INTERVJU
SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru
Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.
MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?
JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.
Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.
MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?
JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.
A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.
MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?
JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.
Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.
MONITOR: Koji su to veliki ciljevi?
JANKOVIĆ: Uveren sam da je put ka boljoj budućnosti regiona udruživanje ovih naših državica u jednu racionalnu konfederaciju, koja svojim građanima može da obezbedi sigurnost na ovoj balkanskoj vetrometini. Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vetru.
I nemojte to mešati sa deljenjem vakcina – vakcine su samo normalna solidarnost. Za ovo o čemu pričam potrebna je neuporedivo veća politička dalekovidost i hrabrost, koje za sada ne vidim. Jasno mi je da se hrvatska i slovenačka država ne smatraju delom ovog prostora, i žao mi je zbog toga, ali sam potpuno siguran da u BiH, Severnoj Makedoniji, Crnoj Gori i Srbiji ima jako puno ljudi koji veruju da je to najbolje rešenje za sve, jedino ozbiljno i dostojno istorije i veza koje imamo, ali i izazova koji su pred nama.
MONITOR: Hoće li nova politika pristupanja EU (koju su prihvatile i Crna Gora i Srbija), a koja se tiče i „rešeta“ kroz poglavlja koja se odnose na vladavinu prava (23 i 24) za sva druga poglavlja prije njihovog zatvaranja, pokrenuti pravosuđe da se osamostali i da radi svoj posao?
JANKOVIĆ: Neće i hajde da prestanemo da se lažemo: proces pridruživanja EU zamišljen je da pomogne onima koji hoće da se pridruže. Vlasti u Srbiji to neće. I da budem precizan – nijedna vlada u Srbiji to nikada zaista nije htela. Evo vam dokaza: od 2000. godine naovamo sve, ama baš sve vlade imale su kao prioritet pridruživanje EU. Iako su, sem jedne, trajale dovoljno da mogu nešto ozbiljno da urade po tom pitanju, ni jedna nije ostvarila sopstveni cilj. Druge zemlje, koje su imale lošiju početnu poziciju, ali iskrene namere, odavno su u EU. Mi posle dve decenije „truda“ – nikad dalje od standarda kojima smo navodno težili. Dakle, naši vlastodršci nikad nisu ni hteli u EU, zbog pravila koja tamo važe. Velika je šteta što je EU do sada ćutala o tome i tako saučestvovala u prevari građana.
Da su oni koji su došli posle Đinđića rekli – „nastavićemo njegovim pravcem pa makar i nas ubili“, sve bi bilo drugačije. Međutim, sebično su pričali jedno a radili drugo. Tako je do danas i tu nikakva „metodologija“ neće pomoći.
MONITOR: Stalno se govori o „kvalitetu“ opozicije u Srbiji. Kaže se često da nema alternative, da opozicija ne nudi humanija, pravičnija i izvodljivija rješenja od sadašnje vlasti, a često se u vezi sa tim pominje rješenje za Kosovo, LGBT prava, socijalna prava… Da li ipak negdje postoji alternativa?
JANKOVIĆ: Uvek postoji alternativa. Za nju, međutim, treba hrabrost. Treba i građani da odluče da li žele da se samosažaljevaju ili da odlučno i do kraja stanu uz lidere koji vide bolji put i način od onih koje smo probali i opekli se.
MONITOR: Prema nedavnom izvještaju Fridom hausa „Sloboda u svijetu – demokratija pod opsadom“ koji se odnosi na ocjenu dostupnosti političkih prava i građanskih sloboda u svijetu za prethodnih deset godina, Crna Gora i Srbija (uz Kosovo, BiH, Severnu Makedoniju i Albaniju), našle su se među 25 zemalja svijeta sa najvećim padom osnovnih sloboda. Kako tmačite takav rejting i koliko je on od značaja?
JANKOVIĆ: Hajde da se osvestimo – naš region je danas najzaostaliji deo Evrope i naše generacije pred precima i potomcima treba da se stide. Nismo ga takvog dobili u nasleđe. Volim Srbiju i Balkan više nego što sam verovao da je to moguće, i upravo ta ljubav me tera da ovo glasno kažem. Fridom haus sada piše ono što sam kao Zaštitnik građana pisao pre pet i više godina u zvaničnim godišnjim izveštajima, dok su me zapadni zvaničnici upozoravali da ne treba da budem oštar, da oni drže „sve pod kontrolom“. To je glupost, niti su držali, niti treba da drže, ali i njihovu aroganciju sada skupo plaćamo. Meni ne treba Fridom haus da mi kaže kako se u Srbiji živi i koliko smo daleko od elementarne pravne države, ali nekom je sigurno to potrebno, te nije loše što to, makar zakasnelo, ipak rade.
MONITOR: S tim je na neki način povezano i ovo: Da li je zamislivo da Kina u bliskoj budućnosti, nekima od naših čekača pred EU vratima „da ponudu koja se ne može odbiti“?
JANKOVIĆ: Ne mislim da su naše državice, ovako male i nestabilne, dovoljno značajne da bi Kina imala neki ozbiljan strateški plan sa nekom od njih. Sve što hoće da postignu, ionako dobiju budzašto. I verovatno nam se čude zbog političara koji nemaju trunke brige za opšti i nacionalni interes, da ne pričam o poštovanju zakona, već se uz pravi „dogovor“ baš sve može. Voleo bih da se stanje promeni tako da neko zaista proceni da treba da „igra na nas“, a mi da biramo, ili što bi bilo najbolje – da vodimo politiku svog interesa, unutar korpusa vrednosti naše evropske i svetske civilizacije.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Rješenje su parlamentarni izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva i da se ukinu privilegije koje su obezbijeđene iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima
MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?
KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih kada je Lepa Brena postala hit pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji nove političke kulture i kulturne politike na prostoru SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo sjajem u očima i nagovještajima erotike, pod plaštom opuštenosti započinjane su zločinačke politike, dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas. Najhitnije smo naučeni na rat, a najbitnije je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog sjaja u očima premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na promjene, a možda zbog opuštenog djelovanja iza scene kada je došlo do brkanja najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta pjesme je u zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena i pokazivana) na svim poljima, usavršavala se laž, licemjerje, podlost, potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija. I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je zlokobna matrica sitnog gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.
MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?
KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje shvatam kao povećavanje vlastitog značaja u dobroj pregovaračkoj poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno nema van njega. Uronjeni u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu
MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?
PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:
a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.
Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.
MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?
PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi naprosto „izbjegli“.
MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?
PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.
MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?
PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“
MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?
SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…
Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.
MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?
SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.
MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?
SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.
MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.
SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.
Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
Izdvojeno4 sedmice
UHAPŠEN VESELIN VUKOTIĆ: Pada još jedan stub Đukanovićeve moći
-
Izdvojeno2 sedmice
DR MILENKO CICMIL, ČOVJEK KOJI NIJE ODUSTAO: Ajde, pa dako se pametniji vratiš
-
Izdvojeno3 sedmice
UHAPŠEN PETAR LAZOVIĆ, POTJERA ZA LJUBOM MILOVIĆEM: Nema više Katnićevog senzibiliteta za službu
-
DUHANKESA4 sedmice
Otvoreno pismo Dritanu Abazoviću, premijeru Crne Gore
-
FOKUS2 sedmice
KONTINUITET KADROVA BRISANIH IZ KAZNENE EVIDENCIJE: Kao rukom odnešeno
-
FOKUS4 sedmice
PRVA POSTIZBORNA VLADA TRAJALA 14 MJESECI, DRUGA NI STOTINU DANA: Muke preletačke
-
LIČNO4 sedmice
LIČNO: Marta Darmanović
-
INTERVJU3 sedmice
BOLE BOŠKOVIĆ, KOMPOZITOR I AUTOR FILMOVA: Vrijeme šunda, od muzike do politike