FELJTON
MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (VIII): Kamen u ratnoj cipeli vlasti
Objavljeno prije
5 godinana
Objavio:
Monitor online
Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima
Pošto je moj glavni posao bio obezbjeđivanje sredstava za opstajanje Monitora, Ćanova pomoć mi je omogućila da se tokom ljeta 1991. malo više bavim matematikom. Zaželio sam da se vratim svom univerzitetskom poslu. Planirao sam da na septembarskom razgovoru Ćanu predložim da me neko zamijeni u vođenju Monitora, a ja da se pozabavim širenjem proevropske independističke ideje na univerzitetu. Početak školske godine 1991/92. bio je pogodan za ovu promjenu. Dužnost prorektora za razvoj mi je omogućavala da više budem u ličnom kontaktu sa kolegama sa univerziteta.
Hrvatska i Slovenija su u junu 1991. proglasile nezavisnost, koju Srbija i Crna Gora nijesu prihvatile. Režim u Beogradu i njegovi sateliti u Titogradu sve jasnije zauzimaju stavove koji vode u rat. Milo Đukanović je bio ratno eksplicitan i 3. jula 1991. izjavio je da jedinice JNA treba da stanu na granice tzv. SAO Krajine u Hrvatskoj, a 11. jula, u službenoj posjeti Italiji, potvrdio da će Crna Gora bespogovorno slijediti politiku Slobodana Miloševića: ,,Crna Gora ima sve pretpostavke da bude samostalna država, ali to bi bilo anticivilizacijski i antievropski”.
Srpsko-crnogorska JNA je od jula 1991. počela da vrši ratnu regrutaciju rezervnog sastava u Crnoj Gori. Suprotstavljanje civilnog sektora pripremama za rat bilo je jako: saopštenja civilnih organizacija, tekstovi u Monitoru, mirovni mitinzi. Rezervisti su otkazivali poslušnost i samovoljno napuštali jedinice kad bi postalo jasno da će ići izvan granica Crne Gore. Momir Bulatović je na jednoj smotri rezervista u Golubovcima tražio da istupe oni ,,koji ne žele da se bore za domovinu”. Bio je zaprepašten da je priličan broj ljudi izašao iz stroja. Povjerenje JNA i Miloševića u čelne ljude crnogorskog režima bilo je ugroženo. Državni mediji su podigli nivo svoje propagande protiv protivnika rata do bjesomučne hajke. Monitor je postao kamen u ratnoj cipeli vlasti.
Prije nego što sam se u septembru sastao s Ćanom, dogodilo se nešto što je uticalo da odustanem od plana da se povučem. Devetog septembra direktor RTVCG-a Branimir Bojanić suspendovao je s posla i pokrenuo disciplinski postupak protiv šest novinara RTCG-a koji su pisali za Monitor: Danila Burzana, Rajka Cerovića, Miodraga Vukmanovića, Esada Kočana, Branka Vojičića, Ljuba Đurkovića. RTV je godinama dopuštala da radio i TV novinari mogu da pišu za štampane medije, ali je režim odlučio da pisanje za Monitor tretira kao radni prestup.
Ovo nam je izazvalo više problema. Personalno-novinarski smo ublažili dogovorom u redakciji da će svi suspendovani produžiti da pišu pod pseudonimom. Tako je Miodrag Vukmanović postao Miško Vasović, a Esad Kočan Omar Braman. Operativno-radni problem sastojao se u tome što je to bilo pojačanje pritiska na sve ljude koji su bili spremni da s nama sarađuju. Sad su nerado davali izjavu ili intervju. Finansijski aspekt događaja bio je pritisak na sponzore i državne institucije i preduzeća, koji su potpuno prestali da daju reklamu i prekinuli pretplatu. Kao vid suprotstavljanja režimu, osnovali smo Fond za progonjene novinare. Mjesecima smo objavljivali imena ljudi koji su davali pomoć, bez obzira kolika je bila. (Obično, između 5 i 50 maraka). Obezbijedili smo preko kolega iz stranih medija da informaciju o otpuštanju novinara zbog saradnje sa Monitorom objave mnogi evropski mediji. Internacionalizacijom problema režimu smo napravili političku štetu.
Kad sam se sreo sa Ćanom, zaključili smo da u nastaloj situaciji treba da ostanem s novinarima. Ćano je rekao da će produžiti da daje dotaciju na istom nivou da se ne bi pojavila nesigurnost u redakciji i da se ne bi ugrozilo izlaženje lista. U nastavku mjeseca preduzeće Montimpex Schan je, kao i u maju, preko Montex banke uplatilo na Monitorov žiro-račun protivdinarsku vrijednost od 20.000 USD. Više nego naše obaveze u tom trenutku. Imali smo neko vrijeme dovoljno novca i za štampanje i za honorare.
Jedan događaj sredinom septembra 1991. zaoštrio je i moje lične odnose s vlašću. Rektor Nikolić je pozvao Bulatovića i Đukanovića da posjete Univerzitet i priredio sjednicu kolegijuma Univerziteta. Sa univerzitetske strane bili su prisutni svi dekani, prorektori i rektor. U pogodnom trenutku uzeo sam riječ i rekao nešto što sam više puta govorio u raznim prilikama. Da je osnivanje Univerziteta jedan od najvažnijih događaja u istoriji Crne Gore, ali da je AB revolucijom zaustavljen naučni i civilizacijski razvojni entuzijazam. Crna Gora je početkom dvadesetog vijeka bila evropska provincija, a ovo rukovodstvo ju je pretvorilo u provinciju evropskih provincija. Kad se završio sastanak, napustio sam rektorat i otišao u svoj kabinet na fakultetu, iako je dogovor bio da rektor i prorektori produže razgovor sa Bulatovićem i Đukanovićem u rektorskom kabinetu. Nikolić me pozvao telefonom i zamolio da neizostavno dođem kod njega. Kad sam se vratio, dobar dio vremena vodio se razgovor između Bulatovića i mene. On se branio, a ja nešto ,,nježnije” nego na plenumu, osporavao ispravnost politike crnogorskog rukovodstva. Đukanović se izmakao od stola i, koliko se sjećam, razgovarao u drugom kraju prostorije sa sekretarom Univerziteta. Sjutradan sam došao kod rektora Nikolića i ponudio mu ostavku, s obrazloženjem da ću biti prepreka njegovom dobrom odnosu sa vlašću, bez čega nećemo moći da ostvarimo razvojne projekte koje smo planirali. Podsjetio sam ga i da je obim mojih obaveza na fakultetu i u Monitoru veliki, zbog čega posao neću moći da obavljam kvalitetno kako sam navikao. Nikolić je tražio da ni u kojem slučaju ne podnosim ostavku. Rekao je da ja znam da je on odan ideji nezavisnosti, i da mu ja trebam baš takav kakav sam. Da neće moći da se opravda kod porodice i prijatelja zašto me pustio da odem. Ne moraš ništa da radiš, drži Monitor, to je važno, ja ́ću se baviti razvojem i uključivati te kad zatreba. Zajedno ćemo učiniti više. Ostao sam i u duhu ovog dogovora, proveo dvije godine na dužnosti prorektora.
Pošto Monitor nije popustio nakon suspenzije novinara, režim je tražio efikasnije mjere da ga ućutka. Kako je zahvaljujući Ćanovoj pomoći list bio otporan na finansijske pritiske, odlučili su da nas ućutkaju fizičkim ugrožavanjem. Od polovine septembra pojavila se nova vrsta pritiska na moju porodicu. Ujutru bismo našli na mom autu poruku ,,Ubićemo te, gade” ili ,,ustaša”. Kad bi supruga i ja otišli na posao, kod kuće je ostajala ćerka Katarina. (Sin Andrej je još 1989. otišao na studije u Moskvu.) Neko bi zvao telefonom i prijetio dvanaestogodišnjoj Katarini da će je silovati jer joj je otac izdajnik, vrijeđajući je vulgarnostima. Danas bih takve stvari objavio i prijavio policiji, ali u atmosferi koja je mirisala ratom i nasiljem, sa policijom na proratnoj strani, mislio sam da je za Katarinu bezbjednije da ćutim. U vrijeme ljetnjeg raspusta, kad je Andrej bio kod kuće, on i Katarina su morali nekoliko puta da trče u Monitor da gase nepostojeći požar koji je neko prijavio na kućni telefon kad ja nijesam bio kod kuće. I novinari su doživljavali slične neprijatnosti. Kad su se naveče vraćali kući iz redakcije, neko bi im na ulazu u zgradu dobacivao ili prijetio. Nekima su pravljene štete na automobilu.
Zastrašivanje je po svoj prilici bilo osmišljeno u nekom centru. Dr Vujošević je na fakultetu pričao da je u štabu ,,osvajača” napravljen spisak onih independista, uglavnom iz redova Liberalnog saveza i kruga intelektualaca okupljenih oko Monitora, koje treba likvidirati da bi Crna Gora bila mirna narednih trideset godina. Rajo Vulikić je donio istu informaciju i rekao mi da je na spisku, navodno, bilo i moje ime. Na ovu priču ja se nijesam mnogo osvrtao. Produžio sam da džogiram po Gorici i u kasnim večernjim satima, kao što sam i do tada činio. Crnogorska vlast i JNA su 20-21. septembra poslali vojsku i jedinice teritorijalne odbrane u BIH koje su terorisale hercegovačke Muslimane i Hrvate. Jevrem Brković je 24. septembra u Slobodnoj Dalmaciji objavio pismo izvinjenja hercegovačkim Hrvatima i Muslimanima pod naslovom Nijesu to Crnogorci. Par dana kasnije Rajo Vulikić je tražio da se nasamo sretnemo i na susretu mi ispričao da je UDBA nervozna. Ispričao mi je da je bio kod svog bivšeg kolege M. M., koji je još bio aktivan u SDB-u i rukovodio službom kojem bi pomenuta akcija morala biti povjerena. M. M. je rekao da on ne zna da postoji plan za takvu akciju, ali je obećao Raju da će ga, ako do akcije dođe, obavijestiti minimum tri sata prije nego što akcija počne. Rajo je potom otišao kod svog prijatelja u Malesiju (nekad je bio inspektor za to područje i tamo imao lične veze) s kojim je dogovorio da ovaj stalno bude spreman da mene i Žarka Rakčevića prebaci preko jezera u Albaniju. Računao je da će prebacivanje preko jezera biti bezbjednije nego kopnenim stazama. Kad je deset dana kasnije počela hajka na Jevrema, Jevrem je takođe preko Malesije i Albanije emigrirao u Hrvatsku. Kasnije sam saznao da je bez mog znanja i Vlado Nikaljević uz pomoć Zuvdije Hodžića bio organizovao moje prebacivanje u Albaniju. Ne znam da li je priča o spisku bila tačna, ali mi je Boško Bojović, školski drug moga brata, koji je 1992. bio šef SDB-a, petnaest godina kasnije rekao da je jednom prilikom u službi razgovarano da li bi valjalo da me na ulici udari kamion. Da je on takve ideje odbacio i da je ponosan što u vrijeme njegovog mandata služba nikom nije učinila zlo. Na moje pitanje da li mogu da ga citiram, odgovorio je potvrdno.
(Nastaviće se)
Komentari
Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović
Tringa IVEZAJ Tringë Smajl Martini Ivezaj – Heroina, borkinja za slobodu albanskog naroda protiv Osmanskog Carstva.
Tringa Smajl Martini Ivezaj je rođena je 1880. godine, poznatija kao Tringë Smajlja, a na zapadu znana pod imenom Yanitza.
Tringe je bila albanska borkinja protiv Osmanskog Carstva u Crnoj Gori. Šćer čuvenog i prekaljenog borca Smajl Martinija, jednog od vođa malisorskog katoličkog klana Grude.
Njen otac je bio potpisnik protestnih peticija śevernoalbanskih plemena koje se šalju evropskim ambasadorima u Osmanskom Carstvu. Peticija je izražavala negodovanje dijela albanskih plemena prema odlukama Sanstefanskog ugovora i Berlinskog kongresa, dajući mnogo teritorija Skadarskog vilajeta Crnoj Gori. Smajl se posebno istakao tokom Prizrenske lige, prognan je od strane Osmanlija koji su ga konačno uhapsili 1886. godine. Zatvaraju ga neđe na području Anadolije, odakle se nikad nije vratio. Tringina dva brata Gjon i Zef, takođe su bili dio vojske Lige, oba su poginula u borbi 1883. godine.
Nakon njihove smrti, Tringa je preuzela njihovu ulogu, pridruživši se ustanicima, đe se posebno istakla u bici kod Dečića (Tuzi). Tringe je 23. juna 1911. godine bila učesnica Grečkog memoranduma. Svoju borbu za slobodu albanskog naroda nastavila je i nakon proglašenja nezavisnosti Albanije.
Tringa je umrla 2. novembra 1917. godine i sahranjena je na porodičnom groblju u selu Krševo (alb. Kshevë). Nakon okupacije Crne Gore od strane Srbije, vojska tadašnje SHS tokom invazije i pretrage Malesije 1919. godine uništila je njenu grobnicu.
Tringino junaštvo nastavilo je da živi u pričama legendama i ostalo je trajno zabilježeno u narodnim epskim pjesmama Albanaca i Crnogoraca.
Na osnovu priče u crnogorskoj verziji koju je dopisnik Tajmsa čuo u Podgorici 1911. godine, The New York Times opisuje Tringu pored njenog herojstva i kao ,,lijepu mladu ženu”, i naziva je albanskom Jovankom Orleankom. Pored Njujork Tajmsa, 20. maja 1911. godine i francuske novine La Petit Journal portretišu Tringe uz opis ,,Yantiza kao albanska Jovanka Orleanka”.
Neke ulice i škole na Kosovu i u Albaniji su nazvane po njoj, dok je Republika Kosovo 2014. godine lansirala poštansku markicu s likom Tringe Smajl Martini Ivezaj.
Ksenija PETROVIĆ-NJEGOŠ – Crnogorska princeza, fotografkinja, prva žena vozač na Balkanu.
Ksenija Petrović-Njegoš rođena je 22. aprila 1881. godine na Cetinju, kao deseto dijete i osma šćer kralja Nikole I Petrovića Njegoša i kraljice Milene Petrović.
Obrazovanje je stekla na cetinjskome dvoru, jedina od đece kralja Nikole I Petrovića koje se nije školovalo u inostranstvu. Na Cetinju je razvila mnoge vještine i hobije. Govorila je ruski, njemački i francuski jezik.
Najljepša šćer kralja Nikole I Petrovića Njegoša, odlučila je da ostane neudata, bez obzira na prosce koji su dolazili iz uglednih porodica.
Njen karakter i duh očitavali su se upravo u izboru da se posveti drugim vrijednostima. Bila je prva princeza majstor fotografije. Ksenija Petrović je bila članica Bečkog društva za fotografiju i prva žena vozač, ne samo u Crnoj Gori već i na Balkanu. Vozila je automobile marke Fiat 1100, poklon sestre, kraljice Jelene Savojske.
Ksenija Petrović-Njegoš, iskazivala je ljubav prema Crnoj Gori učešćem u unutrašnjoj i spoljnjoj politici. Kralj je zvao ,,Velika” i često joj prepuštao donošenje važnih državnih odluka. Na dvoru je obavljala i tehničke zadatke, ne mareći što je princeza, jednako se posvećujući i tim, kao i složenim poslovima.
Nakon rata pomagala je svom narodu, smještajući izbjeglice, ranjenike, đecu…
Za razliku od njenih sestara koje su živjele okružene bogatstvom i luksuzom, Ksenija nije imala tu privilegiju. Godine 1916., sa ocem, majkom i sestrom Vjerom napušta Crnu Goru. Najprije se nastanjuje u Francuskoj, a kasnije u Italiji, slijedeći sudbinu svoje porodice u tim zemljama.
Bila je glavni oslonac, politički savjetnik, sekretar, stub crnogorske monarhije u egzilu sve do očeve smrti 1921. godine.
Odlučna, hrabra, snažna i dostojanstvena, Ksenija Petrović-Njegoš je nastojala da očuva i čast, kako porodice, tako i domovine Crne Gore.
Ponosno prihvatajući siromaštvo, nije pristajala na kompromise niti na nuđenu pomoć Kraljevine SHS, kasnije SFRJ, smatrajući ih nadoknadom za nenadoknadljivo – otkupom svoje domovine, Crne Gore.
S bolnom željom da se vrati u Crnu Goru, nakon 44 godine egzila, Ksenija Petrović-Njegoš umrla je 10. marta 1960. godine u Parizu u 80. godini života.
Posmrtni ostaci sa ostatkom familije prenešeni su u Crnu Goru 1991. godine i počivaju na Cetinju.
(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković
Komentari
Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović
Ida VERONA – Pjesnikinja, slikarka, dramska spisateljica, pisala je na rumunskom i francuskom jeziku. Nakon I svjetskog rata živjela je u Prčanju, mjestu u kojem su njeni roditelji živjeli prije nego li je njen otac prihvatio službu u Rumuniji.
Porijeklo prezimena Verona, prema istraživanju Milana Šuflaja ilirsko-albanskog je porijekla, a u Državnom arhivu u Kotoru prvi put se pominje 1639. godine.
Stvarala je na nekoliko polja umjetnosti, no ipak se ne zna tačan podatak kad je zapravo počela da se bavi umjetnošću. Pretpostavlja se da je s 14 godina napisala prve pjesme.
Pjesme iz tog ranog perioda pisane su povodom raznih svečanosti, prigoda, dobrotvornih priredbi. Skromno napisane pod velom nepisanih pravila da se žene ne mogu baviti pisanjem niti iskazivati svoj talenat, pjesme su važne jer svjedoče o jednom trenutku vremena koje nije bilo naklonjeno ženama.
Prva pjesnička zbirka Ide Verone objavljena je između 1881–1882. godine pod nazivom ,,Nekoliko poetskih cvjetova”. Godine 1885. štampana je na francuskom jeziku, u Parizu, čuvena pjesnička zbirka ,,Mimosas”. Zbirka sadrži 86 pjesama nastalih oko trideset godina nakon Bodlerove zbirke ,,Cvijeće zla” kojom je označen početak simbolističkog pokreta u književnosti. Poetika i pjesnički izraz u zbirci Ide Verone približava je, ako ne i svrstava, u redove francuskih simbolista. Njena poezija takođe iskače iz okvira simbolizma budući da su joj uzori bili romantičari, poput Igoa ili Lamartina. Da se zaključiti da je Ida Verona bila darovita poetesa, da je njena poetika bogata.
U pjesničkoj zbirci ,,Mimosas” očituju se lični tonovi. Takva je i pjesma 8. Septembre 1913, koju je sačinila povodom otvaranje nove crkve u Prčanju. U istome žanru i poetskome maniru sačinjene su i pjesme-prigodnice, ,,namijenjene rumunjskoj kraljici Elizabeti, koja je poznata pod književnim imenom Carmen Sylva, ili pjesma crnogorskome kralju Nikoli, koji je pjesnikinji toplo zahvalio poslavši joj svoju fotografiju”. No, treba istaći da se u njenoj poeziji iščitavaju problemi kojima se iskazuje položaj i uloga žene ,,u tadašnjem društvenom miljeu, uz tezu da žene nijesu niža bića od muškaraca”, a pjesnikinja je nastojala da odgovori i na vječno pitanje: za čim treba i mora da teži djevojka i šta je ideal žene?”
I mada je bila pjesnikinja, Ida Verone se u završnoj fazi stvaralačkog rada oglasila i dramama ,,Katarina Aleksandrijska” i ,,Drama o Djevici”. U rukopisu su ostale tri drame istorijsko-psihološkog karaktera: ,,Abdul Hamid”, ,,Bića ljubavi” i dovršeni rukopis drame o legendarnom junaku stare Dacije kralju Decebalu.
Ida se bavila i slikarstvom. Njegovala je vjerske teme, slikala anđele i freske za župnu crkvu u Prčanju.
Istoričari književnosti Idu Veronu svrstavaju među bokokotorske pjesnikinje, a njeno stvaralaštvo imalo bi veći odjek da je pisala na maternjem jeziku. Ida Verona, atipična umjetnica, umrla je 29. avgusta 1935. godine u svojoj kući u Prčanju.
Jelena Savojska PETROVIĆ-NJEGOŠ – Crnogorska princeza, italijanska kraljica, humanitarka i bolničarka.
Jelena Petrović-Njegoš, Elena di Savoia, rođena je na Cetinju 28. decembra 1872. godine, kao šesto dijete, a peta šćer crnogorskog kralja Nikole I Petrovića-Njegoša i kraljice Milene Petrović-Njegoš. Bila je pretposljednja italijanska kraljica.
S cetinjskog dvora u desetoj godini otišla je na školovanje u Petrograd. Školovala se na Institutu Smoljni, koji je bio organizovan za princeze i đevojke iz uglednih evropskih porodica, a nalazio se pod caričinim patronatom. Jelena je imala sklonost ka slikarstvu, pisanju, arhitekturi, a njen nacrt mauzoleja na Orlovom kršu koristili su projektanti prilikom izrade mauzoleja.
Jelenina školska drugarica Elza Bolderov opisala je Jelenin dolazak u Institut:
„Jednog jesenjeg jutra 1882, u naš razred su dovele novopristiglu.” „To mora da je princeza od Crne Gore”, kaže mi drugarica. „Veoma visoka, skladna, ima bujnu kosu tamniju od noći i veoma lijepe oči – oči ranjene srne.”
Udajom za princa Viktora Emanuela, Jelena Petrović-Njegoš postala je princeza Italije, a kasnije kraljica. Njenu ličnost krasile su vrline plemenitosti i dobročinstva. Njen je cilj bio služiti narodu, zbog čega je u Italiji, ali i rodnoj Crnoj Gori uživala veliku popularnost.
Godine 1909. u Narodnoj skupštini Crne Gore dobila je izraze divljenja za velikodušna i humana djela koja je uradila, a 1937. godine od pape Pia XI dobila je zlatnu ružu za svoj humanitarni rad. Zbog zasluga na polju medicine dobila je i zvanično priznanje u vidu počasne diplome medicine i hirurgije Rimskog univerziteta.
Bila je sve što je život tražio u određenim okolnostima. Previjala je ranjenike, hrabrila nevoljnike, spašavala đecu i porađala porodilje. Bila je sve, onoliko koliko joj je snaga dozvoljavala.
Tako su dva događaja u kojima se nesebično dala ostala upamćena kao primjeri solidarnosti i velike požrtvovanosti – zemljotres u Mesini i Veliki rat – Prvi svjetski rat.
Grad Mesinu, sicilijansku i kalabrijsku obalu je 28. decembra 1908. godine zadesio stravičan, razorni zemljotres, u kojem je poginulo oko osamdeset hiljada ljudi, od toga samo u Mesini šezdeset hiljada. Saznavši za katastrofu kralj i kraljica su, rizikujući svoje živote, u Mesini proveli više od dvadeset dana, na trusnom području dok je tlo podrhtavalo, doživjevši šezdesetak potresa sličnog inteziteta.
Na brodu, kraljica Jelena je obukla grubi bolnički radni ogrtač i pomagala hirurgu i grupi vojnih i civilnih ljekara, ne želeći da pored nje budu dvorske dame. Bila je vješta u pomaganju ranjenicima, pa je svojim rukama ublažila patnje mnogim nesrećnicima. Zajedno sa ženama iz običnog naroda, koje su izbjegle nesreću, šila je odjeću za žene i đecu koji je nijesu imali. Njena plemenitost bila je jednaka njenoj hrabrosti.
Jelena Petrović-Njegoš (Elena di Savoia), umrla je u osamdesetoj godini života i sahranjena je u Monpeljeu 1952. godine.
Širom Evrope, bolnice, ulice, trgovi i fondacije nose njeno ime, a Podgorica je 2021. godine dobila i njen spomenik.
(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković
Komentari
FELJTON
ŽENE CRNE GORE (VIII): Posljednja kraljica Crne Gore
Objavljeno prije
2 sedmicena
8 Novembra, 2025
Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović
Milena PETROVIĆ-NJEGOŠ Posljednja kraljica Crne Gore.
Milena Petrović-Njegoš, crnogorska kraljica, supruga kralja Nikole I Petrovića Njegoša. Milena je bila šćer vojvode Petra Vukotića i Jelene Vojvodić, unuka Stevana Vukotića. Prema istorijskim podacima, Milena je kao mlada đevojka – tinejdžerka, zaručena za budućeg crnogorskog vladara, Nikolu Petrovića Njegoša. U ranom đetinstvu ostala je bez majke. Na molbu vojvode Mirka otac je, 1856. godine, šalje na Cetinje. Hroničari tog vremena Milenu su opisivali kao smjernu i stidljivu đevojčicu, koja je na Cetinju sticala obrazovanje. Milena se 1860. godine sa svojih 14 godina, skromno vjenčala zbog korote za ubijenim knjazom Danilom, u Vlaškoj crkvi (iz XV vijeka) i postala crnogorska knjaginja.
U početku su Milenu poredili s njenom prethodnicom Darinkom, koja je bila njena suprotnost. Za razliku od Darinke, Milena je bila ćutljiva i povučena, nikada se nije nametala niti je isticala svoju ličnost.
Nakon slabljenja Darinkinog uticaja na crnogorskom dvoru i pri rođenju prvog Mileninog đeteta (1864), njen položaj se brzo mijenja i ona, sazrijevajući, tada izrasta u vladarku.
Prvorođeno dijete bila je princeza Zorka (Ljubica), koja se kasnije udala za Petra Karađorđevića, koji je bio prognan iz svoje zemlje i utočište našao u Crnoj Gori. Milena je rodila čak dvanaestoro đece. Jedna joj je kći (Jelena) postala italijanska kraljica, a čak dvije (Milica i Anastasija) ruske velike knjeginje.
Milena je postala kraljica 1910. godine, kada je Crna Gora postala kraljevina.
Nakon gubitka vlasti, Kraljica Milena je sa svojim suprugom kraljem Nikolom I Petrovićem Njegošem, šćerkama Ksenijom i Vjerom, napuštila Crnu Goru.
Nastanili su se u Francuskoj, vodeći svojevrsnu izbjegličku vladu. Kralj Nikola umro je 1921. godine na Azurnoj obali u Francuskoj, a kraljica Milena dvije godine nakon njega, 1923. godine na istom mjestu. U trenutku smrti kraljica Milena imala je 75 godina. Posmrtni ostaci prenešeni su 1991. godine na Cetinje i sahranjeni su u Crkvi na Ćipuru.
Kraljica Milena je Kraljevskom odlukom bila njegov nasljednik kad je on boravio u inostranstvu! Nakon kraljica iz dinastije Vojislavljević, Milena je bila prva i jedina kraljica u istoriji Crne Gore.
Jelena VICKOVIĆ Učiteljica i osnivačica prve privatne ženske škole.
Vicković je bila prva učiteljica za žene u Crnoj Gori. Rođena je u Kotoru, a nakon školovanja 1867. godine odlazi na Cetinje sa željom da opismeni što veći broj đeće, posebno đevojčica. Njenim dolaskom na Cetinje se prvi put u istoriji zemlje posvećuje pažnja obrazovanju ženske đece. Žene su do tada bile uskraćene za bilo kakvo obrazovanje i koncentrisane na brigu o porodici i potomstvu.
Upkos činjenici da je obrazovanje za đevojčice tada bilo tabu tema, Vicković je bila dovoljno hrabra i mudra da se upusti u mijenjanje dotadašnje obrazovne slike. U svojoj školi je đevojčice podučavala čitanju, pisanju, računanju, ručnom radu, kao i poukama iz dramske umjetnosti. Školski propisi tog vremena ukazuju na to da je roditeljima ženske đece ostavljeno na volju.
Jelena Vicković je na Cetinju u neinstitucionalnoj formi okupljala đevojčice i opismenjavala ih. Prva privatna škola za đevojčice otvorena je 1871/72. godine na Cetinju, da bi dvije godine kasnije bila pretvorena u državnu osnovnu školu za obrazovanje ženske đece.
Jelena Vicković zaslužna je za opismenjavanje stotine đevojčica, đevojaka i žena u Crnoj Gori. Besplatno je podučavala đevojčice u svom domu i radila na opismenjavanju, osposobljavanju i emancipaciji žena. Ona je u svom stanu okupila đecu iz siromašnih porodica i podučavala ih.
Pored pomenutog, Jelena je od 1884. godine pružala i pouke iz dramske umjetnosti. O takvome obliku angažovanja učiteljice Vicković, i prikazu izvođenja jednočinki ,,Šaran“ i ,,Pola vino pola voda“ , pisao je ,,Glas Crnogorca“. Pretpostavlja se da je upravo Jelena bila jedna od dvije ženske osobe koje se spominju kao i izvođačice predstava na Cetinju u prvoj polovini sedamdesetih godina 19. vijeka.
U Cetinjskoj opštini je 1874. godine donijeta odluka da Jelenina privatna škola preraste u prvu žensku školu, koja je i otvorena na Cetinju, pored muške škole, a Jelena Vicković je i dalje ostala učiteljica u njoj. U mješovitoj školi radila je sve do penzionisanja 1897. godine.
Nakon otvaranja Jelenine škole na Cetinju, druga ženska škola otvorena je u Podgorici 1888. godine, a treća u Baru 1901. godine.
Tek od 1914. godine zakonom biva uređena obaveza školovanja ženske đece.
(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković
Komentari
Kolumne
-

DANAS, SJUTRA / prije 6 sati
Đedovina
Milena Perović
-

ALTERVIZIJA / prije 1 sedmica
Koncentraciona vlada ili vlada političkog centra ( II)
Milan Popović
-

DANAS, SJUTRA / prije 1 sedmica
SPC, prva grana vlasti
Milena Perović
-

DUHANKESA / prije 1 sedmica
A vrijeme ističe…
Ferid Muhić
-

DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Nedovršeno
Zoran Radulović
Novi broj

CRNOGORSKA DIPLOMATIJA, LOBISTI I RASLOJAVANJE U SRPSKOM SVETU: Vrijeme tranzicije
VLADA PREDSTAVILA PLAN DRŽAVNIH PRIHODA I RASHODA ZA 2026. GODINU: Situacioni budžet
NAVIJANJE NA MEČU CRNA GORA – HRVATSKA: Dvije slike istog stadiona
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmicePROCES LEGALIZACIJE BESPRAVNE GRADNJE: Probijeni rokovi
-
DRUŠTVO4 sedmiceSLUČAJ RTV PODGORICA: Afere vidljivije od programa
-
Izdvojeno4 sedmiceBUDVA: KADA RUŠITELJI POSTANU DOBROTVORI: RTCG dobio na poklon filmsku arhivu uništenog Zeta filma
-
INTERVJU4 sedmiceVLADO LAKIĆ, UDRUŽENJE STOČARA DANILOVGRAD: Farmeri su prepušteni sami sebi
-
INTERVJU4 sedmiceANA LALIĆ, PREDSJEDNICA NEZAVISNOG DRUŠTVA NOVINARA VOJVODINE: Propagandna glasila režima fatalnija su za građane Srbije i od Vučića
-
DRUŠTVO3 sedmiceISTORIJSKI REVIZIONIZAM U CRNOJ GORI I REGIONU: Put u mrak
-
FOKUS4 sedmicePREDSJEDNIKOV ORDEN AMFILOHIJU, POMIRITELJU: Da je vječno selektivno pamćenje
-
FOKUS3 sedmicePROVALA MRŽNJE PREMA TURSKIM DRŽAVLJANIMA U CRNOJ GORI: Fašizam ne dolazi, već je došao
