Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKA OTAŠEVIĆ, GLUMICA: Igra bez granica

Objavljeno prije

na

Vidimo nove pohode, širimo vid, nekad skratimo put do cilja, nekad hitamo drugom cilju ili istom, ali umjetnost daje temelj duši, srž, daje vjeru

 

Predstava Đokonda u režiji i adaptaciji Dušanke Belade, premijerno je izvedena krajem februara u Crnogorskom narodnom pozorištu. U predstavi igraju: Zoran Vujović, Slavko Kalezić i Branka Otašević; glasovi iz off-a – Slobodan Marunović i Nebojša Šofranac, kao i djeca Hana Jovićević i Pavle Bogićević. Glumica Branka Otašević tumači tri lika – učiteljicu Matel, Marselu Antoneli i Sofiju Peruđu.

Diplomirala je glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju i ostvarila je značajne uloge u predstavama: Lasice, Krvave svadbe, Sveti i prokleti, Instant seksualno vaspitanje, Revizor, Urnebesna tragedija, Don Kihot, Ivanov… Za ulogu u filmu Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa nagrađena je na Filmskim susretima u Nišu. Članica je ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta.

MONITOR: Crnogorsko narodno pozorište je u ovim posebnim uslovima ostvarilo neposrednu vezu s publikom. Nedavno je održana premijera predstave ,,Đokonda” u režiji Dušanke Belade. Dugo su građani bili bez kulturnih manifestacija uživo, pozorišta, književnih večeri, koncerata, a opet je sve zatvoreno. Šta mislite kako to na njih utiče?

OTAŠEVIĆ: Pustoš i praznina, onaj kamen koji žulja, onaj vjetar što ne znamo odakle duva, ono gušenje kad slutimo nevolju, vapaj… A mislim da ljudi nisu svjesni šta je pustoš bez umjetnosti i da samo ona može današnjicu roditi iznova. Znamo li mi koliko jedna nota, jedna predstava, jedan koncert, jedna radionica, jedna dječija predstava, izložba – koliko utiče, koliko znači u odrastanju. Ko sam ja da bilo koga učim – sve je znano. A ako nismo živjeli, učili smo u školi. I kako je građanima? Hladno. Današnjica je uzela davno svaku milinu duše i milovala nas je ta umjetnost, te predstave, dale po neku suzu i osmijeh. Iako nismo bili svjesni, iako smo ,,pljuvali” iste, komentarisali reditelje, glumce, ansamble… Nemojte. Kakve god bile – naše su, neko je radio satima, danima, godina na njima i milovala su nas i kad su nas dosadom gušile. I kad su stvarale bunt i kad su jele srce… Hladno je bez njih.

MONITOR:  U predstavi ,,Đokonda” tumačite tri lika, a upravo sami tekst se bavi vezom čovjeka i umjetnosti, koja je čini mi se sad očiglednija nego ikad. Kažete nam o predstavi i likovima koje tumačite.

OTAŠEVIĆ: U prethodnom odgovoru sam  pričala o umjetnosti i samom odnosu sa čovjekom. Mislim da nas ona vraća i kad se izgubimo i kad smo zalutali i kad mislimo da smo umrli i kad najviše živimo – kroz knjigu, pjesmu, predstavu, uvijek dodajemo dalje i više. Vidimo nove pohode, širimo vid, nekad skratimo put do cilja, nekad hitamo drugom cilju ili istom, ali umjetnost daje temelj duši, daje srž, daje vjeru. Onda maštom i snagom, upornošću i čime god još samo letiš i živiš svoje dane, upisuješ svoj kalendar. Zamislite da nema umjetnosti? Kako bi nakazan taj kalendar bio. Nalik umrlici karikaturom nacrtanoj.

U predstavi tumačim učiteljicu Matel, Marselu Antoneli i Sofiju Peruđu. Divne dame koje su mi dale još par centimetara u opsegu moje glume, duši nove obrise, projekat koji nam je dao igru bez limita. Bila sam – od žene mojih godina do Marsele koja je oko šezdeset godina. Glumac voli transformacije, zahvaljujući širini i slobodi koju mi je dala vila od Dušanke i šminkerkama Vukici i Vesni, kostimu Gocinom, mogla sam skroz biti one. Radili smo predano i pošteno, ne skrivajući i svaku kritiku i predlog, davajući se.  Ali lako je tako raditi kad vam je reditelj Dušanka, koja je buduća zvijezda režije i jedna čarobnica kojoj sve uspijeva. Ova predstava zahtjeva igranja i igranja kako bi brzinu i sigurnost samih transformacija Slavko i ja savladali i uspjeli smo. Sofija Peruđa u jednom trenutku kaže: ,,Sine, kome je danas stalo do umjetnosti, kome?” Ima kome.

MONITOR:  Kako su se odvijale probe i koliko je bilo naporno i zahtjevno raditi predstavu s obzirom na preporuke, zabrane koje su i dalje na snazi, a opet s idejom o kulturološkoj ali i humanoj misiji teatra?

OTAŠEVIĆ: Kako je sama forma drugačija, uspjeli smo jer smo ponaosob radili sa Dušankom i cijelim timom. I sve smo postigli, jer je energija i mirnoća koju uliva rediteljka jedan štit od svega, ali i snaga i podstrek. Tada daješ i još dalje i više. Mislim da smo napravili jednu predstavu koja je drugačija, koja je već izazvala razne polemike – dosadno ili ne? Kakva je to kategorija. Ja kažem – makar dođite da saznate šta je Đokonda sve izazvala kod ljudi.

MONITOR:  Prije pandemije igrali ste u predstavama u Crnoj Gori koje su režirali poznati reditelji – Žoldak, Torbica, Urban. Po čemu pamtite saradnju sa njima? 

OTAŠEVIĆ: Ovi ljudi su, svaki od njih, ostavili pečate sa jasnim obilježjima u duši, svaki ponaosob. Gromade ljudske i svog posla. Skroz različiti. Igor Vuk Torbica, pomenem ga svakog dana, dao mi je slobodu i vjeru da ja mogu, onaj koji ton povisio nije. Ko ga je poznavao, znao je koliko je u sebi čuda krio taj čovjek, ta ljudina. Njegove granice uma i duše su za sijaset knjiga, a njegove riječi za korake unaprijed, za podstrek. Kad prekori dao ti je žig, a kad pohvali podjednako. Svi smo bili isti. Svima se isto posvetio. Sva trojica su me vukla na put da vjerujem u sebe, jer glumci obično imaju jako samopouzdanje, a ja se stalno povlačim i odustajem od sebe. Torbica je prvi otklonio te mrlje. Kasnije kroz rad sa druge dvije gromade, mislim da sam sebe i kao Branku, a naravno tako i kao glumicu, jako promijenila. Sjećam se, radila sam kao voditeljka i već mislila da odustajem od glume, kad su me pozvali da sam izabrana od strane Igora Vuka Torbice. Sami dani i saradnja s kolegama iz Novog Sada bili su kao san. Andraš Urban – ljudina prije svega. To je bio skroz drugačiji način rada i pristupa. Stvaranje predstave sa njim je posebnost. On se bavi nama na poseban način, do detalja naše duše. Urban mi je dao tolika krila, da sam kroz rad sa njim uspjela u sebi samoj da otkačim jedno breme i da se izborim za sebe. Žoldak – svi će reći sadista i čudak. Ako je ko isplakao svoje u radu sa njim, ja sam, ali sam postala Branka koja mu se stalno smijala i koja je uspjela pomjeriti sebe. To je jedna paleta ludosti  kako radi, koliko predano, vojnički dok ne crkneš. Šezdeset i sedam dana po petnaest, šesnaest sati. Svi prisutni, disciplina i sve nalik torturi, ali kojoj? Onoj koja daje produkte nalik filmu na sceni. Svaki pokret je režija, svaki udah je znao. Isto tako smo mogli dati svoj doprinos i zajedno stvarati iako nije tako izgledalo. On je nalik duhu iz nas uzeo nade najbolje i radio za nas. Najveća je čast i radost bila što sam odabrana na kastinzima i to mi je dalo neki osjećaj udobnosti u svom stvaralaštvu. Voljela bih snimati, a  i raditi sa Borisom Liješevićem jer sam čula da je i on poseban i duša njegovih predstava je isto posebna.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo