Povežite se sa nama

INTERVJU

ASIM MUJKIĆ, PROFESOR NA FAKULTETU POLITIČKIH NAUKA  SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Izbor Bogića Bogićevića bio je istorijska prilika

Objavljeno prije

na

Trebao nam je neko kao Bogićević koji bi u politiku unio pozitivni sadržaj, dao primjerom osnov za ’politiku-za’ a ne samo ovu ’politiku-protiv’

 

MONITOR: Podržavali ste kandidaturu Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva. Bez obzira na dogovor „četiri stranke“, došlo je do namjerne proceduralne zavrzlame i Bogićević je povukao kandidaturu. Kako  objašnjavate ovakav slijed događaja?

MUJKIĆ: Bogić Bogićević je historijska ličnost i njegov izbor za gradonačelnika Sarajeva bio je historijska prilika da se višedecenijska nacionalistička paradigma u bosanskohercegovačkoj politici počne mijenjati. Tu priliku, koja se više neće ponoviti, propustili smo zbog, s jedne strane, ljudi koji joj nisu ni u kom pogledu bili dorasli, ljudi koji nisu mogli dalje da dobace od svojih sitnih interesa i kombinacija, a s druge strane, ljudi koji su toliko bili sigurni da će samo ime Bogićevića biti dovoljno za prolaz – da nisu sve učinili da se taj izbor nesmetano provede. Ovdje nije samo riječ o kršenju predizbornog obećanja, već o oduzimanju nade velikom broju građana da je moguće izaći iz nacionalističkog blata.

MONITOR: „Četiri stranke“ imaju vlast i u Kantonu Sarajevo. Da li se ova naprslina može prenijeti i na taj nivo?

MUJKIĆ: Neuspjeh u vezi sa izborom gradonačelnika bio je fatalan udarac za četvorku koja je već sada ’trojka’, a godinu dana ranije bila je ’šestorka’. To naglo osipanje u nešto više od godinu dana daje utisak unutarnje slabosti i neozbiljnosti. To osipanje, zbog sitnih kalkulantskih poteza, učvršćuje građane u uvjerenju da se ova grupacija stranaka ne razlikuje mnogo od onih koji decenijama vladaju. U takvim prilikama ljudi se obično vraćaju sigurnosti status quo-a. Četvorka se nije posebno iskazala ni u borbi protiv korupcije, što pojačava dojam kod građana da su ’svi oni isti’.To je i ideološki heterogena grupa da je teško očekivati da mogu ponuditi novu političku priču – viziju, izuzev one koja se bazira na protivljenju vladajućoj  etnonacionalističkoj oligarhiji. Zato je trebao neko kao Bogićević koji bi u tu politiku unio pozitivni sadržaj, dao primjerom osnov za ’politiku-za’, a ne samo ovu ’politiku-protiv’. Ne može dugoročni osnov političkog djelovanja biti negacija, samo da skinemo one stare garniture. Beznadežnim i sluđenim građanima važno je ponuditi nadu da se može drukčije, bolje, i još važnije, dati im elemente u vidu konkretnih postupaka koji će građane uvjeriti da je to ostvarivo zahvaljujući čemu će se i oni osjećati bolje, boljim ljudima. Siti smo politika koje od nas izvlače samo ono najgore. Međutim, tamo gdje nema mobilizirajuće snage nade ostaje mobilizirajuća snaga straha, što je mehanizam koji etnopolitičari vješto koriste.

MONITOR: Jugoslovenski disident Mihajlo Mihajlo mi je još 90-ih  rekao da je rješenje u širokom nenacionalističkom pokretu na Balkanu. I  vi ste govorili o nečem sličnom. Delovalo je i sad deluje gotovo utopijski. Od čega početi?

MUJKIĆ: S nacionalizmom je nemoguće izići na kraj samo unutar granica jedne od naših država. Kvalitetni otpor tom prekograničnom nacionalizmu mora biti i sam biti prekograničan i duboko sam uvjeren da će taj dan doći. Da bismo znali odakle treba početi, treba znati šta je izvor problema na kome počiva ex-Yu nacionalistička politika. Taj problem je, po meni, problem takozvanog konačnog rješenja nacionalnog pitanja, odnosno konačnog etnoteritorijalnog razgraničenja dva, i kvantitativno i kvalitativno najjača jugoslavenska nacionalizma, srpskog i hrvatskog, s kojim se prvi put pokušalo 1939. godine Nagodbom Cvetković-Maček, zatim 1991. nagodbom Milošević-Tuđman. Ta se ideja još provlači i ima svoje protagoniste. To najbolje osjetimo mi u BiH. U takvoj etnoteritorijalnoj konstelaciji koja nije naš izum već proces koji traje u Srednjoj i Istočnoj Evropi od druge polovine XIX vijeka i traje i danas, kod nas i recimo u Ukrajini, najgore su prolazile multietničke države. Jake etnoteritorijalne države u susjednim multietničkim državama, državama bez jasnog etničkog domaćina vide prazan prostor otvoren za njihova posezanja, prisajedinjavanja, razgraničavanja što priziva etnički inžinjering pa i zločin.

MONITOR: Da li su ljudi poslije iskustva 90-ih, „razočarani u demokratiju“ ili su očekivali previše i prebrzo?

MUJKIĆ: Velika pobjeda nacionalista je bila u tome da nametnu model etnonacionalističke demokratije kao jedini model demokratije, a njeno eventualno ukidanje uspješno tumače kao opasnost za postojanje naroda. To je ta demokratija u koju su ljudi razočarani.  Mi nismo ni imali pravo višestranačje. Sve demokratske utakmice koje su se igrale, igrale su se na njihovom domaćem terenu, terenu na kojem oni diktiraju teme i probleme.

Za etnopolitičke oligarhije najgori je aktivni građanin, onaj koji postavlja pitanja. Kada razočaranost građana preraste u stid, stid građana što dopuštaju sebi ovakvu neizdrživu i ponižavajuću situaciju, tada možemo očekivati da će se nešto promijeniti. Sve dok građani očekuju da će se neko iz ovakvog političkog vrha za njih brinuti, da će se za njih zauzeti, da barem neće dovesti njihove živote u opasnost, dotle će za njih i glasati. Pogledajte koliko je pandemija razgolitila bešćutnost i temeljnu nebrigu političke elite u BiH. To se ne smije zaboraviti, to mora doći na naplatu.

MONITOR: Stalno govorimo o slabostima civilnog društva i da pored glasovitih NVO na čitavom ex-yu, nije došlo do njihovog jačeg uticaja. Mnogi građani ih i danas percipiraju kao nacionalne i lične neprijatelje. Da li bi NVO trebalo da promijene taktiku komunikacije sa građanima?

MUJKIĆ: Pogledajmo šta se dešava u Rusiji ili u Mađarskoj, pa i Vučić je na dobrom putu da to postigne. Smatram da će rehabilitacija civilnog društva kod svih nas morati krenuti s terena, onoga što se zove ’grass-roots’ kao heterogeni masovni pokret, kao alijansa protagonista različitih društvenih borbi – LGBTQ, boraca protiv mini hidrocentrala, otpuštenih ili radnika na čekanju, antifašista – s budžetom od nula eura, ali nepokolebljivom voljom za promjenom i vjerom u pravednije društvo. Dašak toga osjetio se u Bosni 2013. i 2014. godine. Na tom planu možemo se uvezivati prekogranično jer dijelimo vrlo slične probleme i tu bi bila šansa za balkansku antinacionalističku alijansu.

MONITOR: U zemljama razvijene parlamentarne demokratije, socijalisti, socijaldemokrate i laburisti su pretežno u defanzivi. Ponegdje Zeleni bilježe porast popularnosti. Šta nam to govori?

MUJKIĆ: Nalazimo se pred epohalnom promjenom političke paradigme na globalnom nivou. Ta transformacija koja može trajati jako dugo, mora u prvom redu podrazumijevati suočavanje s kapitalizmom kao takvim. Globalna nepredvidiva kretanja kapitala, Habermas nas upozorava, ne prate odgovarajuće globalne demokratske institucije. Ta kretanja ostavljaju iza sebe razrušene nacionalne ekonomije i osiromašene ljude o kojima treba da brine već osiromašena i prezadužena država. Političke elite od konzervativaca preko liberala pa sve do socijaldemokrata, koje su se u presudnom trenutku krajem 80-ih između naroda i slobodnog protoka kapitala opredijelile za kapital i stvaranje pogodnih uslova za investiranje, ukinule su normalni politički spektar. Čak se desila i ideološka inverzija, pa su se socijaldemokrati zalagali za capital-friendly okruženja, a konzervativci za pomoć radnicima. Kriza legitimiteta otvorila je ogroman prostor za pojavu novih elita-opozivača koje obično zovemo populistima. Populizam je uvijek znak nekog deficita demokratije i nije po sebi loš. Populisti, narodni tribuni i nesuđene vođe u takvoj situaciji pokušavaju artikulirati novi politički rječnik i postati novi mainstream tako što će ovladati institucijama. Zato imamo novu, identitetsku desnicu koja ispipava i iskušava nove prostore političke artikulacije i djelovanja. To su neemancipatorske politike koje idu k autoritarizmu, nacionalizmu i suverenizmu. One se samo paušalno dotiču protivrječnosti kapitalizma i njih rješavaju protjerivanjem stranaca i migranata sa svog teritorija. To nas može odvesti u novi fašizam i nove oblike porobljavanja. Snage koje se žele uhvatiti u koštac s kapitalizmom čine novu ljevicu. To su Sanders, Syriza, Podemos, Linke i drugi pokreti. Postoji i nešto kao novi centar kao što su Zeleni, premda smatram da u alijansi zelenih i lijevih treba tražiti elemente progresivne, emancipatorske politike u budućnosti.

 

SLIJEPA ULICA TAKMIČENJA S NACIONALISTIMA U PATRIOTIZMU

MONITOR: Takozvana građanska opcija teško dolazi u poziciju da odlučuje, a i kada se to dogodi, nema „dugog vijeka“?

MUJKIĆ: Morate u svom antinacionalizmu biti kredibilni, nepokolebljivi, ne smijete padati na jeftine trikove patriotske i državotvorne patetike. Kada god su dolazile u poziciju da odlučuju, građanske snage su se što zbog svojih slabosti što zbog institucionalnog dizajna države koji ide u prilog nacionalističkoj politici, upuštale s nacionalistima u takmičenje ko je veći patriota i redovno su takvu vrstu jalove borbe gubile. To je slijepa ulica, tim prije jer danas smo u ovom razvoju domaćih hibridnih demokratija i autoritarnih praksi došli do toga da samo tri nacionalna lidera mogu kredibilno reći što je to pravi patriotski nacionalni interes za svoja tri naroda i sve što se u to ne uklapa je nacionalna izdaja.

 

Dejton je tijesan okvir za BIH

MONITOR: Ima li  šanse da se dođe do novog i drugačijeg ustavno-pravnog okvira za čitavu BiH?

MUJKIĆ: Život običnih ljudi u BiH u njegovoj kompleksnosti i nepredvidivosti već je davno prevazišao uske dejtonske okvire. Nepostojanje  jezičke barijere praćeno ekonomskim, kulturnim i generalno egzistencijalnim impulsima stanovništva stalno potkopava napore nacionalista da se ograde na nekoj svojoj teritoriji. Problem je što nema političke snage koja bi znala uvjerljivo artikulirati taj ogromni socijalni kapital koji se svakodnevno proizvodi, a potom ponuditi smislen politički program koji bi se bazirao na socijalnoj pravdi, jednakosti pred zakonom, poštovanju fundamentalnih prava i sloboda uz punu zaštitu svih kolektivnih identiteta, dakle, drugim riječima jedna građanska ili socijalno-liberalna perspektiva. Dejton nudi mehanizme svog prevazilaženja eksplicitnom odredbom da Evropska konvencija o ljudskim pravima i slobodama ima prednost nad domaćim zakonima i ustav je davno trebao biti promijenjen u skladu s tom konvencijom. Tu krivicu snose i predstavnici međunarodne zajednice, koji ništa u vezi sa tim pitanjem nisu uradili. Da Dejtonski ustav nije sveta krava dokazuje uostalom i amandman o statusu Distrikta Brčko koji je usvojen prije desetak godina i kojim se institucionalni aranžman koji nije utemeljen na etnoteritorijalnom principu, dakle, u svojoj suštini građanski, ugrađuje u ustavno-pravni poredak države koja je sva utemeljena na etnoteritorijalnom principu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Aktuelna vlast radi što i bivša

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čini se da aktuelna vlast ne zazire od toga da radi isto što i bivša. Da uredi spiskove saglasno svojim potrebama. Da bi se prikrile stvarne namjere, i jedni i drugi sve to podvode pod pitanje koje niko nije problematizovao – „pitanje državljanstva”

 

MONITOR: Uskoro, početkom maja, izaći će Vaša nova knjiga pod naslovom „Parole ili činjenice“?. O čemu govori knjiga?

RASTODER: Da, oko 1. maja bi trebalo da bude završeno štampanje mojih novih knjiga pod naslovom: Parola ili činjenice? Za pravo, čast i slobodu Crne Gore, u dva toma na 1216 strana. U susret 15. godišnjici obnove crnogorske nezavisnosti  realizovana je zamisao mojih izdavača da se taj jubilej obilježi prigodnim djelom. Urednici su izvršili izbor mojih, uglavnom objavljenih radova iz prethodnih 30 godina stvaranja, a izdavači (Vijesti i Almanah) su se potrudili da sve to bude situirano i spakovano u dva toma izabranih radova. Zamišljeno je da posljednjih 100 godina crnogorska istorije bude promišljano kroz četiri metaforično označene cjeline: Sahrana; Odbrana; Vapaji; Vaskrsnuće.

Vjerujem da će knjiga inovativnošću, novim i do sada nepoznatim stranicama biti dovoljno provokativna jer problematizuje suštinska pitanja crnogorska istorije i naučne strategije u njenom izučavanju. To je intelektualni pokušaj da se afirmiše načelo: Crna Gora se „ne brani“ mahanjem, nego radom i znanjem.Takođe se želi pokazati da je mišljenje moguće osporiti i ignorisati, dok je to sa činjenicama mnogo komplikovanije. Zato, ako takvi postoje, ostaje javni poziv da svoja mišljenja utemelje na činjenicama i da potvrde ili ospore one iznijete u knjigama.

MONITOR: Slučaj Leposavić pokazao je da se Crna Gora ne samo nije suočila sa prošlošću već i da to uskoro teško da će moći. Kako vidite izjavu ministra Leposavića, ali i sve što je uslijedilo nakon nje?

RASTODER: Davno sam napisao da će savremena Crna Gora dugo biti zarobljena recikliranim ideologijama devedesetih u najrazličitijim formama. Zbog toga što nije pokazala spremnost da ih razumije i da se odredi prema njima u vrijednosnom smislu. U svježem sjećanju mi je sudbina „zabranjenog“ (formalno povučenog udžbenika za IV razred gimnazije) čiji je autor tada „problematičnog dijela“, sadašnji poslanik DPS, što samo pokazuje plitkoumnost političkih elita koje se različito ponašaju u različitim vremenima. Činjenica, da saglasno tome, crnogorski pravosudni sistem nije uspio presuditi nijedan zločin iz devedesetih, čini licemjernim današnje prenemaganje za žrtvama tih istih.

S druge strane, slučaj Leposavić je jedinstven primjer u akademskom svijetu, u kojem navodni „pravni ekspert“ objavi rat „pravnim činjenicama“. Očigledno osnažen recikliranom ideologijom, „ekspert“ ne može shvatiti da to nijesu pravne činjenice koje je promovisao neki palanački crnogorski sud, nego da su rezultat rada najprestižnije međunarodne institucije pravde iza koje stoji čitava zemaljska kugla u vidu UN. Kada takve pravne činjenice postanu i istorijske (a to jesu Presude Međunarodnog suda u Hagu, kao  i one suda u Nirnbergu) moraš biti mnogo opijen tamjanom da bi na ovaj način omalovažio pravo, struku i nauku kojoj si se posvetio. Leposavić nije doveo u pitanje pravni postupak, nego konačan epilog i zaključak koji je proizašao iz takvog postupka.Time se predstavio kao narcisoidni pravni diletant koji ima ambiciju da se postavi iznad najvećih pravnih autoriteta današnjice. Za mene nije toliko ni bitno, niti tragično šta će o Srebrenici reći neki ministar, pa makar bio i pravni ekspert, koliko je tužno živjeti u zemlji i društvu u kojem je nešto tako moguće. Dodatno licemjerje je i u tome što to navodno za neke jeste „genocid“, samo ako uspiju dokazati da za tako nešto nijesu krivi samo „moji“ nego i neki „vaši“. Hvala lijepo, odbijam da bilo koji zločinac može biti „moj“. Umjesto da se afirmiše stanovište – što je sud osudivši konkretne krivce oslobodio optužbe čitav jedan narod, ministar i ne samo on, infatilno socijalizuje genocid. No, i pored svega sam siguran da ministar nema ništa zajedničko sa genocidom, iako se pretrgao da dokaže suprotno.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, ESEJISTA, KNJIŽEVNI KRITIČAR, ENCIKLOPEDISTA: Glasam za lijevo-zelenu koaliciju i javno agitujem za njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama-neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika

 

MONITOR: Velike su kritike na račun Brisela od strane većine EU zemalja kada se radi o nabavci vakcina. Čak je i Hrvatska pregovarala o nabavci ruskih vakcina… Kako  gledate na te zdravstene i nezdravstvene pojave koje se sve jasnije pokazuju i na lokalnom i na globalnom planu?

VISKOVIĆ: Aktualna briselska administracija pokazala se inferiornom kad je riječ o nabavci vakcina, posebno u odnosu na zemlje poput Izraela, SAD-a, UK-a. Čak se i Srbija, surađujući  s Pekingom i Moskvom pokazala domišljatijom i efikasnijom od bogate EU.  Nezadovoljne neefikasnošću Brisla neke su zemlje poput Mađarske počele same pregovarati i nabavljati vakcine. Osobno mislim da Plenković nije imao ozbiljno namjeru otvoriti na svoju ruku suradnju s Rusijom, to je bilo samo za domaću javnost koja je tražila da pokaže veću inicijativnost.

EU, pod američkim pritiskom, u ovom trenutku pokušava stjerati Putina i Rusiju na konopce, situirati Ruse definitivno kao drugorazrednu svjetsku silu. Brisel stoga neće prihvatiti Sputnik kao oblik ruske pomoći, a i kao afirmaciju ruske medicinske znanosti i tehnologije. Trenutno se na Rusiju vrši golem pritisak preko slučaja Navalni, traži se da povuče svoje trupe od ukrajinske granice, blokiran je već skoro potpuno izgrađen Sjeverni tok 2. U takvoj situaciji primiti rusku medicinsku pomoć značilo bi samoponiženje i otupilo bi oštricu permanentnog pritiska na Rusiju. Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama; neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika. Većina bi hrvatskih građana rado prihvatila rusku pomoć. E, pa ovo je bila Plenkovićeva predstava za te građane. Ali on dugoročno, čini se prilično uspješno, igra tako da sebi u budućnosti osigura neku važnu funkciju u EU pa zasigurno neće napraviti ništa „na svoju ruku“.

MONITOR: Hrvatska je u proteklih godinu dana pored razornih zemljotresa, jako pogođena i epidemijom kovida. Uprkos tolikim stradanjima, fokus javnosti  se pomjera na prepucavanja predsednika i premijera. Da li se radi  o bježanju od svakodnevice ili marketingu kad mu vrijeme nije?

VISKOVIĆ: Osim Covida 19, Hrvatsku su u protekloj godini pogodila dva razorna potresa. Zagrebački, prvi snage 5,4 temeljito je razmrdao sam centar grada, poremećena je statika zgrada, pogotovo palača građenih prije stotinak godina kad nije bilo armiranog betona. Skoro svi muzeji i sakralni objekti oštećeni su i zahtijevaju ozbiljne zahvate. Drugi potres, na slabo nastanjenoj Baniji, bio je jači i od onog čuvenog skopskog, čak 6,4.

Od prvog potresa proteklo je više od godinu; baš i ne primjećujem da se  Zagreb puno obnavlja, uglavnom su dosad uklanjani pootpadali malter, dimnjaci, krovovi, štukature… Raspravljalo se o Zakonu o obnovi, formirale se institucije za obnovu. Opće je mišljenje da se moglo učiniti puno više. Ali u vremenu korone teško je organizirati intenzivnu obnovu, privreda je u recesiji (pad gotovo 10 posto), medicinski troškovi golemi. Dosta se uzdamo u evropsku pomoć, ali i ona sporo pritječe.

U svemu tome imamo prigodu iz dana u dan pratiti pitoreskno verbalno nadmetanje predsjednika i premijera, koje ima i zabavne elemente javnog spektakla. Njih dvojica se poznaju odavno, počeli su još devedesetih kao ambiciozni mladi diplomati u doba Mate Granića. Obojica solidno obrazovani, poligloti, elokventni, ali i silno tašti; ima tu jako puno osobne borbe za prestiž. Najnoviji sukob vezan je za izbor šefa Vrhovnog suda. Milanović je s dosta prava nezadovoljan stanjem u cjelokupnom pravosuđu, ima ustavne ovlasti da predloži predsjednika Vrhovnog suda, ali mora ga prihvatiti i Sabor u kojem većinu ima HDZ. Trenutno je svojevrsna pat pozicija: predsjednik je blokirao reizbor HDZ-ova kandidata Đure Sesse, a HDZ odbija podržati predsjednikovu kandidatkinju, profesoricu Zlatu Đurđević. Ankete pokazuju kako većina građana podupire Milanovića slažući se da su u pravosuđu nužni novi ljudi, jer je trenutno sporo, neefikasno i po vrlo raširenom mišljenju, korumpirano. Međutim, u polemikama Milanović se nije klonio ni toga da izvrijeđa čak i svoju lijevu biračku bazu (feministice, NGO-i, Žarko Puhovski, Milorad Pupovac…). Uostalom, po mnogima, on i nije ljevičar, prije liberal, ali je deklarirani antifašista, što se vidjelo po reakcijama na ustaški pozdrav Za dom spremni!

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

MONITOR: Sa čime biste se mogli pohvaliti od početka rada Stručnog tima NS?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Otkrivanje visoke korupcije je posao za koji treba vremena, posebno u situaciji kada su mnoge arhive uništene ili dislocirane, a pojedine značajne funkcije i dalje obavljaju ljudi koji su bili dio problema. To, takođe, podrazumijeva i punu saradnju sa brojnim državnim institucijama.

Do sada smo prikupili značajan dio informacija o stanovima koji su dijeljeni javnim funkcionerima i drugim licima po izuzetno povoljnim uslovima i uskoro ćemo početi da objavljujemo tu dokumentaciju.

U drugim većim predmetima, kao što je poslovanje slobodnih zona i sumnje u šverc cigareta, Možura, privatizacija KAP- a i Telekoma, autoput, poslovanje Prve banke sa državnim organima i kompanijama… prikupljamo osnovnu dokumentaciju kako bismo utvrdili obim i lokacije raspoloživih podataka, kao i potrebe za angažovanjem eksperata iz oblasti carina, poreske politike, zaštite ličnih podataka, programiranja i slično.

Ni u jednoj arhivi nećemo naći one papire koje je prošla vlast željela da uništi. Ali tragovi novca se ne mogu potpuno sakriti. Zato mi prikupljamo i analiziramo postojeću dokumentaciju i radimo na uspostavljanju međunarodne saradnje kako bismo mogli da uđemo u trag skrivenim računima i imovini u inostranstvu.

MONITOR: A šta biste naveli kao (ne)očekivane probleme sa kojima ste se susreli?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Brojna dokumenta su uništena ili dislocirana, nova administracija vrlo sporo postupa, a faktička blokada zakonodavnih predloga u parlamentu onemogućava ozbiljnije iskorake.

Tako je kompletna arhiva Komisije za stambena pitanja bivše Vlade nestala, ili je negdje premještena. Tom Komisijom je rukovodio bivši ministar odbrane, a njena dokumentacija se ne nalazi ni u Generalnom sekretarijatu Vlade, a ni u Ministarstvu odbrane, dok je osoba zadužena za arhivu Komisije napustila državnu upravu.

Ta dokumentacija je, inače, bila označena stepenom tajnosti interno, a u nekim slučajevima i povjerljivo. I njen nestanak je posao za tužilaštvo koje na raspolaganju ima niz aktivnosti koje može preduzeti u cilju rasvjetljavanja tog krivičnog djela.

Kada su uništili kompletnu arhivu podataka o stanovima koje su podijelili, možete da zamislite šta je od dokumentacije ostalo oko najvećih poslova koji potencijalno uključuju i najveću korupciju. Međutim, mnogo dokaza postoji u drugim državama i zato je međunarodna saradnja od presudnog značaja.

MONITOR: Može li se priča o nestaloj dokumentaciji završiti time što ćemo svi konstatovati kako nam je žao što je nema?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Kako bismo spriječili da se to dogodi, Stručni tim Savjeta će izaći sa vrlo konkretnim preporukama i inicijativama prema nadležnim državnim organima.

Tražićemo, pored ostalog, da se obezbijedi više dokaza za tužilaštvo, video evidencija ili dokazi da je ona uništena, jer su u pitanju objekti Vlade i Ministarstva odbrane koji su pod video nadzorom. Lica odgovorna za postupanje sa dokumentacijom su jasno određena i prvi korak tužilaštva trebao bi biti da ih sasluša.

MONITOR: Na račun Vlade stižu kritike da se više bave prošlošću nego budućnošću? Prepoznajete li se vi iz Savjeta u toj priči?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Ni najmanje. Nakon 30 godina potpunog odsustva ozbiljne borbe protiv korupcije i poslova koji su poharali Crnu Goru, imamo obavezu kao društvo da ne dozvolimo da bilo ko zadrži korist koju je stekao činjenjem bilo kog krivičnog djela. Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti, jer sam odolijevala i mnogo većim pritiscima kojima sam bila izložena tokom svog rada.

Jos jednom ću ponoviti – što se tiče rada Stručnog tima, ne postoji bivša i sadašnja vlast, jer korupcija ne bira političke dresove.

MONITOR: Da li vi, iznutra, dijelite utisak da vlast, na svim nivoima, djeluje pomalo tromo?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Nije lako uspostaviti kontrolu nad sistemom koji je bio pretvoren u političku mašineriju bivšeg režima. U maloj Crnoj Gori izuzetno je teško naći kadrove, jer su priliku da steknu iskustvo u državnoj administraciji i to specifično znanje do sada imali samo oni koji su sarađivali sa bivšom vlašću. Još kad se u to dodatno umiješa politika, onda i onako težak proces postane još teži.

Znam da je problema puno, ali mislim da se mora i brže i bolje.

MONITOR: Neki analitičari ukazuju na mogućnost paktiranja između bivših i sadašnjih vlasti. Da li ste Vi naišli na nešto što bi potkrijepilo takve sumnje?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Nemam nikakva konkretna saznanja o tome i boriću se da se nikada ne napravi bilo kakav pakt koji podrazumijeva da se  zatvore oči na korupciju, a korumpirani pojedinci zadrže ukradeni novac.

Stručni tim nema nadležnost da bilo koga uhapsi, ali ima da prati puteve novca. Čak i ako neki planiraju da pobjegnu iz zemlje, ako uspijemo da uspostavimo međunarodnu saradnju i obezbijedimo snažnu podršku drugih država, naći ćemo gdje su sakrili novac i nekretnine.

Nadam se da ćemo uskoro dobiti i nova zakonska rješenja o oduzimanju imovine u građansko-pravnom postupku, po ugledu na Italiju, što bi omogućilo da imovina za koju nema valjanog pokrića u zvaničnim prihodima javnih funkcionera, može biti oduzeta i bez osude u krivičnom postupku.

MONITOR: Nije malo onih koji računaju da se Vaš posao tiče samo vremena prije 30. avgusta, odnosno, 4. decembra 2020?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Vjerujem da u Vladi niko ni ne pomišlja da takvo ograničenje postavi, jer ja na njega zasigurno ne bih pristala. Dok sam u Stručnom tijelu možete biti sigurni da neće biti izuzetaka po bilo kom osnovu.

Zadatak Savjeta i Stručnog tijela je da se bavi otkrivanjem i prevencijom korupcije na visokom nivou. Odgovorna vlada želi da iskorijeni korupciju, ako je ima, prvo u sopstvenim redovima.

Ne smije biti nedodirljivih ni sada, ni prije, ni ubuduće i za to ću se uvijek boriti. Ne bavim se politikom, već borbom protiv kriminala i korupcije, a oni ne poznaju ni boje ni zastave, samo interes i profit.

Odnos prema SPI definiše vladu

MONITOR: Sa nestrpljenjem se očekuje novi Zakon o slobodnom pristupu informacijama (SPI).

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Od izuzetnog značaja za borbu protiv korupcije je da nova Vlada podigne standarde i što prije počne da proaktivno objavljuje mnogo veće količine podataka od značaja za građane.

U saradnji sa kolegama iz drugih NVO i vodećim evropskim ekspertima, uradili smo nacrt izmjena Zakona o SPI i dostavili ga Ministarstvu javne uprave 9. decembra, na Međunarodni dan borbe protiv korupcije. Drago nam je što je to prvi antikorupcijski zakon predložen ovoj vladi od strane nevladinog sektora, ali u vezi sa tim, nažalost, još nismo vidjeli konkretnije pomake, dok je usvajanje zakona planirano tek za treći kvartal.

Upravo odnos prema tom zakonu pokazaće koliko je ova vlada spremna da realizuje svoja obećanja.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo