Povežite se sa nama

DUHANKESA

Pouka o zahvalnosti i dužnosti

Objavljeno prije

na

Kako sam prilazio stadima divokoza i čak prolazio kroz cijelo krdo a da se one ne  razbježe

 

U to vrijeme, čobani centralnog masiva Šar-planine znali su me kao ,,Čovjeka koji pase divokoze“. Koliko god mi je godio, ovaj nadimak, moram to reći, nije bio nezaslužen. Suprotno svim pravilima, od početka svoje planinarske karijere, stvorio sam naviku da u planinarske pohode idem sam. Suprotno svim pravilima, ne samo što sam išao sam, nego nisam nosio ni hranu, ni vodu, čak ni čuturicu za vodu; ni šibice, ni vatreno oružje, ni džepni nož. Uz mene je uvijek bio samo drenov štap: usjekao sam ga u zimu a da se ne bi drvo raspucalo,  ostavio sam ga sa korom da se suši do proljeća.

Ovo je bilo potrebno ispričati da biste shvatili kako sam ja mogao prilaziti stadima divokoza i čak prolaziti kroz cijelo krdo a da se divokoze ne razbježe.  Toliko često sam zalazio u najviše predjele ovog masiva Šar-planine, da su se divokoze navikle na moje prisustvo i prepoznavale me izdaleka. Nisam donosio miris baruta iz cijevi vatrenog oružja,  ni miris hrane, vonj čelika oštrice noža da bi ih njihov ultra osjetljivi njuh alarmirao. Gledajući me izdaleka okruženog divokozama koje ne bježe, čobanima sam izgledao kao čovjek koji pase  divokoze, pa je tako nastao i moj čuveni nadimak.

Tog dana krenuo sam uz Čaušicu, strminom na lijevoj strani Tearečke Bistrice, sa namjerom da iziđem na istoimeni vrh (2663 mnv.)  i produžim grebenom do mjesta Ostre Karpe (Oštre stijene), odakle sam planirao da se jednim alpinističkim smjerom spustim do cvjetnih livada blizu izvora Tearečke Bistrice odakle se put spušta do planinarskog doma Tri vode.  Zahtjevna tura od oko 8 sati dobrog hoda, ali vrijedna truda.

Stotinjak metara ispod vrha, popeo sam se na veliku stijenu, zaravnjenu na gornjoj strani. Tu stijena, koja štrči iz beskrajnog pašnjaka kao pramac osamljenog velikog broda dok siječe jarkozelenu pučinu, bila je moja omiljena Metafizička osmatračnica. Tek što sam zauzeo poziciju, do mene su doprli daleki glasovi ljudi. Jak ljetnji vjetar donosio je njihovo vikanje pa sam odmah razabrao riječi:,,Divokoza! Divokoza!“ Bili su to čobani sa velikim stadom ovaca, oko dvije stotina metara niže od stijene na kojoj sam stajao. Nagnuo sam se preko ruba stijene, gdje su mahanjem ruku pokazivali da pogledam. Na metar ispod mene ugledao sam divokozu. Snažni vjetar iz doline odnosio je moj miris tako da me nije osjetila. Pomislio sam za trenutak da je udarim svojim teškim štapom među rogove. Smjesta bih je usmrtio. Pomisao da bih mogao steći slavu i kao ,,Čovjek koji lovi divokoze štapom“ prekinu pojava vuka koji se skriven iza jedne izbočine na stijeni  prikradao divokozi. Viknuo sam i udario štapom o stijenu. U hipu, divokoza skoči na stijenu i pokraj mene jurnu uzbrdicom prema vrhu. Vuk se spusti u travu i zaobišavši stijenu svom brzinom pojuri za divokozom. Ali prednost je već bila prevelika i poslije stotinak metara, vuk se zaustavi. Učini mi se da me je baš kivno pogledao prije nego što se kasom izgubio iza dubodoline.

Dok sam prilazio do mjesta Ostre Karpe, zapazio sam izazovan pravac za spuštanje.  Strma, uska uvala u sjenci stijena bila je jedina prepreka na putu do tog pravca. Jedina, ali vrlo opasna prepreka. Trebalo je  horizontalno preći petnaestak metara zaleđenog snijega koji se na ovoj osojnoj strani zadržao. Ako bih se okliznuo, a bio sam u patikama, tim zaleđenim ,,dimnjakom“ sletio bih ravno do ruba, poslije kog je slijedila provalija duboka 50-ak metara. Ipak, kada sam stigao tamo, nisam mogao odoliti izazovu. Znam da sam krenuo vrlo oprezno ali ne znam kada sam strelovito poletio zaleđenom strminom! Držao sam noge ispred sebe da bih izbjegao udar glavom kad izletim sa ove bob staze i padnem na dno pedeset metara duboke provalije. Iznebuha, s moje desne strane uletila je u mene   velika divokoza i u posljednji trenutak me  silovitim udarcem iz žlijeba bacila u travu. Kotrljao sam se desetak metara i bezbjedno se zaustavio. Dok sam se pridizao, divokoza je  stajala  nekoliko metara iznad mene i posmatrala me. Oglasila se kratkim meketanjem i hitro krenula strmom uzbrdicom.

Šta sam uradio poslije ovog nevjerovatnog događaja?

Već sutradan sam otišao do moje Metafizičke osmatračnice. Na mjestu na kom je stajala divokoza prije nego što je pobjegla vuku, ostavio sam tri kilograma čiste krtine. To mi se činilo najpravednijim.

Divokozi sam spasio život. Zauzvrat, divokoza je spasila meni život.  Ali vuka sam ostavio bez ručka. Ako već vuk ne može mene ostaviti bez ručka, dužan sam mu nadoknaditi obrok bez kog sam ga ostavio.

Izvukao sam pouku:

Ne zaboravi uslugu koju ti je neko učinio, makar to bila i divokoza. Ali ne zaboravi ni štetu koju si ti nekome učinio, makar to bio i vuk.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Historija – groblje ideala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Elita na vlasti upravlja  društvom ali ne i istorijom

 

Najveće zablude unauci su često rezultat površnosti,  a ne grešaka. Mnoge čuvene teorije prihvaćene su kao nesumnjiva istina samo zato što se o njima nije razmislilo. Jedan takav primjer je teza: “Historija je groblje elite!“ Njen autor, italijanskg inženjer, sociolog i ekonomist Vilfredo Pareto s kraja 19-og i početka 20-og vijeka, utemeljio je na ovoj tezi svoju čuvenu teoriju da je elita (aristokratija), ključni faktor društvene historije. Značenje ove teze je potpuno jasno već na prvi pogled: Historiju pokreću i usmjeravaju veliki pojedinci – elita! Međutim, ono što je jasno već na prvi pogled, često se pokaže da je nejasno, ali  tek na drugi pogled!

Najprije, historiju čine promjene dominantne društvene paradigme, a ne smjena vladajuće elite, kao što podrazumijeva Paretov aforizam. Karakter moralnih normi, vladajuće aksiološke matrice i stepen realizacije sadržaja najviših društvenih ideala jesu mjera historije. Elita na vlasti upravlja  društvom ali ne i historijom! Hegel se prevario kada je Napoleona Bonapartu vidio kao inkarnaciju duha svjetske historije na bijelom konju. Niko, ni organizatori Francuske buržoaske revolucije od 1789. godine, ni akteri ukidanja do tada vladajuće feudalne paradigme,  ni sam Napoleon, nisu ostvarili ideale te revolucije. Njen motto, koncentrisan u tri riječi: “Liberté, égalité, fraternité!“,  do danas je ostao neostvaren. Svuda u svijetu, “Sloboda“ je danas floskula, “Jednakost“ je stigmatizirana, “Bratstvo“ je izrgnuto ruglu. Objektivno posmatrano, cijela ta elita od reda, zapravo je samo kolateralna šteta koja je završila na groblju – ali ne na groblju historije, nego svako u svom grobu. Na groblju historije, pokopani su  ideali ove revolucije!

Na groblju historije završio je i Kantov ideal Svjetske države i vječnog mira, regulisane zajedničkim Ustavom koncipiranim na univerzalnim principima pravednosti, kao i Fihteov ideal saveza suverenih, ekonomski nezavisnih nacionalnih država svijeta. Zamijenila ih je stvarnost svjetskog hegemona, sa ekskluzivnim pravom na nenajavljenu agresiju (preventivni napad – preemptive attack) na bilo koju državu po sopstvenom izboru, legitiumisanu pozivanjem na teoriju o “ograničenom suverenitetu“ (koja se, predvidjivo, ne odnosi na svjetskog hegemona); stvarnost nemilosrdne ekonomske eksploatacije ljudi i prirodnih resursa država ostavljenih na milost i nemilost svjetskog hegemona; stvarnost planiranog izazivanja kontrolisanih lokalnih ratova u cilju uspostavljanja režima po volji hegemona; stvarnost nezapamćenog bogaćenja pojedinaca i beskrupulozne pauperizacije  milijardi obespravljenih širom svijeta; stvarnost bezuslovnog podržavanja države agresora koja vrši vjerski motivisan genocid nad cijelim narodom u njegovoj državi, i zabrane svih formi javnog protesta protiv agresora i solidarnosti sa narodom i državom,  žrtvama agresije i  genocida.

Marks, Engels, Lenjin, uz mnoge druge njihove sljedbenike, jesu duhovna i politička elita koja je pokušala promovisati ideale socijalizma  kao radikalno nove  ekonomske, političke, ideološke i aksiološke  paradigme, ali  historija je skrenula  u drugom pravcu, bez obzira na vodeću ulogu ove elite! Zajedno s proljećem i ove godine stigao je Prvi maj. Proljeće je došlo kao razdraganost, kao miris behara, kao dah razvigora.  Prvi maj – kao sjećanje.   Svakog Prvog maja, sve više  postaje jasno da smo tog dana na parastosu još jednog ideala. Ideal stvaranja svjetske države zasnovane na vladavini klase koja svojim radom omogućava opstanak savremenog svijeta s ciljem uspostavljanja principa jednakosti svih ljudi, epitomiziran u paroli:“Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“, odavno je sahranjen na groblju historije.

Slavljenici radnici – beskrajna povorka razjedinjenih, razvlašćenih, poniženih, osiromašenih, degradiranih junaka našeg doba, gdje god bili, čestitam vam PRVI MAJ!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Podvala o “srećnim” i “nesrećnim” narodima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaboravilo se zlatno pravilo da na ovom svijetu nema ništa što, uz prednosti koje donosi nama, istovremeno ne nosi i prednosti za naše protivnike

 

 

Uz bezbrojne obmane kojima je izložen svaki bespomoćni pojedinac, posljednjih godina prešlo se na manipulisanje cijelih naroda. To se moglo predvidjeti još kada je svijet sa beskrajnim optimizmom prihvatio Veliki projekt Prosvjetiteljstva o prednostima uvođenja opšte pismenosti i savremenim spektakularnim napretkom komunikacijskih tehnologija.  Najveće oduševljenje izazvala je tvrdnja da će sveopšta pismenost zadati smrtni udarac tiraniji i svakoj drugoj autokratskoj vladavini. Ovaj optimizam kulminirao je u ideji trajne emancipacije naroda (kod Imanuela Kanta, emancipacije cijelog čovječanstva i konstituisanja Svjetske države vječnog mira i univerzalne slobode!) formulisanoj u paroli:

“Vlastima je u interesu da narod ostane nepismen jer se najlakše vlada nepismenim narodom! Nepismen narod robuje, pismen i obrazovan narod je slobodan!“

Zaboravilo se zlatno pravilo da na ovom svijetu nema ništa što, uz prednosti koje donosi nama, istovremeno ne nosi i prednosti za naše protivnike! U svakom društvu, vlast može manipulisati samo onaj dio društva do kog direktno stiže njen glas. Nepismen narod živi u neznanju, ali upravo zbog toga, živi i izvan dohvata ideološke manipulacije!  Brzo se pokazalo da svaka vlast manipuliše svaki pismen narod, i da apsolutno manipuliše apsolutno pismen narod! Jer se zaboravilo da svaka vlast korumpira a da apsolutna vlast apsolutno korumpira!

Činjenica da je u savremenom svijetu praktično postignuta apsolutna (makar samo elementarna) pismenost, i da su svi najmoćniji centri produkcije i plasiranja informacija monopol vlasti, u praksi znači da danas vlasti apsolutno manipulišu svakog pojedinca i sve narode svijeta! Osim  neznatnog broja nepismenuih srećnika iz enklava do kojih ne doseže svemoćna ruka manipulatora i ne dopire zaglušujući glas interneta. Ovaj monopol je omogućio da se već desetak godina za redom na velika zvona plasira i postane svima dostupna, totalno kretenska sintagma o “srećnim“i “nesrećnim“ narodima, uz pozivanje na istraživanja javnog mnjenja, izvršena od najautoritativnije instance te vrste u svijetu – Galupovog Instituta! Zavedeni objavljenom rang listom onoga što se u principu ne može rangirati (“sreće“ kao striktno subjektivnog stanja, nemjerljivog indeksima kojima je Galupov institut “mjerio“ srećnost i nesrećnost svih naroda svijeta, na udarnim TV vijestima i portalima odjeknulo je “otkriće“ da su Makedonci  “najnesrećniji“  narod Evrope. Po ovom istom istraživanju, već osmu godinu za redom, Finci su najsrećniji narod na svijetu(??).

Svakom ko malo razmisli, biće jasno da narodi ne mogu biti ni srećni, ni nesrećni. Nema srećnih naroda, kao što nema ni nesrećnih naroda. Sreća je subjektivno stanje pojedinca a narode čine milioni pojedinaca – svako sa svojim subjektivnim stanjem. Svi rado prihvataju ocjenu da je neki narod hrabar, ali ako kažete da je neki narod genocidan, odmah će vas podsjetiti da je zločin uvijek individualan. Kao da hrabrost nije individualna!

Manipulisanje se pretvorilo u mentalno nasilje najgore vrste. Jer šta je, ako nije mentalno nasilje, kada  desetine naroda sa strijepnjom očekuje vijest potkrijepljenu autoritetom navodno naučne istine, da bi saznali jesu li srećni ili nesrećni!?  Ako ne postoji prihvatljiv način da se utvrdi broj srećnih ljudi u jednom narodu ili državi, bar približno se može odrediti broj nesrećnih ljudi: procentom samoubistava na 100.000 stanovnika. U ovom pogledu, brojke potpuno protivrječe navedenim Galupovim istraživanjima.  Za ilustraciju,  2020. godine taj broj je iznosio: u Makedoniji 9.4; u EU 10.2; u SAD 14.5; u Finskoj 15.3. U Siriji, razorenoij decenijskim građanskim ratom, milionim raseljenih, 2.0!

Budite pismeni, čitajte, pratite šta se događa ali razmišljajte svojom glavom. Vaša sreća je samo vaša. Ne dopustite nikome da zastane između vas i vašeg srećnog osmijeha.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Starost i pohlepa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto što motive lidera najmoćnijih svjetskih država tumače u kontekstu hipotetičkih dugoročnih planova, politički analitičari bi bili bliže istini ako bi, po uzoru na Henri Džejmsa, pošli od pojmovnog para Starost i mudrost, uz postulat da prividna mudrost starosti ovih lidera skriva pohlepu. Pokvarenu, zlu, bezosjećajnu pohlepu. I ništa više

 

Većina komentatora aktuelnog rusko-ukrajinskog konflikta, ne shvataju ili zaboravljaju da je invazija Rusije na Ukrajinu, započeta februara 2022 godiue, bila erupcija sukoba koji datira od 2014 godine. Iako profesionalno nedopustivi,  ovakvi propusti zapravo i ne iznenađuju. Od vremena Hladnog rata,    nepomirljive ideološke razlike diktiraju pristup većine političkih analitičara,  prije nego što počnu pisati.  Posebno onih vodećih sa mainstrim medija, koji su upravo zbog svoje ekstremne neobjektivnosti i pristrasnosti, najutjecajniji.

Iz pristupa predsjednika Trampa prema ovom problemu, može se zaključiti da su on i njegova administracija ocijenili kao pogrešnu ili u najmanju ruku, kao neuspješnu, politiku administracije predsjednika Baraka Obame da podrži puč od 2014, godine,  kojim je zbačen  sa vlasti proruski, demokratski izabran predsjednik Ukrajine Viktora Janukovič, kao i politiku dalje konfrontacije Ukrajine  i Rusije, predsjednika Bajdena. Pokraj ostvarenih upozorenja profesora Džona Meršajmera (John Mearsheimer) sa Čikago Univerziteta, da će politika stvaranja permanentnog konflikta između Rusije i Ukrajine nanijeti Ukrajini ogromne gubitke i štetu. Ujedno,  izjalovila su se i očekivanja da će neokonzervativne snage US, Istočne Evrope i Ukrajine, pod dirigentskom palicom Viktorije Nuland, dovesti do brzog sloma Rusije.

Kao što je razvoj događaja potvrdio,  njihov plan je, umjesto do brzog sloma Rusije, nanio  veliku štetu strateškim geopolitičkim interesima US i dodatno doprinio tenzijama država članica EU i slabljenu njene međunarodne uloge. Zaokret Trampove administracije okrenuo je naglavačke uloge ključnih aktera. Vašington i Kremlj koordinirano rade na postizanju trajnog mira, dok su Ukrajina i EU mareginalizirane do granice pasivnih posmatrača, iako se više teatralno nego efikasno,  energično protive – u najmanju ruku uslovima koje je predložio Donald Tramp i koje je  Vladimir Putin prihvatio!

Kroz cijeli ovaj period, predsjednik Putin, njegova administracija  i diplomatija su na mnogim političkim forumima uporno ukazivali na potrebu dijaloga sa Rusijom ali su, sve do sada,  bili sistematski ignorisani i od Vašingtona i od Brisela. Izuzetak je donekle, bila Njemačka koja je imala pragmatičan i samim tim, aktivniji  odnos sa Rusijom, posebno u periodu kada je kancelar Njemačke  bila Angela Merkel. Koja je možda samo kupovala vrijeme da bi EU i SAD osposobile ukrajinsku armiju za borbu protiv pro-ruskih separatista. Najuticajnijui lideri država članica EU, kao i UK premijer Kejr Starmer (Keir Starmer), uporno i dalje podbadaju Ukrajinu da beskompromisno produži rat sa Rusijom, uz obećanje brzog prijema Ukrajine u NATO,   očekujući da će neograničena vojna podrška EU Ukrajini i produžetak rata,  prije ili kasnije ekonomski slomiti a možda čak i vojnički poraziti Rusiju i ujedno,  ojačati ideološko jedinstvo EU, ozbiljno dovedeno u pitanje tokom minule dvije decenije.

Nasuprot ovom optimizmu, za novu administraciju u Vašingtonu, produžetak rata u Ukrajini je uzaludan trud, koji može samo još više udaljiti SAD od planiranja najvažnijeg projekta – prebacivanja težišta svoje politike na region Istočne Azije (Kine), koja sve brže postaje epicentar globalne ekonomske, tehnološke i političke moći…

U kultnom horor romanu Okretaj zavrtnja (The Turn of the Screw), sa podnaslovom Mladost i nevinost (Youth and Innocence). objavljenom 1898 godine, Henri Džejms (Henry James) je utemeljio fabulu na paru navedenih pojmova, postulirajući da nevinost (innocence) mladosti skriva u sebi notu zle okrutnosti. Umjesto što motive lidera najmoćnijih svjetskih država tumače u kontekstu hipotetičkih dugoročnih planova, politički analitičari bi bili bliže istini ako bi, po uzoru na Henri Džejmsa, pošli od pojmovnog para Starost i mudrost, uz postulat da prividna mudrost starosti ovih lidera skriva pohlepu. Pokvarenu, zlu, bezosjećajnu pohlepu. I ništa više.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo