Povežite se sa nama

FOKUS

NOVA I BIVŠA VLAST, I ZAJEDNIČKA RATNA PROŠLOST: Suočavanje na čekanju

Objavljeno prije

4 godine

na

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Vlada i ministar Leposavić pravdali su se pred međunarodnom javnošu zbog ministrovog relativizovanja zločina u Srebrenici, ne uspijevajući ni tada da izgovore da se genocid tamo i desio, dok je prethodna vlast samo o tome pričala, kao da baš ona nije vodila ovu zemlju u rat i pomagala okolne ratne lidere u najsvirepijim zločinima. Rezultat:  sve manje nade da ćemo se uskoro suočiti sa prošlošću. Radi budućnosti

 

„Ovo su istinske scene iz pakla, pisane na najmračnijim stranicama ljudske istorije”, kazao je sudija Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Fouad Riad u novembru 1995. godine,  dok je čitao optužnice protiv Radovana Karadžića, tada predsjednika Republike Srpske (RS), i Ratka Mladića, komandanta vojske RS, u kojima se, između ostalog, optužuju za genocid u Srebrenici. Oni će tek dvadeset godina kasnije biti osuđeni na doživotne zatvore, zbog sistemskog strijeljanja više od 8000 muškaraca i dječaka Bošnjaka iz 13 gradova na području Podrinja.

Uključujući te presude, više od 700 godina zatvora izrečeno je na regionalnim i međunarodnim sudovima za zločine i genocid u Srebrenici 1995. godine. Od dvadeset presuda na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, sedam uključuje i one za zločin genocida, što su prve osuđujuće presude za genocid u Evropi nakon suđenja nacistima.

Crnogorskom ministru pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimiru Leposaviću to nije, međutim, dovoljno dokaza. On se prethodne sedmice u parlamentu pridružio talasu revizionizma i relativizovanja genocida u Srebrenici, koji je dolazio, i dolazi, iz istih onih krugova koji su devedesetih na ovim prostorima kreirali zločine, i njihovog podmlatka. Leposavić je na sjednici parlamenta 24. marta, odgovarajući na poslaničko pitanje da li je, kao ministar pravde i ljudskih i manjinskih prava, spreman da prizna da se u Srebrenici dogodio genocid, rekao da ne može da prizna ili ne prizna događaj „o kojem nema saznanje“.

„Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi“, kazao je ministar i dodao da je sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet“. Zvučalo je kao da mu je laknulo. Svakako se Leposavićevo „pravno mišljenje” već čulo. Potpuno istu rečenicu, izgovorio je, recimo, Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije 2013. godine rekavši da presude Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju ne smatra relevantnim jer „genocid valja dokazati”. Nikolić je to kazao dok se istovremeno izvinjavao u ime Srbije za Srebrenicu.

Osim presuda u Hagu, Sud Bosne i Hercegovine (BiH) donio je 25 presuda za Srebrenicu, od čega je 13 za zločin genocida. U Srbiji je donijeto pet presuda koje se odnose na Srebrenicu, uključujući i one za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i kršenje zakona i običaja ratovanja. U Srbiji, međutim, nije bilo presuda za genocid.

Presudom iz 2007, Međunarodni sud pravde u Hagu dokazao je da je država Srbija prekršila Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid.  Pošto su ratne „elite” još žive, kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori, one ćutanjem ili nemuštim iznuđenim  izvinjenjima i izjavama o Srebrenici uporno odbijaju da taj zločin nazovu pravim imenom. Političkim uticajem na pravosuđe, ne samo da ne dozvoljavaju suočavanje sa ratnim zločinima i prošlošću na ovim prostorima, nego i dalje podgrijavaju mržnju. Leposavića je politički formirao taj ambijent.

Nije to slučaj samo sa genocidom u Srebrenici. Rijetki sudski procesi za ratne zločine kako u Srbiji, i u Crnoj Gori – imaju isti karakter – blage kvalifikacije i dugo traju. Nakon tri decenije od početka devedesetih, u kojima je prema podacima REKOM ubijeno i nestalo 130.000 osoba, porodice žrtava zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore još čekaju na pravdu. Iako je Crna Gora isplatila višemilionska obeštećenja porodicama žrtava, samo je jedan od četiri najveća predmeta ratnih zločina pravosnažno okončan osuđujućom presudom, dok su optuženi u svim ostalim oslobođeni krivice. Specijalno tužilaštvo za ratne zločine odbacilo je tokom 2017. godine sve krivične prijave za ratne zločine, a da o tome nije obavijestilo ni crnogorsku javnost, ali ni Evropsku komisiju. O svemu smo saznali iz tadašnjeg izvještaja o napretku za Crnu Goru.

Otuda zvuči licemjerno kada ministra Leposavića kritkuje prethodna vlast.

„Ministar Vladimir Leposavić po drugi put je relativizovao i negirao genocid u Srebrenici, i svojim licemjerjem ponovo udario na žrtve i njihove najbliže, reagovao je Andrija Nikolić, član Predsjedništva i poslanik DPS u Skupštini Crne Gore.

„Dotični ministar u vladi Zdravka Krivokapića je svoj odnos prema Srebrenici pokazao još 1999. godine kada je bio u špaliru za doček međunarodnog teroriste i nacionaliste Nikole Kavaje u kući Milete „Čiče” Pavićevića na Draču u Podgorici, kojem su prisustvovali članovi Šešeljeve Radikalne stranke i četničkih udruženja. Na zidu iza Krivokapića tada su bila istaknuta sva četnička znamenja, ali i velika slika Radovana Karadžića, osuđenog ratnog zločinca”, kazao je Nikolić. Nije pomenuo da je njegov šef, višedecenijski premijer Crne Gore i aktuelni  predsjednik države Milo Đukanović, vodio zemlju u ratne pohode na Dubrovnik, da je bio šef Vlade čiji je MUP naložio deportaciju bosanskih izbjeglica, da je svih godina rata bio vjerni  saveznik tvoraca RS, pomagao gorivom Radovana Karadžića u vrijeme najgorih zločina. Licemjerni su bili i povici iz manjinskih opozicionih partija – osobito Bošnjačke stranke – koje su s pravom ustale protiv izjave Leposavića, ali kojima ratna prošlost Đukanovićeve DPS i sprečavanje istinskog i potpunog rasvjetljavanja i kažnjavanja ratnih zločina od strane bivšeg režima, nije smetala za koalicione dogovore.

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Nakon pritiska prvenstveno međunarodne, ali i domaće javnosti (vidi box), koja je burno reagovala, tražeći i Leposavićevu ostavku, i ukazujući da je nova vlast potpisala Sporazum u kom se obavezala na poštovanje međunarodnih obaveza, uslijedile su verbalne vratolomije kako Leposavića, tako i najvećeg dijela Vlade. Bio je to mučan pokušaj da se umiri međunarodna zajednica, a izvrda priznanje genocida.

Leposavić je kazao da neće podnijeti ostavku, a premijer Krivokapić mu je nije ni tražio. Ministar je kazao da pitanje da lično prizna zločin genocida, i pored toga što ga „nikada nije negirao”, ne zaslužuje da se na njega uopšte odgovori.

„Takvim pitanjima se šikanira narod koji je takođe žrtva, a sa kojim navodno želi da se postigne pomirenje. Svaki pravnik i iole obrazovan čovjek zna da priznati krivično djelo, pogotovo genocid, može samo njegov učinilac”, kazao je. Takvom izjavom se šikaniraju žrtve zločina genocida u Srebrenici, prvenstveno. Pred kojim suzu mora pustiti svaki iole dobar čovjek.

Naposljetku, nije se imalo kud, uslijedilo je saopštenje Vlade: „Vlada Crne Gore niti želi, niti može da mijenja odluke međunarodnih sudova, ali ni da jedne narode proglašava genocidnim, a druge svetim, jer je to suprotno načelu da je svaki zločin pojedinačan, da ima konkretne izvršioce i nažalost, konkretne žrtve i da za takve zločine uvijek odgovaraju konkretni pojedinci. Vlada na čelu sa premijerom Krivokapićem osuđuje sve zločine učinjene od bilo koga i solidariše se sa porodicama svih žrtava bilo kog zločina”, navodi se u saopštenju. Niko od Vlade nije ni tražio da jedne narode proglasi genocidnim, a druge svetim. Upravo, suprotno, samo da prizna konkretan zločin i osudi ministrovu izjavu. I zatraži njegovu ostavku.

Umjesto toga, Iz Vlade su saopštili „da premijer Krivokapić, zajedno sa ministrom pravde Vladimirom Leposavićem i ostalim članovima Vlade, izražava dubok pijetet prema svim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugoslavije i poziva da se prestane sa svim vrstama politikanstva i manipulacije žrtvama

Iz nove vlasti je izjavu ministra Leposavića nedvosmisleno osudila samo URA. Potpredsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović, i lider URA, kazao je da se u Srebrenici dogodio genocid i da ko to ne razumije „nije mu mjesto na državnim funkcijama”.

„Vlada Crne Gore poštuje sve međunarodne presude. Oko ove teme nema diskusije. Ko ovo ne razumije, nije mu mjesto na državnim funkcijama. Okrenimo se budućnosti, čeka nas mnogo posla”, napisao je Abazović na Tviteru. Ipak, Abazović nije uslovio Leposavićevu ostavku na bilo koji način. Samo je nastavio dalje.

Kao da to nije najvažniji posao koje ovo društvo ima pred sobom. Da ga prošlost opet ne bi sačekala.

 

REAKCIJE NA IZJAVU MINISTRA LEPOSAVIĆA
Uzburkao međunarodne adrese

Nakon izjave ministra Vladimira Leposavića u parlamentu, uslijedile su burne reakcije domaće i međunarodne zajednice.

Specijalna savjetnica generalnog sekretara UN (Antonio Gutereš) za sprečavanje genocida Alis Vairimu Nderitu, veoma je zabrinuta zbog izjava zvaničnika u Crnoj Gori, koje dovode u pitanje izvršenje zločina genocida u Srebrenici, u Bosni i Hercegovini, 1995. godine, objavljeno je na sajtu UN.

Navodi se da savjetnica UN primjećuje niz zabrinjavajućih dešavanja u Crnoj Gori koja doprinose širenju straha, nepovjerenja i mržnje.

„Genocid i drugi zločini ne smiju biti predmet bilo kakve arbitraže, posebno oni koji su zakonski do kraja procesuirani na osnovu dokaza. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde donijeli su presude o strašnim događajima koji su se dogodili u Srebrenici u julu 1995. godine. Oba suda presudila su da djela počinjena u Srebrenici predstavljaju genocid. Jednostavno nema prostora za poricanje ili relativizaciju genocida u Srebrenici, niti za dovođenje u pitanje legitimiteta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju”, istakla je Nderitu.

Stav Sjedinjenih Američkih Država (SAD) o genocidu u Srebrenici je dugotrajan i nepokolebljiv, odgovor je neimenovanog predstavnika za medije američkog Stejt departmenta, na upit Glasa Amerike povodom tvrdnji ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava u Vladi Crne Gore Vladimira Leposavića.

„Međunarodni sudovi zaključili su da se 1995. godine u Srebrenici dogodio genocid. Ovo bolno poglavlje evropske istorije nikada ne smije biti negirano niti zaboravljeno”, navedeno je u odgovoru Glasu Amerike.

„Izjave crnogorskog ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića kojima se dovode u pitanje događaji u Srebrenici, su u potpunosti neprihvatljive i potencijalno opasne, ocijenila je i nevladina organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesti internešenal (AI).

„Međunarodni sudovi su nedvosmisleno dokazali, na osnovu ubjedljivih forenzičkih i drugih dokaza, da ubistvo više od osam hiljada muškaraca i dječaka 1995. godine predstavlja genocide”, navela je u pisanom odgovoru na upit Glasa Amerike predstavnica Amnestija zadužena za Balkan i Evropsku uniju Jelena Sesar.

Ona je poručila da su „istorijski revizionizam i negiranje genocida”, iako možda politički korisni, „protivni pravnim činjenicama” i da „predstavljaju uvredu za žrtve i njihove porodice, od kojih mnoge i dalje tragaju za posmrtnim ostacima svojih voljenih”.

„Postoji opasnost da sve razvijenija kultura negiranja genocida koju vidimo u nekoliko bivših jugoslovenskih zemalja podstakne dalju netoleranciju i naslje i ozbiljno podrije bilo kakvu realnu šansu za pomirenje u regionu”, ukazala je Sesar.

Ambasador Njemačke u Crnoj Gori Robert Veber je kazao da priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini, i poručio – morate sebi priznati istinu, priznati krivicu, ne poricati je.

„Nedavni događaji poput kontroverznih pokušaja imenovanja ulica, skrnavljenja džamija i relativizacija genocida u Srebrenici, me sve više brinu zbog pravca kojim se Crna Gora trenutno kreće kao država i društvo. Rastuća politička polarizacija, sve veća spremnost za upotrebu nasilja nad političkim neistomišljenicima i predstavnicima medija, podrivaju građanski multietnički karakter zemlje”, naveo je Veber u izjavi dostavljenoj medijima. On je saopšto da kada izražava duboku zabrinutost, to ne čini sa visoke moralne tačke, već kao predstavnik svoje zemlje, koja je totalitarizmom, nacionalizmom i rasnom mržnjom izazvala katastrofu Drugog svjetskog rata i holokaust i koja je na sebe preuzela najveću moralnu krivicu. „Priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini. I samo kroz priznavanje krivice mogu se otvoriti vrata u bolju budućnost radi praštanja i pomirenja”, poručio je ambasador Veber.

„Činjenica je da se u julu 1995. godine u Srebrenici desio genocid, što je potvrdio Međunarodni sud pravde”, saopšteno je iz Ambasade Holandije u Srbiji i Crnoj Gori. „Snažno urgiramo da se Vlada Crne Gore uzdrži od preispitivanja, jer je to štetno i bolno, i negiranja genocida, kao i od istorijskog revizionizma. Kretanje naprijed počinje sa prihvatanjem istine”, poručila je Ambasada Holandije na Tviteru.

Na izjavu Leposavića reagovale su i domaće civilne organizacije, te opozicione partije, tražeći njegovu ostavku.

Milena PEROVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

JOANIKIJEV HEROJ I GROMKO ĆUTANJE VLASTI: Šta je njima Pavle Đurišić

Objavljeno prije

6 dana

na

9 Maja, 2025

Objavio:

Narativ istorijskog revizionizma u Crnoj Gori, koji već tri decenije razvijaju glavni arhijereji SPC i njima bliska srpska državna bezbjednost je prošle subote doživio zenit. Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je za heroja i mučenika proglasio Pavla Đurišića. Godinama se na prostoru i MCP i novoformirane Eparhije budimljansko nikšićke  održavaju javni parastosi uz veličanje zločinaca iz Drugog svjetskog rata. Niko od visokih zvaničnika države nije bio voljan ni komentarisati  a kamoli osuditi provokacije Mićovića

 

 

„Obmana se nikada ne iznosi u svom golom, izvitoperenom obliku, jer bi tada, tako ogoljena, odmah bila prepoznata“ napisao je Irinej Lionski, episkop i svetititelj rane hrišćanske crkve s kraja drugog vijeka. „Umjesto toga, ona se lukavo prikriva privlačnim ruhom, kako bi svojim spoljašnjim izgledom neiskusnima djelovala istinitije od same istine” zaključuje Irinej. Narativ istorijskog revizionizma u Crnoj Gori, koji već tri decenije razvijaju glavni arhijereji Srpske crkve (SPC) i njima bliska srpska državna bezbjednost (BIA), je prošle subote doživio zenit, prikriven zlatnim episkopskim ruhom i krstom. Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je služio liturgiju u novoj crkvi na Lijevča Polju, u selu Razboj na sjeveru Bosne. 

Tamo je, kako ga SPC naziva, „sveti sveštenomučenik Joanikije (Lipovac) služio svoju posljednju lirurgiju prije svoga stradanja i stradanja sveštenika i naroda i pripadnika Jugoslavenske vojske u otadžbini  prije 80 godina“.  Uz Joanikija su sasluživali i pakračko – slavonski episkop Jovan Ćulibrk i episkop marčanski Sava (ujedno i vikarni episkop banjalučki). Episkop Jovan je poznat po tome što mu je Sinod SPC-a zabranio da dovodi u pitanje (i naučno ispita) četničko-komunističku brojku o navodnih 700 hiljada stradalih Srba u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Episkop Sava je ranije bio šef kabineta patrijarha Porfirija Perića koji je na vaskršnji utorak izvršio podaničko poklonjenje u Kremlju  Vladimiru Putinu i njegovom kolegi iz bogoboračkog KGB-a (ujedno i ruskom patrijarhu) Kirilu Gunđajevu.

U besjedi nakon liturgije, Joanikije je poručio da se obilježava 80 godina od stradanja njegovog prethodnika Joanikija Lipovca i hiljada ljudi koji su „bježali ispred komunističkog noža i ispred zločinaca“ koji su „napunili jame po Crnoj Gori“. Po Joanikiju oni su „bili ponajviše krivi zato što su srušili nacističku tvorevinu Nezavisnu državu Crnu Goru pod Musolinijevom Italijom“ koja je „opstala jedan dan“. Tu tvorevinu su srušili „oficiri kraljevske jugoslovenske vojske u otadžbini, a istaknuta ličnost među njima po svome junaštvu i nepobjedivom karakteru bio je Pavle Đurišić koga pominjemo kao prvoga“. Dodao je ime i vojvode Petra Baćovića i njegovu „ujediniteljsku ulogu 1918.,“ kada je Crna Gora u krvi i plamenu nestala. Joanikije je podsjetio na riječi svog prethodnika, prijatelja nacista Joanikija Lipovca koji je 1943. prorekao da „ako komunisti pobijede…ubiće dušu našem narodu, crkve će zatvoriti…“.

Joanikije Mićović namjerno ne pominje je da je u stvaranju „nacističke tvorevine“ Crne Gore učestvovao mitropolit Joanikije Lipovac. Tadašnjem crnogorskom mitropolitu je sa desne strane na Petrovdanskom saboru 12. jula 1941. organizovanom od strane italijanskih fašista, sjedio „zloglasni Sekula Drljević“ kako ga je sadašnji Joanikije nazvao u subotnjoj besjedi. SPC je dugo negirala da je Lipovac učestvovao u Petrovdanskom saboru tvrdeći da je on to odbio. Nakon što su prije desetak godina objavljene fotografije sa Sabora iz arhive italijanskog Ministarstva inostranih poslova u Rimu, vrh SPC-a je samo utihnuo na tu temu bez riječi kajanja i izvinjenja.   

Mitropolit Joanikije je posebno uzdignuo Đurišića, „čije se junaštvo (na Lijevča Polju) može porediti sa junaštvom Pavla Orovića“. Pomenuo je „težak položaj u kojem se našao veliki junak Pavle Đurišić, koji u tom trenutku ima narod, nejač, bolesnike i ranjenike…čije živote štiti“. „Sva muka narodna je pala na njegova pleća“ pa je morao pregovarati sa Drljevićem  koji ga je „izdao“ reče mitropolit.  Sekula Drljević je „takvog junaka prelastio“ kazao je Joanikije  i  dodao da je Đurišić „mislio da po svaku cijenu spasi narod, nejač, žene, djecu i starce koji su sa njim krenuli“. „Kako je (Pavle) završio ne zna se, niti će se znati“ zaključio je Joanikije.

Da će se doći do ove ana-kajafovske tačke svijesti, moglo se pretpostaviti na vaskršnji utorak, kada  je Porfirije u Kremlju davao izjave lojalnosti ruskom državnom i crkvenom rukovodstvu. Crnogorski mitropolit je tog utorka u crkvi Svetog arhangela Mihaila u Doljanima „osveštao jasenovački krst” koji je Jovan Ćulibrk poklonio. Joanikije je iskoristio jasenovačku tragediju i desetine hiljada nevino postradalih u tom sistemu logora, da u prisustvu Andrije Mandića i srbijanskog ambasadora (bivšeg direktora BIA-a) Nebojše Rodića, veliča Pavla Đurišića. “Mnogi će reći – nema Crna Gora nikakve veze sa Jasenovcem… a ima itekako”,  kazao je. I  nastavio:  “Onaj koga optužuju da je bio saradnik okupatora…. zaštitio je nejač srpsku od saradnika okupatora da ih ne pokolju, Pavle Đurišić, komandant četnički, odnosno komandant Jugoslovenske vojske u otadžbini“ koji je takođe likvidiran u Jasenovcu.  

O „velikom junaštvu Pavla Đurišića“ najbolje govore njegovi izvještaji svom komandantu Draži Mihailoviću u kojima  se februara 1943. godine hvali da su njegove jedinice pobile 8000 muslimanskih žena, djeca i staraca u Sandžaku u kampanji uništenja muslimanskog življa  bez obzira na pol i uzrast. O tim i drugim zločinima širom Jugoslavije je puno pisano uprkos pokušajima revizionista da dovedu u pitanje četnička dokumenta koja nije ni Draža Mihailović negirao na svom suđenju. Četnički izvještaji iz zime i proljeća 1945. kada se Đurišić povlačio prema Sloveniji kroz sjevernu Bosnu, dovode u pitanje istinitost maltene svake riječi koju je Joanikije izgovorio u Razboju.

Đurišić je rane 1945., otkazao poslušnost i Draži Mihailoviću i  kralju Petru II Karađorđeviću i sklopio  sporazum sa Drljevićem koji je bio u prijateljskim odnosima s ustaškim režimom u Zagrebu. Po sporazumu njegovi četnici su trebali postati Crnogorska narodna vojska i priznati Drljevićevo Crnogorsko državno vijeće  u Zagrebu, dok je Đurišić trebao ostati operativni komandant. Međutim, Đurišić je izigrao dogovor i krenuo u probijanje sjeverozapadnom Bosnom radi spajanja sa četnicima i nacistima u Sloveniji. Pri tome njegovi su poklali oko 500 katolika i muslimana u selima Junuzovci i Donja Dolina prije nego su razbijeni i zarobljeni od strane vojnih snaga NDH na Lijevča Polju. Prije toga ustaški izvori navode da je Đurišića napustilo preko 5000 prisilno mobiliziranih Crnogoraca. Đurišićevu rulju je i Draža Mihailović nazvao „vašarom bez borbene vrednosti“. Za Joanikija su oni bili „prekaljeni borci i vitezovi“. Iz izvještaja drugih četničkih komandanata lojalnih Draži, navodilo se da su Đurišićeve jedinice vršile nasilja i pljačke nad lokalnim bosanskim Srbima i prijetile im pokoljem ako ne slušaju njihove naredbe. Draža Mihailović tada piše:  „Obrazovaću od svih komandanta srbijanskih trupa Ravnogorski sud, koji će sve ovo pretresti i utvrditi, na osnovu čega će Pavla Đurišića lišiti čina i oglasiti za izdajnika”.

Dražu su preduhitrile ustaše i presudile Đurišiću i grupi od oko 150-tak najtvrdokornijih koljača na svoj način u Jasenovcu po iskazu ustaše Ljube Miloša nakon rata. Ostali  narod, pretežno Crnogorci, propušteni su kroz Slavoniju i Zagreb bez problema.

Joanikijeva hagiografija nacističkih kolaboracionista i zločinaca je ciljano pripremana godinama uz pomoć zvanične Srbije koja je abolirala kolaboracionistički pokret. Godinama se na prostoru i crnogorske Mitropolije i novoformirane Eparhije budimljansko nikšićke (otkinute od Mitropolije u maju 2001. – pokriva 52 odsto teritorije Crne Gore) održavaju javni parastosi uz sve slobodnije veličanje zločinaca iz Drugog svjetskog rata i podsticanje podjela u društvu. Tome doprinosi i glasno ćutanje i tužilaštva i crnogorskih svjetovnih vlasti.

Nakon subotnje liturgije na Lijevča Polju niko od zvaničnika države nije bio voljan ni komentarisati  a kamoli osuditi provokacije Mićovića koji se krio iza blještave mitropolitske odore i krsta. Predsjednik Jakov Milatović do sada nije izustio ni riječ. Premijer Milojko Spajić se nevoljno glasnuo  kada je direktno upitan o Mićovićevoj besjedi. „Sve izjave koje imaju potencijal da pojačaju već izražene podjele u Crnoj Gori apsolutno ne podržavam i mislim da im nije mjesto u modernoj Crnoj Gori“, rekao je.  Vučićevski blok partija (NSD-DNP-SNP) u vladajućoj koaliciji nije želio odgovoriti medijima. Demokrate CG su Vijestima odgovorile da „ne komentarišu stavove vjerskih zajednica“, i da to nijesu radili ni ranije „duboko poštuju princip odvojenosti vjerskih i državnih struktura“. Kao da vjerska odora štiti od odgovornosti za svako nepočinstvo. Predsjednica Asocijacije žena PES-a Jovana Dragović je izjavila za TV Vijesti da „podjele na partizane i četnike nakon 80 godina mogu odgovarati samo onima koji su 30 godina vladali na tim podjelama“. DPS i URA su osudili izjave Joanikija kao i predstavnici bošnjačkog naroda.

Dan poslije Spajićeve izjave je osvanuo tekst na portalu IN4S sveštenika Eparhije budimljansko nikšićke Ognjena Femića. Femić je od ranije poznat po govoru mržnje prema vlastitoj zemlji i crnogorskom narodu. U tekstu naslovljenom Svi smo mi Pavle Đurišić,  on je nastavio elegiju koljačima i iznio niz neistina. Uz komentar: „Stiče se utisak da ova država postoji samo zato što se i dalje sudi četnicima… Jer inače ne bi imala svoj smisao postojanja“,  Femić zaključuje da će samo u preobraženoj Crnoj Gori „i ovaj Pavle iz Drugog rata biti slavljen kao veliki borac, narodni heroj i mučenik i tada mu se više neće suditi“.

Nema naznaka da će se pravosuđe pozabaviti kampanjom vrha SPC-a i srbijanske UDBA-e na podsticanju razdora i mržnje u Crnoj Gori. Ćutanje crnogorske vlasti  samo će ohrabriti podjele u ionako unakaženom crnogorskom društvu i državi.  

Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVI MAJ U ZEMLJI UHLJEBA: Sve živo počiva

Objavljeno prije

2 sedmice

na

1 Maja, 2025

Objavio:

Između dva praznika rada, upozoravaju sindiklaci, posebno je ugroženo pravo na štrajk. Srećom po vlast, štrajkova nešto i nema. Dok se broj zaposlenih smanjuje, a u sezoni uvozimo radnu snagu, jedino raste – državna uprava

 

 

Prošli Prvi maj  proslavili smo  uz nadu da će vlast ispuniti svoja predizborna obećanja o povećanju plata i sedmočasovnom radnom vremenu. Skor je – pola. Plate su povećane a sedam sati rada još ćemo sačekati.

Od oktobra prošle godine poslodavci su u obavezi da obračunaju zarade u skladu sa izmjenama zakona iz programa Evropa sad 2 i Opštim kolektivnim ugovorom.

,,Prvi maj crnogorski radnici i radnice dočekuju sa značajno većom minimalnom zaradom i većom prosječnom zaradom u odnosu na prošlogodišnji praznik rada. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je do povećanja minimalne, pa samim tim i prosječne zarade, došlo usljed političke volje, odnosno ispunjenjem predizbornih političkih obećanja, a ne kroz socijalni dijalog’’, kaže za Monitor Ivana Mihajlović iz Unije slobodnih sindikata Crne Gore(USSCG).

U Crnoj Gori je u prošloj godini, prema podacima Monstata, bilo 319 000  aktivnog stanovništva, od kojih je 282 000  ili 88,6 odsto zaposlenih. I pored povećanja, platu  ispod 700 eura u Crnoj Gori prima skoro jedna trećina zaposlenih –  oko 90.000. Čak dvije trećine prima manju zaradu od prosječne. A za potrošačku korpu, sindikalnu koja je bliža realnosti od Monstatove, potrebne su dvije prosječne plate.

Sindikalna potrošačka korpa za prvi kvartal 2025. godine, za četvoročlanu porodicu, iznosi 2.000 eura.

,,Činjenica je da je standard zaposlenih i građana/iki ugrožen jer troškovi života rastu brže nego zarade’’, naglašava Ivana Mihajlović. To potvrđuje i podatak  da je potrošačka korpa u odnosu na kraj prošle godine povećana za 30 eura, a čak za 100 eura u odnosu na prvi kvartal 2024. godine.

Vlada je najavila produžetak akcije Limitirane cijene od 15. maja. Da se preživi.

,,Prosječna plata u Crnoj Gori dva mjeseca uzastopno pada (bila je 1.012, pa 1.004, a u februaru 1.002 eura), broj zaposlenih se smanjuje umjesto da raste, dok je deficit Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja (PIO) iznad 120 miliona eura”, oslikao je nedavno stanje direktor Fideliti konsaltinga Miloš Vuković.

I dok se broj zaposlenih smanjuje, u sezoni uvozimo radnu snagu. I pored višegodišnjih obećanja tek sada, pred početak turističke sezone, pri kraju je donošenje Zakona o stalnom sezoncu. ,,Donošenje zakona o stalnom sezoncu uslovljeno je potrebom pravnog regulisanja statusa zaposlenih na sezonskim poslovima u sektorima kao što su turizam, ugostiteljstvo, trgovina, građevinarstvo i poljoprivreda”, saopšteno je iz Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga.

Od sezonskog, svakako je primamljivljiji stalni posao u državnoj upravi. Prema dostupnim podacima broj zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima povećao se za više od pet hiljada od 2020. do kraja 2023. godine, dok se lokalna samouprava od  2017. do 2023. uvećala za više od tri i po hiljade.

Svaki peti zaposleni radi u državnoj upravi, odnosno platu prima iz državnog ili lokalnog budžeta. Prema podacima Ministarstvo javne uprave, u decembru 2024. godine u državnoj upravi bilo je zaposleno 47.284 ljudi, dok je na lokalnom nivou taj broj iznosio 7.092. To znači da u javnoj upravi radi gotovo 55.000 ljudi.

Premijer Milojko Spajić je još prije par mjeseci najavio da Vlada planirada otpusti 20 odsto radnika u javnoj upravi. Predlog rješenja su već dva puta slali Evropskoj komisiji (EK) – što je odbijeno. On je naglasio da je laž da je nastavljeno partijsko zapošljavanje, te da se ukupan broj zaposlenih u državnoj upravi smanjio za 150 od novembra 2023. do istog mjeseca prošle godine!

Za zaposlene u javnoj upravi budžet raste iz godine u godinu. Prema analizi Instituta Alternativa, kada je vlada DPS premijera Duška Markovića počela mandat 2016. godine, bruto zarade zapošljenih na državnom nivou godišnje su iznosile 422 miliona, a u posljednjoj godini mandata – 2020. skoro pola milijarde.Nova vlast je 2021. povećala ove izdatke na 535 miliona eura, da bi u prošloj godini ta cifra dostigla rekordnih 643 miliona eura.

,,Nepostojanje jednakih šansi i mogućnosti, posebno u pogledu zapošljavanja, ostaje jedan od najevidentnijih problema sa kojima se tržište rada suočava. Isto je posebno izraženo u javnom sektoru, gdje politička i partijska pripadnost diktiraju trend zapošljavanja, a u drugi plan se stavlja profesionalizacija i optimizacija javne uprave’’, ističe Mihajlović.

Konstanta je i diskriminacija.

,,Armija naših građana/ki koji su decenijama angažovani po prekarnim ugovorima (ugovorima o djelu; privremenim i povremenim poslovima i dr.) na sistematizovanim radnim mijestima dočekuju i ovogodišnji praznik rada, bez nade da će donosioci odluka preduzeti bilo kakav korak ka rješavanju njihovog radnog statusa, uprkos inicijativi USSCG koja datira od 2015. godine i koja je aktuelna i danas. Značajan broj ovih lica angažovan je u organima državne uprave gdje se država pojavljuje u ulozi poslodavca. Takava je slika koju Država kao najveći poslodavac šalje privatnom sektoru“, kaže Mihajlović. Ona dodaje da ništa manji problem predstavlja  klasična i sveprisutna zloupotreba instituta rada na određeno vrijeme. „Koji bi trebalo da bude izuzetak, a ne pravilo’’.

Podaci Zavoda za zapošljavanje (ZZZCG)  pokazuju da je od ukupno 6.742 oglašenih slobodnih radnih mjesta u periodu od početka ove godine do 31. marta 2025. godine, njih 5.994 oglašeno je na određeno, a svega 748 na neodređeno vrijeme.

Mihajlović upozorava da je nedostatak ravnoteže između privatnog i poslovnog života i dalje  ključni izazov zaposlenih u Crnoj Gori, budući da prekovremeni rad i dalje ostaje pravilo, a ne izuzetak. „Primoranost značajnog broja zaposlenih da rade dopunske poslove radi obezbjeđivanja pristojne egzistencije dodatno osujećuje mogućnost postizanja naprijed pomenute ravnoteže“,  ističe ona.

Nije mnogo boljhe ni sa opštim pravima radnika. Pa tako i ovaj 1. maj zaposleni u bankarskom, trgovinskom, medijskom, drvoprerađivačkom i brojnim drugim sektorima dočekuju bez granskih kolektivnih ugovora, a zanemarljiv je i dalje broj onih kolektiva u ovim sektorima koji posjeduju pojedinačne kolektivne ugovore.

Podaci ZZZCG govore o zapostavljanju sjevera. Tako je na kraju prošle godine najviše nezaposlenih, u odnosu na ukupan broj stanovnika, zabilježeno u Andrijevici, Rožajama i Plavu, gdje oko 20 odsto stanovnika nema posao. Na jugu je drugačije. U Kotoru krajem prošle godine na Birou rada je bilo svega 218 ljudi, oko jedan odsto ukupne populacije. U Tivtu od 16,34 hiljade stanovnika 240 nema posao.U Herceg Novom je 411 nezaposlenih od 31,47 hiljada stanovnika.

U Podgorici, u kojoj se grade stanovi i doseljava se, bez posla je 5,62 hiljade stanovnika od ukupno 180,19 hiljada.

U procesu izmjena i dopuna trenutno je nekoliko ključnih zakona:  Zakon o radu, Zakon o štrajku, Zakon o mirnom rješavanju radnih sporova, Zakon o Fondu rada, Zakon o stalnom sezoncu, a očekuje se početak pregovora o produženju važenja Opšteg kolektivnog ugovora ili zaključivanje novog.

,,Možda kao nikada ranije, u periodu između dva međunarodna praznika rada, napadnuto je pravo na štrajk kao ključnog, legitimnog, oblika sindikalne i radničke borbe posebno u situacijama kada socijalni dijalog izostaje“, kaže Mihajlović.

Srećom, po vlast, štrajkova nešto i nema. Sporna radnička pitanja iz prethodnog perioda rješavaju se sporo ali temeljno. Tako je, između dva praznika rada, za preko 700 radnika bivše Košute država isplatila zaostale zarade. Nakon trideset godina od uvođenja stečaja u ovoj cetinjskoj fabrici.

 

I dalje neophodno braniti tri osmice

Ivana Mihajlović iz Unije sslobodnih sindikata upozorava da  vještačka inteligencija i digitalizacija neviđenom brzinom mijenjaju svijet rada, te da rad u tzv. digitalnom dobu doprinosi brisanju granice između privatnog i profesionalnog života dok se isto pokušava predstaviti kao fleksibilizacija u interesu zaposlenih.

,,Dakle, danas je i dalje neophodno braniti tzv „tri osmice“ za koje su, plativši to velikim žrtvama, izborili radnici i radnice davne 1886. godine”.

Da podsjetimo: davne 1886. godine u Čikagu je tadašnja radnička klasa prvog i drugog maja izašla na ulice demonstrirajući i tražeći osmočasovno radno vrijeme. Čuvena je i krilatica koja je najbolje oslikavala borbu za radnička prava – „Osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja”. Krajem 19. vijeka radnici su imali jako male nadnice, radili su između 12 i 18 sati, a većina njih je bila na ivici siromaštva i bijede

 

U medijima zarade ispod državnog nivoa

,,Zarade se sporadično i povećavaju, češće odlukama na državnom nivou, pa se moraju i u medijima usklađivati, nego što je to odluka na nivou neke redakcije, ali generalno boljitka nema jer inflacija ‘pojede’ ta povećanja i i dalje je prosjek zarade u novinarstvu ispod onoga na državnom nivou”, kaže za Monitor Marijana Camović Veličković.

Ona navodi da su lokalni javni emiteri uskladili zarade sa programom Evropa sad 2 i da sada gotovo svi zaposleni koji imaju srednji stepen obrazovanja primaju 600 eura, a visokobrazovani 800 eura.

,,U javnom servisu postoji određeno gradiranje u skladu sa njihovim Kolektivnim ugovorom ali slična je situacija i tu je preosjek na novou medija blizu državnog ali problem je što se do tog prosjeka dolazi zahvaljujući ogromnim zaradama i dodacima na zaradu onih koji su na rukovodećim pozicijama, dok ‘obični’ zaposeni ne primaju ni blizu tog prosjeka. U privatnim medijima ima najviše oscilacija u zaradama ali većina zaposlenih ipak prima zarade manje od državnog prosjeka. Sve to naravno da nije ni dovoljno ni motivišuće”, zaključuje Camović Veličković.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PARLAMENT USVOJIO SPORAZUME SA UAE: Šta bi rekao Ustavni sud da nije partijski

Objavljeno prije

3 sedmice

na

25 Aprila, 2025

Objavio:

Sve ovo oko Sporazuma i budućih investitora iz UAE moglo je biti  drugačije, bolje i lakše, samo kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ

 

 

Skupština Crne Gore usvojila je Zakone kojima su potvrđeni sporazumi Vlada Crne Gore i Ujedinjenih arapskih emirata (UAE) o ekonomskoj saradnji,  u oblasti turizma i razvoja nekretnina.

Sporazum su podržali poslanici partija koje predvode Milojko Spajić (PES), Aleksa Bečić (Demokrate), Andrija Mandić (NSD) i Ervin Ibrahimović (BS). Milan Knežević i njegov poslanički kub (NDP) bili su uzdržani, poslanici nacionalnih partija Albanaca i Hrvata bili su protiv, baš kao URA i Boris Mugoša (SD). Poslanici DPS nijesu bili u sali kada se glasalo. Da se bolje vidi ko je bio za, objašnjavaju.

Dobro upućeni zli jezici danima su najavljivali uzdržanost najjače opozicione partije. Razlog je, tvrde, lična zainteresovanost počasnog predsjednika DPS Mila Đukanovića za budući angažman investitora iz UAE. I njihove projekte koji, prema usvojenim Sporazumima, mogu biti finansirani sopstvenim sredstvima investitora, „bankarskim kreditima, ili kreditima od povezanih strana ili akcionara, prodajom, prethodnom prodajom, prihodima od ulaganja treće strane…“.

To znači da će biti teško ući u trag stvarnim izvorima novca za finasiranje dva projekta predviđena Sporazumom o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina. Jedan na jugu a drugi na sjeveru Crne Gore. Ali, da taj dio priče ostavimo za vrijeme kada pred nas dođu konkretni ugovori o  poslovima koji se, za sada, samo najavljuju. Pošto bi, opet prema najavama dobro obaviještenih, prvi posao („južni“) mogao krenuti ka realizaciji već narednog mjeseca.

Vratimo se, za sada, Sporazumima koji su u utorak potvrđeni u Skupštini u formi Zakona. Postajući, tako, „sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka“ koji „imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva“ (Ustav Crne Gore, član 9).

Samo će Ustav biti „stariji“ od Sporazuma koji su usaglašeni za pola sata, na tzv. telefonskoj sjednici Vlade, a onda usvojeni u formi zakona, bez javne rasprave, i uz zamjerke poslanika vladajuće koalicije (PES) na kvalitet prevoda na crnogorski jezik („odrađen nestručno“). Moguće je, znači, da između verzije koju je usvojena u parlamentu i zvanične verzije Sporazuma na engleskom jeziku, postoje i neke vrlo bitne razlike koje bi nas, u nekom neželjenom scenariju, mogle skupo koštati.

Ostalo je i nejasno kako se rješavaju eventualni nesporazumi između Crne Gore i investitora (entiteta, po slovu Sporazuma) koje će nam poslati Vlada UAE. „Bilo koji nesporazum između Strana ugovornica koji proističe iz tumačenja i primjene ovog Sporazuma ili dodatnih sporazuma i protokola biće prijateljski rješavan konsultacijama ili pregovorima između zvaničnika Mješovite komisije/Komiteta za ekonomsku saradnju (nije preciziran kada i kako će ona biti formirana – prim. Monitora). Ukoliko pregovori ne uspiju, predmet spora ili tumačenja biće riješen kroz konsultacije diplomatskim kanalima…“, navodi se u Sporazumu o ekonomskoj saradnji Vlada Crne Gore i UAE. Šta biva ako diplomatija ne uspije – ne zna se.

Konfuziju pojačava sadržaj drugog Sporazuma (o saradnji u turizmu i razvoju nekretnina). U prvom dijelu teksta piše kako Vlada Emirata garantuje za investitore (entitete) koje predloži za realizaciju projekata u Crnoj Gori. Onda, nekoliko pasusa niže, stoji da „UAE neće biti predmet bilo kakvih mehanizama za rješavanje sporova predviđenih ugovorima, programima i sporazumima zaključenim između Emirata i Vlade Crne Gore“. Šta onda, tačno, partneri iz Abu Dabija garantuju Crnoj Gori?

Ili su garancije tražene, i dobijene, samo od strane vlasti u Podgorici. Poput one da se u poslovima zaključenim po osnovu ovih Sporazuma, a ta lista će se prema Spajićevim najavama poprilično produžiti, neće primjenjivati (antikoruptivne) odredbe Zakona o javnim nabavkama, procedure o javnim tenderima ili bilo koji drugi postupci javnog nadmetanja.

Pride, država je dužna da investitoru obezbijedi zemljište za realizaciju projekta, a to mora uraditi odričući se, unaprijed, „procedura propisanih nacionalnim zakonodavstvom kojim se uređuje oblast državne imovine“.

Sporazum predviđa i da će svi  poslovi sa entitetima iz UAE imati status „strateških projekata od javnog interesa“.

Nije pojašnjeno zašto bi privatna gradnja stanova za prodaju, na zemljištu koje je obezbijedila Vlada, (uz pripadajuću infrastrukturu – vodu, struju, kanalizaciju, telekomunikacije, puteve…) imala status projekta od javnog interesa. To pitanje su,  pored mnogih drugih, problematizovali iz Agencije za sprječavanje korupcije (ASK). Podsjetili su na definiciju iz Zakona, prema kojoj je javni interes „materijalni i nematerijalni interes za dobro i prosperitet svih građana pod jednakim uslovima“. Zamjerili su Vladi  to što se nije preciznije odredila prema investicijama koje bi mogle dobiti takav status. Uz pripadajuće benefite.

ASK problematizuje i tvrdnje ovdašnjih zvaničnika da država neće prodavati zemljište za projekte, već će ga dati u dugoročni zakup (99 godina). Zato Vladi sugerišu da obrati pažnju na član 171 Zakona o svojinsko pravnim odnosima, kojim je propisano da „na urbanističkoj parceli na kojoj je stambena zgrada izgrađena, vlasnici posebnih djelova imaju zajedničku nedjeljivu cjelinu“.

Dakle,  Crna Gora nakon 99 godina izdavanja u zakup neće moći da u svoj posjed povrati zemljište na kome će se graditi stanovi, hoteli, restorani…. Samo što će njegovu vrijednost, kroz cijenu nekretnina, naplatiti neko drugi. Uostalom, kako je primijetio neko od  kritičara tog dijela Sporazuma, „zemljište nije tepih“, pa da sa njega otresete mrve i tako ga vratite u pređašnje stanje.

Usvojeni Sporazumi mogu imati elemente državne pomoći, zbog čega je Vlada, prije njihovog potpisivanja, morala konsultovati Agenciju za zaštitu konkurencije, smatra Dragan Damjanović, predsjednik Savjeta Agencije.

„S obzirom da nije ispoštovan ovaj korak, Savjet Agencije će dati precizne instrukcije stručnim službama i kroz postupak predispitnih radnji prikupiti svu neophodnu dokumentaciju za eventualno pokretanje postupka naknadne kontrole“, navodi Damjanović podsjećajući nadležne iz izvršne i zakonodavne vlasti „da bi pokretanje postupka naknadne kontrole dovelo do zaustavljanja svih procedura na planu sprovođenja Sporazuma sa UAE, sve do konačnog mišljenja Agencije“.

Umjesto zvaničnika vlasti na to je odgovorio Predrag Zečević, novinar i ekonomski analitičar blizak premijeru Spajiću. Po njegovom sudu, primjedbe AZK su neutemeljene. „Vlada je uradila ono što joj je Ustavom i zakonom dozvoljeno: potpisala je sporazum koji obavezuje obje strane, uz naknadnu kontrolu zakonitosti svake pojedinačne mjere koja iz njega proistekne. U krajnjem, o validnosti sporazuma odlučuje Skupština, a ne Agencija.“

Sličan optimizam provijava i iz izjava državnih zvaničnika koji su slijedili premijerovo ubrzanje u trci za investcijima. Kojih, usput pomenimo, skoro da nema od smjene vlasti 2020.

„Sporazumi koje je Crna Gora potpisala sa UAE u potpunosti su usklađeni sa Ustavom Crne Gore i obavezama koje proizilaze iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU“, tvrdi ministarka evropskih poslova Maida Gorčević.

„Pravne analiza koje su prethodile potpisivanju Sporazuma jasno ukazuju da ovi sporazumi ne sadrže diskriminatorne odredbe, u skladu su sa principima transparentnosti i konkurencije i zakonom propisanim procedurama javnih nabavki“.

Da je neko, van Vlade, vidio te analize – bilo bi svima lakše. Ovako, sumnja da oni ne postoje nije odagnana.

Koalicija organizacija  civilnog društva iz Crne Gore obratila se  Evropskoj komisiji, izražavajući zabrinutost zbog potpisanih sporazuma.

„Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina omogućava sprovođenje velikih investicionih projekata putem direktnih pregovora s investitorima bez primjene transparentnih i nediskriminatornih procedura javnih nabavki. To je u direktnoj suprotnosti sa principima jednakog tretmana svih tržišnih učesnika, kako je propisano Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) između Crne Gore i EU“, navodi se u njihovom pismu EK. „Ovaj sporazum otvara vrata preferencijalnom tretmanu investitora iz UAE, narušavanju fer konkurencije i potencijalno nezakonito državnoj pomoći, što je zabranjeno zakonima EU o konkurenciji. Još alarmantnije, sporazum uključuje odredbe o prilagođavanju nacionalnog zakonodavstva potrebama specifičnih investicionih projekata i investitora — pristup koji ozbiljno ugrožava pravnu sigurnost i jednakost pred zakonom“.

Odgovor čekamo. U međuvremenu, parlament je ignorisao preporuku predsjednika države Jakova Milatovića da se o sporazumima sa UAE ne izjašnjava prije mišljenja zvaničnog Brisela. Milatović sada ima opciju da ne potpiše zakone usvojene u utorak. Iz iskustva znamo da će se, tako, konačna odluka samo prolongirati za 30-tak dana.

Sudeći po najavama, slijedi i nastavak građanskih protesta protiv takvog načina privlačenja investitora i investicija.

Sve bi to, možda, bilo drugačije, bolje i lakše kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. Tamo je sud partije važniji od prava i pravde. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo