Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (VII): Spasilac Ćano Koprivica

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Stanislava Ćana Koprivicu sam upoznao 1974. godine u Moskvi. Fakultet me poslao na naučno usavršavanje na MGU (Moskovski državni univerzitet). Zbog greške našeg univerzitetskog prevodioca, našao sam se u Moskvi bez finansijke podrške. (MGU je prihvatio da dođem na usavršavanje o trošku našeg univerziteta, a naša administracija je shvatila da me MGU prihvatio o svom trošku.) Novac koji sam ponio sa sobom bio mi je dovoljan samo za par mjeseci. Jedan od mojih najbližih prijatelja Ratko Popović bio je oženjen Brankom Koprivica, ćerkom Ćanovog brata Luke. Prilikom odlaska u Moskvu rekao mi je ako mi što zatreba u Moskvi da pođem kod  Ćana u Monteksovo predstavništvo u Moskvi, pozivajući se na njega i Branku. Tako sam stupio u kontakt sa Ćanom. Pozajmio sam od njega nešto novca, dok mi bankarskim putem ne prispije novac od oca ili fakulteta. Pozajmicu sam vratio poslije mjesec i po. U dva susreta s  Ćanom počelo je da se razvija uzajamno povjerenje. Kasnije smo se često sretali u restoranu Monteksovog predstavništva, koji se nalazio blizu MGU i naši odnosi su se produbili.

Od tada je Ćano postao najveći biznismen kojeg je Crna Gora ikad imala. Monteks je početkom devedesetih imao bruto promet veći od milijardu dolara i dvadesetak predstavništava u svijetu. Ćano, odnosno Monteks, je 1988. godine finansirao prenos posmrtnih ostataka Kralja Nikole i kraljevske porodice iz San Rema na Cetinje. Međutim, nijesam znao da je Ćano odani crnogorski suverenista. Poslije dugo vremena ponovo smo se sreli na sastanku Socijaldemokrata na kojem sam regrutovao osnivače lista (koje sam ranije pomenuo). Ćano i moj drug iz mladosti Pure Lakić, koji je radio u Monteksu, pristali su da uđu u red osnivača i dali osnivački ulog od po 2000 šilinga (300 DM). Sljedeći put sam ga sreo na Aerodromu, 6-7 mjeseci nakon što je Monitor počeo da izlazi. Pitao sam ga da li mu se sviđa Monitorovo opredjeljenje i to što pišemo. Kazao je da je veoma zadovoljan i da je to što radimo veoma značajno jer se prima u narodu. Ohrabren pohvalom, rekao sam mu da je list trenutno u teškoj finansijskoj situaciji i da je potrebna neprekidna mjesečna dotacija da bi se održao. Na pitanje koliko je to, odgovorio sam, približno koliko košta jedan ili dva njegova službenika u inostranstvu. Rekao je da list kao Monitor može odigrati važnu ulogu u emancipaciji Crne Gore i odvajanju od Miloševića, i da je spreman da pomogne. Dogovorili smo se da po njegovom povratku s puta dođem u Monteks u Podgorici da porazgovaramo.

Nekoliko dana kasnije došao sam kod Ćana. Prvo smo prokomentarisali Monitorov pristup političkoj situaciji. Još u oktobru 1990. počela je rasprava o preuređenju Jugoslavije. Slovenija i Hrvatska izašle su sa predlogom da se formira jugoslovenska konfederacija sa međunarodnim subjektivitetom njenih članica, po ugledu na Evropsku zajednicu. Milošević i njemu potčinjeno crnogorsko rukovodstvo, predlagali su čvrstu federaciju naroda. Pošto Srbi u značajnom procentu žive u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, takav koncept je, u suštini, tražio čvršću saveznu državu od one koja je do tada postojala, sa Srbima kao vodećim narodom. Sa ovako suprotstavljenim koncepcijama, dogovor nije bio moguć.

Momir Bulatović je crnogorsko viđenje jugoslovenskog pitanja precizirao u januaru 1991: „federacija [naroda] nema alternative”. Uskoro će se pojaviti i dodatak „koji žele u njoj da žive”, kojim se prijeti teritorijalnom integritetu Hrvatske i BIH. Krajem februara 1991. LSCG je usvojio Deklaraciju o suverenoj Crnoj Gori i uputio je Skupštini, koju je skupštinska većina (SKCG i Narodna stranka) odbila. Monitor je u svojim komentarima i analizama zastupao isto stanovište kao i LS, i demaskirao ratnu politiku SKCG i Narodne stranke. Početkom marta 1991. Slavko Perović je u Monitoru rekao da LSCG „ne prihvata bilo kakvu tzv. mini ili kvazi federaciju”. Ukoliko iz federacije izađe bilo koji njen konstitutivni element, Crna Gora treba da se konstituiše kao samostalna država. Socijaldemokratska partija reformista (Ž. Rakčević) i Socijalistička stranka (Lj. Stanković) su sve odlučnije istupale u korist crnogorske nezavisnosti. Monitor je sa rukovodećim ljudima tri independističke partije pravio česte intervjue i dodatno propagirao ideju o nezavisnosti Crne Gore. Ljubiša Stanković je u aprilu rekao u Monitoru: „Crnogorsko rukovodstvo je svoju sudbinu vezalo za ono u Srbiji, pa se tako i ponaša, bez sopstvenog identiteta. … Referendum o formiranju federacije Srbije i Crne Gore znači novu Podgoričku skupštinu”.

Onda sam predočio Ćanu situaciju u Monitoru. Iako tiraž iz broja u broj stalno raste i dostiže vrijednosti koje nijesu male kad se izraze u procentima od broja stanovika, Crna Gora kao glavno tržište je isuviše mala za finansijski uspješan politički nedjeljnik. Stoga list prema kojem je vlast neprijateljski raspoložena, u doglednoj budućnosti neće biti u stanju da se sam izdržava. Iako nam tiraž izvan Crne Gore takođe raste, druge republike i dijaspora ne donose dovoljan dodatni prihod, koji bi obezbijedio dugoročni opstanak lista. Da bi na srpskohrvatskom jezičkom prostoru ostvarili veći prihod, potrebna su velika ulaganja za formiranje redakcija po republikama. To bi tražilo i značajnu promjenu koncepcije lista.

Preduzeće ima samo dva zaposlena, jednog novinara i jednog administrativnog radnika. Ja sam direktor – volonter. Zakon o nauci daje mi pravo da budem angažovan izvan fakulteta dodatnih 50% radnog vremena. Doprinos koji se mora platiti državi na jednog rukovodećeg radnika uplaćujemo na novinara. Zakonom predviđeni minimalni lični dohodak rukovodioca nominalno plaćamo tom novinaru. Svi ostali novinari su zaposleni negdje drugo, gdje ostvaruju prava iz radnog odnosa. U martu sam novinarima počeo da plaćam honorare, koji su znatno ispod tržišnih. Onda sam ga upoznao sa organizacijom „pokreta otpora” koji izdržava list i njegovim članovima.

Htio bih da održim list što duže jer začuđujuće uspješno proizvodi promjenu raspoloženja u Crnoj Gori. Jedino što mi pada na pamet je da pokrenemo dodatni biznis, iz čije bi se zarade mogli pokrivati troškovi štampanja. Prirođeno sa izdavanjem lista bila bi tržišno orijentisana mala štamparija koju bismo takođe koristili da razvijemo sopstvenu izdavačku djelatnost. Pošto bi to bila investicija od oko 50.000 DM, moralo bi se prethodno ustanoviti da li će prihodi lista od prodatog tiraža i reklama porasti do obima koji bi tu investiciju učinio svrsishodnom. Zato u ovom trenutku govorim o dotiranju, a ne o investiranju.

Zatražio je da napravim precizni račun toga što mi trenutno treba da održim list, a da će on vidjeti koliko Monteks može neko vrijeme da izdvaja na ime dotacija za Monitor. Sjutradan sam došao sa spiskom kontribucija ostalih osnivača i prijatelja lista, preostalih dugova Oslobođenju, iznosom neisplaćenih honorara, neplaćenih faktura Pobjedi, dugova za kiriju, telefone, struju, poštanske troškove itd. ́Ćano je rekao da će Monteks odmah uplatiti Montenegropublicu 10.000 USD, a da ćemo krajem ljeta povesti razgovor o sljedećoj tranši pomoći i šta treba činiti dugoročno, jer ćemo imati precizniju predstavu o svemu. Zvučalo je neobično za crnogorske uslove. Pojavio se neko ko je imao i volje i mogućnosti da spasi list.

O dogovoru s Ćanom informisao sam glavne osnivače i sponzore. Na devizni račun Montenegropublica 28. 05. 1991. prispio je od Monteksove kompanije Montimpex Schan protivdinarski iznos za 10.000 USD. To nam je omogućilo da nedjelju dana docnije isplatimo posljednju tranšu duga Oslobođenju, dug Pobjedi i zaostale honorare. Vratili smo se na nulto stanje, kao da je list osnovan prvog juna 1991. Finansijska situacija je i dalje bila dugoročno neizvjesna, ali je Ćanova podrška pojačala osjećaj sigurnosti i entuzijazam u redakciji. Takođe i među osnivačima i sponzorima.

Ćanova pomoć omogućila nam je da angažujemo nekoliko novih stalnih saradnika. Seada Vranić iz Zagreba (koja je dobila Borbinu nagradu za prethodnu godinu) i dvojica mladih independista iz Mojkovca Bojan i Vladimir Jovanović, studenti na Univerzitetu u Beogradu, su u aprilu i maju ’91. počeli da pišu za Monitor. Sad sam mogao da im ponudim stalni saradnički status. Seada i Vlado su niz narednih godina bili naši značajni autori. Vlado će početkom juna 1992. godine napisati članak Crnogorski top na crnogorskom brdu.

Monteks je tokom ljeta 1991. počeo da montira male računare Commodore 64. ́Ćano nam je dao desetak komada. Moji studenti Branko Gazdić i Željko Drašković povezali su ove igračke u mrežu. Održali smo kurs za novinare i Monitor je 25.10.1991. postao prvi list u regionu koji je digitalizovao proces rada. To nam je uprostilo i pojeftinilo „proizvodnju”.

U junu ili julu Vlado Nikaljević i Stevo Vučinić su organizovali sastanak sa Slavkom Perovićem. Kad se Slavko upoznao sa Monitorovim finansijskim problemima rekao je Vladu, koji se bavio obezbjeđivanjem finansijske podrške Liberalnom savezu, da je u ovom trenutku najpreča stvar da se održi Monitor. To je bilo od koristi kod sponzora, jer su tada isti ljudi pomagali Monitor, Liberalni savez i SDP. Kasnije smo dvaput dobili pomoć posredstvom Liberalnog saveza.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo