Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKA OTAŠEVIĆ, GLUMICA: Igra bez granica

Objavljeno prije

na

Vidimo nove pohode, širimo vid, nekad skratimo put do cilja, nekad hitamo drugom cilju ili istom, ali umjetnost daje temelj duši, srž, daje vjeru

 

Predstava Đokonda u režiji i adaptaciji Dušanke Belade, premijerno je izvedena krajem februara u Crnogorskom narodnom pozorištu. U predstavi igraju: Zoran Vujović, Slavko Kalezić i Branka Otašević; glasovi iz off-a – Slobodan Marunović i Nebojša Šofranac, kao i djeca Hana Jovićević i Pavle Bogićević. Glumica Branka Otašević tumači tri lika – učiteljicu Matel, Marselu Antoneli i Sofiju Peruđu.

Diplomirala je glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju i ostvarila je značajne uloge u predstavama: Lasice, Krvave svadbe, Sveti i prokleti, Instant seksualno vaspitanje, Revizor, Urnebesna tragedija, Don Kihot, Ivanov… Za ulogu u filmu Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa nagrađena je na Filmskim susretima u Nišu. Članica je ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta.

MONITOR: Crnogorsko narodno pozorište je u ovim posebnim uslovima ostvarilo neposrednu vezu s publikom. Nedavno je održana premijera predstave ,,Đokonda” u režiji Dušanke Belade. Dugo su građani bili bez kulturnih manifestacija uživo, pozorišta, književnih večeri, koncerata, a opet je sve zatvoreno. Šta mislite kako to na njih utiče?

OTAŠEVIĆ: Pustoš i praznina, onaj kamen koji žulja, onaj vjetar što ne znamo odakle duva, ono gušenje kad slutimo nevolju, vapaj… A mislim da ljudi nisu svjesni šta je pustoš bez umjetnosti i da samo ona može današnjicu roditi iznova. Znamo li mi koliko jedna nota, jedna predstava, jedan koncert, jedna radionica, jedna dječija predstava, izložba – koliko utiče, koliko znači u odrastanju. Ko sam ja da bilo koga učim – sve je znano. A ako nismo živjeli, učili smo u školi. I kako je građanima? Hladno. Današnjica je uzela davno svaku milinu duše i milovala nas je ta umjetnost, te predstave, dale po neku suzu i osmijeh. Iako nismo bili svjesni, iako smo ,,pljuvali” iste, komentarisali reditelje, glumce, ansamble… Nemojte. Kakve god bile – naše su, neko je radio satima, danima, godina na njima i milovala su nas i kad su nas dosadom gušile. I kad su stvarale bunt i kad su jele srce… Hladno je bez njih.

MONITOR:  U predstavi ,,Đokonda” tumačite tri lika, a upravo sami tekst se bavi vezom čovjeka i umjetnosti, koja je čini mi se sad očiglednija nego ikad. Kažete nam o predstavi i likovima koje tumačite.

OTAŠEVIĆ: U prethodnom odgovoru sam  pričala o umjetnosti i samom odnosu sa čovjekom. Mislim da nas ona vraća i kad se izgubimo i kad smo zalutali i kad mislimo da smo umrli i kad najviše živimo – kroz knjigu, pjesmu, predstavu, uvijek dodajemo dalje i više. Vidimo nove pohode, širimo vid, nekad skratimo put do cilja, nekad hitamo drugom cilju ili istom, ali umjetnost daje temelj duši, daje srž, daje vjeru. Onda maštom i snagom, upornošću i čime god još samo letiš i živiš svoje dane, upisuješ svoj kalendar. Zamislite da nema umjetnosti? Kako bi nakazan taj kalendar bio. Nalik umrlici karikaturom nacrtanoj.

U predstavi tumačim učiteljicu Matel, Marselu Antoneli i Sofiju Peruđu. Divne dame koje su mi dale još par centimetara u opsegu moje glume, duši nove obrise, projekat koji nam je dao igru bez limita. Bila sam – od žene mojih godina do Marsele koja je oko šezdeset godina. Glumac voli transformacije, zahvaljujući širini i slobodi koju mi je dala vila od Dušanke i šminkerkama Vukici i Vesni, kostimu Gocinom, mogla sam skroz biti one. Radili smo predano i pošteno, ne skrivajući i svaku kritiku i predlog, davajući se.  Ali lako je tako raditi kad vam je reditelj Dušanka, koja je buduća zvijezda režije i jedna čarobnica kojoj sve uspijeva. Ova predstava zahtjeva igranja i igranja kako bi brzinu i sigurnost samih transformacija Slavko i ja savladali i uspjeli smo. Sofija Peruđa u jednom trenutku kaže: ,,Sine, kome je danas stalo do umjetnosti, kome?” Ima kome.

MONITOR:  Kako su se odvijale probe i koliko je bilo naporno i zahtjevno raditi predstavu s obzirom na preporuke, zabrane koje su i dalje na snazi, a opet s idejom o kulturološkoj ali i humanoj misiji teatra?

OTAŠEVIĆ: Kako je sama forma drugačija, uspjeli smo jer smo ponaosob radili sa Dušankom i cijelim timom. I sve smo postigli, jer je energija i mirnoća koju uliva rediteljka jedan štit od svega, ali i snaga i podstrek. Tada daješ i još dalje i više. Mislim da smo napravili jednu predstavu koja je drugačija, koja je već izazvala razne polemike – dosadno ili ne? Kakva je to kategorija. Ja kažem – makar dođite da saznate šta je Đokonda sve izazvala kod ljudi.

MONITOR:  Prije pandemije igrali ste u predstavama u Crnoj Gori koje su režirali poznati reditelji – Žoldak, Torbica, Urban. Po čemu pamtite saradnju sa njima? 

OTAŠEVIĆ: Ovi ljudi su, svaki od njih, ostavili pečate sa jasnim obilježjima u duši, svaki ponaosob. Gromade ljudske i svog posla. Skroz različiti. Igor Vuk Torbica, pomenem ga svakog dana, dao mi je slobodu i vjeru da ja mogu, onaj koji ton povisio nije. Ko ga je poznavao, znao je koliko je u sebi čuda krio taj čovjek, ta ljudina. Njegove granice uma i duše su za sijaset knjiga, a njegove riječi za korake unaprijed, za podstrek. Kad prekori dao ti je žig, a kad pohvali podjednako. Svi smo bili isti. Svima se isto posvetio. Sva trojica su me vukla na put da vjerujem u sebe, jer glumci obično imaju jako samopouzdanje, a ja se stalno povlačim i odustajem od sebe. Torbica je prvi otklonio te mrlje. Kasnije kroz rad sa druge dvije gromade, mislim da sam sebe i kao Branku, a naravno tako i kao glumicu, jako promijenila. Sjećam se, radila sam kao voditeljka i već mislila da odustajem od glume, kad su me pozvali da sam izabrana od strane Igora Vuka Torbice. Sami dani i saradnja s kolegama iz Novog Sada bili su kao san. Andraš Urban – ljudina prije svega. To je bio skroz drugačiji način rada i pristupa. Stvaranje predstave sa njim je posebnost. On se bavi nama na poseban način, do detalja naše duše. Urban mi je dao tolika krila, da sam kroz rad sa njim uspjela u sebi samoj da otkačim jedno breme i da se izborim za sebe. Žoldak – svi će reći sadista i čudak. Ako je ko isplakao svoje u radu sa njim, ja sam, ali sam postala Branka koja mu se stalno smijala i koja je uspjela pomjeriti sebe. To je jedna paleta ludosti  kako radi, koliko predano, vojnički dok ne crkneš. Šezdeset i sedam dana po petnaest, šesnaest sati. Svi prisutni, disciplina i sve nalik torturi, ali kojoj? Onoj koja daje produkte nalik filmu na sceni. Svaki pokret je režija, svaki udah je znao. Isto tako smo mogli dati svoj doprinos i zajedno stvarati iako nije tako izgledalo. On je nalik duhu iz nas uzeo nade najbolje i radio za nas. Najveća je čast i radost bila što sam odabrana na kastinzima i to mi je dalo neki osjećaj udobnosti u svom stvaralaštvu. Voljela bih snimati, a  i raditi sa Borisom Liješevićem jer sam čula da je i on poseban i duša njegovih predstava je isto posebna.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo