Povežite se sa nama

FOKUS

IDENTITETSKE IGRE IZMEĐU DVA MRAKA: Ćeranje repa

Objavljeno prije

na

milo matija

Ništa novo. I ništa dobro.

Plima pokrenuta odlukom vlasti o novčanim kaznama za sve one koji pokažu kako ne poštuju državne simbole – uz poziv prosvijetljenim stanovnicima Crne Gore da ih revnosno špijaju nadležnima – nastavljena je zahtjevom da se iz školske lektire protjeraju „nepodobni” pisci (Danilo Kiš i Njegoš). Pod optužbom da su svojim djelom podstrekavali vjersku i nacionalnu mržnju. Ponajviše, doduše, među onima koji ih, uz izuzetne izuzetke, nikad nijesu čitali.

Slijedio je nastavak priče o limenci koja je, voljom Amfilohija Radovića, mitropolita Srpske pravoslane crkve u Crnoj Gori (SPC), a uz pomoć vazduhoplovstva vojske nekadašnje zajednice SCG, helikopterom dopremljena na vrh Rumije, uoči referenduma, u ljeto 2005. Suprotno pisanim i nepisanim zakonima i običajima tog kraja i svekolike Crne Gore. Limenka je od tada umjesto za pronošenje riječi Božje (ne laži, ne ukradi, ne ubij… voli bližnjega svoga) služila za širenje straha i huškanje na stare, provjerene, podjele po vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Kad god bi se političarima, sa i bez mantije, to učinjelo kao pogodan način za zamagljivanje stvarnih, egzistencijalnih problema sa kojom se nosi većina građana ove zemlje.

Priča je aktuelizovana nakon što su čelnici SPC-a odlučili da limenku okamene (oblože kamenom) a vlast odgovorila novim obećanjem da će – u ovom slučaju – postupiti po zakonu. Jednog dana. Amfilohije je potom, i preko novina, pisao premijeru Dušku Markoviću. Koji mu je na isti način, i preko novina, odgovorio. Iz prepiske smo zaključili da se međusobno ne poštuju baš previše. Iako se, možda, vole. Dok, zasigurno, dobro sarađuju.

DPS je, ostajući na poznatom terenu, priču nastavio zahtjevom da se po hitnom postupku izglasa zakon o crnogorskom jeziku. „Zakonima smo do sada razradili skoro sve simbole Crne Gore, imamo Zakon o Glavnom gradu, Zakon o prijestonici, imamo Zakon o državnim simbolima, jedino su zakonom nerazrađeni ostali jezik i pismo”, obrazložio je staru/novu ideju predsjednik Odbora za ustavna pitanja Skupštine CG Miodrag Miško Vuković.

Zaboravio je da pomene kako, iz javnosti nedokučivih razloga, nemamo ni zakon o vladi ni zakon o skupštini. Ili oni nijesu stvar identiteta i državne prepoznatljivosti. Za razliku od, recimo, Mila Đukanovića koji je, nedugo nakon pobjede na predsjedničkim izborima (nezakonite i neosporene) dobio svoj Zakon o predsjedniku. Zlu ne trebalo.

Potom su naša preganjanja dobila i međunarodni karakter.

Kako i dolikuje današnjim vremenima i vlastima, vijest da su crnogorske vlasti četvorici velikosrpskih nacionalista zabranile ulazak u Crnu Goru stigla nam je – iz Beograda. Aleksandar Vučić je obznanio kako ga je srpski ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović obavijestio da je ulazak u Crnu Goru zabranjen akademiku Matiji Bećkoviću, istoričarima Čedomiru Antiću i Aleksandru Rakoviću, i profesoru Pravnog fakulteta u Prištini Dejanu Miroviću.

„Ono na šta su se pozvali u jednoj rečenici je ugrožavanje sigurnosti i bezbednosti Crne Gore”, prepričao je Vučić obrazloženje iz Podgorice, manje-više isto ono koje nam je – već iste večeri – ponudila i naša Vlada. Objašnjavajući kako spisak „nepodobnih” – ne postoji. Ali potvrđujući da je pomenutoj četvorci ulazak u Crnu Goru, ipak, zabranjen. Uz još neke četiri stotine osoba iz tzv. kriminalnog miljea za koje se od ranije zna da na našoj teritoriji nijesu dobrodošli. Dok ih se ne pozove.

Tek, ministar Nuhodžić (Melvudin, ministar policije – prim. Monitora) je obavijestio članove Kolegijuma da ne postoje spiskovi nepoželjnih osoba, osim pojedinaca iz kriminalnog miljea, navedeno je u saopštenju iz Skupštine Crne Gore.

Dok su iz komšiluka, iz zgrade Vlade, ukazali da je njihova „Ustavna i moralna obaveza da od nedobronamjernih pojedinaca štite stabilnost i bezbjednost zemlje, ali i spokoj svih građana, uključujući i državotvorna, patriotska i nacionalna osjećanja najvećeg broja njih…”. Zato su se odlučili za pristup koji nema veze sa zabranom slobode mišljenja, iako im se tako nešto, kažu, želi podmetnuti (njima!?) „već se jedino i isključivo odnosi na sprečavanje stranih državljana da u Crnoj Gori izazivaju ili podstiču netrpeljivost, vrijeđaju ugled ili slave nasilni nestanak Crne Gore”.

Konačno, da bi otklonili moguće zabune, iz Vlade su saopštili kako ne postoje „nikakvi spiskovi nepoželjnih osoba”. Nadležni „u svakom konkretnom slučaju” vrše procjenu i donose zaključak. Koji služba potom proslijedi gdje treba. Po principu jedan problem – jedna odluka.

Dodatno smo saznali da, prema onome što propisuje Zakon o strancima, procjenu kome (ne)treba zabraniti ulazak u Crnu Goru rade službenici Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). Da li je to posao lično za direktora Dejana Peruničića, još ne znamo. Službena je tajna i koliko su se pri donošenju ove i sličnih odluka službenici ANB koristili savjetima dugogodišnjeg direktora, aktuelnog premijera Duška Markovića.

Sledeći čin naše tragikomedije donio je na scenu i nove glumce. Opozicione.

Da je živ kralj Nikola, vlasti bi ga stavile na spisak nepoželjnih Srba u Crnoj Gori, obznanio je svoja saznanja Marko Kovačević, portparol Nove srpske demokratije (NSD), komentarišući zabranu ulaska osobama koje su najavljivane kao glavne zvijezde na priredbama povodom vijeka od održavanja tzv. Podgoričke skupštine (njen službeni naziv bio je: Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori). Na kojoj je, pored odluke da Crna Gora postaje sastavni dio Kraljevine Srbije, izglasana i odluka da se kralju Nikoli Petroviću i njegovoj porodici zabrani povaratak u Crnu Goru. A njihova imovina oduzme.

Onda nas je Kovačević podsjetio kako su, „u zemlji koju su proslavili i kralj Nikola i Matija Bećković”, posmrtni ostaci kraljevskog para, 1989. godine, vraćeni na Cetinje „koje sada mrzi narod kom je njihov kralj pripadao srcem i dušom”. Kralj je, zbori Kovačević demonstrirajući razumijevanje istorije, želio da sprži neprijatelje svog naroda. A pošto ga Cetinje mrzi, „elementarna logika ukazuje, da bi kralj Nikola danas želio da sprži skoro čitavo Cetinje…”.

Nastavak priče stigao je iz Budve sa, kako je najavljeno, centralne proslave obilježavanja stotinu godina od oslobođenja Boke Kotorske i ujedinjenja Srbije i Crne Gore. Održane pod sloganom Pokoljenja djela sude.

Antić i Raković, dvojica od četvorice „nepoželjnih” i „nesuđenih” govornika obratili su se okupljenima preko video linka. Srpske zemlje, srpsko more… i slične bezbroj puta ponovoljene priče zbog kojih, ruku na srce, nijesu ni trebali dolaziti. Ima i domaćih za tu poetiku.

Bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović iznio je interesantno opažanje: „Kad bi malo razmislili današnji crnogorski vlastodršci bi postali svjesni – da nije bilo 1. decembra 1918, ne bi bilo ni majskog referenduma iz 2006. i takozvane obnove državne samostalnosti Crne Gore”. Ostalo je nejasno da se Momir nije malo zabunio. Pa pomiješao referendum iz 2006. sa tzv. referendum o nezavisnosti koji je on organizovao u zimu 1992. Uz sedmodnevnu kampanju i pitanje na koje se moglo odgovoriti na samo jedan način: ,,Da li ste za to da Crna Gora kao suverena republika nastavi živjeti u zajedničkoj državi Jugoslaviji potpuno ravnopravno s drugim republikama koje to žele?”

Iz nekog razloga tog se glasanja ne sjećaju ni Bulatović ni Đukanović.

Zvijezda budvanske večeri bio je, ipak, sveštenik SPC iz Kotora Momčilo Krivokapić. Krenuo je istorijom: „Odreda ljudi ne znaju da Boka nikada nije bila Crna Gora… Boka se ujedinila sa Srbijom direktno, a ne preko Podgoričke skupštine”. Potom se zagledao u priželjkivanu budućnost (tome, zapravo, i služi ovakva proslava Podgoričke skupštine): „Gore glavu srpski narode Boke Kotorske. Prošli su svi okupatori pa će proći i ovi. Ničija nije gorjela do zore”.

Iz pažljivo sročene besjede, koja je zvučala kao pokušaj da se nadomjesti opravdano odsustvo Bećkovića, valja izdvojiti još neke poruke. „Postoje neki koji mrze sve srpsko”, kazao je Krivokapić. Da bi u sledećoj rečenici demonstrirao i vlastito čojstvo i junaštvo: „Danas kada je Boka u Crnoj Gori, neki se izjašnjavaju kao Crnogorci, primjenjujući komunističku mantru o postojanju crnogorske nacije”.

Prema izvještajima iz Budve, niko od prisutnih nije našao za shodno da reaguje na Krivokapićeve uvrede. Slažu se? Ili ih je strah da pokažu neslaganje?

Skupovi poput budvanskog sa kojih se čuju ovakve izjave obojene mržnom i isključivošću su dar DPS-u i njegovim liderima. Znaju oni dobro da se i naše i njihovo stado ničega ne boji koliko vukova koji vrebaju iz mraka. U tom strahu, bez pogovora trpe kad ih čuvari, svako malo, šišaju. I u konačnom – pojedu. Dok se oni međusobno plaše. I ćeraju.

Matija i DPS bratija

Crnogorska nacija je rođena poslije i nestaće prije mene, slagao je Matija Bećković sa glavnog podgoričkog trga, dok se SFRJ raspadala u krvi.

Za tu i slične izjave DPS režim ga je u Budvi 1995. nagradio književnom nagradom Stefan Mitrov Ljubiša.

Slijedile su nova ponižavanja i nove nagrade.

„Crne Gore nema bez slobode, Bećkovićevo pjesničko djelo, estetski mjereno i izmjereno, uvrstilo se u svevremne spomenike takvoj, slobodnoj Crnoj Gori”, kazivao je Đukanović dok je, 1998, na Cetinju Matiji darivao Njegoševu nagradu. „I kada se učini da se onaj njegoševski čovjek nekud izgubio, zajedno sa svojim pregnućem, sviješću i slobodom – dokle god njegoševski pjesnički filozofski amanet odjekuje – Njegoš je među nama”, govorio je Đukanović sve računajući koliko će mu taj performans donijeti glasova.

„Njegoš je izdajnik ove današnje Crne Gore”, besjedio je akademik Bećković dok je prihvatao nagradu Marko Miljanov, koju mu je Udruženje književnika Crne Gore dodijelilo 2016. godine, za knjigu Prahu oca poezije.

Kada je Matija u Crnu Goru počeo dolaziti u aranžmanu opozicije, DPS se ljutnuo: „On ne priznaje državu Crnu Goru, njen jezik, pismo, istoriju, niti ijedan napor usmjeren ka boljitku i prosperitetu građana”. Njegovim domaćinima (vladajuća koalicija u Budvi) prebacili su da pokušavaju „prekrojiti sadašnjost praveći podjele i šireći mržnju, postavljajući na pijedastal one poput Matije Bećkovića”.

Nijesam bio omiljen kod crnogorske političke elite, rekao je Bećković publici koja je u Budvi, prije nešto više od dva mjeseca, pratila njegovo pjesničko veče: „Voljeli su me, ali tajno”.

Sad mu, jednako tajno, brane da dođe. Što ne znači da mu ne šalju darove. Kao što i on zna da ih svakom kapljom mržnje koju raspe oko sebe – jača.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo