Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUŽBENI AUTOMOBILI I DALJE JEZDE: Drumovanja nove i stare vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nova vlada ovonedjeljnim predlogom budžeta nije baš napravila odlučan raskid sa dosadašnjom praksom bahaćenja s našim novcem. Budžetom je za troškove goriva predviđeno 7,8 miliona eura, za službena putovanja 3,5 miliona, a usluge prevoza blizu 927.000 eura. Skromnije, ali i dalje luksuzno

 

Taksijem je, prvi dan na posao, došao premijer Zdravko Krivokapić početkom decembra prošle godine. To je bilo u skladu s obećanjima nove vlasti da više neće biti bahaćenja. Vijest je odjeknula u Crnoj Gori ali i u regionu – Krivokapić za primjer političarima, pisali su regionalni mediji. Uz objašnjenje: „U Podgorici je zabeležena scena kakva se retko viđa na ovim prostorima. Umesto u skupom službenom automobilu, premijer na posao došao taksijem”. Skoro za rubriku – Vjerovali ili ne.

Nije dugo potrajalo. Premijer je prošle nedjelje uslikan na Cetinju kako na premijerski sat dolazi mercedesom. Zlonamjerni su tumačili da je to skupocjeni majbah, koji je premijer toliko puta spominjao kao simbol rasipništva bivše vlasti. Ipak, nije. Ispostavilo se da se radi o običnom mercedesu kojeg je pored majbaha koristio bivši premijer Duško Marković. Znatno jeftinijem, majbah nas je koštao od 647.000 eura, a mercedes koji je uslikan na Cetinju 10 puta manje, „samo” 60.000 eura. Radi se o jednom od tri merecedesa koji je MUP kupio 2018. godine, direktnom pogodbom sa firmom Ljetopis automotive. Cijena za tri limuzine prava sitnica – jedan euro manje od 200.000 eura.

Taksi skromnost, s početka mandata, premijeru se ovih dana obija o popularnost, pa su društvene mreže pune kolaža sa decembarskim taksijem i današnjim mercedesom. Krivokapić je još dok je bio mandatar najavio da će jedan od prvih poteza Vlade biti da se prodaju dva skupocjena majbaha. Kao premijer, u februaru je najavio da će biti objavljen međunarodni javni poziv za učešće na javnom nadmetanju za majbahe. Precizirao je da će trajati osam dana, a nakon toga će biti organizovana javna aukcija u PR centru Vlade. I pored obećanja, od toga još uvijek nema ništa.

U isto vrijeme je i ministar finansija Milojko Spajić javno pozvao predsjednika države Mila Đukanovića da umjesto majbaha preuzme drugo službeno vozilo. Predsjednik se nije oglašavao, niti vraćao vozilo. Premda to nije čudno – u imovinskim kartonima Đukanovića nema podataka o vozilima u njegovom vlasništvu, već 30 godina se vozi u službenim.

Ni na sajtu Vlade nema podataka o preraspodjeli bogatog voznog parka. Posljednjo ažuriranje datirano je na mart 2019. godine. Na čelu spiska tadašnji potpredsjednik Vlade Milutin Simović, koji je zadužio mercedesa E 200.

Skupština je ažurnija pa je objavila raspodjelu vozila. Na sajtu Skupštine je,  ispostaviće se greškom, objavljeno da šef poslaničkog kluba Pokreta za promjene (PzP) Branko Radulović koristi službeno vozilo renault fluence iz 2014. godine. Radulović je to odmah demantovao, uz opasku da se vozi u svojim kolima starim 19 godina. Dosta noviji reno je u stvari zadužio sekretar Kluba poslanika PzP-a Boban Stanišić.

Nije demantovano da šef kluba Bošnjačke stranke Ervin Ibrahimović koristi opel astru iz 2016, dok je predsjednik kluba Socijaldemokratska partija SDP – Albanska koalicija Jednoglasno Raško Konjević zadužio opel astru iz 2015; automobil golf 6 iz 2010. godine zadužio je poslanik Socijalističke narodne partije (SNP) Dragan Vukić, a portparol Socijaldemokrata Nikola Zirojević renault fluence, proizveden 2014. godine, i tome slično.

Izuzetak su poslanici koalicije Crno na bijelo, Demokrata i Demokratskog fronta koji, iako su parlamentarna većina, nijesu, za sada, zadužili službeno vozilo. Opet za rubriku vjerovali ili ne je podatak da iz redova opozicije jedini koji nijesu zadužili vozila su poslanici Demokratske partije socijalista (DPS). Za pohvalu, to je za sada jedini vidni otklon od njihove dosadašnje prakse.

Premda je njihovo nasljeđe i što se službenih automobila tiče bremenito. Crna Gora je evropski lider po broju službenih automobila, posljednji podaci govore da ih je nova vlast naslijedila preko četiri i po hiljade. Za razliku od, na primjer, neuporedivo razvijenije i bogatije Danske koja ima skromnih 20 službenih automobila.

Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, registracije CG ili MN nosi 3.311 vozila, oznaku Policije ima 276, a bez službene oznake, odnosno civilne oznake ima 986 vozila, od kojih su 360 teretna, priključna, traktori i radna vozila. Vozila bez oznaka posjeduju Agencija za nacionalnu bezbjednost, Agencija za sprečavanje korupcije i druge agencije, ministarstva, sudovi, lokalnih preduzeća i uprava.

Zvaničnog jedinstvenog podatka o broju ovih vozila još uvijek nema. Prije nego što su preuzeli vlast iz Socijalističke narodne partije su izračunali učinke Vlade Duška Markovića na ovom polju. Ona je za četiri godine trgovala 852 automobila i uvećala vozni park na preko 4,5 hiljade službenih automobila.

U anegdotu su ušle činjenice da je zamjena guma za majbahe godišnje koštala oko 30.000 eura, a da je u isto vrijeme hitna pomoć u Nikšiću imala samo jedno vozilo. Pacijenti su navikli da se voze u kombijima starim dvije decenije, dok je bivši ministar zdravlja Kenan Hrapović kupio i privatno koristio džipa od 40.000 eura. Ili primjer direktor Doma zdravlja u Plavu Omera Šahmanovića koji je za 22.000 eura kupio službeni automobil, od čega je polovinu novca, koliko mu je falilo, uzeo iz kase Doma zdravlja.

Svojevremeno je funkcionerka SNP-a Snežana Jonica pitala premijera Duška Markovića da li zna da Vlada ima više službenih automobila nego Šavnik stanovnika. Tada je vozni park imao samo 3.721 auto, a Šavnik 2.077 stanovnika.

Toliku silu na točkovima, pored goriva, treba redovno održavati. O trošenju našeg novca na luksuz odabranih Monitor je više puta pisao. Vlade kontinuiteta su godinama za nabavku novih automobila, otplatu već kupljenih, registracije, održavanje voznog parka, gorivo, trošile tri puta više miliona nego na primjer za dječje dodatke. Prioriteti tzv. države socijalne pravde bili su jasni – službeni automobili trošili su često više za dan nego što su bila mjesečna izdavanja za socijalno ugrožene u iznosu od 60 ili nešto više od 100 eura.

Vlade DPS kontinuiteta su godinama samo za stavku gorivo za službene automobile godišnje izdvajale oko devet miliona eura. Prošlogodišnjim budžetom stara vlada je za gorivo predviđela rekordnu sumu od čak 10 miliona eura, za službena putovanja 5,4 miliona, usluge prevoza 1,2 miliona.

Nova vlada ovonedjeljnim predlogom budžeta nije baš napravila odlučan raskid sa dosadašnjom praksom bahaćenja s našim novcem. Budžetom je za troškove goriva predviđeno 7,8 miliona eura, za službena putovanja 3,5 miliona, a usluge prevoza blizu 927.000 eura. Skromnije, ali i dalje luksuzno.

Možda bi im primjer sa lokalnog nivoa mogao pomoći u uspostavljanju bolje prakse. Naime, vozni park Opštine Tivat funkcionerima i namještenicima je na raspolaganju samo u radno vrijeme. Po završetku radnog vremena, svi automobili kojima raspolaže Opština, moraju biti parkirani na službenim parkinzima. Za korišćenje van radnog vremena potrebna je posebna dozvola. Iz ovog pravila su izuzeta vozila Službe zaštite i spašavanja, dobrovoljnih vatrogasnih društava. Možda ima veze i to što u Tivtu na vlasti nijesu političke partije, već grupa građana. Nešto kao ekvivalent ekspertima na državnom nivou.

Za razliku od prethodne vlasti još uvijek nema masovnih prijava građana o  zloupotrebi službenih vozila. Slike CG i MN registracija sa plaža, Žabljaka, Zlatibora, Kopaonika, ispred diskoteka, Delte, stovarišta, tokom i nakon radnog vremena, vikendom, stalno… Kako prekoračuju brzinu, pretiču preko pune linije, parkiraju se na mjesta predviđena za osobe sa invaliditetom…

Upućeni izvori Monitora tvrde da se službena vozila voze isto kao i prije i da se tu ništa nije promjenilo. Jedina „ušteda” je što mnoga nijesu registrovana, jer Vlada do sada nije imala para za to.

 

Neevropska praksa

Crna Gora je apsolutni regionalni i evropski lider što se tiče broja službenih automobila. Prema podacima BIRN-a, BIH sa 3,5 miliona stanovnika sa duplim ministarstvima i institucijama ima samo 3.500 službenih automobila. Po broju automobila po glavi stanovnika jači smo i od Srbije koja ima preko 6.000 službenih vozila.

Skromno izgleda informacija da je svojevremeno za Milorada Dodika kupljen automobil po cijeni od 128.000 eura, naspram našim parama plaćenih majbaha od 1,2 miliona eura.

Hrvatski RTL objavio je kako u Vladi Hrvatske broj službenih automobila prelazi 4.000. Slovenija za štićene osobe na raspolaganju ima pet automobila, za ostale Vladine zvaničnike na raspolaganju je 15 službenih vozila.

Mnoge  evropske zemlje imaju ispod 100 službenih automobila. Danska  s više od pet miliona stanovnika i 20 ministarstava ima – 20 automobila, a danski premijer je prije par godina francuskog predsjednika Emanuela Makrona dočekao na biciklu.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo