Povežite se sa nama

INTERVJU

ASIM MUJKIĆ, PROFESOR NA FAKULTETU POLITIČKIH NAUKA  SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Izbor Bogića Bogićevića bio je istorijska prilika

Objavljeno prije

na

Trebao nam je neko kao Bogićević koji bi u politiku unio pozitivni sadržaj, dao primjerom osnov za ’politiku-za’ a ne samo ovu ’politiku-protiv’

 

MONITOR: Podržavali ste kandidaturu Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva. Bez obzira na dogovor „četiri stranke“, došlo je do namjerne proceduralne zavrzlame i Bogićević je povukao kandidaturu. Kako  objašnjavate ovakav slijed događaja?

MUJKIĆ: Bogić Bogićević je historijska ličnost i njegov izbor za gradonačelnika Sarajeva bio je historijska prilika da se višedecenijska nacionalistička paradigma u bosanskohercegovačkoj politici počne mijenjati. Tu priliku, koja se više neće ponoviti, propustili smo zbog, s jedne strane, ljudi koji joj nisu ni u kom pogledu bili dorasli, ljudi koji nisu mogli dalje da dobace od svojih sitnih interesa i kombinacija, a s druge strane, ljudi koji su toliko bili sigurni da će samo ime Bogićevića biti dovoljno za prolaz – da nisu sve učinili da se taj izbor nesmetano provede. Ovdje nije samo riječ o kršenju predizbornog obećanja, već o oduzimanju nade velikom broju građana da je moguće izaći iz nacionalističkog blata.

MONITOR: „Četiri stranke“ imaju vlast i u Kantonu Sarajevo. Da li se ova naprslina može prenijeti i na taj nivo?

MUJKIĆ: Neuspjeh u vezi sa izborom gradonačelnika bio je fatalan udarac za četvorku koja je već sada ’trojka’, a godinu dana ranije bila je ’šestorka’. To naglo osipanje u nešto više od godinu dana daje utisak unutarnje slabosti i neozbiljnosti. To osipanje, zbog sitnih kalkulantskih poteza, učvršćuje građane u uvjerenju da se ova grupacija stranaka ne razlikuje mnogo od onih koji decenijama vladaju. U takvim prilikama ljudi se obično vraćaju sigurnosti status quo-a. Četvorka se nije posebno iskazala ni u borbi protiv korupcije, što pojačava dojam kod građana da su ’svi oni isti’.To je i ideološki heterogena grupa da je teško očekivati da mogu ponuditi novu političku priču – viziju, izuzev one koja se bazira na protivljenju vladajućoj  etnonacionalističkoj oligarhiji. Zato je trebao neko kao Bogićević koji bi u tu politiku unio pozitivni sadržaj, dao primjerom osnov za ’politiku-za’, a ne samo ovu ’politiku-protiv’. Ne može dugoročni osnov političkog djelovanja biti negacija, samo da skinemo one stare garniture. Beznadežnim i sluđenim građanima važno je ponuditi nadu da se može drukčije, bolje, i još važnije, dati im elemente u vidu konkretnih postupaka koji će građane uvjeriti da je to ostvarivo zahvaljujući čemu će se i oni osjećati bolje, boljim ljudima. Siti smo politika koje od nas izvlače samo ono najgore. Međutim, tamo gdje nema mobilizirajuće snage nade ostaje mobilizirajuća snaga straha, što je mehanizam koji etnopolitičari vješto koriste.

MONITOR: Jugoslovenski disident Mihajlo Mihajlo mi je još 90-ih  rekao da je rješenje u širokom nenacionalističkom pokretu na Balkanu. I  vi ste govorili o nečem sličnom. Delovalo je i sad deluje gotovo utopijski. Od čega početi?

MUJKIĆ: S nacionalizmom je nemoguće izići na kraj samo unutar granica jedne od naših država. Kvalitetni otpor tom prekograničnom nacionalizmu mora biti i sam biti prekograničan i duboko sam uvjeren da će taj dan doći. Da bismo znali odakle treba početi, treba znati šta je izvor problema na kome počiva ex-Yu nacionalistička politika. Taj problem je, po meni, problem takozvanog konačnog rješenja nacionalnog pitanja, odnosno konačnog etnoteritorijalnog razgraničenja dva, i kvantitativno i kvalitativno najjača jugoslavenska nacionalizma, srpskog i hrvatskog, s kojim se prvi put pokušalo 1939. godine Nagodbom Cvetković-Maček, zatim 1991. nagodbom Milošević-Tuđman. Ta se ideja još provlači i ima svoje protagoniste. To najbolje osjetimo mi u BiH. U takvoj etnoteritorijalnoj konstelaciji koja nije naš izum već proces koji traje u Srednjoj i Istočnoj Evropi od druge polovine XIX vijeka i traje i danas, kod nas i recimo u Ukrajini, najgore su prolazile multietničke države. Jake etnoteritorijalne države u susjednim multietničkim državama, državama bez jasnog etničkog domaćina vide prazan prostor otvoren za njihova posezanja, prisajedinjavanja, razgraničavanja što priziva etnički inžinjering pa i zločin.

MONITOR: Da li su ljudi poslije iskustva 90-ih, „razočarani u demokratiju“ ili su očekivali previše i prebrzo?

MUJKIĆ: Velika pobjeda nacionalista je bila u tome da nametnu model etnonacionalističke demokratije kao jedini model demokratije, a njeno eventualno ukidanje uspješno tumače kao opasnost za postojanje naroda. To je ta demokratija u koju su ljudi razočarani.  Mi nismo ni imali pravo višestranačje. Sve demokratske utakmice koje su se igrale, igrale su se na njihovom domaćem terenu, terenu na kojem oni diktiraju teme i probleme.

Za etnopolitičke oligarhije najgori je aktivni građanin, onaj koji postavlja pitanja. Kada razočaranost građana preraste u stid, stid građana što dopuštaju sebi ovakvu neizdrživu i ponižavajuću situaciju, tada možemo očekivati da će se nešto promijeniti. Sve dok građani očekuju da će se neko iz ovakvog političkog vrha za njih brinuti, da će se za njih zauzeti, da barem neće dovesti njihove živote u opasnost, dotle će za njih i glasati. Pogledajte koliko je pandemija razgolitila bešćutnost i temeljnu nebrigu političke elite u BiH. To se ne smije zaboraviti, to mora doći na naplatu.

MONITOR: Stalno govorimo o slabostima civilnog društva i da pored glasovitih NVO na čitavom ex-yu, nije došlo do njihovog jačeg uticaja. Mnogi građani ih i danas percipiraju kao nacionalne i lične neprijatelje. Da li bi NVO trebalo da promijene taktiku komunikacije sa građanima?

MUJKIĆ: Pogledajmo šta se dešava u Rusiji ili u Mađarskoj, pa i Vučić je na dobrom putu da to postigne. Smatram da će rehabilitacija civilnog društva kod svih nas morati krenuti s terena, onoga što se zove ’grass-roots’ kao heterogeni masovni pokret, kao alijansa protagonista različitih društvenih borbi – LGBTQ, boraca protiv mini hidrocentrala, otpuštenih ili radnika na čekanju, antifašista – s budžetom od nula eura, ali nepokolebljivom voljom za promjenom i vjerom u pravednije društvo. Dašak toga osjetio se u Bosni 2013. i 2014. godine. Na tom planu možemo se uvezivati prekogranično jer dijelimo vrlo slične probleme i tu bi bila šansa za balkansku antinacionalističku alijansu.

MONITOR: U zemljama razvijene parlamentarne demokratije, socijalisti, socijaldemokrate i laburisti su pretežno u defanzivi. Ponegdje Zeleni bilježe porast popularnosti. Šta nam to govori?

MUJKIĆ: Nalazimo se pred epohalnom promjenom političke paradigme na globalnom nivou. Ta transformacija koja može trajati jako dugo, mora u prvom redu podrazumijevati suočavanje s kapitalizmom kao takvim. Globalna nepredvidiva kretanja kapitala, Habermas nas upozorava, ne prate odgovarajuće globalne demokratske institucije. Ta kretanja ostavljaju iza sebe razrušene nacionalne ekonomije i osiromašene ljude o kojima treba da brine već osiromašena i prezadužena država. Političke elite od konzervativaca preko liberala pa sve do socijaldemokrata, koje su se u presudnom trenutku krajem 80-ih između naroda i slobodnog protoka kapitala opredijelile za kapital i stvaranje pogodnih uslova za investiranje, ukinule su normalni politički spektar. Čak se desila i ideološka inverzija, pa su se socijaldemokrati zalagali za capital-friendly okruženja, a konzervativci za pomoć radnicima. Kriza legitimiteta otvorila je ogroman prostor za pojavu novih elita-opozivača koje obično zovemo populistima. Populizam je uvijek znak nekog deficita demokratije i nije po sebi loš. Populisti, narodni tribuni i nesuđene vođe u takvoj situaciji pokušavaju artikulirati novi politički rječnik i postati novi mainstream tako što će ovladati institucijama. Zato imamo novu, identitetsku desnicu koja ispipava i iskušava nove prostore političke artikulacije i djelovanja. To su neemancipatorske politike koje idu k autoritarizmu, nacionalizmu i suverenizmu. One se samo paušalno dotiču protivrječnosti kapitalizma i njih rješavaju protjerivanjem stranaca i migranata sa svog teritorija. To nas može odvesti u novi fašizam i nove oblike porobljavanja. Snage koje se žele uhvatiti u koštac s kapitalizmom čine novu ljevicu. To su Sanders, Syriza, Podemos, Linke i drugi pokreti. Postoji i nešto kao novi centar kao što su Zeleni, premda smatram da u alijansi zelenih i lijevih treba tražiti elemente progresivne, emancipatorske politike u budućnosti.

 

SLIJEPA ULICA TAKMIČENJA S NACIONALISTIMA U PATRIOTIZMU

MONITOR: Takozvana građanska opcija teško dolazi u poziciju da odlučuje, a i kada se to dogodi, nema „dugog vijeka“?

MUJKIĆ: Morate u svom antinacionalizmu biti kredibilni, nepokolebljivi, ne smijete padati na jeftine trikove patriotske i državotvorne patetike. Kada god su dolazile u poziciju da odlučuju, građanske snage su se što zbog svojih slabosti što zbog institucionalnog dizajna države koji ide u prilog nacionalističkoj politici, upuštale s nacionalistima u takmičenje ko je veći patriota i redovno su takvu vrstu jalove borbe gubile. To je slijepa ulica, tim prije jer danas smo u ovom razvoju domaćih hibridnih demokratija i autoritarnih praksi došli do toga da samo tri nacionalna lidera mogu kredibilno reći što je to pravi patriotski nacionalni interes za svoja tri naroda i sve što se u to ne uklapa je nacionalna izdaja.

 

Dejton je tijesan okvir za BIH

MONITOR: Ima li  šanse da se dođe do novog i drugačijeg ustavno-pravnog okvira za čitavu BiH?

MUJKIĆ: Život običnih ljudi u BiH u njegovoj kompleksnosti i nepredvidivosti već je davno prevazišao uske dejtonske okvire. Nepostojanje  jezičke barijere praćeno ekonomskim, kulturnim i generalno egzistencijalnim impulsima stanovništva stalno potkopava napore nacionalista da se ograde na nekoj svojoj teritoriji. Problem je što nema političke snage koja bi znala uvjerljivo artikulirati taj ogromni socijalni kapital koji se svakodnevno proizvodi, a potom ponuditi smislen politički program koji bi se bazirao na socijalnoj pravdi, jednakosti pred zakonom, poštovanju fundamentalnih prava i sloboda uz punu zaštitu svih kolektivnih identiteta, dakle, drugim riječima jedna građanska ili socijalno-liberalna perspektiva. Dejton nudi mehanizme svog prevazilaženja eksplicitnom odredbom da Evropska konvencija o ljudskim pravima i slobodama ima prednost nad domaćim zakonima i ustav je davno trebao biti promijenjen u skladu s tom konvencijom. Tu krivicu snose i predstavnici međunarodne zajednice, koji ništa u vezi sa tim pitanjem nisu uradili. Da Dejtonski ustav nije sveta krava dokazuje uostalom i amandman o statusu Distrikta Brčko koji je usvojen prije desetak godina i kojim se institucionalni aranžman koji nije utemeljen na etnoteritorijalnom principu, dakle, u svojoj suštini građanski, ugrađuje u ustavno-pravni poredak države koja je sva utemeljena na etnoteritorijalnom principu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo