Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ VODINELIĆ, UNIVERZITETSKA PROFESORICA PRAVA IZ BEOGRADA: Država laži, umjesto servis građana

Objavljeno prije

5 godina

na

vodinelic

MONITOR: Prošlo je šest godina od kako su Aleksandar Vučić i naprednjaci na vlasti. Koji su rezultati njihove vladavine?
RAKIĆ VODINELIĆ: Rezultati su porazni, ne samo za Srbiju kao državu, već i za društvo. Vladavina prava, kojom se južnoslovenski prostor nikad nije mogao podičiti, javno i bez priziva, gotovo zvanično je ukinuta. Otpor je bio slabašan, a i dalje je takav, svodi se na nekoliko nevladinih organizacija, uključujući Društvo sudija Srbije i Udruženje javnih tužilaca. Predstavnici vlasti, tj. Ministarstvo pravde, a i sam predsednik države svesno obmanjuju javnost o stavovima EU, Saveta Evrope i Venecijanske komisije o predloženim ustavnim promenama, kojima se nastoji podjarmiti ionako slabo pravosuđe. Preko 90 odsto zakona donosi se po hitnom postupku, a opstrukciju vrše poslanici vladajućih stranaka podnošenjem besmislenih amandmana, da se ne bi čula gotovo nijedna reč opozicije. U medijima, sem retkih i slabo dostupnih, vlada muk – da li kao posledica autocenzure ili stvarne cenzure, više nije toliko ni bitno. Vlasništvo medija je ne samo netransparentno, nego predstavlja dobro čuvanu tajnu. Kada bi prosečan građanin Srbije živeo medijski, a ne stvarni život, imao bi život, a ne bekstvo iz stvarnosti, ili kada je mlada generacija, njen najvitalniji deo u pitanju, ne bi praktikovao bekstvo iz Srbije.

Ovde, država kao da postoji da bi lagala, a ne da bi bila servis svojih građana. Gotovo sve službe od kojih zavisi svakodnevni život – zdravstvo, školstvo, socijalno staranje, lokalna samouprava – emituju virtuelnu stvarnost, koju primamo kao da smo anestezirani. Otvaraju se bolnice koje ne rade. Stvarnost, ipak, postoji, ali na društvenim mrežama i u ponekom mediju i izgleda da postaje privatna, a ne politička činjenica. I ta stvarnost nije vedra.

Mogla bih još mnogo toga nabrajati – od nepoštovanja osnovnih ljudskih prava, nesigurnosti, svakodnevne i svakovrsne bede, „prisilnog useljenja” nevidljivih stanara na gradilište Beograda-na-vodi, do negiranja demokratije koju ovde gotovo niko više ni ne pominje.

MONITOR: Neposredno poslije inauguracije Vučića za predsjednika Srbije napisali ste da to može biti dan kada je autoritarna vlast postala otvorena diktatura. Jeste li bili dalekovidi?
RAKIĆ VODINELIĆ: Ne znam, volela bih da nisam i da neću biti. Sadašnju autokratiju od diktature dijeli nedostatak ozbiljnog otpora građana, javnosti. Mali pokušaji otpora za sada se guše ne silom, nego lažima, opstrukcijama vladajuće većine u parlamentu, lažnim i pravim „dokazima” podrške evropskih političara Vučiću, ponekim prekršajnim progonom. Mutno je još, naročito zbog nerešenih ubistava pripisanih mafijaškim osvetama, ko sve čini i ko bi činio Pretorijansku gardu spremnu za otvorenu diktaturu.

MONITOR: Kako je Vučić uspio da postane tako svemoćan?
RAKIĆ VODINELIĆ: Na prvom mestu možda bi se mogao izdvojiti tzv. duh vremena, a i evropski genius loci. Srbija nije, nažalost, jedina u Evropi, koju „krasi” autoritarna lična vlast. Posle nedavne ekonomske krize i otvaranja niza lokalnih ratova, Evropa je izložena snažnom migrantskom talasu. Ekonomska kriza, tj. rašireno siromaštvo u Srbiji pogodovalo je pojavljivanju „jakog lidera”. I, dobismo ga. Tranzicija u Srbiji teče li teče, a okončanje nije na vidiku. Kod nas je tranzicija shvaćena kao mogućnost nekažnjive pljačke. Tako je bilo i u vreme ranije vlasti. Ipak, ne tako očigledno, ne tako bez srama i bilo kakvog obzira, kao danas.

Najzad, politička stranka Aleksandra Vučića (to je baš njegova stranka) organizovana je na nedemokratskom principu sveopšteg vlasništva. Tamo gde su oni na vlasti, tu mislim i na lokalnu, teritorija i građani se u SNS doživljavaju kao svojina na stvarima i licima, a nedostatak demokratske svesti čini da tako nešto izgleda gotovo „normalno”, prirodno. Svi mali uspesi – počev od postavljanja semafora na ulici, do izgradnje lifta ili WC-a – predstavljaju se kao uspeh „vlasti”. A zna se ko je vlast – ON, ON i niko više. Tačnu dijagnozu je dao premijer Đinđić, govoreći tada o SRS i Šešelju – oni odista nemaju stida. Ne postoji (osim Šešelja) nijedan političar u Srbiji koji bio mogao da „izgradi” tako bestidnu političku stranku. I, nažalost, nema baš previše primera u ovom delu sveta da značajan broj ljudi radije pristaju da budu pokorni podanici nego samosvesni građani.

MONITOR: Koji su najveći problemi u Srbiji?
RAKIČ VODINELIĆ: Stalna nesigurnost – ekonomska, pravna, radna, osnovna svakodnevna nebezbednost. Siromaštvo – telesno i duhovno. Ukidanje vladavine prava, podele državnih vlasti i demokratije. Nepoštovanje čoveka, tj. prirođenih ljudskih prava, svakovrsno gaženje ljudskog dostojanstva. Estradizacija kulture, prodaja diploma, umesto obrazovanja. Odbijanje suočavanja sa mračnom prošlošću, tako da ona vlada sadašnjošću, čineći je takođe mračnom – na bezbroj „inventivnih” načina.

MONITOR: Da li je korupcija i dalje ugrađena u mehanizam vladanja iako je Vučić obećao da će korupciju potpuno iskorijeniti?
RAKIĆ VODINELIĆ: Državna korupcija je konstanta u Srbiji i ne samo u njoj. Luk državne korupcije se proteže od Rada Pašića (sina Nikole Pašića) do današnjih sinova (i kćeri). Tako je i danas, samo malo drukčije (gore), jer potiču od čoveka koji je na vlast došao zahvaljujući oštroj retorici buduće borbe protiv korupcije. Korupcije ima, borba je budućnost, sve dalja.

MONITOR: Dugo ste kao istaknuta intelektualka u opoziciji, počev od Miloševića. Šta mislite o današnjoj opoziciji u Srbiji?
RAKIĆ VODINELIĆ: Neću kritikovati opoziciju u Srbiji. Zna se ko u pravnoj državi odgovara za stanje stvari. Samo vlast. Reći ću samo jedno. Dok su današnje opozicione stranke bile na vlasti propustile su da predano rade na izgradnji i učvršćivanju institucija i na poverenju građana u institucije.

Pravosuđe – kancer društva

MONITOR: Svojevremeno ste rekli da je pravosuđe u Srbiji postalo kancer društva. Na osnovu čega ste to zaključili?
RAKIĆ VODINELIĆ: Pravosuđe bi moralo biti garant pravne sigurnosti. Ako nema pravne sigurnosti, nema nijedne duge – ekonomske, radnopravne, lične… Ako pravosuđe ne uspeva da postane treća državna vlast, onda državna vlast postaje lična. Osnovni problem je institucionalni. U Srbiji ima dobrih, samosvesnih i obrazovanih sudija i javnih tužilaca. Ali institucionalne garancije nezavisnosti, oličene u Visokom savetu sudstva i Državnom veću tužilaštva, nisu se dobro pokazale. Ne dižu glas kada pravosuđe ne štiti prava građana, već uglavnom tad kad izvršne vlasti ugroze položaj sudija i tužilaca. Razume se da se tada glasovi sudija i tužilaca moraju čuti, ali oni moraju da govore glasno i kad se prava građana ne štite bez diskriminacije, bez obzira na svojstva stranaka u sudskim i tužilačkim postupcima, kada se zaštita ne pruža blagovremeno.

Osim što obezbeđuje pravnu sigurnost, pravosuđe mora biti kontrolor izvršne vlasti, naročito upravno u ustavno sudstvo. Situacija je, međutim, obrnuta. Izvršna vlast kontroliše pravosuđe. I to, neretko, preko svog vrha. Krajem 2017. godine Vučić je izjavio da se slaže sa primedbama iz Brisela da je pravosuđe u Srbiji neefikasno i izloženo političkim uticajima, ali da su to nasleđeni problemi. Međutim, pritisak na pravosuđe je danas otvoreniji i bezobzirniji nego u vreme ranijih vlasti. n. A šta nije rekao, a morao je? Predsednik Republike je prećutao odluku Ustavnog suda Srbije, donesenu još krajem 2011. godine, kojom je pravosudnim telima naloženo da sve ranije izabrane sudije i tužioce vrati na posao, po zakonom određenoj proceduri. Prećutao je i da su oni vraćeni na posao, pod predsedavanjem tadašnjih (takođe i sadašnjih) predsednika pravosudnih tela, uz dominaciju tadašnjeg ministra pravde, a današnjeg generalnog sekretara u Predsedništvu Republike Nikole Selakovića. Tako da danas u Srbiji sude i krivično gone i oni koji nemaju nikakvih „dugova” prema ranijim vlastima, naprotiv.

Ideološka rehabilitacija zločinaca

MONITOR: Ovih dana završeno je suđenje o rehabilitaciji predsjednika kvislinške vlade Milana Nedića. Rehabilitovan je Draža Mihailović, najavljena je rehabilitacija još nekih ratnih zločinaca. Kako Vi gledate na relativizovanje antifašizma u Srbiji?
RAKIĆ VODINELIĆ: O rehabilitaciji Dragoljuba Mihailovića pisala sam iscrpno. A sve bi to, i još jače, moglo biti primenjivo na rehabilitaciju Milana Nedića. Ukratko, od svih pravnih mera suočavanja sa prošlošću u Srbiji, u pravnoj i pravosudnoj realnosti žive samo rehabilitacija i selektivna denacionalizacija. Sve druge mere, primenjive ili primenjene u uporednom pravu – od lustracije, preko obeštećenja žrtava, opšte denacionalizacije, komisije za pomirenje – do otvaranja dosijea tajne policije, u Srbiji nisu našle dovoljno „političke volje” niti dovoljno zastupnika, iako za primenu nekih od pobrojanih mera postoje pravni osnovi u obliku važećih zakona. Verujem da se može odbraniti teza, koju dugo zastupam, da je rehabilitacija u javnosti Srbije shvaćena i doživljena kao ideološka, a ne kao pravna mera; da se sudske odluke o rehabilitaciji političkih osuđenika recipiraju kao legitimizacija ideologije i/ili nacionalne politike koju su ti osuđenici zastupali, a takođe i kao revizija istorije, a ne kao ispravljanje, ublažavanje ili otklanjanje pravosudnih grešaka. Antifašizam u Evropi, nažalost, slabi i kao ideja i kao jedna od osnova Evropske unije. Taj trend, opet nažalost, svojim rehabilitacijama Srbija prati.

Borba za sjever Kosova

MONITOR: Da li je Srbija zauvijek izgubila Kosovo?
RAKIĆ VODINELIĆ: Jedna od odlika državne vlasti jeste faktičko vršenje ovlašćenja na određenoj teritoriji i u odnosu na stanovništvo na datoj teritoriji. Faktičke vlasti Srbije na Kosovu nema od 1999. godine, izuzev severnog Kosova. Sada se pregovori vode zapravo o severu Kosova. Potpisavši prvi Briselski sporazum 2013. Srbija je pristala na osnivanje autonomije pod nazivom Savez srpskih opština na teritoriji Kosova, koja treba da funkcioniše u skladu sa Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi i kosovskim pravom (tačka 4. Sporazuma). Ranije „srpsko” pravosuđe na severu Kosova uključeno je u „kosovsko”. E sad se razgovori vode o nadležnostima Zajednice, kao i o tome ko i kako usvaja njen Statut, a sve to zapravo znači implicitno priznanje Kosova kao države.

Nijedna laž vladajuće koalicije (a mnogo ih je bilo) ne utiče na taj proces, već samo predstavlja osnov za izgovore i za, možda, budući referendum. A, šta će biti u budućnosti i kako će taj naš i evropski novi svet izgledati? Države nastaju, menjaju se, nestaju. Ko je osamdesetih godina XX veka verovao u raspad Sovjetskog Sveza? Loša sam u geopolitici.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

2 dana

na

24 Marta, 2023

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

2 dana

na

24 Marta, 2023

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

1 sedmica

na

17 Marta, 2023

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo