Povežite se sa nama

FOKUS

VLAST, GORIVO I SLUŽBENI AUTOMOBILI: Milioni teku iz naših džepova u njihove

Objavljeno prije

na

markovic

Sem što svakodnevno vidimo službene limuzine na drumovima diljem domovine nam, o tome koliko koštaju, ko ih sve vozi, koliko se troši na gorivo i održavanje malo se zna.

Još jedna godina stabilizacije počela je tako što je u januaru MUP kupio tri mercedesa za potrebe premijera Duška Markovića. Prema ugovoru o kupovini, sklopljenom sa firmom Ljetopis automotive, vozila su kupljena direktnom pogodbom, bez raspisivanja javnog tendera. Cijena sitnica – samo euro manje od 200.000 eura!

Iako bi građani morali bar da imaju uvid u to kako se troše njhove pare, to još uvijek nije praksa – kada odete na sajt Vlade i ukucate Spisak službenih vozila o posljednjoj trgovini nema ni slova. Generalni sekretarijat Vlade je spisak vozila ažurirao posljednji put prije tačno godinu dana. Na spisku stoji da Sekretarijat raspolaže sa ukupno 22 automobila – sem jednog rovera iz 2001. sve automobili njemačke proizvodnje – najviše mercedesa i audija, jedan pasat i tri golfa. Znaju u Vladi za onu narodnu da je za naše drumove najbolji njemački kvalitet.

Potpredsjednik Vlade Milutin Simović koristi mercedes E 200 iz 2010, njegov kolega po funkciji Rafet Husović istu marku samo E 250 iz 2009. godine, generalna sekretarka Vlade Nataša Pešić i njen zamjenik Nikola Dedeić – mercedese E 280, oba iz 2008. godine. Šef kabineta premijera Dragoljub Bulatović audi A3 iz 2011. godine. I redom sve tako, što se tiče godine proizvodnje, skroman vozni park.

Prema ranijim podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, novije je teško naći, u Crnoj Gori registrovano je 3.721 službeno vozilo. Skraćenicu CG ili MN ima blizu 3.000 vozila, dok se ostatak vozi ,,inkognito”.

Najviše ih je registrovano pod okriljem Uprave policije i to 470. Valjda zbog ogromnog voznog parka posljednji javno dostupni podatak Ministarstva unutrašnjih poslova o broju službenih vozila je neupotrebljiv jer datira od 2014. godine.

Ministarstvo unutrašnjih poslova je u periodu od 2013. do 2017. utrošilo 1.394.100 eura za nabavku novih vozila, dok je u 2015. godini zaključen ugovor za nabavku 146 vozila putem finansijskog lizinga od 1.895.550,84 eura.

Ministarstvo unutrašnjih poslova, kojim rukovodi Mevludin Nuhodžić, za održavanje voznog parka ove godine potrošiće 689.501 euro, od čega će najveći dio otići na servis vozila i to 357.501 eura, a auto-djelove 250.000.

ANB je već precizirala da će naredne godine potrošti 125 hiljada eura na gorivo za službene automobile, mjesečno maksimalno 10.401 eura.

Kad se sve sabere – ministarstva i Generalni sekretarijat Vlade tokom ove godine potrošiće čak 2.730.900 eura za održavanje i gorivo službe-nih automobila.

Broj službenih vozila tajna je i u Ministarstvu odbrane. Ranije je objavljeno da će tokom ove godine to ministarstvo, na čelu sa Predra-gom Boškovićem najveći izdatak imati za gorivo i to 325.000 eura, a ukupno njihov vozni park će građane koštati 520.000 eura.

Javne podatke o broju službenih vozila nije objavilo ni Ministarstvo poljoprivrede. Planovi su da ovo ministarstvo, kojim rukovodi Milutin Si-mović, za svoj i vozni park institucija pod njegovom ingerencijom utroše 493.470 eura.

Na sajtu Ministarstva nauke, ministarka dr Sanja Damjanović, nabrojana su samo dva službena automobila, a isto toliko i ima i Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, ministar Mehmed Zenka. Skromno je i Ministarstvo sporta Nikole Janovića – samo četiri službena automobila: Premda ovo ministarstvo na svom sajtu nije navelo godinu proizvodnje vozila, kao ni Ministarstvo prosvjete, Damira Šehovića, koje raspolaže sa pet službenih automobila. Isto tako nema godine proizvodnje za pet vozila Ministarstva finansija. Ministar Darko Radunović koristi mercedes E 350.

Sa najviše vozila raspolaže Ministarstvo održivog razvoja i turizma 31, plus šest Direkcije javnih radova i osam Agencije za zaštitu prirode i životne sredine. Zanimljivo je da po dokumentu ažuriranom prvog dana ove godine, ministar Pavle Radulović koristi tojotu prius iz 2010. godine, dok direktor Agencije za zaštitu životne sredine Nikola Medenica koristi škodu super b iz 2015.

Ministarstvo vanjskih poslova – sedam službenih automobila, po dostupnim podacima iz februara 2017, Ministarstvo pomorstva i saobraćaja 23, a Ministarstvo pravde – 43 vozila. Ministar pravde Zoran Pažin koristi audi A 6 iz 2015, a u ovom ministarstvu nabrojano je i najstarije vozilo u Vladinom voznom parku – teretni mercedes 711, bez tablica, iz 1986, koje se, kako piše, koristi za kuhinju.

Ministarstvo rada i socijalnog staranja, na čijem je čelu Kemal Purišić, ima 10 vozila. Najnovija je dacia duster, koja je prošle godine kupljena iz sredstava CEB-a za potrebe projekta Regionalni stambeni program.

Ministarstvo zdravlja posjeduje šest vozila. U septembru prošle godine kupljeni su škoda kodiaq za ministra Kenana Hrapovića i škoda octavia za državnog sekretara Milovana Vujovića. Za tu trgovinu potrošeno je preko 40.000 eura. A ministartsvo je insistiralo da vozila budu metalik, da imaju grijače prednjih sjedišta, dvozonsku klimu, grijane spoljne retrovizore… Iako se dosta kritikovala ova kupovina, ispostavilo se da je ministru i sekretaru to bilo neophodno, oni su bukvalno u vozilima dan–noć. Tako barem govore posljednji dostupni putni nalozi s kraja maja ove godine – prema kojima je ministar Hrapović za devet mjeseci uspio da pređe preko 12.000 kilometara, što je za obične smrtnike, pa čak i pojedine taksiste, možda previše, ali ne i za ostale funkcionere. Državni sekretar Vujović je za isto vrijeme prešao čak 28.000 kilometara!

Državni sekretar Milovan Vujović je toliko revnosan da je u putnom nalogu od 25. maja sa puta u Beograd, prijavio i putarinu od 0,84 eura. Pomenuti put sekretara u Beograd koštao je inače, samo što se tiče prevoznih troškova, 194,52 eura.

U vozačkim umijećima ističe se i direktor Poreske uprave Miomir M. Mugoša. On je, sudeći po putnom nalogu iz maja, za samo četiri dana uspio da po lokalu u Podgorici pređe 340 kilometara. Veće domete uspijevaju da dosegnu samo ministri.

Tako je, sudeći po putnom nalogu iz septembra ove godine – audi A 6 koji koristi ministar pravde Zoran Pažin, u periodu od 3. septembra do kraja mjeseca uspio da utroši 178 litara goriva i prođe 1.548 kilometra samo po Podgorici.

Inače, Ministartsvo pravde je jedino koje uredno svaki mjesec postavlja putne naloge na svome sajtu. Ostala ministarstva su po sili Zakona o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja, bila u obavezi da sedmodnevno objavljuju sve putne naloge od dana raspisivanja do dana održavanja izbora, tokom ove godine za predsjedničke i lokalne podgoričke izbore. Međutim, oni koji su zaduženi da sprovode zakone ovaj ne poštuju ili to rade selektivno.

MUP je na sajtu objavio samo jedan putni nalog za period od 5. do 11. marta ove godine. Ministarstvo ekonomije – nijedan. Oni su ispoštovali svoju obavezu samo za parlamentarne izbore 2016. Ministarstvo kulture na sajtu takođe nema objavljenih putnih naloga za ovu godinu.

I oni koji su ispoštovali zakon i objavili putne naloge uglavnom su ih popunjavali kako im se ćefne. Primjetno je da nema jedinstvenog obrasca za putne naloge, pa svako ima svoj. Ono što je glavni problem je što se većina rubrika ne popunjava. Uglavnom se upisuju vozači, a u koloni Relacija upisuje se Po potrebi, ima i onih kreativnijih koji napišu Lokal, Slobodna, Neograničena, PG – otvoreni put, Crna Gora- Evropa… Pored toga što ne navode podataka o kretanju, učestalo je i da se ne navodi količina utrošenog goriva.

Tako, na primjer, na putnom nalogu s kraja maja ministar Osman Nurković, koristi tojotu land cruiser – piše da se nalog izdaje na sedam dana. Precizira se u nastavku da je ministar Nurković vozio na relaciji Podgorica-Rožaje, dva puta, ali se ne upisuje koliko je goriva natočeni i potrošeno. Sve po potrebi.

To je praksa koja je pogoršana od izbora 2016. godine kada skoro deset odsto putnih naloga nije objavljeno na sajtovima institucija, a od ukupnog broja objavljenih gotovo dvije trećine nijesu sadržale podatke o kretanju vozila ili utrošku goriva prilikom korišćenja službenih auta.

Kako nema ko drugi, na ova nepočinstva počelo je da reaguje tužilaštvo. Dobro ne baš na ova – izviđaju pronevjeru preko stotinu hiljada eura na račun putnih naloga u Skupštini, tokom 2015. i 2016. godine. Državna revizorska institucija je utvrdila da su po spornim nalozima pojedini bivši poslanici bili u isto vrijeme na dva različita mjesta. Da su putovali na naznačene duple lokacije poslanici su saznali tek kada su saslušani u tužilaštvu. Kako je došlo do fiktivnih putnih naloga i gdje su završile pare, tužilaštvo još izviđa.

Skupština je u međuvremenu prestala da javno objavljuje svoje putne naloge, posljednji dostupni su iz 2016.

Sva je sreća da se prema Uredbi o korišćenju državnih vozila, prevozno sredstvo koje je u posjedu Crne Gore ne može koristiti u privatne svrhe. Postoje i sankcije kojima se, ukoliko se to desi, oduzima ovlašćenje za korišćenje a protiv prekršioca se preduzimaju mjere, građani čak mogu i sami prijaviti zloupotrebe. Sve to je, naravno, neophodno jer odavno se iznosi računica da Crna Gora sa 600.000 stanovnika ima oko 4.000 službenih automobila, dok Njemačka sa 80 miliona ima oko hiljadu službenih auta, a Švedska sa preko osam miliona stanovnika oko desetak službenih automobila. U toj istoj Švedskoj zabilježena su i čuda da pojedini ministri odlaze na posao biciklom.

Prošlogodišnji budžet je za gorivo predviđao 8,7 miliona eura, ovogodišnji je taj iznos pojačao na 8,9, pa redom za službena putovanja 5,9, usluge prevoza 1,9, neprecizirane ostale usluge 11 miliona… Puno rasipanja, dok je za ovu godinu budžetom za dječje dodatke, recimo, predviđeno 4,5 miliona. Prioriteti su jasni i glasni, a potrošnja i bahaćenje sa naše grbače još uvijek tajni. Njih nema ko da izviđa.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VJEČITI U PRAVOSUĐU: Kao novi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zavrzlama sa brojem mandata bivših i budućih predsjednika ovdašnjih sudova vlastima je, uz kritike, donijela i jednu popriličnu olakšicu. Ne govori se, naime, o minulom radu kandidata i rezultatima koji su postignuti u sudovima pod njihovom komandom

 

Led je probijen. Slijedi potop prava u crnogorskom pravosuđu. U ponedjeljak je Sudski savjet donio odluku da za predsjednike Osnovnih sudova u Kotoru, Baru, Plavu i Rožajama izabere dosadašnje predsjednike: Branka Vučkovića, Gorana Šćepanovića, Hilmiju Sujkovića i Zahita Camića.

U istom paketu  izabrani su i novi-stari predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić i nova predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović, ali njihov izbor, u ovom trenutku, ostavimo po strani pošto se ni on ni ona rukovodećim stažom u pravosuđu ne mogu svrstati u red prethodno pomenutih predsjednika-veterana.

Sudija Sujković je predsjednik Osnovnog suda u Plavu duže od deset godina, od februara 2009.  Predsjednički mandat Gorana Šćepanovića u Osnovnom sudu Bar počeo je (kalendarsku) godinu ranije – u oktobru ‘08. U tom momentu, predsjednik Osnovnog suda u Rožajama Zahit Camić već je imao 15 (i slovima: petnaest) godina rukovodećeg staža. Više od četvrt vijeka. To je, ipak, za čitav mandat manje od sudije Branka Vučkovića.

Vučković  je predsjednik Osnovnog suda u Kotoru postao 1989. godine, još u SFR Jugoslaviji. Pa je za trideset godina, kroz četiri države, preko sedam (re)izbora, stigao do 2019. godine. I još jednog petogodišnjeg mandata.

Da lakše pojmimo koliko je to vremena, pomenimo nekoliko nasumično odabranih ljudi i događaja iz ‘89. godine prošlog vijeka. Te godine pao je Berlinski zid. Poslednji premijer SFRJ, Ante Marković  izabran je za predsjednika tzv. Saveznog izvršnog vijeća. Slobodan Milošević je govorio na Gazimestanu, u sklopu obilježavanja 600. godišnjice Kosovskog boja. DPS se još zvao Savez komunista a Milo Đukanović nije imao nijednu visoku državnu funkciju. Evropska unija imala je 12 članica…

Šta radite kada shvatite da je neko već 30 godina na čelu iste državne institucije? I da će biti makar još pet. Pravni laici mogu da slijede logiku. I, recimo, provjere da li su Vučković i Camić – da pomenemo samo predsjednike sudova kojima je mandat započeo u prošlom milenijumu – jedini sudije u kotorskom, odnosno rožajskom Osnovnom sudu. To bi, na neki način, opravdalo njihove baskonačne predsjedničke mandate. Međutim, nijesu sami. Ni u svemiru ni u sudu kojim predsjedavaju. Štoviše, Vučković nije bio jedini kandidat za predsjednika Osnovnog suda u Kotoru.

Pravnici, na drugoj strani, imaju običaj da nedoumice ove prirode rješavaju konsultujući zakon. Tako su i oni koji to do sada nijesu znali, mogli da uvide kako važeći Zakon o Sudskom savjetu i sudijama (na snazi je od 1. januara 2016.) propisuje da ”isto lice može biti birano za predsjednika istog suda najviše dva puta” (član 42). I Ustav Crne Gore sadrži nedvosmislenu normu (član 124) prema kojoj „isto lice može biti birano za predsjednika Vrhovnog suda najviše dva puta“. Što bi moglo biti i te kako značajno za nastavak ove priče.

Pokazalo se da pravilo čitaj kako je napisano, u ovom slučaju, dozvoljava različita pravna tumačenja.

„Tačno je da najnoviji Zakon o sudovima ograničava pravo sudije da može biti predsjednik u samo dva mandata, ali je taj zakon donijet u vrijeme kada sam se ja nalazio na polovini drugog mandata“, objašnjavao je portalu FOS predsjednik barskog Osnovnog suda Goran Šćepanović uoči svog trećeg izbora na istu funkciju. „Ukoliko bi meni ili drugim kandidatima koji su u istoj situaciji bilo onemogućeno da konkurišemo, to bi jedino moglo biti na osnovu tumačenja koje bi podrazumijevalo retroaktivnu primjenu zakona, što po mom mišljenju nije dozvoljeno“.

Naravno, javnosti su ponuđena i potpuno drugačija tumačenja.

Uz upozorenja i proteste ovdašnjih opozicionih partija – stari/novi predsjednici sudova mahom su prepoznati kao revnosni zaštitnici interesa DPS – treba pomenuti otvoreno pismo koje je 11 renomiranih NVO organizacija, prepoznatih po promociji i zaštiti ljudskih prava, uputilo predsjedniku Sudskog savjeta Mladenu Vukčeviću.

Zakon o sudskom savjetu i sudovima nema povratno dejstvo, pa se pri njegovom tumačenju ne može govoriti o zabrani retroaktivnosti, smatraju potpisnici pisma. Oni se pozivaju na stav Ustavnog suda Crne Gore da „odredba zakona ima povratno dejstvo kada se odnosi na prava i pravne odnose koji su stvoreni i okončani ranije, prije njegovog stupanja na snagu”.

Pokušavajući da dodatno ojačaju svoju argumentaciju, NVO aktivisti –potpisnici obraćanja Sudskom savjetu ukazuju na makar jednu veliku nelogičnost u stavu da se odredbe Zakona o sudskom savjetu i sudijama ne odnose na događaje prije 2016. godine. „Ako se u tom postupku prethodni mandati, kao jedan od uslova za izbor, ne bi računali, onda se ni ostali uslovi ostvareni prije izmjena Ustava i donošenja Zakona o Sudskom savjetu i sudijama, takođe ne mogu računati. Tako se ne bi mogle računati ni prethodno stečene godine radnog iskustva, pa kandidatkinja i kandidati u tom smislu ne bi ni ispunjavali uslove za izbor. U protivnom, Sudski savjet bi pokazao da uzima u obzir samo one prethodno ostvarene uslove i činjenice koje kandidatkinji i kandidatima idu u korist, dok ostale zanemaruje s izgovorom da se radi o retroaktivnoj primjeni propisa“, navodi se u pismu.

Ne znamo da li su članovi Sudskog savjeta čitali ovaj dopis. Ali znamo da  nijesu prihvatili izloženu argumentaciju. „Zakon o Sudskom savjetu i sudijama ne sadrži bilo koju odredbu po kojoj bi se prilikom izbora predsjednika sudova uračunavali mandati na koje su oni birani, prije stupanja na snagu zakona“, tvrdi se u saopštenju Savjeta objavljenom početkom nedjelje. Dakle, u 42 članu Zakona ne piše da ,,isto lice može biti birano za predsjednika istog suda najviše dva puta”, nego nešta drugo. Nečitko i nerazumljivo.

Zakonopisac nije precizirao da li se „najviše dva puta“  odnosi i na vrijeme prije poslednjih izmjena i dopuna Zakona. „Iz takve činjenice proizilazi da se odredbe Zakona o Sudskom savjetu i sudijama u pogledu mandata predsjednika sudova odnose samo na buduće izbore… Ne može se pretpostaviti volja zakonodavca, već ona mora biti izričito iskazana…“, navode iz Savjeta uz napomenu da „prigovori na eventualnu nedostatnost zakona mogu jedino da idu na adresu onih koji su predlagali i usvajali zakon“. A to nijesu oni.

Još smo nešto naučili iz saopštenja Sudskog savjeta. „Pozivanje na principe sadržane u međunarodnim dokumentima i ustavnosudskoj praksi ne može nadomjestiti nepostojanje odredbi kojima se definiše konkretna pravna situacija“. To je bilo u ponedjeljak. I odnosilo se na predsjednike osnovnih sudova koji su, njihovom voljom, dobili treći, peti ili osmi uzastopni mandat.

Tri dana ranije sa istog mjesta stigla nam je potpuno suprotna priča. Tada su se (30. maja) članovi Sudskog savjeta pozabavili tvrdnjama predstavnika opozicije da oni nemaju legitimitet da biraju predsjednike sudova. Pošto je četvorici članova Savjeta koje prema Ustavu bira Skupština mandat istekao prije godinu dana. I od tada su oni, voljom vladajuće većine u parlamentu, v.d. članovi Savjeta. Bez kojih on ne može odlučivati.

„O legitimitetu i legalitetu i načinu funkcionisanja Sudskog savjeta svoj nalaz dala je Venecijanska komisija“, saopštili su iz Sudskog savjeta pozivajući se, valjda, na principe sadržane u međunarodnim dokumentima i ustavnosudskoj praksi. Zato što im to u konkretnom slučaju odgovara. „To je u formi dopune Zakona o Sudskom savjetu i sudijama usvojila Skupština Crne Gore“, naglasili su. Ne pominjući Ustav Crne Gore.

Pokušajmo da predočeni princip, po kome se zakoni ne odnose na stanja i dešavanja starija od njih, stavimo u neki drugi kontekst. Da li se, na primjer, kaznene odredbe važećeg Zakona o ograničavanju upotrebe duvanskih proizvoda mogu odnositi na one koji su počeli da puše prije nego što je taj zakon usvojen? Dodatno, može li se isti propis, odnosno njegov dio o zabrani pušenja u javnim prostorima, odnositi na ranije otvorene kafane i restorena?

Članovi Sudskog savjeta nijesu se bez neke zapleli u sve ove zakonodavne trice i kučine. Oni imaju vrlo važan zadatak. Pripremaju teren za treći mandat Vesni Medenici na čelu crnogorskog pravosuđa. Medenica je predsjednica Vrhovnog suda 11 godina, od kraja 2007. godine. Traži još jedan mandat. A članovi Sudskog savjeta, reizborom jednako dugovječnih predsjednika osnovnih sudova, najavljuju svoju spremnost da joj izađu u susret.

Svoju servilnost pokušavaju zakamuflirati odlukom da se o kandidaturi Medenice izjasne poslije Opšte sjednice Vrhovnog suda. „Sa te sjednice Savjetu će se dostaviti predlog, koji će se utvrditi tajnim glasanjem, što samom predlogu daje visok nivo legitimiteta“, kažu. Kao da o stanju duhova  i raspoloženju u Vrhovnom sudu dovoljno ne govori činjenica da Vesna Medenica, nakon 11 godina vladavine, nema protivkandidata.

Baš kao što ga nije imao ni reizabrani predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Protivkandidata nemaju ni Mušika Dujović, predsjednik Apelacionog suda i Boris Savić,predsjednik Višeg suda u Podgorici  koji narednih dana očekuju (prve) reizbore. Proizilazi da će Medenica, dobije li treći mandat, vladavinu nastaviti u „poznatom okruženju“, uz dokazano odane saradnike.

„Ustavni amandmani iz 2013. godine jasno kažu da isto lice može samo dva puta biti izabrano za predsjednika Vrhovnog suda“, smatra advokat Dragan Šoć, nekadašnji ministar pravde. „Meni ta norma djeluje, što bi pravnici rekli, vrlo imperativno, vrlo zapovjednički i ne daje prostora ni za kakvo kreativno tumačenje. I sa tog stanovišta čini mi se da je taj mandat nemoguć. Naravno, Vesna Medenica ima pravo da se prijavi, to nije sporno, ali njen izbor bi bio  neustavan. O tome odlučuje Sudski savjet a ne Vesna Medenica. Plašim se da ako se krene u tako nešto, onda se postavlja pitanje čemu nama uopšte služi Ustav i zakoni.“

Sagovornici Monitora ukazuju kako je zavrzlama sa brojem mandata bivših i budućih predsjednika ovdašnjih sudova, uz kritike, vlastima donijela i jednu popriličnu olakšicu. Ne govori se o minulom radu kandidata i rezultatima koji su postignuti u sudovima pod njihovom komandom. A imalo bi se šta reči na tu temu.

Otud i zaključak da je u crnogorskom pravosuđu, čast izuzecima, sve moguće. Osim pravde.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ĐUKANOVIĆEVA DRŽAVA I AMFILOHIJEVA CRKVA: Sigurna karta razdora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Doći će i proći Trojičin dan. Milo Đukanović učvrstiće poziciju u svom biračkom tijelu. “Koverta” koja je već postala “Kovertica”, napraviće još nekoliko koraka za zaboravu. Zanimajući se atraktivnim pitanjima vjere i večere, opozicioni političari će smetnuti sa uma banalne stvari kao što su: približavanje izbora, razmatranje bojkota, neophodnost minimalne saradnje i tome slično

 

Milo i Amfilohije opet su zategli konopac. Tu vrstu odnosa između predsjednika Crne Gore i Mitropolita crnogorsko-primorskog gledali smo više puta. Svaki put do sada stvar je riješena tako da i poglavari i njihove pastve budu zadovoljni, a da Crnoj Gori uže bude popritegnuto. Onoj normalnoj Crnoj Gori, ako igdje još postoji.

Naravno, nijesu to ma kakvi igrači – naprotiv, najbolji su koje imamo – borba je uvijek dramatična. Na kraju, međutim, nema euforije, pošto nema ni pobjednika. Stvari nekako, prosto, utihnu. I Đukanović nastavlja da vlada, Mitropolit da popuje i gradi.

Ovoga puta trenutno izgleda da je Đukanović napregao toliko da bi moglo da pukne. Da lagano može pobijediti, malo ko vjeruje. Ulog je povećan dotle da se pominje i građanski rat. U Crnoj Gori živi preko 72 odsto pravoslavnog stanovništva. Crnogorska pravoslavna crkva interesantna je sigurno jednocifrenom broju vjernika. Ako se posmatra kao dio biračkog tijela, riječ je o dijelu u kojem DPS standardo gubi. Ipak, Đukanović je odlučio da zaigra.

Na izbornoj konferenciji Demokratske partije socijalista u Nikšiću  predsjednik partije Milo Đukanović najavio je da će raditi na snaženju crnogorskog identiteta, i pohvalio se da su on i njegova partija “neke važne korake na tom planu već ostvarili”. “Ostao je još jedan važan korak kojim ćemo takođe ispraviti tešku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na početku 20. vijeka, a to je obnova crnogorske autokefalne crkve. Dopadalo se to nekome ili ne, na tome ćemo predano raditi”, rekao je Đukanović.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KOLIKO ĆE KOŠTATI AUTOPUT: Šta znaju đeca šta je milijarda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gotovo je izvjesno da će nas dionica Smokovac – Mateševo, završena ili ne, koštati više od milijardu eura. Nepoznanica je maksimalna cijena tog poduhvata. I vrijeme za koje ćemo morati da platimo potrošeno

 

Po sistemu toplo-hladno, prošlog četvrtka, u istom danu kada je (poslije šest godina) donijela odluku o povećanju minimalne zarade, Vlada premijera Duška Markovića obznanila je da se troškovi gradnje prioritetne dionice autoputa Bar – Boljare uvećavaju za još 4,83 miliona eura.

Dodatni novac otići će za kopanje kanala i polaganje cijevi kroz koje će prolaziti kabl za napajanje električnom energijom dionice Smokovac – Mateševo. Iz nekog razloga, laicima nerezumljivog, i taj se posao našao u grupi „nepredvidivih, nepredviđenih i naknadnih radova“ (član 13.9 Ugovora o projektovanju i izgradnji autoputa) koji nijesu uključeni u cijenu od 809,5 miliona eura, ugovorenu u februaru 2014. godine.  Izvođač novougovorenih radova biće kineska kompanije CRBC.

Prethodno je, podrazumijeva se, Vlada na popis „nepredvidljivih“ radova dodala projekat napajanja ove dionice autoputa električnom energijom. Valjda su „naknadno“ obaviješteni o potrebi da autoput bude osvijetljen. A da benzinske pumpe, recimo, ne mogu raditi bez struje. Ili je, možda, samo došlo do kratkog spoja  u komunikaciji između kabineta bivšeg i aktuelnog ministra saobraćaja Ivana Brajovića i Osmana Nurkovića.

Vlada je, uglavnom, 14. februara ove godine Monteputu dala saglasnost (čitaj nalog) da se kompanija zaduži za 31,6 miliona. Kako bi državna kompanija platila izgradnju elektro mreže duž prioritetne dionice.

Pitanje zbog čega se Vlada nije pojavila kao direktni investitor tog posla ima jednostavan i tužan odgovor. Trošak dijela zaboravljenih radova prebačen je na tuđa pleća kako bi, makar formalno, „nepredvidivi, nepredviđeni i naknadni radovi“ ostali u planiranom okviru od deset posto prvobitno planiranog budžeta.   A izvršna vlast se sačuvala potrebe za dodatnim zaduženjem.

Po sličnoj formuli  zamjene teza iz Vlade su stigla objašnjenja da dodatni (neplanirani) novčani izdaci za gradnju sitema za vodosnabdijevanje autoputa nijesu posljedice nečije zaboravnosti  ili neznanja. Riječ je, tvrdi se u saopštenju ministra Nurkovića, o naknadnoj odluci da se umjesto izgradnje instalacija „potrebnih za održavanje i funkciju autoputa“  obezbijede uslovi za vodosnabdijevanje lokalnog stanovništva u koridoru autoputa, čime je i „distributivni vodovod položen u autoput dobio karakter regionalnog vodovoda”. I taj će nas vodovod, sa karakterom, koštati dodatnih 14,2 miliona. Do danas ne znamo ni gdje on počinje, ni gdje se završava. Znamo da u vrijednost radova nije uračunat PDV-a.

Pošto već pominjemo porez na dodatu vrijednost, da se vratimo na onaj elektroenergetski kabl, i Vladin nalog Monteputu da se zaduži 31,6 miliona za rad izgradnje elektro mreže duž dionice Smokovac – Mateševo. Ta odluka je trajala punih pet dana. Onda je Ministarstvo finansija obavijestilo Ministarstvo saobraćaja da crnogorski Monteput nije kineski CRBS, pa ni planirana investicija ne može biti oslobođena plaćanja PDV-a od 6,6 miliona eura!? Problem je riješen tako što je Vlada Monteputu dala saglasnost da se, umjesto 31,6, zaduži za 38,2 miliona eura.

Nepuni mjesec kasnije, neko mudar se dosjetio da planirani kabl treba i ukopati. Još 4,83 miliona. Tako vrijednost do sada ugovorenih dodatnih radova stiže na blizu 90 miliona eura. To je već više od planiranih deset odsto, a troškovi će sigurno rasti, pošto još nijesu ugovoreni svi, do sada uočeni a prethodno zaboravljeni, radovi.

Priča se oduži a još nijesmo pomenuli najzanimljivije. Među „nepredvidivim, nepredviđenim i naknadnim“ radovima našla se i prva faza petlje Smokovac koja će, prema nedavno potpisanom ugovoru sa CRBS,  koštati 30,5 miliona eura. Inače, petlja na Smokovcu je jedna od četiri petlje (uz Pelev brijeg, Verušu i Mateševo) na autoputu čija se gradnja nije dovodila u pitanje tri godine, sve dok Vijesti prije 20-ak mjeseci nijesu objelodanile da će je Kinezi, za ugovorenih 810 miliona, samo nacrtati (projektovati) planiranu petlju na periferiji Podgorice.

Naknadno smo saznali, zahvaljujući NVO MANS, da su Kinezi još u oktobru 2015. godine obavijestili Vladu tadašnjeg premijera Mila Đukanovića da je za funkcionalnost započetog projekta potrebno projektovati i izgraditi makar četiri nove stavke: petlju Smokovac, regionalni put od naselja Veruša do ukrštanja sa autoputem u ukupnoj dužini od pet kilometara, rekonstrukciju postojećeg lokalnog puta od petlje Mateševo do puta Mateševo – Kolašin u dužini 1,4 kilometra i snabdijevanje autoputa vodom. Koji dan kasnije Vladi je stiglo i obavještenje o potrebi izmještanja tri dalekovoda sa trase autoputa u ukupnoj dužini od sedam kilometara. Ove informacije Vlada je, zvanično, primila na znanje tek šest mjeseci kasnije, u maju 2016.

Ni tri godine od tada izgradnja pristupnih puteva još nije ugovorena. Zato smo, umjesto svečanog otvaranja izgrađenog puta 11. maja, kao što je to bilo planirano Ugovorom o projektovanju i izgradnji, koji dan ranije dobili informaciju da se svečanost odlaže za septembar naredne godine.

Vlada je, u međuvremenu, odustala od prava na naplatu penala zbog kašnjenja u izgradnji auto-puta koji su mogli iznositi do pet odsto vrijednosti ugovorenih radova, odnosno do 40 miliona. ,,Investitor nema pravo da od izvođača zahtijeva obeštećenje za kašnjenje radova za period od 10. maja 2019. godine do novog roka završetka 30. septembra 2020. godine”, konstatuje Vlada. Bez objašnjenja da li je odricanje od 40-ak miliona poklon kineskim partnerima ili posredno priznanje vlastite krivice za kašnjenje.

A novi termin završetka radova, uglavnom, znači da bi otvaranje dionice i prve vožnje između Podgorice i Kolašina mogli pasti u sred kampanje pred naredne parlamentarne izbore.

Koliko god bi DPS i njegovi sateliti mogli, krajnje nezasluženo, izvući koristi iz te (slučajne?) koincidencije – prolongiranje završetka prve dionice autoputa nosi mnogo ozbiljnije probleme. Jedan od njih je to što će prva rata kredita kod kineske Uvozno-izvozne banke (Export-import bank of China, poznata i kao Exim banka ) dospjeti na naplatu svega šest mjeseci nakon, i dalje samo mogućeg, početka komercijalne eksploatacije izgrađene saobraćajnice. A ne dvije godine kasnije, kao što je to bilo planirano ugovorima o kreditu i izgradnji dionice Smokovac – Mateševo. Tako će se naplatom putarine obezbijediti znatno manje novca za dospjelu ratu. A Crna Gora će kredit za novoizgrađeni put početi otplaćivati prije nego što istekne dvogodišnji rok provjere kvaliteta izvedenih radova.

Aktuelni kreditni aranžmani sa Kinezima zaslužuju još nekoliko riječi. Ugovor o preferencijalnom zajmu koji je u ime Crne Gore, 30. oktobra 2014. potpisao tadašnji ministar finansija Radoje Žugić sadrži makar nekoliko potencijalno problematičnih stavki. Čak i pod uslovom da se ne osvrćemo na to što je novac od Exim banke uzet u dolarima, uz obećanje (član 2.5 Ugovora) da će se „robe, tehnologije i usluge koje će biti kupljene sredstvima Aranžmana preferencijalno  nabavljati iz Kine“.

Potpisani Ugovor predviđa da će se „prava i obaveze strana po ovom Ugovoru će se rukovoditi i tumačiti u skladu sa zakonima Kine“. Ne jednom smo se uvjerili da ovdašnji vlastodršci ne poznaju i ne poštuju ni ovdašnje zakone i pravila, a kamoli kineske. A posljedice mogu biti krajnje ozbiljne.  Tim prije što se mogući sporovi rješavaju na Međunarodnoj privrednoj i trgovinskoj arbitražnoj komisiji Kine (CIETAC). Prema njenim pravilima. U Pekingu.

„Arbitražna odluka će biti konačna i obavezujuća za obje strane“, piše u ugovru koji smo prihvatili. Šta to može da znači pokušajmo sagledati kroz sljedeći primjere.

Crna Gora se kineskoj državnoj banci obavezala (član Ugovora 6.8) da će se dok ne vrati uzeti kredit uzdržati od aktivnosti koje „po mišljenju Zajmodavca“ mogu imati negativan uticaj na našu sposobnost da vratimo uzeti kredit. Znači li to da smo za sva nova zaduženja dužni da pribavimo saglasnost Exim banke? Ili se navedeno može odnositi i na neke političke odluke?

Da pokušamo pojasniti. U članu Ugovora 7.3 stoji da u slučaju „izmjena zakona ili državnih politika“ u Kini ili Crnoj Gori „koja onemogućava da zajmodavac ili zajmoprimac izvrši svoje obaveze po ovom Ugovoru“, Exim banka može  „prestati sa isplatom Aranžmana, i/ili proglasiti cjelokupnu glavnicu i obračunatu kamatu trenutno dospjelom za plaćanje – bez daljih zahtjeva, obavještenja ili drugih pravnih formalnosti bilo koje vrste“.

Koliko bi nas mogla koštati izmjena državne politike za sada možemo samo da nagađamo. Ali, o tome da bi stvar mogla postati bezobrazno skupa svjedoči član 8.1 istog Ugovora. „Zajmoprimac se ovim neopozivo odriče imuniteta po osnovu suverenosti ili na drugi način za sebe ili svoju imovinu, osim imovine koja se odnosi na diplomatsko-konzularna predstavništva i vojne imovine, u vezi sa bilo kojim arbitražnim postupakom ili izvršenje bilo koje arbitražne odluke…“.

Dug bi, dakle, mogli platiti dijelom svoje teritorije. Nakon što bi se o tome odluka donijela u Pekingu. Na sve ovo nedavno je upozorila ekonomska analitičarka Mila Kasalica. Nema naznaka da je neko od nadležnih čuo njene riječi. Da ne pominjemo mogućnost da je neko pokušao da pročita to o čemu je Kasalica govorila.

Samo na prvi pogled priča izgleda nerealno.

Primjećujemo da Marković i njegovi saradnici insistiraju na skrivanju svih podataka koji se tiču ekoloških posljedica gradnje autoputa. Rizikujući da pri tom prekrše nebrojeno domaćih i nekoliko međunarodnih konvencija, zakona i propisa. Primijetili ste, možda, kako se i u ovonedjeljnom Izvještaju o napretku EK konstatuje kako ovdašnje vlasti „treba da striktno procijene i spriječe moguće negativne uticaje gradnje autoputa Bar – Boljare na Skadarsko jezero i Taru“. I da naša Vlada uporno pokušava da se ogluši o ta upozorenja.

Iako ona nijesu nova.

„Aktuelna trasa autoputa je izabrana kao najpovoljnija, iako nije urađena realna procjena stanja, niti su u obračun uključeni troškovi zaštite životne sredine koji su ogromni“, konstatuje se u aprilskom Izvještaju MANS-a o gradnji autoputa. „Takvu sliku ne vidi većina institucija, čak ni kada su suočene sa zvaničnim podacima drugih organa o stepenu zagađenosti…“.

Monitor je, uz pomoć MANS-a, došao do dokumenta koji bi mogao objasniti ovu nezainteresovanost nadležnih crnogorskih institucija za nepopravljivu štetu koja se čini nekim od najvrjednijih prirodnih resursa tzv. ekološke države.

Među javno dostupnim dokumentima kojima se u svom radu rukovodi Exim banka nalaze se i Smjernice za procjenu ekološkog i socijalnog uticaja projekata koje kreditira kineska državna banka. Tu, pored ostalog (član 16),   stoji kako „ zajmoprimci ili vlasnici projekata treba da redovno izvještavaju  Banku o stvarnim ekološkim i socijalnim uticajima koje donosi izgradnja projekta“. Uz konstataciju da će Exim banka vršiti „inspekciju upravljanja projektima nakon zajma, uključujući ekološke i socijalne uticaje“.

Stižemo do suštine: „Za projekte koji su u izgradnji ili u funkciji i koji prouzrokuju ozbiljne ekološke i socijalne probleme…  Exim banka ima pravo da prestane sa isplatom kredita i zahtijeva rano vraćanje kredita, u skladu sa ugovorom…“ (član 19). Znači – ako ozvaničimo da kineska CRBC, uz ili bez pomoći ovdašnjih vlasti, „uzrokuje ozbiljne ekološke probleme“ – a stanje u slivu Tare neodoljivo podsjeća baš na to – kineska Exim banka može nam uskratiti ostatak sredstava neophodnih za završetak započetih radova. I zatražiti trenutno plaćanje do danas preuzetih sredstava iz kreditnog aranžmana (oko 400 – 450 miliona). To smo potpisali. Da li ćemo se kajati?

 

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo