Povežite se sa nama

INTERVJU

ASIM MUJKIĆ, PROFESOR NA FAKULTETU POLITIČKIH NAUKA  SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Izbor Bogića Bogićevića bio je istorijska prilika

Objavljeno prije

na

Trebao nam je neko kao Bogićević koji bi u politiku unio pozitivni sadržaj, dao primjerom osnov za ’politiku-za’ a ne samo ovu ’politiku-protiv’

 

MONITOR: Podržavali ste kandidaturu Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva. Bez obzira na dogovor „četiri stranke“, došlo je do namjerne proceduralne zavrzlame i Bogićević je povukao kandidaturu. Kako  objašnjavate ovakav slijed događaja?

MUJKIĆ: Bogić Bogićević je historijska ličnost i njegov izbor za gradonačelnika Sarajeva bio je historijska prilika da se višedecenijska nacionalistička paradigma u bosanskohercegovačkoj politici počne mijenjati. Tu priliku, koja se više neće ponoviti, propustili smo zbog, s jedne strane, ljudi koji joj nisu ni u kom pogledu bili dorasli, ljudi koji nisu mogli dalje da dobace od svojih sitnih interesa i kombinacija, a s druge strane, ljudi koji su toliko bili sigurni da će samo ime Bogićevića biti dovoljno za prolaz – da nisu sve učinili da se taj izbor nesmetano provede. Ovdje nije samo riječ o kršenju predizbornog obećanja, već o oduzimanju nade velikom broju građana da je moguće izaći iz nacionalističkog blata.

MONITOR: „Četiri stranke“ imaju vlast i u Kantonu Sarajevo. Da li se ova naprslina može prenijeti i na taj nivo?

MUJKIĆ: Neuspjeh u vezi sa izborom gradonačelnika bio je fatalan udarac za četvorku koja je već sada ’trojka’, a godinu dana ranije bila je ’šestorka’. To naglo osipanje u nešto više od godinu dana daje utisak unutarnje slabosti i neozbiljnosti. To osipanje, zbog sitnih kalkulantskih poteza, učvršćuje građane u uvjerenju da se ova grupacija stranaka ne razlikuje mnogo od onih koji decenijama vladaju. U takvim prilikama ljudi se obično vraćaju sigurnosti status quo-a. Četvorka se nije posebno iskazala ni u borbi protiv korupcije, što pojačava dojam kod građana da su ’svi oni isti’.To je i ideološki heterogena grupa da je teško očekivati da mogu ponuditi novu političku priču – viziju, izuzev one koja se bazira na protivljenju vladajućoj  etnonacionalističkoj oligarhiji. Zato je trebao neko kao Bogićević koji bi u tu politiku unio pozitivni sadržaj, dao primjerom osnov za ’politiku-za’, a ne samo ovu ’politiku-protiv’. Ne može dugoročni osnov političkog djelovanja biti negacija, samo da skinemo one stare garniture. Beznadežnim i sluđenim građanima važno je ponuditi nadu da se može drukčije, bolje, i još važnije, dati im elemente u vidu konkretnih postupaka koji će građane uvjeriti da je to ostvarivo zahvaljujući čemu će se i oni osjećati bolje, boljim ljudima. Siti smo politika koje od nas izvlače samo ono najgore. Međutim, tamo gdje nema mobilizirajuće snage nade ostaje mobilizirajuća snaga straha, što je mehanizam koji etnopolitičari vješto koriste.

MONITOR: Jugoslovenski disident Mihajlo Mihajlo mi je još 90-ih  rekao da je rješenje u širokom nenacionalističkom pokretu na Balkanu. I  vi ste govorili o nečem sličnom. Delovalo je i sad deluje gotovo utopijski. Od čega početi?

MUJKIĆ: S nacionalizmom je nemoguće izići na kraj samo unutar granica jedne od naših država. Kvalitetni otpor tom prekograničnom nacionalizmu mora biti i sam biti prekograničan i duboko sam uvjeren da će taj dan doći. Da bismo znali odakle treba početi, treba znati šta je izvor problema na kome počiva ex-Yu nacionalistička politika. Taj problem je, po meni, problem takozvanog konačnog rješenja nacionalnog pitanja, odnosno konačnog etnoteritorijalnog razgraničenja dva, i kvantitativno i kvalitativno najjača jugoslavenska nacionalizma, srpskog i hrvatskog, s kojim se prvi put pokušalo 1939. godine Nagodbom Cvetković-Maček, zatim 1991. nagodbom Milošević-Tuđman. Ta se ideja još provlači i ima svoje protagoniste. To najbolje osjetimo mi u BiH. U takvoj etnoteritorijalnoj konstelaciji koja nije naš izum već proces koji traje u Srednjoj i Istočnoj Evropi od druge polovine XIX vijeka i traje i danas, kod nas i recimo u Ukrajini, najgore su prolazile multietničke države. Jake etnoteritorijalne države u susjednim multietničkim državama, državama bez jasnog etničkog domaćina vide prazan prostor otvoren za njihova posezanja, prisajedinjavanja, razgraničavanja što priziva etnički inžinjering pa i zločin.

MONITOR: Da li su ljudi poslije iskustva 90-ih, „razočarani u demokratiju“ ili su očekivali previše i prebrzo?

MUJKIĆ: Velika pobjeda nacionalista je bila u tome da nametnu model etnonacionalističke demokratije kao jedini model demokratije, a njeno eventualno ukidanje uspješno tumače kao opasnost za postojanje naroda. To je ta demokratija u koju su ljudi razočarani.  Mi nismo ni imali pravo višestranačje. Sve demokratske utakmice koje su se igrale, igrale su se na njihovom domaćem terenu, terenu na kojem oni diktiraju teme i probleme.

Za etnopolitičke oligarhije najgori je aktivni građanin, onaj koji postavlja pitanja. Kada razočaranost građana preraste u stid, stid građana što dopuštaju sebi ovakvu neizdrživu i ponižavajuću situaciju, tada možemo očekivati da će se nešto promijeniti. Sve dok građani očekuju da će se neko iz ovakvog političkog vrha za njih brinuti, da će se za njih zauzeti, da barem neće dovesti njihove živote u opasnost, dotle će za njih i glasati. Pogledajte koliko je pandemija razgolitila bešćutnost i temeljnu nebrigu političke elite u BiH. To se ne smije zaboraviti, to mora doći na naplatu.

MONITOR: Stalno govorimo o slabostima civilnog društva i da pored glasovitih NVO na čitavom ex-yu, nije došlo do njihovog jačeg uticaja. Mnogi građani ih i danas percipiraju kao nacionalne i lične neprijatelje. Da li bi NVO trebalo da promijene taktiku komunikacije sa građanima?

MUJKIĆ: Pogledajmo šta se dešava u Rusiji ili u Mađarskoj, pa i Vučić je na dobrom putu da to postigne. Smatram da će rehabilitacija civilnog društva kod svih nas morati krenuti s terena, onoga što se zove ’grass-roots’ kao heterogeni masovni pokret, kao alijansa protagonista različitih društvenih borbi – LGBTQ, boraca protiv mini hidrocentrala, otpuštenih ili radnika na čekanju, antifašista – s budžetom od nula eura, ali nepokolebljivom voljom za promjenom i vjerom u pravednije društvo. Dašak toga osjetio se u Bosni 2013. i 2014. godine. Na tom planu možemo se uvezivati prekogranično jer dijelimo vrlo slične probleme i tu bi bila šansa za balkansku antinacionalističku alijansu.

MONITOR: U zemljama razvijene parlamentarne demokratije, socijalisti, socijaldemokrate i laburisti su pretežno u defanzivi. Ponegdje Zeleni bilježe porast popularnosti. Šta nam to govori?

MUJKIĆ: Nalazimo se pred epohalnom promjenom političke paradigme na globalnom nivou. Ta transformacija koja može trajati jako dugo, mora u prvom redu podrazumijevati suočavanje s kapitalizmom kao takvim. Globalna nepredvidiva kretanja kapitala, Habermas nas upozorava, ne prate odgovarajuće globalne demokratske institucije. Ta kretanja ostavljaju iza sebe razrušene nacionalne ekonomije i osiromašene ljude o kojima treba da brine već osiromašena i prezadužena država. Političke elite od konzervativaca preko liberala pa sve do socijaldemokrata, koje su se u presudnom trenutku krajem 80-ih između naroda i slobodnog protoka kapitala opredijelile za kapital i stvaranje pogodnih uslova za investiranje, ukinule su normalni politički spektar. Čak se desila i ideološka inverzija, pa su se socijaldemokrati zalagali za capital-friendly okruženja, a konzervativci za pomoć radnicima. Kriza legitimiteta otvorila je ogroman prostor za pojavu novih elita-opozivača koje obično zovemo populistima. Populizam je uvijek znak nekog deficita demokratije i nije po sebi loš. Populisti, narodni tribuni i nesuđene vođe u takvoj situaciji pokušavaju artikulirati novi politički rječnik i postati novi mainstream tako što će ovladati institucijama. Zato imamo novu, identitetsku desnicu koja ispipava i iskušava nove prostore političke artikulacije i djelovanja. To su neemancipatorske politike koje idu k autoritarizmu, nacionalizmu i suverenizmu. One se samo paušalno dotiču protivrječnosti kapitalizma i njih rješavaju protjerivanjem stranaca i migranata sa svog teritorija. To nas može odvesti u novi fašizam i nove oblike porobljavanja. Snage koje se žele uhvatiti u koštac s kapitalizmom čine novu ljevicu. To su Sanders, Syriza, Podemos, Linke i drugi pokreti. Postoji i nešto kao novi centar kao što su Zeleni, premda smatram da u alijansi zelenih i lijevih treba tražiti elemente progresivne, emancipatorske politike u budućnosti.

 

SLIJEPA ULICA TAKMIČENJA S NACIONALISTIMA U PATRIOTIZMU

MONITOR: Takozvana građanska opcija teško dolazi u poziciju da odlučuje, a i kada se to dogodi, nema „dugog vijeka“?

MUJKIĆ: Morate u svom antinacionalizmu biti kredibilni, nepokolebljivi, ne smijete padati na jeftine trikove patriotske i državotvorne patetike. Kada god su dolazile u poziciju da odlučuju, građanske snage su se što zbog svojih slabosti što zbog institucionalnog dizajna države koji ide u prilog nacionalističkoj politici, upuštale s nacionalistima u takmičenje ko je veći patriota i redovno su takvu vrstu jalove borbe gubile. To je slijepa ulica, tim prije jer danas smo u ovom razvoju domaćih hibridnih demokratija i autoritarnih praksi došli do toga da samo tri nacionalna lidera mogu kredibilno reći što je to pravi patriotski nacionalni interes za svoja tri naroda i sve što se u to ne uklapa je nacionalna izdaja.

 

Dejton je tijesan okvir za BIH

MONITOR: Ima li  šanse da se dođe do novog i drugačijeg ustavno-pravnog okvira za čitavu BiH?

MUJKIĆ: Život običnih ljudi u BiH u njegovoj kompleksnosti i nepredvidivosti već je davno prevazišao uske dejtonske okvire. Nepostojanje  jezičke barijere praćeno ekonomskim, kulturnim i generalno egzistencijalnim impulsima stanovništva stalno potkopava napore nacionalista da se ograde na nekoj svojoj teritoriji. Problem je što nema političke snage koja bi znala uvjerljivo artikulirati taj ogromni socijalni kapital koji se svakodnevno proizvodi, a potom ponuditi smislen politički program koji bi se bazirao na socijalnoj pravdi, jednakosti pred zakonom, poštovanju fundamentalnih prava i sloboda uz punu zaštitu svih kolektivnih identiteta, dakle, drugim riječima jedna građanska ili socijalno-liberalna perspektiva. Dejton nudi mehanizme svog prevazilaženja eksplicitnom odredbom da Evropska konvencija o ljudskim pravima i slobodama ima prednost nad domaćim zakonima i ustav je davno trebao biti promijenjen u skladu s tom konvencijom. Tu krivicu snose i predstavnici međunarodne zajednice, koji ništa u vezi sa tim pitanjem nisu uradili. Da Dejtonski ustav nije sveta krava dokazuje uostalom i amandman o statusu Distrikta Brčko koji je usvojen prije desetak godina i kojim se institucionalni aranžman koji nije utemeljen na etnoteritorijalnom principu, dakle, u svojoj suštini građanski, ugrađuje u ustavno-pravni poredak države koja je sva utemeljena na etnoteritorijalnom principu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo