Povežite se sa nama

FOKUS

TELEFONSKA ŠAPUTANJA: Sa kim se druži ANB

Objavljeno prije

na

katnic

Ko je koga izdao? Vječita društvena enigma nanovo je aktuelna u Crnoj Gori, gdje policajci, političari, tužioci i novinari trenutno razmjenjuju nimalo prijatne uvrede i optužbe. Sa ciljem da diskredituju oponente i konkurenciju.

Političari, kriminalci i policajci u istom košu. Miks bez koga nema dobre – a ni tačne – priče o organizovanom kriminalu. Kao što nema ni valjane političke urote.

Želimo li da temi damo malo lokalne osobenosti mogli bismo potražiti rješenje rebusa prema kome se kontaktni visokopozicioniranih pripadnika javne i tajne policije sa šefovima ovdašnjih kriminalnih grupa objašnjavaju potrebom službe. Mada nema baš nikakvih indicija ili dokaza da je država imala bilo kakve koristi od tog druženja. Dok nije nikakva tajna kako imetak, ali i uticaj, angažovanih policajaca raste progresijom koja se ne može dovesti u vezu sa njihovim zvaničnim primanjima.

Na drugoj strani, svaki kontakt opozicionih političara, NVO aktivista ili novinara sa pripadnicima službi, javnih i tajnih, doživljava se i tumači kao nesporan dokaz njihove korumpiranosti. I izdaje javno prihvaćenih ciljeva i interesa. Društvenih, političkih i ekonomskih.

Specijalni državni tužilac Milivoje Katnić odavno nije pominjao specijalni rat koji, navodno, protiv njega vode ovdašnje kriminogene strukture, snažno infiltrirane među pripadnike političke i ekonomske elite. Zato nam je, potpomognut najbližim saradnicima, nedavno demonstrirao vlastitu vještinu vođenja istog. Slijedeći jednu od osnovnih lekcija iz svakog priručnika za vođenje specijalnog rata: Ako ne možeš da ih pobijediš – kompromituj ih.

Specijalno državno tužilaštvo ima dokaze da su Andrija Mandić i Mihailo Čađenović – jedan od lidera DF-a i njegov vozač, obojica optuženi za učešće u navodnom organizovanju državnog udara u izbornoj noći, u oktobru 2016. godine – „imali komunikaciju” sa korisnicima dva telefonska broja koji su registrovani na Agenciju za nacionalnu bezbjednost (ANB), saopštio je specijalni tužilac Saša Čađenović, pozivajući se na prikupljene listinge telefonskih brojeva koje su koristili optuženi.

Šta to znači?

Tužilaštvo je uz pomoć suda zatajilo sadržaj komunikacije,ukoliko im je on uopšte poznat, pa je svoj postupak pravdalo time da je jedan od navodnih kontakata ostvaren „na važne datume”, odnosno u danu kada je svjedok saradnik SDT-a Aleksandar Saša Sinđelić boravio u Moskvi. Pripremajući, prema sopstvanom priznanju, predstojeći puč.

Šta bi to trebalo da dokaže tek ćemo čuti. Jasna je, međutim, indicija o navodnoj saradnji funkcionera DF-a sa pripadnicima ANB-a. Kao što je sada izvjesno da je Katnić ovaj potez povukao nakon pažljive pripreme terena.

Početkom maja, tokom svjedočenja Nebojše Medojevića, Katnić je jednog od lidera DF-a priupitao šta zna o Mandićevoj komunikaciji sa agentina ANB-a. Medojević je odgovorio da nema nikakva saznanja o tome. Zato nije tajio da on do važnih informacija o nezakonitim radnjama vrha režima i njihovih uticajnih sljedbenika dolazi zahvaljujući anonimnim izvorima iz Agencije. Tako je, kaže, dobio informaciju da ANB nije imao saznanja o navodnim napadima na parlament i tadašnjeg premijera Mila Đukanovića planiranim na dan izbora, već ih je o tome obavijestio specijalni tužilac Katnić, tražeći asistenciju za hapšenja.

Zaključio sam, rekao je tada Medojević, da su mi informaciju dostavili ljudi iz ANB-a, jer su koristili istu šifru (pahuljica.ca) koja je korišćena i kada sam dobio informacije o listinzima (afera Listing, o navodnim telefonskim razgovorima Milana Roćena, Igora Lukšića i Darka Šarića – do danas bez epiloga).

Taman je ta priča pala u zaborav, kad je SDT ponovo pokrenuo. Bez neophodnih detalja i objašnjenja.

„Ti podaci nemaju nikakvu dokaznu težinu i beznačajni su za postupak”, ustvrdio je, još u sudnci, advokat Dražen Medojević, dodajući da je tužilaštvo „namjerno i neprofesionalno” navelo da su u pitanju brojevi ANB- a, podmećući njegovim klijentima.

Mandić je bio oštriji. ,,Laže svak kao pas ko tvrdi da sam ja ili bilo ko iz Nove srpske demokratije imao bilo kakve veze i kontakata sa ljudima iz ANB”, ustvrdio je predsjednik Nove, „Naravno da se ne sjećam bilo kakve komunikacije sa brojem koje je tužilaštvo navodno pronašlo u hiljadama razgovora i poruka koje sam imao od početka 2015. do danas”.

Koji dan kasnije Mandić je za svoje nevolje optužio novinare i vlasnike Dana i Vijesti: „Ovaj bijedni, nesojski pokušaj blaćenja, dogovor je Milivoja Katnića i sorošoidnih agenata raspoređenih u ovim medijima. Stoga, prvi korak u rasvjetljavanju ove monstruozne prljavštine treba da otpočne tako što će tandem Katnić – sorošoidi, objaviti tačan sadržaj tog SMS-a, koji mi je navodno poslat u februaru 2015. godine i učiniti javnim tonske zapise razgovora sa broja kojeg koristi Mihailo Čađenović sa osobama sa kojima je navodno razgovarao”.

Mandić nije izdržao a da se, na sebi svojstven način, ne osvrne i na spekulacije o navodnoj saradnji Fronta i ANB-a. „Znate, postoje u javnosti različita mišljenja. Postoji mišljenje javnosti – one koju ja predstavljam – da je upravo Vaš medij ( Vijesti) osnovala Agencija za nacionalnu bezbjednost…”. Baš kao i svake druge, i Mandićeve optužbe govore o tužiocu makar onoliko koliko govore o optuženima. To je, ipak, dio neke druge, crnogorske, parapolitičke priče.

Mediji su, u međuvremenu, otkrili identitet osoba koje koriste ANB-ove telefone iz izvještaja Specijalnog državnog tužilaštva. Riječ je o Luki Bulatoviću i Bojanu Vukčeviću.

Prema dostupnim informacijama Bulatović je načelnik ANB-a, koji je prije nekog vremena, skupa sa vlasnikom nekadašnjeg kafea Grand Rankom Ubovićem, pominjan kao jedan od svjedoka koji bi pred kosovskim pravosuđem trebao da svjedoči o vezama i kontaktima sa regionalnim narko-bosom Naserom Keljmendijem. Zanimljivo je da skupštinski Odbor za bezbjednost tada od ANB-a nije mogao dobiti podatke o kontaktima Keljmendija sa ovdašnjim političarima, iako se sarajevski „biznismen” u medijima na sav glas hvalio dobrim vezama u Crnoj Gori.

Bojan Vukčević je od proljetos rukovodilac podgoričkog Centra ANB. Na toj dužnosti zamijenio je Milana Kovačevića koji je razriješen poslije ubistva Radivoja Jovanovića i Miloša Šakovića u centru Podgorice. Na novu funkciju Vukčević je došao kao pripadnik Sektora za kontraobavještajnu službu.

Bilo bi važno, ako Mandićevi i Čađenovićevi kontakti sa službenicima ANB-a imaju bilo kakav javni značaj, znati šta je o tim razgovorima i SMS porukama zabilježeno u izvještajima Agencije.

Zakon o tajnosti podataka ne definiše vremenski rok nakon koga podaci ANB-a prestaju da budu tajni. Tako su nam do danas nedostupni praktično svi podaci koji se tiču angažmana ANB-a, tadašnje Službe državne bezbjednosti, u vrijeme oživljavanja višepartizma u Crnoj Gori, početkom poslednje decenije prošlog vijeka. O tim aktivnostima, zato, znamo samo ono o čemu su govorili neposredni učesnici. Prije svih nekadašnji predsjednik Narodne stranke Novak Kilibarda.

A on je, ne jednom, ustvrdio da je njegovu stranku osnovala SDB. „Trebao im je (Momiru Bulatoviću i Milu Đukanoviću) transimisioni kaiš i mjesto gdje je trebalo da budu svi njihovi kadrovi kojima nisu mogli da daju ministarske fotelje. Trebao im je i vođa, pa su se odlučili za mene, kao poznatog disidenta. Dakle, Narodna stranka nije osnovana iz moje glave, nego iz glave ljudi koji su smijenili Veselina Đuranovića i ostale”, rekao je Kilibarda 2002. gostujući na kolašinskoj TV Orion. Uopstalom, ANB je tek propisima usvojenim 2005. godine, makar zvanično, prestala biti „politička policija”. Tada je naložena i njena departizacija. O uspješnosti tog procesa svjedoči podatak da je tadašnji direktor Agencije danas premijer (jedinstven slučaj u postkomunističkom svijetu) – i potpredsjednik vladajuće partije.

Zato stvarne razmjere njegove moći možemo samo da naslutimo. Kao i pravu snagu službe. I sa ove i sa one strane zakona.


Politička policja

Jedan od rijetko dostupnih fajlova o radu SDB-a, do koga je Monitor došao prije desetak godina (2009.) svjedoči kako je do 1966. godine – kada je tajna služba po prvi put ,,reformisana”, u SDB RSUP-u Crne Gore vođeno je 40.885 dosijea za građane (ukupne dužine oko pola kilometra), „što je obuhvatalo čak 25 odsto radno-sposobnog stanovništva”. Nakon reforme SDB je zadržao 11.673 personalna i 448 drugih dosijea (za oko 10 odsto stanovništva Crne Gore), kao i 50.000 raznih izvještaja, analiza i drugih dokumenata. „Samo jedan metar dokumenata tajne službe je predat arhivskim ustanovama, ostatak je spaljen – čime je možda zauvijek nestala mogućnost pouzdane rekonstrukcije crnogorskih trauma iz prošlosti.

Potom se broj „obrada” uvećao, vjeruju analitičari, pošto su listi već postojećih neprijatelja dodata i lica koja su „djelovala sa pozicija crnogorskog nacionalizma”.

Ipak, u punoj snazi jednopartijskog sistema, sredinom devedesetih prošlog vijeka, crnogorski SDB je brojao oko 220 službenika. Dvadeset godina kasnije, (2007) ANB ima preko 450 aktivnih operativaca, analitičara i službenika. Broj špijuna uvijek je bio i biće „službena tajna”.

 

Kriminalci, stari znanci

U sjenci priča iz Višeg suda (afera Državni udar) ostala je informacija iz Specijalnog tužilaštva, gdje su neraspoređeni službenici ANB-a Zoran Lazović i Duško Golubović, „u svojstvu svjedoka”, dali izjave na okolnosti pripremanja njihove likvidacije, a po nalogu organizatora kriminalnih grupa na čijem čelu su, kako istražitelji osnovano sumnjaju, bili Kotoranin Igor Vukotić, Nikšićanin Ranko Radulović i albanski državljanin Erogen Brajović.

Pozivajući se na iskaze svjedoka-saradnika kodnog naziva Jadranko Jonski, Pobjeda piše kako su njih dvojica „bili u vrhu liste za odstrijel jer su ometali djelovanje kriminalnih grupa”. Ostaje enigma – kako su neraspoređeni službenici tajne policije ometali djelovanje kriminalnih grupa. I da li se ta smetnja odnosi na sve grupe.

Usput budi rečeno, riječ je o izuzetno uticajnim i poprilično kompromitovanim službenicima ANB-a koji su prije tri godine bili na listi pripadnika tajne policje čiji su odlazak iz Službe zahtijevale zapadne službe bezbjednosti, kao jedan od preduslova za pristupanje NATO-u.

Zoran Lazović je široj javnosti postao poznat kao jedan od gostiju na vjenčanju Safeta Kalića, kome je prisustvovao skupa sa nekim od tada najuticajnijih i najopasnijih kriminalaca iz regina (Ljubiša Buha Čume, Darko Šarić…).

Golubović je tada (2014-15) pominjan u aferi oko formiranja navodne paraobavještajne službe koja je imala zadatak da prati i kompromituje opozicionare, diplomate, sudije, kritičare režima. Medojević je, kao član skupštinskog Odbora za bezbjednost, tvrdio da tu službu formira Milan Roćen.

Imovina Duška Golubovića (višemilionske vrijednosti) bila je meta više bombaških napada. Podrazumijeva se da počinioci nijesu otkriveni.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAD VLAST KORUMPIRA: Jedan glas – dva stana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada je sa 2,6 miliona eura našeg novca častila stotinjak državnih funkcionera, dijeleći im stanove ili stambene kredite, iako su mnogima od njih listovi nepokretnosti već bili prepunjeni. Posebno problematično je to što su na spisku zaduženih kod Vlade upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu njen rad. Zove li se to korupcija

 

Ono što i nije smjelo biti tajna, konačno je objelodanjeno. Po nalogu premijera Duška Markovića, Komisija za stambenu politiku Vlade je krajem prethodne sedmice objavila spisak 95 funkcionera koji su tokom ove i prethodne dvije godine  dobili stanove ili stambene kredite po povoljnim uslovima. U prevodu – častili su ih našim novcem, pošto država pokriva  i do 80 odsto vrijednosti dodijeljenih kredita. Iz budžeta je za funkcionere ,,beskućnike” tako  izdvojeno 2,6 miliona eura.

Vlada je, međutim, i dalje nastavila da taji važne informacije u vezi sa  ovim poslom, pa još ne znamo  pod kojim uslovima i kriterijumima,  i uz kakva obrazloženja je dala kredite i stanove za ovih stotinjak funkcionera. A obrazloženja su sigurno zanimljiva. Tipa: direktoru Agencije za sprečavanje korupcije (ASK) Sretenu Radonjiću dati  40 hiljada eura, jer je, kako je priznao u svom imovinskom kartonu – kuću od 110 kvadrata ,,dao sinu”. Stan od 96 kvadrata nije poklanjao nikom, ali  mu je valjda tijesan. Ni pomoćni objekat i pašnjaci ne pomažu stambenoj tuzi Radonjića.

Njegovu stambenu muku premijer Marković odlično poznaje, pošto je direktor ASK tast premijerovog sina. Častio ga je da ne pati. A i zaslužio je. Uz sve, Radonjić, kao direktor Agencije kojoj funkcioneri moraju prijaviti svu imovina, propustio je da u kartonu navede ovo malecko kreditiranje.

Radonjić nije jedini funkcioner koji je imao stanove i kuće, a koji je od Vlade dobio još jedan stančić, da mu se nađe, ili gotovo pa bespovratni stambeni kredit. Na spisku su ministri, poslanici, čelni ljudi institucija, kao i predstavnici pravosuđa. Posebno problematično je to, što su pojedini koji su čašćeni stanovima ili novcem od strane Vlade, iako su stambeno obezbijeđeni, upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu rad te iste Vlade. Poput tužilaca, sudija, policajaca, te čelnika Agencije za sprečavanje korupcije, policije i drugih institucija zaduženih za borbu protiv korupcije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KO NAS PREDSTAVLJA U SVIJETU: Režimski kadrovi opšte prakse glume diplomate

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora ima 28 ambasada. Zakon o vanjskim poslovima propisuje da se šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja iz reda diplomata. Zakon predviđa i da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 odsto. Nekarijernih, tj. partijskih ambasadora je već sada više od propisane norme, a najavljenim imenovanjima taj broj će se povećati

 

Novoizabranog ambasadora Crne Gore u Sarajevu Obrada Miša Stanišića ne treba posebno predstavljati domaćoj javnosti. Ko god je bar jednom odgledao skupštinski prenos zna o kakvom se redovu  DPS-a radi. Argumenti, dokazi, logika, očiglednost, to u raspravi ne pomaže, on je uvijek i po svaku cijenu na partijskoj liniji. Kada je otkrivena afera Snimak, Stanišić je ustvrdio: ,,Partija kojoj pripadam nikad nije donijela odluke koje se kose sa zakonima”.  Po zadrtosti se jedino može uporediti sa DPS podmlatkom u Skupštini.

Skupštinski Odbor za međunarodne odnose i iseljenike, na čijem je čelu DPS poslanik Andrija Nikolić, nedavno je jednoglasno podržao predlog da Stanišić postane ambasador. U obrazloženju se ne navode  izvrsne partijske preporuke, već se podsjeća da je Stanišić pola decenije, od 1993. godine  bio pomoćnik ministra inostranih poslova zadužen za kontakt sa iseljenicima. Pretpostavljeni mu je bio, sada ljuti politički protivnik, Miodrag Lekić.

Prema Ustavu, predsjednik Crne Gore imenuje ambasadore, na osnovu predloga Vlade i mišljenja pomenutog Odbora.

Kako je Milo Đukanović predsjednik države i lider DPS-a, on je političkog direktora svoje partije Tarzana Miloševića imenovao za novog ambasadora u Beogradu. Milošević, bivši košarkaš, pa poznati privrednik karijeru je počeo u Višegradu, potom se biznisom bavio u rodnom Bijelom Polju, politički uzlet je počeo kao predsjednik Opštine Bijelo Polje, i na toj funkciji je proveo dva mandata. Potom je izabran za ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja u vladi Mila Đukanovića, da bi prešao na sadašnju partijsku funkciju.

Sa dva najnovija imenovanja, crnogorska diplomatija od Triglava do Makedonije, na čelu svojih ambasada ima isključivo partijske kadrove. Ambasador u Sloveniji je Vujica Lazović, bivši potpredsjednik Đukanovićeve Vlade, SPD, pa SD kadar; Boro Vučinić, DPS ministar, nakon upravljanja ANB-om imenovan je za ambasadora u Hrvatskoj; Ferhat Dinoša, bivši lider DPS koalicionog partnera Demokratske unije Albanaca i ministar za ljudska i manjinska prava, ambasador je u Prištini.

Najave govore da će se ambasade Crne Gore i ubuduće ,,pojačavati” partijskim kadrovima. Vijesti su nedavno pisale da je poslanik Bošnjačke stranke i predsjednik odbora te partije u Podgorici Nedžad Drešević najozbiljniji kandidat za ambasadora Crne Gore u Tirani, očekuje se imenovanje i savjetnika predsjednika Skupštine Ivana Brajovića, Periše Kastratovića za ambasadora u Turskoj. Na optužbe da je sa funkcije savjetnika predsjednika parlamenta, Kastratović tokom prošle godine vodio predizbornu kampanju za SD u Beranama, iz parlamenta su  uzvratili cinizmom: ,,Da li i ko­li­ko slo­bod­nog vre­me­na sa­vjet­nik pred­sjed­ni­ka pro­vo­di kod ro­di­te­lja u Be­ra­na­ma, kao i to da li je član ne­ke po­li­tič­ke par­ti­je, pri­pa­da di­je­lu pri­vat­nog ži­vo­ta ko­ji ne bi smio bi­ti pred­met ni­či­jeg in­te­re­so­va­nja”.

Da diplomatska mreža Crne Gore mora biti profesionalnija i oslobođena uticaja vladajućih partija, bivše i karijerne diplomate upozoravaju odavno.  ,,Upravo je odabir diplomatskog kadra po partijskoj, a ne stručnoj liniji, jedan od glavnih problema u predstavljanju interesa Crne Gore u inostranstvu’’, isticali su krajem 2012. iz opozicionih partija SNP-a, DF-a čak i tadašnje  Pozitivne Crne Gore.

U junu prošle godine, nakon što je DPS-u poklonio Nikšić i Podgoricu, i spasio ih na državnom nivou, lider ugašene Pozitivne Darko Pajović, nagrađen je za zasluge ambasadorskom foteljom u Kini. Toliko mu dobro ide, da je početkom ove godine, pored Kine, Pajović, ukazom predsjednika Đukanovića, postao ambasador Crne Gore i u Indoneziji, na nerezidentnoj osnovi, a u junu i u Republici Koreji.

Ne pokazuje samo Pajović izuzetne ambasadorske kapacitete.  Dušanka Jeknić dobila je početkom godine zeleno svjetlo da bude ambasadorka Crne Gore u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Jeknić, koja je domaćoj javnosti poznatija po konzulatu u Milanu i italijanskoj optužnici za šverc cigatereta, iz Abu Dabija će biti nadležna i za Bahrein, Katar, Novi Zeland i Australiju!

Zanimljivo je da ambasada Crne Gore u Briselu, pored Belgije, pokriva Holandiju, Luksemburg i Tajland. Na čelu ove ambasade je od 2015. bivši državni sekretar za politička pitanja u Ministarstvu vanjskih poslova i evropskih integracija Vladimir Radulović, koji je bio kadar SDP-a.

Sanja Vlahović, koja je nakon afere plagijat skrajnuta od strane DPS-a, a sa fotelje ministrice nauke i preraspoređena u diplomate , iz ambasade u Rimu, pored Italije, pokriva Maltu i San Marino. Borislav Banović, je od 2015. kao tada SDP-ov kadar,  ambasador u Londonu, a prošle godine Vlada ga je imenovala za stalnog predstavnika Crne Gore pri Međunarodnoj pomorskoj organizaciji. Bivši ministar zdravlja i funkcioner DPS-a Budimir Šegrt za sada je samo ambasador u Poljskoj.

Dok partijske diplomate pokrivaju po  više zemalja, godinama se govori o tome da u državama Skandinavije nijesu oduševljeni time što Crna Gora nema svoja predstavništva na sjeveru Evrope, s obzirom na značajnu finansijsku pomoć koju je Crna Gora dobijala i dobija od njih.  Sjedište ,,ambasada” Crne Gore za Dansku, Švedsku, Finsku i Norvešku je u Podgorici. Ambasador za ove četiri zemlje je Miroslav Ščepanović, direktor Direkcije za Evropu u Ministarstvu vanjskih poslova.

Iz Ministarstva vanjskih poslova, na čijem čelu je Srđan Darmanović, Monitoru su kazali da Crna Gora ima 37 diplomatsko-konzularnih predstavništava, odnosno 28 ambasada, šest misija i tri generalna konzulata, u kojima je ukupno zapošljeno 123 službenika.

Na pitanje o zaradama ambasadora iz Ministarstva su  odgovorili ovako : ,,Zarade se determinišu kao suma osnovne zarade i posebnog dodatka koji je proizvod bruto osnovice za obračun troškova života i indeksa troškova života, defnisanim po metodologiji Ujedinjenih nacija (PAI indeksom)”. Napomenuli su i da šefovi diplomatsko-konzularnih predstavništava redovno prilažu Izvještaje o prihodima i imovini.

Nije baš tako. Miodrag Vlahović, bivši ministar vanjskih poslova, potom ambasador u SAD, a sada ambasador Crne Gore u Vatikanu, godinama ne prijavljuje svoju imovinu. Ostali ambasadori su revnosni – Sanja Vlahović mjesečno prima 4.206 eura, Darko Pajović – 4.606 eura, Vujica Lazović – 3.878, Boro Vučinić oko 3.500 eura, Dušanka Jeknić – 4.746 eura…

Interesovalo nas je i da li su nekarijerne ,,diplomate’’ prije stupanja na funkciju imale obuku: ,,U susret preuzimanja dužnosti, svaki diplomata Crne Gore dužan je da obavi konsultacije u okviru Ministarstva vanjskih poslova, kao i u drugim resorima i institucijima, što je definisano internim procedurama koje imaju za cilj sveobuhvatnu pripremu za obavljanje diplomatske misije”, kazali su nam iz Ministarstva.

Na naše pitanje koliko je karijernih diplomata a koliko onih koji su posredstvom članstva u partiji izabrani za ambasadore, iz Ministarstva su nam odgovoril: ,,Na tragu odredbi člana 63 Zakona o vanjskim poslovima (Službeni list Crne Gore, br. 70/17), šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja se iz reda diplomata. Takođe, stavom 3 istog člana Zakona propisano je da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 posto. Nekarijerni šefovi crnogorskih DKP-a su lica sa izraženim profesionalnim iskustvom i zapaženim poslovnim rezultatima, koji svojim radom umnogome doprinose međunarodnom pozicioniranju i ostvarivanju vanjskopolitičkih prioriteta naše države”.

Diplomate s iskustvom znaju da politička imenovanja podrazumijevaju vrhunske naučnike, kulturne radnike, privrednike… Sjetite se gorepomenutih pa sami procijenite da li se ko od njih uklapa u navedeni profil.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MONITOR ISTRAŽUJE: Koliko vrijedi crnogorski pasoš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku. Znatno bolje rangirani od crnogorskog su i pasoši  nekih vidno problematičnih i nestabilnih zemalja kao što su Meksiko, Kolumbija, Venecuela, Ukrajina..

 

Kaže se da pasoš jedne zemlje vrijedi koliko i država koja ga je izdala. A i država vrijedi onoliko koliko je vani cinjenjen njen pasoš.

Vlasti Crne Gore neprekidno ističu mantru o „liderstvu“ Crne Gore u evroatlantskim integracijama i ponavlja kurtuazne ocjene stranih zvaničnika kako je Crna Gora priznata i cijenjena u NATO-u i EU. Vlada je takođe početkom ove godine pompezno najavila da je počeo kontroverzni i dosta osporavan u zemlji i vani „razvojni program prijema u CG državljanstvo radi investicija“. Za tu svrhu je Vlada, 28. maja 2019, potpisala ugovor sa Arton Capital, međunarodnom finansijskom konsultantskom agencijom koja je postala autorizirani agent za sprovođenje projekta ekonomskog državljanstva.

Na osnovu investiranja u Crnu Goru predviđeno je da do 2.000 stranih državljana u naredne tri godine stekne crnogorsko državljanstvo ukoliko ispuni određene kriterijume u smislu minimalne investicije (od 100 do 450 hiljada eura – zavisno od regiona) i da nisu pravosnažno osuđivani.

Arton Capital je poznat po svom detaljnom indeksu prohodnosti i atraktivnosti svjetskih pasoša. Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi tek na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku.Kada se bolje pogleda to i nije neki sjajan rezultat koji je preporučuje kao destinaciju za ekonomsko državljanstvo. Dovoljno je vidjeti da supasoši nekih vidno problematičnihi nestabilnih zemalja znatno bolje rangirani od crnogorskog, kao što je Meksiko (51.mjesto), Kolumbija (78.mjesto), Venecuela (74. mjesto), Ukrajina (63. mjesto), El Salvador (80. mjesto), Gvatemala (76.mjesto) itd.

Ako su pasoši ovih i mnogih drugih zemalja bolje kotirani od crnogorskog onda je jasno kakva je percepcija Crne Gore u svijetu.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 9. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo