Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Bojim se mladih, lijepih i pametnih

Objavljeno prije

na

Ne možeš goblenima i ljubljenjem sablje, pa ni krsta, da čuvaš identitet, nego samo da razviješ fetiš, obožavanje tvari, manijakalnu pokornost i život pod javnim ukazima simbola. Sve to uz malo siromaštva vodi ravno u fašizam

 

MONITOR: U posljednjoj kolumni, kritikujući kako se mediji bave korona epidemijom,  kažete – „bez živih ljudi ne možeš da ukapiraš da je neko umro”. Ili: „Ako nema ljudskih priča, da se sjate oko statistike, kako će gledaoci prepoznati što se događa, kako će osjetiti svoju građansku dužnost? Na kraju, kako će osjetiti išta?”. O čemu sve nedostaju ljudske priče?

MANDIĆ: Recimo, ne čujem glas nezaposlenih, osim kad primaju koverte pomoći. Fale priče zaposlenih, i njihove muke tinjaju ispod površine. Ne postoji medijska briga za djecu, za tehnologiju. Za planiranje prostora, za umjetnost, za seksualni život. Jedina priča o seksu je kad mlada žena prijavi da ju je silovao slavni glumac. I to se uveze iz komšiluka, da se ovdje poštenje ne troši. Onda sve to pređe u voajerizam, poremećeno uzbuđenje, kolektivno zamišljanje čina.

Većina tema bukne kroz incidente, društvo se manijakalno obruši na njih nekoliko dana, a onda zapadne u letargiju. Jedina medijska konstanta su partijska domunđavanja i ubistva.

MONITOR: Kakve to ima posljedice po društvo?

MANDIĆ: Ne baš lijepe. Politički jezik urgencije unakazio je misao na isti način na koji pandemija parališe gradove. Te dvije dresure, psihološka i društvena, sad se ljube na patriotskim skupovima i auto-litijama. Politika je odredila kuda kolone treba da idu, a pandemija reguliše njihovu masovnost i satnicu. Dozirano kršenje pravila, arlauk i mitologizovanje pravde. Računi za gorivo. Manična potreba da se bude u stanju istorijske pobjede, u sadejstvu sa Bogom. Uh… Problem je što stvar može da se otrgne kontroli.

Rekao bih da ljudi treba više da šetaju makadamima, obilaze imanja đedova i druže se sa vlastitom djecom. Neka prave kefir, ili uče da plivaju prsno. Ne biste vjerovali koliko malo ljudi zna pravilno da pliva. Nemaju kad od navodne politike. Zvuči neobično, ali ta navodna politika često ispadne važnija od porodice. Gledam roditelje koji ne umiju da nazovu dobar dan kad su sa djetetom. Odmiču se od komunikacije, mršte se po parkovima, piljkaju telefone. Fetišizuje se posao, novac, u posljednje vrijeme i religijska pokora. A to su zapravo samo okviri koji vode u stroj. Kad se tako spremnom ludilu  dospe malo rakije i istorije, eto ti komitovanja i četnikovanja. Gazimo krotko ka uličnoj paradi i javnim zakletvama. Simboli su ojačali, pamet je u telefonima. Jebeno vrijeme dolazi za one koji bi da se raduju i žive s mirom.

MONITOR: Kažete, problem je što stvar može da se otrgne kontroli. Šta je posljedica? I da li se već  pomalo otrgla?  

MANDIĆ: Ne može pomalo da se otrgne, to u krajnjem ne dozvoljava ni gramatika. Ako se otrgne, biće svima jasno. Latentno nasilje je uvijek tu. Od ulične pravde ovo društvo mora da štiti deblji zid umjerenih i elokventnih igrača, ljudi koji će pronijeti smisao, struku i lijepe manire, da se djeca fino ugledaju i ponešto nauče.

Nije tu stvar izgubljena, mislim da je pozitivna misao anonimnih ljudi, takozvanih glasača, građana, nosilaca suvereniteta, mnogo gipkija od groznih zađevica koje im se nude u starim kalupima. Mora biti da postoji nešto suštinski dobro u Crnoj Gori, nešto živo i nenadmašno što nas čuva. Ponekad mi se čini da je sve to laž, da je ovo zemlja nacionalnih zombija i palikuća koje čekaju priliku da sve unište. Ali onda bude sunčan dan, i sve je nekako na svom mjestu, samirno.

MONITOR: Ljudskih priča, čini se, ne nedostaje samo u medijima. Nego i u politici, u parlamentu, Vladi, institucijama. Osim, možda, kada se pred izbore obećavaju vrtići i radna mjesta. Koliko se oni koji bi trebalo da se bave ljudskim patnjama i problemima, njima zaista bave?

MANDIĆ: Ako se institucije ne bave ljudskim potrebama, ljudi treba da se pozabave institucijama. Treba maltretirati institucije. Nema više „režima“, Momo Koprivica može 643 puta da pomene mog slavnog imenjaka i svaki put nesmetano uhvati vazduh. Sve su to simptomi jedne predivne slobode gdje ljudi treba konačno da se opuste i složno krenu na državne službenike i natjeraju ih da rade, da im presjedne onaj jutarnji burek što ga žvaću još iz doba stare vlasti.

Naravno, ovo je generalizacija, postoji jedna gogoljevska fela državnih službenika koja ima svijest da predstavlja državu. Čine to kulturno i pošteno, sve do penzije od 300 eura mjesečno.

MONITOR: Kako vidite Crnu Goru nakon 30. avgusta? Je li se, i šta, promijenilo? Na površini, i u dubini?

MANDIĆ: Kad se pominje 30. avgust, ne mogu da osjetim ništa istorijsko. Što se više taj datum reklamira meni je teže da se sjetim šta se zapravo desilo tog 30. avguta. Stalnim ponavljanjem neke fraze, ili datuma, u ovo slučaju 30. avgusta, mi prestajemo da mislimo, i počinjemo da se klanjamo nekakvoj spomenici, hm, ne baš partizanskoj. Taj mi 30. avgust dođe kao neki lažni svetac. Kao da se taj datum štuca, da mu nešto suštinski fali. Možda sam star u duši, pa ne osjećam lahor promjena, ali zadržavam pravo na malo zdravog skepticizma. Rađe koristim termin „smjena vlasti“ nego „promjena vlasti“. Promjena je krupna riječ, valja je dokazati.

Ipak, sasvim lično da kažem, od referenduma nisam imao topliji osjećaj od onog kad je DPS odlutao u opoziciju. Iznenadio sam sebe, mislio sam da sam zastranio, da je DPS počeo da mi se sviđa.

MONITOR: Identitetska pitanja i podjele su svakako i dalje tu. Zastavama se maše na sve strane, ali i tuče. ,,Pogano sjeme devedesetih ne samo da nije satrulo nego se presađuje, GMO testira, mutira i klija u novim oblicima”, napisali ste u jednoj kolumni. Zašto je to tako? I dokle će da klija?

MANDIĆ: Za naših se života ništa značajno neće promijeniti. Zapravo hoće, ali ljudi toga neće biti svjesni. Podgorica je danas efikasniji grad nego 1996, ali koja vajda od toga ako sam ja nezadovoljan na isti način. Kako da vidim napredak ako sam u zamci politike koja me svodi na naciju i broj. Moj ponos mora ležati neđe drugo, i dok ga ne nađem, zalud mi je da imam norveški standard. Zapravo bi veliki novac dodatno ponizio ovo društvo, kao što se desilo prije petnaest godina kad je naišao talas ruskih para i rasprodaje domova, voćnjaka, oranica. Ekonomska situacija će se popraviti samo ako se izađe iz nacionalne samozaljubljenosti. To dvoje je povezano. Ako nacionalna muvanja brzo ne odumru, odbijaćemo napredak. Osjetićemo se grešnim na pomen uspjeha. Ili ćemo sve slomiti od bijesa. Ovdje se već toliko dugo živi fiktivno da su ljudi izgubili plan rada, smisao društvenog djelovanja, pokidane su veze između sektora, institucija, sve je nabrijano do krajnosti. A mora postepeno da se gradi, sporo i uporno. Društvena akcija je zapravo vrlo dosadna stvar.

MONITOR: Napisali ste i da je ,,jedina prava istorija Crne Gore – istorija bijede”. Da li su upravo zbog bijede – zastave, nacije, identiteti i ostala slična pitanja – i dalje tu, ili nas zbog tih pitanja koja nikako da se riješe, opet čeka bijeda?

MANDIĆ: Norvešku nisam slučajno pomenuo. Oni su bili bijeda pa su danas riješili dvadeset budžeta unaprijed. Ipak, nije ih nafta definisala, to je uradila klima, geografija, pa i luteranstvo, to je uradila posvećenost dijalogu i socijalni instinkt. Na ulicama Osla nema ferarija da gaze prosjake, nego svi voze volvo karavane, žive neki srednji put koji liči na našu utopiju o staroj Jugoslaviji.

Kad sam pisao o istoriji bijede, mislio sam na vitalnost logoraša, pokušao sam da provociram, da ljudi sagledaju svoje siromašvo i iz njega grade osjećajnost. Crnoj Gori je potreban identitet, ali to nisu zastave. Internet je nepregledna ravnica koja je ispeglala sva brda i „stravične naše klance“, sad smo lagan plijen, izgubili smo privilegiju brdskog soja, gubimo eros provincije i penjemo se na voz tehnološko-društvenog napretka. Ne možeš goblenima i ljubljenjem sablje, pa ni krsta, da čuvaš identitet, nego samo da razviješ fetiš, obožavanje tvari, manijakalnu pokornost i život pod javnim ukazima simbola. Sve to uz malo siromaštva vodi ravno u fašizam. Eto, rekao sam. Plan mi je bio da tu riječ ne izgovorim, jer se naveliko troši. Zato vas molim da je uzmete sa rezervom. Baš kao i odu Norveškoj koja ima jedno ograničenje – Crna Gora je ljepše mjesto za život.

MONITOR: Strahova je danas bezbroj. Kako će se preživjeti zdravstvena, ekonomska kriza, nacionalizmi, hoće li se vratiti DPS, hoće li se preživjeti to što su njihove partijske knjižice zamijenjene drugim pripadnostima. Šta je vaš strah?

MANDIĆ: Bojim se prevlasti muškog principa u politici i mladih lidera. Bojim se njihovih dobrih namjera, njihovog zakržljalog socijalnog aparata koji su žrtvovali da bi uspjeli u politici. Bojim se njihovih odrastanja u partijama, bojim se da su im umakali prste u rakiju i ćerali ih da recituju, bojim se da imaju libido koji se nije još iskazao… Da skratim, bojim se mladih, lijepih i pametnih.

Osim toga, plašim se mode otvorenih kovčega, selfija sa mrtvacima. Plašim se jedne specifične ideje koja me opsijeda, a to je da se popovi kupaju u mantijama, da ono crno sukno pliva u moru oko njih. Eto vidite, strahovi su čista poezija. Bojim se rakije Dake Davidovića, ali poslije treće čašice, više se ničega ne bojim!

MONITOR: Put u Evropu traje decenijama. A i dalje pričamo o suštinskim reformama, koje nikako da počnu. I čitamo negativne ocjene u non pejperima. Posljednji su stigli ovih dana. Mrdamo li s mjesta, i šta kad tamo jednom možda stignemo?

MANDIĆ: Ne znam ko smo, znam da smo smijenili neku vlast, i sad je stvarnost složenija, nije sve tako prosto objašnjivo kao ranije kad je dovoljno bilo izgovoriti jedno ime, kao lozinku, i osmisliti politiku oko tog jednog imena. U ovoj novoj realnosti, punoj kiča, podvale i lažnog zaricanja, stvari bivaju življe, interesi se preslažu na nov način, a potreba da se život objasni novim politikama lagano nadolazi. Optimističke poente su svakako naša dužnost. Imam osjećaj da ljudi previše kukaju, posebno u medijima. Živio sam dugo u inostranstvu i svjedočio iz daljine tom ludilu. Zapravo živimo bolje nego što to sebi smijemo priznati. Siguran sam da ljudi ljubomorno čuvaju svoje dobre emocije. Treba ih samo ohrabriti da sa tim blagom izađu i doprinesu društvu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

ANA VUKOVIĆ, SUTKINJA VRHOVNOG SUDA: Politika želi  pravosuđe po svojoj mjeri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osam neuspjelih  pokušaja izbora predsjednika Vrhovnog suda samo su  dodatna potvrda urušenosti crnogorskog sudstva. Odbijanjem da  vlastitog vođu izabere iz reda svojih kolega, crnogorsko sudstvo negiralo je sopstveni autoritet, dostojanstvo i poštovanje

 

 

MONITOR:  Od šestoro sudija Specijalnog odeljenja Višeg suda u Podgorici, četvoro se prijavilo u Apelacioni sud, nakon što  je Sudski savjet  raspisao konkurs. Kao kandidatkinja za poziciju predsjednice Vrhovnog suda ocijenili ste da to ne bi trebalo dozvoliti. Šta bi to značilo za Specijalno odeljenje i neke od ključnih procesa koji traju?

VUKOVIĆ: Značaj Specijalnog odjeljenja u ukupnim društvenim reformama nije potrebno posebno objašnjavati. Nedovoljan kadrovski potencijal Specijalnog odjeljenja mora  se hitno ojačati. U suprotnom, odliv kadra će neminovno dovesti do  zastoja u funkcionisanju ovog odjeljenja, a svaka sporost  je ozbiljna prijetnja pravdi.

MONITOR: Šta se može uraditi da Odeljenje koje inače ima problem sa kadrovskim kapacitetima ostane bez sudija?

VUKOVIĆ: Pravosuđe je u brojnim problemima. Nije ih moguće sve riješiti, ali  neke je moguće spriječiti. Napredovanje sudija  Specijalnog odjeljenja u višu instancu,u ovom trenutku,  sigurno nije  dio rješenja problema. U nove  procese izbora sudija ne smijemo  ući uz loše i sporo sprovođenje pravde. Ceh loše kreirane kadrovske politike,  koji već plaćamo, ne ostavlja puno mogućnosti da se upražnjena sudijska mjesta blagovremeno popune kadrovima odgovarajućih stručnih i iskustvenih kompetencija.

MONITOR: Kazali ste da ste čuli da je većina sudija koji su konkurisali to učinila iz inata, kako bi dobili reakciju na težinu posla i stanja u kom se nalaze.   Gdje leži odgovornost za takvo stanje, i na kome je da to riješi?

VUKOVIĆ: Specijalno odjeljenje Višeg suda u Podgorici, već duže  funkcioniše u smanjenim kadrovskim i prostornim kapacitetima,  što se uz veliki priliv predmeta složene strukture odrazilo na dugo trajanje sudskih postupaka i mali broj prvostepenih presuda. Predstojeća izmjena  procesnog zakona (ZKP)omogućiće veću efikasnost u  postupanju i  eliminisati brojne zloupotrebe koje su  značajno uticale na ažurnost procedura. Ipak,  i u postojećim uslovima organizaciju rada  ovog odjeljenja moguće je unaprijediti  brižljivim planiranjem  svih aktivnosti sa jasno definisanim rokovima, uz uspostavljanje mehanizama kontrole djelotvornosti sprovedenih aktivnosti.

Odgovornost je na svakom sudiji pojedinačno. Profesionalac je onaj koji daje sve od sebe i  onda kada su postojeći uslovi za to daleko od zadovoljavajućih. Integritet, stručnost i lična posvećenost svakog sudije ponaosob, dodatna su  afirmacija garancije nezavisnog sudstva, čiju  potvrdu u hijerarhiji sudske vlasti, svojim ličnim primjerom mora obezbijediti Predsjednik suda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 6. decembra ii na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADNAN ĆERIMAGIĆ, INICIJATIVA ZA EVROPSKU STABILNOST, BERLIN: Važno je da EU kompenzuje promjene koje će doći iz Vašingtona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Držim da za razliku od prije pet i deset godina, u Evropskoj komisiji i ključnim zemljama članicama, postoji značajan broj donosioca odluka koji vjeruju kako je za budućnost EU politika proširenja izuzetno važna. Vjerujem i da će se veliki broj njih iskreno boriti da to svoje viđenje nametnu svima koji odlučuju. Zemlje mogu biti dio EU ili dio problema koji slabi EU

 

 

MONITOR: Na lokalnim izborima u BiH pobijedile su nacionalne stranke, ali su građanske dobile važne gradove. Koliko su ovi izbori „uvertira“ za opšte izbore u 2026. i koliki je danas pomak u odnosu na uticaj nacionalnih stranaka na izbore u davnoj 1990.?

ĆERIMAGIĆ: BiH se često opisuje kao zemlja permanentne neizvjesnosti. Ukoliko prihvatimo da je to tačno onda je jedna iznimka kalendar održavanja izbora. BiH ne poznaje institut prijevremenih izbora, pa se svake dvije godine u oktobru održavaju lokalni ili opći (parlamentarni i predsjednički) izbori. U prošlosti, lokalni izbori su često bili dobar pokazatelj trendova, ali su rijetko bili preslika općih izbora. Zbog fiksnog kalendara, za političare i stranke vrijeme nakon lokalnih, predstavlja drugo poluvrijeme za opće izbore.

Milorad Dodik, Dragan Čović i Bakir Izetbegović su pobjednici ovih izbora. Dodik i Čović su time zauzeli dobre pozicije za drugo poluvrijeme, a Izetbegović je učvrstio svoju poziciju unutar SDA. Prije dvije godine on je izgubio izbore za Predsjedništvo BiH, a SDA je ostvarila najbolji rezultat među strankama. Poruka glasača bila je da žele SDA ali ne nužno i Izetbegovića. Neki su smatrali da će to dovesti do promjena u stranci. Međutim, do toga nije došlo i zbog nepromišljenog miješanja visokog predstavnika Christiana Schmidta. On je-koristeći tzv. bonske ovlasti, omogućio opoziciji da u vladi na entitetskom nivou zaobiđu SDA. Time je Izetbegović od individualnog gubitnika preko noći postao žrtva.

Današnja politička scena u BiH je neuporediva s onom iz 1990. Tada su tri najjače stranke, SDA, SDS, i HDZ BiH, osvojile utrke za svih sedam članova Predsjedništva BiH, i 85 posto mjesta u oba doma parlamenta. Danas, tri najjače stranke, SDA, SNSD, i HDZ BiH, imaju tek jednog od tri člana Predsjedništva, a u oba doma parlamenta imaju manje od pola poslanika. Od 14 vlada, u samo dva mala kantona, HDZ BiH može vladati samostalno. U svim drugim vladama sjedi po četiri-pet i nerijetko više stranaka. Međutim, nacionalne agende i uz to povezana ustavna pitanja, još uvijek dominiraju političkim narativima u BiH. Zbog toga se čini kako je sve isto, bez obzira što glasači često i rado glasaju i za nedominantne nacionalne stranke.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 6. decembra ii na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SARA KURGAŠ – KURGASHIAN, HIP-HOPERKA: Kroz muziku odgovaram na sopstvena pitanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Hip hop kao žanr ne bi trebao da ide niz dlaku okolini i da bude ono što je očekivano. Ova vrsta muzike ukazuje na svu problematiku u društvu, ili je sam izvođač neka vrsta problema tom društvu. Mislim da smo ovdje, u Crnoj Gori, nedavno skupili dovoljno hrabrosti da istupimo kao pojedinci, bez mnogo razmišljanja o tome šta će ko reći ili ko će kako vidjeti naš nastup

 

 

Crnogorska hip-hop scena je izuzetno aktivna poslednjih godina. To samo po sebi ne znači puno, ali kreativnost koja izbija iz nje i pjesme i materijali koji se nižu su ono što se računa. U tom talasu kvaliteta stigao nam je i prvi materijal jedna domaće hip-hoperke. Nije ona prva koja se uhvatila u koštac sa bitovima i rimama, ali je prva koja je uspjela doći do objavljenog materijala, u ovom slučaju EP-a. Sara Kurgaš, poznatija pod umjetničkim imenom Kurgashian najavila je svoj dolazak pjesmom „Sara Tonin”, nastavila singlovima “Halal” i “Lukavo”, da bi se uz pomoć DJ Mona udružila sa koleginicama – crnogorskim reperkama Jutro, Apro, Labia i Marijom B u numeri Anemoi. Valjda je normalan nastavak takve muzičke trajektorije bio i taj pomenuti prvi EP jednostavnog, a intrigantnog naziva Mudra. O svemu ovome i još nekim temama smo popričali sa Sarom Kurgaš.

MONITOR: Tvoja priča je počela nedavno. Prije dvije godine objavila si singl Sarah Tonin i sve je krenulo. Pošto prvi put predstavljamo tvoj rad našim čitaocima, možeš li nam reći više o tom singlu i onome što je nakon njega došlo.

KURGAŠ: Sarah Tonin je moj prvi umjetnički pokušaj i čini mi se da je bio prilično uspješan. Nisam uopšte razmišljala o nekom kontinuitetu kada sam objavila ovu pjesmu, jednostavno se od mene očekivao neki nastavak. Sada nema nazad. Nakon tog singla, za koji sam entuzijastično pisala tekst, morala sam da otkrijem i neki drugi dio mog identiteta kroz pjesmu Halal. Tako se nastavlja priča i kroz Lastiš gdje govorim o tome kako se od malena osjećam u društvu. Jednostavno, kroz ovaj vid izražavanja pronalazim sebe i odgovaram na sopstvena pitanja.

MONITOR: Učestvovala si i na dva važna projekta. Domaća rabota i Anemoi su pokazali svu jačinu i autentičnost domaće hip hop scene. Kako sa distance vidiš ova dva muzička projekta?

KURGAŠ: Domaća rabota je definitivno bio jedan vrlo važan projekat za crnogorsku rep scenu. Kroz ovu kompilaciju mogu se čuti razni dijalekti, što uljepšava cijelu priču. Čuju se i razlike u flowu koje nas čine posebnima, izbor instrumentala koji takođe ukazuje na dodatne subkategorije koje se nalaze unutar hip hopa.

Anemoi je sam početak projekta Vibin wit DJ Mono i izuzetno mi je drago što sam dio trake koja je oslikala ženski rep u Crnoj Gori, gdje se takođe može čuti posebnost u versovima svake od nas.

MONITOR: Rijetko se autori odluče da singlove ne uvrste u debi materijal, ipak tvoj korak je bio djelimično takav. Sve što je objavljeno nije ušlo na EP Mudra. Reci nam nešto više o izdanju i odluci da ne uvrstiš sve singlove u njega.

KURGAŠ: Kao što sam negdje to već izjavila, neke uspjehe moramo ostaviti iza sebe. Mislim da je uspjeh numere Sarah Tonin bio samo puka sreća i vjerujem da mogu da iznesem nešto mnogo bolje i ozbiljnije od toga. Što se tiče EP-a, on kao proizvod prema mom mišljenju mora da ima neki konkretan redosljed i smisao. Potrudila sam se da uvrstim sve ono što ide jedno sa drugim i, primjera radi, da prva pjesma na albumu bude pjesma bez hooka jer to mora da bude neki intro. Generalno, kad želim da upoznam izvođača kroz muziku, odslušam cijeli album od početka do kraja i shvatam da uglavnom druga pjesma bude ona na kojoj se album zasniva tj oslikava cijelu ideju, a treća  negdje najslušanija. Onda plejlista polako pada u smislu tempa, i feat često bude na kraju. Ovakav koncept je imao najviše smisla za mene. Naravno, to je samo početak, pa će EP prerasti u nešto više od malog formata.

MONITOR: Zanimljiv mi je bio i dio najave “Ono što na rep sceni izdvaja Kurgashian jeste lirika bez prostih riječi i vulgarnosti, koja zadržava domaći sleng i izgovor”. I bez vulgarnosti  se može biti oštar i kritičan. Koliko je ovakav pristup važan onima koji slušaju hip hop?

KURGAŠ: Mislim da je važno da uživamo u muzici koju možemo da slušamo pred bilo kim. Sjećam se da sam pri porodičnim putovanjima često imala slušalice i roditelji nisu mogli da dopru do mene. Onda sam počela da puštam muziku naglas i pred njima, ali je to uglavnom bila strana muzika, pa nisu mogli sve baš da razumiju, pogotovo sleng. Vjerujem da je bolje da snimam nešto što mogu da pustim bilo kome i bilo gdje.

MONITOR: Posljednjih godina ovaj žanr ne samo da dominira u muzici Crne Gore već možemo reći i da konačno ima veliki broj kreativnih i autentičnih reprezenata. Čini  se da po prvi put umjetnici traže svoj izraz u svojoj okolini i iskustvima, a ne po značajnim regionalnim centrima te scene. Kako vidiš stanje u hip hopu, pa i muzici kod nas?

KURGAŠ: Hip hop kao žanr ne bi trebao da ide niz dlaku okolini i da bude ono što je očekivano. Za mene, ova vrsta muzike ukazuje na svu problematiku u društvu ili je sam izvođač neka vrsta problema tom društvu. Mislim da smo ovdje, u Crnoj Gori, nedavno skupili dovoljno hrabrosti da istupimo kao pojedinci, bez mnogo razmišljanja o tome šta će ko reći ili ko će kako vidjeti naš nastup. Ovo što ja radim zaista radim iz ljubavi, bez ikakvog materijalnog i socijalnog interesa.

MONITOR: Možeš li zbog onih koji bi se tek okušali u ovim vodama, bilo kao slušaoci ili stvaraoci, otkriti koje su to autorke ili autori najviše uticali na tebe. Naravno, ne moraju biti muzički.

KURGAŠ: Na mene su najviše uticale ličnosti koje su se usudile da se bave onim što ih najviše ispunjava. Važno mi je bilo da shvatim kako je najbolje ostati na pravom putu. Sazrijevajući, moje ambicije su se mijenjale ali i očekivanja su svedena na minimum, i to ne samo po pitanju muzike. Čitajući dosta knjiga, analizirajući tekstove pjesama, a upijala sam i mnogo filmova, dokumentaraca – bilo mi je jasno da život koji sanjam moram odnekud započeti sama. Odavno sam shvatila da mogu mnogo da izgubim ukoliko nezrela i premlada uđem u svijet muzičke industrije. Zato sada mogu da priuštim sve svoje greške i uglavnom svoje odluke donosim tako što prije toga dobro izračunam moguće gubitke. Vjerujem da je ovo recept za uspjeh, kada saberem sve legende, odnosno svoje uzore i njihova iskustva, pogotovo njihove greške jer su brojni i oni koji su me razočarali.

MONITOR: Šta misliš kakva je budućnost žanra?

KURGAŠ: Ne vjerujem da možemo da izmislimo “toplu vodu”. Prema mojoj skromnoj procjeni, vjerujem da će u budućnosti samo izranjati novi hibridi. Nevjerovatno je kakvi se sve žanrovi danas preklapaju i uklapaju. To jeste novi zvuk, ali često bude miks osnovnih taktova različitih žanrova.

MONITOR: Za kraj reci nam nešto o muzičkoj budućnosti  Sare Kurgaš.

KURGAŠ: To uglavnom zavisi od publike. Dokle god mogu da računam na barem jednu osobu koja će sa zadovoljstvom da sluša moju muziku, ja ću nastavljati da je stvaram.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo