Povežite se sa nama

FOKUS

VLAST, GORIVO I SLUŽBENI AUTOMOBILI: Milioni teku iz naših džepova u njihove

Objavljeno prije

na

markovic

Sem što svakodnevno vidimo službene limuzine na drumovima diljem domovine nam, o tome koliko koštaju, ko ih sve vozi, koliko se troši na gorivo i održavanje malo se zna.

Još jedna godina stabilizacije počela je tako što je u januaru MUP kupio tri mercedesa za potrebe premijera Duška Markovića. Prema ugovoru o kupovini, sklopljenom sa firmom Ljetopis automotive, vozila su kupljena direktnom pogodbom, bez raspisivanja javnog tendera. Cijena sitnica – samo euro manje od 200.000 eura!

Iako bi građani morali bar da imaju uvid u to kako se troše njhove pare, to još uvijek nije praksa – kada odete na sajt Vlade i ukucate Spisak službenih vozila o posljednjoj trgovini nema ni slova. Generalni sekretarijat Vlade je spisak vozila ažurirao posljednji put prije tačno godinu dana. Na spisku stoji da Sekretarijat raspolaže sa ukupno 22 automobila – sem jednog rovera iz 2001. sve automobili njemačke proizvodnje – najviše mercedesa i audija, jedan pasat i tri golfa. Znaju u Vladi za onu narodnu da je za naše drumove najbolji njemački kvalitet.

Potpredsjednik Vlade Milutin Simović koristi mercedes E 200 iz 2010, njegov kolega po funkciji Rafet Husović istu marku samo E 250 iz 2009. godine, generalna sekretarka Vlade Nataša Pešić i njen zamjenik Nikola Dedeić – mercedese E 280, oba iz 2008. godine. Šef kabineta premijera Dragoljub Bulatović audi A3 iz 2011. godine. I redom sve tako, što se tiče godine proizvodnje, skroman vozni park.

Prema ranijim podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, novije je teško naći, u Crnoj Gori registrovano je 3.721 službeno vozilo. Skraćenicu CG ili MN ima blizu 3.000 vozila, dok se ostatak vozi ,,inkognito”.

Najviše ih je registrovano pod okriljem Uprave policije i to 470. Valjda zbog ogromnog voznog parka posljednji javno dostupni podatak Ministarstva unutrašnjih poslova o broju službenih vozila je neupotrebljiv jer datira od 2014. godine.

Ministarstvo unutrašnjih poslova je u periodu od 2013. do 2017. utrošilo 1.394.100 eura za nabavku novih vozila, dok je u 2015. godini zaključen ugovor za nabavku 146 vozila putem finansijskog lizinga od 1.895.550,84 eura.

Ministarstvo unutrašnjih poslova, kojim rukovodi Mevludin Nuhodžić, za održavanje voznog parka ove godine potrošiće 689.501 euro, od čega će najveći dio otići na servis vozila i to 357.501 eura, a auto-djelove 250.000.

ANB je već precizirala da će naredne godine potrošti 125 hiljada eura na gorivo za službene automobile, mjesečno maksimalno 10.401 eura.

Kad se sve sabere – ministarstva i Generalni sekretarijat Vlade tokom ove godine potrošiće čak 2.730.900 eura za održavanje i gorivo službe-nih automobila.

Broj službenih vozila tajna je i u Ministarstvu odbrane. Ranije je objavljeno da će tokom ove godine to ministarstvo, na čelu sa Predra-gom Boškovićem najveći izdatak imati za gorivo i to 325.000 eura, a ukupno njihov vozni park će građane koštati 520.000 eura.

Javne podatke o broju službenih vozila nije objavilo ni Ministarstvo poljoprivrede. Planovi su da ovo ministarstvo, kojim rukovodi Milutin Si-mović, za svoj i vozni park institucija pod njegovom ingerencijom utroše 493.470 eura.

Na sajtu Ministarstva nauke, ministarka dr Sanja Damjanović, nabrojana su samo dva službena automobila, a isto toliko i ima i Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, ministar Mehmed Zenka. Skromno je i Ministarstvo sporta Nikole Janovića – samo četiri službena automobila: Premda ovo ministarstvo na svom sajtu nije navelo godinu proizvodnje vozila, kao ni Ministarstvo prosvjete, Damira Šehovića, koje raspolaže sa pet službenih automobila. Isto tako nema godine proizvodnje za pet vozila Ministarstva finansija. Ministar Darko Radunović koristi mercedes E 350.

Sa najviše vozila raspolaže Ministarstvo održivog razvoja i turizma 31, plus šest Direkcije javnih radova i osam Agencije za zaštitu prirode i životne sredine. Zanimljivo je da po dokumentu ažuriranom prvog dana ove godine, ministar Pavle Radulović koristi tojotu prius iz 2010. godine, dok direktor Agencije za zaštitu životne sredine Nikola Medenica koristi škodu super b iz 2015.

Ministarstvo vanjskih poslova – sedam službenih automobila, po dostupnim podacima iz februara 2017, Ministarstvo pomorstva i saobraćaja 23, a Ministarstvo pravde – 43 vozila. Ministar pravde Zoran Pažin koristi audi A 6 iz 2015, a u ovom ministarstvu nabrojano je i najstarije vozilo u Vladinom voznom parku – teretni mercedes 711, bez tablica, iz 1986, koje se, kako piše, koristi za kuhinju.

Ministarstvo rada i socijalnog staranja, na čijem je čelu Kemal Purišić, ima 10 vozila. Najnovija je dacia duster, koja je prošle godine kupljena iz sredstava CEB-a za potrebe projekta Regionalni stambeni program.

Ministarstvo zdravlja posjeduje šest vozila. U septembru prošle godine kupljeni su škoda kodiaq za ministra Kenana Hrapovića i škoda octavia za državnog sekretara Milovana Vujovića. Za tu trgovinu potrošeno je preko 40.000 eura. A ministartsvo je insistiralo da vozila budu metalik, da imaju grijače prednjih sjedišta, dvozonsku klimu, grijane spoljne retrovizore… Iako se dosta kritikovala ova kupovina, ispostavilo se da je ministru i sekretaru to bilo neophodno, oni su bukvalno u vozilima dan–noć. Tako barem govore posljednji dostupni putni nalozi s kraja maja ove godine – prema kojima je ministar Hrapović za devet mjeseci uspio da pređe preko 12.000 kilometara, što je za obične smrtnike, pa čak i pojedine taksiste, možda previše, ali ne i za ostale funkcionere. Državni sekretar Vujović je za isto vrijeme prešao čak 28.000 kilometara!

Državni sekretar Milovan Vujović je toliko revnosan da je u putnom nalogu od 25. maja sa puta u Beograd, prijavio i putarinu od 0,84 eura. Pomenuti put sekretara u Beograd koštao je inače, samo što se tiče prevoznih troškova, 194,52 eura.

U vozačkim umijećima ističe se i direktor Poreske uprave Miomir M. Mugoša. On je, sudeći po putnom nalogu iz maja, za samo četiri dana uspio da po lokalu u Podgorici pređe 340 kilometara. Veće domete uspijevaju da dosegnu samo ministri.

Tako je, sudeći po putnom nalogu iz septembra ove godine – audi A 6 koji koristi ministar pravde Zoran Pažin, u periodu od 3. septembra do kraja mjeseca uspio da utroši 178 litara goriva i prođe 1.548 kilometra samo po Podgorici.

Inače, Ministartsvo pravde je jedino koje uredno svaki mjesec postavlja putne naloge na svome sajtu. Ostala ministarstva su po sili Zakona o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja, bila u obavezi da sedmodnevno objavljuju sve putne naloge od dana raspisivanja do dana održavanja izbora, tokom ove godine za predsjedničke i lokalne podgoričke izbore. Međutim, oni koji su zaduženi da sprovode zakone ovaj ne poštuju ili to rade selektivno.

MUP je na sajtu objavio samo jedan putni nalog za period od 5. do 11. marta ove godine. Ministarstvo ekonomije – nijedan. Oni su ispoštovali svoju obavezu samo za parlamentarne izbore 2016. Ministarstvo kulture na sajtu takođe nema objavljenih putnih naloga za ovu godinu.

I oni koji su ispoštovali zakon i objavili putne naloge uglavnom su ih popunjavali kako im se ćefne. Primjetno je da nema jedinstvenog obrasca za putne naloge, pa svako ima svoj. Ono što je glavni problem je što se većina rubrika ne popunjava. Uglavnom se upisuju vozači, a u koloni Relacija upisuje se Po potrebi, ima i onih kreativnijih koji napišu Lokal, Slobodna, Neograničena, PG – otvoreni put, Crna Gora- Evropa… Pored toga što ne navode podataka o kretanju, učestalo je i da se ne navodi količina utrošenog goriva.

Tako, na primjer, na putnom nalogu s kraja maja ministar Osman Nurković, koristi tojotu land cruiser – piše da se nalog izdaje na sedam dana. Precizira se u nastavku da je ministar Nurković vozio na relaciji Podgorica-Rožaje, dva puta, ali se ne upisuje koliko je goriva natočeni i potrošeno. Sve po potrebi.

To je praksa koja je pogoršana od izbora 2016. godine kada skoro deset odsto putnih naloga nije objavljeno na sajtovima institucija, a od ukupnog broja objavljenih gotovo dvije trećine nijesu sadržale podatke o kretanju vozila ili utrošku goriva prilikom korišćenja službenih auta.

Kako nema ko drugi, na ova nepočinstva počelo je da reaguje tužilaštvo. Dobro ne baš na ova – izviđaju pronevjeru preko stotinu hiljada eura na račun putnih naloga u Skupštini, tokom 2015. i 2016. godine. Državna revizorska institucija je utvrdila da su po spornim nalozima pojedini bivši poslanici bili u isto vrijeme na dva različita mjesta. Da su putovali na naznačene duple lokacije poslanici su saznali tek kada su saslušani u tužilaštvu. Kako je došlo do fiktivnih putnih naloga i gdje su završile pare, tužilaštvo još izviđa.

Skupština je u međuvremenu prestala da javno objavljuje svoje putne naloge, posljednji dostupni su iz 2016.

Sva je sreća da se prema Uredbi o korišćenju državnih vozila, prevozno sredstvo koje je u posjedu Crne Gore ne može koristiti u privatne svrhe. Postoje i sankcije kojima se, ukoliko se to desi, oduzima ovlašćenje za korišćenje a protiv prekršioca se preduzimaju mjere, građani čak mogu i sami prijaviti zloupotrebe. Sve to je, naravno, neophodno jer odavno se iznosi računica da Crna Gora sa 600.000 stanovnika ima oko 4.000 službenih automobila, dok Njemačka sa 80 miliona ima oko hiljadu službenih auta, a Švedska sa preko osam miliona stanovnika oko desetak službenih automobila. U toj istoj Švedskoj zabilježena su i čuda da pojedini ministri odlaze na posao biciklom.

Prošlogodišnji budžet je za gorivo predviđao 8,7 miliona eura, ovogodišnji je taj iznos pojačao na 8,9, pa redom za službena putovanja 5,9, usluge prevoza 1,9, neprecizirane ostale usluge 11 miliona… Puno rasipanja, dok je za ovu godinu budžetom za dječje dodatke, recimo, predviđeno 4,5 miliona. Prioriteti su jasni i glasni, a potrošnja i bahaćenje sa naše grbače još uvijek tajni. Njih nema ko da izviđa.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAD VLAST KORUMPIRA: Jedan glas – dva stana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada je sa 2,6 miliona eura našeg novca častila stotinjak državnih funkcionera, dijeleći im stanove ili stambene kredite, iako su mnogima od njih listovi nepokretnosti već bili prepunjeni. Posebno problematično je to što su na spisku zaduženih kod Vlade upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu njen rad. Zove li se to korupcija

 

Ono što i nije smjelo biti tajna, konačno je objelodanjeno. Po nalogu premijera Duška Markovića, Komisija za stambenu politiku Vlade je krajem prethodne sedmice objavila spisak 95 funkcionera koji su tokom ove i prethodne dvije godine  dobili stanove ili stambene kredite po povoljnim uslovima. U prevodu – častili su ih našim novcem, pošto država pokriva  i do 80 odsto vrijednosti dodijeljenih kredita. Iz budžeta je za funkcionere ,,beskućnike” tako  izdvojeno 2,6 miliona eura.

Vlada je, međutim, i dalje nastavila da taji važne informacije u vezi sa  ovim poslom, pa još ne znamo  pod kojim uslovima i kriterijumima,  i uz kakva obrazloženja je dala kredite i stanove za ovih stotinjak funkcionera. A obrazloženja su sigurno zanimljiva. Tipa: direktoru Agencije za sprečavanje korupcije (ASK) Sretenu Radonjiću dati  40 hiljada eura, jer je, kako je priznao u svom imovinskom kartonu – kuću od 110 kvadrata ,,dao sinu”. Stan od 96 kvadrata nije poklanjao nikom, ali  mu je valjda tijesan. Ni pomoćni objekat i pašnjaci ne pomažu stambenoj tuzi Radonjića.

Njegovu stambenu muku premijer Marković odlično poznaje, pošto je direktor ASK tast premijerovog sina. Častio ga je da ne pati. A i zaslužio je. Uz sve, Radonjić, kao direktor Agencije kojoj funkcioneri moraju prijaviti svu imovina, propustio je da u kartonu navede ovo malecko kreditiranje.

Radonjić nije jedini funkcioner koji je imao stanove i kuće, a koji je od Vlade dobio još jedan stančić, da mu se nađe, ili gotovo pa bespovratni stambeni kredit. Na spisku su ministri, poslanici, čelni ljudi institucija, kao i predstavnici pravosuđa. Posebno problematično je to, što su pojedini koji su čašćeni stanovima ili novcem od strane Vlade, iako su stambeno obezbijeđeni, upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu rad te iste Vlade. Poput tužilaca, sudija, policajaca, te čelnika Agencije za sprečavanje korupcije, policije i drugih institucija zaduženih za borbu protiv korupcije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KO NAS PREDSTAVLJA U SVIJETU: Režimski kadrovi opšte prakse glume diplomate

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora ima 28 ambasada. Zakon o vanjskim poslovima propisuje da se šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja iz reda diplomata. Zakon predviđa i da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 odsto. Nekarijernih, tj. partijskih ambasadora je već sada više od propisane norme, a najavljenim imenovanjima taj broj će se povećati

 

Novoizabranog ambasadora Crne Gore u Sarajevu Obrada Miša Stanišića ne treba posebno predstavljati domaćoj javnosti. Ko god je bar jednom odgledao skupštinski prenos zna o kakvom se redovu  DPS-a radi. Argumenti, dokazi, logika, očiglednost, to u raspravi ne pomaže, on je uvijek i po svaku cijenu na partijskoj liniji. Kada je otkrivena afera Snimak, Stanišić je ustvrdio: ,,Partija kojoj pripadam nikad nije donijela odluke koje se kose sa zakonima”.  Po zadrtosti se jedino može uporediti sa DPS podmlatkom u Skupštini.

Skupštinski Odbor za međunarodne odnose i iseljenike, na čijem je čelu DPS poslanik Andrija Nikolić, nedavno je jednoglasno podržao predlog da Stanišić postane ambasador. U obrazloženju se ne navode  izvrsne partijske preporuke, već se podsjeća da je Stanišić pola decenije, od 1993. godine  bio pomoćnik ministra inostranih poslova zadužen za kontakt sa iseljenicima. Pretpostavljeni mu je bio, sada ljuti politički protivnik, Miodrag Lekić.

Prema Ustavu, predsjednik Crne Gore imenuje ambasadore, na osnovu predloga Vlade i mišljenja pomenutog Odbora.

Kako je Milo Đukanović predsjednik države i lider DPS-a, on je političkog direktora svoje partije Tarzana Miloševića imenovao za novog ambasadora u Beogradu. Milošević, bivši košarkaš, pa poznati privrednik karijeru je počeo u Višegradu, potom se biznisom bavio u rodnom Bijelom Polju, politički uzlet je počeo kao predsjednik Opštine Bijelo Polje, i na toj funkciji je proveo dva mandata. Potom je izabran za ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja u vladi Mila Đukanovića, da bi prešao na sadašnju partijsku funkciju.

Sa dva najnovija imenovanja, crnogorska diplomatija od Triglava do Makedonije, na čelu svojih ambasada ima isključivo partijske kadrove. Ambasador u Sloveniji je Vujica Lazović, bivši potpredsjednik Đukanovićeve Vlade, SPD, pa SD kadar; Boro Vučinić, DPS ministar, nakon upravljanja ANB-om imenovan je za ambasadora u Hrvatskoj; Ferhat Dinoša, bivši lider DPS koalicionog partnera Demokratske unije Albanaca i ministar za ljudska i manjinska prava, ambasador je u Prištini.

Najave govore da će se ambasade Crne Gore i ubuduće ,,pojačavati” partijskim kadrovima. Vijesti su nedavno pisale da je poslanik Bošnjačke stranke i predsjednik odbora te partije u Podgorici Nedžad Drešević najozbiljniji kandidat za ambasadora Crne Gore u Tirani, očekuje se imenovanje i savjetnika predsjednika Skupštine Ivana Brajovića, Periše Kastratovića za ambasadora u Turskoj. Na optužbe da je sa funkcije savjetnika predsjednika parlamenta, Kastratović tokom prošle godine vodio predizbornu kampanju za SD u Beranama, iz parlamenta su  uzvratili cinizmom: ,,Da li i ko­li­ko slo­bod­nog vre­me­na sa­vjet­nik pred­sjed­ni­ka pro­vo­di kod ro­di­te­lja u Be­ra­na­ma, kao i to da li je član ne­ke po­li­tič­ke par­ti­je, pri­pa­da di­je­lu pri­vat­nog ži­vo­ta ko­ji ne bi smio bi­ti pred­met ni­či­jeg in­te­re­so­va­nja”.

Da diplomatska mreža Crne Gore mora biti profesionalnija i oslobođena uticaja vladajućih partija, bivše i karijerne diplomate upozoravaju odavno.  ,,Upravo je odabir diplomatskog kadra po partijskoj, a ne stručnoj liniji, jedan od glavnih problema u predstavljanju interesa Crne Gore u inostranstvu’’, isticali su krajem 2012. iz opozicionih partija SNP-a, DF-a čak i tadašnje  Pozitivne Crne Gore.

U junu prošle godine, nakon što je DPS-u poklonio Nikšić i Podgoricu, i spasio ih na državnom nivou, lider ugašene Pozitivne Darko Pajović, nagrađen je za zasluge ambasadorskom foteljom u Kini. Toliko mu dobro ide, da je početkom ove godine, pored Kine, Pajović, ukazom predsjednika Đukanovića, postao ambasador Crne Gore i u Indoneziji, na nerezidentnoj osnovi, a u junu i u Republici Koreji.

Ne pokazuje samo Pajović izuzetne ambasadorske kapacitete.  Dušanka Jeknić dobila je početkom godine zeleno svjetlo da bude ambasadorka Crne Gore u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Jeknić, koja je domaćoj javnosti poznatija po konzulatu u Milanu i italijanskoj optužnici za šverc cigatereta, iz Abu Dabija će biti nadležna i za Bahrein, Katar, Novi Zeland i Australiju!

Zanimljivo je da ambasada Crne Gore u Briselu, pored Belgije, pokriva Holandiju, Luksemburg i Tajland. Na čelu ove ambasade je od 2015. bivši državni sekretar za politička pitanja u Ministarstvu vanjskih poslova i evropskih integracija Vladimir Radulović, koji je bio kadar SDP-a.

Sanja Vlahović, koja je nakon afere plagijat skrajnuta od strane DPS-a, a sa fotelje ministrice nauke i preraspoređena u diplomate , iz ambasade u Rimu, pored Italije, pokriva Maltu i San Marino. Borislav Banović, je od 2015. kao tada SDP-ov kadar,  ambasador u Londonu, a prošle godine Vlada ga je imenovala za stalnog predstavnika Crne Gore pri Međunarodnoj pomorskoj organizaciji. Bivši ministar zdravlja i funkcioner DPS-a Budimir Šegrt za sada je samo ambasador u Poljskoj.

Dok partijske diplomate pokrivaju po  više zemalja, godinama se govori o tome da u državama Skandinavije nijesu oduševljeni time što Crna Gora nema svoja predstavništva na sjeveru Evrope, s obzirom na značajnu finansijsku pomoć koju je Crna Gora dobijala i dobija od njih.  Sjedište ,,ambasada” Crne Gore za Dansku, Švedsku, Finsku i Norvešku je u Podgorici. Ambasador za ove četiri zemlje je Miroslav Ščepanović, direktor Direkcije za Evropu u Ministarstvu vanjskih poslova.

Iz Ministarstva vanjskih poslova, na čijem čelu je Srđan Darmanović, Monitoru su kazali da Crna Gora ima 37 diplomatsko-konzularnih predstavništava, odnosno 28 ambasada, šest misija i tri generalna konzulata, u kojima je ukupno zapošljeno 123 službenika.

Na pitanje o zaradama ambasadora iz Ministarstva su  odgovorili ovako : ,,Zarade se determinišu kao suma osnovne zarade i posebnog dodatka koji je proizvod bruto osnovice za obračun troškova života i indeksa troškova života, defnisanim po metodologiji Ujedinjenih nacija (PAI indeksom)”. Napomenuli su i da šefovi diplomatsko-konzularnih predstavništava redovno prilažu Izvještaje o prihodima i imovini.

Nije baš tako. Miodrag Vlahović, bivši ministar vanjskih poslova, potom ambasador u SAD, a sada ambasador Crne Gore u Vatikanu, godinama ne prijavljuje svoju imovinu. Ostali ambasadori su revnosni – Sanja Vlahović mjesečno prima 4.206 eura, Darko Pajović – 4.606 eura, Vujica Lazović – 3.878, Boro Vučinić oko 3.500 eura, Dušanka Jeknić – 4.746 eura…

Interesovalo nas je i da li su nekarijerne ,,diplomate’’ prije stupanja na funkciju imale obuku: ,,U susret preuzimanja dužnosti, svaki diplomata Crne Gore dužan je da obavi konsultacije u okviru Ministarstva vanjskih poslova, kao i u drugim resorima i institucijima, što je definisano internim procedurama koje imaju za cilj sveobuhvatnu pripremu za obavljanje diplomatske misije”, kazali su nam iz Ministarstva.

Na naše pitanje koliko je karijernih diplomata a koliko onih koji su posredstvom članstva u partiji izabrani za ambasadore, iz Ministarstva su nam odgovoril: ,,Na tragu odredbi člana 63 Zakona o vanjskim poslovima (Službeni list Crne Gore, br. 70/17), šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja se iz reda diplomata. Takođe, stavom 3 istog člana Zakona propisano je da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 posto. Nekarijerni šefovi crnogorskih DKP-a su lica sa izraženim profesionalnim iskustvom i zapaženim poslovnim rezultatima, koji svojim radom umnogome doprinose međunarodnom pozicioniranju i ostvarivanju vanjskopolitičkih prioriteta naše države”.

Diplomate s iskustvom znaju da politička imenovanja podrazumijevaju vrhunske naučnike, kulturne radnike, privrednike… Sjetite se gorepomenutih pa sami procijenite da li se ko od njih uklapa u navedeni profil.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MONITOR ISTRAŽUJE: Koliko vrijedi crnogorski pasoš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku. Znatno bolje rangirani od crnogorskog su i pasoši  nekih vidno problematičnih i nestabilnih zemalja kao što su Meksiko, Kolumbija, Venecuela, Ukrajina..

 

Kaže se da pasoš jedne zemlje vrijedi koliko i država koja ga je izdala. A i država vrijedi onoliko koliko je vani cinjenjen njen pasoš.

Vlasti Crne Gore neprekidno ističu mantru o „liderstvu“ Crne Gore u evroatlantskim integracijama i ponavlja kurtuazne ocjene stranih zvaničnika kako je Crna Gora priznata i cijenjena u NATO-u i EU. Vlada je takođe početkom ove godine pompezno najavila da je počeo kontroverzni i dosta osporavan u zemlji i vani „razvojni program prijema u CG državljanstvo radi investicija“. Za tu svrhu je Vlada, 28. maja 2019, potpisala ugovor sa Arton Capital, međunarodnom finansijskom konsultantskom agencijom koja je postala autorizirani agent za sprovođenje projekta ekonomskog državljanstva.

Na osnovu investiranja u Crnu Goru predviđeno je da do 2.000 stranih državljana u naredne tri godine stekne crnogorsko državljanstvo ukoliko ispuni određene kriterijume u smislu minimalne investicije (od 100 do 450 hiljada eura – zavisno od regiona) i da nisu pravosnažno osuđivani.

Arton Capital je poznat po svom detaljnom indeksu prohodnosti i atraktivnosti svjetskih pasoša. Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi tek na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku.Kada se bolje pogleda to i nije neki sjajan rezultat koji je preporučuje kao destinaciju za ekonomsko državljanstvo. Dovoljno je vidjeti da supasoši nekih vidno problematičnihi nestabilnih zemalja znatno bolje rangirani od crnogorskog, kao što je Meksiko (51.mjesto), Kolumbija (78.mjesto), Venecuela (74. mjesto), Ukrajina (63. mjesto), El Salvador (80. mjesto), Gvatemala (76.mjesto) itd.

Ako su pasoši ovih i mnogih drugih zemalja bolje kotirani od crnogorskog onda je jasno kakva je percepcija Crne Gore u svijetu.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 9. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo