Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRAŠ MARTINOVIĆ, PISAC: Pjevajući bogumilske – mislio sam  o čovjekovoj  sudbini

Objavljeno prije

na

Od tog naroda su ostali samo grobovi. Zamislite, strašnu dramu, gdje nema živih da svjedoče o mrtvima. Gdje je sve nestalo, svaki znak, hiže i hramovi, kućišta i pepelišta, a ostali grobovi

 

**** Dobili ste nedavno Međunarodnu  nagradu Zlatni zmaj za doprinos fantastučnoj književnosti. Šta za Vas znači ovo priznanje?

MARTINOVIĆ: Nijesam znao ni da sam predložen, pa je iznenađenje ljepše i sa dubljim efektom. Nagradu dodjeljuje Međunarodni festival za fantastičnu književnost REFESTICON, čije je sjedište već osam godina u Bijelom Polju, uz učešće pisaca iz  mnogih zemalja. Otuda značaj nagrade veći, a  čast što sam se našao među dosadašnjim dobitnicima.  I kada smo kod nagrade i festivala, u Bijelom Polju će uskoro javni emiter Radio Bijelo Polje i  JU Ratkovićeve večeri poezije, kao dva ravnopravna izdavača, objaviti moj roman Teuta kraljica Ilira. Prilika je da najavimo i izlazak te knjige, koja u mom književnom korpusu blista kao posebno sazvježđe.

**** Knjiga pjesama Bogumilske, koja je prošle godine objavljena u Prištini, posvećena je Bogumilima, uvijek izazovnoj temi. Možete li da artikulišete glavnu ili sporednu metaforu o hiljadama razasutih kamenih biljega – grobova koji netremice gledaju vasionu i zvijezde i obratno, uzajamno gledanje. Da li i razumijevanje?

MARTINOVIĆ: Tih hiljade rasutih grobova nijesu metafore, već životi obilježeni stradalništvom i smrću. Veliki francuski pisac Žak Lakrijer, obilazeći nekropole po Bosni, a pišući knjigu Gnostici, u poglavlju Čistota planina, posvećenom Bogumilima, ima karakterističnu rečenicu: Od tog naroda su ostali samo grobovi. Zamislite, strašnu dramu, gdje nema živih da svjedoče o mrtvima. Gdje je sve nestalo, svaki znak, hiže i hramovi, kućišta i pepelišta, a ostali grobovi. Ta rečenica je meni bila ključ za ulazak u dramu, iako sam se prethodno najmanje dvije decenije bavio Bogumilima, pročitao biblioteku knjiga, razne dokumente, ona je sve otvorila. Rodila se iz  dubokog uzdaha koji je kod mene izazvao Lakrijer. Oglasili su  se oni. Usamljenici, izdvojenici, koji stoje po brdima i visoravnima Bosne i ne samo Bosne.

Ti izdvojeni i skupni biljezi, to su sudbine skupljene u jednu veliku sudbinu, nekropolu koja je i danas otvorena. Sudbina me zanimala. Stradali su  – jer su drugačije mislili.  Ovdje ću se pozvati na Kozmu Prezvitera, koji je o njima napisao, a ja to uzeo za moto knjige: „Bogumili propovijedaju jevanđeosku revnost i istupaju protiv bogatstva i bogatih. Oni ustaju protiv svjetovne vlasti, podstiču narod na nepokornost vladarima, napadaju starješine i bogataše (boljare), odvraćaju robove da rabotaju za svoje gospodare, učeći da su bogomski oni koji rade za cara“. Preslobodno za ono i svako vrijeme. Sloboda koja se skupo platila. No, uprkos svemu, bilo je i biće b o g u m i l a! Onih što će odstupati od kanona, kako bi čovječanstvo moglo naprijed. Iako su napisane brojne knjige, opsežne i naučno veoma ozbiljne, zagonetka traje, dira i intrigira.

**** Dva zadnja stiha u pjesmi Tajne glase: U svakom grobu/sunce… Osmislili ste veliku sunčanu tajnu, zar ne?

MARTINOVIĆ: Moja knjiga je zov koji sam čuo, kome sam se morao odazvati. Pored onih Bosnom, i Crnom Gorom brojne nekropole, mnoge identifikovane, a mnoge neprimijećene. U Nikšiću i oko Nikšića, kod crkve Sv. Petra,  posebno u mjestu Broćenac, gdje ima reprezentativnih primjeraka. Nedavno mi je prijateljica poslala fotografije stećaka sa Durmitora. A kada je u pitanju učenje Bogumila, začeto je davno, u Persiji, kretalo se preko Bugarske, Makedonije, Dardanije, Raške, pa Duklje, da bi stiglo do Bosne, gdje su savili gnijezdo, među tadašnjim življem našli utočište, puštili dubok korijen. Putovanje toga učenja prati krvavi trag,  stope utisnute u vremenu i kamenu, u našoj memoriji, Sunčana groblja u kojima spavaju zagonetke. Svaki grob je po jedno sunce. Tako sam ih ja vidio.

U najvećem nadahnuću, nabliži ste istini ili se poistovjećujete sa njom, jedno ste. I mrtvi vas čuju, Bogumili u ovom slučaju. Otuda je moja knjiga i grcava i grčevita, ponegdje krik, a nekad molitva. Želja da bog čuje o nepočinstvima koje su činili ljudi. Može se polomiti kamenje, mogu se izbrisati slova, srušiti hiže, u trnje pretvoriti njive… zrno stoji, čeka trenutak da se otvori, postane cvijet, zaokruži plod. U njivi posutoj trnjem, tražio sam cvjetove, u tišini glasove, u mraku sunce, u mržnji ljubav. Bogumilska vremena su se ponovila više puta u njenoj istoriji, možda najkrvavija ona pri kraju XX vijeka. Ponekad pomislim, usud, duboko u zemlji ukopan, a onda vidim, sve je u čovjeku. Pjevajući Bogumilske, mislio sam na Bosnu. Za nju je sva moja ljubav. Ona mi je pri srcu i u srcu. Ovo su pjesme za nju i  one koji su mislili dragačije, pa stradali zbog toga.

**** Krleža je bio opčinjen Makovim Kamenim spavačem.

MARTINOVIĆ: Mak je jedan, jedinstven, neponovljiv! Niko nije tako duboko osjetio glas bosanske zemlje, istorije, iskoni, kao on. On je  poeta sacra koji artikuliše daleke i davne glasove, istoriju, nevidljivi duh koji profiliše vrijeme, koji rijetki osjećaju. Taj duh je držao i održao Bosnu. On je pjesnik koji je uspostavio vezu sa arhetipskim, odakle odjekuju akrodi života od praistorije da vremena u kome je živio i nadalje, kroz naše i dolazeća vremena. Nije čudo što je opčinio Krležu, Selimovića i ine… i ne prestaje. Makom sam i ja opčinjen,  više od opčinjenosti. Dubokim glasom arhetipskog koji nas sve veže i prožima. Krleža je  zadivljen stećcima kao jedinstvenim civilizacijskim znakom. On to kamenje, koje ponosito i uspravno stoji, u bosansko–hercegovsko-crnogorsko–dalamtinskim i širim prostorima naziva kamenom poemom – koju treba probuditi, što je najbolje iskazao u predgovoru kataloga za izložbu stećaka, u Parizu, godine 1950.  prošloga vijeka.  Brojni su pjesnici i umjetnici koje su, pored Maka, stećci inspirisali: Miodrag Pavlović, Desanka Maksimović, Radovan Zogović, Vasko Popa i drugi. Crngorska slikarka Anka Burić duh stećka je prenijela na svoja platna, pa su oni progovorili na osoben način kroz njeno likovno djelo. Te linije smrti i života ispreplele su vremeno s vanvremenim. Mnoge ću vjerovatno ispustiiti, pa izvinjenje zbog toga. Naći će  ih oni koji se podrobnije budu bavili fenomenom ove umjetnosti. Amila Buturović je napisala sjanu knjigu Kameni govornik, u kojoj kroz tumačenje Makove poezije, otkriva sudbinu Bosne.  Poseban respekt imam za tu knjigu, kao i za dvije knjige na istu temu mog mostarskog prijatelja Alice Zeća.

**** Pisac ste antičkih tema, inspiraciju tražite i nalazite u starim civilizacijama od antičke grčke, kraljevstva Ilira, crnogorske Doklee ili Duklje, a tu su,  i  neizbježni Bogumili?

MARTINOVIĆ: Antika me oduvijek zanimala. Stari gradovi su u meni živjeli arhetipski, prije no sam ih vidio, a kada sam ih i faktički upoznao na prostoru Crne Gore, čuo sam šaputanje  mediteranske civilizacije, plimu koja nadahnjuje. Tada su se počeli otvarati, tom otvaranju nema kraja. Tu su vidljive i nevidljive kapije, izazovi koji ne puštaju. Iliri su me posebno zanimali, zbog činjenice da je taj narod nestao, a živjeli su na zemlji na kojoj mi danas živimo. Brojni su tragovi koji zemljom Bosnom o njima svjedoče: tumuli, ostaci suhozida, predmeti iskopani iz grobova, koji su služili za svakodnevnu upotrebu. Nakit kojim su se uljepšavali, figurine bogova kojima su upućivali molitve. Moja inspiracijia je Doklea, stari antički grad, u blizini Podgorice. Tu sam često odlazio, osluškivao srce Prevalise, zemlje koja se u nekom vremenu tako zvala, a to je prostor Crne Gore. Njeni otkucaji pulsiraju stranicama mojih knjiga. Pomenuću neke: Putevi Prevalise, od koje sve počinje, pa Snovi u Doklei, Glasovi iz Doklee…Taj izvor je nepresušan, često mu se vraćam, sa njega gasim žeđ. Sada, kroz nove knjige, putujem dalje, istorijom Egipta, Sumera, Vavilonaca, Hetita… Putovanje nema kraja.

**** U dvije posljednje godine objavili ste tri značajne knjige: Sveska od maslinina lišća, Nezapisana istorija i Glasovi. Iznjedrili ste divnu priču San Omara Hajama, objavljenu u knjizi Glasovi?

MARTINOVIĆ: Vječno inspirativni,  moj Hajam!  Toliko ga blisko doživljavam, kao da samo ja imam na njega pravo. Neka vrsta sebičnosti, više od toga, koincidencije, sudbina koja živi, a koju osjećam. U vrijeme kada je u svemu vrhunio, matematici, astronomiji, poeziji, samrkandski kadija Abud Taher mu je poklonio svesku, urađenu u nekoj od samarkandskih radionica. Tada mu je rekao: neka ti se ova sveska nađe pri ruci Hajame. Ako osjetiš potrebu piši na njenim stranicama. Pjesnikov treptaj najduže traje. U toj svesci je napisao Rubaije, a to je vrijeme kada j imao dvadeset i pet godina, kada je srio Džahan, pjesnikinju iz Buhare. Dženana kojojoj sam posvetio priču, napravila je svesku od maslinina lišća. Otuda naziv knjige i dug za svesku u kojoj sam pisao pjesme pod tim naslovom.

**** U knjizi Ram od zmijske kože, pjesmi Bogumili koju ste posvetili  Maku Dizadru počinjete stihovima: Bogumili su jedini narod/na zemaljskoj kugli/ koji nijesu poznavali/Instituciju smrtne kazne/

MARTINOVIĆ: Zanimljiv podatak, u duhu  njihovog učenja. Oni su propovijedali dobro, vraćalo im se zlom i stradanjima. Na zemlji i to biva. U istoriji je sve moguće, pa i paradoksi takve vrste. Uostalom, paradoksi drže istoriju.

                                                                   Fehim KAJEVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo