Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRAŠ MARTINOVIĆ, PISAC: Pjevajući bogumilske – mislio sam  o čovjekovoj  sudbini

Objavljeno prije

na

Od tog naroda su ostali samo grobovi. Zamislite, strašnu dramu, gdje nema živih da svjedoče o mrtvima. Gdje je sve nestalo, svaki znak, hiže i hramovi, kućišta i pepelišta, a ostali grobovi

 

**** Dobili ste nedavno Međunarodnu  nagradu Zlatni zmaj za doprinos fantastučnoj književnosti. Šta za Vas znači ovo priznanje?

MARTINOVIĆ: Nijesam znao ni da sam predložen, pa je iznenađenje ljepše i sa dubljim efektom. Nagradu dodjeljuje Međunarodni festival za fantastičnu književnost REFESTICON, čije je sjedište već osam godina u Bijelom Polju, uz učešće pisaca iz  mnogih zemalja. Otuda značaj nagrade veći, a  čast što sam se našao među dosadašnjim dobitnicima.  I kada smo kod nagrade i festivala, u Bijelom Polju će uskoro javni emiter Radio Bijelo Polje i  JU Ratkovićeve večeri poezije, kao dva ravnopravna izdavača, objaviti moj roman Teuta kraljica Ilira. Prilika je da najavimo i izlazak te knjige, koja u mom književnom korpusu blista kao posebno sazvježđe.

**** Knjiga pjesama Bogumilske, koja je prošle godine objavljena u Prištini, posvećena je Bogumilima, uvijek izazovnoj temi. Možete li da artikulišete glavnu ili sporednu metaforu o hiljadama razasutih kamenih biljega – grobova koji netremice gledaju vasionu i zvijezde i obratno, uzajamno gledanje. Da li i razumijevanje?

MARTINOVIĆ: Tih hiljade rasutih grobova nijesu metafore, već životi obilježeni stradalništvom i smrću. Veliki francuski pisac Žak Lakrijer, obilazeći nekropole po Bosni, a pišući knjigu Gnostici, u poglavlju Čistota planina, posvećenom Bogumilima, ima karakterističnu rečenicu: Od tog naroda su ostali samo grobovi. Zamislite, strašnu dramu, gdje nema živih da svjedoče o mrtvima. Gdje je sve nestalo, svaki znak, hiže i hramovi, kućišta i pepelišta, a ostali grobovi. Ta rečenica je meni bila ključ za ulazak u dramu, iako sam se prethodno najmanje dvije decenije bavio Bogumilima, pročitao biblioteku knjiga, razne dokumente, ona je sve otvorila. Rodila se iz  dubokog uzdaha koji je kod mene izazvao Lakrijer. Oglasili su  se oni. Usamljenici, izdvojenici, koji stoje po brdima i visoravnima Bosne i ne samo Bosne.

Ti izdvojeni i skupni biljezi, to su sudbine skupljene u jednu veliku sudbinu, nekropolu koja je i danas otvorena. Sudbina me zanimala. Stradali su  – jer su drugačije mislili.  Ovdje ću se pozvati na Kozmu Prezvitera, koji je o njima napisao, a ja to uzeo za moto knjige: „Bogumili propovijedaju jevanđeosku revnost i istupaju protiv bogatstva i bogatih. Oni ustaju protiv svjetovne vlasti, podstiču narod na nepokornost vladarima, napadaju starješine i bogataše (boljare), odvraćaju robove da rabotaju za svoje gospodare, učeći da su bogomski oni koji rade za cara“. Preslobodno za ono i svako vrijeme. Sloboda koja se skupo platila. No, uprkos svemu, bilo je i biće b o g u m i l a! Onih što će odstupati od kanona, kako bi čovječanstvo moglo naprijed. Iako su napisane brojne knjige, opsežne i naučno veoma ozbiljne, zagonetka traje, dira i intrigira.

**** Dva zadnja stiha u pjesmi Tajne glase: U svakom grobu/sunce… Osmislili ste veliku sunčanu tajnu, zar ne?

MARTINOVIĆ: Moja knjiga je zov koji sam čuo, kome sam se morao odazvati. Pored onih Bosnom, i Crnom Gorom brojne nekropole, mnoge identifikovane, a mnoge neprimijećene. U Nikšiću i oko Nikšića, kod crkve Sv. Petra,  posebno u mjestu Broćenac, gdje ima reprezentativnih primjeraka. Nedavno mi je prijateljica poslala fotografije stećaka sa Durmitora. A kada je u pitanju učenje Bogumila, začeto je davno, u Persiji, kretalo se preko Bugarske, Makedonije, Dardanije, Raške, pa Duklje, da bi stiglo do Bosne, gdje su savili gnijezdo, među tadašnjim življem našli utočište, puštili dubok korijen. Putovanje toga učenja prati krvavi trag,  stope utisnute u vremenu i kamenu, u našoj memoriji, Sunčana groblja u kojima spavaju zagonetke. Svaki grob je po jedno sunce. Tako sam ih ja vidio.

U najvećem nadahnuću, nabliži ste istini ili se poistovjećujete sa njom, jedno ste. I mrtvi vas čuju, Bogumili u ovom slučaju. Otuda je moja knjiga i grcava i grčevita, ponegdje krik, a nekad molitva. Želja da bog čuje o nepočinstvima koje su činili ljudi. Može se polomiti kamenje, mogu se izbrisati slova, srušiti hiže, u trnje pretvoriti njive… zrno stoji, čeka trenutak da se otvori, postane cvijet, zaokruži plod. U njivi posutoj trnjem, tražio sam cvjetove, u tišini glasove, u mraku sunce, u mržnji ljubav. Bogumilska vremena su se ponovila više puta u njenoj istoriji, možda najkrvavija ona pri kraju XX vijeka. Ponekad pomislim, usud, duboko u zemlji ukopan, a onda vidim, sve je u čovjeku. Pjevajući Bogumilske, mislio sam na Bosnu. Za nju je sva moja ljubav. Ona mi je pri srcu i u srcu. Ovo su pjesme za nju i  one koji su mislili dragačije, pa stradali zbog toga.

**** Krleža je bio opčinjen Makovim Kamenim spavačem.

MARTINOVIĆ: Mak je jedan, jedinstven, neponovljiv! Niko nije tako duboko osjetio glas bosanske zemlje, istorije, iskoni, kao on. On je  poeta sacra koji artikuliše daleke i davne glasove, istoriju, nevidljivi duh koji profiliše vrijeme, koji rijetki osjećaju. Taj duh je držao i održao Bosnu. On je pjesnik koji je uspostavio vezu sa arhetipskim, odakle odjekuju akrodi života od praistorije da vremena u kome je živio i nadalje, kroz naše i dolazeća vremena. Nije čudo što je opčinio Krležu, Selimovića i ine… i ne prestaje. Makom sam i ja opčinjen,  više od opčinjenosti. Dubokim glasom arhetipskog koji nas sve veže i prožima. Krleža je  zadivljen stećcima kao jedinstvenim civilizacijskim znakom. On to kamenje, koje ponosito i uspravno stoji, u bosansko–hercegovsko-crnogorsko–dalamtinskim i širim prostorima naziva kamenom poemom – koju treba probuditi, što je najbolje iskazao u predgovoru kataloga za izložbu stećaka, u Parizu, godine 1950.  prošloga vijeka.  Brojni su pjesnici i umjetnici koje su, pored Maka, stećci inspirisali: Miodrag Pavlović, Desanka Maksimović, Radovan Zogović, Vasko Popa i drugi. Crngorska slikarka Anka Burić duh stećka je prenijela na svoja platna, pa su oni progovorili na osoben način kroz njeno likovno djelo. Te linije smrti i života ispreplele su vremeno s vanvremenim. Mnoge ću vjerovatno ispustiiti, pa izvinjenje zbog toga. Naći će  ih oni koji se podrobnije budu bavili fenomenom ove umjetnosti. Amila Buturović je napisala sjanu knjigu Kameni govornik, u kojoj kroz tumačenje Makove poezije, otkriva sudbinu Bosne.  Poseban respekt imam za tu knjigu, kao i za dvije knjige na istu temu mog mostarskog prijatelja Alice Zeća.

**** Pisac ste antičkih tema, inspiraciju tražite i nalazite u starim civilizacijama od antičke grčke, kraljevstva Ilira, crnogorske Doklee ili Duklje, a tu su,  i  neizbježni Bogumili?

MARTINOVIĆ: Antika me oduvijek zanimala. Stari gradovi su u meni živjeli arhetipski, prije no sam ih vidio, a kada sam ih i faktički upoznao na prostoru Crne Gore, čuo sam šaputanje  mediteranske civilizacije, plimu koja nadahnjuje. Tada su se počeli otvarati, tom otvaranju nema kraja. Tu su vidljive i nevidljive kapije, izazovi koji ne puštaju. Iliri su me posebno zanimali, zbog činjenice da je taj narod nestao, a živjeli su na zemlji na kojoj mi danas živimo. Brojni su tragovi koji zemljom Bosnom o njima svjedoče: tumuli, ostaci suhozida, predmeti iskopani iz grobova, koji su služili za svakodnevnu upotrebu. Nakit kojim su se uljepšavali, figurine bogova kojima su upućivali molitve. Moja inspiracijia je Doklea, stari antički grad, u blizini Podgorice. Tu sam često odlazio, osluškivao srce Prevalise, zemlje koja se u nekom vremenu tako zvala, a to je prostor Crne Gore. Njeni otkucaji pulsiraju stranicama mojih knjiga. Pomenuću neke: Putevi Prevalise, od koje sve počinje, pa Snovi u Doklei, Glasovi iz Doklee…Taj izvor je nepresušan, često mu se vraćam, sa njega gasim žeđ. Sada, kroz nove knjige, putujem dalje, istorijom Egipta, Sumera, Vavilonaca, Hetita… Putovanje nema kraja.

**** U dvije posljednje godine objavili ste tri značajne knjige: Sveska od maslinina lišća, Nezapisana istorija i Glasovi. Iznjedrili ste divnu priču San Omara Hajama, objavljenu u knjizi Glasovi?

MARTINOVIĆ: Vječno inspirativni,  moj Hajam!  Toliko ga blisko doživljavam, kao da samo ja imam na njega pravo. Neka vrsta sebičnosti, više od toga, koincidencije, sudbina koja živi, a koju osjećam. U vrijeme kada je u svemu vrhunio, matematici, astronomiji, poeziji, samrkandski kadija Abud Taher mu je poklonio svesku, urađenu u nekoj od samarkandskih radionica. Tada mu je rekao: neka ti se ova sveska nađe pri ruci Hajame. Ako osjetiš potrebu piši na njenim stranicama. Pjesnikov treptaj najduže traje. U toj svesci je napisao Rubaije, a to je vrijeme kada j imao dvadeset i pet godina, kada je srio Džahan, pjesnikinju iz Buhare. Dženana kojojoj sam posvetio priču, napravila je svesku od maslinina lišća. Otuda naziv knjige i dug za svesku u kojoj sam pisao pjesme pod tim naslovom.

**** U knjizi Ram od zmijske kože, pjesmi Bogumili koju ste posvetili  Maku Dizadru počinjete stihovima: Bogumili su jedini narod/na zemaljskoj kugli/ koji nijesu poznavali/Instituciju smrtne kazne/

MARTINOVIĆ: Zanimljiv podatak, u duhu  njihovog učenja. Oni su propovijedali dobro, vraćalo im se zlom i stradanjima. Na zemlji i to biva. U istoriji je sve moguće, pa i paradoksi takve vrste. Uostalom, paradoksi drže istoriju.

                                                                   Fehim KAJEVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo