Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKA OTAŠEVIĆ, GLUMICA: Igra bez granica

Objavljeno prije

na

Vidimo nove pohode, širimo vid, nekad skratimo put do cilja, nekad hitamo drugom cilju ili istom, ali umjetnost daje temelj duši, srž, daje vjeru

 

Predstava Đokonda u režiji i adaptaciji Dušanke Belade, premijerno je izvedena krajem februara u Crnogorskom narodnom pozorištu. U predstavi igraju: Zoran Vujović, Slavko Kalezić i Branka Otašević; glasovi iz off-a – Slobodan Marunović i Nebojša Šofranac, kao i djeca Hana Jovićević i Pavle Bogićević. Glumica Branka Otašević tumači tri lika – učiteljicu Matel, Marselu Antoneli i Sofiju Peruđu.

Diplomirala je glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju i ostvarila je značajne uloge u predstavama: Lasice, Krvave svadbe, Sveti i prokleti, Instant seksualno vaspitanje, Revizor, Urnebesna tragedija, Don Kihot, Ivanov… Za ulogu u filmu Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa nagrađena je na Filmskim susretima u Nišu. Članica je ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta.

MONITOR: Crnogorsko narodno pozorište je u ovim posebnim uslovima ostvarilo neposrednu vezu s publikom. Nedavno je održana premijera predstave ,,Đokonda” u režiji Dušanke Belade. Dugo su građani bili bez kulturnih manifestacija uživo, pozorišta, književnih večeri, koncerata, a opet je sve zatvoreno. Šta mislite kako to na njih utiče?

OTAŠEVIĆ: Pustoš i praznina, onaj kamen koji žulja, onaj vjetar što ne znamo odakle duva, ono gušenje kad slutimo nevolju, vapaj… A mislim da ljudi nisu svjesni šta je pustoš bez umjetnosti i da samo ona može današnjicu roditi iznova. Znamo li mi koliko jedna nota, jedna predstava, jedan koncert, jedna radionica, jedna dječija predstava, izložba – koliko utiče, koliko znači u odrastanju. Ko sam ja da bilo koga učim – sve je znano. A ako nismo živjeli, učili smo u školi. I kako je građanima? Hladno. Današnjica je uzela davno svaku milinu duše i milovala nas je ta umjetnost, te predstave, dale po neku suzu i osmijeh. Iako nismo bili svjesni, iako smo ,,pljuvali” iste, komentarisali reditelje, glumce, ansamble… Nemojte. Kakve god bile – naše su, neko je radio satima, danima, godina na njima i milovala su nas i kad su nas dosadom gušile. I kad su stvarale bunt i kad su jele srce… Hladno je bez njih.

MONITOR:  U predstavi ,,Đokonda” tumačite tri lika, a upravo sami tekst se bavi vezom čovjeka i umjetnosti, koja je čini mi se sad očiglednija nego ikad. Kažete nam o predstavi i likovima koje tumačite.

OTAŠEVIĆ: U prethodnom odgovoru sam  pričala o umjetnosti i samom odnosu sa čovjekom. Mislim da nas ona vraća i kad se izgubimo i kad smo zalutali i kad mislimo da smo umrli i kad najviše živimo – kroz knjigu, pjesmu, predstavu, uvijek dodajemo dalje i više. Vidimo nove pohode, širimo vid, nekad skratimo put do cilja, nekad hitamo drugom cilju ili istom, ali umjetnost daje temelj duši, daje srž, daje vjeru. Onda maštom i snagom, upornošću i čime god još samo letiš i živiš svoje dane, upisuješ svoj kalendar. Zamislite da nema umjetnosti? Kako bi nakazan taj kalendar bio. Nalik umrlici karikaturom nacrtanoj.

U predstavi tumačim učiteljicu Matel, Marselu Antoneli i Sofiju Peruđu. Divne dame koje su mi dale još par centimetara u opsegu moje glume, duši nove obrise, projekat koji nam je dao igru bez limita. Bila sam – od žene mojih godina do Marsele koja je oko šezdeset godina. Glumac voli transformacije, zahvaljujući širini i slobodi koju mi je dala vila od Dušanke i šminkerkama Vukici i Vesni, kostimu Gocinom, mogla sam skroz biti one. Radili smo predano i pošteno, ne skrivajući i svaku kritiku i predlog, davajući se.  Ali lako je tako raditi kad vam je reditelj Dušanka, koja je buduća zvijezda režije i jedna čarobnica kojoj sve uspijeva. Ova predstava zahtjeva igranja i igranja kako bi brzinu i sigurnost samih transformacija Slavko i ja savladali i uspjeli smo. Sofija Peruđa u jednom trenutku kaže: ,,Sine, kome je danas stalo do umjetnosti, kome?” Ima kome.

MONITOR:  Kako su se odvijale probe i koliko je bilo naporno i zahtjevno raditi predstavu s obzirom na preporuke, zabrane koje su i dalje na snazi, a opet s idejom o kulturološkoj ali i humanoj misiji teatra?

OTAŠEVIĆ: Kako je sama forma drugačija, uspjeli smo jer smo ponaosob radili sa Dušankom i cijelim timom. I sve smo postigli, jer je energija i mirnoća koju uliva rediteljka jedan štit od svega, ali i snaga i podstrek. Tada daješ i još dalje i više. Mislim da smo napravili jednu predstavu koja je drugačija, koja je već izazvala razne polemike – dosadno ili ne? Kakva je to kategorija. Ja kažem – makar dođite da saznate šta je Đokonda sve izazvala kod ljudi.

MONITOR:  Prije pandemije igrali ste u predstavama u Crnoj Gori koje su režirali poznati reditelji – Žoldak, Torbica, Urban. Po čemu pamtite saradnju sa njima? 

OTAŠEVIĆ: Ovi ljudi su, svaki od njih, ostavili pečate sa jasnim obilježjima u duši, svaki ponaosob. Gromade ljudske i svog posla. Skroz različiti. Igor Vuk Torbica, pomenem ga svakog dana, dao mi je slobodu i vjeru da ja mogu, onaj koji ton povisio nije. Ko ga je poznavao, znao je koliko je u sebi čuda krio taj čovjek, ta ljudina. Njegove granice uma i duše su za sijaset knjiga, a njegove riječi za korake unaprijed, za podstrek. Kad prekori dao ti je žig, a kad pohvali podjednako. Svi smo bili isti. Svima se isto posvetio. Sva trojica su me vukla na put da vjerujem u sebe, jer glumci obično imaju jako samopouzdanje, a ja se stalno povlačim i odustajem od sebe. Torbica je prvi otklonio te mrlje. Kasnije kroz rad sa druge dvije gromade, mislim da sam sebe i kao Branku, a naravno tako i kao glumicu, jako promijenila. Sjećam se, radila sam kao voditeljka i već mislila da odustajem od glume, kad su me pozvali da sam izabrana od strane Igora Vuka Torbice. Sami dani i saradnja s kolegama iz Novog Sada bili su kao san. Andraš Urban – ljudina prije svega. To je bio skroz drugačiji način rada i pristupa. Stvaranje predstave sa njim je posebnost. On se bavi nama na poseban način, do detalja naše duše. Urban mi je dao tolika krila, da sam kroz rad sa njim uspjela u sebi samoj da otkačim jedno breme i da se izborim za sebe. Žoldak – svi će reći sadista i čudak. Ako je ko isplakao svoje u radu sa njim, ja sam, ali sam postala Branka koja mu se stalno smijala i koja je uspjela pomjeriti sebe. To je jedna paleta ludosti  kako radi, koliko predano, vojnički dok ne crkneš. Šezdeset i sedam dana po petnaest, šesnaest sati. Svi prisutni, disciplina i sve nalik torturi, ali kojoj? Onoj koja daje produkte nalik filmu na sceni. Svaki pokret je režija, svaki udah je znao. Isto tako smo mogli dati svoj doprinos i zajedno stvarati iako nije tako izgledalo. On je nalik duhu iz nas uzeo nade najbolje i radio za nas. Najveća je čast i radost bila što sam odabrana na kastinzima i to mi je dalo neki osjećaj udobnosti u svom stvaralaštvu. Voljela bih snimati, a  i raditi sa Borisom Liješevićem jer sam čula da je i on poseban i duša njegovih predstava je isto posebna.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo