Povežite se sa nama

OKO NAS

KRIVIČNE PRIJAVE ZBOG URUŠAVANJA MOSTA VELIKI IBARAC: Euro-asfalt opet u tužilaštvu

Objavljeno prije

na

Prije tri godine započeta istraga SDT gotovo je pala u zaborav. Sve do prošlogodišnje nesreće na zaobilaznici oko Rožaja. Iz SDT nijesu odgovorili u kojoj fazi je izviđaj o načinu na koji je sarajevski Euro-asfalt dobio u Crnoj Gori   poslove vrijedne 60 miliona eura

 

Urušavanje mosta Veliki Ibarac u izgradnji, na novoj zaobilaznici oko Rožaja, moglo bi dobiti pravosudni epilog, nakon što je Osnovno državno tužilaštvo u ovom gradu podnijelo krivične prijave protiv četiri firme koje su radile na izgradnji i sedam odgovornih lica, odnosno direktora i inženjera tih preduzeća.

„Krivična prijava podnijeta je protiv pravnih i odgovornih lica i neposrednog rukovodioca radova”, kaže se odgovoru koji je Monitor dobio iz ODT u Rožajama.

Prijave je, zapravo, podnijela rožajska kriminalistička policija po nalogu Osnovnog državnog tužilaštva, a osumnjičeni se terete za teška djela protiv opšte sigurnosti.

Monitoru je potvrđeno da su prijave podnijete protiv crnogorske podružnice sarajevske firme Euro-asfalt, njenog vlasnika i direktora Hameda Ramića (60) iz Sarajeva kao i glavnog i odgovornog inženjera Suada Julardžija iz Zagreba. Prijavom je obuhvaćena i podgorička firma Građevinski nadzor i laboratorijska ispitivanja, njen izvršni direktor Radomir Vuksanović (43) iz Podgorice i glavni i odgovorni inženjer Nebojša Pejović (35) iz Nikšića. Policija tereti i podizvođača – kompaniju Vektra – Integra iz Sarajeva, njenog direktora Jasmina Trampu (37) i rukovodioca radova Anesa Grahića (29) iz Sarajeva, kao i drugog podizvođača firmu AXA company iz Bijelog Polja i njenog direktora Ismaila Brnčevića (57) iz Novog Pazara.

Most nazvan Veliki Ibarac, čija je izgradnja bila pri kraju, dužine 160 metara, srušio se prije tri mjeseca, 24. decembra. Tom prilikom teške tjelesne povrede zadobila su trojica radnika. U trenutku rušenja, potvrđeno je iz Tužilaštva, na mostu su bila četvorica radnika, dok se peti nalazio kod pumpe za beton. „Prilikom izlivanja betona došlo je do popuštanja konstrukcije, odnosno skele i radnici koji su bili na mostu, njih dvojica – pali su zajedno sa konstrukcijom i povrijedili se. Radnika koji je bio na pumpi vjerovatno je udario jedan dio skela ili oplata. Četvrti radnik je nekako ostao na ivici dijela koji se rušio i nije povrijeđen”, saopšteno je iz ODT Rožaje nakon nesreće.

Oni su tada pojasnili da je, prema prvim nalazima istrage, most srušen nakon što je popustila konstrukcija takozvane teške skele. „Tom prilikom se urušio dio mosta između drugog i trećeg stuba na mostu”, kazali su iz tužilaštva. Prema njihovom objašnjenju, postupak izviđaja dugo je trajao zbog loših vremenskih uslova, odnosno velikog snijega koji je nakon nesreće pao i otežavao vještačenja stučnjaka saobraćajne, mašinske struke kao i zaštite na radu.

Iz Uprave za saobraćaj, koja je naslijedila bivšu Direkciju za saobraćaj kao investitora izgradnje obilaznice kod Rožaja, nijesu mogli da saopšte kada će biti nastavljeni radovi na mostu i koliko iznosi materijalna šteta zbog rušenja mosta. Nijesu nam odgovorili ni na pitanje da li radove mogu nastaviti sa istim izvođačem, koji je sada zvanično okrivljen, ili će angažovati druge izvođače.

Ranije su saopštili da od nesreće ne mogu prići gradilištu, jer je tužilaštvo izdalo nalog da se zabranjuju dalji radovi dok se ne utvrde tačni razlozi zbog kojih je došlo do urušavanja dijela mosta. Šteta na samom gradilištu može biti milionska, ali su iz Uprave za saobraćaj naveli da ona neće pasti na teret državnog budžeta. „Nastala šteta biće na teret izvođača, podizvođača i nadzora, a sve u zavisnosti od nalaza vještaka“, naveli su iz Uprave za saobraćaj.

Iz sarajevske centrale kompanije Euro-asfalt je saopšteno da nijesu primili nikakvu prijavu i da zato ne mogu komentarisati poteze ODT u Rožaju. Iz te kompanije nijesu željeli da komentarišu ni moguće uzroke nezgode.

Euro-asfalt je projekat izgradnje zaobilaznice oko Rožaja dobila 2017. godine.

„Direkcija za saobraćaj Crne Gore i kompanija Euro-asfalt potpisale su u Podgorici ugovor vrijedan oko 40 mil KM (19,7 mil EUR) o izgradnji druge faze obilaznice Rožaje – saobraćajnici dugoj 2,6 kilometara. Osim radova na trasi, gradiće se dva tunela dužina 1.193 i 693 metra, kao i dva mosta dužina 17,7 i 154,7 metara”, prenijeli su tada mediji u Bosni i Hercegovini, nakon što su Ugovor potpisali  Hamed Ramić, ispred Konzorcija izvođača, i Savo Parača ispred Direkcije za saobraćaj Crne Gore.

Tri godine kasnije Specijalno državno tužilaštvo Crne Gore otvorilo je izviđaj kojim bi bilo ispitano poslovanje firme Euro-asfalt u Crnoj Gori. Tužilaštvo želi, rečeno je tada, da na čistac izvede govorkanja o „iznenadnom prodoru” ove firme na naše tržište nakon početka mandata tadašnjeg ministra saobraćaja i visoko pozicioniranog funkcionera Bošnjačke stranke Osmana Nurkovića.

Naime, zaobilaznica oko Rožaja bila je drugi veliki posao Euro-asfalta u Crnoj Gori. Ta firma je krajem 2016. godine angažovana i za izgradnju dionice puta Lubnice – Jezerine na putnom pravcu Berane – Kolašin. Ugovorena vrijednost radova bila je 41 milion eura ali je aneksima ugovora, zbog nepredviđenih i naknadnih radova, vrijednost posla povećana na 56 miliona eura. Godinu kasnije dobili su i posao sanacije kosina na dionici pruge Lutovo – Bratonožići u vrijednosti od 4,8 miliona eura.

Mediji u Crnoj Gori prenosili su informacije da će, u sklopu započete istrage, SDT ispitati i eventualne veze vlasnika bosanske firme i tadašnjeg ministra pomorstva i saobraćaja u Vladi Crne Gore Osmana Nurkovića i jednog člana njegove porodice.

Advokat Euro-asfalta Nedim Ademović je, istovremeno, negirao poslovne i bilo kakve druge aranžmane Ramića sa Nurkovićem ili članovima njegove porodice. On je tvrdio da nema razloga da kompanija Euro-asfalt bude pod bilo kakvim istragama u Crnoj Gori.

I, zaista, istraga SDT gotovo pa da je pala u zaborav. Sve do prošlogodišnje nezgode na zaobilaznici oko Rožaja. Iz Specijalnog tužilaštva Monitoru nijesu  odgovorili na pitanja u kojoj fazi je izviđaj o višegodišnjem poslovanju Euro-asfalta u Crnoj Gori i načinu na koji je kompanija dobila poslove u vrijednosti od šezdeset miliona eura.

                                                                                                  Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo