Povežite se sa nama

Izdvojeno

SLUŽBENI AUTOMOBILI I DALJE JEZDE: Drumovanja nove i stare vlasti

Objavljeno prije

na

Nova vlada ovonedjeljnim predlogom budžeta nije baš napravila odlučan raskid sa dosadašnjom praksom bahaćenja s našim novcem. Budžetom je za troškove goriva predviđeno 7,8 miliona eura, za službena putovanja 3,5 miliona, a usluge prevoza blizu 927.000 eura. Skromnije, ali i dalje luksuzno

 

Taksijem je, prvi dan na posao, došao premijer Zdravko Krivokapić početkom decembra prošle godine. To je bilo u skladu s obećanjima nove vlasti da više neće biti bahaćenja. Vijest je odjeknula u Crnoj Gori ali i u regionu – Krivokapić za primjer političarima, pisali su regionalni mediji. Uz objašnjenje: „U Podgorici je zabeležena scena kakva se retko viđa na ovim prostorima. Umesto u skupom službenom automobilu, premijer na posao došao taksijem”. Skoro za rubriku – Vjerovali ili ne.

Nije dugo potrajalo. Premijer je prošle nedjelje uslikan na Cetinju kako na premijerski sat dolazi mercedesom. Zlonamjerni su tumačili da je to skupocjeni majbah, koji je premijer toliko puta spominjao kao simbol rasipništva bivše vlasti. Ipak, nije. Ispostavilo se da se radi o običnom mercedesu kojeg je pored majbaha koristio bivši premijer Duško Marković. Znatno jeftinijem, majbah nas je koštao od 647.000 eura, a mercedes koji je uslikan na Cetinju 10 puta manje, „samo” 60.000 eura. Radi se o jednom od tri merecedesa koji je MUP kupio 2018. godine, direktnom pogodbom sa firmom Ljetopis automotive. Cijena za tri limuzine prava sitnica – jedan euro manje od 200.000 eura.

Taksi skromnost, s početka mandata, premijeru se ovih dana obija o popularnost, pa su društvene mreže pune kolaža sa decembarskim taksijem i današnjim mercedesom. Krivokapić je još dok je bio mandatar najavio da će jedan od prvih poteza Vlade biti da se prodaju dva skupocjena majbaha. Kao premijer, u februaru je najavio da će biti objavljen međunarodni javni poziv za učešće na javnom nadmetanju za majbahe. Precizirao je da će trajati osam dana, a nakon toga će biti organizovana javna aukcija u PR centru Vlade. I pored obećanja, od toga još uvijek nema ništa.

U isto vrijeme je i ministar finansija Milojko Spajić javno pozvao predsjednika države Mila Đukanovića da umjesto majbaha preuzme drugo službeno vozilo. Predsjednik se nije oglašavao, niti vraćao vozilo. Premda to nije čudno – u imovinskim kartonima Đukanovića nema podataka o vozilima u njegovom vlasništvu, već 30 godina se vozi u službenim.

Ni na sajtu Vlade nema podataka o preraspodjeli bogatog voznog parka. Posljednjo ažuriranje datirano je na mart 2019. godine. Na čelu spiska tadašnji potpredsjednik Vlade Milutin Simović, koji je zadužio mercedesa E 200.

Skupština je ažurnija pa je objavila raspodjelu vozila. Na sajtu Skupštine je,  ispostaviće se greškom, objavljeno da šef poslaničkog kluba Pokreta za promjene (PzP) Branko Radulović koristi službeno vozilo renault fluence iz 2014. godine. Radulović je to odmah demantovao, uz opasku da se vozi u svojim kolima starim 19 godina. Dosta noviji reno je u stvari zadužio sekretar Kluba poslanika PzP-a Boban Stanišić.

Nije demantovano da šef kluba Bošnjačke stranke Ervin Ibrahimović koristi opel astru iz 2016, dok je predsjednik kluba Socijaldemokratska partija SDP – Albanska koalicija Jednoglasno Raško Konjević zadužio opel astru iz 2015; automobil golf 6 iz 2010. godine zadužio je poslanik Socijalističke narodne partije (SNP) Dragan Vukić, a portparol Socijaldemokrata Nikola Zirojević renault fluence, proizveden 2014. godine, i tome slično.

Izuzetak su poslanici koalicije Crno na bijelo, Demokrata i Demokratskog fronta koji, iako su parlamentarna većina, nijesu, za sada, zadužili službeno vozilo. Opet za rubriku vjerovali ili ne je podatak da iz redova opozicije jedini koji nijesu zadužili vozila su poslanici Demokratske partije socijalista (DPS). Za pohvalu, to je za sada jedini vidni otklon od njihove dosadašnje prakse.

Premda je njihovo nasljeđe i što se službenih automobila tiče bremenito. Crna Gora je evropski lider po broju službenih automobila, posljednji podaci govore da ih je nova vlast naslijedila preko četiri i po hiljade. Za razliku od, na primjer, neuporedivo razvijenije i bogatije Danske koja ima skromnih 20 službenih automobila.

Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, registracije CG ili MN nosi 3.311 vozila, oznaku Policije ima 276, a bez službene oznake, odnosno civilne oznake ima 986 vozila, od kojih su 360 teretna, priključna, traktori i radna vozila. Vozila bez oznaka posjeduju Agencija za nacionalnu bezbjednost, Agencija za sprečavanje korupcije i druge agencije, ministarstva, sudovi, lokalnih preduzeća i uprava.

Zvaničnog jedinstvenog podatka o broju ovih vozila još uvijek nema. Prije nego što su preuzeli vlast iz Socijalističke narodne partije su izračunali učinke Vlade Duška Markovića na ovom polju. Ona je za četiri godine trgovala 852 automobila i uvećala vozni park na preko 4,5 hiljade službenih automobila.

U anegdotu su ušle činjenice da je zamjena guma za majbahe godišnje koštala oko 30.000 eura, a da je u isto vrijeme hitna pomoć u Nikšiću imala samo jedno vozilo. Pacijenti su navikli da se voze u kombijima starim dvije decenije, dok je bivši ministar zdravlja Kenan Hrapović kupio i privatno koristio džipa od 40.000 eura. Ili primjer direktor Doma zdravlja u Plavu Omera Šahmanovića koji je za 22.000 eura kupio službeni automobil, od čega je polovinu novca, koliko mu je falilo, uzeo iz kase Doma zdravlja.

Svojevremeno je funkcionerka SNP-a Snežana Jonica pitala premijera Duška Markovića da li zna da Vlada ima više službenih automobila nego Šavnik stanovnika. Tada je vozni park imao samo 3.721 auto, a Šavnik 2.077 stanovnika.

Toliku silu na točkovima, pored goriva, treba redovno održavati. O trošenju našeg novca na luksuz odabranih Monitor je više puta pisao. Vlade kontinuiteta su godinama za nabavku novih automobila, otplatu već kupljenih, registracije, održavanje voznog parka, gorivo, trošile tri puta više miliona nego na primjer za dječje dodatke. Prioriteti tzv. države socijalne pravde bili su jasni – službeni automobili trošili su često više za dan nego što su bila mjesečna izdavanja za socijalno ugrožene u iznosu od 60 ili nešto više od 100 eura.

Vlade DPS kontinuiteta su godinama samo za stavku gorivo za službene automobile godišnje izdvajale oko devet miliona eura. Prošlogodišnjim budžetom stara vlada je za gorivo predviđela rekordnu sumu od čak 10 miliona eura, za službena putovanja 5,4 miliona, usluge prevoza 1,2 miliona.

Nova vlada ovonedjeljnim predlogom budžeta nije baš napravila odlučan raskid sa dosadašnjom praksom bahaćenja s našim novcem. Budžetom je za troškove goriva predviđeno 7,8 miliona eura, za službena putovanja 3,5 miliona, a usluge prevoza blizu 927.000 eura. Skromnije, ali i dalje luksuzno.

Možda bi im primjer sa lokalnog nivoa mogao pomoći u uspostavljanju bolje prakse. Naime, vozni park Opštine Tivat funkcionerima i namještenicima je na raspolaganju samo u radno vrijeme. Po završetku radnog vremena, svi automobili kojima raspolaže Opština, moraju biti parkirani na službenim parkinzima. Za korišćenje van radnog vremena potrebna je posebna dozvola. Iz ovog pravila su izuzeta vozila Službe zaštite i spašavanja, dobrovoljnih vatrogasnih društava. Možda ima veze i to što u Tivtu na vlasti nijesu političke partije, već grupa građana. Nešto kao ekvivalent ekspertima na državnom nivou.

Za razliku od prethodne vlasti još uvijek nema masovnih prijava građana o  zloupotrebi službenih vozila. Slike CG i MN registracija sa plaža, Žabljaka, Zlatibora, Kopaonika, ispred diskoteka, Delte, stovarišta, tokom i nakon radnog vremena, vikendom, stalno… Kako prekoračuju brzinu, pretiču preko pune linije, parkiraju se na mjesta predviđena za osobe sa invaliditetom…

Upućeni izvori Monitora tvrde da se službena vozila voze isto kao i prije i da se tu ništa nije promjenilo. Jedina „ušteda” je što mnoga nijesu registrovana, jer Vlada do sada nije imala para za to.

 

Neevropska praksa

Crna Gora je apsolutni regionalni i evropski lider što se tiče broja službenih automobila. Prema podacima BIRN-a, BIH sa 3,5 miliona stanovnika sa duplim ministarstvima i institucijama ima samo 3.500 službenih automobila. Po broju automobila po glavi stanovnika jači smo i od Srbije koja ima preko 6.000 službenih vozila.

Skromno izgleda informacija da je svojevremeno za Milorada Dodika kupljen automobil po cijeni od 128.000 eura, naspram našim parama plaćenih majbaha od 1,2 miliona eura.

Hrvatski RTL objavio je kako u Vladi Hrvatske broj službenih automobila prelazi 4.000. Slovenija za štićene osobe na raspolaganju ima pet automobila, za ostale Vladine zvaničnike na raspolaganju je 15 službenih vozila.

Mnoge  evropske zemlje imaju ispod 100 službenih automobila. Danska  s više od pet miliona stanovnika i 20 ministarstava ima – 20 automobila, a danski premijer je prije par godina francuskog predsjednika Emanuela Makrona dočekao na biciklu.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

FOKUS

TU DRAŽINI NASLJEDNJICI, TU MILO PRVI GERILAC CRNE GORE: Tuguj, bronzana stražo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sjednica parlamenta u četvrtak nije nastavljane do zaključenja Monitora. Glasanje čekaju budžet, rezolicija o Srebrenici, ministar pravde. Iz DF-a stiže obavještenje da oni neće glasati ni za jedan novi prijedlog koji stigne od Vlade Zdravka Krivokapića. Poslanici DPS obukli su odijela i čekaju glasanje. Početak razrješenja ili novi zaplet

 

Skupštinska rasprava o zahtjevu predsjednika Vlade Zdravka Krivokapića da ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić bude razriješen dužnosti, nakon što je odbio da podnese ostavku, zbog negiranja genocida u Srebrenici i relativizovanja presuda međunarodnih sudova koji su taj genocid presudili i osudili, postala je dramatičnija nego što se moglo pretpostaviti.

To da  Vlada nema podršku dobrog dijela  većine u parlamentu znali smo od ranije. Kao što nikakvu novost nije predstavljala ni premijerova namjera da se, koliko god je to moguće, distancira od predstavnika naroda iz poslaničkih klubova DF-a, PzP-a i, sve više, SNP-a. Ali dubina razdora je iznenadila čak i  upućene.

Premijer je  otišao iz Skupštine nakon što je poslanicima vladajuće većine i malobrojnim predstavnicima opozicije koji su se seirili, poručio kako je „ovdje prisutan nemoral i političko licemjerje“. Još je Krivokapić onima koji su ga predložili i izabrali za premijera zamjerio: „Pozivate na dijalog a čitavo vrijeme ucjenjujete… Ovdje se toliko laži čuje da se postavlja pitanje što je to politika“.

Oni su potom, pošto ih je premijer ostavio da sami vidaju rane, poručili da se, nakon „kafansko-prostačkog nastupa premijera, osjećaju loše zato što podržavaju čovjeka koji je nedorastao povjerenom poslu“ (citat Miodrag Lekić). Odnosno, da je „danas pravi momenat“ za razgovore unutar vladajuće koalicije o izboru novog premijera i Vlade pošto „ovaj premijer zaista ne zaslužuje da vodi Vladu” (Slaven Radunović).

Prethodno je i Milan Knežević definisao odnos DF-a prema Krivokapiću: ,,Ako budete sa DPS-om smijenili Leposavića niste premijer, a ako ga ne budete smijenili niste više premijer“. Iskustvo nas uči da obećanja, baš kao ni prijetnje, čelnika DF-a ne smijemo uzimati zdravo za gotovo, ali je sve očiglednije da postojeća kohabitacija na relaciji zakonodavna – izvršna vlast ne može trajati još dugo, a da ozbiljno ne ugrozi osnovne interese građana. Makar bilo jasno da je postojeća Vlada, možda, najviše što aktuelna većina može da ponudi.

Knežević objašnjava: „Kriv sam ja zato što sam ga predložio za mandatara. Neka mi oproste glasači što sam im rekao da nećemo izdati ideološke principe. Sporazum trojice (Krivokapić-Bečić-Abazović, prim. Monitora) mogu da okače mačku o rep jer po njemu treba da pristanem da ne budem Srbin i priznam UCK tvorevinu Kosovo”. Pa dodaje kako DF „ne obavezuje Sporazum sklopljen bez znanja onih koji su podržali Krivokapića. U Sporazumu ne piše Srebrenica pa se premijer poziva na sporazum…“.

Dodatna objašnjenja ponudio je Jovan Vučurović, poslanik DF-a i predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode. Ministra Leposavića napadaju oni koji godinama istrajavaju u mržnji i fašizmu prema srpskom narodu kaže on: ,,Tačka spajanja svih koji napadaju ministra je antisprstvo”. Pa precizira da su tu „DPS i sateliti, montenegrinski fanatici u medijima, tu je takođe i koncern Vijesti kao klasični antisrpski medij tu su i tzv. građanisti, a u stvari okoreli antisrbi“. Predsjednik Odbora za ljudska prava i slobode ne da ministra pravde koji se proljetos proslavio izjavom: „Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi“. Još je Leposavić, tada, obznanio da je sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

80 GODINA OD OPERACIJE BARBAROSA: Uloga Jugoslovena u špijunskim igrama između Hitlera i Staljina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno objavljena knjiga njemačkog publiciste i novinara Mihaela Martensa o Ivu Andriću „U požaru svjetova“ otkriva malo poznate detalje o spektakularnom obavještajnom radu ambasade Kraljevine Jugoslavije u Berlinu uoči i nakon početka Drugog svjetskog rata

 

U 3 sata i 15 minuta  22. juna 1941, njemački radio vezisti su poslali kodni signal Dortmund za 3 miliona njemačkih vojnika nagomilanih uz granicu Sovjetskog Saveza u dužini od 2.900 km. Time je otpočeo Slučaj Barbarosa – kako se kodno zvala invazija na Sovjetski Savez. Dojučerašnji saveznici, koji su zajedno počeli Drugi svjetski rat napadom na Poljsku i raskomadali istočnu Evropu, od toga trena su smrtni protivnici. Sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin i njegova Crvena armija su zatečeni nespremni jer nisu očekivali rat prije nego Njemci dotuku Veliku Britaniju i time izbjegnu fatalni rat na dva fronta kao 1914. Crvena armija je bila daleko brojnija po ljudstvu i naoružanju od Njemačke i njenih saveznica. Međutim, njemačka avijacija je samo u prva tri dana rata zbrisala preko 3.900 sovjetskih borbenih aviona, od kojih je ogromna većina uništena na zemlji, uz gubitak od svega 78 svojih. Nakon šest dana rata, njemačke oklopne jedinice su već bile u Minsku, glavnom gradu Bjelorusije, pošto su munjevito razbile i uništile 5 sovjetskih armija.

Sva dotadašnja upozorenja Moskvi o predstojećem napadu Staljin je odbacivao kao provokacije Britanije i njenih saveznika kojima je, po njegovom ideološkom ubjeđenju, cilj bio da ga uvuku u rat za kapitalističke i imperijalističke ciljeve. Staljin je doprinio nespremnosti svog carstva za rat jer je u čistkama i montiranim suđenjima krajem 30-ih poubijao preko 30.000 visokih oficira zamijenivši ih partijski podobnim ali vojnički nesposobnim kadrom. Od pet maršala Sovjetskog Saveza samo su dva sačuvali glave na ramenima dok je samo jedan armijski general, od ukupno 16, preživio čistke. Od ukupno 57 komandanata korpusa, 50 su pogubljeni kao „narodni neprijatelji i kontrarevolucionari“ uz koje su likvidirana i 154 divizijska generala od ukupno 186.

Njemački vođa Adolf Hitler je 18. decembra 1940. godine izdao u najvećoj tajnosti Direktivu br. 21  kojom se naređuju pripreme i glavni pravci invazije. Međutim, nije se ni završila kalendarska 1940. godina a iz jugoslovenske ambasade u Berlinu je stigao u Beograd izvještaj da Njemačka priprema vojni pohod na Rusiju.

Ambasador u nacističkoj Njemačkoj je od aprila 1939. godine jugoslovenski pisac i kasniji nobelovac Ivo Andrić. Osoblje ambasade je malobrojno i čini ga svega 15 zaposlenih. Jedan od njih je i četrdesetdvogodišnji vojni ataše i pukovnik Vladimir Vauhnik koji je stigao u Berlin nekoliko mjeseci prije Iva Andrića. Vauhnik je bivši pitomac austro-ugarske vojne gimnazije u Mariboru. Tokom Prvog svjetskog rata je ranjen i povučen u pozadinu. Po osnivanju Jugoslavije završava generalštabnu školu u Beogradu i kasnije prestižnu višu vojnu školu u Francuskoj. Prije nego je poslat u diplomatsku službu u Njemačku, radi kao profesor na Vojnoj akademiji u Beogradu gdje predaje vojnu strategiju. Osim maternjeg slovenačkog govori još pet jezika, uključujući i njemački bez akcenta. Odmah po dolasku u Berlin Vauhnik je razvio živopisnu objavještajnu aktivnost koja će mu donijeti divljenje i samih Njemaca.

Krajem 1940. godine na prijemu kod Maršala Njemačkog Rajha i drugog čovjeka države Hermana Geringa uspio je od njega samog kroz ćaskanje dobiti podatak da će Njemačka do polovine proljeća 1941. godine imati 200 divizija na raspolaganju. S obzirom na to da je protiv Britanije dovoljno svega 40-ak divizija, Vauhnik je logički zaključio da je toliko povećanje Vermahta (njemačke armije) uvertira u rat protiv Rusije. Ubrzo njegove procjene potvrđuje slovački vojni ataše u Berlinu koji mu saopštava da im Njemci traže da „spreme dvije divizije za operacije na Istoku“.

Ubrzo će u Beograd početi da stižu vrlo precizni podaci o proizvodnji lovaca, bombardera, tenkova i druge moderne vojne opreme sa detaljnim tehničkim karakteristikama. Takođe Vauhnik šalje iscrpne izvještaje o njemačkim vojnim transportima prema granici sa Rusijom kao i operativne planove protiv Jugoslavije i Grčke. On poimenice navodi njemačke divizije sa matičnim brojevima koje su određene za glavni udar na Balkan i kasnije na Rusiju . Vauhnik je, nakon martovskog puča u Beogradu, 1. aprila 1941. godine, poslao kraljevskom generalštabu informaciju da slijedi njemački napad na Jugoslaviju 6. aprila.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo