Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Bojim se mladih, lijepih i pametnih

Objavljeno prije

na

Ne možeš goblenima i ljubljenjem sablje, pa ni krsta, da čuvaš identitet, nego samo da razviješ fetiš, obožavanje tvari, manijakalnu pokornost i život pod javnim ukazima simbola. Sve to uz malo siromaštva vodi ravno u fašizam

 

MONITOR: U posljednjoj kolumni, kritikujući kako se mediji bave korona epidemijom,  kažete – „bez živih ljudi ne možeš da ukapiraš da je neko umro”. Ili: „Ako nema ljudskih priča, da se sjate oko statistike, kako će gledaoci prepoznati što se događa, kako će osjetiti svoju građansku dužnost? Na kraju, kako će osjetiti išta?”. O čemu sve nedostaju ljudske priče?

MANDIĆ: Recimo, ne čujem glas nezaposlenih, osim kad primaju koverte pomoći. Fale priče zaposlenih, i njihove muke tinjaju ispod površine. Ne postoji medijska briga za djecu, za tehnologiju. Za planiranje prostora, za umjetnost, za seksualni život. Jedina priča o seksu je kad mlada žena prijavi da ju je silovao slavni glumac. I to se uveze iz komšiluka, da se ovdje poštenje ne troši. Onda sve to pređe u voajerizam, poremećeno uzbuđenje, kolektivno zamišljanje čina.

Većina tema bukne kroz incidente, društvo se manijakalno obruši na njih nekoliko dana, a onda zapadne u letargiju. Jedina medijska konstanta su partijska domunđavanja i ubistva.

MONITOR: Kakve to ima posljedice po društvo?

MANDIĆ: Ne baš lijepe. Politički jezik urgencije unakazio je misao na isti način na koji pandemija parališe gradove. Te dvije dresure, psihološka i društvena, sad se ljube na patriotskim skupovima i auto-litijama. Politika je odredila kuda kolone treba da idu, a pandemija reguliše njihovu masovnost i satnicu. Dozirano kršenje pravila, arlauk i mitologizovanje pravde. Računi za gorivo. Manična potreba da se bude u stanju istorijske pobjede, u sadejstvu sa Bogom. Uh… Problem je što stvar može da se otrgne kontroli.

Rekao bih da ljudi treba više da šetaju makadamima, obilaze imanja đedova i druže se sa vlastitom djecom. Neka prave kefir, ili uče da plivaju prsno. Ne biste vjerovali koliko malo ljudi zna pravilno da pliva. Nemaju kad od navodne politike. Zvuči neobično, ali ta navodna politika često ispadne važnija od porodice. Gledam roditelje koji ne umiju da nazovu dobar dan kad su sa djetetom. Odmiču se od komunikacije, mršte se po parkovima, piljkaju telefone. Fetišizuje se posao, novac, u posljednje vrijeme i religijska pokora. A to su zapravo samo okviri koji vode u stroj. Kad se tako spremnom ludilu  dospe malo rakije i istorije, eto ti komitovanja i četnikovanja. Gazimo krotko ka uličnoj paradi i javnim zakletvama. Simboli su ojačali, pamet je u telefonima. Jebeno vrijeme dolazi za one koji bi da se raduju i žive s mirom.

MONITOR: Kažete, problem je što stvar može da se otrgne kontroli. Šta je posljedica? I da li se već  pomalo otrgla?  

MANDIĆ: Ne može pomalo da se otrgne, to u krajnjem ne dozvoljava ni gramatika. Ako se otrgne, biće svima jasno. Latentno nasilje je uvijek tu. Od ulične pravde ovo društvo mora da štiti deblji zid umjerenih i elokventnih igrača, ljudi koji će pronijeti smisao, struku i lijepe manire, da se djeca fino ugledaju i ponešto nauče.

Nije tu stvar izgubljena, mislim da je pozitivna misao anonimnih ljudi, takozvanih glasača, građana, nosilaca suvereniteta, mnogo gipkija od groznih zađevica koje im se nude u starim kalupima. Mora biti da postoji nešto suštinski dobro u Crnoj Gori, nešto živo i nenadmašno što nas čuva. Ponekad mi se čini da je sve to laž, da je ovo zemlja nacionalnih zombija i palikuća koje čekaju priliku da sve unište. Ali onda bude sunčan dan, i sve je nekako na svom mjestu, samirno.

MONITOR: Ljudskih priča, čini se, ne nedostaje samo u medijima. Nego i u politici, u parlamentu, Vladi, institucijama. Osim, možda, kada se pred izbore obećavaju vrtići i radna mjesta. Koliko se oni koji bi trebalo da se bave ljudskim patnjama i problemima, njima zaista bave?

MANDIĆ: Ako se institucije ne bave ljudskim potrebama, ljudi treba da se pozabave institucijama. Treba maltretirati institucije. Nema više „režima“, Momo Koprivica može 643 puta da pomene mog slavnog imenjaka i svaki put nesmetano uhvati vazduh. Sve su to simptomi jedne predivne slobode gdje ljudi treba konačno da se opuste i složno krenu na državne službenike i natjeraju ih da rade, da im presjedne onaj jutarnji burek što ga žvaću još iz doba stare vlasti.

Naravno, ovo je generalizacija, postoji jedna gogoljevska fela državnih službenika koja ima svijest da predstavlja državu. Čine to kulturno i pošteno, sve do penzije od 300 eura mjesečno.

MONITOR: Kako vidite Crnu Goru nakon 30. avgusta? Je li se, i šta, promijenilo? Na površini, i u dubini?

MANDIĆ: Kad se pominje 30. avgust, ne mogu da osjetim ništa istorijsko. Što se više taj datum reklamira meni je teže da se sjetim šta se zapravo desilo tog 30. avguta. Stalnim ponavljanjem neke fraze, ili datuma, u ovo slučaju 30. avgusta, mi prestajemo da mislimo, i počinjemo da se klanjamo nekakvoj spomenici, hm, ne baš partizanskoj. Taj mi 30. avgust dođe kao neki lažni svetac. Kao da se taj datum štuca, da mu nešto suštinski fali. Možda sam star u duši, pa ne osjećam lahor promjena, ali zadržavam pravo na malo zdravog skepticizma. Rađe koristim termin „smjena vlasti“ nego „promjena vlasti“. Promjena je krupna riječ, valja je dokazati.

Ipak, sasvim lično da kažem, od referenduma nisam imao topliji osjećaj od onog kad je DPS odlutao u opoziciju. Iznenadio sam sebe, mislio sam da sam zastranio, da je DPS počeo da mi se sviđa.

MONITOR: Identitetska pitanja i podjele su svakako i dalje tu. Zastavama se maše na sve strane, ali i tuče. ,,Pogano sjeme devedesetih ne samo da nije satrulo nego se presađuje, GMO testira, mutira i klija u novim oblicima”, napisali ste u jednoj kolumni. Zašto je to tako? I dokle će da klija?

MANDIĆ: Za naših se života ništa značajno neće promijeniti. Zapravo hoće, ali ljudi toga neće biti svjesni. Podgorica je danas efikasniji grad nego 1996, ali koja vajda od toga ako sam ja nezadovoljan na isti način. Kako da vidim napredak ako sam u zamci politike koja me svodi na naciju i broj. Moj ponos mora ležati neđe drugo, i dok ga ne nađem, zalud mi je da imam norveški standard. Zapravo bi veliki novac dodatno ponizio ovo društvo, kao što se desilo prije petnaest godina kad je naišao talas ruskih para i rasprodaje domova, voćnjaka, oranica. Ekonomska situacija će se popraviti samo ako se izađe iz nacionalne samozaljubljenosti. To dvoje je povezano. Ako nacionalna muvanja brzo ne odumru, odbijaćemo napredak. Osjetićemo se grešnim na pomen uspjeha. Ili ćemo sve slomiti od bijesa. Ovdje se već toliko dugo živi fiktivno da su ljudi izgubili plan rada, smisao društvenog djelovanja, pokidane su veze između sektora, institucija, sve je nabrijano do krajnosti. A mora postepeno da se gradi, sporo i uporno. Društvena akcija je zapravo vrlo dosadna stvar.

MONITOR: Napisali ste i da je ,,jedina prava istorija Crne Gore – istorija bijede”. Da li su upravo zbog bijede – zastave, nacije, identiteti i ostala slična pitanja – i dalje tu, ili nas zbog tih pitanja koja nikako da se riješe, opet čeka bijeda?

MANDIĆ: Norvešku nisam slučajno pomenuo. Oni su bili bijeda pa su danas riješili dvadeset budžeta unaprijed. Ipak, nije ih nafta definisala, to je uradila klima, geografija, pa i luteranstvo, to je uradila posvećenost dijalogu i socijalni instinkt. Na ulicama Osla nema ferarija da gaze prosjake, nego svi voze volvo karavane, žive neki srednji put koji liči na našu utopiju o staroj Jugoslaviji.

Kad sam pisao o istoriji bijede, mislio sam na vitalnost logoraša, pokušao sam da provociram, da ljudi sagledaju svoje siromašvo i iz njega grade osjećajnost. Crnoj Gori je potreban identitet, ali to nisu zastave. Internet je nepregledna ravnica koja je ispeglala sva brda i „stravične naše klance“, sad smo lagan plijen, izgubili smo privilegiju brdskog soja, gubimo eros provincije i penjemo se na voz tehnološko-društvenog napretka. Ne možeš goblenima i ljubljenjem sablje, pa ni krsta, da čuvaš identitet, nego samo da razviješ fetiš, obožavanje tvari, manijakalnu pokornost i život pod javnim ukazima simbola. Sve to uz malo siromaštva vodi ravno u fašizam. Eto, rekao sam. Plan mi je bio da tu riječ ne izgovorim, jer se naveliko troši. Zato vas molim da je uzmete sa rezervom. Baš kao i odu Norveškoj koja ima jedno ograničenje – Crna Gora je ljepše mjesto za život.

MONITOR: Strahova je danas bezbroj. Kako će se preživjeti zdravstvena, ekonomska kriza, nacionalizmi, hoće li se vratiti DPS, hoće li se preživjeti to što su njihove partijske knjižice zamijenjene drugim pripadnostima. Šta je vaš strah?

MANDIĆ: Bojim se prevlasti muškog principa u politici i mladih lidera. Bojim se njihovih dobrih namjera, njihovog zakržljalog socijalnog aparata koji su žrtvovali da bi uspjeli u politici. Bojim se njihovih odrastanja u partijama, bojim se da su im umakali prste u rakiju i ćerali ih da recituju, bojim se da imaju libido koji se nije još iskazao… Da skratim, bojim se mladih, lijepih i pametnih.

Osim toga, plašim se mode otvorenih kovčega, selfija sa mrtvacima. Plašim se jedne specifične ideje koja me opsijeda, a to je da se popovi kupaju u mantijama, da ono crno sukno pliva u moru oko njih. Eto vidite, strahovi su čista poezija. Bojim se rakije Dake Davidovića, ali poslije treće čašice, više se ničega ne bojim!

MONITOR: Put u Evropu traje decenijama. A i dalje pričamo o suštinskim reformama, koje nikako da počnu. I čitamo negativne ocjene u non pejperima. Posljednji su stigli ovih dana. Mrdamo li s mjesta, i šta kad tamo jednom možda stignemo?

MANDIĆ: Ne znam ko smo, znam da smo smijenili neku vlast, i sad je stvarnost složenija, nije sve tako prosto objašnjivo kao ranije kad je dovoljno bilo izgovoriti jedno ime, kao lozinku, i osmisliti politiku oko tog jednog imena. U ovoj novoj realnosti, punoj kiča, podvale i lažnog zaricanja, stvari bivaju življe, interesi se preslažu na nov način, a potreba da se život objasni novim politikama lagano nadolazi. Optimističke poente su svakako naša dužnost. Imam osjećaj da ljudi previše kukaju, posebno u medijima. Živio sam dugo u inostranstvu i svjedočio iz daljine tom ludilu. Zapravo živimo bolje nego što to sebi smijemo priznati. Siguran sam da ljudi ljubomorno čuvaju svoje dobre emocije. Treba ih samo ohrabriti da sa tim blagom izađu i doprinesu društvu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo