez obzira na darove nove ima problem ogromnog odliva podrške. Pitanje je samo gdje će ona završiti. Ujedno građani su poslali snažnu poruku da ne žele besmislene rasprave već nove političke mogućnosti.

U Šavniku situacija nije crno-bijela. Izvinite, ali birački spisak kontroliše MUP koji opet kontroliše nova vlast, odnosno većina, a onda predstavnici djelova te nove vlasti na terenu žele da ponište pravo onih koji su upisani u taj isti birački spisak. Ako je neko fiktivni birač ili nema osnov da bude upisan, to treba utvrditi odmah i brisati tu osobu iz ove zbirke ličnih podataka, a ne da upisujete pod vrlo sumnjivim okolnostima ljude u birački spisak i onda ih sprečavate da glasaju.

Moramo znati šta znači vladavina prava – to je poštovanje zakona, i kada vam odgovara i kada ne odgovora. Jasno je da je DPS ovdje radio izborni inžinjering – ali ga nije mogao uraditi sam, jer on ne kontroliše MUP. Makar nam tako govore iz aktuelne vlasti.

MONITOR: „Preokret“ nije uspio da pređe cenzus u Podgorici. Šta vidite kao razlog?

PERIĆ: Više je faktora, ali bih krenuo s druge strane. Ukupno oko 2 posto birača u dva grada na kojima smo učestvovali na izborima su dali podršku sasvim drugačijoj političkoj artikulaciji. Prvi koraci su po pravilu malih gabarita, ali moguće značajne simbolike. Pokazali smo da može drugačije.

Razmotrili smo organizacione momente u kojima smo mogli više a koji su skopčani i sa ograničenim finansijama. Kada je riječ o programu, vjerujem da je on zaista potreban Podgorici, Danilovgradu i Crnoj Gori i cijenim da smo ga artikulisali na pristojan način.Nije nam pomogao ni ambijent izrazito polarizovane scene u kojoj su oba pola bazirali svoju strategiju na podgrijavanju straha da nećemo preći cenzus. Kao i u mnogim drugim slučajevima u ove dvije godine – pokazali su da imaju raskošan destruktivni potencijal na koji mi nismo uspjeli odgovoriti ovog puta. Tu je naša odgovornost, prvo moja, ali nadam se da su neke lekcije savladane.

Istinski žalim što moram konstatovati i da smo, uz nekoliko izuzetaka, u 2022. godini doslovno prvi put u našem višestranačju imali problem da ostvarimo ono što nam zakon garantuje a na što novinarski kodeks obavezuje medije – elementarno ravnopravan tretman. Obrazloženje medija, među kojima ima i onih čiji rad poštujem i u kojima rade kredibilni i ljudi i novinari, da je to bila posljedica malog fizičkog prostora, govori da se moramo vratiti postulatima demokratije: svaka lista koja se potvrdi pred izbornom komisijom predstavlja politički iskaz određenog broja građana i ako ne možete da ih tretirate ravnopravno makar u sučeljavanjima – nemojte da ih organizujete. Argumenti da ste komercijalan medij onda ruši postavku da ste podređeni javnom interesu. Nemam nikakav problem ni da kažem da smo imali nekad eksplicitno, a nekada implicitno saopštenu poruku da smo nepoželjni u nekoliko medija.

Imam obavezu čuvati dignitet onih koji su nam dali podršku i ne pristajati na njihovo bagatelisanje, tim prije jer smatram da se radi o samosvjesnim i na više ravni veoma vrijednim građankama i građanima. Do tada, oglašavaćemo se onamo gdje imamo mogućnost. Nažalost, partitokratija je dobrim dijelom zagospodarila našim prostorom, čak i onamo gdje je ne bi smjelo biti. Kako drugačije objasniti činjenicu da se logika političkih feuda uzima kao datost? U ovoj borbi treba mnogo takta i još više istrajnosti. Riješenosti za oboje imamo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo