Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRAŠ MARTINOVIĆ, PISAC: Pjevajući bogumilske – mislio sam  o čovjekovoj  sudbini

Objavljeno prije

na

Od tog naroda su ostali samo grobovi. Zamislite, strašnu dramu, gdje nema živih da svjedoče o mrtvima. Gdje je sve nestalo, svaki znak, hiže i hramovi, kućišta i pepelišta, a ostali grobovi

 

**** Dobili ste nedavno Međunarodnu  nagradu Zlatni zmaj za doprinos fantastučnoj književnosti. Šta za Vas znači ovo priznanje?

MARTINOVIĆ: Nijesam znao ni da sam predložen, pa je iznenađenje ljepše i sa dubljim efektom. Nagradu dodjeljuje Međunarodni festival za fantastičnu književnost REFESTICON, čije je sjedište već osam godina u Bijelom Polju, uz učešće pisaca iz  mnogih zemalja. Otuda značaj nagrade veći, a  čast što sam se našao među dosadašnjim dobitnicima.  I kada smo kod nagrade i festivala, u Bijelom Polju će uskoro javni emiter Radio Bijelo Polje i  JU Ratkovićeve večeri poezije, kao dva ravnopravna izdavača, objaviti moj roman Teuta kraljica Ilira. Prilika je da najavimo i izlazak te knjige, koja u mom književnom korpusu blista kao posebno sazvježđe.

**** Knjiga pjesama Bogumilske, koja je prošle godine objavljena u Prištini, posvećena je Bogumilima, uvijek izazovnoj temi. Možete li da artikulišete glavnu ili sporednu metaforu o hiljadama razasutih kamenih biljega – grobova koji netremice gledaju vasionu i zvijezde i obratno, uzajamno gledanje. Da li i razumijevanje?

MARTINOVIĆ: Tih hiljade rasutih grobova nijesu metafore, već životi obilježeni stradalništvom i smrću. Veliki francuski pisac Žak Lakrijer, obilazeći nekropole po Bosni, a pišući knjigu Gnostici, u poglavlju Čistota planina, posvećenom Bogumilima, ima karakterističnu rečenicu: Od tog naroda su ostali samo grobovi. Zamislite, strašnu dramu, gdje nema živih da svjedoče o mrtvima. Gdje je sve nestalo, svaki znak, hiže i hramovi, kućišta i pepelišta, a ostali grobovi. Ta rečenica je meni bila ključ za ulazak u dramu, iako sam se prethodno najmanje dvije decenije bavio Bogumilima, pročitao biblioteku knjiga, razne dokumente, ona je sve otvorila. Rodila se iz  dubokog uzdaha koji je kod mene izazvao Lakrijer. Oglasili su  se oni. Usamljenici, izdvojenici, koji stoje po brdima i visoravnima Bosne i ne samo Bosne.

Ti izdvojeni i skupni biljezi, to su sudbine skupljene u jednu veliku sudbinu, nekropolu koja je i danas otvorena. Sudbina me zanimala. Stradali su  – jer su drugačije mislili.  Ovdje ću se pozvati na Kozmu Prezvitera, koji je o njima napisao, a ja to uzeo za moto knjige: „Bogumili propovijedaju jevanđeosku revnost i istupaju protiv bogatstva i bogatih. Oni ustaju protiv svjetovne vlasti, podstiču narod na nepokornost vladarima, napadaju starješine i bogataše (boljare), odvraćaju robove da rabotaju za svoje gospodare, učeći da su bogomski oni koji rade za cara“. Preslobodno za ono i svako vrijeme. Sloboda koja se skupo platila. No, uprkos svemu, bilo je i biće b o g u m i l a! Onih što će odstupati od kanona, kako bi čovječanstvo moglo naprijed. Iako su napisane brojne knjige, opsežne i naučno veoma ozbiljne, zagonetka traje, dira i intrigira.

**** Dva zadnja stiha u pjesmi Tajne glase: U svakom grobu/sunce… Osmislili ste veliku sunčanu tajnu, zar ne?

MARTINOVIĆ: Moja knjiga je zov koji sam čuo, kome sam se morao odazvati. Pored onih Bosnom, i Crnom Gorom brojne nekropole, mnoge identifikovane, a mnoge neprimijećene. U Nikšiću i oko Nikšića, kod crkve Sv. Petra,  posebno u mjestu Broćenac, gdje ima reprezentativnih primjeraka. Nedavno mi je prijateljica poslala fotografije stećaka sa Durmitora. A kada je u pitanju učenje Bogumila, začeto je davno, u Persiji, kretalo se preko Bugarske, Makedonije, Dardanije, Raške, pa Duklje, da bi stiglo do Bosne, gdje su savili gnijezdo, među tadašnjim življem našli utočište, puštili dubok korijen. Putovanje toga učenja prati krvavi trag,  stope utisnute u vremenu i kamenu, u našoj memoriji, Sunčana groblja u kojima spavaju zagonetke. Svaki grob je po jedno sunce. Tako sam ih ja vidio.

U najvećem nadahnuću, nabliži ste istini ili se poistovjećujete sa njom, jedno ste. I mrtvi vas čuju, Bogumili u ovom slučaju. Otuda je moja knjiga i grcava i grčevita, ponegdje krik, a nekad molitva. Želja da bog čuje o nepočinstvima koje su činili ljudi. Može se polomiti kamenje, mogu se izbrisati slova, srušiti hiže, u trnje pretvoriti njive… zrno stoji, čeka trenutak da se otvori, postane cvijet, zaokruži plod. U njivi posutoj trnjem, tražio sam cvjetove, u tišini glasove, u mraku sunce, u mržnji ljubav. Bogumilska vremena su se ponovila više puta u njenoj istoriji, možda najkrvavija ona pri kraju XX vijeka. Ponekad pomislim, usud, duboko u zemlji ukopan, a onda vidim, sve je u čovjeku. Pjevajući Bogumilske, mislio sam na Bosnu. Za nju je sva moja ljubav. Ona mi je pri srcu i u srcu. Ovo su pjesme za nju i  one koji su mislili dragačije, pa stradali zbog toga.

**** Krleža je bio opčinjen Makovim Kamenim spavačem.

MARTINOVIĆ: Mak je jedan, jedinstven, neponovljiv! Niko nije tako duboko osjetio glas bosanske zemlje, istorije, iskoni, kao on. On je  poeta sacra koji artikuliše daleke i davne glasove, istoriju, nevidljivi duh koji profiliše vrijeme, koji rijetki osjećaju. Taj duh je držao i održao Bosnu. On je pjesnik koji je uspostavio vezu sa arhetipskim, odakle odjekuju akrodi života od praistorije da vremena u kome je živio i nadalje, kroz naše i dolazeća vremena. Nije čudo što je opčinio Krležu, Selimovića i ine… i ne prestaje. Makom sam i ja opčinjen,  više od opčinjenosti. Dubokim glasom arhetipskog koji nas sve veže i prožima. Krleža je  zadivljen stećcima kao jedinstvenim civilizacijskim znakom. On to kamenje, koje ponosito i uspravno stoji, u bosansko–hercegovsko-crnogorsko–dalamtinskim i širim prostorima naziva kamenom poemom – koju treba probuditi, što je najbolje iskazao u predgovoru kataloga za izložbu stećaka, u Parizu, godine 1950.  prošloga vijeka.  Brojni su pjesnici i umjetnici koje su, pored Maka, stećci inspirisali: Miodrag Pavlović, Desanka Maksimović, Radovan Zogović, Vasko Popa i drugi. Crngorska slikarka Anka Burić duh stećka je prenijela na svoja platna, pa su oni progovorili na osoben način kroz njeno likovno djelo. Te linije smrti i života ispreplele su vremeno s vanvremenim. Mnoge ću vjerovatno ispustiiti, pa izvinjenje zbog toga. Naći će  ih oni koji se podrobnije budu bavili fenomenom ove umjetnosti. Amila Buturović je napisala sjanu knjigu Kameni govornik, u kojoj kroz tumačenje Makove poezije, otkriva sudbinu Bosne.  Poseban respekt imam za tu knjigu, kao i za dvije knjige na istu temu mog mostarskog prijatelja Alice Zeća.

**** Pisac ste antičkih tema, inspiraciju tražite i nalazite u starim civilizacijama od antičke grčke, kraljevstva Ilira, crnogorske Doklee ili Duklje, a tu su,  i  neizbježni Bogumili?

MARTINOVIĆ: Antika me oduvijek zanimala. Stari gradovi su u meni živjeli arhetipski, prije no sam ih vidio, a kada sam ih i faktički upoznao na prostoru Crne Gore, čuo sam šaputanje  mediteranske civilizacije, plimu koja nadahnjuje. Tada su se počeli otvarati, tom otvaranju nema kraja. Tu su vidljive i nevidljive kapije, izazovi koji ne puštaju. Iliri su me posebno zanimali, zbog činjenice da je taj narod nestao, a živjeli su na zemlji na kojoj mi danas živimo. Brojni su tragovi koji zemljom Bosnom o njima svjedoče: tumuli, ostaci suhozida, predmeti iskopani iz grobova, koji su služili za svakodnevnu upotrebu. Nakit kojim su se uljepšavali, figurine bogova kojima su upućivali molitve. Moja inspiracijia je Doklea, stari antički grad, u blizini Podgorice. Tu sam često odlazio, osluškivao srce Prevalise, zemlje koja se u nekom vremenu tako zvala, a to je prostor Crne Gore. Njeni otkucaji pulsiraju stranicama mojih knjiga. Pomenuću neke: Putevi Prevalise, od koje sve počinje, pa Snovi u Doklei, Glasovi iz Doklee…Taj izvor je nepresušan, često mu se vraćam, sa njega gasim žeđ. Sada, kroz nove knjige, putujem dalje, istorijom Egipta, Sumera, Vavilonaca, Hetita… Putovanje nema kraja.

**** U dvije posljednje godine objavili ste tri značajne knjige: Sveska od maslinina lišća, Nezapisana istorija i Glasovi. Iznjedrili ste divnu priču San Omara Hajama, objavljenu u knjizi Glasovi?

MARTINOVIĆ: Vječno inspirativni,  moj Hajam!  Toliko ga blisko doživljavam, kao da samo ja imam na njega pravo. Neka vrsta sebičnosti, više od toga, koincidencije, sudbina koja živi, a koju osjećam. U vrijeme kada je u svemu vrhunio, matematici, astronomiji, poeziji, samrkandski kadija Abud Taher mu je poklonio svesku, urađenu u nekoj od samarkandskih radionica. Tada mu je rekao: neka ti se ova sveska nađe pri ruci Hajame. Ako osjetiš potrebu piši na njenim stranicama. Pjesnikov treptaj najduže traje. U toj svesci je napisao Rubaije, a to je vrijeme kada j imao dvadeset i pet godina, kada je srio Džahan, pjesnikinju iz Buhare. Dženana kojojoj sam posvetio priču, napravila je svesku od maslinina lišća. Otuda naziv knjige i dug za svesku u kojoj sam pisao pjesme pod tim naslovom.

**** U knjizi Ram od zmijske kože, pjesmi Bogumili koju ste posvetili  Maku Dizadru počinjete stihovima: Bogumili su jedini narod/na zemaljskoj kugli/ koji nijesu poznavali/Instituciju smrtne kazne/

MARTINOVIĆ: Zanimljiv podatak, u duhu  njihovog učenja. Oni su propovijedali dobro, vraćalo im se zlom i stradanjima. Na zemlji i to biva. U istoriji je sve moguće, pa i paradoksi takve vrste. Uostalom, paradoksi drže istoriju.

                                                                   Fehim KAJEVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo