Povežite se sa nama

Izdvojeno

KAKO UNIPROM PLAĆA STRUJU: Trgovina maglom

Objavljeno prije

na

Prema Ugovoru koji je važio do 31. decembra, Uniprom je Elektroprivredi megavatsat isporučene električne energije trebalo da plati 45 eura. Zahvaljujući pratećim aneksima, ta cijena je oborena na 28,5 eura/MWh. Ostatak se kompenzuje tako što Pejović EPCG prodaje emisione kredite CO2 koje od Vlade dobija džabe. I Uniprom bude dobar oko 800 hiljada eura – mjesečno

 

Na relaciji Uniprom/KAP – zakonodavne/izvršne vlasti zavladalo je zatišje, nakon što su predstavnici Ministarstva ekonomskog razvoja obišli Kombinat. Dok čekamo nastavak priče, zainteresovani pokušavaju shvatiti stvarne razloge zbog kojih je Veselin Pejović, vlasnik Uniproma (i imovine nekadašnjeg Kombinata aluminijuma) početkom mjeseca zaprijetio otpuštanjem svih radnika (prema različitim izvorima njih je od 480 – 600) i gašenjem proizvodnje vrijedne, prema njegovim tvrdnjama, oko 250 miliona eura.

Pa da pomognemo. Cijena struje je nezaobilazan dio svake debate o proizvodnji aluminijuma. Tako je i period uoči i tokom stečaja u KAP-u obilježila neobična priča o isporuci električne energije bez kupoprodajnog ugovora, angažovanju državnih posrednika u tom poslu (Montenegrobonus) i višemilionskim gubicima sa kojima je on okončan.

Mnogi su zato,  sa zadovoljstvom dočekali najave da će Pejović uvoziti struju za potrebe Kombinata, nakon što je sa stečajnim upravnikom KAP-a Veselinom Perišićem potpisao Ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji i preuzeo proizvodnju aluminijuma. I taj uvozni aranžman je funkcionisao do marta 2017. godine kada je Uniprom završio saradnju sa slovačkom firmom Le Trading, od koje je prethodnih 12 mjeseci nabavljao struju po cijeni od 35 eura po megavatsatu (MWh).

Slijedili su višemjesečni pregovori sa Elektroprivredom. Iz EPCG su pregovore počeli tražeći 42 eura/MWh da bi, u oktobru 2017, sa Unipromom potpisali trogodišnji ugovor o isporuci električne energije za Kombinat aluminijuma, po cijeni od 38,9 eura po megavatsatu. Bez uračunatog poreza na dodatu vrijednost (PDV) i naknade za prenos struje.

Nezvanični podaci do kojih je Monitor došao u EPCG govore kako je tokom tog aranžmana Elektroprivreda i uvozila i izvozila struju po većoj prosječnoj cijeni od one po kojoj je električna energija isporučivana Unipromu. I ta razlika nije bila mala. EPCG je tokom 2018. i 2019. godine struju uvozila po prosječnoj cijeni od 51,5 do 53 eura/MWh, a izvozila za 55,6 do 58,6 eura/MWh, na godišnjem prosjeku.

Uglavnom, po isteku tog ugovora, početkom prošle godine, kreću novi pregovori. I stiže novi Ugovor o kupoprodaji električne energije, potpisan 28. februara 2020. godine. Potpisnici su bili Igor Noveljić, doskora izvršni direktor EPCG (Prodavac) i Nebojša Dožić, opunomoćeni zastupnik Uniproma (Kupac). Iz mnoštva bitnih detalja tog Ugovora („Kupac se obavezuje da preuzetu električnu energiju koristi isključivo za potrebe obavljanja svoje djelatnosti kao samosnabdjevač, i zabranjena je svaka dalja prodaja ili preprodaja…“, član 2) izdvojimo za ovu priču najvažniji – cijenu.

Uniprom se obavezao (član 4) da će za svaki megavatsat isporučene električne energije tokom deset mjeseci trajanja ugovora platiti iznos od 45 eura. Bez uračunatog PDV-a. U odnosu na prethodni ugovor cijena je porasla za više od šest eura, pa je izgledalo da je novi aranžman bitno nepovoljniji za Pejovićevu kompaniju. Čak i uz dogovoreni popust od pet odsto koji je kupac mogao ostvariti „ukoliko fakturu za prethodni mjesec plati do 15-og u tekućem mjesecu“.

Ali, kako ono kažu – đavo se krije u detaljima a stvarna cijena u aneksima.

Aneks I prošlogodišnjeg Ugovora o kupoprodaji električne energije potpisan je  31. marta, jedva mjesec dana nakon potpisivanja osnovnog teksta. Umjesto Nebojše Dožića, potpisao ga je izvršni direktor Uniproma Veselin Pejović. Bez mnogo okolišanja, dokument predviđa (član 1) značajne olakšice za kupca struje iz EPCG.

„Kupac se obavezuje da fakture za mjesec april, maj i jun, 2020. godine, (po cijeni  od 45 eura za MWh) plati na sljedeći način:

  • Za ukupno isporučenu električnu energiju u mjesecu aprilu 2020. godine dužan je platiti 30 eura za MWh u roku od 15 dana od dana ispostavljanja fakture, dok je 15 eura/MWh za isporučenu električnu energiju u istom mjesecu dužan platiti do 31. 12. 2020. godine.
  • Za ukupno isporučenu električnu energiju u mjesecu maju 2020. godine dužan je platiti 30 eura za MWh u roku od 15 dana od dana ispostavljanja fakture, dok je 15 eura/MWh za isporučenu električnu energiju u istom mjesecu dužan platiti do 31. 12. 2021.godine.
  • Za ukupno isporučenu električnu energiju u mjesecu junu 2020. godine dužan je platiti 30 eura za MWh u roku od 15 dana od dana ispostavljanja fakture, dok je 15 eura/MWh za isporučenu električnu energiju u istom mjesecu dužan platiti do 31. 12. 2022.godine.

Ranije ugovoreni popust za blagovoremeno plaćanje od pet odsto ostao je na snazi – sukcesivno. Što znači da je Uniprom, zapravo, trebalo da narednog mjeseca plati 28,5 eura za MWH isporučene električne energije. Dok bi drugu ratu  od 14,25 eura/MWh platio u intervalu od osam mjeseci do dvije i po godine.

Ni tu se priča nije završila. Krajem juna Noveljić i Pejović potpisuju i Aneks II istog Ugovora. Plan plaćanja aprilskog računa za isporučenu struju ostao je nepromijenjen (30 + 15 eura do kraja 2020). Zato je za struju isporučenu tokom preostalih osam mjeseci prošle godine (od maja do decembra) dogovoren novi model. I on je predvidio plaćanje 30 eura po MWh do 15-og narednog mjeseca. Uz, podrazumijeva se, već pominjani popust. Ostatak je trebalo da bude plaćen do 15. februara ove godine. Ali ne novcem već „kompenzacijom za CO2 emisije Kupca po cijeni emisionog kredita ne većoj od 22,8 eura plus PDV“.

Uniprom se, da pojasnimo, Aneksom II obavezao da će trećinu struje koju mu isporuči EPCG platiti emisionim kreditima CO2 (ugljen dioksida). Istim onim koje je prethodno dobio na poklon (besplatno) od Vlade Duška Markovića (količina: 1,02 miliona tona, iliti emisionih kredita). Dobro ste pročitali: nabavna cijena 0,00 e/toni CO2eq a prodajna „ne više od 22,8 eure“. Plus PDV.

Sva ova priča je, za eventualno neupućene, povezana sa globalnim zagrijavanjem i nastojanjima da se zagađivači ograniče u emisiji ugljen-dioksida u atmosferu, tako što će im biti propisane godišnje kvote. Otprilike: svaka država ima određenu količinu emisionih kredita CO2 koju njena industrija može da potroši tokom godine. Onda registrovani industrijski zagađivači otkupljuju te kredite kako bi stekli pravo na emisiju određene količine CO2 (u hiljadama tona). Kasnije tim pravom mogu i međusobno trgovati. Unutar države ali i na međunarodnim berzama.

Slijedeći te preporuke Crna Gora je u decembru 2019. godine, prva u regionu, donijela Zakon o zaštiti od negativnih uticaja klimatskih promjena. Nedugo zatim, u februaru prošle godine, Vlada je usvojila Uredbu o djelatnostima koje emituju gasove sa efektom staklene bašte za koje se izdaje dozvola za emisiju gasova. Cilj tih propisa bio je ,,ograničiti djelovanje industrijskih i energetskih pogona koje šteti životnoj sredini“.

Vlada je, međutim, u svoj toj priči prepoznala i neke izuzetke.  Kombinat aluminijuma u bankrotu, nikšićki Toščelik i pljevaljska Termoelektrana dobili su određeni broj emisionih kredita besplatno, „radi sprječavanja izmještanja energetski intenzivnih grana industrije iz Crne Gore“. Besplatni paketi su odobreni na osnovu prosjeka proizvodnje u periodu 2005- 2008. godina, pa su neki (KAP) imali višak a drugi (Termoeloktrana) manjak prava na emisiju CO2   u odnosu na trenutne potrebe. I trgovina maglom mogla je da počne.

Koliko je ova kompenzacija donijela Unipromu? Nema, još, zvaničnih podataka o količini električne energije koju je EPCG isporučila Unipromu tokom važenja prošlogodinjeg ugovora. Postoje zvanični podaci da je u 2018. godini za KAP isporučeno 604.400 MWh električne enrgije. Ili oko 50.000 MWh mjesečno. Ako na jednom MWh Pejovićev Uniprom, gore pojašnjenom kompenzacijom, uštedi 15 eura, onda je mjesečna ušteda kompanije blizu 800 hiljada. I tako osam mjeseci prošle godine.

Budućnost kupoprodajnog aranžmana između EPCG i Uniproma zavisi od (ne)spremnosti novih vlasti i njihovih predstavnika u upravi državne elektroenergetske kompanije da nastave sa naslijeđenom praksom. Ili joj stanu na put. Čini se kako Pejović  pokušava da ih, na sve moguće načine, uvjeri u neophodnost dalje saradnje. U igri je veliki novac. I interesi mnogih, malih i velikih, igrača.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

POLITIČKE IGRE – KUSURANJE SA PRIJESTONICOM: Cetinjske magle

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik DPS-a nije i ne može biti predvodnik pokreta koji se, istinski, bori za slobodnu, demokratsku i evropsku Crnu Goru. To nas uči trodecenijsko iskustvo. A sadašnje vlasti ne zaslužuju  ni djelić tog vremena. Cetinje je to pokazalo i jednima i drugima

 

Cetinje je ponovo u žiži sukoba vlasti i opozicije. Međusobnih i onih unutar koalicionih. Očekivano, obnovljena sporenja prelila su se i na ulicu, pa je pred Skupštinom Crne Gore održan novi protest.

Povod za okupljanje nezadovoljnih  bila je odluka Uprave za katastar i državnu imovinu, od 15. oktobra, kojom je vlasništvo nad Cetinjskim manastirom prenijeto sa Prijestonice na Mitropoliju crnogorsko primorsku SPC. O toj odluci medije su obavijestili v.d. direktora Uprave za katastar Koča Đurišić i koordinator pravnog savjeta Mitropolije Igor Balaban. Oni su objasnili kako je Područna jedinica Cetinje ,,samo ispravila grešku”, pošto je prethodno u kompjutersku bazu Uprave upisano da MCP ima pravo korišćenja Cetinjskog manastira, iako u pisanom dokumentu iz 1996. piše da je manastir sa pratećim objektima u njihovom vlasništvu. I da nezadovoljni imaju pravo žalbe na tu odluku.

Uvid u dokumenta pokazuje da je istina malo komplikovanija. Naime, „ispravka greške“ u Upravi za katastar nigdje ne pominje ni Mitropoliju ni SPC.

U tom Rješenju piše: „Vrši se ispravka greške nastale unosom podataka iz rješenja br. UP I 05-915 od 11. 04. 1996. godine u kompjutersku bazu podataka, u katastru nepokretnosti za KO Cetinje I, na način što će se umjesto upisanog prava ‘korišćenje’ upisati pravo ‘svojina’ Manastir Sveti Petar na objektima evidentiranim na katastarskim parcelama broj…“.

Dakle, Manastir Sveti Petar ima pravo svojine nad objektima Cetinjskog manastira. Prvi naziv je zvanično (crkveno) a drugi narodno ime istog objekta. Koji je, kako vidimo, postao vlasnik samoga sebe, iako ga zakon ne prepoznaje ni kao fizičko ni kao pravno lice. I to samo produbljuje konfuziju i zaoštrava  jednovjekovna sporenja o statusu SPC-a i njenoj imovini u Crnoj Gori, „preuzetoj“ nakon, od tada do današnjeg dana,  spornih odluka o  bezuslovnom prisajedinjenju  crnogorske države i crkve Srbiji i, nedugo zatim formiranoj, Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

,,Na osnovu Rješenja nije Mitropolija crnogorsko primorska upisana kao vlasnik, već Manastir Sv. Petar, i ne može se ni po kojem osnovu poistovjetiti MPC sa imenom Manastira Sv. Petra kako se potencira u medijima”, saopštio je zamjenik gradonačelnika Prijestonice Cetinje Petar Marković, uz napomenu da je Cetinje ostalo upisano kao vlasnik manastirskog zemljišta. ,,Dva postupka po ovom zahtjevu su u toku, pri čemu je u jednom donijeto Rješenje kojim je odbijen zahtjev Mitropolije kao neosnovan”, naglašava Marković, ,,Prijestonica Cetinje će iskoristiti sve pravne ljekove u ovim postupcima i boriti se da Manastir Sv. Petra ostane cetinjski kao što je to bilo i vjekovima unazad”.

Sa druge strane, drugačiji stavovi. ,,S obzirom na to da MCP upravlja, koristi i održava ova dobra, njena svojina na objektima i zemljištu je nesumnjiva – pod uslovom nepostojanja pravnog osnova za svojinu nekog drugog fizičkog ili pravnog lica”, tvrdi advokatica Darka Kisjelica, insistirajući da su nedoumice tipa Manastir Sveti Petar nije isto što i Mitropolija posljedica površnog korišćenja nesavršenosti ranije evidencije nepokretnosti. ,,I taj, uslovno rečeno, pogrešni naziv Manastir Sv. Petar, ne ukazuje ni na bilo kog drugog vlasnika, drugo pravno ili fizičko lice – pogotovo ne na Prijestonicu ili ranije Opštinu Cetinje – osim na MCP. Ona kao pravno lice jedini je vlasnik crkvenih objekata u kojima obavlja svoju vjersku djelatnost i vlasnik crkvenog zemljišta koje joj služi za to”, rekla je Kisjelica Vijestima.

Zoran RADULOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NAPUŠTENI HOTELI I TURISTIČKA NASELJA NA BUDVANSKOJ RIVIJERI: Simboli megalomanije, korupcije i bespravne gradnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Među oronulim, napuštenim objektima, primjerima pogrešne privatizacije i nelegalne gradnje ubjedljivo vodi hotel As u Perazića Dolu. Ukleti hotel, poput Titanika leži nasukan na obali male pješčane uvale

 

Investiciona groznica koja je zahvatila Crnogorsko primorje, posebno područje budvanske rivijere, nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore, ostavila je neizbrisiv trag u vidu brojnih građevina koje su svojim gabaritima i izgledom trajno narušile atraktivan priobalni prostor turističke prijestonice. Grozničavu kupoprodaju zemljišta i gradnju neprimjerenih objekata uz morsku obalu, pratilo je enormno zaduživanje kod crnogorskih banaka, bespravna gradnja, kriminal i korupcija, te nevjerovatne povlastice koje su pripadnici građevinskog lobija dobijali od tadašnje vlade i pojedinih ministarstava.

Iza investicione euforije ostali su brojni nedovršeni objekti, napušteni betonski skeleti razasuti duž morske obale, ponegdje i čitava stambena naselja, kao svojevrsni spomenici megalomanije i alavosti investitora.

Među oronulim, napuštenim objektima, primjerima pogrešne privatizacije i nelegalne gradnje ubjedljivo vodi hotel As u Perazića Dolu. Ukleti hotel, koji poput Titanika leži nasukan na obali male pješčane uvale, prešao je put od elitnog hotela izgrađenog za potrebe njemačkog auto-moto kluba, preko blokade rada u jednoj od privrednih afera u SFRJ, do strateške privatizacije koja je završila optužnicom protiv vlasnika za privredni kriminal i korupciju. Prošlo je 18 godina od neuspjele privatizacije hotela As koju je obilježila blamaža sa izdavanjem bezvrijednih garancija Vladi, tadašnjem ministru Branimiru Gvozdenoviću, u iznosu od 3 miliona eura. Hotel je nelegalno rekonstruisan i dograđivan dok nije dostigao nevjerovatnih 17 spratova. Sablasna betonska građevina hotela As izgleda kao kadar iz horor filmova

U selu Blizikuće iznad Svetog Stefana, na uzvišenju lokaliteta Česminovo, tik uz seosko groblje i crkvu Sv. Neđelja, sagrađeno je stambeno naselje Carsko selo, sa 36 tipskih kuća namijenjenih prodaji. Investitor projekta prvobitno nazvanog Rusko selo, bio je poznati crnogorski tajkun Zoran Ćoćo Bećirović, dok je radove izvodila kompanija Trejdjunik iz Budve, vlasnika Mirka Latinovića. Luksuzne vile podijeljene su među partnerima. One u posjedu Latinovića već su u funkciji, dok  kuće Bećirovića, deset godina kasnije, zvrje napuštene i prazne.

Bećirovićeva investicija na brdu Česminovo, odakle se pruža predivan pogled na morsku pučinu i budvansku rivijeru, svjedoči prije svega o korupciji, kriminalu i povlasticama koje su Opština Budva i Vlada udjeljivale pojedincima tokom proteklog investicionog buma. Carsko selo izgrađeno je na opštinskoj zemlji koju je tadašnji predsjednik Opštine, bez saglasnosti Skupštine i bez javnog poziva, ustupio Bećiroviću. Radi se o parceli površine 6.000 kvadrata procijenjenih na 600.000 eura. Bećirović zemljište nije platio Opštini. Zbog nezakonitog prenosa opštinske imovine na fizičko lice, Specijalno državno tužilaštvo otvorilo je 2016. istragu protiv tadašnjih budvanskih funkcionera Rajka Kuljače, Aleksandra Tičića i biznismena Mirka Latinovića, koja pored ostalih leži u nekoj fijoci.

Bećirović je stambeno naselje sagradio nelegalno, na lokaciji koja nije bila urbanizovana. Prodaja kuća u Carskom selu ne ide željenim tokom jer investitori nisu uzeli u obzir veoma prisutno sujevjerje kod potencijalnih kupaca, koji su odustajali od kupovine čim bi ugledali seosko groblje i crkvu. Trejdjunik je uspio prodati tek 5-6 kuća, dok ostale koristi za izdavanje tokom turističke sezone. Vile površine 180 m2 sa 400m2 placa prodaju se po cijeni od 400.000–500.000 eura.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SVETLANA BROZ, DIREKTORICA NVO GARIWO U SARAJEVU: U RS se dijeli oružje grđanima kao ’91

Objavljeno prije

na

Objavio:

I Ideje Velike Srbije i Velike Hrvatske, bazirane na teritorijalnim pretenzijama prema BiH, življe su nego ikada ranije. Evropa i svijet gledali su na krvavi raspad Jugoslavije bez komentara, osim svijetlih likova poput Alexandra Langera, pisca i člana Parlamenta Evrope koji se ubio u znak protesta protiv beskrupuloznog ćutanja Evrope i njenih institucija. Pitanje je samo hoće li ponovo ćutati

 

MONITOR: Na nedavno održanom sastanku ministara inostranih poslova zemalja članica EU, u izvještaju koji je podnio Žozep Borelj, posebno je naglašena zabrinutost u vezi sa situacijom na Zapadnom Balkanu. Poznajete različite sredine tog prostora – kako Vama izgleda Zapadni Balkan danas?

BROZ: Izgleda mi, kao i više od poslednje tri decenije, kao bure baruta – što uopšte ne čudi. Zamislite Nemačku da su njoj posle Drugog svetskog rata saveznici ostavili na vlasti nacional-socijalističku partiju i sve Hitlerove saradnike. Ta partija je i danas zakonom zabranjena, a dvadeset tri od dvadeset četiri u Nirnbergu suđena ratna zločinca osuđena su na smrt nakon suđenja koja su trajala tri i po godine. Ovde se dogodilo upravo suprotno: nakon ratova od 1995. do 1999. sve nacionalne (čitaj: nacional-socijalističke) partije koje su organizovale ratove i vodile ih, ostale su na vlasti do danas. A suđenja za ratne zločine u ICTY trajala su gotovo trideset godina. Sve u ime ljudskih prava okrivljenih, koji su ubili više od 100.000 građana i raselili samo u BiH 2,5 miliona. Ideolozi tih zločina u najvećem broju i danas vladaju prostorima Zapadnog Balkana, kao članovi najjače mafije organizovanog kriminala u Evropi, birani od strane preplašenih građana, s blagoslovom iste te EU.

MONITOR: Mogu li se stvari na Zapadnom Balkanu uopšte poboljšati za „obične ljude“, bez pritisaka i uslovljavanja od stane međunarodnih civilnih i vojnih organizacija, EU, SAD?

BROZ: Goloruki građani ne mogu izaći na kraj sa onima koji imaju svu vlast, novac, trenirane i plaćene ubice za ratove koje su vodili i koje ponovo žele voditi. Dovoljno bi bilo kada bi sve te međunarodne institucije skupile sav dokazni materijal koji imaju, jer ovde se nalaze više od trideset godina, a prate i registruju pomno sve kriminalne radnje, i omogućile tužiocima i sudijama da pravedno sude, odnosno da imamo nezavisno sudstvo. Ali, kako to nisu uradili za ove tri decenije, izgleda da im permanentna nestabilnost Zapadnog Balkana odgovara. Dokle će im odgovarati, ne znam.

Sećam se davnašnjeg razgovora sa generalnim sekretarom OSCE-a, koji mi je na apel da ta organizacija pomogne regiji Zapadnog Balkana da se oslobodi organizovanog kriminala, rekao da će svaka država morati to sama da uradi. Od tada do danas ništa se nije promenilo. Kriminalci vladaju, a narod opljačkan ćuti u strahu da može biti i gore.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo