Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRAŠ MARTINOVIĆ, PISAC: Pjevajući bogumilske – mislio sam  o čovjekovoj  sudbini

Objavljeno prije

na

Od tog naroda su ostali samo grobovi. Zamislite, strašnu dramu, gdje nema živih da svjedoče o mrtvima. Gdje je sve nestalo, svaki znak, hiže i hramovi, kućišta i pepelišta, a ostali grobovi

 

**** Dobili ste nedavno Međunarodnu  nagradu Zlatni zmaj za doprinos fantastučnoj književnosti. Šta za Vas znači ovo priznanje?

MARTINOVIĆ: Nijesam znao ni da sam predložen, pa je iznenađenje ljepše i sa dubljim efektom. Nagradu dodjeljuje Međunarodni festival za fantastičnu književnost REFESTICON, čije je sjedište već osam godina u Bijelom Polju, uz učešće pisaca iz  mnogih zemalja. Otuda značaj nagrade veći, a  čast što sam se našao među dosadašnjim dobitnicima.  I kada smo kod nagrade i festivala, u Bijelom Polju će uskoro javni emiter Radio Bijelo Polje i  JU Ratkovićeve večeri poezije, kao dva ravnopravna izdavača, objaviti moj roman Teuta kraljica Ilira. Prilika je da najavimo i izlazak te knjige, koja u mom književnom korpusu blista kao posebno sazvježđe.

**** Knjiga pjesama Bogumilske, koja je prošle godine objavljena u Prištini, posvećena je Bogumilima, uvijek izazovnoj temi. Možete li da artikulišete glavnu ili sporednu metaforu o hiljadama razasutih kamenih biljega – grobova koji netremice gledaju vasionu i zvijezde i obratno, uzajamno gledanje. Da li i razumijevanje?

MARTINOVIĆ: Tih hiljade rasutih grobova nijesu metafore, već životi obilježeni stradalništvom i smrću. Veliki francuski pisac Žak Lakrijer, obilazeći nekropole po Bosni, a pišući knjigu Gnostici, u poglavlju Čistota planina, posvećenom Bogumilima, ima karakterističnu rečenicu: Od tog naroda su ostali samo grobovi. Zamislite, strašnu dramu, gdje nema živih da svjedoče o mrtvima. Gdje je sve nestalo, svaki znak, hiže i hramovi, kućišta i pepelišta, a ostali grobovi. Ta rečenica je meni bila ključ za ulazak u dramu, iako sam se prethodno najmanje dvije decenije bavio Bogumilima, pročitao biblioteku knjiga, razne dokumente, ona je sve otvorila. Rodila se iz  dubokog uzdaha koji je kod mene izazvao Lakrijer. Oglasili su  se oni. Usamljenici, izdvojenici, koji stoje po brdima i visoravnima Bosne i ne samo Bosne.

Ti izdvojeni i skupni biljezi, to su sudbine skupljene u jednu veliku sudbinu, nekropolu koja je i danas otvorena. Sudbina me zanimala. Stradali su  – jer su drugačije mislili.  Ovdje ću se pozvati na Kozmu Prezvitera, koji je o njima napisao, a ja to uzeo za moto knjige: „Bogumili propovijedaju jevanđeosku revnost i istupaju protiv bogatstva i bogatih. Oni ustaju protiv svjetovne vlasti, podstiču narod na nepokornost vladarima, napadaju starješine i bogataše (boljare), odvraćaju robove da rabotaju za svoje gospodare, učeći da su bogomski oni koji rade za cara“. Preslobodno za ono i svako vrijeme. Sloboda koja se skupo platila. No, uprkos svemu, bilo je i biće b o g u m i l a! Onih što će odstupati od kanona, kako bi čovječanstvo moglo naprijed. Iako su napisane brojne knjige, opsežne i naučno veoma ozbiljne, zagonetka traje, dira i intrigira.

**** Dva zadnja stiha u pjesmi Tajne glase: U svakom grobu/sunce… Osmislili ste veliku sunčanu tajnu, zar ne?

MARTINOVIĆ: Moja knjiga je zov koji sam čuo, kome sam se morao odazvati. Pored onih Bosnom, i Crnom Gorom brojne nekropole, mnoge identifikovane, a mnoge neprimijećene. U Nikšiću i oko Nikšića, kod crkve Sv. Petra,  posebno u mjestu Broćenac, gdje ima reprezentativnih primjeraka. Nedavno mi je prijateljica poslala fotografije stećaka sa Durmitora. A kada je u pitanju učenje Bogumila, začeto je davno, u Persiji, kretalo se preko Bugarske, Makedonije, Dardanije, Raške, pa Duklje, da bi stiglo do Bosne, gdje su savili gnijezdo, među tadašnjim življem našli utočište, puštili dubok korijen. Putovanje toga učenja prati krvavi trag,  stope utisnute u vremenu i kamenu, u našoj memoriji, Sunčana groblja u kojima spavaju zagonetke. Svaki grob je po jedno sunce. Tako sam ih ja vidio.

U najvećem nadahnuću, nabliži ste istini ili se poistovjećujete sa njom, jedno ste. I mrtvi vas čuju, Bogumili u ovom slučaju. Otuda je moja knjiga i grcava i grčevita, ponegdje krik, a nekad molitva. Želja da bog čuje o nepočinstvima koje su činili ljudi. Može se polomiti kamenje, mogu se izbrisati slova, srušiti hiže, u trnje pretvoriti njive… zrno stoji, čeka trenutak da se otvori, postane cvijet, zaokruži plod. U njivi posutoj trnjem, tražio sam cvjetove, u tišini glasove, u mraku sunce, u mržnji ljubav. Bogumilska vremena su se ponovila više puta u njenoj istoriji, možda najkrvavija ona pri kraju XX vijeka. Ponekad pomislim, usud, duboko u zemlji ukopan, a onda vidim, sve je u čovjeku. Pjevajući Bogumilske, mislio sam na Bosnu. Za nju je sva moja ljubav. Ona mi je pri srcu i u srcu. Ovo su pjesme za nju i  one koji su mislili dragačije, pa stradali zbog toga.

**** Krleža je bio opčinjen Makovim Kamenim spavačem.

MARTINOVIĆ: Mak je jedan, jedinstven, neponovljiv! Niko nije tako duboko osjetio glas bosanske zemlje, istorije, iskoni, kao on. On je  poeta sacra koji artikuliše daleke i davne glasove, istoriju, nevidljivi duh koji profiliše vrijeme, koji rijetki osjećaju. Taj duh je držao i održao Bosnu. On je pjesnik koji je uspostavio vezu sa arhetipskim, odakle odjekuju akrodi života od praistorije da vremena u kome je živio i nadalje, kroz naše i dolazeća vremena. Nije čudo što je opčinio Krležu, Selimovića i ine… i ne prestaje. Makom sam i ja opčinjen,  više od opčinjenosti. Dubokim glasom arhetipskog koji nas sve veže i prožima. Krleža je  zadivljen stećcima kao jedinstvenim civilizacijskim znakom. On to kamenje, koje ponosito i uspravno stoji, u bosansko–hercegovsko-crnogorsko–dalamtinskim i širim prostorima naziva kamenom poemom – koju treba probuditi, što je najbolje iskazao u predgovoru kataloga za izložbu stećaka, u Parizu, godine 1950.  prošloga vijeka.  Brojni su pjesnici i umjetnici koje su, pored Maka, stećci inspirisali: Miodrag Pavlović, Desanka Maksimović, Radovan Zogović, Vasko Popa i drugi. Crngorska slikarka Anka Burić duh stećka je prenijela na svoja platna, pa su oni progovorili na osoben način kroz njeno likovno djelo. Te linije smrti i života ispreplele su vremeno s vanvremenim. Mnoge ću vjerovatno ispustiiti, pa izvinjenje zbog toga. Naći će  ih oni koji se podrobnije budu bavili fenomenom ove umjetnosti. Amila Buturović je napisala sjanu knjigu Kameni govornik, u kojoj kroz tumačenje Makove poezije, otkriva sudbinu Bosne.  Poseban respekt imam za tu knjigu, kao i za dvije knjige na istu temu mog mostarskog prijatelja Alice Zeća.

**** Pisac ste antičkih tema, inspiraciju tražite i nalazite u starim civilizacijama od antičke grčke, kraljevstva Ilira, crnogorske Doklee ili Duklje, a tu su,  i  neizbježni Bogumili?

MARTINOVIĆ: Antika me oduvijek zanimala. Stari gradovi su u meni živjeli arhetipski, prije no sam ih vidio, a kada sam ih i faktički upoznao na prostoru Crne Gore, čuo sam šaputanje  mediteranske civilizacije, plimu koja nadahnjuje. Tada su se počeli otvarati, tom otvaranju nema kraja. Tu su vidljive i nevidljive kapije, izazovi koji ne puštaju. Iliri su me posebno zanimali, zbog činjenice da je taj narod nestao, a živjeli su na zemlji na kojoj mi danas živimo. Brojni su tragovi koji zemljom Bosnom o njima svjedoče: tumuli, ostaci suhozida, predmeti iskopani iz grobova, koji su služili za svakodnevnu upotrebu. Nakit kojim su se uljepšavali, figurine bogova kojima su upućivali molitve. Moja inspiracijia je Doklea, stari antički grad, u blizini Podgorice. Tu sam često odlazio, osluškivao srce Prevalise, zemlje koja se u nekom vremenu tako zvala, a to je prostor Crne Gore. Njeni otkucaji pulsiraju stranicama mojih knjiga. Pomenuću neke: Putevi Prevalise, od koje sve počinje, pa Snovi u Doklei, Glasovi iz Doklee…Taj izvor je nepresušan, često mu se vraćam, sa njega gasim žeđ. Sada, kroz nove knjige, putujem dalje, istorijom Egipta, Sumera, Vavilonaca, Hetita… Putovanje nema kraja.

**** U dvije posljednje godine objavili ste tri značajne knjige: Sveska od maslinina lišća, Nezapisana istorija i Glasovi. Iznjedrili ste divnu priču San Omara Hajama, objavljenu u knjizi Glasovi?

MARTINOVIĆ: Vječno inspirativni,  moj Hajam!  Toliko ga blisko doživljavam, kao da samo ja imam na njega pravo. Neka vrsta sebičnosti, više od toga, koincidencije, sudbina koja živi, a koju osjećam. U vrijeme kada je u svemu vrhunio, matematici, astronomiji, poeziji, samrkandski kadija Abud Taher mu je poklonio svesku, urađenu u nekoj od samarkandskih radionica. Tada mu je rekao: neka ti se ova sveska nađe pri ruci Hajame. Ako osjetiš potrebu piši na njenim stranicama. Pjesnikov treptaj najduže traje. U toj svesci je napisao Rubaije, a to je vrijeme kada j imao dvadeset i pet godina, kada je srio Džahan, pjesnikinju iz Buhare. Dženana kojojoj sam posvetio priču, napravila je svesku od maslinina lišća. Otuda naziv knjige i dug za svesku u kojoj sam pisao pjesme pod tim naslovom.

**** U knjizi Ram od zmijske kože, pjesmi Bogumili koju ste posvetili  Maku Dizadru počinjete stihovima: Bogumili su jedini narod/na zemaljskoj kugli/ koji nijesu poznavali/Instituciju smrtne kazne/

MARTINOVIĆ: Zanimljiv podatak, u duhu  njihovog učenja. Oni su propovijedali dobro, vraćalo im se zlom i stradanjima. Na zemlji i to biva. U istoriji je sve moguće, pa i paradoksi takve vrste. Uostalom, paradoksi drže istoriju.

                                                                   Fehim KAJEVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo