Trebao nam je neko kao Bogićević koji bi u politiku unio pozitivni sadržaj, dao primjerom osnov za ’politiku-za’ a ne samo ovu ’politiku-protiv’
MONITOR: Podržavali ste kandidaturu Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva. Bez obzira na dogovor „četiri stranke“, došlo je do namjerne proceduralne zavrzlame i Bogićević je povukao kandidaturu. Kako objašnjavate ovakav slijed događaja?
MUJKIĆ: Bogić Bogićević je historijska ličnost i njegov izbor za gradonačelnika Sarajeva bio je historijska prilika da se višedecenijska nacionalistička paradigma u bosanskohercegovačkoj politici počne mijenjati. Tu priliku, koja se više neće ponoviti, propustili smo zbog, s jedne strane, ljudi koji joj nisu ni u kom pogledu bili dorasli, ljudi koji nisu mogli dalje da dobace od svojih sitnih interesa i kombinacija, a s druge strane, ljudi koji su toliko bili sigurni da će samo ime Bogićevića biti dovoljno za prolaz – da nisu sve učinili da se taj izbor nesmetano provede. Ovdje nije samo riječ o kršenju predizbornog obećanja, već o oduzimanju nade velikom broju građana da je moguće izaći iz nacionalističkog blata.
MONITOR: „Četiri stranke“ imaju vlast i u Kantonu Sarajevo. Da li se ova naprslina može prenijeti i na taj nivo?
MUJKIĆ: Neuspjeh u vezi sa izborom gradonačelnika bio je fatalan udarac za četvorku koja je već sada ’trojka’, a godinu dana ranije bila je ’šestorka’. To naglo osipanje u nešto više od godinu dana daje utisak unutarnje slabosti i neozbiljnosti. To osipanje, zbog sitnih kalkulantskih poteza, učvršćuje građane u uvjerenju da se ova grupacija stranaka ne razlikuje mnogo od onih koji decenijama vladaju. U takvim prilikama ljudi se obično vraćaju sigurnosti status quo-a. Četvorka se nije posebno iskazala ni u borbi protiv korupcije, što pojačava dojam kod građana da su ’svi oni isti’.To je i ideološki heterogena grupa da je teško očekivati da mogu ponuditi novu političku priču – viziju, izuzev one koja se bazira na protivljenju vladajućoj etnonacionalističkoj oligarhiji. Zato je trebao neko kao Bogićević koji bi u tu politiku unio pozitivni sadržaj, dao primjerom osnov za ’politiku-za’, a ne samo ovu ’politiku-protiv’. Ne može dugoročni osnov političkog djelovanja biti negacija, samo da skinemo one stare garniture. Beznadežnim i sluđenim građanima važno je ponuditi nadu da se može drukčije, bolje, i još važnije, dati im elemente u vidu konkretnih postupaka koji će građane uvjeriti da je to ostvarivo zahvaljujući čemu će se i oni osjećati bolje, boljim ljudima. Siti smo politika koje od nas izvlače samo ono najgore. Međutim, tamo gdje nema mobilizirajuće snage nade ostaje mobilizirajuća snaga straha, što je mehanizam koji etnopolitičari vješto koriste.
MONITOR: Jugoslovenski disident Mihajlo Mihajlo mi je još 90-ih rekao da je rješenje u širokom nenacionalističkom pokretu na Balkanu. I vi ste govorili o nečem sličnom. Delovalo je i sad deluje gotovo utopijski. Od čega početi?
MUJKIĆ: S nacionalizmom je nemoguće izići na kraj samo unutar granica jedne od naših država. Kvalitetni otpor tom prekograničnom nacionalizmu mora biti i sam biti prekograničan i duboko sam uvjeren da će taj dan doći. Da bismo znali odakle treba početi, treba znati šta je izvor problema na kome počiva ex-Yu nacionalistička politika. Taj problem je, po meni, problem takozvanog konačnog rješenja nacionalnog pitanja, odnosno konačnog etnoteritorijalnog razgraničenja dva, i kvantitativno i kvalitativno najjača jugoslavenska nacionalizma, srpskog i hrvatskog, s kojim se prvi put pokušalo 1939. godine Nagodbom Cvetković-Maček, zatim 1991. nagodbom Milošević-Tuđman. Ta se ideja još provlači i ima svoje protagoniste. To najbolje osjetimo mi u BiH. U takvoj etnoteritorijalnoj konstelaciji koja nije naš izum već proces koji traje u Srednjoj i Istočnoj Evropi od druge polovine XIX vijeka i traje i danas, kod nas i recimo u Ukrajini, najgore su prolazile multietničke države. Jake etnoteritorijalne države u susjednim multietničkim državama, državama bez jasnog etničkog domaćina vide prazan prostor otvoren za njihova posezanja, prisajedinjavanja, razgraničavanja što priziva etnički inžinjering pa i zločin.
MONITOR: Da li su ljudi poslije iskustva 90-ih, „razočarani u demokratiju“ ili su očekivali previše i prebrzo?
MUJKIĆ: Velika pobjeda nacionalista je bila u tome da nametnu model etnonacionalističke demokratije kao jedini model demokratije, a njeno eventualno ukidanje uspješno tumače kao opasnost za postojanje naroda. To je ta demokratija u koju su ljudi razočarani. Mi nismo ni imali pravo višestranačje. Sve demokratske utakmice koje su se igrale, igrale su se na njihovom domaćem terenu, terenu na kojem oni diktiraju teme i probleme.
Za etnopolitičke oligarhije najgori je aktivni građanin, onaj koji postavlja pitanja. Kada razočaranost građana preraste u stid, stid građana što dopuštaju sebi ovakvu neizdrživu i ponižavajuću situaciju, tada možemo očekivati da će se nešto promijeniti. Sve dok građani očekuju da će se neko iz ovakvog političkog vrha za njih brinuti, da će se za njih zauzeti, da barem neće dovesti njihove živote u opasnost, dotle će za njih i glasati. Pogledajte koliko je pandemija razgolitila bešćutnost i temeljnu nebrigu političke elite u BiH. To se ne smije zaboraviti, to mora doći na naplatu.
MONITOR: Stalno govorimo o slabostima civilnog društva i da pored glasovitih NVO na čitavom ex-yu, nije došlo do njihovog jačeg uticaja. Mnogi građani ih i danas percipiraju kao nacionalne i lične neprijatelje. Da li bi NVO trebalo da promijene taktiku komunikacije sa građanima?
MUJKIĆ: Pogledajmo šta se dešava u Rusiji ili u Mađarskoj, pa i Vučić je na dobrom putu da to postigne. Smatram da će rehabilitacija civilnog društva kod svih nas morati krenuti s terena, onoga što se zove ’grass-roots’ kao heterogeni masovni pokret, kao alijansa protagonista različitih društvenih borbi – LGBTQ, boraca protiv mini hidrocentrala, otpuštenih ili radnika na čekanju, antifašista – s budžetom od nula eura, ali nepokolebljivom voljom za promjenom i vjerom u pravednije društvo. Dašak toga osjetio se u Bosni 2013. i 2014. godine. Na tom planu možemo se uvezivati prekogranično jer dijelimo vrlo slične probleme i tu bi bila šansa za balkansku antinacionalističku alijansu.
MONITOR: U zemljama razvijene parlamentarne demokratije, socijalisti, socijaldemokrate i laburisti su pretežno u defanzivi. Ponegdje Zeleni bilježe porast popularnosti. Šta nam to govori?
MUJKIĆ: Nalazimo se pred epohalnom promjenom političke paradigme na globalnom nivou. Ta transformacija koja može trajati jako dugo, mora u prvom redu podrazumijevati suočavanje s kapitalizmom kao takvim. Globalna nepredvidiva kretanja kapitala, Habermas nas upozorava, ne prate odgovarajuće globalne demokratske institucije. Ta kretanja ostavljaju iza sebe razrušene nacionalne ekonomije i osiromašene ljude o kojima treba da brine već osiromašena i prezadužena država. Političke elite od konzervativaca preko liberala pa sve do socijaldemokrata, koje su se u presudnom trenutku krajem 80-ih između naroda i slobodnog protoka kapitala opredijelile za kapital i stvaranje pogodnih uslova za investiranje, ukinule su normalni politički spektar. Čak se desila i ideološka inverzija, pa su se socijaldemokrati zalagali za capital-friendly okruženja, a konzervativci za pomoć radnicima. Kriza legitimiteta otvorila je ogroman prostor za pojavu novih elita-opozivača koje obično zovemo populistima. Populizam je uvijek znak nekog deficita demokratije i nije po sebi loš. Populisti, narodni tribuni i nesuđene vođe u takvoj situaciji pokušavaju artikulirati novi politički rječnik i postati novi mainstream tako što će ovladati institucijama. Zato imamo novu, identitetsku desnicu koja ispipava i iskušava nove prostore političke artikulacije i djelovanja. To su neemancipatorske politike koje idu k autoritarizmu, nacionalizmu i suverenizmu. One se samo paušalno dotiču protivrječnosti kapitalizma i njih rješavaju protjerivanjem stranaca i migranata sa svog teritorija. To nas može odvesti u novi fašizam i nove oblike porobljavanja. Snage koje se žele uhvatiti u koštac s kapitalizmom čine novu ljevicu. To su Sanders, Syriza, Podemos, Linke i drugi pokreti. Postoji i nešto kao novi centar kao što su Zeleni, premda smatram da u alijansi zelenih i lijevih treba tražiti elemente progresivne, emancipatorske politike u budućnosti.
SLIJEPA ULICA TAKMIČENJA S NACIONALISTIMA U PATRIOTIZMU
MONITOR: Takozvana građanska opcija teško dolazi u poziciju da odlučuje, a i kada se to dogodi, nema „dugog vijeka“?
MUJKIĆ: Morate u svom antinacionalizmu biti kredibilni, nepokolebljivi, ne smijete padati na jeftine trikove patriotske i državotvorne patetike. Kada god su dolazile u poziciju da odlučuju, građanske snage su se što zbog svojih slabosti što zbog institucionalnog dizajna države koji ide u prilog nacionalističkoj politici, upuštale s nacionalistima u takmičenje ko je veći patriota i redovno su takvu vrstu jalove borbe gubile. To je slijepa ulica, tim prije jer danas smo u ovom razvoju domaćih hibridnih demokratija i autoritarnih praksi došli do toga da samo tri nacionalna lidera mogu kredibilno reći što je to pravi patriotski nacionalni interes za svoja tri naroda i sve što se u to ne uklapa je nacionalna izdaja.
Dejton je tijesan okvir za BIH
MONITOR: Ima li šanse da se dođe do novog i drugačijeg ustavno-pravnog okvira za čitavu BiH?
MUJKIĆ: Život običnih ljudi u BiH u njegovoj kompleksnosti i nepredvidivosti već je davno prevazišao uske dejtonske okvire. Nepostojanje jezičke barijere praćeno ekonomskim, kulturnim i generalno egzistencijalnim impulsima stanovništva stalno potkopava napore nacionalista da se ograde na nekoj svojoj teritoriji. Problem je što nema političke snage koja bi znala uvjerljivo artikulirati taj ogromni socijalni kapital koji se svakodnevno proizvodi, a potom ponuditi smislen politički program koji bi se bazirao na socijalnoj pravdi, jednakosti pred zakonom, poštovanju fundamentalnih prava i sloboda uz punu zaštitu svih kolektivnih identiteta, dakle, drugim riječima jedna građanska ili socijalno-liberalna perspektiva. Dejton nudi mehanizme svog prevazilaženja eksplicitnom odredbom da Evropska konvencija o ljudskim pravima i slobodama ima prednost nad domaćim zakonima i ustav je davno trebao biti promijenjen u skladu s tom konvencijom. Tu krivicu snose i predstavnici međunarodne zajednice, koji ništa u vezi sa tim pitanjem nisu uradili. Da Dejtonski ustav nije sveta krava dokazuje uostalom i amandman o statusu Distrikta Brčko koji je usvojen prije desetak godina i kojim se institucionalni aranžman koji nije utemeljen na etnoteritorijalnom principu, dakle, u svojoj suštini građanski, ugrađuje u ustavno-pravni poredak države koja je sva utemeljena na etnoteritorijalnom principu.
Nastasja RADOVIĆ
INTERVJU3 sedmice
DANAS, SJUTRA1 sedmica
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice