Povežite se sa nama

INTERVJU

JENNY LINDSAY, PJESNIKINJA: Umjetnici teže boljem svijetu

Objavljeno prije

na

Škotska pjesnikinja Jenny Lindsay bila je gošća Međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2018, koji je nedavno održan u knjižari Karver u Podgorici. Jedna je od najpoznatijih izvođačica poezije, izgovorene riječi. Gutter časopis je opisao kao jednu od najboljih škotskih inovatorki u kulturi. Nastupala je širom Velike Britanije na različitim festivalima i događajima uključujući Latitude, Međunarodni književni festival u Edinburgu i Ubud festival pisaca i čitalaca na Baliju. Bila je jedna od glavnih organizatorki Nacionalnog kolektiva, kulturne kampanje za nezavisnost Škotske 2012-2014, a redovna je komentatorka na temu politike, poezije i kulture. Autorka je jedne kolekcije i dva pamfleta poezije, bila je šampionka na BBC Slam takmičenju 2012.godine i na listi za Jerwood Compton stipendiju za poeziju 2017.godine. Njen samostalni show The Script The Wee Review i The Scotsman su opisali kao jednu od najpotrebnijih izvedbi poezije izgovorene riječi i prkosno, elokventno i inspirativno.

MONITOR: Gostovali ste u Podgorici, na Festivalu Odakle zovem, pa mi kažite kako je došlo do te saradnje?
LINDSAY: Dobila sam poziv od glumice Varje Đukić, menadžerke Festivala Odakle zovem, nakon što je učestvovala u projektu Momentum prošlog avgusta u organizaciji Kreativne Škotske i Britanskog savjeta. Nakon što je posjetila Edinburg, osjetila grad festivala, obezbijedila je sredstva da dovede škotsku spisateljicu na festival. Zaista sam bila oduševljena pozivom i mislim da to što smo obje umjetnice jeste razlog uzajamnog interesovanja za saradnju, koja se pokazala uspješnom.

MONITOR: Podgorička publika je sa oduševljenem prihvatila Vaš nastup. Kakve nosite utiske iz Crne Gore?
LINDSAY: Nikada ranije nisam bila u Crnoj Gori, niti u tom dijelu svijeta. Mislim da riječ koja najbolje opisuje moju reakciju na Crnu Goru jeste nadahnuće. Zaista prelijepa zemlja, a napustila sam je sa željom da istražim kulturu, istoriju, politiku, način na koji moć funkcioniše u zemlji. Ostali učesnici festivala su me inspirisali da zagrebem ispod površine razumijevanja svih ovih stvari o kojima sam uopšteno učila na univerzitetu. Ali najveći utisak ostavili su ljudi koje sam upoznala u toku mog boravka. Nikada ranije se nisam povezala sa grupom ljudi tako brzo i istinski uživala u razgovorima nakon događaja na festivalu, u otvorenosti i velikodušnosti mojih domaćina, ali takođe sam bila i više nego oduševljena reakcijom publike na moje djelo This Script.

MONITOR: Svirali ste klavir i pisali tekstove pjesama koji su se izvodili uz muziku. Kad je nastao taj prelomni trenutak da ste počeli da govorite stihove, da imate svoj poetski šou?
LINDSAY: Odrasla sam znajući da želim da se bavim pisanjem i performansom. Prvobitno sam uživala u glumi i pisala poeziju, ali sam je u to vrijeme nazivala tekstom s obzirom na to da sam htjela da budem kantautor. Imala sam malo uspjeha sa tim, do trenutka kada su mi obili stan i ukrali električni klavir. Nisam mogla da priuštim sebi drugi pa sam počela da izvodim moje tekstove na muzičkim događajima – samo mikrofon i ja. Osjećaj je bio divan i oslobađajući. U mojim ranim dvadesetim sam otkrila underground scenu poezije žive riječi. Bila sam odlučna u tome da učinim ovu formu umjetnosti poznatijom i tako sam počela sa organizacijom događaja čiji su sastavni dio bili živa poezija, autori, muzičari. Svoju cijelu umjetničku karijeru sam posvetila isticanju rada drugih ljudi. To je bio kao kulturni aktivizam i nije bilo lako ubijediti tradicionalne institucije da obrate pažnju, ali ne žalim ni za čim! Poezija žive riječi za mene je jedna od najmoćnijih formi umjetnosti a i najiskrenija.

MONITOR: Vaša producentska kuća Flint and Pitch se bavi teatrom i muzikom, a našla se na listi časopisa The List u top 100 organizacija u 2017. godini. Volio bih da mi kažete o umjetničkim projektima?
LINDSAY: Moji nastupi su vremenom počeli da se održavaju na mnogo većim mjestima i festivalima. Jedna od saradnji na koju sam najviše ponosna posljednjih godina je sa Lyceum teatrom koji vodi novi umjetnički direktor David Greig koji prati uspon žive riječi već neko vrijeme i željan je da pruži priliku u tradicionalnom pozorišnom okruženju. Za mene, pjesnici žive riječi imaju važan glas – obično su samouki, jako zainteresovani za politiku i vole da istražuju teme i probleme koji se smatraju tabuom. Moj cilj je da pronađem način da se ove teme što primamljivije prikažu raznovrsnoj publici; ove ideje ne treba zanemariti i bilo bi sebično od nas koji živimo u zapadnoj demokratiji da ne izazovemo moć i ispitamo ortodoksije. Sa produkcijom Flint & Pitch vodim tri različita događaja, Te Flint & Pitch Revue noć zabave koja uključuje dva muzička nastupa i tri nastupa žive riječi sa mnom kao učesnicom i domaćinom, ponekad uz pratnju komičarke Sian Bevan. Drugi je Flint & Pitch Presents u kojem promovišem solo nastupe u trajanju od jednog sata, i treći tip događaja koji ću nadam se početi sledeće godine jeste političko-društveni show pod nazivom Nepriznati zakonodavci, gdje će pisci i pjesnici stvarati provokacije koje će predstavljati aktuelnim lokalnim i nacionalnim zakonodavcima… Još uvijek radim na tome.

MONITOR: ,,The Script” je crnogorska publika mogla da čita u prevodu Marije Krivokapić. Kako je nastao taj tekst – koje su to teme koje su vas podstakle da ga napišete?
LINDSAY: This Script je nastao iz bijesa, zbunjenosti, iskrenog straha i frustracije na stanje feminističke debate u Velikoj Britaniji i šire; to je bio odgovor na samozadovoljstvo koje smatram opasnim u zapadnoj politici, a napisala sam ga tako da svoje ideje u borbi protiv ovih opasnih ideja predstavim publici na zabavan, ličan ali i visoko politički način. This Script je lično putovanje, inspirisano #MeToo kampanjom i pun je empatije, solidarnosti i ljudske povezanosti. Čak se negdje i u Škotskoj smatra kontroverznim show-om, ali je do sada dobio sjajne reakcije.

MONITOR: Koji je najveći izazov za umjetnice u 21.vijeku?
LINDSAY: Kao i uvijek, da budu prepoznate. Da im bude dozvoljeno da govore. Bilo bi smiješno da kažem da nisam prepoznala privilegije koje imam živeći u gradu poput Edinburga, ali čak i tu se može osjetiti neka vrsta nenaklonosti prema autorkama koje otvoreno govore. Na primjer, neke moje kolege su opisali kao “provokatore” dok smo ja i moje koleginice “kontroverzne” i “ogorčene”. Postoji opsesija mladima i ljepotom u izvođačkoj umjetnosti koja je sveprisutna. Ovi kulturološki i rodni tropovi utiču naravno na majke, žene koje su majke često su tiho brisane sa liste događaja, često nesvjesno od strane organizatora festivala. Umjetnice su često takođe okrutne prema sebi, internalizujući ideju da njihova vrijednost leži u tome da se vizuelno dopadnu muškarcu a ne kroz moć svojih ideja. This Script se takođe bavi time.

MONITOR: Koliko je umjetnost važna i vjerujete li da se njom može mijenjati svijet?
LINDSAY: Umjetnici odgovaraju na već postojeću kulturu, ali i formiraju svoju. Mijenjaju je na načine da to odmah možda i nije moguće prepoznati. Mislim da bi bilo pogrešno da kažem, kao što je Shelley rekao, da su “pjesnici nepriznati zakonodavci svijeta”, ali bih rekla da načini na koje umjetnici percipiraju i oblikuju moć i korupciju pružaju mogućnost da se promijene stvari na bolje; uključujući i one, ako se usuđujem da kažem, koji su najkorumpiraniji. Umjetnici pokazuju hrabrost, ne prihvataju status quo i konstantno teže zamišljanju boljeg svijeta.

MONITOR: Kolika je snaga poezije?
LINDSAY: Da pruži živopisan i maštovit osjećaj situacije, da artikuliše ideje kroz zabavan pristup jeziku što je ujedno vještina, a za mnoge postane i opsesija.

Miroslav MINIĆ
FOTO: Dragan ĐUKIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo