Povežite se sa nama

DUHANKESA

Put i predah

Objavljeno prije

na

Na putu čovjek ima saputnike ali se s njima sretne samo u trenucima odmora, u predahu! Putuje se sam, predahne se u društvu. Da bi predah bio predah, treba ga zaslužiti. Samo putnik koji se umorio od duga puta, zna šta je predah, samo on može istinski – predahnuti

 

Ko je proveo cijeli život okružen prijateljima i neprijateljima, uvijek u društvu sa drugima, ko god oni bili i šta god oni bili za njega a on za njih, taj je proćerdao sav svoj život.  Niti se umorio, niti se odmorio – njemu život nije bio čak ni predah. Na putu čovjek ima saputnike ali se s njima sretne samo u trenucima  odmora, u predahu! Putuje se sam, predahne se u društvu. Da bi predah bio predah, treba ga zaslužiti. Samo putnik koji se umorio od duga puta, zna šta je predah, samo on može istinski – predahnuti! Onaj ko sve svoje vrijeme provodi sa drugima, ne ostavlja za sebe ni trenutka. Na kraju, toliko se otuđi od sebe, da zaboravi čiji život živi. A onaj ko je zaboravio čiji život živi, taj kao da i ne živi.

Kod Kamija sam naišao na slijedeću misao: „Ne koračaj za mnom: ja nisam vodič. Ne hodaj ispred mene: ja nisam sljedbenik. Krenimo jedan uz drugog i budimo prijatelji.“

Nije to tek uzgredna misao – to je kompletna filozofska koncepcija. To je temeljna kritika arogancije autoriteta, osuda mentaliteta podaništva, afirmacija individualnog integriteta i prijateljstva. Pretenciozni paternalizam vodiča i s njim cijeli koncept „vođe“, Kami je u dva poteza srušio sa prijestolja na koji su zasjeli zahvaljujući svom lukavstvu i našoj lakovjernosti; na to isto prijestolje, jednim potezom je ustoličio prijateljstvo dva slobodna ljudska bića. Koliko god me impresionirala britka oštrica Kamijevog stila (odnosno mača, jer riječ stil svoj etimološki korijen ima u stiletu, izuzetno oštrom maču!), još više me je raznježila naivnost ovog cijelog iskaza! Slažem se: ne samo da ovaj  Kamijev pasaž zvuči uzvišeno, nego je u svojoj litotičkoj skudnosti uistinu uzvišen! Ali koliko mu, u cijeloj toj uzvišenosti, nedostaje razumijevanje samog ljudskog života, onaj njegov  neophodni začin – metafizički uvid! – bez kog se raskošna i neuporediva gozba  koju nudi život, svodi na hamburger uzet kroz prozor automobila iz kioska za brzu hranu!

Iz ove perspektive, postaje jasno da je u ovom Kamijevom aforizmu, zapravo  riječ o sentimentalnoj zabludi.  Cijela ta priča o revoltu protiv nametljivog autoriteta vodiča i odbojnosti prema pasivnom prepuštanju svoje sudbine u ruke nekom drugom, sve  je  to  samo jedna vrsta zablude, privida, samozavaravanja! Ne idemo mi nigdje i nikada uistinu zajedno, ne putujemo istovremeno jedan s drugim istim putem! Čak i ljudi koji sjede u istom kupeu voza, ne putuju zajedno, nego svako putuje svojim putem. Kako bi kupe voza mogao spojiti puteve starca i dječaka, ili bilo koja dva čovjeka, kada smo već kod toga!?  Iluzorno je vjerovati da je  „kretati se zajedno“ isto što i „zajedno putovati“! Zato i nema vodiča. Postoje ljudi koji idu ispred nas. Nema ni sljedbenika.  Postoje ljudi koji idu za nama. Niko ne ide s nama čak i kada koračamo uporedo. Svako ide svojim putem.

Jer svaki čovjek svoj životni put proživi u sebi, iznutra, sam. Kao što odboluje bolest: u sebi, iznutra, sam. Kad se bolje razmisli, čovjek može biti sam a da ne putuje! Kada je prazan, čemeran, ni u sebi, ni izvan sebe, iako je sam, čovjek nije ni na putu, ni u predahu. Čovjek istinski putuje samo u trenucima u kojima je svjestan da je uz njega onaj „Ja koji nije ja“, onaj o kom govori antologijska Himenezova pjesma „Ja nisam ja“ (Juan Ramos Jimenez, Yo no so yo).

Ja nisam ja

Onaj sam

Koji ide sa mnom a ne vidim ga,

S kojim se ponekad družim,

Kog ponekad zaboravim,

Koji smireno ćuti dok ja govorim.

Koji nježno prašta dok ja mrzim,

Koji je tamo gdje mene nema,

Koji će ostati uspravan i kada umrem

Za predah su prijatelji. Na putu čovjek je sam. U ovim vremenima Covida, kada smo odvojeni od svih i od sebe, a i put i predah su nam gotovo onemogućeni, moramo i produžiti svojim putem i predahnuti! Produži odlučno svojim putem a za predah  nađi prijatelja – neka on bude tvoje vidljivo drugo „Ja“, a ti budi njegovo vidljivo drugo „Ja“. I cijelim putem drži uz sebe onog „Ja koji nisam ja“, koji ide s tobom i kad ga ne vidiš, i ne zaboravljaj ga. Pa produži tako zajedno s njim i kada ovaj „Ja koji jesam ja“ zastane da konačno predahne.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Aporije anti-semitizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uz  sve  užase kontinuiranog genocida u Gazi,  kao da niko nije primijetio da se taj genocid vrši nad Semitima! Palestinci su semitski narod. Isto kao i Jevreji

 

 

U vojnoj kampanji koja traje već 14 mjeseci i koju najviše međunarodne pravne institucije definišu kao genocid, armija Izraela je do sada ubila preko 54.000 Palestinaca, od toga oko 42.000 žena i djece, ranila preko 120.000 Palestinaca, od kojih više od 70 posto žena i djece, blokirala i uvela stroge restrikciie na dostavu hrane, humanitarne pomoći i lijekova, čime je izazvala glad i epidemije zaraznih bolesti, uništila je sve Univerzitete, porušila je i teško oštetila 70 posto stambenih zgrada, porušila i teško oštetila 85 posto škola, protjerala 90 posto  civilne populacije sa njihovih ognjišta,  i uništila ili teško oštetila sve bolnice u Gazi.

Uz  sve navedene užase ovog kontinuiranog genocida, kao da niko nije primijetio da se taj genocid vrši nad Semitima! Naime, činjenica je da su Palestinci semitski narod. Isto kao i Jevreji. Prenerazio sam se pred  pitanjem šta rade sve države članice OUN, koje su usvojile desetine dokumenata o najoštrijoj osudi i aktivnoj borbi protiv svih formi antisemitizma? Posebno dramatično pitanje je šta čeka Međunarodna zajednica, zašto nije od prvog dana prekinula ovu najbrutalniju demonstraciju antisemitizma, koja se svakodnevno nesmetano vrši pred očima cijelog svijeta!? Kažem, Međunarodna zajednica, iako ona obuhvata svega oko 800 miliona stanovnika, pa je iz perspektive demokratije nejasno da li ona ogromna većina od 7.5 milijardi stanovnika zajedničke nam planete, spadaju ovdje, ili nisu  ni “međunarodna“ činjenica, ni neka “zajednica“!? Ipak, apostrofiram važnost  manjine sadržane u pojmu “međunarodna zajednica“,  zato što ova sintagma obuhvata države koje posjeduju institucionalno neograničen politički autoritet i vojnu moć. Da hoće, mogli bi za 24 sata zaustaviti ovaj genocidni  pir nad Semitima!

Mora biti da postoji neko formalno objašnjenje, neki dokument koji dopušta ovaj eklatantni antisemitizam!  Da nije tako, svi ti legalisti koji ćute bez obzira kome i kakva se nepravda čini sve dok je pokrivena nekim zakonskim propisom, već odavno bi alarmirali da je u Gazi, od nedavno i u Libanu, na djelu otvoreni antisemitizam. A možda politički vrh država koje vladaju sa OUN,  ne poštuje antropološke činjenice i u semitske narode ne ubraja ni jedan od mnogobrojnih naroda Bliskog i Srednjeg Istoka, pa ni Palestince,  nego samo Jevreje!?  U tom slučaju, iz legalističke perspektive, sve bi bilo u redu, jer bi to značilo da Jevreji, kao jedini semitski narod, mogu biti samo žrtve a ne i protagonisti antisemitizma.

Ko traži taj i nađe! – ne mogu odoliti a da ne kažem, još jedna notorna demagoška zabluda – ali u ovom slučaju ono što sam tražio, našao sam. Kao nesumnjivo najuticajniji faktor svjetske politike, SAD su usvojile najnoviju Deklaraciju,  jednoglasno prihvaćenu u Bukureštu, 26 maja, 2016, koja glasi:

“Kao član IHRA, SAD koriste ovu radnu definiciju i ohrabruju druge vlade i  međunarodne institucije da je takođe koriste.

Usvajamo slijedeću pravno neobavezujuću radnu definiciju antisemitizma u u kojoj se, između ostalog, kaže:

Retoričke i fizičke manifestacije antisemitizma su usmjerene protiv pojedinaca Jevreja i Ne-Jevreja (Italik F.M.) i/ili njihovu imovinu, protiv Jevrejske zajednice i religijskih objekata.“

Sjetio sam se Zenonovih aporija. Onu o brzonogom Ahilu koji ne može stići kornjaču, vjerovatno svi znate?! Elegantna, uvjerljiva, logički besprijekorna. I onda, 2.500 godina kasnije ovo kvazi pravničko rogobatno petljanje, vrdanje, nedoslijednost! Definicija za koju se najprije naglašava da je radna, ali se prećutkuje da je pravno neobavezujuća; koja eksplicite naglašava da se antisemitizam odnosi na Semite Jevreje i na Semite Ne-Jevreje pojedince, kao i na njihovu imovinu, ali onda izostavi Semite Ne-Jevreje i u antisemitizam uključi samo napade na jevrejsku zajednicu i njihove jevrejske objekte – ipak se, uz sva ta laviranja, pretvara u grotesknu sramotu pravne struke.  Glavna aporija ove Deklaracije i svakog antisemitizma, proizilazi iz prećutane kategorije vjerske pripadnosti Semita. Svejedno da li armija Izraela na okupiranoj teritoriji Palestine ubija Palestince Semite masovno ili pojedinačno, za Međunarodnu zajednicu, ako su ubijeni Semiti muslimani, to nije akt antisemitizma!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Ljepote, više ljepote

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pravi cilj svakog znanja je – ljubav!  Ljubi, pa ćeš ugedati svijet u svoj njegovoj ljepoti! Kažu: Ljubav je slijepa!    Upravo obrnuto je istina. Dok voli, čovjek vidi ljepotu. Kad ne voli, čovjek oslijepi za ljepotu

 

 

Jesi li zaista toliko poružnio, svijete!? Ili se to samo meni ružnim činiš?Ako je, kako neki kažu, ljepota  u oku posmatrača, onda bi bilo pravo reći i da je ružnoća u oku posmatrača. Ali ovo su moje oči, iste one oči kojima sam nekada ovaj isti svijet gledao i ljepote njegove nisam se mogao dovoljno nagledati! Gdje god bih se zatekao, u šta god da sam se zagledao – ljepota je ljepotu dozivala!  Već poodavno,  nigdje  ni traga od ljepote. Učini li  se nešto u prvi mah, ako ne lijepim, a ono barem ne odurno ružnim, brzo se preokrene u rugobnu i turobnu stvarnost.

Kad li se to desi? I kako mi neprimijetno promače tolika promjena!? A živjeti u svijetu ljepote i živjeti u svijetu bez ljepote, isto je što i biti srećan i biti nesrećan! Jer i ljepota zna nestati u trenu, kao što netragom nestane sreća, kada čovjeka zadesi nesreća. Iznebuha. Bez prelaza,  Nepovratno. Čovjek vozi auto, sluša muziku, pjevuši. Sekundu kasnije, leži u slupanom autu. U toj kobnoj sekundi svijet nesreće zamijeni svijet sreće. Ipak, ovdje ne govorimo o neizbježnim promjenama. Drugo je to. To je ono što zovemo život. Ili historija.

A ljepota nema historiju! Ne počinje iz nekog zametka, ne nastaje tako što se nešto ružno postepeno pretvara u nešto lijepo. Ljepota smjesta sijevne, plane, kao kada iziđe sunce u ljetnje praskozorje. Pojam ljepote ima svoju historiju u estetici, ali ne i sama ljepota. Ako i nastaje, ljepota nastaje kroz metamorfozu.  Umjesto gusjenice, iz čaure izleti leptir raskošnih boja! Kada je Umberto Eko 2004. godine objavio knjigu Historija ljepote, on je klasičnim marketinškim trikom doveo u zabludu njene kupce. Obećao im je historiju ljepote a dobili su raspravu o historiji pojma ljepote. Ko god je tu knjigu pročitao, makar je i najbolje razumio, nije mu pomogla da nađe ljepotu. Poznavanje anatomije ne pomaže varenju, poznavanje estetike ne čini svijet lijepim.

Ono nam dajte, što svijet čini lijepim! Ovdje smo zbog ljepote! Jesmo li došli na pravo mjesto? Ima li ljepote ovdje, u ovom svijetu? I ima i nema. I lijep je ovaj svijet i  nije lijep. Kažu: Ljepota je u oku posmatrača. Blizu istine, ali ne sasvim. Jeste u oku, ali tamo je stigla iz duha! Uz ostala čula postoji i čulo za ljepotu. Štapići i čepčići u oku određuju hoćemo li ovaj svijet vidjeti u bojama ili samo u sivim tonovima. Ljubav u srcu čini ljepotu svijeta vidjivom. Tačan odgovor na pitanje da li je svijet u bojama ili je u sivim tonovima glasi: oboje! Za daltonistu, svijet nema boja. I u toj talasnoj dužini u kojoj daltonista vidi svijet, on ga vidi realno, tačno onakav kakav jeste u dijapazonu i ektromagnetskih frekvencija u kojima nema boja. Dakle, svijet objektivno istovremeno i jeste u boji i jeste samo u sivim tonovima.  I isto tako objektivno, svijet istovremeno i jeste lijep i nije lijep.

O stepenima kroz koje nam se ljepota pojavljuje i otkriva, najbolje govori knjiga Šest Eneada  mudrog Plotina, koju je njegov učenik Porfirij priredio! Veliko je znanje sabrano u ovoj knjizi. Ali svako znanje mora imati svoj cilj. Znanje bez cilja je kao magarac natovaren mudrim knjigama.

Pravi cilj svakog znanja je – ljubav!  Ljubi pa čini šta hoćeš! Ljubi, pa ćeš ugedati svijet u svoj njegovoj ljepoti! Kažu: Ljubav je slijepa! Kad im ljubav prođe, čudom se čude: Gdje su mi bile oči?   Ne znaju da ljubav  nikada nije slijepa. Upravo obrnuto je istina. Dok voli, čovjek vidi ljepotu. Kad ne voli, čovjek oslijepi za ljepotu. I vidi samo ono ružno u svijetu.  Ovdje smo zbog ljepote! Svijet  nije poružnio. Ljubav je presahla.  Oboren s konja u sred bitke, Ričard III je viknuo:

“Konja! Kraljevstvo za konja!“

U žaru naše bitke, neka zagrmi naš poklič:

“Ljubav, kraljevstvo za ljubav!“

Da opet vidimo tvoju ljepotu,  svijete!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Bolest kao krivica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok god čovjek uzrok svoje bolest  vidi u objektivim okolnostima realnog svijeta a ne kao svoju ličnu krivicu, on ostaje čovjek povezan sa svijetom i ljudima, uzda se u njihovu pomoć. I dok god svoje dobro zdravlje vidi kao dar od Boga ili od Prirode – Deus sive Natura, rekao  bi Spinoza –  a ne kao svoju ličnu zaslugu, čovjek ostaje povezan sa svijetom i ljudima

 

Već duže vremena na mobilni telefon (ikona Google) stižu mi manje-više iste poruke koje totalno relativiziraju starost i bolest. U njima se navode primjeri mnogih poznatih ličnosti, filozofa, književnika, fizičara, astronoma, koji su do duboke starosti bili kreativni u svojim područjima. Spisak i broj navedenih imena varira, ali se obavezno dodaje i priča o “američkim naučnicima“, katkad i njihovim “evropskim kolegama“, koji su došli do senzacionalnog otkrića da kod mentalno aktivnih ljudi mozak praktično nikada i ne stari. Paralaleno, na mobilni telefon stižu mi i sve učestaliji spiskovi najstarijih ljudi na svijetu, koji i u 114-oj godini žive,  još malo pa punim životom.

Činjenica da je starost – fizička i mentalna! – objektivno stanje i neumitn sudbina svega što živi, u ovim porukama potpuno je ignorisana.  Zanemaren je i podatak da na svakog od navedenih izuzetaka, postoje milioni ljudi kojima je dijagnosticirana demencija, Parkinson, Alchajmer! O milionima ljudi koji pouzdano znaju da neće dočekati ni pedesetu, takođe nema ni riječi.

Iza toga mora da ima nešto! Isuviše je upadljivo da bi bilo slučajno. Da bi se otkrilo šta je to,  treba detektirati zajedničku ideju koja povezuje poruke ove vrste. Ta zajednička ideja svodi se na brutalno simplificiranu afirmaciju Kondorseove optimističke maksime iz vremena kada je Prosvjetiteljstvo bilo u punom cvatu: Homo sua fortuna faber!  Čovjek je kovač svoje sreće!  Izvorno  inspirisana ateizmom, ova teza je prerasla u generalnu filozofsku poziciju kojom se u Prosvjetiteljstvu  čovjek promoviše u apsolutnog gospodara svoje sudbine – jedinog krivca za svoje neuspjehe, jedinog zaslužnog  za svoje uspjehe!

Spomemuta brutalna simplifikacija ovog neo-prosvjetiteljstva, prisutna u navedenim porukama, profanisala je izvornu ideju do nivoa banalne stupidnosti. Ta stupidnost provocirana je u trenutku potpunog mentalnog pomračenja, protumačenog kao “eureka“ prosvjetljenje: Ako je čovjek kovač svoje sreće, onda je on i kovač svoje nesreće! Svog zdravlja i svoje bolesti! Svoje dugovječnosti i svoje prerane smrtnosti! Neka se zna. Ko je zdrav, po svojoj zasluzi je zdrav! Ko je bolestan, sam je kriv za svoju bolest!

Umjesto da bude heroj koji u svojoj splendid isolation prkosno gleda u oči slijepoj sudbini, kao što je zamišljao da će postati, čovjek koji je sve preuzeo na sebe, oduzeo je sebi sve – odsjekao je, kao makazama, sebe od svijeta iz kog je potekao. Nije shvatio da  će postati biće bez oslonca otkinuto od svemira,  otrgnuto od svoje organske povezanosti sa cjelinom svijeta. Prihvatiti zdravlje kao ličnu zaslugu a bolest smatrati  za ličnu krivicu! – to je zajednički cilj dijaboličnih poruka. Kad jednom to prihvati, čovjek će postati smoždena, nemoćna, beznadežna gomila oživljenog praha,  nemušto roblje prepušteno na milost i nemilost onih koji stoje iza ovih poruka.  Jedini način da čovjek sačuva svoju izvornu slobodu, jeste da sačuva svijest o svojoj primordijalnoj  neraskidivoj povezanosti sa svijetom.

Jer dok god čovjek uzrok svoje bolest  vidi u objektivim okolnostima realnog svijeta a ne kao svoju ličnu krivicu, on ostaje čovjek povezan sa svijetom i ljudima, uzda se u njihovu pomoć. I dok god svoje dobro zdravlje vidi kao dar od Boga ili od Prirode – Deus sive Natura, rekao  bi Spinoza –  a ne kao svoju ličnu zaslugu, čovjek ostaje povezan sa svijetom i ljudima,  zahvalan onome ko mu je zdravlje darovao – Bogu ili Prirodi, svejedno.

Iako neki leptiri žive samo jedan dan, a grenlandske ajkule i do 500 godina, u svakoj sekundi svog života i leptiri i ajkule žive onako kako od postanka svijeta živi sve što je rođeno: bez svoje krivice i bez svoje zasluge – slobodni!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo