Povežite se sa nama

FOKUS

TELEFONSKA ŠAPUTANJA: Sa kim se druži ANB

Objavljeno prije

na

Ko je koga izdao? Vječita društvena enigma nanovo je aktuelna u Crnoj Gori, gdje policajci, političari, tužioci i novinari trenutno razmjenjuju nimalo prijatne uvrede i optužbe. Sa ciljem da diskredituju oponente i konkurenciju.

Političari, kriminalci i policajci u istom košu. Miks bez koga nema dobre – a ni tačne – priče o organizovanom kriminalu. Kao što nema ni valjane političke urote.

Želimo li da temi damo malo lokalne osobenosti mogli bismo potražiti rješenje rebusa prema kome se kontaktni visokopozicioniranih pripadnika javne i tajne policije sa šefovima ovdašnjih kriminalnih grupa objašnjavaju potrebom službe. Mada nema baš nikakvih indicija ili dokaza da je država imala bilo kakve koristi od tog druženja. Dok nije nikakva tajna kako imetak, ali i uticaj, angažovanih policajaca raste progresijom koja se ne može dovesti u vezu sa njihovim zvaničnim primanjima.

Na drugoj strani, svaki kontakt opozicionih političara, NVO aktivista ili novinara sa pripadnicima službi, javnih i tajnih, doživljava se i tumači kao nesporan dokaz njihove korumpiranosti. I izdaje javno prihvaćenih ciljeva i interesa. Društvenih, političkih i ekonomskih.

Specijalni državni tužilac Milivoje Katnić odavno nije pominjao specijalni rat koji, navodno, protiv njega vode ovdašnje kriminogene strukture, snažno infiltrirane među pripadnike političke i ekonomske elite. Zato nam je, potpomognut najbližim saradnicima, nedavno demonstrirao vlastitu vještinu vođenja istog. Slijedeći jednu od osnovnih lekcija iz svakog priručnika za vođenje specijalnog rata: Ako ne možeš da ih pobijediš – kompromituj ih.

Specijalno državno tužilaštvo ima dokaze da su Andrija Mandić i Mihailo Čađenović – jedan od lidera DF-a i njegov vozač, obojica optuženi za učešće u navodnom organizovanju državnog udara u izbornoj noći, u oktobru 2016. godine – „imali komunikaciju” sa korisnicima dva telefonska broja koji su registrovani na Agenciju za nacionalnu bezbjednost (ANB), saopštio je specijalni tužilac Saša Čađenović, pozivajući se na prikupljene listinge telefonskih brojeva koje su koristili optuženi.

Šta to znači?

Tužilaštvo je uz pomoć suda zatajilo sadržaj komunikacije,ukoliko im je on uopšte poznat, pa je svoj postupak pravdalo time da je jedan od navodnih kontakata ostvaren „na važne datume”, odnosno u danu kada je svjedok saradnik SDT-a Aleksandar Saša Sinđelić boravio u Moskvi. Pripremajući, prema sopstvanom priznanju, predstojeći puč.

Šta bi to trebalo da dokaže tek ćemo čuti. Jasna je, međutim, indicija o navodnoj saradnji funkcionera DF-a sa pripadnicima ANB-a. Kao što je sada izvjesno da je Katnić ovaj potez povukao nakon pažljive pripreme terena.

Početkom maja, tokom svjedočenja Nebojše Medojevića, Katnić je jednog od lidera DF-a priupitao šta zna o Mandićevoj komunikaciji sa agentina ANB-a. Medojević je odgovorio da nema nikakva saznanja o tome. Zato nije tajio da on do važnih informacija o nezakonitim radnjama vrha režima i njihovih uticajnih sljedbenika dolazi zahvaljujući anonimnim izvorima iz Agencije. Tako je, kaže, dobio informaciju da ANB nije imao saznanja o navodnim napadima na parlament i tadašnjeg premijera Mila Đukanovića planiranim na dan izbora, već ih je o tome obavijestio specijalni tužilac Katnić, tražeći asistenciju za hapšenja.

Zaključio sam, rekao je tada Medojević, da su mi informaciju dostavili ljudi iz ANB-a, jer su koristili istu šifru (pahuljica.ca) koja je korišćena i kada sam dobio informacije o listinzima (afera Listing, o navodnim telefonskim razgovorima Milana Roćena, Igora Lukšića i Darka Šarića – do danas bez epiloga).

Taman je ta priča pala u zaborav, kad je SDT ponovo pokrenuo. Bez neophodnih detalja i objašnjenja.

„Ti podaci nemaju nikakvu dokaznu težinu i beznačajni su za postupak”, ustvrdio je, još u sudnci, advokat Dražen Medojević, dodajući da je tužilaštvo „namjerno i neprofesionalno” navelo da su u pitanju brojevi ANB- a, podmećući njegovim klijentima.

Mandić je bio oštriji. ,,Laže svak kao pas ko tvrdi da sam ja ili bilo ko iz Nove srpske demokratije imao bilo kakve veze i kontakata sa ljudima iz ANB”, ustvrdio je predsjednik Nove, „Naravno da se ne sjećam bilo kakve komunikacije sa brojem koje je tužilaštvo navodno pronašlo u hiljadama razgovora i poruka koje sam imao od početka 2015. do danas”.

Koji dan kasnije Mandić je za svoje nevolje optužio novinare i vlasnike Dana i Vijesti: „Ovaj bijedni, nesojski pokušaj blaćenja, dogovor je Milivoja Katnića i sorošoidnih agenata raspoređenih u ovim medijima. Stoga, prvi korak u rasvjetljavanju ove monstruozne prljavštine treba da otpočne tako što će tandem Katnić – sorošoidi, objaviti tačan sadržaj tog SMS-a, koji mi je navodno poslat u februaru 2015. godine i učiniti javnim tonske zapise razgovora sa broja kojeg koristi Mihailo Čađenović sa osobama sa kojima je navodno razgovarao”.

Mandić nije izdržao a da se, na sebi svojstven način, ne osvrne i na spekulacije o navodnoj saradnji Fronta i ANB-a. „Znate, postoje u javnosti različita mišljenja. Postoji mišljenje javnosti – one koju ja predstavljam – da je upravo Vaš medij ( Vijesti) osnovala Agencija za nacionalnu bezbjednost…”. Baš kao i svake druge, i Mandićeve optužbe govore o tužiocu makar onoliko koliko govore o optuženima. To je, ipak, dio neke druge, crnogorske, parapolitičke priče.

Mediji su, u međuvremenu, otkrili identitet osoba koje koriste ANB-ove telefone iz izvještaja Specijalnog državnog tužilaštva. Riječ je o Luki Bulatoviću i Bojanu Vukčeviću.

Prema dostupnim informacijama Bulatović je načelnik ANB-a, koji je prije nekog vremena, skupa sa vlasnikom nekadašnjeg kafea Grand Rankom Ubovićem, pominjan kao jedan od svjedoka koji bi pred kosovskim pravosuđem trebao da svjedoči o vezama i kontaktima sa regionalnim narko-bosom Naserom Keljmendijem. Zanimljivo je da skupštinski Odbor za bezbjednost tada od ANB-a nije mogao dobiti podatke o kontaktima Keljmendija sa ovdašnjim političarima, iako se sarajevski „biznismen” u medijima na sav glas hvalio dobrim vezama u Crnoj Gori.

Bojan Vukčević je od proljetos rukovodilac podgoričkog Centra ANB. Na toj dužnosti zamijenio je Milana Kovačevića koji je razriješen poslije ubistva Radivoja Jovanovića i Miloša Šakovića u centru Podgorice. Na novu funkciju Vukčević je došao kao pripadnik Sektora za kontraobavještajnu službu.

Bilo bi važno, ako Mandićevi i Čađenovićevi kontakti sa službenicima ANB-a imaju bilo kakav javni značaj, znati šta je o tim razgovorima i SMS porukama zabilježeno u izvještajima Agencije.

Zakon o tajnosti podataka ne definiše vremenski rok nakon koga podaci ANB-a prestaju da budu tajni. Tako su nam do danas nedostupni praktično svi podaci koji se tiču angažmana ANB-a, tadašnje Službe državne bezbjednosti, u vrijeme oživljavanja višepartizma u Crnoj Gori, početkom poslednje decenije prošlog vijeka. O tim aktivnostima, zato, znamo samo ono o čemu su govorili neposredni učesnici. Prije svih nekadašnji predsjednik Narodne stranke Novak Kilibarda.

A on je, ne jednom, ustvrdio da je njegovu stranku osnovala SDB. „Trebao im je (Momiru Bulatoviću i Milu Đukanoviću) transimisioni kaiš i mjesto gdje je trebalo da budu svi njihovi kadrovi kojima nisu mogli da daju ministarske fotelje. Trebao im je i vođa, pa su se odlučili za mene, kao poznatog disidenta. Dakle, Narodna stranka nije osnovana iz moje glave, nego iz glave ljudi koji su smijenili Veselina Đuranovića i ostale”, rekao je Kilibarda 2002. gostujući na kolašinskoj TV Orion. Uopstalom, ANB je tek propisima usvojenim 2005. godine, makar zvanično, prestala biti „politička policija”. Tada je naložena i njena departizacija. O uspješnosti tog procesa svjedoči podatak da je tadašnji direktor Agencije danas premijer (jedinstven slučaj u postkomunističkom svijetu) – i potpredsjednik vladajuće partije.

Zato stvarne razmjere njegove moći možemo samo da naslutimo. Kao i pravu snagu službe. I sa ove i sa one strane zakona.


Politička policja

Jedan od rijetko dostupnih fajlova o radu SDB-a, do koga je Monitor došao prije desetak godina (2009.) svjedoči kako je do 1966. godine – kada je tajna služba po prvi put ,,reformisana”, u SDB RSUP-u Crne Gore vođeno je 40.885 dosijea za građane (ukupne dužine oko pola kilometra), „što je obuhvatalo čak 25 odsto radno-sposobnog stanovništva”. Nakon reforme SDB je zadržao 11.673 personalna i 448 drugih dosijea (za oko 10 odsto stanovništva Crne Gore), kao i 50.000 raznih izvještaja, analiza i drugih dokumenata. „Samo jedan metar dokumenata tajne službe je predat arhivskim ustanovama, ostatak je spaljen – čime je možda zauvijek nestala mogućnost pouzdane rekonstrukcije crnogorskih trauma iz prošlosti.

Potom se broj „obrada” uvećao, vjeruju analitičari, pošto su listi već postojećih neprijatelja dodata i lica koja su „djelovala sa pozicija crnogorskog nacionalizma”.

Ipak, u punoj snazi jednopartijskog sistema, sredinom devedesetih prošlog vijeka, crnogorski SDB je brojao oko 220 službenika. Dvadeset godina kasnije, (2007) ANB ima preko 450 aktivnih operativaca, analitičara i službenika. Broj špijuna uvijek je bio i biće „službena tajna”.

 

Kriminalci, stari znanci

U sjenci priča iz Višeg suda (afera Državni udar) ostala je informacija iz Specijalnog tužilaštva, gdje su neraspoređeni službenici ANB-a Zoran Lazović i Duško Golubović, „u svojstvu svjedoka”, dali izjave na okolnosti pripremanja njihove likvidacije, a po nalogu organizatora kriminalnih grupa na čijem čelu su, kako istražitelji osnovano sumnjaju, bili Kotoranin Igor Vukotić, Nikšićanin Ranko Radulović i albanski državljanin Erogen Brajović.

Pozivajući se na iskaze svjedoka-saradnika kodnog naziva Jadranko Jonski, Pobjeda piše kako su njih dvojica „bili u vrhu liste za odstrijel jer su ometali djelovanje kriminalnih grupa”. Ostaje enigma – kako su neraspoređeni službenici tajne policije ometali djelovanje kriminalnih grupa. I da li se ta smetnja odnosi na sve grupe.

Usput budi rečeno, riječ je o izuzetno uticajnim i poprilično kompromitovanim službenicima ANB-a koji su prije tri godine bili na listi pripadnika tajne policje čiji su odlazak iz Službe zahtijevale zapadne službe bezbjednosti, kao jedan od preduslova za pristupanje NATO-u.

Zoran Lazović je široj javnosti postao poznat kao jedan od gostiju na vjenčanju Safeta Kalića, kome je prisustvovao skupa sa nekim od tada najuticajnijih i najopasnijih kriminalaca iz regina (Ljubiša Buha Čume, Darko Šarić…).

Golubović je tada (2014-15) pominjan u aferi oko formiranja navodne paraobavještajne službe koja je imala zadatak da prati i kompromituje opozicionare, diplomate, sudije, kritičare režima. Medojević je, kao član skupštinskog Odbora za bezbjednost, tvrdio da tu službu formira Milan Roćen.

Imovina Duška Golubovića (višemilionske vrijednosti) bila je meta više bombaških napada. Podrazumijeva se da počinioci nijesu otkriveni.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

DISCIPLINOVANJE VRHA POLICIJE: Tajne gluve sobe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Različite su spekulacije zbog čega političkoj grupaciji bivšeg DF smeta aktuelni šef policije i njegov izvještaj o radu. Od toga da nijesu zadovoljni načinom procesuiranja slučaja bratanića predsjednika parlamenta, do pominjanja potencijalno sumnjivih poslova na koje Šćepanović ne bi žmurio. Čini se, ipak,  da je suština svakog sukoba na relaciji djelova vlasti oko bezbjednosnog sektora –  pokušaj da se nad tim sektorom preuzme i učvrsti politička  kontrola

 

 

Visoki tonovi i škakljive teme otvorene na sjednici Odbora za bezbjednost održanoj prethodne sedmice  zaglušili su  zidovi  gluve sobe parlamenta.  Čija je uloga upravo da službene tajne to i ostanu.  Poneki detalj sa sjednice, ipak, je isplivao u javnost.

Objavljeno je da  poslanik Nove srpske demokratije Jovan Vučurović   nije glasao, odnosno da je bio suzdržan u odnosu na  izvještaj o radu policije koji je na sjednici predstavio vršilac dužnosti direktora Uprave policije Lazar Šćepanović.  Radi se o posebnom Izvještaju o rezultatima u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije za period od 1.12.2024. godine do 27.05.2025. godine.

Djelovi tog izvještaja već su objavljeni u javnosti. U dokumentu se navode rezultati policije kada su u pitanju pranje novca, podaci o stopostotnom uspjehu  u tom periodu u rasvjetljavanju djela protiv tjela i života, statistika o prijavama protiv organizovanih kriminalnih grupa i bezbjednosno interesantnih lica, te hapšenjima zbog šverca cigareta u nekoliko velikih akcija. U policijskom vrhu tvrde da je to jedan od  najboljih izvještaja do sada.

Vučurović je na sjednici problematizovao to što  policija nije riješila blokade puteva širom Crne Gore, zbog čega će navodno patiti turistička sezona.

Prema riječima Monitorovih sagovornika, visokopozicioniranih u bezbjednosnom sektoru, to ne može  biti zvanični, odnosno legitiman razlog za uzdržanost. Oni ukazuju da se izvještaj odnosi isključivo na rezultate u oblasti borbe protiv kriminala i korupcije, te da pitanje blokada puteva ni ne može biti tretirano tim dokumentom.

Šćepanović je na sjednici navodno burno reagovao, saopštivši da neće biti beskičmenjak, da neće dozvoliti da policija bude zloupotrebljena u političke svrhe, i da s njom rukovode ljudi bez kičme. Navodno je kazao poslanicima da je njihov problem to što bi na čelu policije “htjeli da vidite čovjeka koji će raditi kako vama odgovara”.

Po zakonu, parlament može da ne usvoji izvještaj o radu policije i da nakon toga predloži ministru policiije razrješenje direktora UP. To  u ovom slučaju gotovo nije opcija, jer je Šćepanović nedavno reizabran uz svesrdnu podršku ministra policije Danila Šaranovića iz Demokrata. Zato se reakcija poslanika Vučurovića vidi ne samo kao  poruka dijela vlasti ( bivši DF)  da im novi šef policije nije po mjeri i da na tom mjestu žele nekog svog,  već i kao  političko trvenje  između Demokrata Alekse Bečića, koje kontrolišu bezbjednosni sektor i političke grupacije oko predsjednika parlamenta Andrije Mandića.  Mediji su nešto ranije, u susret ponovom izboru Šćepanovića,  izvještavali i da oko Šćepanovića i dalje tinja spor na relaciji PES – Demokrate, te da su Demokrate Šćepanovićev reizbor uslovile glasanjem za sporazume sa Ujedinjenim arapskim emiratima u parlamentu.

Vlada je  16. juna ove godine, bez održavanja sjednice i, kako se navodi u vladinom dokumentu „uz pribavljenu  saglasnost većine članova“, donijela rješenje  kojim je Šćepanović opet određen za vršioca dužnosti Uprave policije, na narednih šest mjeseci. Za tu poziciju, opet ga je predložio ministar policije Danilo Šaranović, koji za Šćepanovića i njegove rezultate ima samo riječi hvale.  U predlogu za produženje Šćepanovićevog mandata, Šaranović između ostalog navodi da su rezultati aktuelnog šefa UP „ bez presedana u savremenom radu Uprave policije”.

Šćepanović je bio Šaranovićev kandidat, na kome je insistirao nakon što je tu poziciju napustio  bivši direktor policije Zoran Brđanin.  Zbog Šćepanovića on je  ušao u svojevremeni sukob sa Spajićevim PES-om oko kontrole bezbjednosnog sektora, tokom prethodnog izbora novog šefa policije.

Nije prvi put da nove vlasti nakon avgusta 2020., upravo preko izvještaja o radu policije, mimo zakona, disciplinuju vrh policije, odnosno pokušavaju uspostaviti i učvrstiti kontrolu  nad bezbjednosnim sektorom. Izvještaji o radu policije bili su povod za smjenu Brđanina, koji je za direktora Uprave policije izabran u avgustu 2021, u mandatu vlade Zdravka Krivokapića.  Brđanina  je više naknadnih vlada smjenjivalo  a sud vraćao na poziciju šefa policije.  Na kraju je na sopstveni zahtjev krajem prošle godine napustio to radno mjesto.

Skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu svojevremeno je dao negativno mišljenje na dva Brđaninova izvještaja o radu UP. Izvještaji su razmatrani nakon zakonskog roka, zakašnjelo, iako se po mišljenju suda smatra da su  izvještaji koje Odbor nije razmatrao na vrijeme, u stvari usvojeni. To nije omelo parlamentarnu većinu.  I ti izvještaji su u jednom periodu od strane vlasti predstavljani kao „istorijski“, po rezultatima.

Ministar  Šaranović, čijeg je kandidata za šefa UP sada uzeo na zub dio parlamentarne većine na čelu sa Mandićem, tada je izjavio da će tražiti razrješenje Brđanina ukoliko parlament ne usvoji njegove izvještaje. Ignorišoći uputstvo suda da se izvještaji u stvari već smatraju usvojenim.

Brđanin je tada odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, saopštivši da se  neblagovremenim razmatranjem izvještaja samo  „fingirala“ njegova zakonita smjena.  On je više puta u javnosti govorio o tome da ni nova vlast, nakon pada DPS-a, na toj poziciji ne želi profesionalca, već nekog kog može da kontroliše.

Lideri bivšeg DF su tražili smjenu Šćepanovića ali i kompletnog bezbjednosnog sektora, nakon klanovskog ubistva na Cetinju u septembru prošle godine. Njihova suzdržanost bila je očigledna i tokom produženja Šćepanovićevog  mandata  u junu ove godine. Ministri iz Nove srpske demokratije (NSD) glasali su za Šćepanovića  tek nakon zaključenja glasanja, dok iz Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića nijesu uopšte.

Različite su spekulacije zbog čega političkoj grupaciji bivšeg Demokratskog fronta smeta novi šef policije. Govori se i o tome da nijesu zadovoljni načinom procesuiranja slučaja Mandićevog bratanića Danila Mandića, do pominjanja potencijalno sumnjivih poslova na koje Šćepanović ne bi žmurio.   Čini se  da je suština svakog sukoba na relaciji djelova vlasti oko bezbjednosnog sektora, i sada, kao i ranije –  pokušaj da se nad tim sektorom preuzme politička  kontrola.

Šćepanović je navodno na sjednici Odbora za bezbjednost u petak u gluvoj sobi parlamenta saopštio da “neki političari oko njega očekuju da procesuira Bemax, a da ih istovremeno pusti da prave Bemax2”.  Šćepanović  za Monitor nije želio da komentariše dešavanja u gluvoj sobi, pa ni šta je mislio pod tim Bemax 2.  Ni drugi sagovornici koje je Monitor kontaktirao u vrhu policije nijesu željeli da odgovore ili nijesu imali odgovor na pitanje šta je Bemax2, odnosno šta je pod tim Šćepanović konkretno mislio.

Kako su nezvanično objavile Vijesti, pozivajući se na izvore iz vrha Vlade, a u kontekstu Šćepanovićevog pominjanja Bemax-a 2, neki poslovno kriminalni krugovi iz Srbije, bliski Aleksandru Vučiću, već su se infiltrirali na crnogorsko primorje, gdje navodno pokušavaju da operu velike količina novca.

“Mislim da je Šćepanović Bemax 2 pomenuo u kontekstu planova   za sve poslove koje je pokrivao Bemax, a za šta trenutno postoji otvoren prostor”, kazao je za Monitor  sagovornik  iz vrha bezbjednosnog sektora.

Bemax je crnogorska moćna građevinska kompanija, koja se tokom prethodnog režima povezivala sa vrhom vlasti, u kontekstu ne samo unosnih građevinskih poslova, već i šverca. Aleksandar Mijajlović, koji se povezuje sa vlasništvom Bemaxa, uhapšen je u februaru prošle godine po nalogu SDT, kao dio kriminalne grupe koja se tereti za međunarodno krijumčarenje cigareta.

Predstavljajući se kao beskompromisni borci protiv organizovanog kriminala i korupcije,  funkcioneri grupacije bivšeg Demokratskog fronta već neko vrijeme izražavaju nezadovoljstvo navodnom neažurnošću istražnih organa kada su u pitanju kriminal i visoka korupcija. Dok istovremeno osporavaju sve akcije policije i tužilaštva koje se povezuju sa njihovim članovima ili njima bliskim osobama, od hapšenja bivšeg gradonačelnika Budve Mila Božovića, do slučaja Mandićevog bratanića.

Ove sedmice poslanik Vučurović ponovio je za portal Borba, koji se vezuje za bivši DF, prethodno izraženo nezadovoljstvo Milana Kneževića navodnim nereagovanjem tužilaštva kada su u pitanju svjedočenja pred parlamentarnim  Anketnim odborom o slučaju crnih trojki, koji je inicirao bivši DF, ali i drugim nerasvijetljenim aferama iz doba DPS.

„Pored svega što smo tamo čuli, tužilaštvo i dalje ćuti, što je zaista čudno i krajnje sumnjivo. Vidjećemo do kada će se to nastaviti i na osnovu njihovog ponašanja zauzećemo vrlo jasan stav,” kazao je Vučurović.  Nakon što je pred Anketnim odborom o slučaju crne trojke svjedočio bivši visokopozicionirani policijski funkcioner Milan Paunović, tužilaštvo je saopštilo da je slučaj zastareo.  Dio stručne javnosti kritike bivšeg DF na račun navodne neažurnosti tužilaštva oko svjedočenja pred Anketnim odborom vidi kao neprimjereni pritisak na pravosuđe.

Anketni odbor dobro dođe za političku reklamu. Praksa je i dalje depeesovska – stavi institucije pod svoju kontrolu, da služe našima.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uprava za državnu imovinu raspisala je oglas za nabavku 30 službenih automobila ukupne vrijednosti blizu 700.000 eura. Morsko dobro potrošiće  400.000 eura na manju luksuznu motornu jahtu, a Vlada će ove godine pazariti avion za 25 miliona eura. Reprezentacije i ostala troškarenja iz budžeta više niko i ne broji

 

 

,,Dok građani sami plaćaju terapije i ljekove, dok čekaju mjesecima na refundacije za bolovanja, dok se roditelji snalaze da kupe ono što im sistem duguje – Vlada Crne Gore troši skoro 700.000 eura na 30 novih vozila za državne službenike. Toliko o prioritetima. Za narod – nema. Za njihove udobne fotelje i vozila – ima”, ovako je Ana Leković, članica Odbora DPS Prijestonice propratila najavu o kupovini novih službenih automobila.

,,Kad zdravlje postane luksuz, a limuzine politička norma – to je jasan znak da vlast ne služi narodu, već sebi. A vlast koja izgubi dodir sa narodom – gubi i pravo da vlada”, zaključila je.

Znaju to u DPS-u dobro. Građani su se, međutim, nadali da trošenje, bahatos i razmetanje sa državnom kasom nakon njih ne može da se ponovi. Bili su u zabludi.

Stranke sadašnje vlasti, dok su bili opozicija, upućivali su slične prijekore DPS-u zbog trošenja državnog novca na limuzine – ,,Za djecu nema, a za automobile ima para”. Najavljivali su da će luksuzne audije i mercedese prodati i taj novac potrošiti na rješavanje socijalnih problema. Da pokažu da će biti drugačija vlast od prethone, prvih su dana dolazili na posao taksijem. Kad su zadužili službena vozila i ostale privilegije, sve se promijenilo.

Uprava za državnu imovinu raspisala je ovog mjeseca javni oglas za nabavku 30 službenih vozila za potrebe više državnih organa, čija je ukupna procijenjena vrijednost blizu 700.000 eura s uračunatim PDV-om. Nabavka obuhvata 27 novih i tri polovna vozila.

Tako recimo Zavod za zapošljavanje planira nabavku dvije limuzine – vrijednosti 41.322 i 26.925 eura. Nije jasno za koje potrebe Zavodu trebaju  luksuzni automobil vrijedni desetine hiljada eura. . Iste nejasnoće važe i za planirani SUV od 42.939 eura koje će dobiti Ministarstvo javne uprave.

Zanimljive su i cijene polovnih automobila koji će biti kupljeni za više ministarstava. Polovni auto za Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava koštaće 15.702 eura, Ministarstvo regionalno-investicionog razvoja i saradnje sa NVO planira kupovinu polovnog automobila vrijednog 30.000 eura, dok će Uprava za igre na sreću nabaviti vozilo za 21.347 eura. Za te pare mogu se kupiti i novi automobili.  Doduše, ne tako luksuzni kakvi očigledno dolikuju državnim institucijama i njihovim čelnicima.

Ponude za ova vozila mogu se dostavljati do 21. jula, a 1. jula ističe tender za popunu voznog parka Skupštine Crne Gore. Za pet novih crnih limuzina Skupština će platiti preko 150 hiljada eura.

Skupština je doduše u tome revnosna. Tokom 2022, 2023. i prošle godine najviši zakonodavni dom je za kupovinu novih vozila izdvojio preko 400 hiljada eura. Sve ukupno sa ovom najnovijom kupovinom, od dolaska novih vlasti, Skupština je na limuzine potrošila blizu 600.000 eura.

Poslanicima i zaposlenima u Skupštini na raspolaganju je vozni park od 37 vozila, od kojih je najveći dio starosti ispod 10 godina. Ako nastave ovim tempom Skupština će moći da svakom predstavniku naroda uz ostale privilegije ponudi i lični-službeni automobil.

Valja podsjetiti kako je javnost bila šokirana, a opozicija zgrožena kada se 2015. godine saznalo da tadašnja predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica treba da dobije novo službeno vozilo vrijedno 70.000 eura, iako je već koristila luksuzni audi A6 star svega osam godina.

Deset godina potom, skoro neprimjetno je prošla vijest da je Budžetom predviđeno da Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović dobije novi službeni auto u vrijednosti od 60.000 evra. Istina, dobio ga je na jedvite jade. Vlada je tokom prošle godine ignorisala zahtjev kabineta predsjednika Milatovića za kupovinu vozila za njega i njegovu porodicu. Konačno se ipak smilovala, pošto se službeni auto  podrazumjeva i za ,,obične” službenike a kamoli  predsjednika države.

Statistika govori da je nova vlast po pitanju kupovine automobila tri puta raskalašnija od stare. Institut Alternativa je početkom protekle godine izračunao, da je, po nepotpunim podacima, vrijednost državnog voznog parka u to vrijeme bila blizu 20 miliona eura. U odnosu na 2020, veća za 13,3 miliona eura. Ako se uračuna i broj automobila koji se ove godine planira kupiti, broj službenih automobila je premašio brojku od 5.000

Pored limuzina, pazare se i druga prevozna sredstva.

Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom najavilo je da će potrošiti 400.000 eura na kupovinu manje luksuzne motorne jahte  za protokolarne potrebe te državne firme.

Ovim preduzećem rikovodi funkcioner Nove srpske demokratije (NSD) Mladen Mikijelj. A ono je pod Ministarstvom prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine na čijem čelu je takođe kadar NSD Slaven Radunović.

Iz Radunovićevog ministarstva su objasnili da će se ovo plovilo koristiti za edukativne i naučne obilaske u zaštićenim područjima, terenske aktivnosti sa domaćim i stranim institucijama i organizacijama, prezentaciju obale stranim delegacijama i potencijalnim investitorima, potrebe Morskog dobra i drugih državnih institucija Crne Gore.

Naglasili su ,,kao što je poznato, Crna Gora, iako izlazi na more, nema nijedno adekvatno plovilo za potrebe države, kad je u pitanju reprezentacija”, te da se ministar ,,saglasio sa ovom inicijativom nadležnih organa Morsko dobro”.

Morsko dobro raspolaže jednim brzim čamcem dužine 7,8 metara, sa vanbrodskim motorom snage 200 konja. Dobilo ga je s ciljem – ,,promovisanje upravljanja zaštićenim područjima kroz integrisanu zaštitu morskih i priobalnih ekosistema u obalnom području Crne Gore”. A što ćeš pokazati i promovisati sa čamcem koji vrijedi samo 170.000 eura, jahta je jahta.

Ima tu i tradicije. Sadašnji ministar Radunović i njegov stranački lider Andrija Mandić u ljeto 2017. uslikani su na jahti Mila Božovića. Božović je kasnije kao kadar NSD postao gradonačelnik Budve, a potom je uhapšen zbog sumnje da je švercovao drogu i stvorio kriminalnu organizaciju.

Kada su za funkcionere obezbijedili adekvatan vodeni i kopneni prevoz, nije u redu da manjka i u vazduhu.

Tako je za ovu godinu planirana kupovina aviona za potrebe Generalnog sekretarijata Vlade. Cijena, sitnica, 25 miliona eura.

Iako su stručnjaci upozorili  da je avion koji se sada koristi kupljen 1999. i da može da se koristi još deceniju, iz Vlade su obrazložili da zbog starosti, čestih kvarova i skupog održavanja, treba kupiti novi. Avion za državni vrh kupiće se od kredita, a u Budžetu se navodi da će se kreditor utvrditi tokom ove godine.

Nezavisna poslanica Radinka Ćinćur, je u Skupštini, u februaru, predložila zajednički amandman sa poslanicom Jevrosimom Pejović, i navela da bi kupovina Vladinog aviona bila ,,luksuzni projekat”. Ona ističe da za tu kupovinu nema mjesta u budžetu Crne Gore, budući da, kako je kazala, košta 25 miliona eura. Ministar ekonomije Novica Vuković objasnio joj je da avion neće koštati 25 nego do 20 miliona eura. Naglasio je da to neće biti samo Vladin avion, nego će ga koristiti i predsjednik države i Skupština. To je već nešto  drugo. Svaka grana vlasti zahtijeva bar po jednu jahtu i avion.

Nedavno je javnost upoznata i sa tim da je Skupština Crne Gore, kojom predsjedava Andrija Mandić, za reprezentaciju u 2024. potrošila 78 hiljada eura. Riječ je uglavnom o restoranskim računima za svečane ručkove i večere priređene u čast gostiju koji su dolazili u Crnu Goru. Iznosi se kreću od 1.000 do 3,7 hiljada eura.

Za razliku od poslanika, ministri i ostali funkcioneri, iako ih ima znatno više manje troše. Za svaku ,,pohvalu” je što su za godinu, od 1. novembra 2023. godine do 1. novembra 2024. godine, 12 ministarstava Vlade Crne Gore potrošilo ukupno na reprezentaciju samo 58,7 hiljada eura.

Kako god bilo, crnogorska centralna administracija, bez lokalne administracije, državnih i javnih preduzeća, je samo u prošloj godini za troškove reprezentacije (ručkovi, večere, jela, zakuske) potrošila oko 950 hiljada eura.

Po ovome ispada da funkcioneri malo jedu i piju, kada se pogledaju troškovi za prevoz. Štedi se, odvaja od usta, ulaže strateški u limuzine, jahtu i avion.

 

Skromna imovina partija

Kako im je na raspolaganju državna imovina koju nemilice koriste, partije raspolažu sa dosta skromnom vlastitom imovinom.

Prema podacima iz finansijskih izvještaja za prošlu godinu, samo Demokratska partija socijalista (DPS) i Socijalistička narodna partija (SNP) imaju nekretnine.

DPS, prema podacima iz finansijskog izvještaja za 2024. objavljenom na sajtu Agencije za sprečavanje korupcije (ASK), ima zemljište i pomoćni građevinski objekat u Podgorici, kao i poslovne prostore u Tivtu, Bijelom Polju, Beranama, Danilovgradu i Andrijevici. Ova partija koja je na vlasti bila tri decenije ima 18 vozila, a najskuplji je audi A6 iz 2018. godine,  procijenjene vrijednosti 27.214 eura.

SNP, koji je nastao raskolom u DPS-u krajem 90-ih, prema podacima iz finansijskog izvještaja, ima poslovne prostore u Podgorici, Andrijevici i Danilovgradu. Ta partija ima deset vozila, ukupno vrijedna 44.800 eura. Najskuplje vozilo je škoda oktavija iz 2015. godine, procijenjena na 13.500 eura.

Nova srpska demokratija (NSD) nema nepokretne imovine, a od pokretne posjeduje tri automobila ukupne procijenjene vrijednosti 19.567 eura. Prema finansijskom izvještaju za 2024. godinu, NSD ima mercedes iz 2012. godine vrijedan 17.395 eura, reno iz 2010 (2.100 eura) i citroen 5  iz 2008. vrijedan svega, kako je navedeno, 72,6 eura. Skromno, narodski.

Demokrate, prema izvještaju za 2024, nemaju nekretnine, ali imaju šest vozila procijenjene vrijednosti od ukupno 38.163 eura. U voznom parku najskuplja su dva automobila marke nisan kaškai od 15.000 i 10.950 eura.

DNP Milana Kneževića, prema izvještaju, ima samo dva automobila (audi A6 iz 2007. i 2018), ukupne procijenjene vrijednosti 48.489 eura. A6 iz 2018. godine, skuplji je od DPS-ovog i  procijenjen je na 43.706 eura, a iz 2007. na 4.782 eura.

Bošnjačka stranka (BS) posjeduje tri automobila ukupne vrijednosti 45.197 eura. Najskuplji je mercedes benz S 350 iz 2017. godine (32.873 eura). Mercedes E 350 iz 2013. godine procijenjen je na 10.906 eura, a pasat 6 iz 2006. godine na 1.416 eura.

GP URA, prema izvještaju, posjeduje tri automobila – škodu superb iz 2019. godine vrijednu 23.500 eura, zatim škodu oktaviju (2011) procijenjene vrijednosti 4.980 eura i pežo (2008) vrijedan 3.062 eura.

Socijaldemokrate (SD) imaju četiri automobila, procijenjene vrijednosti od ukupno 21.309 eura. Najskuplje vozilo SD-a je škoda iz 2018. godine, čija je vrijednost procijenjena na 11.677 eura.

Pokret Evropa sad (PES), prema finansijskom izvještaju za 2024. godinu, nema nikakvu imovinu. A i što će im, imaju većinu državnih resursa.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAPAD IZRAELA NA IRAN I  PODRŠKA ZAPADA: Pravo agresora na odbranu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žestoki izraelski napadi avionima i dronovima na iransku nuklearnu i vojnu infrastrukturu izazvali su otvoreni sukob između ova dva dugogodišnja neprijatelja. U priču su se upleli i zapadni saveznici Tel Aviva. Prijetnja da sve preraste u širi i opasniji regionalni rat, ozbiljnija je nego ikada

 

 

Opet se dešava ono čega se svijet odavno pribojava. Scenario viđen više puta ponovio se na Bliskom istoku prije nekoliko dana, ali u mnogo strašnijem obliku. Žestoki izraelski napadi avionima i dronovima na iransku nuklearnu i vojnu infrastrukturu izazvali su otvoreni sukob između dugogodišnjih neprijatelja. Prijetnja da sve preraste u širi i opasniji regionalni rat, ozbiljnija je nego ikada.

Izraelski udari usmrtili su više od 200 ljudi u Iranu, uključujući visoke generale, naučnike, ali i civile. Iran je uzvratio jače nego što je to ranije bio slučaj. Hvaljena Gvozdena kupola, poznati izraelski sistem vazdušne odbrane, probijen je.

Izrael je napao oko 100 ciljeva, uključujući glavnu nuklearnu fabriku u Natanzu, istraživački centar u Isfahanu, radarske instalacije i lansere PVO sistema. Nakon iranskog odgovora Izrael je proširio napade i na naftne rafinerije i vladine zgrade u Iranu. Mnogi Iranci su rekli da ovakve napade ne pamte još od  iransko-iračkog rata iz 1980-ih.

Izrael je naveo da je napad bio neophodan kako bi spriječili da Iran izgradi atomsku bombu. Iran tvrdi da mu je nuklearni program isključivo u mirnodopske svrhe. Američke obavještajne agencije i Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) više puta su saopštile da Iran nije aktivno razvijao nuklearno oružje. Međutim, IAEA je izrazila zabrinutost zbog iranskih zaliha obogaćenog uranijuma i prošle nedjelje ih zvanično ukorila zbog nesaradnje.

Dok Tel Aviv i zapadni saveznici ovo nazivaju preventivnim ratom, može se desiti da se radi o opasnom presedanu. Preventivni udari se preduzimaju kao odgovor na neposrednu prijetnju. U ovom slučaju, Izrael je opravdao svoj napad tvrdnjom da Iran može brzo proizvesti određen broj nuklearnih bombi. Napad je izveden uprkos upozorenju direktora IAEA Rafaela Grosija da bi izraelska akcija, umjesto da zaustavi, mogla dodatno osnažiti iranske nuklearne ambicije. Ali i dovesti do povlačenja iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja. Par dana nakon napada Iran je objavio da priprema zakon uz pomoć kojeg bi napustio ovaj sporazum. Teško je povjerovati da Tel Aviv I Vašington nijesu ovo očekivali.

Na raznim stranama se analizira opasna situacija i traži kakav takav izlaz iz nje.  Bernard Avišaj, autor knjiga Tragedija cionizma i Jevrejska republika, živi na relaciji između Jerusalima i Nju Hempšira, gdje predaje političku ekonomiju na Dartmut koledžu, vidi malo nade za mirno rješenje. „Za naše sigurnosne stručnjake, analiza se svodi na to da motivacija postoji čim postoji kapacitet. Po njima, ako neprijatelj može da vas povrijedi, on će to i htjeti. Zaključak? Preventiva, zastrašivanje, odvraćanje. Razgovor o diplomatskim opcijama djeluje im mekano“, piše Avišaj.

Mediji prenose da je u napadima ubijen veliki broj visokopozicioniranih vojnih staješina Irana. Kakvi su  načelnik generalštaba, komandant Revolucionarne garde, komandant regularne vojske. Ubijeni su i istaknuti nuklearni naučnici Benjamin Netanjahu, koji usput kasapi Gazu već dvadeset mjeseci, se predstavlja kao oslobodilac i poručuje Irancima: „Dok ostvarujemo naš cilj, otvaramo put vama da ostvarite svoj, slobodu”. Njegov cilj je smjena režima u Iranu. Po riječima jednog američkog zvaničnika koje je prenio AP, američki predsjednik stavio je veto na izraelski plan za ubistvo vrhovnog lidera ajatolaha Ali Hamneija. U objavi na društvenim mrežama, Tramp će kasnije istaći: „Znamo tačno gdje se skriva ajatolah Ali Hamnei. Nećemo ga ukloniti, bar ne za sada“.

Kelsi Davenport, direktorka za politiku neširenja oružja pri Američkom udruženju za kontrolu naoružanja rekla je ovih dana da čak ni smjena režima u Teheranu ne bi bila garancija: „Promjena režima nije strategija za sprječavanje nuklearnog naoružanja. Ne znamo šta bi došlo poslije. Ako vojska preuzme vlast, vjerovatnoća da će se krenuti ka oružju je još veća. Čak i ako bude demokratija – ni to nije garancija. I demokratije grade nuklearno oružje“. Lako je provjeriti: demokratije zapada posjeduju najviše nuklearnih bojevih glava.

Još je svježe pitanje o uključenosti SAD-a u ovu ratnu priču, ali i mogućem direktnom učešću u sukobu. Predsjednik SAD pozvao je u utorak Iran na bezuslovnu kapitulaciju i koristio riječ „mi“ kada je govorio o izraelskim ratnim udarima. Takođe se hvalio izraelskom nadmoći u vazduhu, sugerišući da je ona rezultat američke tehnologije.

Sve u vezi sa njegovim izjavama je problematično. I često kontradiktorno. Prethodnih dana slao je različite poruke: od pristupa bez uplitanja, preko poziva na diplomatiju, do naznaka da razmatra dublje uključivanje SAD-a u sukob. Na dan kada je rat počeo, izraelske napade nazvao je izvrsnim i veoma uspješnim i istovremeno rekao da vjeruje da je moguće diplomatsko rješenje. Savjetovao je evakuaciju Teherana i poslao je nosač aviona Nimitz u region.

U jednoj od poslednjih izjava koja je stigla pred odlazak ovog broja Monitora u štampu, Tramp je rekao da su mu se Iranci obratili, ali da smatra da je veoma kasno za razgovore, te da je velika razlika između sada i prije nedjelju dana. Potom je na pitanje o akcijama SAD-a u svom stilu konstatovao: „Niko ne zna šta ću da uradim“.

Izraelski zvaničnici su vršili pritisak na SAD da se direktno uključe u rat upotrebom svoje ogromne bombe za probijanje bunkera za koju se vjeruje da je jedina sposobna da uništi duboko ukopano iransko nuklearno postrojenje Fordo.

Prema riječima američkih zvaničnika koji su pregledali obavještajne izvještaje, Iran je u slučaju američkog ulaska u rat već pripremio rakete i drugu vojnu opremu za  odmazde protiv američkih baza na Bliskom istoku. Ali Hamnei poručio je da se njegova zemlja ne može predati i upozorio na „nepovratne posljedice“ ukoliko SAD intervenišu vojno. „Upozoravamo Ameriku na posljedice rata, jer će pretrpjeti teške štete ako se odluči na takav korak“, rekao je Hamnei u obraćanju naciji. „Na rat se odgovara ratom, na bombardovanje – bombardovanjem, na udarac – udarcem“.

Dosadašnji Trampov bilans pokazuje mnogo oštre retorike i želju da izgleda snažno, ali malo konkretne akcije. U martu je pokrenuo zračne napade na Hute, ali se povukao dva mjeseca kasnije bez značajnog učinka. Zbunjujuće su i njegove veze u spoljnoj politici. Favorizuje Netanjahua koji napada Iran, ali i Vladimira Putina, koji je saveznik Irana i sa kojim je ovih dana pričao o rješenju ove krize.

Sve se događa u periodu kada je administracija Donalda Trampa pokušavala da obnovi pregovore sa Iranom o ograničavanju obogaćivanja uranijuma u zamjenu za ukidanje sankcija. Sada su razgovori u zastoju. Novi krug pregovora u Omanu, zakazan za nedjelju, otkazan je zbog izraelskog napada.

Analitičari se ne slažu u vezi sa učešćem SAD-a u izraelskim napadima na Iran. Dok jedni smatraju da je Vašington i pored negiranja tamošnje administracije znao da će se oni sprovesti, ima i drugačijih tumačenja. Jedan dio politikologa i analitičara smatra da je Izrael vjerovatno bio zabrinut da bi diplomatija između SAD i Irana mogla uspjeti. To se ne bi uklapalo u interese Tel Aviva vezane za Iran. Ričard Nefju, profesor na Kolumbija univerzitetu i bivši direktor za Iran u Savjetu za nacionalnu bezbjednost SAD, za Al Džaziru sumira: „Dosljednost Trampove administracije u pravcu dogovora uznemirila je Izrael“.

Mnogo oštrijim riječima je sve ovo objasnio senator Berni Sanders. „Ovaj napad je bio namjerno osmišljen da sabotira američke diplomatske napore. Izrael je izvršio atentat na čovjeka koji je predvodio iranski tim za nuklearne pregovore, uprkos tome što su dalji razgovori sa SAD bili zakazani za nedjelju. Bez obzira na to šta mislite o korumpiranom i autoritarnom iranskom režimu, ovaj napad očigledno krši međunarodno pravo i Povelju Ujedinjenih nacija. Netanjahuov nezakoniti, jednostrani napad na Iran samo je njegovo najnovije kršenje međunarodnog prava. Pod njegovom ekstremističkom vladom, Izrael sve više postaje odmetnička država i parija među narodima. SAD ne smiju biti dio ovog rata”.

Ni republikanci nijesu jedinstveni. Mat Klink, strateg ove političke opcije, rekao je za Newsweek da je većina republikanaca protiv slanja američkih trupa na teren, ali su i pragmatični, i vide da je Izrael učinio SAD-u značajnu uslugu.

Najglasnije etrom odzvanjaju opasne poruke. U poruci Trampu, ambasador SAD-a u Izraelu Majkl Hakabi je predsjednika opisao kao najznačajnijeg u posljednjih sto godina. Možda i u istoriji. „Odluke koje su na tvojim plećima ne bih želio da donosi iko drugi. Nijedan predsjednik u mom životu nije bio u situaciji kao ti. Ne još od Trumana 1945“, napisao je ambasador, jasno praveći paralele vezane za opasne odluke dva predsjednika.

Zbog bojazni od vojnog sukoba, američki senator Tim Kejn podnio je rezoluciju o ratnim ovlašćenjima kojom bi Kongres morao da odobri svaki vojni napad na Iran.

Dok su neki evropski lideri pozivali na maksimalnu uzdržanost, skoro niko nije osudio početne izraelske udare. Rusija i Kina su ih osudile, ali nijesu preduzele konkretne akcije. Iskoristili su trenutak da budu „dobri momci“. Savjet bezbjednosti UN-a izrazio je zabrinutost zbog eskalacije, a Antonio Gutereš pozvao na nemiješanje trećih strana u konflikt. Riječi na vjetru.

I avganistanski talibani pozivaju na mir i suzdržanost. A Evropa?

Francuski predsjednik Emanuel Makron u prvim danima ovog rata stao je uz Tel Aviv. „Francuska je više puta osudila iranski nuklearni program koji je u toku i preduzela je sve odgovarajuće diplomatske mjere kao odgovor na to. U tom kontekstu, Francuska ponovo potvrđuje pravo Izraela da se brani i obezbijedi svoju bezbjednost“.

A onda opasna izjava novog njemačkog kancelara Fridriha Merca. Izrael ima hrabrost da obavi, kako je rekao, prljavi posao za sve nas napadom na Iran, čija je moć donijela smrt i razaranje u svijetu. Ovakve rečenice su gotovo doslovno prepisane iz nacističke matrice. Svijet ćuti i na ovo.

Rijetki su oni koji kritikuju Izrael ovih dana. Među prvima se oštrom kritkom oglasio predsjednik Hrvatske Zoran Milanović: „Izrael trenutno vodi zločinačka klika i želi svijet uvući u rat“. Usput je istakao da je njegov stav drugačiji od stava vladajuće stranke i  premijera Andreja Plenkovića.

Sukob Izraela i Irana predstavlja mnogo više od još jedne krize na Bliskom istoku. On označava pojavu opasnog novog poglavlja u nuklearnim rivalstvima, koje može oblikovati svijet na potpuno drugačiji način u narednim decenijama, piše Farah N. Jan, viši predavač za međunarodne odnose, na Univerzitetu u Pensilvaniji. „Ono što je počelo izraelskim napadima na iranske nuklearne objekte i druge ciljeve 13. juna 2025, sada se pretvorilo u prvi svjetski potpuni primjer onoga što ja, kao stručnjak za nuklearnu bezbjednost, nazivam ‘ratom na pragu’ – novim i zastrašujućim oblikom sukoba u kojem nuklearna sila nastoji vojnom silom spriječiti neprijatelja na ivici nuklearizacije da taj korak i napravi“, piše ovaj istraživač.

Vrlo je moguće da Iran, satjeran u tjesnac, sve više vjeruje da ne može odvratiti izraelsku agresiju bez nuklearnog oružja. Istovremeno, svaki korak ka njegovom sticanju izaziva dodatnu agresiju Tel Aviva. Gotovo je sigurno da Izrael ne može trajno uništiti iranske nuklearne snove vojnim sredstvima. Njegove vojne akcije će najvjerovatnije podstaći Iran da još odlučnije krene ka svojim ciljevima. Slikovito je Farah N. Jan pojasnio ovaj opasni perpetuum mobile.

Zbog svega ovoga, znakovito je zapažanje istaknutog izraelskog novinara Gideon Levija koji za Haaretz piše: „Dokle Tel Aviv može da izdrži pod sjenkom prijetnji raketnih napada, a da se ne pretvori u Kijev? Koliko može Teheran? To je trebalo da se upitamo pre nego što smo krenuli na Natanz, a ne kada su se piloti vratili ovjenčani slavom. Ne radi se o kvarenju radosti, već o trezvenom sagledavanju stvarnosti, posebno prošlosti, iz koje Izrael odbija da izvuče bilo kakve pouke. Da li je ijedan rat osnažio ovu zemlju? Da li smo vodili neki rat bez alternative drugačijeg rešenja? Kampanja protiv Irana bi mogla da se pretvori u rat kakav do sada nismo vidjeli. Jedina i slaba šansa za skori izlazak iz njega zavisi u velikoj mjeri od hirovitog predsjednika u Vašingtonu. Ovo je najopasniji rat u istoriji Izraela. To je možda rat zbog koga ćemo zažaliti kao nikada prije“.

Rat Izraela i Irana postavlja opasne presedane za druge regionalne i svjetske nuklearne sile. Ovi „preventivni“ napadi mogli bi podstaći slične akcije drugdje, urušavajući ionako krhke diplomatske napore. Na kraju krajeva slične scenarije smo već gledali. Samo što se sve češće u svjetskom vokabularu pojavljuje riječ : nuklearno.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo