Povežite se sa nama

FOKUS

VLADA TAJNO FINANSIRALA MONTENEGRO AIRLINES: Internim odlukama do javne propasti

Objavljeno prije

na

Monitor je u posjedu dokumentacije koja pokazuje kako su se vlade Duška Markovića i Mila Đukanovića bavile državnim avio-prevoznikom: površno, tajno i neuspješno. Sada traže krivca za prinudno prizemljenje kompanije kojoj su oni sasjekli krila

 

Prije nepunih 14 mjeseci, u decembru 2019, Skupština je na prijedlog Vlade usvojila Zakon o ulaganju u konsolidaciju i razvoj Montenegro Airlinesa (MA). Plan kabineta Duška Markovića predviđao je otpis, preuzimanje i otplatu  dugova MA uz širenje i modernizaciju flote.

Za to je, ukupno, trebalo iz državnog budžeta izdvojiti 155,1 miliona. MA bi zauzvrat, najavljivali su planeri, tokom ove 2021. godine postao vlasnik dva aviona koja trenutno iznajmljuje preko operativnog lizinga, kupio još dva, i tako u floti imao četiri aviona u svom vlasništvu. Uz peti koji je kupljen preko finansijskog lizinga, ali još nije do kraja otplaćen (dug iznosi oko šest miliona).

Trebalo je, dakle, da već ove godine imamo kompaniju bez dugova sa pet operativnih aviona u svom vlasništvu. „Ova promjena u vlasništvu osnovnih sredstava se ne bi odrazila na RASK (prihod po putniku po kilometru) ali bi se značajno odrazila na CASK (trošak po putniku po kilometru), što bi u krajnjoj instanci pozitivno uticalo na poslovni rezultat“, zaključuje se u analizi opravdanosti Vladinih ulaganja koju je pripremila beogradska Deloitte.

Ali, stvarnost je bitno drugačija.

MA je, krajem prošle godine, trebalo da prizemlji jedini avion tipa Fokker100 koji je u vlasništvu kompanije, a može da leti (MA je već vlasnik četiri takva aviona koji ne lete). Zbog neizmirenih dugova avionu kupljenom na lizing prijeti zapljena, a kompanija je krajem prošle godine obustavila letove, ostavljajući putnike sa kupljenim kartama da se snalaze kako znaju i umiju. Sami se snalaze i zaposleni kojima MA duguje zaradu za više mjeseci i godine neuplaćenih doprinosa.

Kako je državna avio-kompanija stigla tu gdje jeste – na dno? Iz Vlade Zdravka Krivokapića tvrde da ne postoji zakonit model po kome bi država mogla ponovo pomoći MA. Sve mogućnosti su protraćene bez efekta, pa je preostalo samo da se krene u postupak osnivanja nove kompanije. ToMontenegro je upisana u registar privrednih preduzeća a ostaje da se vidi šta bi nova kompanija mogla naslijediti od MA. Osim mogućih dugova. Javnih i tajnih.

Od osnivanja 1994. godine MA je gutao državni novac. Često bez jasnih tragova. Tako je, sa privatnog računa u Švajcarskoj, 1995. „nestalo“ deset miliona dolara namijenjenih za kupovinu prvih aviona. Nakon što je direktor kompanije Zoran Đurišić u Londonu potpisao ugovor o kupovini letjelica. Država ni potom nije štedjela na svojoj ljubimici.

Prema analizi koju  su uradili NVO MANS i dnevnik Vijesti, država je u MA, po osnovu osnivačkog uloga, dokapitalizacije i subvencija u periodu 1994.-2014. uložila makar 58,5 miliona. Ni to nije bilo dovoljno.

„Poslovanje MA je tokom 2013. i 2014. obilježilo prispjeće izvršnih sudskih presuda na ukupna dugovanja kompanije prema Aerodromima CG u ukupnom iznosu od 10,6 miliona eura, kao i prema Kontroli letenja Srbije i Crne Gore (SMATSA) od 9,59 miliona“, stoji u Vladinom izvještaju sa sjednice održane 24. septembra 2015. godine. I pored pravosnažnih presuda, pa i Zakona o  konsolidaciji MA iz 2019. godine, ti dugovi do danas nijesu otplaćeni. Ponajviše zaslugom vlada koje su na svoje odluke o podršci MA najčešće stavljale oznaku tajnosti „interno“. I tako ih čuvali od uvida javnosti.

Već krajem januara 2016, Vlada Mila Đukanovića razmotrila je Informaciju o prioritetnim obavezama kompanije MA prema dobavljačima, koja je označena sa stepenom tajnosti „interno“. Vlada tada zadužuje Ministarstvo saobraćaja (ministar Ivan Brajović) da u saradnji sa Ministarstvom finansija (ministar Radoje Žugić) pripremi i dostavi informacije „o svim neizmirenim obavezama MA s pregledom nastalih dugova po godinama, analizom uzroka njihovog nastanka i predlogom rješavanja ovog problema“. Do danas ne znamo da li je traženi dokument urađen i, ako jeste, šta on sadrži. Javnost je o dugovima MA detaljnije obaviještena tek krajem 2019, uoči usvajanja Zakona o konsolidaciji.

Do tada, izvršne vlasti nesmetano nastavljaju internu saradnju sa MA.

Markovićeva Vlada je 12. jula 2017. godine zadužila  Ministarstvo saobraćaja (ministar Osman Nurković) i Ministarstvo finansija (ministar Darko Radunović) da „najkasnije do 15. septembra 2017. pripreme nacrt zakona o preuzimanju dijela obaveza MA prema pravnim licima po osnovu izvršenih usluga i isporučenih roba i pretvaranje tih obaveza u javni dug Crne Gore“. I ovaj dokument je označen kao tajan (interno) što znači da o njemu nema tragova na sajtu Vlade. A po svoj prilici, riječ je o Zakonu o konsolidaciji koji je pripremljen i usvojen sa više od dvije godine zakašnjenja u odnosu na zacrtani rok. Koliko je to uticalo na sudbinu MA, mogle bi pokazati ozbiljne analize finansijskih forenzičara.

Nakon formiranja Ministarstva kapitalnih investicija, ministar Mladen Bojanić donosi rješenje (29. decembra prošle godine) kojim se „ukida tajnost podataka sa svih informacija koje su iz oblasti vazdušnog saobraćaja u Ministarstvu saobraćaja i pomorstva bile označene stepenom tajnosti interno“. Uvidom u dokumentaciju koja je dostupna Monitoru, izgleda da se Markovićeva Vlada državnom avio-kompanijom bavila, uglavnom, tajno. I neuspješno, sudeći po tome da se sva politika Ministarstva i Vlade svela na prolongiranje rokova za rješenje konkretnih problema.

DOKUMENT 1   DOKUMENT 2   DOKUMENT 3

Vlada je 21. septembra 2017. razmotrila informaciju o poslovanju Aerodroma CG i „dala saglasnost da se iznos neisplaćene dobiti od 2,37 miliona iskoristi kao kolateral za odobravanje kredita koji će MA uzeti od Hipotekarne banke…“. Na dokumenta je stavljena oznaka interno.

Osam mjeseci kasnije (maj 2018) Vlada se ponovo bavi poslovanjem MA. I ponovo tajno. „Zadužuje se MA da izmiri preostali iznos dugovanja u iznosu od 2,197 miliona eura na račun državnog Trezora Crne Gore u najviše 24 jednake mjsečne rate, počev od 1. januara 2019. godine“, stoji u usvojenom dokumentu sa kojim ćemo se sresti još dva puta.

Šestog decembra iste godine, uz oznaku interno, Vlada je dala saglasnost za odlaganje isplate prispjelih obaveza MA u skladu sa Sporazumom potpisanim sa Aerodromima CG  o načinu isplate potraživanja na osnovu izvršnih pravosudnih presuda Privrednog suda. „Zadužuju se Odbor direktora i izvršni direktor Aerodroma da odgode postupak predloga za izvršenje naplate potraživanja po navedenom Sporazumu do 30. juna 2019“. I sa ovim dokumentom srešćemo se još nekoliko puta.

Krajem 2018. (20. decembra), ponovo interno, „Vlada je dala saglasnost da se iznos neuplaćene dobiti iz 2017. i ranijih godina u iznosu od 3,9 miliona iskoriste kao kolateral za kredit koji će kompanija MA uzeti kod neke od komercijalnih banaka u CG, na vremenski period do 31. decembra 2019“. Upravi Aerodroma je naloženo da zaključke Vlade sprovedu „najkasnije“ do 21. decembra, odnosno do – sjutra.

Na sjednici održanoj 27. juna 2019. godine  Vlada donosi paket mjera koje se tiču Montenegro Airlinesa i njegovih državnih povjerilaca

U prvom dokumentu Vlada mijenja zaključak iz maja 2018. U novoj verziji, MA je dužan da dug prema Trezoru od 2,197 miliona izmiri u 24 rate počev od 1. avgusta 2020. a ne 1. januara 2019. Primjećujete da, i pored prethodne odluke Vlade, za šest mjeseci konkretan dug MA nije umanjen ni za cent.

Vlada je, sljedećom odlukom sa iste sjednice,  za 13 mjeseci odložila i početak isplate duga MA prema Aerodromima CG. Ponovo se u odluci ne navodi iznos tih potraživanja. Konačno, produžen je i rok u kome će sredstva iz neraspoređene dobiti Aerodroma (2,370 miliona) služiti kao kolateral za kredit MA kod Hipotekarne banke – do 31. jula 2020. godine. Na sva tri dokumenta stavljena je oznaka interno.

Za MA nije dovoljno samo odlaganja prispjelih obaveza. Kompaniji treba novac koga nema. Zato Vlada, 29. oktobra 2019, bez održavanja sjednice, na osnovu pribavljenih saglasnosti većine članova Vlade usvaja Informaciju o problemima u funkcionisanju MA koju je dostavilo Ministarstvo saobraćaja i „koja je označena stepenom tajnosti interno“. Vlada je na osnovu te informacije dala saglasnost da se za pozajmicu MA iz tekuće budžetske rezerve isplati 3,8 miliona. Državna avio-kompanija će ih, zaključeno je, vraćati u 36 rata nakon grejs perioda od 12 mjeseci. Nisu vratili ništa. A mi tek sada otkrivamo djelić tajne o mogućim zloupotrebama novca iz budžetske rezerve. Podatke o načinu na koji je trošen taj novac Markovićeva Vlada je skrivala kao zmija noge. Uz svesrdnu pomoć institucija koje su joj bile na usluzi. Umjesto da su radile svoj posao.

Konačno, krajem 2019. godine (19. decembra) i nekoliko dana uoči usvajanja Zakona o konsolidaciji MA, Vlada odlučuje da neisplaćena dobit iz Aerodroma CG (3,9 miliona) ostaju na računima Hipotekarne banke kao kolateral, do 31. marta 2020, umjesto, kao što je planirano prvom odlukom, do kraja 2019. godine. Treba li pominjati da i ova odluka nosi odluku interno?

Uglavno, usvajanje Zakona o konsolidaciji MN dočekuje sa skoro 100 miliona neizmirenih obaveza: za poreze i doprinose državi duguju 25 miliona; druge obaveze prema budžetu teške su devet miliona; Aerodromima CG MN je dužna  32, Kontroli letenja SiCG 6,5 miliona, Hipotekarnoj banci 6,8; Dug prema dobavljačima iznosi 6,8 miliona a pozajmica za likvidnost teži 11 miliona… I pored stvorene zakonske obaveze da ovi dugovi budu isplaćeni ili preuzeti od strane države do kraja prošle godine, to se nije desilo. Ko nije uradio domaći zadatak?

Do sada dostupna dokumenta pokazuju da je pitanje novca koji treba obezbijediti za normalno funkcionisanje MA na dnevni red Vlade Duška Markovića  stiglo tek 20. avgusta (deset dana pred izbore) bez održavanja sjednice, Vlada zadužuje Ministarstvo finansija da sredstva predviđena Zakonom o ulaganju i konsolidaciji MA u iznosu od 25 miliona eura prenese na račun MA kod CKB. Iako ova odluka ne nosi oznaku tajnosti, tog zaključka nema u dnevnom redu sjednice i pratećoj dokumentaciji koje je objavljena na sajtu Vlade. Izostali su i podaci o načinu na koji će se trošiti odobrena sredstva.

Prethodno, Vlada je početkom jula, bez održane sjednice, na osnovu pribavljenih saglasnosti većine članova, još jednom prolongirala početak otplate duga koji MN ima prema državnom Trezoru (znate već: 2,197 miliona u najviše 24 jednake mjesečne rate…) Novi rok je 31. decembar 2020. Istog dana je odlučeno i da depozit Aerodroma CG od 2,37 miliona ostane na računima HB do 31. decembra 2020. umjesto do kraja jula. I početak naplate potraživanja Aerodroma od MA je prolongiran do kraja godine. Sve odluke nose oznaku interno i donijete su bez održavanja sjednice.

Tri dana pred izbore, po istom modelu, do kraja 2020. je produžen i rok u kome će 3,9 miliona eura ostati zarobljeni na računima Aerodroma CG u Hipotekarnoj banci kao kolateral za kredit koji je iskoristila prezadužena avio-kompanija.

Ovo je dio dokumentacije u posjedu Monitora koja pokazuje kako su se vlade Duška Markovića i Mila Đukanovića bavile državnim avio-prevoznikom: površno, tajno i neuspješno. Sada traže krivca za prinudno prizemljenje kompanije kojoj su sasjekli krila. Uz oznaku interno.

Ne zna se kako ove „poslove“ ocjenjuje nadležna Agencija za zaštitu konkurencije. Umjesto da se pozabave presipanjem iz šupljeg u prazno, oni su imali preča posla. Baš kao i njihovi prethodnici iz Komisije za kontrolu državne pomoći. Makar dok je DPS bio na vlasti.

 

Flota

  1. 40-AOM Fokkerl00 11321 Vlasništvo MA Operativan N/A
  2. 40-AOA EmbraerE195 19000180 Operativni lizing Operativan N/A
  3. 40-AOB EmbraerE195 19000283 Operativni lizing Operativan n/a
  4. 40-AOC EmbraerE195 19000358 Finansijski lizing Operativan N/A
  5. 40-AOK Fokker100 11272 VlasništvoMA Prizemljen Dec-13
  6. 40-AOT Fokkerl00 11350 VlasništvoMA Prizemljen Mar-14
  7. 40-AOL Fokker100 11268 VlasništvoMA Prizemljen Nov-11
  8. 40-AOP Fokkerl00 11332 VlasništvoMA Prizemljen Nov-18

Izvor: Plan finansijske konsolidacije i osnovni pravci razvoja MNA

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

FOKUS

PRAVOSUĐE IZ RUKE U RUKU: Pravda na ničijoj zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

,,Pravosuđe u Crnoj Gori i dalje je podložno političkom uticaju, iako za njegovu nezavisnost uglavnom postoji pravni okvir”, ocjenjuje se u ljetošnjoj analizi Evropske komisije (EK).  Potvrde stižu svakodnevno

 

Vesna Medenica, bivša VDT i predsjednica Vrhovnog suda (u tri mandata, iako Ustav propisuje najviše dva), optužena za stvaranje kriminalne organizacije, protivzakonit uticaj i zloupotrebu službenog položaja, trenutno je na slobodi. Nakon što joj je, prije desetak dana, ukinut pritvor, puštena je iz pritvorske jedinice zatvora u Spužu. Gdje će Medenica biti do izlaska narednog broja Monitora,  teže je prognozirati nego rezultate na aktulenom Svjetskom prvenstvu u fudbalu.

Postalo je teško i ispratiti slijed događaja. Nakon podizanja optužnice protiv Medenice, Viši sud je 17. oktobra donio rješenje kojim joj je produžen pritvor, u kome se nalazi od 17. aprila. Apelacioni sud tu odluku ukida 10. novembra. Dan kasnije, Viši sud donosi rješenje kojim se Medenici ukida pritvor, pa ona napušta Spuž.   Potom, 20. novembra, Apelacioni sud donosi odluku kojom se ukida i ovo rješenje. Viši sud ponovo, 21. novembra, donosi rješenje kojim se Medenici ukida pritvor.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) uložilo je žalbu na najnovije rješenje Višeg suda.  Izvjesno je da će priča dobiti  nastavak. Ishod je neizvjestan. Kako i ne bi bio, kada je Viši sud za nešto više od mjesec na osnovu istih činjenica i pod istim okolnostima, i produžavao i ukidao pritvor Medenici. Da bi Apelacioni sud, potom, poništavao i jednu i drugu odluku.

Viši i Apelacioni sud, spadaju među rijetke ovdašnje sudove koji trenutno nijesu u v.d. stanju. Pošto imaju predsjednike u punom mandatu. Mušika Dujović (Apelacioni) i Boris Savić (Viši sud) imaju iskustva u sudnici. Pa i u tzv. pritvorskim predmetima. Poneko pamti kako je Savić svojevremeno izašao u susret zahtjevu Milivoja Katnića da se, zbog nesaradnje sa tužilaštvom, zatvore poslanici Nebojša Medojević i Milan Knežević, iako njihovo pritvaranje nije bilo moguće bez odluke parlamenta. Ipak može, odlučio je Savić, objašnjavajući da stavljanje u zatvor nije isto što i pritvor. I trajalo je, dok Ustavni sud nije „obustavio stavljanje u pritvor“.

Da slučaj Medenica nije presedan u crnogorskom pravosuđu, nego prije nepisano pravilo pokazuje i aktuelni slučaj Petra Lazovića, službenika Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) pritvorenog zbog sumnji da je sarađivao sa jednim od zaraćenih kriminalnih klanova iz Kotora.

Njegova porodica i advokati su, krajem ljeta, sudu ponudili nekretnine i novac u vrijednosti oko 1,5 miliona eura, kao zalog da neće pobjeći ukoliko bude pušten da se brani sa slobode. Ponuda je u javosti naišla na navijački obojene, interpretacije  koje su, najčešće, zavisile od ličnog odnosa prema navodnim kriminalnim vezama i aktivnostima bivših DPS vlasti.

Jedni žale tajnog agenta koji je, kažu, rizikovao život boreći se protiv kriminalaca, da bi dočekao da ga progoni sopstvena država. Drugi se zgražavaju zbog mogućnosti da korumpirani policajac izađe iz pritvora uz jemstvo – novac i nekretnine stečene prljavim poslovima sa ubicama i švercerima narkotika i duvana.

Pod pritiskom (dijela) NVO sektora ali i političara aktuelne većine, Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) saopštila je, početkom oktobra, kako je pokrenula postupak kontrole porijekla imovine koju je, kao zalog za Petrovo oslobađanje, ponudio njegov otac Zoran Lazović, jedan od kontroverznijih državih funkcionera (rukovodilac ANB-a i Uprave policije) koje je Crna Gora imala u ovom vijeku.

Viši sud je početkom novembra odbio molbu da Lazović bude pušten iz pritvora. Onda je, sredinom mjeseca, prihvatio. Prema različitim medijskim navodima, odluko je donijelo vijeće Višeg suda kojim je presjedavala sutkinja Suzana Mugoša (javnosti poznata kao predsjednica Sudskog vijeća u slučaju državni udar i, odnedavno, kandidatkinja  za mjesto vrhovnog državnog tužioca), odnosno, neimenovani sudija/sutkinja za istrage Višeg suda). Pet dana kasnije, Krivično vanraspravno vijeće Višeg suda prihvata žalbu SDT-a, pa ukida odluku kojom je Lazoviću dozvoljen izlazak iz pritvora. Nalaže ponovno odlučivanje o istom zahtjevu. Nastavak slijedi.

Pravda, uz to što je spora ali dostižna, u Crnoj Gori je i nepredvidiva. Pošto zavisi od mnogo čega. Ponajviše od toga da li se konkretna odluka sviđa ili ne sviđa onima koji su, u tom trenutku, na vlasti.

Kako je sve to moguće? Dio odgovora na to pitanje dobili smo tokom istrage o navodnim zloupotrebama Vesne Medenice, u vrijeme dok je gazdovala crnogorskim pravosuđem. Tada je od hijerarhijski potčinjenih tražila da presude donose onako kako im to ona „savjetuje“.

Bivši sudija Osnovnog suda u Kotoru Jovan Stanković svjedočio je kako je Medenicu poslušao u oba slučaja kada mu se obratila. „Da sam odbio, zamjerio bih joj se, shvatio sam da mi može vrlo lako stvoriti goleme probleme u pravosuđu, a sa druge strane otvorio bih prostor za dalje pritiske da se taj predmet što prije završi…“, prenijeli su mediji izvode iz Stankovićevog svjedočenje u tužilaštvu. Gdje se, navodno, pokajao ali i relativizovao svoj prestup konstatujući kako „u krajnjem“ oštećene stranke imaju pravo žalbe: „Ovu grešku, mogu jedino da pravdam time da ja, kao i sve sudije parničari u Crnoj Gori, predmete često lomim preko koljena… U tim uslovima se ponekad donose odluke sa jasnim falinkama samo da bi se predmet riješio…”.

Stanković je podnio ostavku na sudijsku funkciju. Ostavljajući priznanje o jasnim falinkama  koje se ugrade u presudu, pa ona može pasti kad god to poželi neko dovoljno moćan. Ili postati pravosnažna, ako nadležni zažmure.

Nova vlast se nije odrekla ,,prava” da utiče na istrage i presude. Sačuvali su jedan od glavnih alata za neprimjereni uticaj na sudije i tužioce. Premijer Dritan Abazović sa svojim saradnicima, u kontinuitetu,  objavljuje izvode iz popisa javnih funkcionera i činovnika koji su dobili stan ili stambeni kredit na račun poreskih obveznika. I najavljuje da će neke od tih odluka konačan epilog dobiti na sudu. Međutim, ni Abazović ni njegov prethodnik Zdravko Krivokapić nijesu odlučili da izmijene propise zatečene iz DPS ere i tako Vladi, makar privremeno, uskrate pravo da stanovima nagrađuje i kupuje lojalnost. Prema nezvaničnim saznanjima Monitora, takvih prijedloga je bilo iz pojedinih ministarstava, makar u mandatu aktuelne Vlade, ali nijesu primljeni sa odobravanjem na najvišem nivou.

Zato nije manjkalo volje da se pravosuđu došapne kome i kako bi trebalo suditi.

Tek što je prva crnogorska višestranačka Vlada bez DPS-a (tzv. ekspertska) položila zakletvu, novoizabrani ministar pravde Vladimir Leposavić  najavio je mogućnost da nova većina izglasa zakon o amnestiji ukoliko Apelacioni sud potvrdi prvostepenu, osuđujuću, presudu za pokušaj terorizma liderima DF-a Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću. Tu se nije zaustavio.

,,Pošto je to slučaj koji traje, po svim kriterijumima i mjerilima struke i ono što je moja pozicija kao ministra pravde – ne bih smio da komentarišem slučaj. Međutim, nemamo taj luksuz da ne komentarišemo. Mislim da je, od samog početka, barem u onom dijelu u kojem su optuženi politički lideri u zemlji, taj postupak pun stvari koje predstavljaju pravni skandal…”, skicirao je Leposavić buduću presudu. ,,Kao pravnik mogu kazati da je taj postupak zreo za ponavljanje. To je moj lični stav i vidjećemo kako će sud da odluči i da to obrazloži. I to je podložno javnosti kao i naš rad”.

Dogodilo se, potom, da se ministrov lični stav podudarao sa profesionalnim mišljenjem Vijeća Apelacionog suda. Suđenje je, početkom 2021, vraćeno na početak, pred novim sudskim vijećem. Do danas nije održano nijedno ročište.

,,Bojimo se da će presuda (Apelacionog suda) biti dokaz da se ‘preventivno’ djelovanje ministra pravde, u vidu nečuvenog pritiska na pravosuđe, isplati, i da će patentirano od novih vlasti kompromitovati i urušiti čitav pravosudni sistem“, navodi se u saopštenju DPS-a nekon što je ukinuta presuda osuđenima u slučaju državni udar.

Onda je pravosuđe krenuo pritiskati njihov partijski šef Milo Đukanović. Nakon što su, protjerivanjem Milivoja Katnića u penziju i izborom Vladimira Novovića za novog glavnog SDT-a, uozbiljene istrage Specijalnog tužilaštva pa privedeni i pritvoreni Vesna Medenica, bivši predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić i nekadašnji čelnici Plantaža predvođeni Veselinom Vukotićem, oglasio se predsjednik Đukanović. Da bi poručio kako onaj koji se ,,olako opredijelio da dovede u pitanje (njihov) moralni lik, bez dovoljno pouzdane sumnje, ne može računati da ubuduće obavlja te poslove”. Ali, najavio je Đukanović, može očekivati da će se ,,u daljem razvoju pravnog sistema i demokratske odgovornosti izvesti i pitanje krivične odgovornosti za takva postupanja”. Samo da se DPS vrati na svoje mjesto.

Bilo bi naivno pomisliti da je Đukanović, tek nakon gubitka apsolutne vlasti, primijetio (ne)odgovornost tužilaca u pojedinim predmetima. Kada je suđeno osnivačima CKB Milki Tatar i Bosi Ljumović (pravosnažno oslobođene) ili advokatu Goranu Rodiću i njihovim saradnicima (takođe pravosnažno oslobođeni) Đukanović je bio neinformisan. Ili nije brinuo za moralni lik onih  koje smo mogli prepoznati kao oponente sistema vrijednosti koji je on gradio.

Đukanovićeve riječi nijesu se dopale Marku Kovaču, aktuelnom ministru pravde. ,,Apelujemo na sve, a naročito na najviše predstavnike državnih institucija, da se uzdrže od izjava koje mogu da se tumače kao pritisak na rad državnog tužilaštva ili sudstva. Izjava predsjednika Crne Gore, kako je sam rekao, možda jeste jeres u javnosti, ali ono što je mnogo važnije jeste da se ona može smatrati neprimjerenim uticajem na rad SDT-a ali i sudstva”, napisao je Kovač na Tviteru.

Nakon odluke Višeg suda da Vesna Medenica izađe iz pritvora, Kovač, i dalje ministar pravde, zaboravlja na priču o neprimjerenim pritiscima. Pa kaže kako primjećuje „drugačije postupanje u odnosu na slične situacije“, uz najavu da će donijeta odluka „svakako biti za dalju analizu“. Potom se ministar pravde osvrće i na druge predmete koji su u fokusu stručne i laičke javnosti:  ,,Ozbiljno ćemo pristupiti tim slučajevima i svakako u komunikaciji sa nadležnim tužilaštvom informisati sve kako bi negdje poslali poruku da nećemo dozvoliti bilo kakve nezakonitosti, izvrgavanje pravde i pokušaj da se mimo zakonskih procedura određene stvari riješe”.

Začudo, ministar pravde nije uočio sličnu opasnost kada se premijer Abazović obreo u tužilaštvo prvog radnog dana po izbijanju duvanske afere u koju su upleteni i službenici i funkcioneri Uprave carina i prihoda. I zbog koje je njegov partijski saradnik i tadašnji direktor Uprave Rade Milošević saslušan u SDT-u. Da bi potom podnio ostavku. Abazović je, piše u Vladinom saopštenju, sa v.d. VDT Majom Jovanović i Vladimirom Novovićem razgovarao ,,o podršci Vlade u rješavanju prostornih kapaciteta tužilaštva”. I o rješavanju ,,drugih tekućih problema” u funkcionisanju rada tužilaštva koji se tiču administrativnih i prostornih nedostataka. Samo, izgleda, nijesu pričali o saslušanju Miloševića, o čemu je tih dana brujala Crna Gora.

Konačno, ko se još sjeća Svetozara Marovića? Dok su bili opozicija, političari sadašnje većine svako malo su zapitkivali ,,kad će Marović biti izručen Crnoj Gori”, a Katniću i Saviću spočitavali da su ga pustili da pobjegne. Kako su postali većina, taj interes je naglo iščilio.

,,Pravosuđe u Crnoj Gori i dalje je podložno političkom uticaju, iako za njegovu nezavisnost uglavnom postoji pravni okvir”, ocjenjuje se u ljetošnjoj analizi Evropske komisije (EK).  Potvrde stižu svakodnevno.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVNE FINANSIJE: JOŠ 600 MILIONA DUGA: Budžet na recke

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kontekstu poslovice o ispružanju po mjeri gubera, nama će naredne godine biti gole noge od iznad koljena do vrhova prstiju. Možda samo ozebemo ili blago prehladimo. A, možda, navučemo  i kakvu ozbiljnu upalu

 

Dolazi zima  pa su iz Vlade riješili da nas ugriju obećanjima o boljem sjutra. Koje može početi već od 1. januara. Pod uslovom da (neka) parlamentarna većina usvojin predloženi budžet za 2023. godinu. I da ova Vlada ostane u mandatu kako bi realizovala predočeni plan državnih finansija.

Zvuči bajkovito  imajući u vidu obećanja o većim platama za budžetske korisnike (planirani neto trošak – 470 miliona), većim penzijama (530 miliona), izdašnijim socijalnim davanjima (190 miliona), rekordnim ulaganjima u tzv. kapitalni budžet (200 miliona)… Pa sve do toga da će za račun Vojske Crne Gore (135 miliona), prvi put biti opredijeljeno više od dva odsto BDP-a, u skladu sa preporučenim NATO standardima. Od čega će 80 miliona, koje ćemo uzajmiti, otići na nabavku nove opreme i naoružanja.

Ima toga još, pojasnio je premijer Dritan Abazović opisujući djelove predloženog budžeta uglavnom superlativima; najbolji, najveći, prvi put.

„Prvi put su predviđeni rast plata u javnoj administraciji, prosvjeti i Ministarstvu unutrašnjih poslova, odnosno u policiji. Prvi put se uvodi dječiji dodatak za svu djecu Crne Gore i prvi put su predviđena sredstva za novorođenčad”, ustvrdio je premijer, uz  konstatacije da nas čeka ,,najveći kapitalni budžet koji je Crna Gora ikad imala”, da će ekonomija naredne godine rasti ,,više od sedam odsto”, dok će bruto društveni proizvod naredne godine preći iznos od pet milijardi eura.

O poplavi optimizma nosilaca izvršne vlasti svjedoči i to što, prema njihovim očekivanjima, naredna godina više nije teška nego neizvjesna. Valjda i zato što se, da iskoristimo još dva podatka dobijena od premijera Abazovića, ,,ova Vlada nijednom nije zaduživala”, dok u državnoj kasi ,,sada ima 200 miliona eura u depozitima”.

Mali problem leži u tome što su od navedenih osam činjenica  četiri netačne dok su preostale četiri poluistine. Ili, u najboljem slučaju, pretpostavke/spekulacije koje odstupaju od očekivanih ekonomskih projekcija Svjetske banke i MMF-a.

Ovo nije prvi rast plata budžetskih korisnika. Dječji dodatak je ozakonjen još prošle godine i postoji, kao izdatak, i u ovogodišnjem budžetu. Kapitalni budžet nije najveći do sada a ova Vlada se jeste zaduživala. I još  traži zajmodavca uz čiju pomoć će ispuniti obavezu iz važećeg Zakona o budžetu za 2022, i obezbijediti kredit od 350 miliona eura za potrebe javnih finansija. Za sada je pribavljeno manje od četvrtine tog novca. A slijede nova zaduženja. Bude li kreditora.

Što se optimističkih najava tiče: prema predviđanjima iz predloženog budžeta za narednu godinu crnogorska ekonomija u 2023. neće rasti 7,7 već 4,4 odsto (realni rast). Malo. I što se tiče neophodnog dostizanja onih koji su od nas bolji, i kada se analizira podatak da se zadužujemo po cijeni (kamati) većoj od očekivanog ekonomskog rasta. Premijer govori o 200 miliona u državnim depozitima. U predlogu budžeta za 2023. piše – 100 miliona. U istom dokumentu su predviđena ,,sredstva za novorođenčad” (sedam miliona) ali još ne postoji zakonski osnov za njihovu isplatu. Vjerujemo li zvaničnoj statistici, BDP bi već ove godine trebalo da pređe prag od pet milijardi eura. I ako smo na ta vrata zakucali još davne 2019. godine. Tada je, prema podacima Monstata, crnogorski BDP bio 4,95 milijardi eura.

Ministar finansija bio je znatno precizniji od predsjednika Vlade. Budžet za narednu godinu biće 2,85 milijardi eura a za njegovu realizaciju nedostajaće oko 700 miliona eura, predočio je Aleksandar Damjanović. Objašnjavajući kako su u Vladi, planirajući budžet za narednu godinu, naglasak stavili na ,,očuvanje životnog standarda građana”, resorni ministar je objasnio da će konačan iznos zaduženja u 2023. godini zavisiti, ponajviše, od toga koliko ćemo se zadužiti do kraja ove. ,,Mjera zaduženja koju napravimo u ovoj godini, u novembru i decembru, biće mjera startnih depozita naredne godine. Na te startne depozite treba nadovezati iznos kredita i vjerovatno ćemo razgovarati oko nekih 700 miliona eura nedostajućih sredstava”.

Damjanović i njegovi saradnici iz Ministarstva finansija nijesu do kraja uračunali nekoliko faktora koji mogu imati ozbiljan uticaj na  budžetske projekcije. Počnimo od uticaja parlamenta na konačan sadržaj zakona o budžetu za narednu godinu.

Iskustvo nas uči da poslanici, u decembru, ne propuštaju priliku da se dopadnu biračima tražeći nove rashode iz državne kase. Milojko Spajić  je lani ,,kupio” podršku poslanika većine operacijom million po poslaniku. Tako smo dobili dječji dodatak za sve mlađe od 18 godina (50 miliona eura godišnje) i naknadu za majke sa troje i više djece. Ovaj trošak ne možemo naći, pojedinačno prikazan, u predlogu budžeta za narednu godinu ali se uz pomoć dostupnih podataka o realizaciji ovogodišnjeg budžeta može izračunati da je u pitanju, približno, isti iznos (50 ili, preciznije, nešto više od 47 miliona). Ili, sve skupa, 100 miliona eura.

Drugi se problem može pojaviti tokom pregovora sa budžetskim korisnicima koji traže povećanje zarada. Vlada je prvo napravila prijedlog budžeta za narednu godinu pa će, tek onda, početi pregovore o povišici za zaposlene u prosvjeti, policiji, pravosuđu, državnoj administraciji, nemedicinskom osoblju u sektoru zdravstva… Recimo da svi oni, bespogovorno, prihvate ponudu Vlade. Kolika će im biti povišica?

Ministar Damjanović nedjeljama signalizira da je Vlada spremna da njihove zarade uveća za procenat približan ovogodišnjoj inflaciji. Iz Monstata su, početkom nedjelje, objavili da su potrošačke cijene za 12 mjeseci, u odnosu na oktobar prošle godine, u prosjeku porasle za 16,8 odsto. ,,Najveći uticaj na mjesečnu stopu inflacije imali su rast cijena u grupama mlijeko, sir i jaja, odjeća, meso, cipele i ostala obuća, kratkotrajna dobra za rutinsko održavanje domaćinstva, frizerske i ostale usluge za ličnu njegu, ostali uređaji, predmeti i proizvodi za ličnu njegu, hljeb i žitarice”, stoji u njihovom saopštenju. Uz jasnu naznaku da inflacija iz mjeseca u mjesec nastavlja da raste.

Dan kasnije dobili smo prilku da zavirimo u prijedlog budžeza za narednu godinu. Tamo su projekcije pravljene na osnovu računice (procjene) o inflaciji od 12 odsto. A jedan odsto u toj priči državi donosi trošak od nekih pet miliona eura godišnje. Plus srazmjerno uvećanje ukupnog fonda potrebnog za isplatu penzija (i one se usklađuju sa rastom zarada i cijena).

Ministar Damjanović ostaje optimista. ,,Trudimo se da planiramo realan i održiv budžetski okvir koji će u najvećoj mjeri zadovoljiti elemente čuvanja životnog standarda građana, podrške privredi, odnosno, stvaranje prostora da kroz rast privredne aktivnosti i rast infrastrukturnih projekata dobijemo neku održivu stabilnost”.

I eto nas kod jednog izuzetno važnog ali prečesto zanemarenog dijela državnog budžeta. Kapitalne investicije. U planu su ulaganja od skoro 206 miliona koje treba realizovati, uglavnom, preko Uprave za saobraćaj i Uprave za kapitalne projekte. A tu je i mogućnost (ideja) da se država zaduži dodatnih 200 miliona ukoliko, tokom naredne godine, bude u prilici da nastavi gradnju auto-puta do Andrijevice. To podrazumijeva da se prethodno izradi kompletna projektna dokumentacija i provede tender za izbor izvođača. Vratimo se, zato, onome što je realno.

Tri najveća programa u predloženom kapitalnom budžetu odnose se na izgradnju putne infrastrukture i niskogradnje (110 miliona), turističku djelatnost (27 miliona) i funkcionisanje Ministarstva odbrane i Vojske Crne Gore (13,6 miliona).  Od 90 miliona namijenjenih Direkciji za saobraćaj 78 odnosi na rekonstrukciju u sanaciju postojećih puteva. Još pet za auto-put. Za nove saobraćajnice preostaje manje od 10 odsto planiranih investicija. Ne računajuću državna ulaganja lokalnu infrastrukturu. Na tom popisu već prepoznajemo projekte koji se prenose iz godine u godinu. Poput rekonstrukcije Ulice Zmaj Jovine i Bulevara Veljka Vlahovića u Podgorici, koji svoje mjesto u državnom budžetu imaju još, čini se, od 2019. Tako počinju pomalo da liče na auto-put.

Slično bude kada pogledamo i dio kapitalnog budžeta koji se odnosi na projekte izgradnje i rekonstrukcije objekata u oblasti obrazovanja.  Za izgradnju i rekonstrukciju sedam vrtića u Baru, Podgorici, Beranama, Bijelom Polju i Plavu ukupno 70.000 eura. Baš će mnogo uraditi sa tim novcem.  Za podgoričke osnovne škole na Zabjelu, Maslinama, Karabuškom polju i Siti kvartu, još po 10.000 svakoj. Isti iznos namijenjen je i izgradnji novog Kliničkog centra Crne Gore. Opa! A sve kažu nema investicija u zdravstvo i obrazovanje. Zato je za rekonstrukciju zapadne tribine stadiona FK Sutjeska u Nikšiću namijenjeno 2.000.000. Sumnjamo da će biti dovoljno.

Uz potrebu da se uzajmljuje novac kako bi ispunili preuzete obaveze, iz vlasti nerado govore i o potrebi vraćanja starih dugova. Naredne godine dužni smo da vratimo 447 miliona (osnovni dug i kamata), 2024. čeka nas obaveza otplate duga od 561,5 miliona dok nam za tri godine na naplatu stiže iznos od 938,8 miliona eura. I tu će se kola slomiti ukoliko, u međuvremenu, dramatično ne uvećamo prihode u državnoj kasi ili, još dramatičnije, ne redukujemo rashode iz iste.

Prema predloženom budžetu državi nedostaje jedan od svaka četiri eura koja planira potrošiti. U kontekstu poslovice o ispružanju po mjeri gubera, nama će naredne godine biti gole noge od iznad koljena do vrhova prstiju. Možda samo ozebemo ili blago prehladimo. A, možda, navučemo  i kakvu ozbiljnu upalu. Koja bi, prema sadašnjem stanju finansijskog zdravlja države Crne Gore, lako mogla postati hronična. Ako ne i fatalna.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISTORIJA PROTESTA: Sva lica ulice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svjedočimo novom poglavlju priče o uličnoj demokratiji koja je započela, čini se davne, 1998. godine. Opet, kad pogledate koliko je istih lica bilo na tadašnjim i sadašnjim protestima, s jedne ili druge strane kordona, čini se kao da je juče bilo

 

Novi protest pred Skupštinom. Crnogorske zastave i pjesme, policijska ograda i borna kola, dosta poznatih lica („ima nas”) i ozbiljni političari sa listom zahtjeva i obećanjem da će povesti do konačne pobjede.

Ovog puta, to bi trebalo da znači: Odustajanja od izmjena i dopuna Zakona o predsjedniku. Dogovor sa parlamentarnom većinom oko deblokade Ustavnog suda, što znači da bi postupak izbora nedostajućih sudija, ili sudije, trabalo vratiti na početak i krenuti od novog konkursa (valjda četvrtog po redu). Raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora i formiranje tehničke vlade koja bi ih provela.

Skup je, zvanično, organizovala grupa građana, a najavili su ga i podržali DPS i njegovi „tradicionalni partneri”. Nije naglas rečeno, ali su se pred parlamentom, pored ostalog, branili funkcija, lik i djelo Mila Đukanovića. Tako je krug zatvoren. Na ovdašnjoj političkoj sceni više nema nikoga kome pred tom zgradom nijesu i zviždali i klicali. Ulica ostaje jedina „institucija” u Crnoj Gori kojoj ni političari ne mogu doakati.

U tadašnjem Titogradu, 20. avgusta 1988, održan je Miting solidarnosti sa kosovskim Srbima i Crnogorcima, pošto riječ protest tada nije imala današnju konotaciju i popularnost. Skup je pažljivo pripreman i organizovan od strane nadležnih službi u Beogradu, pa se na tadašnjem Trgu Ivana Milutinovića, mimo volje crnogorskih vlasti, našlo nekoliko stotina „dolaznika” sa Kosova i hiljade njihovih „domaćina”, spremnih da podrže zahtjev za ukidanje autonomije „južne srpske pokrajine”, prijete Albancima i onima koji ih podržavaju, psuju političare koji ne igraju po notama Slobodana Miloševića i, tada još uvijek u pola glasa, traže oružje. Skup identičnog sadržaja održan je i u Nikšiću, sredinom septembra iste godine. Mitinge su krasile fotografije Miloševića, Njegoša, Karađorđa a registrovano je, za to vrijeme neobično, prisustvo velikog broja sveštenstva SPC.

Kosta Bulatović, jedan od tadašnjih predvodnika kosovskih Srba, a kasnije stanovnik Danilovgrada, svjedoči da se ništa nije dešavalo slučajno pa ni datum mitinga. „Izabran je taj datum zbog toga što je to rođendan Slobodana Miloševića, jer je Milošević prvi komunista u vlasti Srbije koji je našao za shodno da dođe u Kosovo Polje i da čuje krik toga naroda”. Ostatak znamo.

Marko Špadijer, koji je tada bio predsjednik Savjeta za odnose sa inostranstvom, ukazuje da je Miting solidarnosti bio planirana manipulacija kojom je „napravljena moćna mašinerija vjernika odanih projektu stvaranju nove srpske države”.

Na krilima tog mitinga održani su protesti u oktobru ‘88 koje je policija rasturila, a u januaru ‘89, pala je kompletna crnogorska vlast. Ppočela je era lijapih, mladih i pametnih koje su personifikovali Momir Bulatović (umro 2019), Svetozar Marović (pobjegao u Beograd 2016, da bi izbjegao izdržavanje zatvorske kazne) i Milo Đukanović.

Uskoro je i rat bio na vidiku. Na ulice su izašli neki drugi i drugačiji ljudi, sa sasvim drugačijim idejama. Pred crnogorskim parlamentom održavaju se antiratni protesti. Na jednom od tih skupovi održanom sredinom jula 1991, pred publikom koju su mahom činile pristalice Liberalnog saveza i tadašnje socijaldemokrate, ugledni intelektualci.

O tadašnjem otporu ratu svjedočio je i bivši ministar inostranih poslova u tadašnjoj Vladi Crne Gore Nikola J. Samardžić, u pisanom podnesku Haškom tribunalu 2004: „U slobodarskom Cetinju održano je nekoliko masovnih mitinga – protesta protiv agresije na Dubrovnik. Gradom – herojem orila se pjesma: Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče. Cetinje u svojoj viševjekovnoj istoriji nije nikada ranije od nikoga tražilo ničiju milost i oproštaj. Osjećaj nepravde i sramote koja je stvorena napadom na Dubrovnik, natjerao je Cetinjane i Katunjane da traže oproštaj izrečen iskreno iz duše i srca.”

Milicija se u to vrijeme starala da na takve skupove i proteste dođe što manje ljudi. A onda pravila kordon između njih i kontramitingaša koji su željeli obračun sa „izdajnicima i plaćenicima CIA, Kominterne i Vatikana”.

Ozbiljnih sukoba nije bilo, sem 12. jula 1991. (Petrovdan) kada su se pred Cetinjskim manastirom gađale kamenjem, pa dobro potukle, pristalice Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve, uglavnom simpatizeri LSCG i Narodne stranke. Možda je blizina opasnosti od nekontrolisanog sukoba doprinijela začinjanju ideje o kasnijoj koaliciji liberala i narodnjaka pod nazivom Narodna sloga, koja je ostala upamćena kao jedna od najljepših priča crnogorskog višepartizma. Na trgovima širom Crne Gore, tada su pristalice Narodne sloge, predvođene Slavkom Perovićem i Novakom Kilibardom, budile nadu da je moguća drugačija Crna gora. Zemlja i dom za sve.

Pred parlamentom je bilo, uglavnom, mirno. Sve do januara 1998, kada je Momir Bulatović, ne želeći da prizna poraz od Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima, pozvao pristalice na višednevne proteste koji su završeni sukobima sa policijom, uz desetine povrijeđenih i ranjenih na obje strane. Uz „tradicionalni” suzavac, taj sukob je obilježila bomba koja je eksplodirala ispred kordona policije (jedni kažu da je bačena na njih, drugi tvrde da je ispala nekom od policajaca) i upotreba vatrenog oružja.

Dio demonstranata pokušao je da se naoruža u kasarnama tadašnje Vojske Jugoslavije, dok se vlast, prvi put otvoreno, branila i angažovanjem ljudi iz kriminalnog miljea, kojima je podijeljena oprema rezervnog sastava MUP-a, od uniformi do dugih cijevi. Crna Gora je, tvrdili su upućeni, nekoliko sati bila „na ivici građanskog rata”. Ipak, u skladu sa naknadnim sporazumom vlasti i opozicije (DPS – SNP), niko nije odgovarao za učinjeno.

Četvorodnevni protesti u Podgorici imali su predigru u Beranama i Pljevljima, a organizatori su vlastima ispostavili listu zahtjeva kojima je traženo da se ponove predsjednički i organizuju vanredni parlamanetarni izbori, da se „zbog učešća u izbornoj krađi” smijeni nekoliko članova Vlade među kojima su bili tadašnji ministri policije Filip Vujanović i zdravlja Miomir Mugoša. Demonstranti su tražili i da se prekine medijski teror državnih medija (RTCG i Pobjeda) i zaustavi pritisak na organe lokalne samouprave u Podgorici, Beranama, Pljevljima, Kolašinu i Bijelom Polju gdje su s čelnih funkcija smijenjeni funkcioneri bliski Bulatoviću.

Sličnost sa današnjim vremenima i opozicionim zahtjevima teško da može biti slučajna. Te proteste je obilježila i podjela Narodne stranke. Krilo koje danas predvodi Andrija Mandić pridružilo se Bulatoviću, dok je dio partije predvođen Novakom Kilibardom ostao na Đukanovićevoj strani (skupa sa SDP-om i partijama manjinskih naroda).

Dok su se demonstranti lojalni Bulatoviću spremali za okupljanje u Podgorici, Đukanović je pred Cetinjskim manastirom prisustvovao nalaganju badnjaka u organizaciji Mitropolije crnogorsko-primorske. Novoizabrani predsjednik je poručio da između crnogorske države i crkve „postoje neki novi odnosi koji počivaju na međusobnom poštovanju, uvažavanju i pomaganju”, dok je sada pokojni mitropolit SPC Amfilohije pozivao na smirivanje strasti. „Zar smo od omraza toliko zaslijepili pa da ne vidimo da smo zbog svoje nesloge, iako zreli istorijski narod, navukli sebi na vrat međunarodne staratelje, kao maloljetna đeca”. U Podgorici su mu, koji dan kasnije, skandirali „Amfilohije, Turčine”.

U januaru 2012. dočekali smo građanske proteste koji nijesu bili motivisani političkim već, dominantno, ekonomskim problemima crnogorskog društva. NVO MANS, Unija slobodnih sindikata i dio studentskih organizacija (ne sve) pozvali su na proteste „zbog sveukupne ekonomsko-socijalne situacije zaposlenih i građana, koje je eskaliralo najnovijim poskupljenjem cijene električne energije i koje će za sobom neminovno povući poskupljenje ostalih roba i usluga”.

Protestne šetnje održavane su sve do proljeća, ali je Vlada Igora Lukšića ostala nepopustljiva. Možda i zato što su se bližili izbori. Samo smo upoznali neke nove tehnike opstrukcije i pokušaja kompromitacija organizatora protesta. Tako su iz MANS-a, u maju, saopštili kako su vratili 200 eura donacije koje je na javni žiro- račun za organizaciju protesta uplatio kontroverzni biznismen i osumnjičeni narko- bos Naser Keljmendi.

„Očigledno je da famoznih 200 eura uplate nije pomoć Keljmendija slobodnim građanima, već pokušaj kompromitacije. Naser Keljmendi predstavlja sve ono protiv čega se borimo i suštinu razloga za organizaciju građanskih protesta, a to je da konačno moraju biti prekinute veze države sa organizovnim kriminalom koji je okupirao ovu zemlji i zarobio njene institucije, pa čak i one koje su najpozvanije da se bore protiv njega, kao što je Agencija za nacionalnu bezbjednost”, navodi se u obraćanju MANS-a.

Tri i po godine kasnije, u jesen 2015. novi protesti u Podgorici. Organizuje ih DF. U međuvremenu, imali smo jedan kratak i „organizovano nasilan” protest zbog priznanja nezavisnosti Kosova, nakon koga je ostalo nejasno ko ga je organizovao a ko izazvao incidente i sukobe između maskiranih demonstranata i policije.

„Tražimo prve poštene i fer izbore, i ostaćemo na ulici dok se naši zahtevi ne ispune”, poručuje Andrija Mandić. Da pokažu kako su ozbiljni, pristalice DF, skupa sa poslanicima, pred Skupštinom podižu šatorsko naselje u kome se živi 24 sata dnevno. Uz prigodnu muziku, roštilj, ražanj, turnir u malom fudbalu i večernji politički program. U koji se, kao jedan od gostujućih govornika, uključio i Amfilohije Radović.  Više nije „turčin”.

Nakon 20-ak dana protesta policija je skupa sa komunalcima, u ranu zoru, „osvojila” i demontirala šatorsko naselje, pravdajući akciju potrebom normalizacije saobraćaja u Glavnom gradu.  Prekomjerna i nepotrebna sila primijenjena na malobrojne demonstrante (taj protest DF-a bio je jedan od najslabije posjećenih političkih okupljanja pred Skupštinom) izvela je na ulicu građane Podgorice koji su stali u odbranu prava na slobodu okupljanja.

I te je proteste preuzeo DF, pa su oni okončani 24. oktobra, brutalnim obračunom policije sa okupljenim građanima među kojima se, izvjesno, nalazio i određen broj provokatora (nije utvrđeno ko su i čiji su) zaduženih za izazivanje incidenata. Maskirani policajci su građane zasuli suzavcem a onda ih progonili i prebijali sve do periferije.

Najgore je u tom haosu prošao Milorad Mijo Martinović, iako nije ni učestvovao u demonstracijama. Njega su noružani i maskirani pripadnici SAJ-a zaustavili dok je vozio u drugom dijelu grada. Martinović je teško pretučen a vozilo mu je demolirano. Država je priznala krivicu za ovaj napad ali direktni izvršioci u uniformama nikada nijesu identifikovani. Baš kao ni oni policajci koji su hamerom, zaplijenjenim od Safeta Kalića, progonili građane pokušavajući da ih pregaze.

U februaru 2019. svjedočili smo novom pokušaju građanskih protesta koji se ne organizuju pod okriljem partija. Povod je bila afera koverta, odnosno indolentnost sa kojom su se državne institucije odnijele prema očiglednom primjeru političke korupcije koji nam je pokazao jedan od aktera – odbjegli biznismen Duško Knežević, objavljujući tajni snimak na kome se vidi kako daje novac (navodno 97.000 eura) visokopozicioniranom funkcioneru DPS-a Slavoljubu Stijepoviću,

Na skupovima održavanim pod sloganom 97.000 odupri se, hiljade građana tražile su  ostavke predsjednika Đukanovića, premijera Duška Markovića, vrhovnog i specijalnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Milivoja Katnića, kao i direktora državne Agencije za sprečavanje korupcije Sretena Radonjića. Održano je deset protesta i protestnih šetnji a bunt se ugasio nakon što su ga razvodnili (tada opozicioni) političari, pokušavajući da iz tih dešavanja izvuku neku ličnu korist. O tome su, kasnije, svjedočili neki od organizatora pokreta  Odupri se, civilni aktivisti Džemal Perović, Omer Šarkić, Ratka Jovanović, Budo Minić

Uslijedilo je novo zatišje. Pa DPS-ova odluka da silom na sramotu usvoji Zakon o slobodi vjeroispovijesti i višemjesečne litije sa desetinama hiljada učesnika, uz logistiku kompletnog „srpskog sveta”. Baš kao 1988.

Sada DPS pred parlamentom traži novu priliku. Aktuelna stara/nova većina im je svojim nepromišljenim postupanjem „nabacila” loptu. Svjedočimo novom poglavlju priče o uličnoj demokratiji koja je započela, čini se davne, 1998. Opet, kad pogledate koliko je istih lica bilo na tadašnjim i sadašnjim protestima, s jedne ili druge strane kordona, čini se kao da je juče bilo. Svih tih godina bilo je puno dramatičnih događaja a stekli smo premalo iskustva. To je možda suština priče o istoriji naše ulice. A ulica je kao i sve – za dobro i za zlo. Tamo uvijek nađemo ono što ponesemo sa sobom.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo