Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Bojim se mladih, lijepih i pametnih

Objavljeno prije

na

Ne možeš goblenima i ljubljenjem sablje, pa ni krsta, da čuvaš identitet, nego samo da razviješ fetiš, obožavanje tvari, manijakalnu pokornost i život pod javnim ukazima simbola. Sve to uz malo siromaštva vodi ravno u fašizam

 

MONITOR: U posljednjoj kolumni, kritikujući kako se mediji bave korona epidemijom,  kažete – „bez živih ljudi ne možeš da ukapiraš da je neko umro”. Ili: „Ako nema ljudskih priča, da se sjate oko statistike, kako će gledaoci prepoznati što se događa, kako će osjetiti svoju građansku dužnost? Na kraju, kako će osjetiti išta?”. O čemu sve nedostaju ljudske priče?

MANDIĆ: Recimo, ne čujem glas nezaposlenih, osim kad primaju koverte pomoći. Fale priče zaposlenih, i njihove muke tinjaju ispod površine. Ne postoji medijska briga za djecu, za tehnologiju. Za planiranje prostora, za umjetnost, za seksualni život. Jedina priča o seksu je kad mlada žena prijavi da ju je silovao slavni glumac. I to se uveze iz komšiluka, da se ovdje poštenje ne troši. Onda sve to pređe u voajerizam, poremećeno uzbuđenje, kolektivno zamišljanje čina.

Većina tema bukne kroz incidente, društvo se manijakalno obruši na njih nekoliko dana, a onda zapadne u letargiju. Jedina medijska konstanta su partijska domunđavanja i ubistva.

MONITOR: Kakve to ima posljedice po društvo?

MANDIĆ: Ne baš lijepe. Politički jezik urgencije unakazio je misao na isti način na koji pandemija parališe gradove. Te dvije dresure, psihološka i društvena, sad se ljube na patriotskim skupovima i auto-litijama. Politika je odredila kuda kolone treba da idu, a pandemija reguliše njihovu masovnost i satnicu. Dozirano kršenje pravila, arlauk i mitologizovanje pravde. Računi za gorivo. Manična potreba da se bude u stanju istorijske pobjede, u sadejstvu sa Bogom. Uh… Problem je što stvar može da se otrgne kontroli.

Rekao bih da ljudi treba više da šetaju makadamima, obilaze imanja đedova i druže se sa vlastitom djecom. Neka prave kefir, ili uče da plivaju prsno. Ne biste vjerovali koliko malo ljudi zna pravilno da pliva. Nemaju kad od navodne politike. Zvuči neobično, ali ta navodna politika često ispadne važnija od porodice. Gledam roditelje koji ne umiju da nazovu dobar dan kad su sa djetetom. Odmiču se od komunikacije, mršte se po parkovima, piljkaju telefone. Fetišizuje se posao, novac, u posljednje vrijeme i religijska pokora. A to su zapravo samo okviri koji vode u stroj. Kad se tako spremnom ludilu  dospe malo rakije i istorije, eto ti komitovanja i četnikovanja. Gazimo krotko ka uličnoj paradi i javnim zakletvama. Simboli su ojačali, pamet je u telefonima. Jebeno vrijeme dolazi za one koji bi da se raduju i žive s mirom.

MONITOR: Kažete, problem je što stvar može da se otrgne kontroli. Šta je posljedica? I da li se već  pomalo otrgla?  

MANDIĆ: Ne može pomalo da se otrgne, to u krajnjem ne dozvoljava ni gramatika. Ako se otrgne, biće svima jasno. Latentno nasilje je uvijek tu. Od ulične pravde ovo društvo mora da štiti deblji zid umjerenih i elokventnih igrača, ljudi koji će pronijeti smisao, struku i lijepe manire, da se djeca fino ugledaju i ponešto nauče.

Nije tu stvar izgubljena, mislim da je pozitivna misao anonimnih ljudi, takozvanih glasača, građana, nosilaca suvereniteta, mnogo gipkija od groznih zađevica koje im se nude u starim kalupima. Mora biti da postoji nešto suštinski dobro u Crnoj Gori, nešto živo i nenadmašno što nas čuva. Ponekad mi se čini da je sve to laž, da je ovo zemlja nacionalnih zombija i palikuća koje čekaju priliku da sve unište. Ali onda bude sunčan dan, i sve je nekako na svom mjestu, samirno.

MONITOR: Ljudskih priča, čini se, ne nedostaje samo u medijima. Nego i u politici, u parlamentu, Vladi, institucijama. Osim, možda, kada se pred izbore obećavaju vrtići i radna mjesta. Koliko se oni koji bi trebalo da se bave ljudskim patnjama i problemima, njima zaista bave?

MANDIĆ: Ako se institucije ne bave ljudskim potrebama, ljudi treba da se pozabave institucijama. Treba maltretirati institucije. Nema više „režima“, Momo Koprivica može 643 puta da pomene mog slavnog imenjaka i svaki put nesmetano uhvati vazduh. Sve su to simptomi jedne predivne slobode gdje ljudi treba konačno da se opuste i složno krenu na državne službenike i natjeraju ih da rade, da im presjedne onaj jutarnji burek što ga žvaću još iz doba stare vlasti.

Naravno, ovo je generalizacija, postoji jedna gogoljevska fela državnih službenika koja ima svijest da predstavlja državu. Čine to kulturno i pošteno, sve do penzije od 300 eura mjesečno.

MONITOR: Kako vidite Crnu Goru nakon 30. avgusta? Je li se, i šta, promijenilo? Na površini, i u dubini?

MANDIĆ: Kad se pominje 30. avgust, ne mogu da osjetim ništa istorijsko. Što se više taj datum reklamira meni je teže da se sjetim šta se zapravo desilo tog 30. avguta. Stalnim ponavljanjem neke fraze, ili datuma, u ovo slučaju 30. avgusta, mi prestajemo da mislimo, i počinjemo da se klanjamo nekakvoj spomenici, hm, ne baš partizanskoj. Taj mi 30. avgust dođe kao neki lažni svetac. Kao da se taj datum štuca, da mu nešto suštinski fali. Možda sam star u duši, pa ne osjećam lahor promjena, ali zadržavam pravo na malo zdravog skepticizma. Rađe koristim termin „smjena vlasti“ nego „promjena vlasti“. Promjena je krupna riječ, valja je dokazati.

Ipak, sasvim lično da kažem, od referenduma nisam imao topliji osjećaj od onog kad je DPS odlutao u opoziciju. Iznenadio sam sebe, mislio sam da sam zastranio, da je DPS počeo da mi se sviđa.

MONITOR: Identitetska pitanja i podjele su svakako i dalje tu. Zastavama se maše na sve strane, ali i tuče. ,,Pogano sjeme devedesetih ne samo da nije satrulo nego se presađuje, GMO testira, mutira i klija u novim oblicima”, napisali ste u jednoj kolumni. Zašto je to tako? I dokle će da klija?

MANDIĆ: Za naših se života ništa značajno neće promijeniti. Zapravo hoće, ali ljudi toga neće biti svjesni. Podgorica je danas efikasniji grad nego 1996, ali koja vajda od toga ako sam ja nezadovoljan na isti način. Kako da vidim napredak ako sam u zamci politike koja me svodi na naciju i broj. Moj ponos mora ležati neđe drugo, i dok ga ne nađem, zalud mi je da imam norveški standard. Zapravo bi veliki novac dodatno ponizio ovo društvo, kao što se desilo prije petnaest godina kad je naišao talas ruskih para i rasprodaje domova, voćnjaka, oranica. Ekonomska situacija će se popraviti samo ako se izađe iz nacionalne samozaljubljenosti. To dvoje je povezano. Ako nacionalna muvanja brzo ne odumru, odbijaćemo napredak. Osjetićemo se grešnim na pomen uspjeha. Ili ćemo sve slomiti od bijesa. Ovdje se već toliko dugo živi fiktivno da su ljudi izgubili plan rada, smisao društvenog djelovanja, pokidane su veze između sektora, institucija, sve je nabrijano do krajnosti. A mora postepeno da se gradi, sporo i uporno. Društvena akcija je zapravo vrlo dosadna stvar.

MONITOR: Napisali ste i da je ,,jedina prava istorija Crne Gore – istorija bijede”. Da li su upravo zbog bijede – zastave, nacije, identiteti i ostala slična pitanja – i dalje tu, ili nas zbog tih pitanja koja nikako da se riješe, opet čeka bijeda?

MANDIĆ: Norvešku nisam slučajno pomenuo. Oni su bili bijeda pa su danas riješili dvadeset budžeta unaprijed. Ipak, nije ih nafta definisala, to je uradila klima, geografija, pa i luteranstvo, to je uradila posvećenost dijalogu i socijalni instinkt. Na ulicama Osla nema ferarija da gaze prosjake, nego svi voze volvo karavane, žive neki srednji put koji liči na našu utopiju o staroj Jugoslaviji.

Kad sam pisao o istoriji bijede, mislio sam na vitalnost logoraša, pokušao sam da provociram, da ljudi sagledaju svoje siromašvo i iz njega grade osjećajnost. Crnoj Gori je potreban identitet, ali to nisu zastave. Internet je nepregledna ravnica koja je ispeglala sva brda i „stravične naše klance“, sad smo lagan plijen, izgubili smo privilegiju brdskog soja, gubimo eros provincije i penjemo se na voz tehnološko-društvenog napretka. Ne možeš goblenima i ljubljenjem sablje, pa ni krsta, da čuvaš identitet, nego samo da razviješ fetiš, obožavanje tvari, manijakalnu pokornost i život pod javnim ukazima simbola. Sve to uz malo siromaštva vodi ravno u fašizam. Eto, rekao sam. Plan mi je bio da tu riječ ne izgovorim, jer se naveliko troši. Zato vas molim da je uzmete sa rezervom. Baš kao i odu Norveškoj koja ima jedno ograničenje – Crna Gora je ljepše mjesto za život.

MONITOR: Strahova je danas bezbroj. Kako će se preživjeti zdravstvena, ekonomska kriza, nacionalizmi, hoće li se vratiti DPS, hoće li se preživjeti to što su njihove partijske knjižice zamijenjene drugim pripadnostima. Šta je vaš strah?

MANDIĆ: Bojim se prevlasti muškog principa u politici i mladih lidera. Bojim se njihovih dobrih namjera, njihovog zakržljalog socijalnog aparata koji su žrtvovali da bi uspjeli u politici. Bojim se njihovih odrastanja u partijama, bojim se da su im umakali prste u rakiju i ćerali ih da recituju, bojim se da imaju libido koji se nije još iskazao… Da skratim, bojim se mladih, lijepih i pametnih.

Osim toga, plašim se mode otvorenih kovčega, selfija sa mrtvacima. Plašim se jedne specifične ideje koja me opsijeda, a to je da se popovi kupaju u mantijama, da ono crno sukno pliva u moru oko njih. Eto vidite, strahovi su čista poezija. Bojim se rakije Dake Davidovića, ali poslije treće čašice, više se ničega ne bojim!

MONITOR: Put u Evropu traje decenijama. A i dalje pričamo o suštinskim reformama, koje nikako da počnu. I čitamo negativne ocjene u non pejperima. Posljednji su stigli ovih dana. Mrdamo li s mjesta, i šta kad tamo jednom možda stignemo?

MANDIĆ: Ne znam ko smo, znam da smo smijenili neku vlast, i sad je stvarnost složenija, nije sve tako prosto objašnjivo kao ranije kad je dovoljno bilo izgovoriti jedno ime, kao lozinku, i osmisliti politiku oko tog jednog imena. U ovoj novoj realnosti, punoj kiča, podvale i lažnog zaricanja, stvari bivaju življe, interesi se preslažu na nov način, a potreba da se život objasni novim politikama lagano nadolazi. Optimističke poente su svakako naša dužnost. Imam osjećaj da ljudi previše kukaju, posebno u medijima. Živio sam dugo u inostranstvu i svjedočio iz daljine tom ludilu. Zapravo živimo bolje nego što to sebi smijemo priznati. Siguran sam da ljudi ljubomorno čuvaju svoje dobre emocije. Treba ih samo ohrabriti da sa tim blagom izađu i doprinesu društvu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo