Povežite se sa nama

Izdvojeno

SLUŽBENI AUTOMOBILI I DALJE JEZDE: Drumovanja nove i stare vlasti

Objavljeno prije

na

Nova vlada ovonedjeljnim predlogom budžeta nije baš napravila odlučan raskid sa dosadašnjom praksom bahaćenja s našim novcem. Budžetom je za troškove goriva predviđeno 7,8 miliona eura, za službena putovanja 3,5 miliona, a usluge prevoza blizu 927.000 eura. Skromnije, ali i dalje luksuzno

 

Taksijem je, prvi dan na posao, došao premijer Zdravko Krivokapić početkom decembra prošle godine. To je bilo u skladu s obećanjima nove vlasti da više neće biti bahaćenja. Vijest je odjeknula u Crnoj Gori ali i u regionu – Krivokapić za primjer političarima, pisali su regionalni mediji. Uz objašnjenje: „U Podgorici je zabeležena scena kakva se retko viđa na ovim prostorima. Umesto u skupom službenom automobilu, premijer na posao došao taksijem”. Skoro za rubriku – Vjerovali ili ne.

Nije dugo potrajalo. Premijer je prošle nedjelje uslikan na Cetinju kako na premijerski sat dolazi mercedesom. Zlonamjerni su tumačili da je to skupocjeni majbah, koji je premijer toliko puta spominjao kao simbol rasipništva bivše vlasti. Ipak, nije. Ispostavilo se da se radi o običnom mercedesu kojeg je pored majbaha koristio bivši premijer Duško Marković. Znatno jeftinijem, majbah nas je koštao od 647.000 eura, a mercedes koji je uslikan na Cetinju 10 puta manje, „samo” 60.000 eura. Radi se o jednom od tri merecedesa koji je MUP kupio 2018. godine, direktnom pogodbom sa firmom Ljetopis automotive. Cijena za tri limuzine prava sitnica – jedan euro manje od 200.000 eura.

Taksi skromnost, s početka mandata, premijeru se ovih dana obija o popularnost, pa su društvene mreže pune kolaža sa decembarskim taksijem i današnjim mercedesom. Krivokapić je još dok je bio mandatar najavio da će jedan od prvih poteza Vlade biti da se prodaju dva skupocjena majbaha. Kao premijer, u februaru je najavio da će biti objavljen međunarodni javni poziv za učešće na javnom nadmetanju za majbahe. Precizirao je da će trajati osam dana, a nakon toga će biti organizovana javna aukcija u PR centru Vlade. I pored obećanja, od toga još uvijek nema ništa.

U isto vrijeme je i ministar finansija Milojko Spajić javno pozvao predsjednika države Mila Đukanovića da umjesto majbaha preuzme drugo službeno vozilo. Predsjednik se nije oglašavao, niti vraćao vozilo. Premda to nije čudno – u imovinskim kartonima Đukanovića nema podataka o vozilima u njegovom vlasništvu, već 30 godina se vozi u službenim.

Ni na sajtu Vlade nema podataka o preraspodjeli bogatog voznog parka. Posljednjo ažuriranje datirano je na mart 2019. godine. Na čelu spiska tadašnji potpredsjednik Vlade Milutin Simović, koji je zadužio mercedesa E 200.

Skupština je ažurnija pa je objavila raspodjelu vozila. Na sajtu Skupštine je,  ispostaviće se greškom, objavljeno da šef poslaničkog kluba Pokreta za promjene (PzP) Branko Radulović koristi službeno vozilo renault fluence iz 2014. godine. Radulović je to odmah demantovao, uz opasku da se vozi u svojim kolima starim 19 godina. Dosta noviji reno je u stvari zadužio sekretar Kluba poslanika PzP-a Boban Stanišić.

Nije demantovano da šef kluba Bošnjačke stranke Ervin Ibrahimović koristi opel astru iz 2016, dok je predsjednik kluba Socijaldemokratska partija SDP – Albanska koalicija Jednoglasno Raško Konjević zadužio opel astru iz 2015; automobil golf 6 iz 2010. godine zadužio je poslanik Socijalističke narodne partije (SNP) Dragan Vukić, a portparol Socijaldemokrata Nikola Zirojević renault fluence, proizveden 2014. godine, i tome slično.

Izuzetak su poslanici koalicije Crno na bijelo, Demokrata i Demokratskog fronta koji, iako su parlamentarna većina, nijesu, za sada, zadužili službeno vozilo. Opet za rubriku vjerovali ili ne je podatak da iz redova opozicije jedini koji nijesu zadužili vozila su poslanici Demokratske partije socijalista (DPS). Za pohvalu, to je za sada jedini vidni otklon od njihove dosadašnje prakse.

Premda je njihovo nasljeđe i što se službenih automobila tiče bremenito. Crna Gora je evropski lider po broju službenih automobila, posljednji podaci govore da ih je nova vlast naslijedila preko četiri i po hiljade. Za razliku od, na primjer, neuporedivo razvijenije i bogatije Danske koja ima skromnih 20 službenih automobila.

Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, registracije CG ili MN nosi 3.311 vozila, oznaku Policije ima 276, a bez službene oznake, odnosno civilne oznake ima 986 vozila, od kojih su 360 teretna, priključna, traktori i radna vozila. Vozila bez oznaka posjeduju Agencija za nacionalnu bezbjednost, Agencija za sprečavanje korupcije i druge agencije, ministarstva, sudovi, lokalnih preduzeća i uprava.

Zvaničnog jedinstvenog podatka o broju ovih vozila još uvijek nema. Prije nego što su preuzeli vlast iz Socijalističke narodne partije su izračunali učinke Vlade Duška Markovića na ovom polju. Ona je za četiri godine trgovala 852 automobila i uvećala vozni park na preko 4,5 hiljade službenih automobila.

U anegdotu su ušle činjenice da je zamjena guma za majbahe godišnje koštala oko 30.000 eura, a da je u isto vrijeme hitna pomoć u Nikšiću imala samo jedno vozilo. Pacijenti su navikli da se voze u kombijima starim dvije decenije, dok je bivši ministar zdravlja Kenan Hrapović kupio i privatno koristio džipa od 40.000 eura. Ili primjer direktor Doma zdravlja u Plavu Omera Šahmanovića koji je za 22.000 eura kupio službeni automobil, od čega je polovinu novca, koliko mu je falilo, uzeo iz kase Doma zdravlja.

Svojevremeno je funkcionerka SNP-a Snežana Jonica pitala premijera Duška Markovića da li zna da Vlada ima više službenih automobila nego Šavnik stanovnika. Tada je vozni park imao samo 3.721 auto, a Šavnik 2.077 stanovnika.

Toliku silu na točkovima, pored goriva, treba redovno održavati. O trošenju našeg novca na luksuz odabranih Monitor je više puta pisao. Vlade kontinuiteta su godinama za nabavku novih automobila, otplatu već kupljenih, registracije, održavanje voznog parka, gorivo, trošile tri puta više miliona nego na primjer za dječje dodatke. Prioriteti tzv. države socijalne pravde bili su jasni – službeni automobili trošili su često više za dan nego što su bila mjesečna izdavanja za socijalno ugrožene u iznosu od 60 ili nešto više od 100 eura.

Vlade DPS kontinuiteta su godinama samo za stavku gorivo za službene automobile godišnje izdvajale oko devet miliona eura. Prošlogodišnjim budžetom stara vlada je za gorivo predviđela rekordnu sumu od čak 10 miliona eura, za službena putovanja 5,4 miliona, usluge prevoza 1,2 miliona.

Nova vlada ovonedjeljnim predlogom budžeta nije baš napravila odlučan raskid sa dosadašnjom praksom bahaćenja s našim novcem. Budžetom je za troškove goriva predviđeno 7,8 miliona eura, za službena putovanja 3,5 miliona, a usluge prevoza blizu 927.000 eura. Skromnije, ali i dalje luksuzno.

Možda bi im primjer sa lokalnog nivoa mogao pomoći u uspostavljanju bolje prakse. Naime, vozni park Opštine Tivat funkcionerima i namještenicima je na raspolaganju samo u radno vrijeme. Po završetku radnog vremena, svi automobili kojima raspolaže Opština, moraju biti parkirani na službenim parkinzima. Za korišćenje van radnog vremena potrebna je posebna dozvola. Iz ovog pravila su izuzeta vozila Službe zaštite i spašavanja, dobrovoljnih vatrogasnih društava. Možda ima veze i to što u Tivtu na vlasti nijesu političke partije, već grupa građana. Nešto kao ekvivalent ekspertima na državnom nivou.

Za razliku od prethodne vlasti još uvijek nema masovnih prijava građana o  zloupotrebi službenih vozila. Slike CG i MN registracija sa plaža, Žabljaka, Zlatibora, Kopaonika, ispred diskoteka, Delte, stovarišta, tokom i nakon radnog vremena, vikendom, stalno… Kako prekoračuju brzinu, pretiču preko pune linije, parkiraju se na mjesta predviđena za osobe sa invaliditetom…

Upućeni izvori Monitora tvrde da se službena vozila voze isto kao i prije i da se tu ništa nije promjenilo. Jedina „ušteda” je što mnoga nijesu registrovana, jer Vlada do sada nije imala para za to.

 

Neevropska praksa

Crna Gora je apsolutni regionalni i evropski lider što se tiče broja službenih automobila. Prema podacima BIRN-a, BIH sa 3,5 miliona stanovnika sa duplim ministarstvima i institucijama ima samo 3.500 službenih automobila. Po broju automobila po glavi stanovnika jači smo i od Srbije koja ima preko 6.000 službenih vozila.

Skromno izgleda informacija da je svojevremeno za Milorada Dodika kupljen automobil po cijeni od 128.000 eura, naspram našim parama plaćenih majbaha od 1,2 miliona eura.

Hrvatski RTL objavio je kako u Vladi Hrvatske broj službenih automobila prelazi 4.000. Slovenija za štićene osobe na raspolaganju ima pet automobila, za ostale Vladine zvaničnike na raspolaganju je 15 službenih vozila.

Mnoge  evropske zemlje imaju ispod 100 službenih automobila. Danska  s više od pet miliona stanovnika i 20 ministarstava ima – 20 automobila, a danski premijer je prije par godina francuskog predsjednika Emanuela Makrona dočekao na biciklu.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

FOKUS

DRŽAVA I DRŽAVLJANI: Od ljudskih prava do izbornog inženjeringa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pronio se glas da će nova vlast, izmjenom starih propisa, na mala vrata izbjegle i raseljene iz bivše SFRJ uvesti u birački spisak. Sa barikada i iz medija, patriote su branile Crnu Goru od moguće pošasti. Ne znajući, ili se praveći da ne znaju, kako je DPS taj posao već završio

 

Uoči predstojećih lokalnih izbora u biračkom spisku u Herceg Novom upisano je 2.714 birača koji se, istovremeno, nalaze i u biračkom spisku Republike Srbije, Republike Srpske ili u oba (82 birača). To je u suprotnosti sa važećim propisima u Crnoj Gori.

Do podatka da je neregularan svaki deseti glasač u Novom, Centar za monitoring došao je uporednom analizom tri biračka spiska. Prethodno, nepotpune analize su pokazale da je i na nedavnim izborima u Nikšiću pravo glasa imalo makar hiljadu birača upisanih i u birački spisak Srbije (nijesu provjeravani svi glasači i nije konsultovan birački spisak iz BiH).

Jedan od osnivača organizacije KOD Srđan Perić izjavio je, a sedmicu nakon njegovog javnog nastupa nijesmo čuli ni riječ koja bi ga demantovala, da je u Vladi Zdravka Krivokapića stanje gore nego u Herceg Novom. Tamo, od 12 ministara, makar dvojica imaju registrovano  prebivalište u dvije države – Crnoj Gori i Srbiji. Ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić i njegov kolega, ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić  zavjetno ćute, odbijajući da odgovore na Perićeve prozivke. On je, objašnjavajući kako su za upis u birački spisak odlučujuća tri elementa – punoljetstvo, prebivalište i državljanstvo – pojasnio: „Državljanstava možete imati više, prebivališta i godina možete imati samo jedno, ne možete imati i 18 i 42 godine. Znači jedna osoba ne može biti u dva prebivališta upisana. A vi imate dva ministra koji imaju dva prebivališta u Crnoj Gori i Srbiji. Govorim o ministru Spajiću i ministru Leposaviću…”.

Nijesu Leposavić i Spajić ni prvi ni posljednji funkcioneri iz Crne Gore koji, znajući da krše zakon, imaju po neko rezervno prebivalište. A možda i državljanstvo. Njihov slučaj je dobio na značaju od kada je Vlada naumila da izmjenom zakonskih i podzakonskih akata (uredbe, odluke, mišljenja…) zavede red baš tamo gdje dvojica ministara sebi dozvoljavaju bezakonje. Uz prećutnu podršku ostalih.

U danu (četvrtak, 8. april) kada je Vlada, pod pritiskom demonstranata odustala od samovoljnog usvajanja Odluke o izmjeni Odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom, iako je na to imala zakonsko pravo, odmetnuti ministar Leposavić pohvalio se učešćem u pripremi zakona o državljanstvu (i zakona o porijeklu imovine). „Koji su inače u isključivoj nadležnosti drugih resora“, konstatovao je ministar pravde, sporeći se sa premijerom: „To sugeriše da moj rad u zakonodavnim stvarima nije bio baš tako nezadovoljavajući“.

O tome bi se, već, dalo polemisati. Uzmimo, recimo, novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti kome je Leposavić doprinio, „ulažući nadljudske napore“. A baš takvi su i bili neophodni da bi se, sa prikazanom lakoćom, prešlo preko viševjekovne istorije Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) i pravoslavnih Crnogoraca. Da li bi se slična rabota mogla ponoviti i prilikom „liberalizacije“ postojećeg Zakona o državljanstvu? Pod uslovom, a to je još jedna među brojnim nepoznanicama, da izvršna i zakonodavna vlast (parlamentarna većina) krenu u taj rizičan poduhvat. Najave postoje.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DOK NASILJE NA ULICAMA RASTE: Ko kontroliše policiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako su smijenjeni svi šefovi sektora u Upravi policije, nakon što je za direktora izabran Zoran Brđanin, ne čini se da nova vlast potpuno drži kontrolu nad tim dijelom bezbjednosnog sektora

 

Mnogi su se nadali da će se nasilje u javnom prostoru smiriti nakon što su završeni lokalni izbori u gradu pod Trebjesom ili „bitke za Nikšić“, kako je ovaj događaj nazvan u srbijanskim tabloidima. Međutim, podjele i tenzije ne jenjavaju.

Takozvane „patriotske“ i „komitske“ snage, koji smatraju da je ugrožena nezavisnost Crne Gore, gotovo svakodnevno nalaze razloge za protestna okupljanja ili demonstrativne organizovane vožnje po crnogorskim gradovima. Opozicione partije svojim saopštenjima ohrabruju ovakva okupljanja, blago zabašureno preuzimaju i zasluge za njih, a poruke podrške često stignu i od samog Đukanovića. Posljednji takav razlog su bile najavljene promjene u primjeni Zakona o državljanstvu.

Svoje razloge za proteste i javna okupljanja, a i za kontraproteste, nalaze i pristalice vlasti nezadovoljne odlukama Vlade. Prosrpske grupacije zamjeraju polciji što ima blaži odnos prema partitoskim snagama nego što je imala prethodna vlast prema demonstrantima. Oni se bune i zbog  najavljene smjene ministra pravde Vladimira Leposavića. Ovi protesti su dobili podršku dijela vladajuće koalicije okupljene oko Demokratskog fronta, ali i dobrog dijela srbijanskih tabloida.

U uskomešanoj atmosferi fizički je napadnuto više građana i novinara, ali i službenih lica. Dok se na protestima „patriota“ mogu čuti pjesme koje šire mržnju prema Srbima, kao što je Boj na Čavnoglave, na protestnim okupljanjima prosrpskih snaga mogu se čuti i vidjeti transparenti koji negiraju genocid u Srebrenici, čime valjda daju podršku Leposaviću i njegovoj izjavi koja je išla u tom pravcu.

Od Uprave policije se očekuje da vrati mir na crnogorske ulice i obezbijedi poštovanje zdravstvenih mjera. Ali primjetan je njen pasivniji odnos prema ovakvim događajima nego što je to bio tokom prethodne godine, koju su obilježili protesti. Iako su smijenjeni svi šefovi sektora u tom organu, nakon što je za direktora izabran Zoran Brđanin, ne čini se da nova vlast drži kontrolu nad tim dijelom bezbjednosnog sektora. Pitanje je da li je riječ o većem stepenu tolerancije prema pravu na slobodu okupljanja, čak i kad se ono zloupotrebljava, ili nova vlast ne želi da reakcijom policije izazove bijes građana kao što je tokom prošle godine učinila prethodna vlast.

Propusti policije naročito su bili uočljivi tokom blokade puta u Bogetićima, na saobraćajnici Podgorica – Nikšić, kada su u sukobu „patriota“ i policije povrijeđeni oficir Vojske Crne Gore (VCG) Rajko Čanjak, vojni doktor Dragan Martinović i službenik Uprave policije Jovan Bijelović. Dogodila se i neodgovorna  reakcija pripadnika Sektora za obezbjeđenje objekata i štićene ličnosti, koji je službenim automobilom prošao kroz blokadu, dok su na vozilu sjedjeli demonstranti. U vozilu se nalazila ćerka premijera Krivokapića i javnosti je saopšteno da je službenik policije tako reagovao jer je procijenio da je njen život u tom trenutku bio ugrožen. Na video snimcima, koji su dospjeli u javnost, nije vidljiv stepen ugroženosti koji bi opravdao takvu upotrebu sile. Sve se ovo dogodilo naočigled pripadnika policije koji su trebali da obezbjeđuju ovaj skup i spriječe narušavanje javnog reda i mira.

Izvršni direktor Centra za građanske slobode Boris Marić smatra da je ponašanje policije „očigledno u skladu sa odlukom da demokratski i tolerantan ptistup treba da bude osnova postupanja policije“. On za Monitor kaže da je to težak zadatak kada imamo forsiranje antagonizama prvenstveno od struktura bliskih Demokratskoj partiji socijalista i Demokratskom frontu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BUDVANI TRAŽE OSLOBAĐANJE UZURPIRANIH JAVNIH POVRŠINA: Investitori samovoljno blokirali javne puteve i staze

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kompanija Beppler&Jacobson primjer je investitora koji  nije doprinio društvenoj zajednici u kojoj posluje, samo joj je oduzeo. Neposredno nakon kupovine Hotela Avala, novi vlasnik ograđuje svoje imanje, postavlja kapije i ograde, presijeca dva javna puta koje su mještani koristili desetinama godina kao komunikaciju ka moru i Starom gradu

 

Privatizacija hotela na teritoriji opštine Budva donijela je građanima mnogobrojne probleme sa kojima se suočavaju posljednju deceniju. Većina novih vlasnika, Vladinih strateških investitora i zakupaca nije uspostavila korektan odnos sa stanovništvom, nisu se integrisali u društvenu zajednicu gdje su započeli  poslovanje. Nakon ulaska u posjed hotela koji su prodati sa velikim zemljišnim kompleksima i parkovima, prvi  potezi vlasnika najčešće su bili podizanje betonskih ograda i gvozdenih kapija kojima su ograđivali novostečene nekretnine.

Poznati budvanski hoteli postali su mali bunkeri, izolovana ostrva na čijim su prilazima podignute stražarske kućice kako niko, osim gostiju hotela, ne bi mogao prići privatnom posjedu. Građane je najviše pogodila prateća uzurpacija javnih puteva i staza, koje su postojale u okviru hotelskih kompleksa od ranije i koje su oduvijek bile u opštoj upotrebi kao komunikacija između naselja i morske obale. Mnogobrojni protesti građana sa zahtjevima za slobodan prolaz pješačkim stazama i šetalištima, za nesmetan pristup moru, uglavnom su bili bezuspješni. Investitori, koji su po pravilu uživali povlastice kod administracije vlasti na čelu sa DPS-om, ostajali su nijemi za potrebe mještana.

Jedan od najbezobzirnijih uzurpatora javnog prostora u Budvi je kompanija Beppler&Jacobson, ruskog biznismena Igora Lazurenka, koja je 2003. godine kupila Hotel Avala sa vilama i velikom zemljišnom parcelom u centru Budve, pored Starog grada. Dug je spisak negativnih efekata ove privatizacije za mještane Budve, čiju zakonitost, od 2016. godine, ispituje Specijalno državno tužilaštvo.

Kompanija Beppler&Jacobson primjer je investitora koji  nije doprinio društvenoj zajednici u kojoj posluje, samo joj je oduzeo. Neposredno nakon kupovine Hotela Avala, vlasnik ograđuje imanje, postavlja kapije i ograde, presijeca dva javna puta kojima su mještani naselja Gospoština, u kome se hotel nalazi, koristili desetinama godina kao komunikaciju ka moru i Starom gradu. Lazurenko je naložio presijecanje javnog puta, ulice naselja Gospoština kojoj gravitira ovo veliko naselje. Dio ulice istog naselja na čijem se kraju nalazi jedina okretnica za vozila,   obreo se  u posjedu hotela, metalnom kapijom odvojen od ostatka ulice, čime je nanijeta ogromna šteta mještanima i turistima,  i napravljen  saobraćajni kolaps koji traje punih 17 godina. Hotel Avala postojao je i ranije, ali do dolaska ruskih biznismena, ova  ulica nikada nije bila prekinuta i blokirana.

Sa druge strane hotelskog kompleksa, na granici pored mora, iznad staze koja vodi ka plaži Mogren, nalazi se staro kameno stepenište, put od Starog grada ka Vidikovcu. Postoji stotinama godina, predstavljalo je jedinu vezu naselja iznad Jadranske magistrale, Seoca, Prijevora i Komoševine sa Starim gradom i morskom obalom.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo