Povežite se sa nama

FOKUS

IDENTITETSKE IGRE IZMEĐU DVA MRAKA: Ćeranje repa

Objavljeno prije

na

milo matija

Ništa novo. I ništa dobro.

Plima pokrenuta odlukom vlasti o novčanim kaznama za sve one koji pokažu kako ne poštuju državne simbole – uz poziv prosvijetljenim stanovnicima Crne Gore da ih revnosno špijaju nadležnima – nastavljena je zahtjevom da se iz školske lektire protjeraju „nepodobni” pisci (Danilo Kiš i Njegoš). Pod optužbom da su svojim djelom podstrekavali vjersku i nacionalnu mržnju. Ponajviše, doduše, među onima koji ih, uz izuzetne izuzetke, nikad nijesu čitali.

Slijedio je nastavak priče o limenci koja je, voljom Amfilohija Radovića, mitropolita Srpske pravoslane crkve u Crnoj Gori (SPC), a uz pomoć vazduhoplovstva vojske nekadašnje zajednice SCG, helikopterom dopremljena na vrh Rumije, uoči referenduma, u ljeto 2005. Suprotno pisanim i nepisanim zakonima i običajima tog kraja i svekolike Crne Gore. Limenka je od tada umjesto za pronošenje riječi Božje (ne laži, ne ukradi, ne ubij… voli bližnjega svoga) služila za širenje straha i huškanje na stare, provjerene, podjele po vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Kad god bi se političarima, sa i bez mantije, to učinjelo kao pogodan način za zamagljivanje stvarnih, egzistencijalnih problema sa kojom se nosi većina građana ove zemlje.

Priča je aktuelizovana nakon što su čelnici SPC-a odlučili da limenku okamene (oblože kamenom) a vlast odgovorila novim obećanjem da će – u ovom slučaju – postupiti po zakonu. Jednog dana. Amfilohije je potom, i preko novina, pisao premijeru Dušku Markoviću. Koji mu je na isti način, i preko novina, odgovorio. Iz prepiske smo zaključili da se međusobno ne poštuju baš previše. Iako se, možda, vole. Dok, zasigurno, dobro sarađuju.

DPS je, ostajući na poznatom terenu, priču nastavio zahtjevom da se po hitnom postupku izglasa zakon o crnogorskom jeziku. „Zakonima smo do sada razradili skoro sve simbole Crne Gore, imamo Zakon o Glavnom gradu, Zakon o prijestonici, imamo Zakon o državnim simbolima, jedino su zakonom nerazrađeni ostali jezik i pismo”, obrazložio je staru/novu ideju predsjednik Odbora za ustavna pitanja Skupštine CG Miodrag Miško Vuković.

Zaboravio je da pomene kako, iz javnosti nedokučivih razloga, nemamo ni zakon o vladi ni zakon o skupštini. Ili oni nijesu stvar identiteta i državne prepoznatljivosti. Za razliku od, recimo, Mila Đukanovića koji je, nedugo nakon pobjede na predsjedničkim izborima (nezakonite i neosporene) dobio svoj Zakon o predsjedniku. Zlu ne trebalo.

Potom su naša preganjanja dobila i međunarodni karakter.

Kako i dolikuje današnjim vremenima i vlastima, vijest da su crnogorske vlasti četvorici velikosrpskih nacionalista zabranile ulazak u Crnu Goru stigla nam je – iz Beograda. Aleksandar Vučić je obznanio kako ga je srpski ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović obavijestio da je ulazak u Crnu Goru zabranjen akademiku Matiji Bećkoviću, istoričarima Čedomiru Antiću i Aleksandru Rakoviću, i profesoru Pravnog fakulteta u Prištini Dejanu Miroviću.

„Ono na šta su se pozvali u jednoj rečenici je ugrožavanje sigurnosti i bezbednosti Crne Gore”, prepričao je Vučić obrazloženje iz Podgorice, manje-više isto ono koje nam je – već iste večeri – ponudila i naša Vlada. Objašnjavajući kako spisak „nepodobnih” – ne postoji. Ali potvrđujući da je pomenutoj četvorci ulazak u Crnu Goru, ipak, zabranjen. Uz još neke četiri stotine osoba iz tzv. kriminalnog miljea za koje se od ranije zna da na našoj teritoriji nijesu dobrodošli. Dok ih se ne pozove.

Tek, ministar Nuhodžić (Melvudin, ministar policije – prim. Monitora) je obavijestio članove Kolegijuma da ne postoje spiskovi nepoželjnih osoba, osim pojedinaca iz kriminalnog miljea, navedeno je u saopštenju iz Skupštine Crne Gore.

Dok su iz komšiluka, iz zgrade Vlade, ukazali da je njihova „Ustavna i moralna obaveza da od nedobronamjernih pojedinaca štite stabilnost i bezbjednost zemlje, ali i spokoj svih građana, uključujući i državotvorna, patriotska i nacionalna osjećanja najvećeg broja njih…”. Zato su se odlučili za pristup koji nema veze sa zabranom slobode mišljenja, iako im se tako nešto, kažu, želi podmetnuti (njima!?) „već se jedino i isključivo odnosi na sprečavanje stranih državljana da u Crnoj Gori izazivaju ili podstiču netrpeljivost, vrijeđaju ugled ili slave nasilni nestanak Crne Gore”.

Konačno, da bi otklonili moguće zabune, iz Vlade su saopštili kako ne postoje „nikakvi spiskovi nepoželjnih osoba”. Nadležni „u svakom konkretnom slučaju” vrše procjenu i donose zaključak. Koji služba potom proslijedi gdje treba. Po principu jedan problem – jedna odluka.

Dodatno smo saznali da, prema onome što propisuje Zakon o strancima, procjenu kome (ne)treba zabraniti ulazak u Crnu Goru rade službenici Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). Da li je to posao lično za direktora Dejana Peruničića, još ne znamo. Službena je tajna i koliko su se pri donošenju ove i sličnih odluka službenici ANB koristili savjetima dugogodišnjeg direktora, aktuelnog premijera Duška Markovića.

Sledeći čin naše tragikomedije donio je na scenu i nove glumce. Opozicione.

Da je živ kralj Nikola, vlasti bi ga stavile na spisak nepoželjnih Srba u Crnoj Gori, obznanio je svoja saznanja Marko Kovačević, portparol Nove srpske demokratije (NSD), komentarišući zabranu ulaska osobama koje su najavljivane kao glavne zvijezde na priredbama povodom vijeka od održavanja tzv. Podgoričke skupštine (njen službeni naziv bio je: Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori). Na kojoj je, pored odluke da Crna Gora postaje sastavni dio Kraljevine Srbije, izglasana i odluka da se kralju Nikoli Petroviću i njegovoj porodici zabrani povaratak u Crnu Goru. A njihova imovina oduzme.

Onda nas je Kovačević podsjetio kako su, „u zemlji koju su proslavili i kralj Nikola i Matija Bećković”, posmrtni ostaci kraljevskog para, 1989. godine, vraćeni na Cetinje „koje sada mrzi narod kom je njihov kralj pripadao srcem i dušom”. Kralj je, zbori Kovačević demonstrirajući razumijevanje istorije, želio da sprži neprijatelje svog naroda. A pošto ga Cetinje mrzi, „elementarna logika ukazuje, da bi kralj Nikola danas želio da sprži skoro čitavo Cetinje…”.

Nastavak priče stigao je iz Budve sa, kako je najavljeno, centralne proslave obilježavanja stotinu godina od oslobođenja Boke Kotorske i ujedinjenja Srbije i Crne Gore. Održane pod sloganom Pokoljenja djela sude.

Antić i Raković, dvojica od četvorice „nepoželjnih” i „nesuđenih” govornika obratili su se okupljenima preko video linka. Srpske zemlje, srpsko more… i slične bezbroj puta ponovoljene priče zbog kojih, ruku na srce, nijesu ni trebali dolaziti. Ima i domaćih za tu poetiku.

Bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović iznio je interesantno opažanje: „Kad bi malo razmislili današnji crnogorski vlastodršci bi postali svjesni – da nije bilo 1. decembra 1918, ne bi bilo ni majskog referenduma iz 2006. i takozvane obnove državne samostalnosti Crne Gore”. Ostalo je nejasno da se Momir nije malo zabunio. Pa pomiješao referendum iz 2006. sa tzv. referendum o nezavisnosti koji je on organizovao u zimu 1992. Uz sedmodnevnu kampanju i pitanje na koje se moglo odgovoriti na samo jedan način: ,,Da li ste za to da Crna Gora kao suverena republika nastavi živjeti u zajedničkoj državi Jugoslaviji potpuno ravnopravno s drugim republikama koje to žele?”

Iz nekog razloga tog se glasanja ne sjećaju ni Bulatović ni Đukanović.

Zvijezda budvanske večeri bio je, ipak, sveštenik SPC iz Kotora Momčilo Krivokapić. Krenuo je istorijom: „Odreda ljudi ne znaju da Boka nikada nije bila Crna Gora… Boka se ujedinila sa Srbijom direktno, a ne preko Podgoričke skupštine”. Potom se zagledao u priželjkivanu budućnost (tome, zapravo, i služi ovakva proslava Podgoričke skupštine): „Gore glavu srpski narode Boke Kotorske. Prošli su svi okupatori pa će proći i ovi. Ničija nije gorjela do zore”.

Iz pažljivo sročene besjede, koja je zvučala kao pokušaj da se nadomjesti opravdano odsustvo Bećkovića, valja izdvojiti još neke poruke. „Postoje neki koji mrze sve srpsko”, kazao je Krivokapić. Da bi u sledećoj rečenici demonstrirao i vlastito čojstvo i junaštvo: „Danas kada je Boka u Crnoj Gori, neki se izjašnjavaju kao Crnogorci, primjenjujući komunističku mantru o postojanju crnogorske nacije”.

Prema izvještajima iz Budve, niko od prisutnih nije našao za shodno da reaguje na Krivokapićeve uvrede. Slažu se? Ili ih je strah da pokažu neslaganje?

Skupovi poput budvanskog sa kojih se čuju ovakve izjave obojene mržnom i isključivošću su dar DPS-u i njegovim liderima. Znaju oni dobro da se i naše i njihovo stado ničega ne boji koliko vukova koji vrebaju iz mraka. U tom strahu, bez pogovora trpe kad ih čuvari, svako malo, šišaju. I u konačnom – pojedu. Dok se oni međusobno plaše. I ćeraju.

Matija i DPS bratija

Crnogorska nacija je rođena poslije i nestaće prije mene, slagao je Matija Bećković sa glavnog podgoričkog trga, dok se SFRJ raspadala u krvi.

Za tu i slične izjave DPS režim ga je u Budvi 1995. nagradio književnom nagradom Stefan Mitrov Ljubiša.

Slijedile su nova ponižavanja i nove nagrade.

„Crne Gore nema bez slobode, Bećkovićevo pjesničko djelo, estetski mjereno i izmjereno, uvrstilo se u svevremne spomenike takvoj, slobodnoj Crnoj Gori”, kazivao je Đukanović dok je, 1998, na Cetinju Matiji darivao Njegoševu nagradu. „I kada se učini da se onaj njegoševski čovjek nekud izgubio, zajedno sa svojim pregnućem, sviješću i slobodom – dokle god njegoševski pjesnički filozofski amanet odjekuje – Njegoš je među nama”, govorio je Đukanović sve računajući koliko će mu taj performans donijeti glasova.

„Njegoš je izdajnik ove današnje Crne Gore”, besjedio je akademik Bećković dok je prihvatao nagradu Marko Miljanov, koju mu je Udruženje književnika Crne Gore dodijelilo 2016. godine, za knjigu Prahu oca poezije.

Kada je Matija u Crnu Goru počeo dolaziti u aranžmanu opozicije, DPS se ljutnuo: „On ne priznaje državu Crnu Goru, njen jezik, pismo, istoriju, niti ijedan napor usmjeren ka boljitku i prosperitetu građana”. Njegovim domaćinima (vladajuća koalicija u Budvi) prebacili su da pokušavaju „prekrojiti sadašnjost praveći podjele i šireći mržnju, postavljajući na pijedastal one poput Matije Bećkovića”.

Nijesam bio omiljen kod crnogorske političke elite, rekao je Bećković publici koja je u Budvi, prije nešto više od dva mjeseca, pratila njegovo pjesničko veče: „Voljeli su me, ali tajno”.

Sad mu, jednako tajno, brane da dođe. Što ne znači da mu ne šalju darove. Kao što i on zna da ih svakom kapljom mržnje koju raspe oko sebe – jača.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAD VLAST KORUMPIRA: Jedan glas – dva stana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada je sa 2,6 miliona eura našeg novca častila stotinjak državnih funkcionera, dijeleći im stanove ili stambene kredite, iako su mnogima od njih listovi nepokretnosti već bili prepunjeni. Posebno problematično je to što su na spisku zaduženih kod Vlade upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu njen rad. Zove li se to korupcija

 

Ono što i nije smjelo biti tajna, konačno je objelodanjeno. Po nalogu premijera Duška Markovića, Komisija za stambenu politiku Vlade je krajem prethodne sedmice objavila spisak 95 funkcionera koji su tokom ove i prethodne dvije godine  dobili stanove ili stambene kredite po povoljnim uslovima. U prevodu – častili su ih našim novcem, pošto država pokriva  i do 80 odsto vrijednosti dodijeljenih kredita. Iz budžeta je za funkcionere ,,beskućnike” tako  izdvojeno 2,6 miliona eura.

Vlada je, međutim, i dalje nastavila da taji važne informacije u vezi sa  ovim poslom, pa još ne znamo  pod kojim uslovima i kriterijumima,  i uz kakva obrazloženja je dala kredite i stanove za ovih stotinjak funkcionera. A obrazloženja su sigurno zanimljiva. Tipa: direktoru Agencije za sprečavanje korupcije (ASK) Sretenu Radonjiću dati  40 hiljada eura, jer je, kako je priznao u svom imovinskom kartonu – kuću od 110 kvadrata ,,dao sinu”. Stan od 96 kvadrata nije poklanjao nikom, ali  mu je valjda tijesan. Ni pomoćni objekat i pašnjaci ne pomažu stambenoj tuzi Radonjića.

Njegovu stambenu muku premijer Marković odlično poznaje, pošto je direktor ASK tast premijerovog sina. Častio ga je da ne pati. A i zaslužio je. Uz sve, Radonjić, kao direktor Agencije kojoj funkcioneri moraju prijaviti svu imovina, propustio je da u kartonu navede ovo malecko kreditiranje.

Radonjić nije jedini funkcioner koji je imao stanove i kuće, a koji je od Vlade dobio još jedan stančić, da mu se nađe, ili gotovo pa bespovratni stambeni kredit. Na spisku su ministri, poslanici, čelni ljudi institucija, kao i predstavnici pravosuđa. Posebno problematično je to, što su pojedini koji su čašćeni stanovima ili novcem od strane Vlade, iako su stambeno obezbijeđeni, upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu rad te iste Vlade. Poput tužilaca, sudija, policajaca, te čelnika Agencije za sprečavanje korupcije, policije i drugih institucija zaduženih za borbu protiv korupcije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KO NAS PREDSTAVLJA U SVIJETU: Režimski kadrovi opšte prakse glume diplomate

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora ima 28 ambasada. Zakon o vanjskim poslovima propisuje da se šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja iz reda diplomata. Zakon predviđa i da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 odsto. Nekarijernih, tj. partijskih ambasadora je već sada više od propisane norme, a najavljenim imenovanjima taj broj će se povećati

 

Novoizabranog ambasadora Crne Gore u Sarajevu Obrada Miša Stanišića ne treba posebno predstavljati domaćoj javnosti. Ko god je bar jednom odgledao skupštinski prenos zna o kakvom se redovu  DPS-a radi. Argumenti, dokazi, logika, očiglednost, to u raspravi ne pomaže, on je uvijek i po svaku cijenu na partijskoj liniji. Kada je otkrivena afera Snimak, Stanišić je ustvrdio: ,,Partija kojoj pripadam nikad nije donijela odluke koje se kose sa zakonima”.  Po zadrtosti se jedino može uporediti sa DPS podmlatkom u Skupštini.

Skupštinski Odbor za međunarodne odnose i iseljenike, na čijem je čelu DPS poslanik Andrija Nikolić, nedavno je jednoglasno podržao predlog da Stanišić postane ambasador. U obrazloženju se ne navode  izvrsne partijske preporuke, već se podsjeća da je Stanišić pola decenije, od 1993. godine  bio pomoćnik ministra inostranih poslova zadužen za kontakt sa iseljenicima. Pretpostavljeni mu je bio, sada ljuti politički protivnik, Miodrag Lekić.

Prema Ustavu, predsjednik Crne Gore imenuje ambasadore, na osnovu predloga Vlade i mišljenja pomenutog Odbora.

Kako je Milo Đukanović predsjednik države i lider DPS-a, on je političkog direktora svoje partije Tarzana Miloševića imenovao za novog ambasadora u Beogradu. Milošević, bivši košarkaš, pa poznati privrednik karijeru je počeo u Višegradu, potom se biznisom bavio u rodnom Bijelom Polju, politički uzlet je počeo kao predsjednik Opštine Bijelo Polje, i na toj funkciji je proveo dva mandata. Potom je izabran za ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja u vladi Mila Đukanovića, da bi prešao na sadašnju partijsku funkciju.

Sa dva najnovija imenovanja, crnogorska diplomatija od Triglava do Makedonije, na čelu svojih ambasada ima isključivo partijske kadrove. Ambasador u Sloveniji je Vujica Lazović, bivši potpredsjednik Đukanovićeve Vlade, SPD, pa SD kadar; Boro Vučinić, DPS ministar, nakon upravljanja ANB-om imenovan je za ambasadora u Hrvatskoj; Ferhat Dinoša, bivši lider DPS koalicionog partnera Demokratske unije Albanaca i ministar za ljudska i manjinska prava, ambasador je u Prištini.

Najave govore da će se ambasade Crne Gore i ubuduće ,,pojačavati” partijskim kadrovima. Vijesti su nedavno pisale da je poslanik Bošnjačke stranke i predsjednik odbora te partije u Podgorici Nedžad Drešević najozbiljniji kandidat za ambasadora Crne Gore u Tirani, očekuje se imenovanje i savjetnika predsjednika Skupštine Ivana Brajovića, Periše Kastratovića za ambasadora u Turskoj. Na optužbe da je sa funkcije savjetnika predsjednika parlamenta, Kastratović tokom prošle godine vodio predizbornu kampanju za SD u Beranama, iz parlamenta su  uzvratili cinizmom: ,,Da li i ko­li­ko slo­bod­nog vre­me­na sa­vjet­nik pred­sjed­ni­ka pro­vo­di kod ro­di­te­lja u Be­ra­na­ma, kao i to da li je član ne­ke po­li­tič­ke par­ti­je, pri­pa­da di­je­lu pri­vat­nog ži­vo­ta ko­ji ne bi smio bi­ti pred­met ni­či­jeg in­te­re­so­va­nja”.

Da diplomatska mreža Crne Gore mora biti profesionalnija i oslobođena uticaja vladajućih partija, bivše i karijerne diplomate upozoravaju odavno.  ,,Upravo je odabir diplomatskog kadra po partijskoj, a ne stručnoj liniji, jedan od glavnih problema u predstavljanju interesa Crne Gore u inostranstvu’’, isticali su krajem 2012. iz opozicionih partija SNP-a, DF-a čak i tadašnje  Pozitivne Crne Gore.

U junu prošle godine, nakon što je DPS-u poklonio Nikšić i Podgoricu, i spasio ih na državnom nivou, lider ugašene Pozitivne Darko Pajović, nagrađen je za zasluge ambasadorskom foteljom u Kini. Toliko mu dobro ide, da je početkom ove godine, pored Kine, Pajović, ukazom predsjednika Đukanovića, postao ambasador Crne Gore i u Indoneziji, na nerezidentnoj osnovi, a u junu i u Republici Koreji.

Ne pokazuje samo Pajović izuzetne ambasadorske kapacitete.  Dušanka Jeknić dobila je početkom godine zeleno svjetlo da bude ambasadorka Crne Gore u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Jeknić, koja je domaćoj javnosti poznatija po konzulatu u Milanu i italijanskoj optužnici za šverc cigatereta, iz Abu Dabija će biti nadležna i za Bahrein, Katar, Novi Zeland i Australiju!

Zanimljivo je da ambasada Crne Gore u Briselu, pored Belgije, pokriva Holandiju, Luksemburg i Tajland. Na čelu ove ambasade je od 2015. bivši državni sekretar za politička pitanja u Ministarstvu vanjskih poslova i evropskih integracija Vladimir Radulović, koji je bio kadar SDP-a.

Sanja Vlahović, koja je nakon afere plagijat skrajnuta od strane DPS-a, a sa fotelje ministrice nauke i preraspoređena u diplomate , iz ambasade u Rimu, pored Italije, pokriva Maltu i San Marino. Borislav Banović, je od 2015. kao tada SDP-ov kadar,  ambasador u Londonu, a prošle godine Vlada ga je imenovala za stalnog predstavnika Crne Gore pri Međunarodnoj pomorskoj organizaciji. Bivši ministar zdravlja i funkcioner DPS-a Budimir Šegrt za sada je samo ambasador u Poljskoj.

Dok partijske diplomate pokrivaju po  više zemalja, godinama se govori o tome da u državama Skandinavije nijesu oduševljeni time što Crna Gora nema svoja predstavništva na sjeveru Evrope, s obzirom na značajnu finansijsku pomoć koju je Crna Gora dobijala i dobija od njih.  Sjedište ,,ambasada” Crne Gore za Dansku, Švedsku, Finsku i Norvešku je u Podgorici. Ambasador za ove četiri zemlje je Miroslav Ščepanović, direktor Direkcije za Evropu u Ministarstvu vanjskih poslova.

Iz Ministarstva vanjskih poslova, na čijem čelu je Srđan Darmanović, Monitoru su kazali da Crna Gora ima 37 diplomatsko-konzularnih predstavništava, odnosno 28 ambasada, šest misija i tri generalna konzulata, u kojima je ukupno zapošljeno 123 službenika.

Na pitanje o zaradama ambasadora iz Ministarstva su  odgovorili ovako : ,,Zarade se determinišu kao suma osnovne zarade i posebnog dodatka koji je proizvod bruto osnovice za obračun troškova života i indeksa troškova života, defnisanim po metodologiji Ujedinjenih nacija (PAI indeksom)”. Napomenuli su i da šefovi diplomatsko-konzularnih predstavništava redovno prilažu Izvještaje o prihodima i imovini.

Nije baš tako. Miodrag Vlahović, bivši ministar vanjskih poslova, potom ambasador u SAD, a sada ambasador Crne Gore u Vatikanu, godinama ne prijavljuje svoju imovinu. Ostali ambasadori su revnosni – Sanja Vlahović mjesečno prima 4.206 eura, Darko Pajović – 4.606 eura, Vujica Lazović – 3.878, Boro Vučinić oko 3.500 eura, Dušanka Jeknić – 4.746 eura…

Interesovalo nas je i da li su nekarijerne ,,diplomate’’ prije stupanja na funkciju imale obuku: ,,U susret preuzimanja dužnosti, svaki diplomata Crne Gore dužan je da obavi konsultacije u okviru Ministarstva vanjskih poslova, kao i u drugim resorima i institucijima, što je definisano internim procedurama koje imaju za cilj sveobuhvatnu pripremu za obavljanje diplomatske misije”, kazali su nam iz Ministarstva.

Na naše pitanje koliko je karijernih diplomata a koliko onih koji su posredstvom članstva u partiji izabrani za ambasadore, iz Ministarstva su nam odgovoril: ,,Na tragu odredbi člana 63 Zakona o vanjskim poslovima (Službeni list Crne Gore, br. 70/17), šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja se iz reda diplomata. Takođe, stavom 3 istog člana Zakona propisano je da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 posto. Nekarijerni šefovi crnogorskih DKP-a su lica sa izraženim profesionalnim iskustvom i zapaženim poslovnim rezultatima, koji svojim radom umnogome doprinose međunarodnom pozicioniranju i ostvarivanju vanjskopolitičkih prioriteta naše države”.

Diplomate s iskustvom znaju da politička imenovanja podrazumijevaju vrhunske naučnike, kulturne radnike, privrednike… Sjetite se gorepomenutih pa sami procijenite da li se ko od njih uklapa u navedeni profil.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MONITOR ISTRAŽUJE: Koliko vrijedi crnogorski pasoš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku. Znatno bolje rangirani od crnogorskog su i pasoši  nekih vidno problematičnih i nestabilnih zemalja kao što su Meksiko, Kolumbija, Venecuela, Ukrajina..

 

Kaže se da pasoš jedne zemlje vrijedi koliko i država koja ga je izdala. A i država vrijedi onoliko koliko je vani cinjenjen njen pasoš.

Vlasti Crne Gore neprekidno ističu mantru o „liderstvu“ Crne Gore u evroatlantskim integracijama i ponavlja kurtuazne ocjene stranih zvaničnika kako je Crna Gora priznata i cijenjena u NATO-u i EU. Vlada je takođe početkom ove godine pompezno najavila da je počeo kontroverzni i dosta osporavan u zemlji i vani „razvojni program prijema u CG državljanstvo radi investicija“. Za tu svrhu je Vlada, 28. maja 2019, potpisala ugovor sa Arton Capital, međunarodnom finansijskom konsultantskom agencijom koja je postala autorizirani agent za sprovođenje projekta ekonomskog državljanstva.

Na osnovu investiranja u Crnu Goru predviđeno je da do 2.000 stranih državljana u naredne tri godine stekne crnogorsko državljanstvo ukoliko ispuni određene kriterijume u smislu minimalne investicije (od 100 do 450 hiljada eura – zavisno od regiona) i da nisu pravosnažno osuđivani.

Arton Capital je poznat po svom detaljnom indeksu prohodnosti i atraktivnosti svjetskih pasoša. Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi tek na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku.Kada se bolje pogleda to i nije neki sjajan rezultat koji je preporučuje kao destinaciju za ekonomsko državljanstvo. Dovoljno je vidjeti da supasoši nekih vidno problematičnihi nestabilnih zemalja znatno bolje rangirani od crnogorskog, kao što je Meksiko (51.mjesto), Kolumbija (78.mjesto), Venecuela (74. mjesto), Ukrajina (63. mjesto), El Salvador (80. mjesto), Gvatemala (76.mjesto) itd.

Ako su pasoši ovih i mnogih drugih zemalja bolje kotirani od crnogorskog onda je jasno kakva je percepcija Crne Gore u svijetu.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 9. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo