Povežite se sa nama

FOKUS

BAGER U SUZI EVROPE: Sve je isto, samo Tare nema

Objavljeno prije

na

tara

Ko očima vjeruje više nego riječima političara, taj vidi da se u gornjem toku rijeke Tare desilo nešto – najblaže rečeno – neobično i ružno.

,,Ja ne vidim da se bilo gdje dešava nešto što nije normalno za gradilište ovog tipa”, obavijestio nas je o svojim pogledima na svijet ministar održivog razvoja Pavle Radulović, nakon obilaska građevinskih radova u koritu rijeke, koja je od 1976. godine pod zaštitom Organizacije Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO) kroz program Čovjek i biosfera.

,,Radovi na objektima Most Tara 1 i Most Tara 2 izvode se u svemu prema Glavnom revidovanom projektu za koji je izdata građevinska dozvola”, precizirao je još ministar pravdajući ih tvrdnjom kako se sporni radovi izvode u ‘tranzicionoj zoni rijeke Tare’, gdje je , navodno, moguće rušiti i graditi „kao što su u područjima Mojkovac i Kolašin rađene utvrde i šetališta pored rijeke”.

To o „tranzicionoj zoni rijeke” Radulović je naučio od profesora Mihaila Burića, inženjera geologije. „Dionica auto-puta je daleko od strogo zaštićenog kanjona rijeke Tare”, tvrdi Burić. „U odnosu na ukupnu zaštitu rijeke Tare, prostor je jasno podijeljen na tri velike cjeline: Verušu i Opasanicu, zatim Taru pored Mateševa, Kolašina i Mojkovca (koji čine tranzitnu zonu) i, tek na kraju, kanjon Tare, koji je pod strogom zaštitom UNESCO. Vodotok rijeke Tare uzvodno od zone stroge zaštite je tranziciono područje, sa blažim režimom zaštite, zbog čega je u njemu dozvoljena gradnja, pod propisanim uslovima”, održao je Burić lekciju neupućenima koji su stali u zaštitu rijeke.

Da li je u pravu?

„Skupština Crne Gore odbacuje bilo kakve zahvate u kanjonu rijeke Tare. Kao građani, svjesni smo da je Tara naša budućnost i prepoznatljivost”, piše u tekstu Deklaracije o zaštiti rijeke Tare koju je crnogorski parlament usvojio u avgustu 2004. godine. „Bilo kakav pokušaj da se Tara mijenja zahtijeva slobodno izjašnjavanje svih građana Crne Gore i jedino pravedno donošenje odluke o sudbini rijeke bi bilo na referendumu, kako danas, tako i u budućnosti”, konstatuje se u Deklaraciji, nakon zaključka da bi „izgradnja hidroelektrane Buk-Bijela, kao i eventualni drugi zahvati duž čitavog toka rijeke Tare (naglasio Z.R.) predstavljali remetilački faktor, ne samo u dijelu kanjona predviđenom za potapanje, već u cijelom regionu razvojno naslonjenom na kanjon”.

Prije nepunih 15 godina, Deklaracija o zaštiti Tare označila je odustajanje od gradnje HE Buk Bijela, i poraz tadašnjeg premijera Filipa Vujanovića koji je (u tajnosti), u ime Crne Gore, potpisao dokument kojim se ugovaralo potapanje, možda i najljepšeg, dijela kanjona Tare u dužini od nekih 14 kilometara. Bila je to velika pobjeda javnosti nad tzv. energetskom mafijom.

Desetak godina kasnije, tzv. građevinska mafija nije željela da rizikuje. Odluka o gradnji autoputa kroz korito Tare provučena je „ispod nišana” poslanika u Skupštini. I javnosti.

„Ne sjećam se da se u Skupštini pominjala Tara prilikom razmatranja ugovora koji su pratili izgradnju i finansiranje autoputa”, kaže za Monitor tadašnji poslanik Mladen Bojanić. „Tada još nije bila ni utvrđena trasa autoputa, pa se moglo samo nagađati da li i u kojoj mjeri će on imati uticaj na Rijeku. Kasnije je javnost na kašičicu dobijala informacije od Vlade, ali se i pored skrivanja bitnih stavki u ovom poslu pokazalo da su naši pregovarači bili diletanti. Sad znamo sa koliko su neznanja i improvizacije prišli tom projektu. Nedostupna je informacija koliko će nas ukupno koštati njihovo neznanje”.

Informacije o projektovanim, izvedenim i planiranim radovima i danas se škrto serviraju. Desi se i da se navodno verzirani upletu u mrežu tuđih i sopstvenih poluistina i laži.

Ministar Radulović je, nakon što je MANS obnarodovao snimke koji svjedoče o (ne)popravljivoj devastaciji riječnog korita na mjestu izgradnje buduće petlje Mateševo (iz nekog razloga, dvije od četiri petlje na ovoj dionici autoputa planirane su i projektovane u rječnim koritima – Smokovac je u Morači, a Mateševo u Tari) tvrdio kako izmještanja rijeke nije bilo. Dok zvaničnici CRBS nijesu potvrdili: ,,Na mjestu petlje Mateševo izmješteno je korito rijeke Tare, što je predviđeno Glavnim projektom i trasom autoputa. Ova izmještanja su privremenog karaktera i nakon završenih radova, rijeka se vraća u prvobitno korito”. Onda je minisitar „vjerovao” da je sve rađeno po zakonu. „Ako je projekat predvidio privremeno skretanje (Tare) do izgradnje stope i na to dobijen elaborat od stručnih ljudi, ja ne mogu reći ništa drugo do potvrditi ono što kroz izvještaje dobijam”, rekao je.

Ispostavilo se da izvještaji koje ministar dobija, i krije od javnosti, svjedoče kako mnogo toga nije u redu. Izvođači su više puta odstupili od glavnog projekta, obznanio je ministar u pokušaju da zaštiti vlastitu i poziciju svojih poslodavaca iz vladajuće koalicje: ,,Sličnih problema je bilo i ranije, prošle godine su 154 dana bili zabranjeni radovi”!?

Dakle, nema problema, ali je toga čega nema „bilo i ranije”, pa su radovi bili zabranjeni skoro šest mjeseci. Iako, već kasne približno godinu. Dan je došao do dokumentacije prema kojoj su ekološki inspektori i inspektori za vode podnijeli 16 zahtjeva za pokretanje prekršajnih postupaka protiv CRBC zbog „utvrđenih nepravilnosti”.

„Tara će ostati suza Evrope kakva jeste, to nema alternativu”, poručio je Radulović, pritiješnjen dokazima da ova priča možda i nema srećan kraj.

Vanju Ćalović-Marković i njene saradnike iz MANS-a nije ubijedio. „Količina pažnje koju su izazvali snimci Tare koje je napravio MANS dovoljno govori o tome koliko je javnost bila upoznata sa time šta se dešava na gradilištima CRBC-a”, kaže ona za Monitor, „Tek sada smo saznali i za to da sa CRBC-em postoje kontinuirani problemi sa odstupanjem od projektne dokumentacije. Javnost je do sada bila upoznata samo sa minornim dijelom informacija o izgradnji autoputa jer je ključne izvještaje o nadzoru tehničke dokumentacije i izvođenja radova Vlada proglasila tajnom. To je i jedan od ključnih razloga zbog kojih javnost nije mogla ranije saznati da se Tara devastira, i jedna od ključnih prepreka za adekvanu javnu kontrolu izgradnje autoputa”.

Slično razmišlja i Mladen Bojanić. On za Monitor kaže: „Odavno je po mnogim pitanjima gotovo nemoguće polemisati sa stavovima Vlade, jer bahatost njihovih predstavnika raste sa manjkom argumenata koji mogu opravdati tvrdokorne stavove. To je naročito vidljivo u vezi izgradnje i finansiranja autoputa, a još konkretnije u vezi devastacije Tare. Kad ministar kao poslednji adut vadi dio dokumenta koji je ta Vlada proglasila tajnim, onda je jasno da je dogorelo do nokata. Nažalost odgovornost ne postoji a građani su se pomirili sa činjenicom da plaćaju svaki propust vlasti”.

Argumente vlasti, ne jača ni saznanje da je jedan od najglasnijih u odbrani neimarskog poduhvata na Mateševu, profesor Burić, zapravo plaćen od CRBC, kao autor studije Predlog mjera remedijacije i program praćenja stanja životne sredine na rijeci Tari. Iznos naknade je tajna. Sadržaj nije.

Otud znamo da profesor Burić očekuje kako će buduća saobraćajnica, sve skupa sa petljom Mateševo, uljepšati ambijent. „Takvo saobraćajno rješenje u sebi sadrži unapređenje pejzaža, koji će biti ljepši od sadašnjeg stihijskog. Haotični ambijent će postati kultivisani pejzaž”, navodi Burić zaključujući kako „nekontrolisani haotični pejzaž bujičnog vodotoka ne smatramo da može biti prijatan”.

Vrijedi svakog centa. Mada ima i nesaglasnih.

,,Hidrološka slika rijeke Tare na potezu dužem od pet kilometara od Jabuke do Mateševa danas izgleda zaista katastrofalno…”, kaže Nataša Kovačević iz Grin Homa, „Mi vidimo devastirano korito rijeke, devastirano obalno područje, nedostatak biodiverziteta na koje smo navikli, tešku mehanizaciju…”.

Brine se i grupa profesora sa PMF-a koja od 2016. prati faunu dna Tare. ,,U odnosu na prošlu 2017. godinu, brojnost zajednice faune koja naseljava dno je značajno manja. Značajno je smanjen i diverzitet i najveći broj grupa vrsta uopšte nije registrovan našim istraživanjem u 2018. godini”, kazao je profesor Vladimir Pešić Vijestima komentarišući njihov ovogodišnji nalaz. „Povratak zajednice faune dna u pređašnje stanje na ovom potezu biće dug proces, do 10 godina. Pitanje je, međutim, da li će se populacije rijetkih i endemičnih vrsta ikada oporaviti”.

Ikad? Ili nikad.

„Kanjon rijeke Tare uživa posebnu zaštitu kao dio svjetske kulturne baštine. Određene aktivnosti u tom dijelu Tare su dozvoljene, međutim ono što smo zatekli na terenu ne može se podvesti pod ekonomski razvoj koji je ekološki održiv kako propisuje UNESCO”, kaže Ćalović-Marković. I naglašava: „Svjedočimo o potpunoj izmjeni pejzaža, građevinskim intervencijama koje su u potpunosti promijenile korito Tare, a nalazi univerzitetskih profesora govore i o devastaciji flore i faune u velikim razmjerama. Alarmantno je to što je Vlada na vrijeme upoznata sa time koliko planirani radovi mogu uticati na ovo zaštićeno područje, a da je jako malo urađeno da se ono što se danas na Tari dešava na vrijeme spriječi”.

Vlast ne mari. Nema kod njih suza za Suzu Evrope.

Da li je moglo drugačije

Pitamo sagovornike: Da li je trasa mogla ići mimo korita rijeke Tare?

„Odgovor na to pitanje se krije u idejnom projektu autoputa koji je još jedan dokument sa oznakom tajnosti, a koji Vlada godinama krije od građana”, kaže Vanja Ćalović-Marković, „Mislim da je u građevinarstvu danas malo toga nemoguće, samo je pitanje cijene. Kako je izabrano da baš Tara plati tu cijenu, zajedno sa građanima Crne Gore, pitanje je na koje će nadležni morati dati odgovor, prije ili kasnije”.

Na isto pitanje, Mladen Bojanić odgovara: „Nisam stručan da određujem trasu autoputa. Ali kao što tražim od majstora da ne zida krivi zid, bez obzira što ne umijem da zidam, tako imam pravo da od ministra tražim da zaštiti Taru iako nisam ni ekolog ni inženjer. Za ono što plaćam imam pravo da tražim najbolje, bilo da je u pitanju zidar ili ministar”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAD VLAST KORUMPIRA: Jedan glas – dva stana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada je sa 2,6 miliona eura našeg novca častila stotinjak državnih funkcionera, dijeleći im stanove ili stambene kredite, iako su mnogima od njih listovi nepokretnosti već bili prepunjeni. Posebno problematično je to što su na spisku zaduženih kod Vlade upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu njen rad. Zove li se to korupcija

 

Ono što i nije smjelo biti tajna, konačno je objelodanjeno. Po nalogu premijera Duška Markovića, Komisija za stambenu politiku Vlade je krajem prethodne sedmice objavila spisak 95 funkcionera koji su tokom ove i prethodne dvije godine  dobili stanove ili stambene kredite po povoljnim uslovima. U prevodu – častili su ih našim novcem, pošto država pokriva  i do 80 odsto vrijednosti dodijeljenih kredita. Iz budžeta je za funkcionere ,,beskućnike” tako  izdvojeno 2,6 miliona eura.

Vlada je, međutim, i dalje nastavila da taji važne informacije u vezi sa  ovim poslom, pa još ne znamo  pod kojim uslovima i kriterijumima,  i uz kakva obrazloženja je dala kredite i stanove za ovih stotinjak funkcionera. A obrazloženja su sigurno zanimljiva. Tipa: direktoru Agencije za sprečavanje korupcije (ASK) Sretenu Radonjiću dati  40 hiljada eura, jer je, kako je priznao u svom imovinskom kartonu – kuću od 110 kvadrata ,,dao sinu”. Stan od 96 kvadrata nije poklanjao nikom, ali  mu je valjda tijesan. Ni pomoćni objekat i pašnjaci ne pomažu stambenoj tuzi Radonjića.

Njegovu stambenu muku premijer Marković odlično poznaje, pošto je direktor ASK tast premijerovog sina. Častio ga je da ne pati. A i zaslužio je. Uz sve, Radonjić, kao direktor Agencije kojoj funkcioneri moraju prijaviti svu imovina, propustio je da u kartonu navede ovo malecko kreditiranje.

Radonjić nije jedini funkcioner koji je imao stanove i kuće, a koji je od Vlade dobio još jedan stančić, da mu se nađe, ili gotovo pa bespovratni stambeni kredit. Na spisku su ministri, poslanici, čelni ljudi institucija, kao i predstavnici pravosuđa. Posebno problematično je to, što su pojedini koji su čašćeni stanovima ili novcem od strane Vlade, iako su stambeno obezbijeđeni, upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu rad te iste Vlade. Poput tužilaca, sudija, policajaca, te čelnika Agencije za sprečavanje korupcije, policije i drugih institucija zaduženih za borbu protiv korupcije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KO NAS PREDSTAVLJA U SVIJETU: Režimski kadrovi opšte prakse glume diplomate

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora ima 28 ambasada. Zakon o vanjskim poslovima propisuje da se šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja iz reda diplomata. Zakon predviđa i da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 odsto. Nekarijernih, tj. partijskih ambasadora je već sada više od propisane norme, a najavljenim imenovanjima taj broj će se povećati

 

Novoizabranog ambasadora Crne Gore u Sarajevu Obrada Miša Stanišića ne treba posebno predstavljati domaćoj javnosti. Ko god je bar jednom odgledao skupštinski prenos zna o kakvom se redovu  DPS-a radi. Argumenti, dokazi, logika, očiglednost, to u raspravi ne pomaže, on je uvijek i po svaku cijenu na partijskoj liniji. Kada je otkrivena afera Snimak, Stanišić je ustvrdio: ,,Partija kojoj pripadam nikad nije donijela odluke koje se kose sa zakonima”.  Po zadrtosti se jedino može uporediti sa DPS podmlatkom u Skupštini.

Skupštinski Odbor za međunarodne odnose i iseljenike, na čijem je čelu DPS poslanik Andrija Nikolić, nedavno je jednoglasno podržao predlog da Stanišić postane ambasador. U obrazloženju se ne navode  izvrsne partijske preporuke, već se podsjeća da je Stanišić pola decenije, od 1993. godine  bio pomoćnik ministra inostranih poslova zadužen za kontakt sa iseljenicima. Pretpostavljeni mu je bio, sada ljuti politički protivnik, Miodrag Lekić.

Prema Ustavu, predsjednik Crne Gore imenuje ambasadore, na osnovu predloga Vlade i mišljenja pomenutog Odbora.

Kako je Milo Đukanović predsjednik države i lider DPS-a, on je političkog direktora svoje partije Tarzana Miloševića imenovao za novog ambasadora u Beogradu. Milošević, bivši košarkaš, pa poznati privrednik karijeru je počeo u Višegradu, potom se biznisom bavio u rodnom Bijelom Polju, politički uzlet je počeo kao predsjednik Opštine Bijelo Polje, i na toj funkciji je proveo dva mandata. Potom je izabran za ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja u vladi Mila Đukanovića, da bi prešao na sadašnju partijsku funkciju.

Sa dva najnovija imenovanja, crnogorska diplomatija od Triglava do Makedonije, na čelu svojih ambasada ima isključivo partijske kadrove. Ambasador u Sloveniji je Vujica Lazović, bivši potpredsjednik Đukanovićeve Vlade, SPD, pa SD kadar; Boro Vučinić, DPS ministar, nakon upravljanja ANB-om imenovan je za ambasadora u Hrvatskoj; Ferhat Dinoša, bivši lider DPS koalicionog partnera Demokratske unije Albanaca i ministar za ljudska i manjinska prava, ambasador je u Prištini.

Najave govore da će se ambasade Crne Gore i ubuduće ,,pojačavati” partijskim kadrovima. Vijesti su nedavno pisale da je poslanik Bošnjačke stranke i predsjednik odbora te partije u Podgorici Nedžad Drešević najozbiljniji kandidat za ambasadora Crne Gore u Tirani, očekuje se imenovanje i savjetnika predsjednika Skupštine Ivana Brajovića, Periše Kastratovića za ambasadora u Turskoj. Na optužbe da je sa funkcije savjetnika predsjednika parlamenta, Kastratović tokom prošle godine vodio predizbornu kampanju za SD u Beranama, iz parlamenta su  uzvratili cinizmom: ,,Da li i ko­li­ko slo­bod­nog vre­me­na sa­vjet­nik pred­sjed­ni­ka pro­vo­di kod ro­di­te­lja u Be­ra­na­ma, kao i to da li je član ne­ke po­li­tič­ke par­ti­je, pri­pa­da di­je­lu pri­vat­nog ži­vo­ta ko­ji ne bi smio bi­ti pred­met ni­či­jeg in­te­re­so­va­nja”.

Da diplomatska mreža Crne Gore mora biti profesionalnija i oslobođena uticaja vladajućih partija, bivše i karijerne diplomate upozoravaju odavno.  ,,Upravo je odabir diplomatskog kadra po partijskoj, a ne stručnoj liniji, jedan od glavnih problema u predstavljanju interesa Crne Gore u inostranstvu’’, isticali su krajem 2012. iz opozicionih partija SNP-a, DF-a čak i tadašnje  Pozitivne Crne Gore.

U junu prošle godine, nakon što je DPS-u poklonio Nikšić i Podgoricu, i spasio ih na državnom nivou, lider ugašene Pozitivne Darko Pajović, nagrađen je za zasluge ambasadorskom foteljom u Kini. Toliko mu dobro ide, da je početkom ove godine, pored Kine, Pajović, ukazom predsjednika Đukanovića, postao ambasador Crne Gore i u Indoneziji, na nerezidentnoj osnovi, a u junu i u Republici Koreji.

Ne pokazuje samo Pajović izuzetne ambasadorske kapacitete.  Dušanka Jeknić dobila je početkom godine zeleno svjetlo da bude ambasadorka Crne Gore u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Jeknić, koja je domaćoj javnosti poznatija po konzulatu u Milanu i italijanskoj optužnici za šverc cigatereta, iz Abu Dabija će biti nadležna i za Bahrein, Katar, Novi Zeland i Australiju!

Zanimljivo je da ambasada Crne Gore u Briselu, pored Belgije, pokriva Holandiju, Luksemburg i Tajland. Na čelu ove ambasade je od 2015. bivši državni sekretar za politička pitanja u Ministarstvu vanjskih poslova i evropskih integracija Vladimir Radulović, koji je bio kadar SDP-a.

Sanja Vlahović, koja je nakon afere plagijat skrajnuta od strane DPS-a, a sa fotelje ministrice nauke i preraspoređena u diplomate , iz ambasade u Rimu, pored Italije, pokriva Maltu i San Marino. Borislav Banović, je od 2015. kao tada SDP-ov kadar,  ambasador u Londonu, a prošle godine Vlada ga je imenovala za stalnog predstavnika Crne Gore pri Međunarodnoj pomorskoj organizaciji. Bivši ministar zdravlja i funkcioner DPS-a Budimir Šegrt za sada je samo ambasador u Poljskoj.

Dok partijske diplomate pokrivaju po  više zemalja, godinama se govori o tome da u državama Skandinavije nijesu oduševljeni time što Crna Gora nema svoja predstavništva na sjeveru Evrope, s obzirom na značajnu finansijsku pomoć koju je Crna Gora dobijala i dobija od njih.  Sjedište ,,ambasada” Crne Gore za Dansku, Švedsku, Finsku i Norvešku je u Podgorici. Ambasador za ove četiri zemlje je Miroslav Ščepanović, direktor Direkcije za Evropu u Ministarstvu vanjskih poslova.

Iz Ministarstva vanjskih poslova, na čijem čelu je Srđan Darmanović, Monitoru su kazali da Crna Gora ima 37 diplomatsko-konzularnih predstavništava, odnosno 28 ambasada, šest misija i tri generalna konzulata, u kojima je ukupno zapošljeno 123 službenika.

Na pitanje o zaradama ambasadora iz Ministarstva su  odgovorili ovako : ,,Zarade se determinišu kao suma osnovne zarade i posebnog dodatka koji je proizvod bruto osnovice za obračun troškova života i indeksa troškova života, defnisanim po metodologiji Ujedinjenih nacija (PAI indeksom)”. Napomenuli su i da šefovi diplomatsko-konzularnih predstavništava redovno prilažu Izvještaje o prihodima i imovini.

Nije baš tako. Miodrag Vlahović, bivši ministar vanjskih poslova, potom ambasador u SAD, a sada ambasador Crne Gore u Vatikanu, godinama ne prijavljuje svoju imovinu. Ostali ambasadori su revnosni – Sanja Vlahović mjesečno prima 4.206 eura, Darko Pajović – 4.606 eura, Vujica Lazović – 3.878, Boro Vučinić oko 3.500 eura, Dušanka Jeknić – 4.746 eura…

Interesovalo nas je i da li su nekarijerne ,,diplomate’’ prije stupanja na funkciju imale obuku: ,,U susret preuzimanja dužnosti, svaki diplomata Crne Gore dužan je da obavi konsultacije u okviru Ministarstva vanjskih poslova, kao i u drugim resorima i institucijima, što je definisano internim procedurama koje imaju za cilj sveobuhvatnu pripremu za obavljanje diplomatske misije”, kazali su nam iz Ministarstva.

Na naše pitanje koliko je karijernih diplomata a koliko onih koji su posredstvom članstva u partiji izabrani za ambasadore, iz Ministarstva su nam odgovoril: ,,Na tragu odredbi člana 63 Zakona o vanjskim poslovima (Službeni list Crne Gore, br. 70/17), šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja se iz reda diplomata. Takođe, stavom 3 istog člana Zakona propisano je da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 posto. Nekarijerni šefovi crnogorskih DKP-a su lica sa izraženim profesionalnim iskustvom i zapaženim poslovnim rezultatima, koji svojim radom umnogome doprinose međunarodnom pozicioniranju i ostvarivanju vanjskopolitičkih prioriteta naše države”.

Diplomate s iskustvom znaju da politička imenovanja podrazumijevaju vrhunske naučnike, kulturne radnike, privrednike… Sjetite se gorepomenutih pa sami procijenite da li se ko od njih uklapa u navedeni profil.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MONITOR ISTRAŽUJE: Koliko vrijedi crnogorski pasoš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku. Znatno bolje rangirani od crnogorskog su i pasoši  nekih vidno problematičnih i nestabilnih zemalja kao što su Meksiko, Kolumbija, Venecuela, Ukrajina..

 

Kaže se da pasoš jedne zemlje vrijedi koliko i država koja ga je izdala. A i država vrijedi onoliko koliko je vani cinjenjen njen pasoš.

Vlasti Crne Gore neprekidno ističu mantru o „liderstvu“ Crne Gore u evroatlantskim integracijama i ponavlja kurtuazne ocjene stranih zvaničnika kako je Crna Gora priznata i cijenjena u NATO-u i EU. Vlada je takođe početkom ove godine pompezno najavila da je počeo kontroverzni i dosta osporavan u zemlji i vani „razvojni program prijema u CG državljanstvo radi investicija“. Za tu svrhu je Vlada, 28. maja 2019, potpisala ugovor sa Arton Capital, međunarodnom finansijskom konsultantskom agencijom koja je postala autorizirani agent za sprovođenje projekta ekonomskog državljanstva.

Na osnovu investiranja u Crnu Goru predviđeno je da do 2.000 stranih državljana u naredne tri godine stekne crnogorsko državljanstvo ukoliko ispuni određene kriterijume u smislu minimalne investicije (od 100 do 450 hiljada eura – zavisno od regiona) i da nisu pravosnažno osuđivani.

Arton Capital je poznat po svom detaljnom indeksu prohodnosti i atraktivnosti svjetskih pasoša. Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi tek na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku.Kada se bolje pogleda to i nije neki sjajan rezultat koji je preporučuje kao destinaciju za ekonomsko državljanstvo. Dovoljno je vidjeti da supasoši nekih vidno problematičnihi nestabilnih zemalja znatno bolje rangirani od crnogorskog, kao što je Meksiko (51.mjesto), Kolumbija (78.mjesto), Venecuela (74. mjesto), Ukrajina (63. mjesto), El Salvador (80. mjesto), Gvatemala (76.mjesto) itd.

Ako su pasoši ovih i mnogih drugih zemalja bolje kotirani od crnogorskog onda je jasno kakva je percepcija Crne Gore u svijetu.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 9. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo