Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRAŠ MARTINOVIĆ, PISAC: Pjevajući bogumilske – mislio sam  o čovjekovoj  sudbini

Objavljeno prije

na

Od tog naroda su ostali samo grobovi. Zamislite, strašnu dramu, gdje nema živih da svjedoče o mrtvima. Gdje je sve nestalo, svaki znak, hiže i hramovi, kućišta i pepelišta, a ostali grobovi

 

**** Dobili ste nedavno Međunarodnu  nagradu Zlatni zmaj za doprinos fantastučnoj književnosti. Šta za Vas znači ovo priznanje?

MARTINOVIĆ: Nijesam znao ni da sam predložen, pa je iznenađenje ljepše i sa dubljim efektom. Nagradu dodjeljuje Međunarodni festival za fantastičnu književnost REFESTICON, čije je sjedište već osam godina u Bijelom Polju, uz učešće pisaca iz  mnogih zemalja. Otuda značaj nagrade veći, a  čast što sam se našao među dosadašnjim dobitnicima.  I kada smo kod nagrade i festivala, u Bijelom Polju će uskoro javni emiter Radio Bijelo Polje i  JU Ratkovićeve večeri poezije, kao dva ravnopravna izdavača, objaviti moj roman Teuta kraljica Ilira. Prilika je da najavimo i izlazak te knjige, koja u mom književnom korpusu blista kao posebno sazvježđe.

**** Knjiga pjesama Bogumilske, koja je prošle godine objavljena u Prištini, posvećena je Bogumilima, uvijek izazovnoj temi. Možete li da artikulišete glavnu ili sporednu metaforu o hiljadama razasutih kamenih biljega – grobova koji netremice gledaju vasionu i zvijezde i obratno, uzajamno gledanje. Da li i razumijevanje?

MARTINOVIĆ: Tih hiljade rasutih grobova nijesu metafore, već životi obilježeni stradalništvom i smrću. Veliki francuski pisac Žak Lakrijer, obilazeći nekropole po Bosni, a pišući knjigu Gnostici, u poglavlju Čistota planina, posvećenom Bogumilima, ima karakterističnu rečenicu: Od tog naroda su ostali samo grobovi. Zamislite, strašnu dramu, gdje nema živih da svjedoče o mrtvima. Gdje je sve nestalo, svaki znak, hiže i hramovi, kućišta i pepelišta, a ostali grobovi. Ta rečenica je meni bila ključ za ulazak u dramu, iako sam se prethodno najmanje dvije decenije bavio Bogumilima, pročitao biblioteku knjiga, razne dokumente, ona je sve otvorila. Rodila se iz  dubokog uzdaha koji je kod mene izazvao Lakrijer. Oglasili su  se oni. Usamljenici, izdvojenici, koji stoje po brdima i visoravnima Bosne i ne samo Bosne.

Ti izdvojeni i skupni biljezi, to su sudbine skupljene u jednu veliku sudbinu, nekropolu koja je i danas otvorena. Sudbina me zanimala. Stradali su  – jer su drugačije mislili.  Ovdje ću se pozvati na Kozmu Prezvitera, koji je o njima napisao, a ja to uzeo za moto knjige: „Bogumili propovijedaju jevanđeosku revnost i istupaju protiv bogatstva i bogatih. Oni ustaju protiv svjetovne vlasti, podstiču narod na nepokornost vladarima, napadaju starješine i bogataše (boljare), odvraćaju robove da rabotaju za svoje gospodare, učeći da su bogomski oni koji rade za cara“. Preslobodno za ono i svako vrijeme. Sloboda koja se skupo platila. No, uprkos svemu, bilo je i biće b o g u m i l a! Onih što će odstupati od kanona, kako bi čovječanstvo moglo naprijed. Iako su napisane brojne knjige, opsežne i naučno veoma ozbiljne, zagonetka traje, dira i intrigira.

**** Dva zadnja stiha u pjesmi Tajne glase: U svakom grobu/sunce… Osmislili ste veliku sunčanu tajnu, zar ne?

MARTINOVIĆ: Moja knjiga je zov koji sam čuo, kome sam se morao odazvati. Pored onih Bosnom, i Crnom Gorom brojne nekropole, mnoge identifikovane, a mnoge neprimijećene. U Nikšiću i oko Nikšića, kod crkve Sv. Petra,  posebno u mjestu Broćenac, gdje ima reprezentativnih primjeraka. Nedavno mi je prijateljica poslala fotografije stećaka sa Durmitora. A kada je u pitanju učenje Bogumila, začeto je davno, u Persiji, kretalo se preko Bugarske, Makedonije, Dardanije, Raške, pa Duklje, da bi stiglo do Bosne, gdje su savili gnijezdo, među tadašnjim življem našli utočište, puštili dubok korijen. Putovanje toga učenja prati krvavi trag,  stope utisnute u vremenu i kamenu, u našoj memoriji, Sunčana groblja u kojima spavaju zagonetke. Svaki grob je po jedno sunce. Tako sam ih ja vidio.

U najvećem nadahnuću, nabliži ste istini ili se poistovjećujete sa njom, jedno ste. I mrtvi vas čuju, Bogumili u ovom slučaju. Otuda je moja knjiga i grcava i grčevita, ponegdje krik, a nekad molitva. Želja da bog čuje o nepočinstvima koje su činili ljudi. Može se polomiti kamenje, mogu se izbrisati slova, srušiti hiže, u trnje pretvoriti njive… zrno stoji, čeka trenutak da se otvori, postane cvijet, zaokruži plod. U njivi posutoj trnjem, tražio sam cvjetove, u tišini glasove, u mraku sunce, u mržnji ljubav. Bogumilska vremena su se ponovila više puta u njenoj istoriji, možda najkrvavija ona pri kraju XX vijeka. Ponekad pomislim, usud, duboko u zemlji ukopan, a onda vidim, sve je u čovjeku. Pjevajući Bogumilske, mislio sam na Bosnu. Za nju je sva moja ljubav. Ona mi je pri srcu i u srcu. Ovo su pjesme za nju i  one koji su mislili dragačije, pa stradali zbog toga.

**** Krleža je bio opčinjen Makovim Kamenim spavačem.

MARTINOVIĆ: Mak je jedan, jedinstven, neponovljiv! Niko nije tako duboko osjetio glas bosanske zemlje, istorije, iskoni, kao on. On je  poeta sacra koji artikuliše daleke i davne glasove, istoriju, nevidljivi duh koji profiliše vrijeme, koji rijetki osjećaju. Taj duh je držao i održao Bosnu. On je pjesnik koji je uspostavio vezu sa arhetipskim, odakle odjekuju akrodi života od praistorije da vremena u kome je živio i nadalje, kroz naše i dolazeća vremena. Nije čudo što je opčinio Krležu, Selimovića i ine… i ne prestaje. Makom sam i ja opčinjen,  više od opčinjenosti. Dubokim glasom arhetipskog koji nas sve veže i prožima. Krleža je  zadivljen stećcima kao jedinstvenim civilizacijskim znakom. On to kamenje, koje ponosito i uspravno stoji, u bosansko–hercegovsko-crnogorsko–dalamtinskim i širim prostorima naziva kamenom poemom – koju treba probuditi, što je najbolje iskazao u predgovoru kataloga za izložbu stećaka, u Parizu, godine 1950.  prošloga vijeka.  Brojni su pjesnici i umjetnici koje su, pored Maka, stećci inspirisali: Miodrag Pavlović, Desanka Maksimović, Radovan Zogović, Vasko Popa i drugi. Crngorska slikarka Anka Burić duh stećka je prenijela na svoja platna, pa su oni progovorili na osoben način kroz njeno likovno djelo. Te linije smrti i života ispreplele su vremeno s vanvremenim. Mnoge ću vjerovatno ispustiiti, pa izvinjenje zbog toga. Naći će  ih oni koji se podrobnije budu bavili fenomenom ove umjetnosti. Amila Buturović je napisala sjanu knjigu Kameni govornik, u kojoj kroz tumačenje Makove poezije, otkriva sudbinu Bosne.  Poseban respekt imam za tu knjigu, kao i za dvije knjige na istu temu mog mostarskog prijatelja Alice Zeća.

**** Pisac ste antičkih tema, inspiraciju tražite i nalazite u starim civilizacijama od antičke grčke, kraljevstva Ilira, crnogorske Doklee ili Duklje, a tu su,  i  neizbježni Bogumili?

MARTINOVIĆ: Antika me oduvijek zanimala. Stari gradovi su u meni živjeli arhetipski, prije no sam ih vidio, a kada sam ih i faktički upoznao na prostoru Crne Gore, čuo sam šaputanje  mediteranske civilizacije, plimu koja nadahnjuje. Tada su se počeli otvarati, tom otvaranju nema kraja. Tu su vidljive i nevidljive kapije, izazovi koji ne puštaju. Iliri su me posebno zanimali, zbog činjenice da je taj narod nestao, a živjeli su na zemlji na kojoj mi danas živimo. Brojni su tragovi koji zemljom Bosnom o njima svjedoče: tumuli, ostaci suhozida, predmeti iskopani iz grobova, koji su služili za svakodnevnu upotrebu. Nakit kojim su se uljepšavali, figurine bogova kojima su upućivali molitve. Moja inspiracijia je Doklea, stari antički grad, u blizini Podgorice. Tu sam često odlazio, osluškivao srce Prevalise, zemlje koja se u nekom vremenu tako zvala, a to je prostor Crne Gore. Njeni otkucaji pulsiraju stranicama mojih knjiga. Pomenuću neke: Putevi Prevalise, od koje sve počinje, pa Snovi u Doklei, Glasovi iz Doklee…Taj izvor je nepresušan, često mu se vraćam, sa njega gasim žeđ. Sada, kroz nove knjige, putujem dalje, istorijom Egipta, Sumera, Vavilonaca, Hetita… Putovanje nema kraja.

**** U dvije posljednje godine objavili ste tri značajne knjige: Sveska od maslinina lišća, Nezapisana istorija i Glasovi. Iznjedrili ste divnu priču San Omara Hajama, objavljenu u knjizi Glasovi?

MARTINOVIĆ: Vječno inspirativni,  moj Hajam!  Toliko ga blisko doživljavam, kao da samo ja imam na njega pravo. Neka vrsta sebičnosti, više od toga, koincidencije, sudbina koja živi, a koju osjećam. U vrijeme kada je u svemu vrhunio, matematici, astronomiji, poeziji, samrkandski kadija Abud Taher mu je poklonio svesku, urađenu u nekoj od samarkandskih radionica. Tada mu je rekao: neka ti se ova sveska nađe pri ruci Hajame. Ako osjetiš potrebu piši na njenim stranicama. Pjesnikov treptaj najduže traje. U toj svesci je napisao Rubaije, a to je vrijeme kada j imao dvadeset i pet godina, kada je srio Džahan, pjesnikinju iz Buhare. Dženana kojojoj sam posvetio priču, napravila je svesku od maslinina lišća. Otuda naziv knjige i dug za svesku u kojoj sam pisao pjesme pod tim naslovom.

**** U knjizi Ram od zmijske kože, pjesmi Bogumili koju ste posvetili  Maku Dizadru počinjete stihovima: Bogumili su jedini narod/na zemaljskoj kugli/ koji nijesu poznavali/Instituciju smrtne kazne/

MARTINOVIĆ: Zanimljiv podatak, u duhu  njihovog učenja. Oni su propovijedali dobro, vraćalo im se zlom i stradanjima. Na zemlji i to biva. U istoriji je sve moguće, pa i paradoksi takve vrste. Uostalom, paradoksi drže istoriju.

                                                                   Fehim KAJEVIĆ

Komentari

INTERVJU

INES MRDOVIĆ, AKCIJA ZA SOCIJALNU PRAVDU: Opet hljeba i igara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ništa manjinsku Vladu nije sprječavalo da joj standard građana bude prioritet, naročito zbog rata u Ukrajini i energetske krize, koje su uticale da cijene životnih troškova polete ka nebu. Dvocifrena inflacija u zemlji zahtijevala je propratnu zaštitu najugroženijih građana. U zemlji je maltene petina građanstva na margini

 

MONITOR: Kakav je Vaš stav po pitanju odluke Vlade da na ovakav način i sada riješi pitanje ugovora sa SPC-om?

MRDOVIĆ: Očito je ovaj tajming bio rezultat direktnog pritiska pojedinih političkih struktura u parlamentu da će podržati pravosudne reforme, ako se potpiše Temeljni ugovor, a to je bio i zahtjev jednog od konstituenata u  Vladi. Manjinski premijer je bio između dvije vatre, a potpisivanjem je pokušao da političke aktere u zemlji izgura na čistac uoči sjednice 16. avgusta, kada treba da se raspravlja o izboru članova Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika.

U politički iznuđenom potezu, a suočen sa padom povjerenja i sopstvene popularnosti kod građana, manjinski premijer je odlučio da presiječe.  Vrijeme će brzo pokazati da li će i koliko mu se ovaj potez ,,politički obiti o glavu” i da li će obezbijediti većinu za izbor nosilaca pravosudnih funkcija.

Način potpisivanja Temeljnog ugovora, bez obavještavanja javnosti i medija, implicira da je pokušao da izbjegne moguće incidente i podmetanja. On je potpisivanje tog ugovora sakrio ni manje ni više nego od onih koji su podrška njegovoj Vladi (a koji su u međuvremenu pokrenuli izglasavanje nepovjerenja Vladi) što dovoljno govori koliko je ta politička saradnja bila čvrsta. Neki će u javnosti reći da je imao kičmu da potpiše Temeljni ugovor. Ako pretpostavimo da je jeste imao, prosto se ne možete oteti utisku da je ta kičma, figurativno rečeno, ipak bila nešto savijena, a imajući u vidu tajnost potpisivanja Temeljnog ugovora.

Vidjeli smo i opšteprisutno licemjerstvo nakon tog čina – SDP ministri koji napadaju Vladu, ali neće da podnesu ostavke; DPS koji pokreće pitanje nepovjerenja Vladi, ali mu ne pada na pamet da povuče imenovanja i postavljenja svojih funkcionera ,,po dubini”, Demokrata koji tek treba da razmisle kakav će stav zauzeti u parlamentu oko izglasavanja nepovjerenja, a već sedmicama javnu scenu zasipaju porukama da su neophodni vanredni parlamentarni izbori.

Posebno naglasiti licemjerstvo DPS-a. Mislim da je za DPS Temeljni ugovor biti ili ne biti samo radi njihove političke propagande i pokušaja da se predstavljaju kao nekakvi zaštitnici nacionalnih interesa, odnosno da u predizbornoj kampanji drže i dalje fokus na vještačkim podjelama. Oni osim podjela nemaju šta drugo da ponude građanima,  nakon tri decenije u kojima je zemlja poharana i postala prepoznatljiva kao korumpirana, nepotistička i gdje nema vladavine prava. Da su željeli demokratiju i državu blagostanja imali su tri decenije da to postignu. Mislim da DPS ne ,,žulja” toliko Temeljni ugovor, koliko buduća postavljenja nosilaca pravosudnih funkcija. To je suština priče – da li će DPS uspjeti da utiče da se ponovo instaliraju neki od njihovih poslušnih kadrova, kako bi mnogi visoki funkcioneri te partije bili zaštićeni od nekih potencijalnih budućih sudskih procesa. U suštini,  manje se radi o Temeljnom ugovoru, već se iza brda valjaju bitnije stvari. Na Temeljni ugovor svakako treba staviti tačku, a vidjećemo da li će neki subjekti, koji javno iskazuju nezadovoljstvo njegovim sadržajem, iskoristiti pravne mehanizme koji stoje na raspolaganju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR BELJANSKI, PREDSJEDNIK ADVOKATSKE KOMORE VOJVODINE, PREDSTAVNIK SRBIJE U MEĐUNARODNOJ UNIJI ADVOKATA: Sudstvo u Srbiji nije treća grana vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od toga šta ćemo sami preduzeti, koliko ćemo biti hrabri, mudri, uporni i sistematični zavisi u kakvoj ćemo zemlji živeti

 

MONITOR: Predsjednik Aleksandar Vučić je na TV Pink rekao je da se u Vojvodini radi o agresivnim građanski orijentisanim pojedincima i grupama. „Neću da kažem antisrpski orijentisanim“, rekao je pridajući  učesnicima protesta i niz „namera“ (uvođenje sankcija Rusiji, uništavanje Republike Srpske, podršku priznavanju nezavisnosti Kosova). Šta ovakva izjava govori?

BELJANSKI: Vučićeva izjava nije iznenađenje. Usmerena je na dodatnu diskreditaciju učesnika protesta i na opravdanje primene sile od strane policije i privatnog obezbeđenja. Vučić je veoma vešt političar i inteligentan čovek, ali čovek jedne dimenzije posvećen usmeravanju mišljenja građana. On se ovom izjavim ne obraća učesnicima protesta niti onima koji bi mogli da ih podrže, već onima koji imaju pojednostavljen način razmišljanja, a na čemu se u Srbiji vredno radi više od 30 godina. Batine su, dakle, dobili antisrbi, neprijatelji Rusije, srpskog Kosova i Republike Srpske. I tačka. Jednostavno, prihvatljivo, a da li je tačno je nešto do čega se uglavnom ni ne dolazi. Negovanje nekritičkog prihvatanja svega sto se ponudi sa pozicije autoriteta je preovlađujući način formiranja mišljenja većine. Odanost kao najveća vrlina je postala paradigma. Slepa vernost vođi, partiji, tuđim vrednosnim sudovima je postao skoro jedini način da se lagodno živi. To podrazumeva odricanje od značajnog dela slobode kojom bi trebalo da raspolažemo.

MONITOR: Svojevremeno ste se javno „pobunili“ zbog odbacivanja krivične prijave protiv dvojice policajaca koji su 2020. prebili mladića sa posebnim potrebama. Ovih dana svjedočimo i da moćnici preko tužilaštva pokušavaju da kriminalizuju poteze načelnika Odeljenja za borbu protiv trgovine narkoticima. Postoji li otpor prema pritiscima organizovanog kriminala i korumpiranog dijela policije?

BELJANSKI: Od policije se na opskuran način očekuje da se manje bavi svojim poslom, a više da štiti nezakonite aktivnosti pojedinih grupa. Načelnik Milenković je samo jedan od primera kakva je sudbina onih koji svoj posao pokušaju da rade nezavisno. Što se tiče premlaćivanja mladića sa posebnim potrebama u julu 2020-e, on nije bio učesnik demonstracija i tu je krivični postupak obustavljen nakon pogrešnih i deplasiranih istražnih radnji, jer bi inače mogao da bude osuđen policajac koji je podoban i potreban određenim grupama povezanim sa vlašću. Slično funkcionišu razne kriminalne organizacije. Sektor unutrašnje kontrole policije može da bude rešenje za ove probleme, ali se on mora izmestiti iz okvira MUP-a i mora postati vrsta nezavisne agencije. Nisam optimista  da će se to dogoditi, a ni da bi čak i tada takva agencija mogla da bude van domašaja vrha vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Partije u borbi protiv struke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa

 

MONITOR: U ovu godinu smo ušli sa idejom da ekonomija, uz evropske integracije, bude u centru naše pažnje. Da li je Abazovićeva vlada na tom kursu?

VUJOVIĆ: Teško je davati utemeljeniju ocjenu o radu Vlade a da ona nije završila ni svojih prvih sto dana. Ipak, može se vidjeti da je ona pokazala brojne nedosljednosti i protivrječnosti. Ne ulazeći u motive rasporeda koraka, počelo se sa temama koje nemaju direktne veze ni sa EU integracijama ni sa ekonomijom. Obrazloženje je bilo da se mora ostvariti pomirenje a dobili smo nove tenzije. Novi sastav Vlade očigledno još nije sasvim razumio da su oni najodgovorniji za stanje u državi – pocrtavam ne neko drugi, već oni.

MONITOR: Zašto ekonomske teme nemaju prioritet kod naših političara?

VUJOVIĆ: Lakše je ne baviti se konkretnim problemima već stalno indukovati krize. Ustaljuje se tako stil vladanja u kome ćemo biti obasipani ogromnim brojem informacija koje običan građanin ne može da obradi, dok se prividom izmjene političkih odnosa daje dovoljno materijala za „kupovinu vremena” za „velike teme”.

Ekonomija je mjerljiva, jasno je nakon relativno kratkog perioda da li neke ideje funkcionišu, da li se indikatori ispunjuju i da li mijenjate ekonomski krajolik. No, to podrazumijeva pun fokus i nerijetko situacije u kojima ćete objašanjavati zašto nijeste nešto ispunili, jer je ekonomija takva – dinamična i sa puno „dnevnih problema”. Mnogo je lakše stalno govoriti u apstrakntim kategorijama i ulaziti u političke rasprave bez kraja i smisla. Političari tu najbolje „plivaju” i ne žele da mijenjaju matricu koju su trasirale vlade i političari prije njih.

MONITOR: Talas poskupljenja je evidentan, a prema podacima Monstata već imamo dvocifrenu inflaciju na godišnjem nivou. Koliko je krivica naša, a koliko smo žrtve globalnih dešavanja i gdje nas to može odvesti?

VUJOVIĆ: Situacija nastala zbog stradanja Ukrajine se reflektuje i na našu ekonomiju. Inflacija postoji i u najrazvijenijim zapadnim ekonomijama. Sukob ovolikih razmjera koji prate sankcije nužno se održava na ekonomiju. Kod nas se nastavlja trend da kada imamo dobre vijesti iz regiona, one se ne prelivaju kod nas. Na primjer, mi nismo iskoristili godine velikog ekonomskog prosperiteta devedesetih već smo bili pod sankcijama i bavili smo se užasnim temama rata i njegovih posljedica.

Ali kada dođe negativni talas, čini se da on ne dolazi umanjen – već uvećan. Na to ukazuju i statistički podaci o rastu cijena iz maja 2022. godine u odnosu na isti mjesec prethodne. Inflacija u Crnoj Gori je 11,7 procenata, veća nego u Eurozoni gdje je izmjerena na 8,1 procenata.  Značajan dio uvećanja zarada koji se desio kroz Evropu sad su „pojela” poskupljenja. Litar ulja je u januaru koštao 1,04€, sada košta 2,04€. Mliječni proizvodi su u julu ove godine 25 procenata skuplji u odnosu na isti period prethodne godine.

Ako su prosječne neto zarade programom Evropa sad porasle za oko 26 procenata, a namirnice navedene kao primjer iznad poskupile između 25 i čak skoro 100 procenata, onda je jasno da su se oni građani koji koriste dosta ovih namirnica, koji ne žive u luskuzu, približili standradu iz decembra prošle godine, sa trendom daljeg opadanja.

MONITOR: Zvaničnici i turistički radnici sa primorja različito ocjenjuju tok glavne turističke sezone. Odoka se vidi da ne ide dobro. Zašto?

VUJOVIĆ: Priprema turističke sezone nije obavljena kako treba i za nas je sasvim irelevantno ko je kriv, dok bivši i sadašnji ministri razmjenjuju optužbe, a cijenu njihovog prepucavanja na kraju plaćamo mi – građani. Nijesmo nadomjestili gubitak tržišta Rusije i Ukrajine – koji su činili preko četvrtinu noćenja stranih turista u 2019. godini i da je priča o tome da smo hit u Evropi bila populistička fraza bez utemeljenja u realnosti.

Mada je najavljivana rekordna sezona, s obzirom na dosadašnju statistiku teško će se doseći 2019. kada smo prihodovali preko 1,1 milijardi eura od turizma.

MONITOR: Iz EPCG stižu apeli za štednju struje. Možemo li izbjeći restrikcije i poskupljenja?

VUJOVIĆ: Očigledno je da se i ovdje želio frizirati veliki uspjeh energetske kompanije sa početka godine, bez ideje koje posljedice mogu biti takvog „natezanja” sistema. Dosta zavisi od hidrologije i od toga kakvo će biti ljeto. Olakšavajuća okolnost je to što mi ne koristimo gas u omjeru u kojem ga troše velike evropske ekonomije. Izvjesno je da bi uvozna struja bila skupa do nepodnošljivih razmjera i da bi na kraju ona mogla dovesti do ugrožavanja solventnosti državnog elektronergetskog sistema, jer on toliki rast cijena teško da bi mogao „preliti” građanima.

Moramo ubrzno poboljšati energetsku efikasnost. Ujedno mora se ići u optimizovanje sistema sa stanovišta uključivanja solarnih i vjetroleketrana a,  koliko god nam se to sviđalo ili ne, moraćemo pokazati i dozu štedljivosti. Ako bogata Evropa na to priprema svoje stanovništvo, šta je sporno i da mi preduzmemo korake u tom pravcu? Neodgovorne su izjave koje minimizuju ove rizike.

MONITOR: Kako Vi gledate na ideju priključenja projektu Otvoreni Balkan?

VUJOVIĆ: Prvo da vidimo što je to Open Balkan. Mada to nije vezano za tu inicijativu, ali premijer i ministri su nakon posjete Beogradu obećavali uvođenje platnog prometa između Crne Gore i Srbije – kada će to biti gotovo? Ovaj detalj je lakmus papir koliko je nešto ekonomska, a koliko politička priča. Ako budemo imali brzo ovo obećanje ispunjeno, onda možemo govoriti o nečem opipljivom, ako ne, onda imamo nastavak obećanja sa malo ili nimalo realizacije.  Mi smo malo i ranjivo tržište i moramo biti jako oprezni u svakoj vrsti sklapanja aranžmana koje našu malu ekonomiju može oslabiti jer ona nije u poziciji da se takmiči sa ostalima. Njoj su najčešće potrebne subvenije a ne utakmica. Mi smo ekonomski gledano onaj igrač koji je umoran, dehidrirao i koji je povrijeđen, i vi sada želite prije nego ga oporavite i osvježite da pošaljete u utakmicu koja je još zahtjevnija za njega.

Ukupna spoljnotrgovinska robna razmjena Crne Gore u prošloj godini je bila skoro 3 milijarde eura, od čega je izvoz bio 437 miliona, a uvoz 2.505 miliona eura. Pokrivenost uvoza izvozom je bila svega 17,4 procenta. Naš najvažniji spoljnotgovinski partner u uvozu i izvozu je bila Srbija, s tim što je uvoz skoro 5 puta veći od izvoza i postavlja se pitanje da li ćemo kao mala ekonomija imati više benefita ili izazova kada je ovaj odnos u pitanju ukoliko zaživi projekat Otvoreni Balkan, ali ponavljam ostaje prvo da vidimo stvarno značenje projekta Open Balkan.

MONITOR: Menadžerske funkcije u državnim preduzećima ostale su predmet političke trgovine. Vidite li alternativu?

VUJOVIĆ: Alternativa je nužna. Moraju se uvesti javni konkursi i moraju se postavljati indikatori uspješnosti. Samo tako biste mogli zaštiti i one uspješne upravljačke strukture. Najočigledniji primjer naopake prakse je bio u Crnogorskoj plovidbi kada je jedan od najboljih i najuspješnijih menadžmenata u državnim preduzećima smijenjen da bi bio postavljen novi partijski kadar. Moramo izlaziti iz tog naopakog modela svemoći partija u borbi protiv struke i dobrog menadžemnta.

MONITOR: Projekat Evropa sad, nakon mjeseci primjene?

VUJOVIĆ: Taj projekat je dobio i svoj politički iskaz, jer su ministri koji su ga ključno promovisali osnovali politički pokret pod tim nazivom. Sad se i zove drugačije „Nova poreska politika” – što je istina i bliže stvarnom karakteru ove poreske reforme. Dobra stvar je što je tema, makar nakratko, bila povećanje plata i što su građani osjetli neku korist i tako amortizovali poskupljenja o kojima smo govorili. Upitno je koliko će biti održiva. Tačno je da će porastom inflacije biti veći i poreski prihodi i da bi poreska disciplina mogla dati određene rezultate, ali sve to bez sistemske promjene u našoj ekonomiji će biti gola kalkualcija u kojoj će uvijek faliti par stotina miliona eura da bi se isplatila budžetska godišnja davanja – a koja bi se obezbjeđivala iz kredita. Mi moramo imati poreske prihode iz realnih izvora koji generišu nova radna mjesta, nove tehnologije, novi privredni sektori i revitalizacija onih koji su nekada postojali. Od poljoprivrede, do zanatstva, ali i drugih djelatnosti koje bi davale finalni proizvod, koji i više vrijedi na tržištu. Na primjer, šansa bi mogla biti drvoprerađivačka industrija.

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa.

MONITOR: Problem nedostatka radne snage svih nivoa kvalifikacije sve je izraženiji. Ima li rješenja?

VUJOVIĆ: Ima dugoročno, ali za to je potrebna strategija i predan rad. Prvo se mora promijeniti populaciona, potom obrazovna i na kraju poslovna politika.  Sve mimo takvog sistemskog rješenja će nas vrlo brzo dovesti da smo tržište niskokvalifikovane i niskoplaćene radne snage – ako već i nijesmo tamo. Od nas zavisi.

 

Ko će snositi odgovornost za Montenegro Works

MONITOR: Vlada je odlučila da ugasi Montenegro Works. Kako komentarišete tu odluku i dosadašnji učinak tog preduzeća?

VUJOVIĆ: Nije bilo zakonito postojanje tog preduzeća sa stanovišta djelokruga rada. Da bi nešto tako bilo moguće, bilo je potrebno donijeti čitav set zakona koji bi to omogućio. Radilo se očigledno o političkim momentima da jedan ministar tada ima kontrolu nad što više resursa. I tako to biva kada sistemska rješenja prilagođavate personalnim rješenjima. Preambiciozno je bilo očekivati da to preduzeće može ispratiti toliko raznorodne sisteme, od avio i željezničkog saobraćaja, pa sve do energetike i poštanske djelatnosti.

Odluka je donešena na progrešan način, bez zakonskog utemeljnja i podređena političkim ambicijima. Jasno je bilo da to ne može trajati. Ključno pitanje je ko će snositi odgovornost za to? Nova vlada, koja je bila dio stare, raniji ministri, niko? Čini mi se ovo posljednje, to je naša boljka od koje se teško liječimo. Dok neko ne podnese odgovornost za svoje poteze, teško ćemo imati bolje rezultate, posebno u privredi.

Sada jedino znamo da će ovaj eksperiment platiti građani novcem iz budžeta – za plate i moguće otrpemnine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo