Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XVIII):  Zelenaši niču svuda

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Tokom proljeća 1992. ustalila se i lista prijatelja i sponzora, koji će na razne načine dopunjavati Ćanovu pomoć i zajedno s Ćanom nositi list do jeseni 1994. Većinu tih ljudi sam već pomenuo.

Prijatelji i sponzori Monitora do jeseni 1994: Slobodan (Bobo) Ćulafić, Vlado Nikaljević, Zoran Mišurović, Radojica (Daka) Dakić, Srećko Radonjić, Veselin Popović, Dragan Pavićević, Čedomir Jovetić, Dragica Ponorac, Ratko Popović, Ramo Bralić, Rade Đuričković, Branka Hadžija, Milan Mrvaljević, Žarko Orlandić, Dragan (Purko) Ivančević, Martin Pešalj, Blagota (Baća) Radović, Branko Aleksić, Novo Cerović, Vukašin Crnčević, Dragan Kapičić, Slobodanka Kapičić, Jovo Kapičić, Baro Mahmutović, Miško Ivanišević, Vasko Milanović, Radivoje Orlandić, Željko Perović, Milka Ljumović, Bose Tatar, Igor Popović, Ratko Ivanović, Velizar Radonjić, Milka Raspopović, Milenko Stefanović, Ivica Šapina, Boro Vukotić, Milorad (Micko) Vukotić, Ćiro Vušanović, Miodrag Iličković, Milovan Janković, Svetozar Jovićević, Branko Lukovac, Slobodan (Bobo) Mitrović, Dragan Perović, Milorad Popović, Mićo Orlandić, Blažo Orlandić, Radmila Vojvodić, Branislav – Đaga Mićunović, Don Branko Sbutega, Milenko Radmilović, Ljilja Raičević, Budo Čarapić, Božidar Zeković, Vojislav Rašović, Rastko Hadžiahmetović, Nela Dragović, Budo Barjaktarević, Zoran Vujošević, Rajko Vujičić, (Cisim) Popović, Milica Bošković, Zoran Rašović, Dušanka Vujačić, Stanka Radulović, Stefan Camaj, Anđelko Kovačević, Dragan Bajković, Boro Vučinić, Miško Bulajić, dr Ratko Perović, Zuvdija Hodžić, Mića Dautović, Predrag Đolević, Braco Špadijer, Ksenija Redžepagić, Dragan Barović, Vojka Ristić, Zoran Božović, Ljiljana Miljanić, dr Žarko Mićović, Boro Zorić. Postoji još nekoliko stotina ljudi koji su na neki način pomogli da Monitor opstane, ali, nažalost, nijesam u prilici da ih u ovoj publikaciji pomenem.

Prvi sastav Upravnog odbora imenovali smo na prvoj Skupštini Montenegropublica, koja je održana 07.12.1990. Za predsjednika je izabran Ranko Vukotić. Ranko je tu dužnost obavljao sve do kraja 1998. Čitavo vrijeme sve pravne poslove Montenegropublica obavljala je besplatno njegova advokatska kancelarija. Rankovi savjeti i podrška u mnogim prilikama bili su mi dragocjeni. Po mom predlogu u UO su ušli Duško Petranović, Žarko Rakčević i Žarko Jovanović kao osnivači koji su u trenutku osnivanja imali najveće osnivačke uloge. Ranko je sugerisao da za članove uzmemo i nekoliko biznismena koji mogu da pomognu list ako zatreba. Iz brojnog sastava osnivača izabrali smo dva važna crnogorska direktora, Ćana Koprivicu i Vlada Nikaljevića. Ja sam uključio i ,,manjeg” (ali, u tom trenutku, meni bližeg) direktora Rada (Bilja) Đuričkovića. Čitalac je već vidio koliko je Rankov predlog bio dalekovid. Da bi sponzorima dali važnost, držali smo sastanke UO proširenog sa eminentnim članovima društva (Rankova formulacija) i prijateljima. U evidenciji nalazim da su pozivani ili bivali prisutni mnogi od onih sa prethodnog spiska sponzora i prijatelja Monitora. U mojoj evidenciji ne razlikuje se koji su, formalno, bili članovi Upravnog odbora, a koji (po finansijskom doprinosu ili logističkoj podršci) važni članovi društva. UO je prvih godinu i po osnivanju imao malo sjednica. Po mojoj evidenciji prvi put se pominje 21. 04. 92. u vezi sa transformacijom preduzeća. Raspravljali smo da li se transformacija preduzeća iz društva sa ograničenom odgovornošću u dioničarsko društvo i emisija dionica može iskoristiti za pribavljanje dodatnog kapitala. Sljedeći put UO je imao sjednicu godinu dana kasnije, 27. 04. 1993. Kad je 1994. trebalo donositi odluke u vezi sa udruživanjem sa Prevalitanom radi pokretanja Radija Antena M i imenovanjem novog direktora i glavnog urednika Monitora na četvrtu godišnjicu lista, držali smo sastanke UO u proširenom sastavu češće (8. 04, 18.10, 15.11).

Ranka sam detaljno informisao o svim problemima s kojima sam se sretao. Od formiranja jedinstvenog SDP-a u junu 1993, Ranko je bio član u rukovedećim organima te partije. Često se sretao s Ćanom jer je Ćano bio ,,ekonomska pamet” partije. To je bilo korisno za Monitor, jer je Ranko smatrao da je Monitorova uloga za independističko-evropski pokret veoma značajna.

Tokom jeseni 1992. inflacija se sve više povećavala, da bi na kraju godine bila 20 hiljada procenata (godišnje). Realna vrijednost prihoda od prodaje tiraža je mnogo opala. Značajan dio Ćanove pomoći za 1992. bio sam uložio u kupovinu papira. Sredstva koja smo potrošili u poslovima za dobijanje licenci za radio i televiziju takođe su bila velika. Tako smo krajem jeseni bili u finansijskom škripcu. Za Novu godinu nijesam uspio da isplatim cijeli iznos za plate i honorare. U finansijskom planu koji sam napravio za januar 1993. stoji sljedeće. Rashodi: štampanje 5 brojeva Monitora=5×1.600=8.000DM; Kirija=1.350 DM; Plate 3.500 DM; Ostalo 1.000 DM. Prihodi: od Štampe (distributer) 3.000 DM; Duvanski kombinat 400 DM; ukupno 3.400 DM. Saldo: – 10.000 DM. Pošto je to prevazilazilo kratkoročne mogućnosti sponzora, finansijska situacija je bila teška. Obratio sam se Ćanu za pomoć.

Ref: Ćano 10
12.01.1993.
Dragi Ćano,

Sve teže opstajem. Štamparija neće početi da radi najmanje još dva mjeseca. Razlog su pare. Samo montiranje košta 10.000 DM. A one dodatne mašine, ipak, više od 60.000 DM. Tražim ulagače za ovaj drugi iznos. To traje, jer ljudi nemaju para, a i boje se da ulažu. Ko ne vjeruje u Ženevu, čeka bombardovanje.

Ako možeš, kapni za spas.

Oprosti, znam da je i tebi teško.

Topli pozdrav tebi i Veri.

Miško

Tri dana kasnije, 15. 01, stigla je od Ćana pomoć od 3.200 dolara, 2-3 puta manje nego što su bile tranše tokom 1992. U kontaktu sa ljudima iz Montexa saznao sam da se situacija u njihovom sistemu dalje pogoršava. To je značilo da će Monitorova finansijska situacija postati još teža.

Izazovi su se povećali viješću s početka februara, da smo dobili licence za radio i televiziju: desetog februara1993. Savezna uprava za radio i veze izdala je Montenegropublicu dvije dozvole za rad, jednu za radio stanicu, jednu za TV stanicu. Pozvao sam Ćana telefonom i obavijestio ga o ovom događaju. Provokativno sam mu rekao da je za završavanje dva potprojekta njegovog velikog projekta – za radio i štampariju, potrebno ispod 100 hiljada DM. To jest približno šest stotina puta manja od sume koju on očekuje od svog pobratima. Kao davljenik koji se hvata za pjenu, nadao sam se da bi stavljanjem štamparije u pogon stvorili dodatni prihod. Nije bilo lako naći nekoga ko je spreman da uloži u štampariju (vidi gornje pismo). Predložio sam mu da pozajmim novac za opremanje štamparije. Najprije ću pozajmiti od porodice. Kasnije ćemo vidjeti šta dalje. Nije ništa rekao, ali ja sam krenuo u posao.

Sljedeća naša komunikacija bilo je naredno pismo.

Ref: Ćano 11
05. 03. 93.
Dragi Ćano,

Evo po nekoliko riječi o politici, Monitoru, Radiju,Televiziji i meni.

Politička situacija. Crna Gora se znatno promijenila. Zelenaši niču svuda, u vladajućoj partiji najčešće. Ipak, oni su toliko zavisni od bata Miloša da se ,,principijelno” drže savezne države kao interesa crnogorskog naroda, ali podvlače da se CG opredijelila za ravnopravan položaj u toj državi. (…) To znači, da svi koji su u našem frontu morali bi da produže istim tempom uz stalno otvaranje prostora vladajućoj partiji za uzmicanje od Miloševića. (…) Pritisak na naše Muslimane je užasan. Kidnapuju ih i ubijaju. Pročitaj posljednji Monitor.

O Monitoru. On je jedina novina kojoj tiraž ne pada, ali i dalje zarada od tiraža ne znači ništa zbog inflacije i režima priticanja onog što zaradimo. Na primjer, Borba [distributivna služba Borbe u Crnoj Gori] nam je posljednju uplatu izvršila sa zakašnjenjem od tri mjeseca, što pri ovoj inflaciji znači da smo dobili manje od 12% od onoga što smo kod njih zaradili. Tako je i sa beogradskom Štampom. Sa crnogorskim distributerom, koji se takođe zove Štampa, situacija je nešto povoljnija, ali ovaj procenat ne mogu da podignem preko 30–40 odsto pri ovoj stopi inflacije.

Štamparija. Glavna mašina je montirana. Jedan rezervni dio koji nedostaje, i bez kojeg ne može da radi, odlučio sam da napravim sam. Jedan moj bivši kolega inženjer će probati da nam uštedi nekoliko hiljada maraka, koliko bi nas koštala kupovina u Austriji ili Njemačkoj. Montiranje sam platio 8.000 DEM, plus povratne avionske karte na relaciji BGD–TGD za 4 majstora i njihovo noćenje i hrana 5 dana u hotelu Podgorica. Sada treba kupiti prateće mašine (nož za rezanje papira, mašina za povezivanje, itd.). (…) Izgubio sam 3.000 DEM kapare za onaj prostor koji sam ti pokazao, jer nijesam imao da platim preostalo što sam bio dužan po ugovoru. (Možda će mi nešto biti vraćeno, ali za sada cio iznos vodim kao gubitak). (…) Zatražio sam od brata da mi u jednoj njegovoj nezavršenoj građevini da 150 m2  na korišćenje sa odloženim plaćanjem za prve dvije godine, s tim što ćemo mu nadoknadu dati ili u obliku vlasništva ili naknadno, kad štamparija počne da daje prihod. (Drugim riječima da dijeli rizik našeg neuspjeha.) Pristao je, kako reče, za Crnu Goru.

Predstoji mi još obučavanje tri-četiri mlada majstora u nekoj od beogradskih štamparija, da bih dvojicu koji budu uspješni primio na posao…

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (X): Slučaj zagoričkog sarkofaga

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

I na mjesnom groblju u Rogamima nalaze se nadgrobne ploče sa dukljanskih nekropola. Da su pasionirani antikvari cijenili sve vrste arheoloških objekata, lustrativno govori slučaj tzv. ,,zagoričkog sarkofaga.” Ovaj čuveni objekat, mada je služio za onozemaljsku upotrebu, početkom prošlog vijeka je promijenio i stanodavca i stanara.

U staroj crogorskoj štampi opširno se piše o sarkofagu iz Duklje. Prenosimo najinteresantnije djelove ovog teksta: ,,Nazad nekoliko dana prenijet je jedan sarkofag iz Zagoriča na Cetinje radi privatne upotrebe. O ovoj starini, a povodom raspisa Knjaževskog Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova od 4. marta ove godine (1908.) P. Br. 626, izviješteno je isto Ministarstvo od strane Cetinjskog opštinskog suda, koje je, uvidjevši važnost ove starine sa naučnog, kulturnog i istorijskog gledišta, a na osnovu l. 207 zemaljskog Ustava, l. 16 Opšteg imovinskog zakonika i El. 1 i 25 Zakona o eksproprijaciji, – donijelo svoje rješenje, da se ovaj sarkofag otkupi za državni muzej na Cetinju pred kojim se sada i nalazi. Ovaj sarkofag našao je neki seljak iz Pipera orući zemlju u Zagoriču, gdje mu zapne za ralo o neki tvrdi predmet, koji on otkopa i nađe divan sarkofag… ” Uz detaljan opis sarkofaga (oblik i dimenzije) dat je i natpis koji u prevodu glasi: Vrlo pobožnom ocu P. Korneliju Juliju, koji je živio 55 godina, podigoše kćeri Julija i Irena.

Prema pisanju Rista Dragićevića, prošlo je više godina dok je sarkofag otkupljen. Razlog treba tražiti u tome što je kupac gorio od želje da mu sarkofag služi kao grobnica. Na osnovu nekoliko dokumenata iz Arhive Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova, koja su u sastavu Državne arhive NRCG na Cetinju, Dragićević kaže: ,,Vlasnik sarkofaga, kapetan Niko Stankov Martinović sa Cetinja, tužio je nadležnom sudu Ministarstvo prosvjete zbog eksproprijacije sarkofaga, te je Veliki sud tek 16. septembra 1911. godine donio presudu, po kojoj je Ministarstvo imalo da isplati Martinoviću sumu od 1.050 perpera… Kako za takav vanredni izdatak (R. D. o. c.) nije bilo lako obezbijediti toliku sumu novaca, te su tu odluku o toj isplati morali donijeti i Državni sajet i Ministarski savjet. Tako je predsjednik Ministarskog savjeta dr Lazo Tomanović potpisao akt br. 95 od 17. februara 1912. godine, kojim se izveštava Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova da tu sumu može isplatiti Martinoviću ‘za eksproprijaciju jedne stare grobnice za Narodni muzej”.

Isplata je izvršena tek 12. jula 1912. godine u naznačenoj visini. Poslije ove prodaje i kupoprodaje, sarkofag je sve do 1934. bio izložen ispred Zetskog doma i nastavio da prkosi cetinjskim blagim klimama u dvorištu današnjeg Državnog muzeja. Oko ovog spomeničkog objekta, kao što se vidi iz gornjih redova, više je poklanjano pažnje raznim prepiskama, sudskim parnicama, tužbama i pritužbama nego očuvanju samog spomenika. Zato je i ostao sarkofag nezaštićen decenijama. Važno je bilo ,,stvar baciti na papir”. Kako smo uporni i dosijedni u svojoj činovničko – birokratskoj vještini! Na ovu temu je pisala i Zaga Berkuljan, Jedna grobnica nije našla svoje mjesto. S obzirom na to da je tekst, odnosno arhivski dokumenat zanimijiv, donosimo ga u cjelini.

Niko Stankov Martinović iz Bajica obraća se molbom Knjaževskoj oblasnoj upravi u Podgorici: ,,Na poziv te Knj. uprave da podnesem originalne račune za grobnicu koju mi je oduzeo g. ministar prosvjete odgovaram sijedeće:

Prošle 1907. godine negdje ispred Mitrovadne ponudio me Nikola Radovanov Stamatović iz Rogama koji stanuje u Zagoriču na svoju zemlju, da mi proda rečenu grobnicu, i tu smo se pogodili u prisustvu Toma Nikolina Martinovića za sto i pedeset kruna, koje sam istom Nikoli isplatio, i ta je grobnica stajala sve do prošloga aprila, a tada sam našao Beću Trbonju i pogodio da mi istu pogna u Bajice pred crkvom sv. Jovana, a za ćiriju učinjeli smo da mu platim po uviđavnosti i trudu što bude pravo. Dalje dostavljam i to da je rečenu grobnicu našao i otkopao Nikola Stamatović još prije tri godine u svojoj vlastitoj zemlji i da je istu gledao g. Pavle Rovinski i mnogi drugi, pa je hodio i g. Špiro Popović, bivši oblasni upravitelj u Zagorič na lice mjesta i to prije godine pozivao rečenog Nikolu u Oblasnu upravu zbog te grobnice, a čuo sam da je istu gledao i g. Živko Dragović sa nekijem strancima, pa mi je kazivao i g. Jovo Stanković da se pogadao sa Nikolom za tu grobnicu još prije dvije godine. Dakle mene se čini da nijesam učinio nikakve štete niti pogreške zašto sam kupio tu grobnicu, jerbo to nije bila nikakva tajna, a što mi je g. ministar oduzeo na putu moju imovinu…

Iz ovog dokumenta se vidi da je molba nesuđenog vlasnika sarkofaga odbijena ali i isplaćeno 250 kruna za ,,oduzeti dukljanski nalaz”.

Govoreći o otuđenim predmetima sa antičke Duklje, potrebno je pomenuti još jedan izuzetno značajan eksponat, koji istina nije vezan za antički grad, ali jeste za kasnije formiranu Dukljansku državu koja baštini njegovo ime. Riječ je o jednom olovnom pečatu na kome je grčkim alfabetom urezano ime Petra, arhonta Diklije, koji izvjesno potiče sa prostora Crne Gore, a koji se danas nalazi u Berlinu. Kada je ovaj dragocjeni predmet pronađen i kada je i kojim putevima dospio u Berlin, ostalo je do danas nepoznato.

Slična sudbina je zadesila i jedan zanimijiv nalaz, istina ne iz Duklje, već iz Risna. Rječ je o jednom ukrasnom kamenu-gemi, koju je tokom svojih istraživanja u ovom gradu pronašao engleski arheolog ser Artur Evans. Na gemi je predstavijen Hristos kao Dobri pastir, Hristov monogram, amfora i jedan znak presječen po sredini sa tri vertikalne i jednom horizontalom linijom. Na osnovu prikazanih simbola gema pripada periodu ranog hrišćanstva i vezuje se za IV vijek. I ovom spomeniku se davno izgubio svaki trag i on je, slično olovnom pečatu arhonta Petra, poznat jedino preko crteža, koji je objavio njen pronalazač. Gdje se ovaj zanimijivi spomenik ranog hrišćanstva danas nalazi, nije poznato.

Podaci koje smo iznijeli govore o nedovolinoj brizi za naše kulturno – istorijsko blago, o rušilačkom nagonu, neznanju i psihologiji palanačkih mecena i kolekcionara. Ako tome dodamo vrlo malo razumijevanje državnih organa, nemamo mnogo razloga da vjerujemo da će sjutra biti bolje.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (IX): Niko ne čuva ruševine Duklje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

,,Košnice su često puta prekrivene ciglama sa rimskih grobova. Skupocjene drevnosti (novac) stanovništvo prodaje strancima, iskopine iz grobova djeca lome u šali, jer nažalost, gotovo nema ljudi koji bi voljeli starinske stvari svoje postojbine, pa preduzeli nesto da se sačuva Duklja i sve dragocjenosti u njoj”.

Isti autor piše o dukljanskim nevoljama u drugom listu konstatujući ,,da su starine na Duklji slabo ispitane i da su sada u opadanju: nemilosrdno ih ruši zub vremena i, nažalost, samo stanovništvo…” Najtemeljitije pisanje o Duklji dali su Austrijanci Prašniker i Stikoti. Sa ovim monografijama štampanim na njemačkom jeziku u Beču, obično dolaze stranci da ispituju Duklju. Ali je veliko njihovo razočarenje. U Duklji sada nema mnogih spomenika, koji su lijepo opisani u pomenutim monografijama, a osobito kod Stikotija.

Čuo sam da su nešto odnijeli Austrijanci za vrijeme okupacije. Ne znam da li je ovo tačno, ali tvrdim da nekoliko najinteresantnijih spomenika, koje sam vidio i fotografisao 1923. godine u Duklji, sada ne postoje. Znam da je prilikom građenja Osnovne škole na terenu Duklje uništeno sedam ploča sa natpisom, koje su bile blizu mosta na Širaliji. Uništeni su i dva žrtvenika Jupitera i Dijane, Isto tako je propalo mnogo votivnih (nadgrobnih) spomenika s natpisom, nađenih u posljedne vrijeme, čak i neobjavljenih kod Stikotija. Fotografije su sačuvane kod mene, a spomenika više nema. Niko ne čuva ruševine Duklje. Čuo sam od jednog arheologa Njemca, koji je došao da pregleda Duklju: ,,Uzalud sam potrošio pare na putovanje. Bolje bi bilo da sam kod kuće pročitao i proučio djelo Stikotija”.

O rimskim starinama u Croj Gori pisao je i Petar Lisičar, s posebnim osvrtom na Duklju: ,,… Nema sumnje da i ovaj slučajno nađeni arheološki materijal uvjerava da bi se temeljitim proučavanjem terena došlo do odličnih kulturnoistorijskih rezultata”.

Tako se dobar dio rimskih natpisa iz Crne Gore publikovao već prije sto godina, imamo i lijepih novonađenih rimskih natpisa iz god. 1929-32 i to ne samo iz Duklje, nego i van nje. God. 1930 našao je kod sela Zagoriča, južno od Podgorice seljak Ilija Vukanović četiri rimska nadgrobna kamena sa tri latinska natpisa i prenio ih u svoju kuću u selo Mošiće, kod Vezirova mosta, gdje ih je pregledao g. Antun Majer, tadašnji profesor podgoričke gimnazije… U svakom slučaju trebalo bi da se povede evidencija o dosad nađenim natpisima, jer su mnogi već do sada izgubljeni. Neki od najstarijih, o kojima referiše Momzen, otpremijeni su već odavno iz Cetinja u bečki muzej (jedan iz Pipera, neki iz Duklje). Neke je Momzen slučajno ,,našao u magazinima bečkog muzeja” i tako objavio. Neki su ostali da propadaju na mjestu nalaza, a ostala bogzna gdje su propala.

O poslijeratnim istraživanjima na Duklji pisao je Milutin Plamenac, osvrćući se kritički na nedovoljnu brigu spomeničkog, kako pokretnog tako i nepokretnog fonda u Crnoj Gori. O otuđivanju i devastiranju mnogih arheoloških lokaliteta, s posebnim osvrtom na Duklju, Plamenac je bio poznat kao stručnjak bez kompromisa, koji je kao direktor Zavoda, braneći osnovne principe zaštite našeg kulturnog blaga, dolazio u sukob i sa najvišim državnim funkcionerima.

U jednom osvrtu na arheološka iskopavanja u Duklji tokom 1954. godine, Plamenac navodi nekoliko zanimijivih podataka o istorijatu istraživanja na ovom lokalitetu: ,,I prije otkopavanja Rovinskog, u Duklji se nailazilo na ploče sa natpisima, na grobove, na odlomke stubova, kapitela, djelove ornamentske plastike itd. Svake godine se nailazilo na novac, kaže Rovinski, i to mahom bakarni, ponekad srebrni ,a ređe zlatni rimski novac… Nailazilo se i na druge predmete: posude od ilovače i stakla, razno gvozdeno oružje, prstenje it. sl.”

Plamenac na ovu temu nastavija i služeći se prvim izvještajima Rovinskog piše: ,,… da se ovi razni predmeti pronalaze svake godine i prodaju, u Kotoru ili stranim putnicima. Taj se posao obavlja bez ikakve kontrole od strane nadležnih vlasti tako da su neki dragocijeni objekti nepovratno odlutali van granica naše države.

O raznošenju građevinskog materijala sa Duklje Plamenac piše: ,,…da se nijedna građevina u Podgorici ili okolini nije podigla, a da se nije koristio kamen sa Duklje, ponkad sa rezbarijom i natpisima”. Bilo da se podizala crkva ili džamija, most ili grobna konstrukcija, sve je to građeno dijelom od dukljanskog materijala… a taj proces, prema mišljenju Plamenca, siromašenja Duklje i raznošenja kamenja i njenih konstruktivnih djelova traje više od hiljadu godina, te je shvatijivo da je poslije takvog pustošenja vrlo malo ostalo na povišini zemlje. Kratko rečeno, Duklja je kroz vjekove služila kao bogati kameni mejdan za sve vrste građevina i za svakog.

U svom osvrtu Plamenac nastavlja: ,,… jasno je da je ovaj antički grad bio ekonomski napredan i bogat i ukrašen velelepnim građevinama. U njemu se nalazilo, pored djelova masivnih kolona na divne kapitele sa obradom akantovog lišća koje se završava jonskim volutama, na razne konzole bogato ukrašene, na figuralne bareljefe itd.” I dodaje: ,,Rovinski kaže da nema skoro nijednog kamena na kome ne bi bilo nekih rezbarija i napominje da su se Piperi divili ovim radovima govoreći: Ni iz krtole nećeš tako izrezat kao što su oni rezali iz kamena”.

,,Što se tiče novca, prilikom prvog iskopavanja, nađeno je preko 100 komada bakarnog, ili kako ga Piperi zovu ‘bakaruša’ i svega jedan srebrni. Na bakarnoj moneti jasno su se ocrtavali likovi imperatora sa natpisima.”

Mada Rovinski kaže da je sav taj novac predat knjazu Nikoli i da je sve bilo izloženo u muzejskom odjeljenju Zetskog doma do Prvog svjetskog rata, kada je čitav izložbeni materijal zaplijenjen i odnešen od strane okupatora, čini se, a o čemu ćemo u daljem tekstu pisati, da je ponešto i ,,prišiveno neprijatelju”. Bilo je i domaćih neprijatelja!

U vezi Dijaninog hrama i likom boginje na posebnoj ploči u bareljefu, Plamenac kaže: ,,Ovaj dragocjeni predmet nalazio se u Državnom muzeju do posljednje okupacije, kad je odnesen u Italiju, gdje se i danas nalazi. Iz istog muzeja, nastavlja Plamenac, tada je odnesena u kamenu izvajana glava, rad nesporne vrijednosti i ljepote, koja je vjerovatno pripadala Duklji”.

O dolasku Munroa i njegovih saradnika na Duklju kao i odnosima Rovinskog i Munroa, Plamenac zaključuje: … ,,Dobija se utisak kao da je prvih dana neka mala sjenka lebdjela nad njihovim radom, jer Rovinski izričito kaže kako je g. Monro otvoreno izjavio da mu nije cilj plan grada, već arheološki nalazi, lapide i drugi predmeti s natpisima, pa me molio da mu skrenem pažnju na takvo mjesto koje bi mu moglo nesto slično pružiti”.

Najvjerovatnije je tačno što kaže Rovinski, budući da je Munro radio napoli između njega i države.

Primjer savremenog korišćenja dukljanskog ukrasnog kamena može poslužiti šetalište na Ribnici, gdje su upotrijebljeni fragmenti dekorativne plastike sa Duklje. Da ne govorimo o nedostatku sluha za poštovanje osnovnih postulata o zaštiti spomenika kulture, nego i veoma niskom nivou ukusa! Ne negiramo kompromis između staroga i novoga. Naprotiv. Ovdje je slučaj o kompromisu neznanja i neukusa, a i prilične doze drskosti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (VIII): Buvlja pjaca dragocjenosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Poslužićemo se nekim izvorima koji su samo dio onoga što govori o istrazivačkim akcijama na terenu Duklje i oko nje. Da je bilo krađe, i to organizovane, sa dukljanskog lokaliteta potvrduju i sljedeći arhivski podaci.

Istragu protiv bezočne družine koji su odnijeli dragocjenosti sa Duklje, pokrenuo je u julu 1882. godine Mašo Vrbica, tadašnji ministar unutrašnjih djela. Podgorički kapetan Luka Nenezić podnio je prijavu protiv Vukala Nikova, Pava Popova, Jovana Šutanova i Jova Lopičića da su odnijeli razne dragocjenosti sa Duklje. Prema arhivskom materijalu, kapetan Nenezić je za krađu doznao od Bega Vučurova iz Rogama, koji je prijavio pomenute zato što su došli na Duklju i ,,ispod jedne velike ploče kopali i našli starie zaklada i novaca”.

Kako piše u prijavi, Vukale i Pavo su pošli u Skadar i ponijeli pun bavun nađenih stvari, a Jovan i Jovo su ostali u Podgorici. U depeši od 13. jula naglašava se da je Begu Vučurovu ,,bilo stavijeno u dužnost od starie vlasti da pazi na ovo mjesto”. Po svoj prilici ove mjere predostrožnosti čuvanja dukljanskih svetinja nijesu slučajno uvedene. Na račun već oprobanih rabota vlasti su imale puno razloga da ovo urade.

Tokom istrage koja je trajala od 15. a završila se 20. jula, svakodnevno je održavana veza izmedu vojvode Vrbice i kapetana Nenezića, a samo 17. jula kapetan Nenezić je pet puta slao depeše vojvodi Mašu o pojedinostima za koje je doznao u toku vođenja istrage. Drugog dana istrage (16. jul) Vojvoda depešira kapetanu, sa naznakom prešno, o tome da je javio Riza-begu, koji se nalazio u Skadru, da Vukala i Pava uputi u Rijeku i preda crnogorskim vlastima i da se za ovo javi Vukalovoj družini, kako bi oni kazali za sve što su Vukale i Pavo odnijeli u Skadar, inače će oni dva kao državni lupeži biti bijeni.

Vojvoda naglašava izričito da ih dobro čuva ,,dok se od nji o istini izvijesti”. Iz tekstova depeša vidi se da je Vojvoda, koliko naljućen ovim neljudskim činom pomenute družine, toliko uporan da se dođe do istine. Stoga zahtijeva od kapetana da im pročita depešu i oni ,,pošteno da sve kažu ili da sramotno plate”.

Napokon su Jovan i Jovo priznali da su nađene ,,dvije male bakarne pare i dva mala komatića od bakra i jedan komatić od teneće a za više obavezuju se da ništa nijesu nahodili i ništa da nijesu šiljali po Pavu u Skadar, a pri tome govore de nije bio s njima Vukale nego je bio Mioš Ulić, ondašnji fabrikan, i on kaže ka više rečene dvojica”.

Kako iz nađenog arhivskog materijala zaključuje Đ. Pejović i kasnije, na sljedećim isljeđenjima, dali su oboje – zajedno sa Milošem i iz Skadra vraćenim Vukalom i Pavom – iskaze kao ranije, i da su nađene samo ranije pomenute stvari i da u Skadar nije nošeno ništa od toga.

Pavo je ostao u zatvoru a na Cetinje su došli da se Vojvodi jave Miloš, Jovan  i Jovo. Tada se i doznalo da čuvar Duklje Bego Vučurov nije vidio pomenutu družinu kako su kopali ispod velike ploče i odnijeli dragocjenosti, već mu je to kazao Anto Dragov, čoban ,,koji ih je gleda sa Trijepča”. Utvrđeno je da ,,ploča koju je Bego nadgledao zaista je bila prevrnuta i pod njom su se nalazile ljudske kosti, ali su optuženi izjavljivali na mjestu, da su pomenute stvari našli dalje od te ploče”.

Iz prispjele depeše (20. jul 1882.) vidi se da se sa cetinjskom družinom vratio i Miloš Ulić i da mu je vojvoda Mašo kazao da će on, Miloš, kao ,,državni činovnik odgovarati za sve njih ako se dokaže da je išta više nađeno od onoga što je ranije pobrojano, na što je Miloš dao pismeno jemstvo”. Šta je bilo sa punim bavunom i sadržajem u njemu, nije poznato.

Bez obzira što ovi “istraživaõi” nijesu bili vični da procijene vrijednost pojedinih stvarčica koje su sobom odnijeli u Skadar, ipak je malo vjerovatno da su bili u pitanju samo dvije male bakarne pare, dva mala komatića od bakra i jedan komatić od teneće”. Istim ili sličnim putem je u Skadar doputovala i podgorička čaša. Ko su bili njeni povremeni vlasnici, najvjerovatnije nikada se neće ni saznati. Ostaje samo da nagađamo. Jedno je izvjesno: ovakvih i sličnih izleta u Skadar je bilo, a Duklja je bila neka vrsta ,,buvlje pjace dragocjenosti”

Ruševine ovoga antičkog grada su privlačile ,,ne samo jabance no i domaću čeljad željnu da vide što krije dukjanska zemlja… a pored velikijeh i gospockijeh građevina, imalo se jošte mnogo toga viđeti.” Bez pretenzija da opravdavamo okolno stanovništvo a i druge domaće i strane goste, zbog upada u Duklju i raznošenja svega što im do ruku dođe, moramo konstatovati da, kako je bilo čuvara poput Bega Vučurova, tako nezaštićena i svakom u svako doba dostupna Duklja, neminovno je morala stradati. I danas nezaštićena antička Duklja strpljivo čeka, kao ranjenik na izdisaju.

O otuđivanju dragocjenosti sa Duklje i ostalih naših arheoloških lokaliteta pisano je u ondašnjim novinama, časopisima i stručnoj literaturi. Idući tim tragovima zabilježili smo nekoliko zanimljivih informacija.

Kako je doživijavao Duklju i njeno svakodnevno pustošenje, piše Novicki: …U staroj varoši Podgorice i sada se vide vrata i tesani kameni sa slikama i rimskim natpisima, što je odneseno sa Duklje… Pošto je Rovinski vršio raskopavanja, stanovništvo je odnelo mnoge stubove na crnogorsko groblje, koje se nalazi istočno od Duklje, na rastojanju od dva kilometra. Mnogo je stubova, ploča i tavana, nadgrobnih spomenika i dr. odneseno na Kruševic… U avliji sv. Đorđa ima ploča sa Duklje. Od spomenika sa natpisima koje je Rovinski namestio blizu mesta na potoku, napravljene su stepenice za novu osnovnu školu u Duklji. Istim načinom se ruše bedemi i kule na obali Širalije. Baš na uglu gde se sastaju Morača Zeta na Duklji, leži mermeri spomenik Jupiterov, poklon od Vaspazijanovog rođaka, a preko reke Morače leži žrtvenik Dijanin. Mislim da i ova dva žrtvenika čeka ista sudbina kao i sve što je do sada na Duklji uništeno. Često puta seljaci za vreme oranja nalaze starinska groblja pokrivena kamenim pločama ili ciglom, napravljene od tesanih ploča. Odavde se vade nadgrobne ploče s natpisima, truli kosturi sa nakitima, gvozdene i bakarne stvari, lonci sa pepelom počivšeg, tzv. urne, tanjiri od zemlje, različiti stakleni sudovi, longiči, čaše i amfore. Često puta i novčići – bakreni i srebri. Na Duklji i u blizini nje često puta se nalaze osim bakarnog novca i zlatne stvari – skupocjene kameje za prstenove i za ogrlice. U kućama sela Rogami mi vidimo uzidane ploče sa natpisima i slikama bogova…

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo