Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKA OTAŠEVIĆ, GLUMICA: Igra bez granica

Objavljeno prije

na

Vidimo nove pohode, širimo vid, nekad skratimo put do cilja, nekad hitamo drugom cilju ili istom, ali umjetnost daje temelj duši, srž, daje vjeru

 

Predstava Đokonda u režiji i adaptaciji Dušanke Belade, premijerno je izvedena krajem februara u Crnogorskom narodnom pozorištu. U predstavi igraju: Zoran Vujović, Slavko Kalezić i Branka Otašević; glasovi iz off-a – Slobodan Marunović i Nebojša Šofranac, kao i djeca Hana Jovićević i Pavle Bogićević. Glumica Branka Otašević tumači tri lika – učiteljicu Matel, Marselu Antoneli i Sofiju Peruđu.

Diplomirala je glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju i ostvarila je značajne uloge u predstavama: Lasice, Krvave svadbe, Sveti i prokleti, Instant seksualno vaspitanje, Revizor, Urnebesna tragedija, Don Kihot, Ivanov… Za ulogu u filmu Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa nagrađena je na Filmskim susretima u Nišu. Članica je ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta.

MONITOR: Crnogorsko narodno pozorište je u ovim posebnim uslovima ostvarilo neposrednu vezu s publikom. Nedavno je održana premijera predstave ,,Đokonda” u režiji Dušanke Belade. Dugo su građani bili bez kulturnih manifestacija uživo, pozorišta, književnih večeri, koncerata, a opet je sve zatvoreno. Šta mislite kako to na njih utiče?

OTAŠEVIĆ: Pustoš i praznina, onaj kamen koji žulja, onaj vjetar što ne znamo odakle duva, ono gušenje kad slutimo nevolju, vapaj… A mislim da ljudi nisu svjesni šta je pustoš bez umjetnosti i da samo ona može današnjicu roditi iznova. Znamo li mi koliko jedna nota, jedna predstava, jedan koncert, jedna radionica, jedna dječija predstava, izložba – koliko utiče, koliko znači u odrastanju. Ko sam ja da bilo koga učim – sve je znano. A ako nismo živjeli, učili smo u školi. I kako je građanima? Hladno. Današnjica je uzela davno svaku milinu duše i milovala nas je ta umjetnost, te predstave, dale po neku suzu i osmijeh. Iako nismo bili svjesni, iako smo ,,pljuvali” iste, komentarisali reditelje, glumce, ansamble… Nemojte. Kakve god bile – naše su, neko je radio satima, danima, godina na njima i milovala su nas i kad su nas dosadom gušile. I kad su stvarale bunt i kad su jele srce… Hladno je bez njih.

MONITOR:  U predstavi ,,Đokonda” tumačite tri lika, a upravo sami tekst se bavi vezom čovjeka i umjetnosti, koja je čini mi se sad očiglednija nego ikad. Kažete nam o predstavi i likovima koje tumačite.

OTAŠEVIĆ: U prethodnom odgovoru sam  pričala o umjetnosti i samom odnosu sa čovjekom. Mislim da nas ona vraća i kad se izgubimo i kad smo zalutali i kad mislimo da smo umrli i kad najviše živimo – kroz knjigu, pjesmu, predstavu, uvijek dodajemo dalje i više. Vidimo nove pohode, širimo vid, nekad skratimo put do cilja, nekad hitamo drugom cilju ili istom, ali umjetnost daje temelj duši, daje srž, daje vjeru. Onda maštom i snagom, upornošću i čime god još samo letiš i živiš svoje dane, upisuješ svoj kalendar. Zamislite da nema umjetnosti? Kako bi nakazan taj kalendar bio. Nalik umrlici karikaturom nacrtanoj.

U predstavi tumačim učiteljicu Matel, Marselu Antoneli i Sofiju Peruđu. Divne dame koje su mi dale još par centimetara u opsegu moje glume, duši nove obrise, projekat koji nam je dao igru bez limita. Bila sam – od žene mojih godina do Marsele koja je oko šezdeset godina. Glumac voli transformacije, zahvaljujući širini i slobodi koju mi je dala vila od Dušanke i šminkerkama Vukici i Vesni, kostimu Gocinom, mogla sam skroz biti one. Radili smo predano i pošteno, ne skrivajući i svaku kritiku i predlog, davajući se.  Ali lako je tako raditi kad vam je reditelj Dušanka, koja je buduća zvijezda režije i jedna čarobnica kojoj sve uspijeva. Ova predstava zahtjeva igranja i igranja kako bi brzinu i sigurnost samih transformacija Slavko i ja savladali i uspjeli smo. Sofija Peruđa u jednom trenutku kaže: ,,Sine, kome je danas stalo do umjetnosti, kome?” Ima kome.

MONITOR:  Kako su se odvijale probe i koliko je bilo naporno i zahtjevno raditi predstavu s obzirom na preporuke, zabrane koje su i dalje na snazi, a opet s idejom o kulturološkoj ali i humanoj misiji teatra?

OTAŠEVIĆ: Kako je sama forma drugačija, uspjeli smo jer smo ponaosob radili sa Dušankom i cijelim timom. I sve smo postigli, jer je energija i mirnoća koju uliva rediteljka jedan štit od svega, ali i snaga i podstrek. Tada daješ i još dalje i više. Mislim da smo napravili jednu predstavu koja je drugačija, koja je već izazvala razne polemike – dosadno ili ne? Kakva je to kategorija. Ja kažem – makar dođite da saznate šta je Đokonda sve izazvala kod ljudi.

MONITOR:  Prije pandemije igrali ste u predstavama u Crnoj Gori koje su režirali poznati reditelji – Žoldak, Torbica, Urban. Po čemu pamtite saradnju sa njima? 

OTAŠEVIĆ: Ovi ljudi su, svaki od njih, ostavili pečate sa jasnim obilježjima u duši, svaki ponaosob. Gromade ljudske i svog posla. Skroz različiti. Igor Vuk Torbica, pomenem ga svakog dana, dao mi je slobodu i vjeru da ja mogu, onaj koji ton povisio nije. Ko ga je poznavao, znao je koliko je u sebi čuda krio taj čovjek, ta ljudina. Njegove granice uma i duše su za sijaset knjiga, a njegove riječi za korake unaprijed, za podstrek. Kad prekori dao ti je žig, a kad pohvali podjednako. Svi smo bili isti. Svima se isto posvetio. Sva trojica su me vukla na put da vjerujem u sebe, jer glumci obično imaju jako samopouzdanje, a ja se stalno povlačim i odustajem od sebe. Torbica je prvi otklonio te mrlje. Kasnije kroz rad sa druge dvije gromade, mislim da sam sebe i kao Branku, a naravno tako i kao glumicu, jako promijenila. Sjećam se, radila sam kao voditeljka i već mislila da odustajem od glume, kad su me pozvali da sam izabrana od strane Igora Vuka Torbice. Sami dani i saradnja s kolegama iz Novog Sada bili su kao san. Andraš Urban – ljudina prije svega. To je bio skroz drugačiji način rada i pristupa. Stvaranje predstave sa njim je posebnost. On se bavi nama na poseban način, do detalja naše duše. Urban mi je dao tolika krila, da sam kroz rad sa njim uspjela u sebi samoj da otkačim jedno breme i da se izborim za sebe. Žoldak – svi će reći sadista i čudak. Ako je ko isplakao svoje u radu sa njim, ja sam, ali sam postala Branka koja mu se stalno smijala i koja je uspjela pomjeriti sebe. To je jedna paleta ludosti  kako radi, koliko predano, vojnički dok ne crkneš. Šezdeset i sedam dana po petnaest, šesnaest sati. Svi prisutni, disciplina i sve nalik torturi, ali kojoj? Onoj koja daje produkte nalik filmu na sceni. Svaki pokret je režija, svaki udah je znao. Isto tako smo mogli dati svoj doprinos i zajedno stvarati iako nije tako izgledalo. On je nalik duhu iz nas uzeo nade najbolje i radio za nas. Najveća je čast i radost bila što sam odabrana na kastinzima i to mi je dalo neki osjećaj udobnosti u svom stvaralaštvu. Voljela bih snimati, a  i raditi sa Borisom Liješevićem jer sam čula da je i on poseban i duša njegovih predstava je isto posebna.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Kuća nam vonja na mnogo šta što ne valja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovdašnja srpska politička desnica, osnažena episkopima Srpske pravoslavne crkve koji tu duhovnu zajednicu prizemljuju na četnički nivo, nastoji da obesmisli, kriminalizuje i ogadi mladim naraštajima period snažne emancipacije Crne Gore u okviru jugoslovenske federacije, predvođene komunistima

 

 

 

MONITOR: Oči svjetske javnosti uprte su u Bliski Istok.  Trenutno se govori o primirju. Kako vidite podršku SAD nasilju Izraela, i kuda sve to može odvesti svijet?

VUKOVIĆ: Oči svjetske javnosti su odavno uprte u Bliski Istok i genocid koji se dešava u Gazi, s tim što jedan dio javnosti taj genocid otvoreno ili prećutno podržava, drugi pred njim zatvara oči, a onaj treći, sigurno najbrojniji, nemoćan je da išta učini kako bi ga spriječio a zločince priveo pravdi.

Ovo što se dešavalo minulih dana, agresija Izraela i SAD na Iran, s izgovorom da to čine kako bi ovu državu lišili sposobnosti da se domogne nuklearnog oružja i njime, navodno, uništi Izrael, dio je iste tragične priče o ovom regionu, priče koja pokazuje destruktivnu prirodu ove civilizacije, kojoj osnovni ton daje američka imperija i njena evropska posluga, u koju treba ubrojiti i našu malu državu.

Bliski Istok je region u kome je nestabilnost dugotrajna datost. Postojanje militarnog i agresivnog Izraela iza kojeg stoji destruktivna imperijalna američka moć  tu datost čini posebno izazovnom i nepredvidivom. U ovom regionu snažno pulsira svo zlo ove destruktivne civilizacije, u čijem epicentru je Izrael, i zato vatra koja ovdje sada bukti može lako  da se prevori u armagedonski svesažižući plamen. Jevrejski i bjelosvjetski cionisti su mislili da spasavaju „izabrani narod“ otimajući drugima prostor za njegovu državu, a u stvari su ga prinijeli na žrtvenik da bi služio prvenstveno američkom imperijalizmu. Agresivni Izrael daje legitimitet obnovi antisemitizma i dugoročno lišava Jevreje empatije koju su s pravom zadobili kao prva žrtva evropskih nacifašističkih vizija svijeta.

MONITOR: Kod kuće miriše na devedesete. Kako komentarišete istorijski revizionizam koji je na djelu, odnosno veličanje četničkog pokreta od strane SPC, uz ćutanje vlasti?

VUKOVIĆ: Kuća nam, na žalost, vonja na mnogo šta što ne valja, a devedesete se nekako simbolično pojavljuju kao doba početka ubrzanog propadanja ekonomskog, duhovnog i moralnog koje još uvijek traje.

Ovdašnja srpska politička desnica, osnažena episkopima Srpske pravoslavne crkve koji tu duhovnu zajednicu prizemljuju na četnički nivo, nastoji da obesmisli, kriminalizuje i ogadi mladim naraštajima period snažne emancipacije Crne Gore u okviru jugoslovenske federacije, predvođene komunistima. Njih ne zadovoljava to da opoje grobove i mjesta pogibija dragih im kolaboracionista, nego hoće da ih vaskrsnu kao antifašističke heroje, dostojne divljenja i uspomeničavanja, kako je to, na žalost, već učinjeno u Srbiji.

U jednom momentu je i crnogorska nacionalna desnica, kontrirajući ovoj srpskoj, počela da koketira sa likom i djelom kolaboracioniste Krsta Zrnova. Pokušajte da zamislite Crnu Goru koju predvode vojvoda Pavle Đurišić i Krsto Zrnov. Imajte, pritom, u vidu da treba neđe ugraditi nekog Pircija Birolija! Možda bi to mogao biti neko iz militarizovane EU koja je na pomolu.

Zar je logično da vlast čiju kičmu čini upravo srpska politička desnica učini bilo šta smisleno po pitanju karikaturalnih, ali i opasnih revizionističkih ogleda? Ideološki sadržaj aktuelne vlasti je bućkuriš koji ne remeti interesnu spregu djelova lokalne pljačkaške tranzicione buržoazije, njihovih regionalnih i drugih mecena. Od bućkuriša ne možete ništa valjano očekivati.

MONITOR: I Evropski parlament je u Izvještaju o Crnoj Gori  upozorio  na opasnosti političkog revizionizma  i osudio veličanje ratnih zločinaca. Vlasti se istovremeno zaklinju u Evropu.  Koliko smo zaista evropski?

VUKOVIĆ: Evropske adrese postaju sve irelevantnije po mnogim pitanjima, na žalost. Nijesam siguran da ne bi aktuelnom njemačkom kancelaru, recimo, makar potajno prijala rehabilitacija četničkog vojvode koji je, kao pouzdan saborac, od Firera dobio čelični krst.

Naravno, dobro je kad nam i iz Brisela dojave nešto po ovom pitanju, kako se ovdašnji revizonisti ne bi osjećali baš opušteno jer, ipak, otuda dolaze i neki tako potrebni novci.

MONITOR: Koliko je Evropa  evropska?

VUKOVIĆ: Da. Je li Evropa ono što mišljasmo da jeste? Jednom sam negdje javno rekao da je dobro imati EU kao trenera koji nas primorava da budemo bolji, ali mi se sve češće nameće pitanje: Koliko je za naše dobro to da budemo bolji po mjerilima EU.

Naša politička klasa, poziciona i opoziciona, cijelo vrijeme idealizuje i mitologizuje EU i tzv. „evropske vrijednosti“, i to čini u maniru vazala, a ne nekoga ko kritički procjenjuje iz crnogorske perspektive ono što nudi EU kao vrijednost.

Jednom sam poznanika iz srca stare Crne Gore pitao: „Je li u tradicionalnoj Crnoj Gori plemenski kapetan mogao biti fukara?“ Njegov odgovor je bio odrečan. „A može li u ovoj proevropskoj, višestranačkoj Crnoj Gori predsjednik opštine biti fukara?“ bilo je moje sljedeće pitanje. „Najveća“, kliknuo je moj poznanik, i dao mi priliku da poentiram ironičnim pitanjem o tome šta nam je onda donijela višestranačka demokratija. Da li nam euroatlanski put obezbjeđuje da izbjegnemo fukare na čelnim pozicijama u društvu i državi, pitanje je sad. Sudeći po likovima na EU političkoj sceni, odgovor nije afirmativan.

Kad je o aktuelnom evropejstvu riječ, preporučujem  da se čuje ono što je nedavno u Evropskom parlamentu rekao moj omiljeni Grk, Janis Varufakis: „EU je danas kompletno razvijen ratni projekat koji će nas odvesti u trajni rat ili nas dodatno finansijski oslabiti – a najverovatnije i jedno i drugo. Kao što ću pokazati, vojni kejnzijanizam će Evropu učiniti manje bezbjednom, povećati nejednakosti u njoj i dodatno je oslabiti…“.

Koga bude zanimalo, lasno će naći cijeli ovaj otrežnjujući i upozoravajući govor na mreži.

MONITOR: Dobili smo još jedno mišljenje spolja. No nakon stava Venecijanske komisije na temu Ustavnog suda, vlast i opozicija i dalje imaju svoje nepromijenjene pozicije po tom pitanju.  Kako bi ocijenili političku scenu danas?

VUKOVIĆ: Kao scenu na kojoj se odvija jedan farsični igrokaz koji otkriva da je sudbina ove države i svih nas u njoj u rukama ljudi koji se upravljaju prema tuđim vizijama, tuđim agendama, tuđim interesima u koje ugrađuju svoje vlastite, dok se na javni interes i dobro svih nas ostalih pozivaju tek u fusnotama.

Možda sam prestar i oštećen onim LIBERTE, EGALITE, FRATERNITE i samoupravnim socijalizmom pa ne mogu da prozrem u vizije lokalnih neoliberala, ali me stvarnost i ono što se nagovještava kao skora budućnost uvjeravaju da sam u pravu. Postoje, naravno, zametci nekih poželjnijih, kvalitetnijih političkih strujanja, ali su ona za sada „sirjak tužni“. Čini mi se da bi tek kvalitetnija politička strujanja u evropskom i užem okruženju mogla i ovdje indukovati neku novu energiju.

MONITOR: Istovremeno se nemilice troši. Jahte, prezentacije, plate..

VUKOVIĆ: Zapalo ih je. Sad ili nikad je deviza skorojevića, a naša tranziciona buržoazija i njena politička i intelektualna posluga su skorojevići nulte generacije.

MONITOR: Premijer kaže da se u Crnoj Gori nikad nije živjelo bolje, a Prostorni plan koji čeka usvajanje da ćemo do 2040. dostići prosjek Evropske Unije. Jeste li optimista?

VUKOVIĆ: Ako je tačno to što govori premijer, onda je čudno zašto iz ove zemlje odlazi kreativna i sposobna mladost. Ako je tačno to što govori, dobro bi bilo da nam objasni ko je i kako stvorio tu novu vrijednost iz koje je proizašao život bolji nego ikad.

Prema onome šta se planira učiniti s prostorom, možda će zaista u Crnoj Gori 2040. godine biti dosegnut EU prosjek, ali to bi se moglo desiti tako što će Crnu Goru naseliti prosječno i nadprosječno imućni Evropljani, željni ostataka divlje ljepote i mediteranske topline.

Evo pokušavam da na skoriju budućnost gledam iz optimističke perspektive.

MONITOR: Ovu i prethodnu sedmicu obilježile su i vijesti iz javnih servisa. Uz izvještaj  DRI koji je dao negativnu ocjenu za poslovanje Gradske TV, problematizovani su i pojedini otkazi u tom lokalnom javnom servisu, ali i na RTCG. Kako to komentarišete?

VUKOVIĆ:  Glavni menadžeri nacionalnog i lokalnog podgoričkog javnog emitera su slika i prilika aktuelne vlasti na svim nivoima. Obojica su izabrana nezakonito i obojica javne medije doživljavaju kao nešto preko čega se može trenirati udvorništvo vlasti zarad lične promocije i dobiti. Nezakonitost u djelovanju je logičan nastavak prvog grijeha – kršenja zakona pri izboru ovih ljudi.

MONITOR: Kako vidite situaciju na medijskoj sceni generalno?    

VUKOVIĆ: Vidim kvantitet koji samo ponekad i ponegdje prerasta u kvalitet. Glavni problem je što nemamo istinski nezavisnih medija koji su uticajni i koji bi bili reperi. Da je sreće, to bi trebala da budu nacionalni javni emiteri Radio i Televizija Crne Gore, ali i lokalni. No, sreća nas razminjuje baš kod ovih medija.

Žalosti me posebno činjenica da u novinarskoj profesiji nije izgrađen snažan front odbijanja služenju partikularnim interesima i kršenja profesionalnih standarda i etike. Kako to tek obeshrabrujuće i demotivišuće djeluje na mlade ljude koji se školuju da budu novinari/novinarke ili su na početku karijere.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

KSENIJA MEDENICA, PROGRAMSKA DIREKTORICA CENTRA ZA ZAŠTITU I PROUČAVANJE PTICA (CZIP): Izmjene bez argumentacije i mimo zakonskih procedura

Objavljeno prije

na

Objavio:

Primjedbe na Prostorni plan  su ozbiljne i odnose se na niz odluka koje imaju dugoročne posljedice po životnu sredinu i održivi razvoj države. Najveće zabrinutosti izaziva činjenica da je Buljarica, jedno od najvažnijih preostalih prirodnih priobalnih područja, bez pravnog osnova prenamijenjena u građevinsku zonu,i to bez da je javnost imala priliku da se izjasni o toj izmjeni

 

MONITOR: Zašto je ponavljanje javne rasprave za Prostorni plan neophodno?

MEDENICA: Ponavljanje javne rasprave je neophodno jer je finalna verzija Prostornog plana Crne Gore, koju je Vlada usvojila 12. juna 2025. godine, bitno izmijenjena u odnosu na nacrt koji je bio predmet javne rasprave od januara do aprila 2024. godine. Zakon o uređenju prostora, konkretno član 44, izričito propisuje obavezu ponovne javne rasprave ukoliko se planski dokument u finalnoj formi razlikuje od onoga koji je prethodno predstavljen građanima. U ovom slučaju, Savjet za reviziju je dao mišljenje na nacrt koji ne uključuje ključne projekte i prenamjene koje se nalaze u konačnoj verziji, poput urbanizacije Buljarice i uključivanja megalomanskog projekta Velje brdo. Budući da javnost nije imala priliku da komentariše ove izmjene, niti su one bile predmet revizije ili transparentne analize, zakonski uslovi za ponovnu javnu raspravu su nedvosmisleno ispunjeni. Njeno izostavljanje dovodi u pitanje legitimitet cijelog procesa donošenja ovog strateški važnog dokumenta.

MONITOR: Koji su sve zakoni i na koji način prekršeni utvrđivanjem Prostornog plana na ovaj način?

MEDENICA: Postupak usvajanja Prostornog plana Crne Gore obilježen je višestrukim kršenjem zakona koji regulišu prostorno planiranje, zaštitu životne sredine i transparentnost procesa. Zakon o uređenju prostora je prekršen jer je izostala ponovna javna rasprava, iako su izmjene u konačnoj verziji Plana bile suštinske i obuhvatile projekte koji uopšte nijesu bili predmet prethodne javne konsultacije. Nadalje, Zakon o strateškoj procjeni uticaja na životnu sredinu je zanemaren jer Agencija za zaštitu životne sredine nije na vrijeme izdala saglasnost na procjenu uticaja, niti su njene preporuke bile integrisane u Plan. Umjesto da odbije saglasnost, Agencija je odlučila da je izda dan prije ključne sjednice skupštinskog odbora, bez obrazloženja zašto nijesu insistirali na tome da preporuke date u Strateškoj procjeni uticaja nijesu uvažene. Konačno, narušeni su i osnovni principi Zakona o slobodnom pristupu informacijama, jer dokumenta od javnog značaja, uključujući ranije verzije izvještaja sa javne rasprave i Strateške procjene, nijesu bila dostupna zainteresovanoj javnosti.

MONITOR: Da li je Agencija za zaštitu životne sredine mogla da uradi više u procesu donošenja plana?

MEDENICA: Agencija za zaštitu životne sredine je imala zakonsku i institucionalnu obavezu da zaštiti javni interes i spriječi usvajanje dokumenta koji nije prošao valjanu ekološku evaluaciju. Umjesto toga, odlučila je da izda saglasnost na Stratešku procjenu uticaja, svjesni da njene preporuke uopšte ne mogu biti implementirane u finalni dokument, jer je on svega dva dana nakon toga na dnevnom redu Skupštine. Ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da je ta saglasnost izdata u posljednjem trenutku, dan prije sjednice skupštinskog odbora, čime se jasno vidjelo da je riječ o političkoj, a ne stručnoj odluci. Agencija je mogla i morala da iskoristi svoje zakonsko pravo da odbije saglasnost, jer planski dokument nije sadržao ključne preporuke iz evaluacije. Takvim postupanjem Agencija je preuzela ulogu saučesnika u netransparentnom procesu i propustila da zaštiti osnovne ekološke i pravne standarde u donošenju najvažnijeg strateškog dokumenta u oblasti prostornog planiranja.

MONITOR: Koje su ključne primjedbe na Plan – ostavljena je mogućnost gradnje u Buljarici, Komarnica je planirana za potapanje?

MEDENICA: Primjedbe na Prostorni plan Crne Gore su ozbiljne i odnose se na niz odluka koje imaju dugoročne posljedice po životnu sredinu i održivi razvoj države. Najveće zabrinutosti izaziva činjenica da je Buljarica, jedno od najvažnijih preostalih prirodnih priobalnih područja u Crnoj Gori, bez pravnog osnova prenamijenjena u građevinsku zonu, i to bez da je javnost imala priliku da se izjasni o toj izmjeni. Takva odluka predstavlja direktno kršenje principa zaštite prostora koji je predviđen za očuvanje unutar buduće Natura 2000 mreže. Pored toga, u planu se i dalje nalazi projekat potapanja Komarnice zbog izgradnje hidroelektrane, što bi dovelo do nestanka jednog od posljednjih netaknutih riječnih kanjona u regionu. Slično se desilo i sa projektom Velje brdo, koji predviđa naselje za desetine hiljada stanovnika, iako nije bio ni pomenut u nacrtu koji je prošao javnu raspravu. Sve ove izmjene unesene su bez potrebne argumentacije i mimo zakonskih procedura, čime se javni interes potpuno zanemario.

MONITOR: Koliko su opravdane sumnje da se izlazi u susret željama investitora Alabara u pogledu Buljarice?

MEDENICA: Sumnje da se Prostorni plan prilagođava interesima investitora, konkretno Mohameda Alabara, itekako su opravdane. Buljarica, koja do sada nije bila planirana kao građevinska zona, sada je bez obrazloženja i javnog uvida označena kao „građevinsko područje naselja – gradske površine“. Ova odluka otvara vrata za urbanizaciju jednog od najvrijednijih ekosistema na crnogorskoj obali. Uzimajući u obzir ranije poznato interesovanje pomenutog investitora za ovu lokaciju, kao i netransparentan način na koji je do te promjene došlo, postaje jasno da su odluke u Planu vođene privatnim interesima, a ne prostornim strategijama i principima očuvanja prostora. Odsustvo bilo kakve javne debate o ovom pitanju dodatno pojačava osnovanost sumnji i produbljuje nepovjerenje u institucije koje bi trebalo da budu garant zaštite javnog dobra.

MONITOR: Koliko je Plan izmijenjen na teritoriji Podgorice, šta je sve planirano sem uvrštavanja u plan Veljeg brda?

MEDENICA: Na teritoriji Podgorice došlo je do značajnih izmjena u odnosu na nacrtni Plan. Najdrastičnija i najproblematičnija je svakako uvrštavanje urbanističkog projekta Velje brdo, koji predviđa stambeno naselje za čak 40.000 stanovnika. Ovaj projekat nije bio dio javne rasprave, niti je bio predmet stručne analize i komentara zainteresovane javnosti. Uz to, postoje indicije da su i druge zone, poput Ćemovskog polja, koje su ranije bile prepoznate kao prirodne ili zaštićene površine, u međuvremenu prenamijenjene u građevinske zone. Ovakve izmjene se ne odnose samo na fizičku transformaciju prostora, već i na promjenu koncepta razvoja grada, koji se sada vodi logikom masovne urbanizacije, a ne održivosti i planiranja u skladu sa kapacitetima i potrebama lokalnih zajednica i zaštite prirode.

MONITOR: Da li očekujete da će poslanici i institucije razmotriti apele javnosti i nevladinog sektora?

MEDENICA: S obzirom na dosadašnji tok procesa i odnos institucija prema primjedbama stručne i građanske javnosti, ne postoje velike nade da će apele nevladinog sektora poslanici i institucije ozbiljno razmotriti. Dokument nije bio dostupan javnosti ni nakon usvajanja, sjednice odbora su vođene ubrzano i bez temeljne analize, a mišljenja eksperata i organizacija civilnog društva su ignorisana. Međutim, ostaje moralna i zakonska obaveza poslanika da preispitaju ovakav način donošenja strateškog dokumenta. Ignorisanje apela javnosti značiće i preuzimanje odgovornosti za potencijalne posljedice koje će ovaj Plan imati na životnu sredinu, pravni poredak i društveni razvoj Crne Gore. Ukoliko se odluka ne preispita, postoji rizik da će ona postati simbol institucionalne neodgovornosti i pravne nesigurnosti koja može imati dugotrajne negativne posljedice po državu.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MAJA SEVER, PREDSJEDNICA EVROPSKE FEDERACIJE NOVINARA (EFJ), BRISEL: Ubijanje novinara je napad na samo srce slobodnog društva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ursula fon der Leyen je, u sklopu evropskog pristupnog procesa, dužna osigurati da države‑kandidatkinje poštuju temeljna načela EU – koja uključuju slobodu medija. Dosadašnja praksa pokazuje da Brisel  često ne reaguje  dovoljno jasno i odlučno, pogotovo kada je u pitanju Aleksandar Vučić

 

 

MONITOR: Reagovali ste na smjene u United group koja je preko UM vlasnik više medija u regionu. Istakli ste da bi eventualne posljedice po uređivačku politiku bile pogubne, posebno u Srbiji.

SEVER: Iako Crna Gora trenutno nije pogođena situacijom kao Srbija, promjena uređivačkog kursa u kompaniji koja kontrolira više relevantnih medija, svakako bi imala negativan utjecaj na kvalitet informacija i pluralizam. U trenutnom ambijentu – gdje javni servisi djeluju pod političkim utjecajem i mnogi privatni mediji imaju jasne političke agende – nezavisno i profesionalno novinarstvo mora se njegovati kao vrijednost i ideal kojem težimo. Ovaj slučaj jasno pokazuje koliko je novinarstvo na našim prostorima ranjivo i kako vlasnička volja – bilo da prevagne profit ili lojalnost političkim partnerima – često diktira sadržaj. Želim naglasiti svoju zabrinutost i solidarnost s kolegama u Srbiji koji trpe prijetnje i pritiske zbog takvih odlukа vlasnika, a nedostatak odgovornosti prema slobodi medija dodatno pogoršava situaciju.

MONITOR: Na još jednu godišnjicu od ubistva glavnog urednika Dana, Duška Jovanovića, Vlada Crne Gore je ponudila milion eura za vjerodostojna saznanja o neposrednim izvršiocima i organizatorima njegovog ubistva. Poslije oslobađajuće presude za ubistvo Slavka Ćuruvije, kako gledate na institucionalne kapacitete i interese Crne Gore i drugih država regiona u deklarativnim namjerama da se otkriju ubice novinara i novinarki?

SEVER: Ubojstvo Duška Jovanovića iz maja 2004. i dalje je jedno od najstarijih neriješenih ubistava novinara u Europi. Institucionalni odgovor Crne Gore-poput ponude nagrade od milijun eura i nova aktivnost Anketnog odbora u Skupštini, predstavljaju pozitivan pomak – ali ostaje pitanje hoće li to sve ostati samo deklarativno i služiti za skupljanje jeftinih političkih poena. Nadamo se da će to dovesti do konkretnih rezultata i identifikacije nalogodavaca i izvršilaca. Formiranje Anketnog odbora daje još jedan kanal kroz koji se može doći do novih informacija i napretka.

MONITOR: Iz slučaja kadrovskih promjena u UG, moguće je izvesti i zaključak-kao što je to pretpostavljeno u javnom obraćanju urednika medija iz UM, da se radi o političkom pritisku “od strane vlada i interesnih grupa”. Kako će se u tome “snaći” predsjednica EK Ursula fon der Lajen, ali i druge brojne međunarodne medijske i druge organizacije-a posebno EFJ?

SEVER: EFJ će redovno pružati podršku novinarima/novinarkama “na terenu”, usmjerenu na profesionalce, novinare, snimatelje, ljude koji svakodnevno rade program, dok promjene vlasničkih struktura i njihovi međusobni odnosi nisu u našem fokusu. Naravno, upravo ovaj slučaj pokazuje da postoji bojazan da će se odraziti na ljude koji rade program, ali to je upravo odgovornost i bivših i sadašnjih vlasnika. U redakciji N1 Hrvatska promjene su se dogodile prije ove smjene na visokoj razini, otpušteno je 26 ljudi, i posljedice na program su itekako vidljive-ne samo na program N1 nego i na cijelo medijsko okruženje u Hrvatskoj.
Ursula fon der Leyen je, u sklopu europskog pristupnog procesa, dužna osigurati da države‑kandidatkinje poštuju temeljna načela EU – koja uključuju slobodu medija. No dosadašnja praksa pokazuje da Bruxelles često ne reagira dovoljno jasno i odlučno, pogotovo kada je u pitanju Aleksandar Vučić.

MONITOR: U martu je Tramp izdao uredbu da se zatvori agencija (USAGM) u okviru koje su poslovali i Glas Amerike i Radio Slobodna Evropa. Dvojica saveznih sudija su tu uredbu stavili van snage. Uredništvo Vašington posta se borilo da zadrži uređivačke principe posle preuzimanja vlasništva od strane Dzefa Bezosa, Trampovog podržavaoca. Kako zaštititi slobodu informisanja od politički ambicioznog krupnog kapitala?

SEVER: Pritisak Trumpove uredbe na USAGM i slučaj Washington Posta pod Bezosom pokazuju da su demokracije i kapitalno okruženje često prijetnja neovisnosti novinarstva. Sloboda informiranja je stup društva, i uništenje kritičkog, profesionalnog novinarstva znači uništenje demokracije.
Jedini spas leži u snažnoj društvenoj odluci – pronalasku sustava koji će garantirati neovisno, kvalitetno novinarstvo. EMFA (European Media Freedom Act) je dobra inicijativa, ali još uvijek ne dovoljno jaka. Potreban je podržan mehanizam koji štiti uređivačku autonomiju i osigurava financijsku nezavisnost medija.

MONITOR: Procjenjuje se da je u napadima Izraela na Gazu, stradalo najmanje 185 novinara i novinarki. Da li je moguće da medijske organizacije i organizacije za ljudska prava zatraže pravdu pred MKS u Hagu-gdje već postoji optužnica protiv Benjamina Netanjahua?

SEVER: Europska federacija novinara  snažno izražava solidarnost s kolegicama i kolegama koji izvještavaju u teškim uvjetima, bez ikakve zaštite i uz stalne prijetnje po vlastiti život. EFJ je u stalnom kontaktu s Palestinskim sindikatom novinara (PJS), koji dokumentira brojne slučajeve – od ubojstava i napada, do uskraćivanja prava na rad, pristup informacijama i sigurnosti na terenu. Ove brojke i svjedočanstva jasno ukazuju na uzorak koji nadilazi pojedinačne slučajeve i može predstavljati sustavni napad na medije.

Sindikat novinara Hrvatske  podržava kolege u Palestini – kroz zajedničke inicijative s EFJ‑em, javne istupe i apeliranje prema domaćim i međunarodnim institucijama da osude i zaustave napade na medijske djelatnike. Naglašavamo da životi novinara nisu kolateralna šteta – njihovo ubijanje je napad na samo srce slobodnog društva i temeljnog prava javnosti da zna istinu. U suradnji s drugim sindikatima i organizacijama u regiji, podržavamo zahtjeve za međunarodnu pravdu i odgovornost. MKS već vodi istragu o ratnim zločinima u Palestini, a među optuženima su izraelski premijer Benjamin Netanjahu i ministar obrane Yoav Gallant. Ako se dokaže da su napadi na novinare bili namjerni, ciljano usmjereni ili dio šire vojne strategije koja ignorira zaštitu civila, to se može tretirati kao ratni zločin prema Rimskom statutu – osobito članu 8., koji štiti novinare kao civilne osobe, više međunarodnih organizacija već intenzivno dokumentiraju i dijele dokaze koji mogu poslužiti kao temelj za tužbe. Dio tih podataka već je predan istražiteljima MKS‑a.

No, ključno pitanje ostaje: hoće li međunarodna zajednica imati dovoljno političke volje da ovaj proces dovede do kraja? Dosadašnja iskustva pokazuju da politički pritisci često zaustavljaju pravdu kad su u pitanju saveznici velikih sila. Odgovornost je i na nama – novinarima, sindikatima, civilnom društvu – da ustrajno podsjećamo da su životi naših kolega vrijedni jednakog poštovanja i zaštite kao i životi bilo kojih drugih civila. Bez te svijesti i pritiska, opasnost od nekažnjivosti ostaje stvarna.

MONITOR: Nedavno je izvršena smrtna kazna nad saudijskim novinarom Turki al- Jaserom, osuđenim za terorizam i izdaju. Poslije ubistva Džemala Kašogija, dopisnika WP, u konzulatu SA u Turskoj 2018-e, izostalo je polaganje računa. . Tramp je skoro od prestolonasljednika Mohameda bin-Salmana, javno sumnjičenog za ovo ubistvo-dobio 600 milijardi dolara crijdan poklon. Da li je Kašogijevo ubistvo “zaboravljeno”?

SEVER: Europska federacija novinara i ja osobno ne zaboravljamo ubijene kolege poput Kasogija. Ipak, informacija i dalje imamo ograničeno, jer ne raspolažemo detaljima o Al‑Jaserovom slučaju.

MONITOR: Izrael je gadjao iranski državni TV kanal IRINN, poginulo je nekoliko ljudi. Njujorski Komitet za zastitu novinara saopštio je da je “zgrožen”. Kada je 1999-e u napadu na zgradu RTS ubijeno 16 zaposlenih, široko je bilo prihvaćeno glediste da je RTS “legitimna meta”. Postoji li neka karakteristična razlika izmedju ova dva slučaja “ubijanja propagande”?

SEVER: Ratne žrtve medijskih centara, ne čine ih “legitimnim” metama, a međunarodni standardi jasno zabranjuju napad na civile i civilnu infrastrukturu. U slučaju RTS‑a, pravosudna osuda osobe koja je držala ljude u RTS-u pokazuje jasnu poruku: Dragoljub Milanović, nekadašnji direktor Radio-televizije Srbije, osuđen je zbog odgovornosti za pogibiju 16 radnika RTS-a tijekom napada 1999., a u presudi se navodi da nije preduzeo mjere da se zaposleni te noći zaštite i evakuiraju iz zgrada. Nikada civili nisu legitimna meta.

 

I u  Crnoj Gori bilježimo slučajeve SLAPP

MONITOR: I u Crnoj Gori postoji iskustvo pritisaka na medije “emitovanjem” SLAPP tužbi od strane političkih i biznis moćnika. Koliko su one česte u drugim evropskim zemljama i koliko je njihova učestalost “srazmjerna” nezavisnosti pravosuđa?

SEVER: U Crnoj Gori isto bilježimo slučajeve “SLAPP”.  Dok broj nije alarmantan, zabilježeni su pritisci iz državnih struktura, koji su se, nakon jake reakcije javnosti, uglavnom povukli. Ipak, svaki pokušaj i najava takvog zastrašivanja nije dobra, važno je da donositelji odluka u zakonodavni sustav ugrade sustav zaštite od SLAPP- kakve su preporučene AntiSLAPP direktivom i Preporukama za borbu protiv SLAPP koje su prihvaćene na EU razini, tako se borba protiv SLAPP-a neće zadržati na pritiscima javnosti i odlukama pojedinaca, već će biti ugrađena u pravosudni sustav.

U Europi upotreba SLAPP tužbi raste – posebno u zapadnoeuropskim zemljama poput Francuske, Italije i Španjolske, što se vidi iz raznih pravnih analiza. One predstavljaju prijetnju jer omogućuju dugotrajne i skupe sudske procese bez materijalne osnove, a njihov cilj je obeshrabriti istraživačko novinarstvo i kritičko izvještavanje.
Pojava SLAPP-a proporcionalna je nezavisnosti pravosuđa i učinkovitosti zakonskog okvira u državi. Zavisno je od jačine zakona, povijesti zaštite medijskih sloboda i spremnosti sudova da prepoznaju ove parazitske tužbe. Gdje pravosuđe ne reagira dosljedno i brzo, SLAPP postaje popularan činitelj pritiska na novinare i medije.

 

Vjerujem da ozbiljno, profesionalno novinarstvo neće nestati

MONITOR: Rojtersov Institut za proučavanje novinarstva, izašao je sa podacima iz svog godišnjeg izvještaja o digitalnim vijestima- koji pokazuju da na ljude (uzorak od njih sto hiljada iz 48 zemalja), veći uticaj imaju “podkasteri” nego novinari tradicionalnih medija. Da li će tabloidno a ne samo “ozbiljno” novinarstvo opstati pored galopirajuce digitalizacije i AI revolucije?

SEVER: Naravno digitalna transformacija i “AI‑revolucija” prijete tradicionalnim medijima. No vjerujem da ozbiljno, profesionalno novinarstvo neće nestati, ali se mora prilagoditi. Naš zadatak je boriti se za poštivanje struke, standarda i etike, u suradnji s regulatorima, civilnim društvom i čitateljima/gledateljima. Ulažući u obrazovanje, tehnologiju i transparentno financiranje možemo stvoriti sustav koji će podržavati profesionalno novinarstvo i u digitalnom dobu. I nema slobodnog i demokratskog društva bez jakog novinarstva, bez hrabrih novinara i novinarki koji će razotkrivati korupciju i upozoravati na probleme u društvu.

Nastasja RADOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo