Povežite se sa nama

INTERVJU

ASIM MUJKIĆ, PROFESOR NA FAKULTETU POLITIČKIH NAUKA  SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Izbor Bogića Bogićevića bio je istorijska prilika

Objavljeno prije

na

Trebao nam je neko kao Bogićević koji bi u politiku unio pozitivni sadržaj, dao primjerom osnov za ’politiku-za’ a ne samo ovu ’politiku-protiv’

 

MONITOR: Podržavali ste kandidaturu Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva. Bez obzira na dogovor „četiri stranke“, došlo je do namjerne proceduralne zavrzlame i Bogićević je povukao kandidaturu. Kako  objašnjavate ovakav slijed događaja?

MUJKIĆ: Bogić Bogićević je historijska ličnost i njegov izbor za gradonačelnika Sarajeva bio je historijska prilika da se višedecenijska nacionalistička paradigma u bosanskohercegovačkoj politici počne mijenjati. Tu priliku, koja se više neće ponoviti, propustili smo zbog, s jedne strane, ljudi koji joj nisu ni u kom pogledu bili dorasli, ljudi koji nisu mogli dalje da dobace od svojih sitnih interesa i kombinacija, a s druge strane, ljudi koji su toliko bili sigurni da će samo ime Bogićevića biti dovoljno za prolaz – da nisu sve učinili da se taj izbor nesmetano provede. Ovdje nije samo riječ o kršenju predizbornog obećanja, već o oduzimanju nade velikom broju građana da je moguće izaći iz nacionalističkog blata.

MONITOR: „Četiri stranke“ imaju vlast i u Kantonu Sarajevo. Da li se ova naprslina može prenijeti i na taj nivo?

MUJKIĆ: Neuspjeh u vezi sa izborom gradonačelnika bio je fatalan udarac za četvorku koja je već sada ’trojka’, a godinu dana ranije bila je ’šestorka’. To naglo osipanje u nešto više od godinu dana daje utisak unutarnje slabosti i neozbiljnosti. To osipanje, zbog sitnih kalkulantskih poteza, učvršćuje građane u uvjerenju da se ova grupacija stranaka ne razlikuje mnogo od onih koji decenijama vladaju. U takvim prilikama ljudi se obično vraćaju sigurnosti status quo-a. Četvorka se nije posebno iskazala ni u borbi protiv korupcije, što pojačava dojam kod građana da su ’svi oni isti’.To je i ideološki heterogena grupa da je teško očekivati da mogu ponuditi novu političku priču – viziju, izuzev one koja se bazira na protivljenju vladajućoj  etnonacionalističkoj oligarhiji. Zato je trebao neko kao Bogićević koji bi u tu politiku unio pozitivni sadržaj, dao primjerom osnov za ’politiku-za’, a ne samo ovu ’politiku-protiv’. Ne može dugoročni osnov političkog djelovanja biti negacija, samo da skinemo one stare garniture. Beznadežnim i sluđenim građanima važno je ponuditi nadu da se može drukčije, bolje, i još važnije, dati im elemente u vidu konkretnih postupaka koji će građane uvjeriti da je to ostvarivo zahvaljujući čemu će se i oni osjećati bolje, boljim ljudima. Siti smo politika koje od nas izvlače samo ono najgore. Međutim, tamo gdje nema mobilizirajuće snage nade ostaje mobilizirajuća snaga straha, što je mehanizam koji etnopolitičari vješto koriste.

MONITOR: Jugoslovenski disident Mihajlo Mihajlo mi je još 90-ih  rekao da je rješenje u širokom nenacionalističkom pokretu na Balkanu. I  vi ste govorili o nečem sličnom. Delovalo je i sad deluje gotovo utopijski. Od čega početi?

MUJKIĆ: S nacionalizmom je nemoguće izići na kraj samo unutar granica jedne od naših država. Kvalitetni otpor tom prekograničnom nacionalizmu mora biti i sam biti prekograničan i duboko sam uvjeren da će taj dan doći. Da bismo znali odakle treba početi, treba znati šta je izvor problema na kome počiva ex-Yu nacionalistička politika. Taj problem je, po meni, problem takozvanog konačnog rješenja nacionalnog pitanja, odnosno konačnog etnoteritorijalnog razgraničenja dva, i kvantitativno i kvalitativno najjača jugoslavenska nacionalizma, srpskog i hrvatskog, s kojim se prvi put pokušalo 1939. godine Nagodbom Cvetković-Maček, zatim 1991. nagodbom Milošević-Tuđman. Ta se ideja još provlači i ima svoje protagoniste. To najbolje osjetimo mi u BiH. U takvoj etnoteritorijalnoj konstelaciji koja nije naš izum već proces koji traje u Srednjoj i Istočnoj Evropi od druge polovine XIX vijeka i traje i danas, kod nas i recimo u Ukrajini, najgore su prolazile multietničke države. Jake etnoteritorijalne države u susjednim multietničkim državama, državama bez jasnog etničkog domaćina vide prazan prostor otvoren za njihova posezanja, prisajedinjavanja, razgraničavanja što priziva etnički inžinjering pa i zločin.

MONITOR: Da li su ljudi poslije iskustva 90-ih, „razočarani u demokratiju“ ili su očekivali previše i prebrzo?

MUJKIĆ: Velika pobjeda nacionalista je bila u tome da nametnu model etnonacionalističke demokratije kao jedini model demokratije, a njeno eventualno ukidanje uspješno tumače kao opasnost za postojanje naroda. To je ta demokratija u koju su ljudi razočarani.  Mi nismo ni imali pravo višestranačje. Sve demokratske utakmice koje su se igrale, igrale su se na njihovom domaćem terenu, terenu na kojem oni diktiraju teme i probleme.

Za etnopolitičke oligarhije najgori je aktivni građanin, onaj koji postavlja pitanja. Kada razočaranost građana preraste u stid, stid građana što dopuštaju sebi ovakvu neizdrživu i ponižavajuću situaciju, tada možemo očekivati da će se nešto promijeniti. Sve dok građani očekuju da će se neko iz ovakvog političkog vrha za njih brinuti, da će se za njih zauzeti, da barem neće dovesti njihove živote u opasnost, dotle će za njih i glasati. Pogledajte koliko je pandemija razgolitila bešćutnost i temeljnu nebrigu političke elite u BiH. To se ne smije zaboraviti, to mora doći na naplatu.

MONITOR: Stalno govorimo o slabostima civilnog društva i da pored glasovitih NVO na čitavom ex-yu, nije došlo do njihovog jačeg uticaja. Mnogi građani ih i danas percipiraju kao nacionalne i lične neprijatelje. Da li bi NVO trebalo da promijene taktiku komunikacije sa građanima?

MUJKIĆ: Pogledajmo šta se dešava u Rusiji ili u Mađarskoj, pa i Vučić je na dobrom putu da to postigne. Smatram da će rehabilitacija civilnog društva kod svih nas morati krenuti s terena, onoga što se zove ’grass-roots’ kao heterogeni masovni pokret, kao alijansa protagonista različitih društvenih borbi – LGBTQ, boraca protiv mini hidrocentrala, otpuštenih ili radnika na čekanju, antifašista – s budžetom od nula eura, ali nepokolebljivom voljom za promjenom i vjerom u pravednije društvo. Dašak toga osjetio se u Bosni 2013. i 2014. godine. Na tom planu možemo se uvezivati prekogranično jer dijelimo vrlo slične probleme i tu bi bila šansa za balkansku antinacionalističku alijansu.

MONITOR: U zemljama razvijene parlamentarne demokratije, socijalisti, socijaldemokrate i laburisti su pretežno u defanzivi. Ponegdje Zeleni bilježe porast popularnosti. Šta nam to govori?

MUJKIĆ: Nalazimo se pred epohalnom promjenom političke paradigme na globalnom nivou. Ta transformacija koja može trajati jako dugo, mora u prvom redu podrazumijevati suočavanje s kapitalizmom kao takvim. Globalna nepredvidiva kretanja kapitala, Habermas nas upozorava, ne prate odgovarajuće globalne demokratske institucije. Ta kretanja ostavljaju iza sebe razrušene nacionalne ekonomije i osiromašene ljude o kojima treba da brine već osiromašena i prezadužena država. Političke elite od konzervativaca preko liberala pa sve do socijaldemokrata, koje su se u presudnom trenutku krajem 80-ih između naroda i slobodnog protoka kapitala opredijelile za kapital i stvaranje pogodnih uslova za investiranje, ukinule su normalni politički spektar. Čak se desila i ideološka inverzija, pa su se socijaldemokrati zalagali za capital-friendly okruženja, a konzervativci za pomoć radnicima. Kriza legitimiteta otvorila je ogroman prostor za pojavu novih elita-opozivača koje obično zovemo populistima. Populizam je uvijek znak nekog deficita demokratije i nije po sebi loš. Populisti, narodni tribuni i nesuđene vođe u takvoj situaciji pokušavaju artikulirati novi politički rječnik i postati novi mainstream tako što će ovladati institucijama. Zato imamo novu, identitetsku desnicu koja ispipava i iskušava nove prostore političke artikulacije i djelovanja. To su neemancipatorske politike koje idu k autoritarizmu, nacionalizmu i suverenizmu. One se samo paušalno dotiču protivrječnosti kapitalizma i njih rješavaju protjerivanjem stranaca i migranata sa svog teritorija. To nas može odvesti u novi fašizam i nove oblike porobljavanja. Snage koje se žele uhvatiti u koštac s kapitalizmom čine novu ljevicu. To su Sanders, Syriza, Podemos, Linke i drugi pokreti. Postoji i nešto kao novi centar kao što su Zeleni, premda smatram da u alijansi zelenih i lijevih treba tražiti elemente progresivne, emancipatorske politike u budućnosti.

 

SLIJEPA ULICA TAKMIČENJA S NACIONALISTIMA U PATRIOTIZMU

MONITOR: Takozvana građanska opcija teško dolazi u poziciju da odlučuje, a i kada se to dogodi, nema „dugog vijeka“?

MUJKIĆ: Morate u svom antinacionalizmu biti kredibilni, nepokolebljivi, ne smijete padati na jeftine trikove patriotske i državotvorne patetike. Kada god su dolazile u poziciju da odlučuju, građanske snage su se što zbog svojih slabosti što zbog institucionalnog dizajna države koji ide u prilog nacionalističkoj politici, upuštale s nacionalistima u takmičenje ko je veći patriota i redovno su takvu vrstu jalove borbe gubile. To je slijepa ulica, tim prije jer danas smo u ovom razvoju domaćih hibridnih demokratija i autoritarnih praksi došli do toga da samo tri nacionalna lidera mogu kredibilno reći što je to pravi patriotski nacionalni interes za svoja tri naroda i sve što se u to ne uklapa je nacionalna izdaja.

 

Dejton je tijesan okvir za BIH

MONITOR: Ima li  šanse da se dođe do novog i drugačijeg ustavno-pravnog okvira za čitavu BiH?

MUJKIĆ: Život običnih ljudi u BiH u njegovoj kompleksnosti i nepredvidivosti već je davno prevazišao uske dejtonske okvire. Nepostojanje  jezičke barijere praćeno ekonomskim, kulturnim i generalno egzistencijalnim impulsima stanovništva stalno potkopava napore nacionalista da se ograde na nekoj svojoj teritoriji. Problem je što nema političke snage koja bi znala uvjerljivo artikulirati taj ogromni socijalni kapital koji se svakodnevno proizvodi, a potom ponuditi smislen politički program koji bi se bazirao na socijalnoj pravdi, jednakosti pred zakonom, poštovanju fundamentalnih prava i sloboda uz punu zaštitu svih kolektivnih identiteta, dakle, drugim riječima jedna građanska ili socijalno-liberalna perspektiva. Dejton nudi mehanizme svog prevazilaženja eksplicitnom odredbom da Evropska konvencija o ljudskim pravima i slobodama ima prednost nad domaćim zakonima i ustav je davno trebao biti promijenjen u skladu s tom konvencijom. Tu krivicu snose i predstavnici međunarodne zajednice, koji ništa u vezi sa tim pitanjem nisu uradili. Da Dejtonski ustav nije sveta krava dokazuje uostalom i amandman o statusu Distrikta Brčko koji je usvojen prije desetak godina i kojim se institucionalni aranžman koji nije utemeljen na etnoteritorijalnom principu, dakle, u svojoj suštini građanski, ugrađuje u ustavno-pravni poredak države koja je sva utemeljena na etnoteritorijalnom principu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

NATAŠA KANDIĆ, OSNIVAČICA  FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO I KOORDINATORKA REKOM-MREŽE POMIRENJA: Srbija navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Vjerujem da u Vladi ima ministara koji vjeruju da je već donijeta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslijediti odmah po usvajanju Rezolucije

 

 

MONITOR: Crnogorska vlada je usvojila dva amandmana koja će predložiti za dopunu prijedloga Rezolucije o Srebrenici, o kojem bi trebalo uskoro da se glasa u GS UN. Premijer Milojko Spajić je najavio da će Crna Gora glasati za Rezoluciju. Kako Vi ocjenjujete crnogorsku inicijativu u vezi sa amandmanima o individualizaciji zločina genocida i „očuvanju“ Dejtonskog sporazuma?

KANDIĆ: Haški tribunal je osudio pojedince, najviše po rangu u Vojsci i u vlasti RS, i to je merodavno. Očito da Vlada Crne Gore ovim amandmanom pokušava da potvrdi da poštuje haške presude za genocid i da srpskim političkim partijama u Crnoj Gori i vlasti u Srbiji pošalje poruku da neće dozvoliti da se srpski narod krivi za genocid. Moj utisak je da je amandman o očuvanju Dejtonskog sporazuma usvojen pod pritiskom, da se pokaže stav da niko ne može ukidati Republiku Srpsku. Taj amandman teško da može biti prihvaćen..

MONITOR: Crna Gora je u ratovima 1990-tih dugo bila saveznica beogradskog režima. Premijer Spajić rekao da će Podgorica i dalje podržavati sva međunarodna akta kojima se osuđuje zločin genocida i zločini protiv čovječnosti počinjeni u tim ratovima. Kako tumačite ovaj potez  crnogorske Vlade?  ?

KANDIĆ: Vlada Crne Gore je pod velikim pritiskom unutar Crne Gore, a susedna Srbija  svakodnevno upire prst kojim navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“ koji hoće da proglase srpski narod genocidnim.

MONITOR:  Da.  Od strane zvanične Srbije došle su teške riječi na ovu odluku crnogorskih vlasti. Prvo od Ivice Dačića, ministra policije, a onda i od novog premijera- Miloša Vučevića, koji je „najbližoj državi“ poručio da se radi o njenoj nezavisnosti i da „ ono što sljedi iza toga je nešto što mora da vas brine“…Reakcije Beograda su patronišuće i potpuno nediplomatske. Da li je to i rezultat kratkog dometa polutajnog projekta srpskog sveta?

KANDIĆ: Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Verujem da u Vladi ima ministara koji veruju da je već doneta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslediti odmah po usvajanju Rezolucije.

MONITOR: Vučić najavljuje skori ponovni odlazak u Njujork ne bi li nastavio borbu protiv Rezolucije. On, kao i  Dodik, tvrdi da će ovom rezolucijom Srbi i „zvanično“ biti obilježeni kao kolektivni krivci za genocid i da će se morati platiti ratna odšeteta. Elmedin Konaković- šef BiH diplomatije – poručuje da ga je reagovanje Beograda iznerviralo te da će Sarajevo na sve načine gledati da dobije reviziju na presudu Međunarodnog suda pravde iz 2007. pa i da traži odštetu. Zašto se toliko dugo čeka na „ istinu i pomirenje“?

KANDIĆ: Šef diplomatije BiH nije onaj stari kadar – da je diplomatu teško iznervirati. Bilo je predloga za revizuju presude Međunardonog suda pravde, to su posebno predlagali neki bivši tužioci Haškog tribunala, ali nema novih činjenica, tako da to nije na dnevnom redu.

MONITOR: Smatralo se da će realizovanje regionalne Inicijative za REKOM, upravo doprinijeti i nekoj vrsti društvene katarze. Iako su uloženi veliki napori, ispostavilo se da nema kontinuiteta podrške institucionalizovane političke volje u ex-yu državama i da sve zavisi od partija i njihovih interesa. U Zagrebu je 2019. nađena neka vrsta rješenja kroz plan aktivnosti REKOM-mreže pomirenja, da sama popiše žrtve 1990-tih. Kakvi su dosadašnji dometi ove organizacije čiji rad koordinirate?

KANDIĆ: Pokazalo se da je samo Crna Gora bila iskrena u odnosu na osnivanje Regionalne komisije. Vlada je bila donela odluku da na samitu Berlinskog procesa potpiše Deklaraciju o osnivanju REKOM-a. Vlada Severne Makedonije je takođe bila spremna da podrži osnivanje REKOM-a ali ključni političari u Srbiji, Hrvatskoj i BiH pokazali su da  najviše podržavaju ideje i politike koje ih drže na vlasti. Svi su izabrali etnonacionalističke politike, i to jače nego one koje su dovele do 130.000 žrtava i genocida u Srebrenici. REKOM mreža pomirenja nastavila je da radi, i za dva meseca izlazimo sa studijom o nestalim u vezi sa ratom na Kosovu. Uradili smo to bez pomoći državnih komisija za nestala lica i bez pristupa informacijama od javnog značaja, jer se pokazalo da je primena Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja vrlo restriktivana u odnosu na podatke u posedu državnih institucija.

MONITOR: Haški tribunal je završio svoj posao, a MRMKS je preuzeo slučajeve kao što su optužnice za nepoštovanje Suda. Postoje dvije optužnice protiv Vojislava Šešelja i njegovih saradnika koje se, u osnovi, tiču pritisaka na svjedoke. Za prvu je 2020. donijeta pravosnažna presuda da se visoki funkcioneri SRS, Petar Jojić i Vjerica Radeta, uhapse i izruče Hagu, a druga iz 2023. na kojoj su, pored Šešelja, još četiri njegova saradnika, nedavno je prepuštena pravosuđu Srbije. Ako postoji, u čemu je razlika između ova dva slučaja?

KANDIĆ: Kada je Šešelj u pitanju, mora se priznati da on diktira uslove. On se nije odazvao ni na jedan poziv Haškog tribunala. Kada je on prvostepenom presudom bio oslobođen, bio se uplašio i Aleksandar Vučić. Tada je održao konferenciju za štampu i rekao da Srbija neće sprovoditi plan o stvaranju Velike Srbije. Ali, vreme je pokazalo da iako nema javne komunikacije između Šešelja i Aleksnadra Vučića, Šešeljeva reč i dalje ima snagu – ne da saradnike, a u Srbiji pravosuđe ima političke naredbodavce, tako da neme štete po Šešelja.

MONITOR: Problem zaštite svjedoka je, možda, bio najočigledniji u slučaju Šešelja, ali je to pratilo i druge procese u Hagu. Posebno je u tom smislu indikativno,  suđenje Ramušu Haradinaju…Koliko je pritisak na svjedoke-njihovo mijenjanje iskaza datog u istrazi ili „nestajanje“, umanjilo mogućnost dostizanja pravde za žrtve i ko je, po Vašem mišljenju, odgovoran?

KANDIĆ: Šešelj je bio uspeo da isplete jaku mrežu pouzdanih svedoka, od četničkih vojvoda do pravnika, istoričara i dobrovoljaca. Samo su neki dobrovoljci „iskočili“, izneli kako su postali „svedoci po zadatku“. Međutim, nije bilo suđenja, pa su shvatili da je teško,bez zaštite države, ustati protiv Šešelja. Haški tribunal nije uspeo da obezbedi zaštitu svedoka u suđenjima komandantima Oslobodilaške vojske Kosova. Smrt desetak svedoka je ostala nerazjašnejna, sa jakom sumnjom da su likvidirani. Čini se da je zaštita svedoka značajno unapređena u suđenjima Hašimu Tačiju i drugim bivšim komandantima OVK. Većina svedoka svedoči pod jakom zaštitom, sednice su često  zatvorene za javnost, i to je znak koliko je rizično svedočiti o zločinima OVK.

MONITOR: Posebno odeljenje za ratne zločine Višeg suda u Beogradu, preuzelo je više slučajeva tužbi od BiH tužilaštva. Nedavno je sedam tužilaca Kolegija tog odeljenja, poslalo dopis Visokom savjetu tužilaštva iznoseći primjedbe na rad glavne tužiteljke Snežane Stanojković i protiveći se njenom reizboru. Tu su primjedbe za nestručnost, nepotizam, lošu saradnju sa MRMKS. Vaš Fond pruža pravnu pomoć žrtvama u ovim procesima. Kako ocjenjujete rad Posebnog odeljenja?

KANDIĆ: Upravo je za vršioca dužnosti šefa Tužilaštva za ratne zločine izabran Dušan Knežević kome se ne može sporiti znanje, ali pomaka neće biti u procesuranju ratnih zločina jer je on najveći zaštitnik bivših  komandanata JNA i VJ od krivične odgovornosti.

MONITOR: Izjava Ričarda Grenela-bivšeg SAD izaslanika za dijalog Prištine i Beograda, o gotovo finaliziranom dogovoru Tramp-Tači-Vučić o teritorijalnim ustupcima za sporazum između Kosova i Srbije, bila je zgodan momentum za predizborne reakcije u Srbiji ali i za kampanju Donalda Trampa. Grenel tvrdi kako je upravo Džon Luman Smit- tužilac „specijalista“ u procesima za zločine OVK koji se vode u Hagu, navodno osujetio ovaj dogovor, brzim podizanjem optužnice protiv Hašima Tačija. Ima li mjesta za spekulacije koje inicira Grenel?

KANDIĆ: Podizanje optužnice protiv predsednika Kosova nije bilo brzo. Prošlo je bilo tri godine od završetka istrage koju je vodio Klint Wiliamson.Na kraju svog mandata je održao konferenciju za štampu i podsetio je na izveštaj Dika Martija i njegove nalaze o delovanju Dreničke grupe. To je bilo dovoljno jasno da je na udaru Hašim Tači i njegovi bliski saradnici. Verujem da je bilo dogovora između Hašima Tačija i Aleksandra Vučića – da Srbija ne traži podizanje optužnice protiv Tačija i da preko Grenela utiče da se ne podiže, a da zauzvrat dođe do razmene teritorija, verovatno Bujanovac i Preševo za Sever Kosova. Međutim, obojica su bila zaboravila da je Klint Wiliamson u istrazi sve Martijeve nalaza potvrdio, osim trgovine ljudskim organima.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA: Iza Srebrenica nema –  „ ali“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade. A u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći

 

„Uz punu svijest da zvuči naivno, ali kada smo prije skoro mjesec dana pisali prvo javno pismo premijeru sa zahtjevom da Crna Gora kosponzoriše Rezoluciju o Srebrenici, mislili smo da Vladu samo treba podsjetiti na njenu dužnost. Htjeli smo samo da stavimo do znanja političkoj eliti da je to pitanje otvoreno na međunarodnoj sceni, da pomno posmatramo kako će postupiti i da očekujemo da Crna Gora bude na pravoj strani istorije“, kaže Dina Bajramspahić u razgovoru za Monitor.

BAJRAMSPAHIĆ: U tom trenutku smo očekivali da u Vladi ima minimum zdravih snaga da razumiju naš zahtjev u dobroj mjeri i bez ikakvih fantazmagorija o tome šta se „krije“ iza Rezolucije. Nije nam palo na pamet  kako će Vlada iz dana u dan tonuti sve dublje i dublje. Naprotiv, smatrali smo da je ovo mali potez za Vladu, koji za nekoliko nas i grupu NVO koje decenijama zastupaju suočavanje sa prošlošću, znači mnogo.

MONITOR: Djeluje kao da ste se iznenadili onim što je slijedilo?

BAJRAMSPAHIĆ: Prvo pismo smo završili riječima „učinite nas ponosnim građankama i građanima Crne Gore”. Cijela stvar se strmoglavila vrlo brzo i ogolila da su problemi veći nego što smo i mi, koji kritički mislimo o sadašnjosti, očekivali.

Stotinu šest nevladinih organizacija i 376 istaknutih ličnosti potpisalo je inicijativu u međuvremenu. Do danas nije bilo odgovora. Vlada, koja je obećala da će biti demokratska, da će se rukovoditi principima dobrog upravljanja, ne nalazi za shodno da odgovori svojim građanima.

MONITOR: Zašto je priča o Srebrenici i dalje važna u Crnoj Gori?

BAJRAMSPAHIĆ: Da nije postojao ni jedan razlog za podršku Rezoluciji ranije, bezbroj razloga se nametnulo tokom posljednjih mjesec dana. Danas se više nego ikada javno i drsko negira genocid u Srebrenici. Nema sumnje da su ljudi koji genocid negiraju danas, to činili sve vrijeme, ali su očigledno dovoljno ohrabreni do to sada čine osiono. Među njima su i Socijalistička narodna partija, Demokratski front, predstavnici SPC, Matica srpska u Crnoj Gori, advokati bliski ovim krugovima, Crnogorski nacionalni savjet u Srbiji, itd. Podsjetiću da „ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina” čini krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora do pet godina.  Naravno, kao što znamo, vladavina prava i pravna država nisu zaživjeli ni poslije promjena 2020. godine.

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade a u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći. Srebrenica je riječ poslije koje ne smije da bude nikakvo „ali“. Kad se palo na tom ispitu, na drugim ispitima će se padati još silovitije i grublje. U slučaju Srebrenice imamo presudu međunarodnog suda koji je dao konačnu riječ i kvalifikaciju „genocid“. Zamislite kako ćemo tek rješavati naše složene razlike u svim drugim slučajevima, gdje nema treće strane da arbitrira. Svakako želim da nisam u pravu.

MONITOR: Ponovo čujemo „zašto baš sad“?

BAJRAMSPAHIĆ: Ponavljam, Rezolucija o Srebrenici je pitanje koje je aktuelno na svjetskoj sceni, u Ujedinjenim nacijama i ova priča će se završiti njenim izglasavanjem sredinom maja. Dakle, nije bilo koji subjekt u Crnoj Gori pokrenuo i aktuelizovao ovu temu s ciljem produbljivanja podjela, provociranja, testiranja vlasti, narušavanja EU puta, već su ovu Rezoluciju pokrenule Njemačka i Ruanda. Samim tim što je punopravna članica UN, Crna Gora ima procesnu obavezu da se izjasni o ovoj Rezoluciji, ona je to morala i bez našeg apela, kako sastavni dio regularnih međunarodnih obaveza svih članica UN.

Problem je nastao zato što Crna Gora očigledno mijenja svoj odnos prema genocidu, a žrtve Srebrenice postaju predmet koalicionih potkusurivanja i ucjena. Ne, nije obrnuto kao što to vlast pokušava da objasni. Nismo im ovo podmetnuli da bi se okliznuli. Nije civilno društvo pokrenulo inicijativu da Vlada kosponzoriše Rezoluciju jer je htjela da ogoli karakter vlasti. Vlada se ogolila sama time što nije pokazala integritet i snagu da postupi ispravno bez obzira na nezadovoljstvo nacionalista.

Poštovanje odluka međunarodnih sudova je naša evropska obaveza. Utoliko je još više zabrinjavajuće što smo umjesto promptne reakcije naišli na novo negiranje genocida, odugovlačenje, podnošenje besmislenih amandmana. Ako je PES-u cilj da nejasnim stavom održi koaliciju na vlasti, to može kratkoročno sačuvati Vladu, ali ta i takva Vlada neće uvesti Crnu Goru u EU. Posljedice destruktivnih kompromisa će se odraziti na stanje u zemlji a to će dalje odrediti društvenu dinamiku. Ovo više nije ambijent za reforme ni za krupne korake u pravom smjeru.

MONITOR:  Šta je stav Vlade?

BAJRAMSPAHIĆ: Mi samo implicitno znamo šta je stav Vlade, na osnovu njenog nečinjenja, budući da Vlada mjesec dana nije iznijela stav. U Vladi imamo Demokrate i CIVIS, koji nisu ni slovo zucnuli sve ovo vrijeme; SNP koji negira genocid; albanske partije čiji su poslanici podržali našu inicijativu i PES, koji u posljednje vrijeme objavljuje saopštenja u kojima ima svega što ne treba, ali nema jasnog odgovora: da li će Crna Gora kosponzorisati Rezoluciju UN, ako neće  – zašto neće, da li će glasati za Rezoluciju ako nezvanični amandmani ne budu usvojeni.

Demokrate i PES su se do sada javno predstavljali kao građanske partije koje neće dozvoliti da politike Demokratskog fronta ugroze pozitivna dostignuća iz prethodnog perioda. Međutim, sada već imamo ozbiljan broj primjera na kojima se vidi da nisu spremni da se konfrontiraju sa DF-om i da će radije popuštati i na principijelnim, vrjednosnim pitanjima podržavati poziciju DF-a. Žao mi je zbog toga, oni su potrebni Crnoj Gori, ali da je vuku naprijed a ne unazad.

MONITOR: Još nije zvanično potvrđena priča o CG amanadmanima na Rezoluciju koja je, u međuvremenu, kao finalni tekst upućena Skupštini UN. Znate li vi ko je, kako i zašto inicirao te amandmane?

BAJRAMSPAHIĆ: Trenutne informacije u medijima su da amandmani nisu formalno podnijeti. Ambasada SAD je objavila da je upoznata sa amandmanima, ali da ne posreduje u njihovom podnošenju, kako su tvrdili izvori iz Vlade. Iz dana u dan, cijela stvar prerasta u sve veću kompromitaciju Vlade i početak je gubitka njenog kredibiliteta.

Očigledno je da je sadržaj amandmana pokušaj da se izađe u susret nacionalistima, pod čiji pritisak Vlada nije smjela da potpadne. Amandmani polemišu sa nečim čega u tekstu nema i otvaraju temu koja nema veze sa Rezolucijom, pa djeluju kao da su opravdanje da se Rezolucija ne podrži. Nadam se da neće biti tako i da je ovo samo jedan nespretan pokušaj da se svakome udovolji. Ali kada je riječ o ratnim zločinima, nema srednjeg puta i nema razumijevanja, ublažavanja, kalkulacije.

Očekujemo od Vlade da umjesto pristajanja na  narativne kojima se osporava Rezolucija budu glasan i jasan zastupnik Rezolucije, zajedno sa Slovenijom, Hrvatskom, Albanijom, Sjevernom Makedonijom i Kosovom. Kao prvi susjedi BiH, dužni smo da pokažemo i veći pijetet nego ostatak svijeta.

MONITOR:  Kako gledate na tvrdnje da je svaka priča o genocidu u Srebrenici uperena protiv jednog nacionalnog i dva državna entiteta?

BAJRAMSPAHIĆ: Rezolucija je pravda za žrtve i lekcija za cijeli svijet. Nebrojeno puta je ponovljeno da se u njoj ne spominje Srbija ni Srbi. Bio bi pokvaren i glup svako ko bi izustio išta nalik budalaštini o „genocidnim narodima“. Ali jeste potrebno da se jasno deklarišemo da li se identifikujemo sa ovim zločinom i zločincima. Sa Rezolucijom imaju problem oni koji opravdavaju zločin i zločince. Upravo oni stavljaju cijeli narod ispred sebe da bi opravdali svoja zlodjela.

Citiraću odvažnu programsku direktorku Inicijative mladih za ljudska prava iz Beograda, Sofiju Todorović, koja radi u mnogo težim uslovima od nas, boreći se za iste ciljeve, koja je rekla da “način na koji su duhovni i svjetovni lideri Srbije i Republike Srpske nedjeljama kreirali apokaliptičnu atmosferu oko navodnih posljedica donošenja ove rezolucije je upravo imao za cilj da ubije razuman i human pristup ovom pitanju zarad puke političke koristi”.

Moram da spomenem još pet aktivistkinja YIHR Srbija, koje su zbog hrabre podrške Rezoluciji dobijale jezive prijetnje. Njihova imena su: Nevena Rudinac, Anja Zloporubović, Doroteja Antić, Mila Pajić i Katarina Šipoš. One su nam svima primjer za integritet i kako se može biti ponosna građanka svoje države, ali ne stajati u odbranu najgorih među nama. Nadam se da će i u Crnoj Gori sve više biti ovakvih smjelih, mladih glasova koji ne pristaju na moralne relativizacije i mutnu vodu, već odvažno hodaju pravo i uspravno.

MONITOR: Pratite proces ispunjavanja obaveza neophodnih da bi dobili očekivani IBAR. Kako nam ide taj posao i mogu li ga događaji o kojima smo razgovarali omesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Snažno podržavam da Crna Gora dobije IBAR, iako ga nije zaslužila. Činjenica je da nam u procesu pristupnih pregovora odavno treba restart, da je proces odavno zapao u učmalost i bezidejnost. Međutim, svi koji živimo ovdje moramo dobro da se zapitamo šta nas čeka dan nakon što IBAR bude usvojen. Sve probleme smo gurnuli pod tepih i nemam dileme da će eskalirati odmah nakon odluke EU.

Podržavam dinamičniju posvećenost integracijama koju imamo posljednjih mjeseci, premda nismo vidjeli puno konkretnih rezultata, ali se bojim da je sve postavljeno na nezdravim osnovama i da se približava dan kada će se to do kraja ogoliti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, DOPISNIK AL DŽAZIRE IZ VAŠINGTONA: Crnogorski amandmani su, praktično, već u nacrtu Rezolucije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Njen je nacrt predat   u sekretarijat  Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Crnogorski amandmani se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo

 

 

MONITOR: Vlasti u Banja Luci visoko drže tenziju otkako je najavljeno glasanje u GS UN o Rezoluciji koja se odnosi na genocid u Srebrenici. Da li se u Vašingtonu i Njujorku razmatra i mogućnost da se tenzije koje već duže traju –kao i prijetnje otcepljenjem RS, pretvore u  pobunu?

PULJIĆ: Oprez je uvijek prisutan kada je zapadni Balkan i Bosna i Hercegovina u pitanju. Zbog toga se često mogu čuti ili pročitati izjave američkih diplomata ili zakonodavaca da Sjedinjene Države neće dopustiti da dođe do podjele Bosne i Hercegovine, niti će biti dopušteno bilo kakvo nasilje. Bilo kakva pobuna od strane RS-a ne bi bila spontana nego podrobno pripremljena u Beogradu i Banja Luci s odobrenjem iz Moskve. Nema spontanosti. Dakle, mogućnost nasilja se uvijek razmatra kao jedna od opcija, ali se razmatra i odgovor na nasilje, odnosno njegovo efikasno zaustavljanje.

MONITOR: Još nije zakazan datum glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Saznalo se da Crna Gora namjerava da podnese dva amandmana na Rezoluciju koja se tiču individualizovanja krivice i neupitnosti Dejtonskog sporazuma.  Može li ova inicijativa da još jednom odloži glasanje i ima li podršku SAD?

PULJIĆ: Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o toj rezoluciji. Njen je nacrt predan u tajništvo Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Dakle, ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Što se tiče crnogorskih amandmana, koliko je do sada poznato, oni se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo.

MONITOR: Nacrt Rezolucije je prijedlog dijela vlasti u BiH, a promovisao ga je ambasador BiH u UN, Zlatko Lagumdžija. Članica Predsjedništva BiH-u čijoj je nadležnosti spoljna politika, Željka Cvijanović iz RS, oštro se suprotstavila prijedlogu. Pored pijeteta prema žrtvama genocida, koliko je ovaj potez dijela vlasti u BiH, pokušaj da se umanji uticaj Milorada Dodika na unutrašnje odnose i spoljašnje veze RS i BiH?

PULJIĆ: U političkom životu Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus u praktičnom smislu. Postoji samo teoretski. Nitko ne poštuje usaglašavanje- pa ni Željka Cvijanović, koja je kritizirala ambasadora Lagumdžiju da radi na svoju ruku, a ona sama nije imala suglasnost Predsjedništva niti Ministarstva vanjskih poslova. Ambasador Lagumdžija ima barem suglasnost dva člana Predsjedništva i šefa diplomacije. Što se Milorada Dodika tiče on godinama pridonosi nestabilnosti u BiH svojom retorikom, prijetnjama i potezima koje onda na brzinu mijenja kako bi izbjegao oštrije sankcije pod kojima se trenutačno nalazi.

MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, je nedavno u Njujorku više dana lobirao protiv Rezolucije. Ako izuzmemo da su aktivnosti u Njujorku namijenjene prije svega unutrašnjim političkim odnosima i rejtinzima, koliko će ova Rezolucija trajno i kroz predloženi međunarodni Dan sjećanja, implicitno ukazivati na uzroke i posljedice ratova 1990-tih?

PULJIĆ: Prijedlog rezolucije je pravnog karaktera, kao opomena da se tako nešto nikada više i nikome ne ponovi. Jedini koji govore o nekakvoj srpskoj kolektivnoj odgovornosti jesu Vučić, Dodik i njihovi suradnici. Oni su nametnuli tu retoriku koja je uznemirila srpsko stanovništvo s obje strane rijeke Drine. Nije njih uznemirila rezolucija, nego retorika koja služi za uznemiravanje i plašenje i koja se koristi kako bi se lakše vladalo. Stara taktika koja uvijek nađe medij.

MONITOR: Gabrijel Eskobar, visoki zvaničnik SD i izaslanik SAD za Zapadni Balkan, više neće biti na toj funkciji. Zvanično je rečeno da se radi samo o „rotaciji“, ali nagađanja o politici Vašingtona prema Zapadnom Balkanu ostaju. Šta je istina?

PULJIĆ: Gabriel Escobar odlazi s mjesta posebnog izaslanika za zapadni Balkan redovnim putem i vjerojatno će biti nominiran za neko od ambasadorskih mjesta oko čega će, također, biti nagađanja i lažnih vijesti. Nije on bio oštar prema Beogradu, moglo bi se prije reći da je sve suprotno od toga. Treba reći da i Miroslav Lajčak napušta mjesto izaslanika EU za razgovore između Prištine i Beograda. Nema tu mnogo tajni niti teorija zavjere. Diplomate dolaze i dolaze.

MONITOR: Premijer Crne Gore je nedavno boravio u višednevnoj zvaničnoj posjeti Nemačkoj, kada je predsjednik EU odbora Bundestaga, Anton Hofrajter, izjavio da bi Crna Gora mogla postati članica 2026.  Kako se u Vašingtonu gleda na mogućnost da se obećanje bržeg proširenja EU, dokaže dosta brzim crnogorskim članstvom i da li je CG i američki favorit?

PULJIĆ: Crna Gora je bila američki favorit, ali sada je američki problem zbog nestalne unutarnje i vanjske politike i podjela u samoj zemlji. Crna Gora mora prvo sama odredit što želi, kamo želi ići i s kim. Ne može se vječno sjediti na dvije stolice kao što to godinama čini Aleksandar Vučić u Srbiji, čije se ponašanje u Washingtonu tolerira samo da ne bi odvukao Srbiju u puni, nepovratni, zagrljaj Rusije i Kine. Kao što vidimo Vučić je oduševljen „čeličnim prijateljstvom“ s Kinom, jer je kineski predsjednik Si došao u Beograd. On praktično vuče za nos američku administraciju, a oni mu to dozvoljavaju.

Crna Gora je članica NATO saveza i treba poštovati odredbe tog saveza. Samo tako može doći  do EU.

MONITOR: Predsjednik Kine, Si Đinping, je poslije pet godina ponovo u Evropi. Uprkos gostoprimstvu u Parizu i susretu i sa Ursulom fon der Lajen, već se spekuliše da nisu ispunjena očekivanja ni jedne od strana…Si je gost i Budimpešte i Beograda gdje će se, vjerovatno, više postići i u ekonomskom a još više u političkom značaju posjete. Koliko se u SAD prati ova kineska turneja, posebno u svijetlu EU-SAD odnosa i globalne krize liderstva?

PULJIĆ: Amerikanci prate njegovu europsku turneju otvorenih očiju. Ne vole vidjeti da obilazi Srbiju i Mađarsku koje nisu svjetski igrači, ali jesu važne karike u odnosima Zapada s Rusima i Kinezima. Kinezima je potrebno da prošire svoju stopu u Europu radi njihovog ekonomskog širenja koje je zapravo kolonizacija manjih zemalja poput Srbije koja tvrdi da je neovisna, a na prvo namigivanje trči u zagrljaje Kine i Rusije. Vidjet ćemo do kada će to tolerirati EU i SAD.

MONITOR: SAD u ovoj izbornoj godini kao jedan od najvećih izazova imaju dva velika ratna žarišta. Konačno je Kongres odobrio pomoć ugroženim saveznicima, ali postoji utisak da savezničke zemlje, Ukrajina i Izrael-a posebno Izrael, nedovoljno uvažavaju tu pomoć i da visoko ocjenjuju svoj značaj za unutrašnju i spoljnu politiku Vašingtona. Koliko ova dinamika može biti važan faktor u opredeljivanju glasača u novembru?

PULJIĆ: U dobroj mjeri to može odrediti opredijeljenje glasača na predsjedničkim izborima. Predsjednik Biden, zbog politike prema Gazi i Izraelu, gubi mlađe glasače koji vjerojatno neće glasati za Trumpa, ali dovoljno je da ostanu kod kuće, odnosno da ne izađu na izbore. Mogu dati svoje glasove nekom trećem kandidatu samo iz inata, odnosno protesta prema Bidenovoj politici na Srednjem Istoku. Ukrajina ovisi o američkoj vojnoj i financijskoj pomoći, to je pitanje života i smrti. Izrael, pak, provocira Vašington koji od Netanjahua traži da obustavi napade na Gazu, da dozvoli dopremu humanitarne pomoći, ali on ne sluša. Amerika neće napustiti Izrael, ali hoće ga pokušati ukrotiti. Ono što Vašington ne želi ni pod koju cijenu jeste prelijevanje sukoba na šire područje Srednjeg Istoka i eventualni sukob s Iranom.

MONITOR: Posljednje nedelje u SAD su obeležene demonstracijama i pobunama studenata, širom zemlje. Došlo je i do sukoba sa policijom, hapšenja i istjerivanja studenata iz fakultetskih objekata, ali i do sukoba propalestinskih i proizraelskih protestanata-kao na kalifornijskom UCLA. Da li je spriječena eskalacija mogućih društvenih sukoba?

PULJIĆ: Ovo su izazovna vremena za američku administraciju koja podržava mirne proteste, ali ne podržava  nasilje niti antisemitizam. Vidimo da se studentski protesti nisu proširili na druge segmente američkog društva. Treba kazati da u njima aktivno sudjeluje manjina američkih studenata-ne više od 10 posto. Ostali su fokusirani na polaganje završnih ispita koji su u toku, njihovi roditelji ne žele izgubiti novac koji izdvajaju za studiranje svoje djece, a studiranje je iznimno skupo. To znači da ogromna većina studentskih roditelja ne podržava proteste. Američki univerziteti imaju vlastitu policiju, imaju široku autonomiju. Lokalna policija reagira jedino ako dođe do uništavanje imovine ili međusobnih sukoba propalestinskih i proizraelskih demonstranata. Ostatak američkog društva nije pokazao nikakav interes da bude dio studenstkih protesta.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo