Povežite se sa nama

Izdvojeno

KAKO UNIPROM PLAĆA STRUJU: Trgovina maglom

Objavljeno prije

na

Prema Ugovoru koji je važio do 31. decembra, Uniprom je Elektroprivredi megavatsat isporučene električne energije trebalo da plati 45 eura. Zahvaljujući pratećim aneksima, ta cijena je oborena na 28,5 eura/MWh. Ostatak se kompenzuje tako što Pejović EPCG prodaje emisione kredite CO2 koje od Vlade dobija džabe. I Uniprom bude dobar oko 800 hiljada eura – mjesečno

 

Na relaciji Uniprom/KAP – zakonodavne/izvršne vlasti zavladalo je zatišje, nakon što su predstavnici Ministarstva ekonomskog razvoja obišli Kombinat. Dok čekamo nastavak priče, zainteresovani pokušavaju shvatiti stvarne razloge zbog kojih je Veselin Pejović, vlasnik Uniproma (i imovine nekadašnjeg Kombinata aluminijuma) početkom mjeseca zaprijetio otpuštanjem svih radnika (prema različitim izvorima njih je od 480 – 600) i gašenjem proizvodnje vrijedne, prema njegovim tvrdnjama, oko 250 miliona eura.

Pa da pomognemo. Cijena struje je nezaobilazan dio svake debate o proizvodnji aluminijuma. Tako je i period uoči i tokom stečaja u KAP-u obilježila neobična priča o isporuci električne energije bez kupoprodajnog ugovora, angažovanju državnih posrednika u tom poslu (Montenegrobonus) i višemilionskim gubicima sa kojima je on okončan.

Mnogi su zato,  sa zadovoljstvom dočekali najave da će Pejović uvoziti struju za potrebe Kombinata, nakon što je sa stečajnim upravnikom KAP-a Veselinom Perišićem potpisao Ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji i preuzeo proizvodnju aluminijuma. I taj uvozni aranžman je funkcionisao do marta 2017. godine kada je Uniprom završio saradnju sa slovačkom firmom Le Trading, od koje je prethodnih 12 mjeseci nabavljao struju po cijeni od 35 eura po megavatsatu (MWh).

Slijedili su višemjesečni pregovori sa Elektroprivredom. Iz EPCG su pregovore počeli tražeći 42 eura/MWh da bi, u oktobru 2017, sa Unipromom potpisali trogodišnji ugovor o isporuci električne energije za Kombinat aluminijuma, po cijeni od 38,9 eura po megavatsatu. Bez uračunatog poreza na dodatu vrijednost (PDV) i naknade za prenos struje.

Nezvanični podaci do kojih je Monitor došao u EPCG govore kako je tokom tog aranžmana Elektroprivreda i uvozila i izvozila struju po većoj prosječnoj cijeni od one po kojoj je električna energija isporučivana Unipromu. I ta razlika nije bila mala. EPCG je tokom 2018. i 2019. godine struju uvozila po prosječnoj cijeni od 51,5 do 53 eura/MWh, a izvozila za 55,6 do 58,6 eura/MWh, na godišnjem prosjeku.

Uglavnom, po isteku tog ugovora, početkom prošle godine, kreću novi pregovori. I stiže novi Ugovor o kupoprodaji električne energije, potpisan 28. februara 2020. godine. Potpisnici su bili Igor Noveljić, doskora izvršni direktor EPCG (Prodavac) i Nebojša Dožić, opunomoćeni zastupnik Uniproma (Kupac). Iz mnoštva bitnih detalja tog Ugovora („Kupac se obavezuje da preuzetu električnu energiju koristi isključivo za potrebe obavljanja svoje djelatnosti kao samosnabdjevač, i zabranjena je svaka dalja prodaja ili preprodaja…“, član 2) izdvojimo za ovu priču najvažniji – cijenu.

Uniprom se obavezao (član 4) da će za svaki megavatsat isporučene električne energije tokom deset mjeseci trajanja ugovora platiti iznos od 45 eura. Bez uračunatog PDV-a. U odnosu na prethodni ugovor cijena je porasla za više od šest eura, pa je izgledalo da je novi aranžman bitno nepovoljniji za Pejovićevu kompaniju. Čak i uz dogovoreni popust od pet odsto koji je kupac mogao ostvariti „ukoliko fakturu za prethodni mjesec plati do 15-og u tekućem mjesecu“.

Ali, kako ono kažu – đavo se krije u detaljima a stvarna cijena u aneksima.

Aneks I prošlogodišnjeg Ugovora o kupoprodaji električne energije potpisan je  31. marta, jedva mjesec dana nakon potpisivanja osnovnog teksta. Umjesto Nebojše Dožića, potpisao ga je izvršni direktor Uniproma Veselin Pejović. Bez mnogo okolišanja, dokument predviđa (član 1) značajne olakšice za kupca struje iz EPCG.

„Kupac se obavezuje da fakture za mjesec april, maj i jun, 2020. godine, (po cijeni  od 45 eura za MWh) plati na sljedeći način:

  • Za ukupno isporučenu električnu energiju u mjesecu aprilu 2020. godine dužan je platiti 30 eura za MWh u roku od 15 dana od dana ispostavljanja fakture, dok je 15 eura/MWh za isporučenu električnu energiju u istom mjesecu dužan platiti do 31. 12. 2020. godine.
  • Za ukupno isporučenu električnu energiju u mjesecu maju 2020. godine dužan je platiti 30 eura za MWh u roku od 15 dana od dana ispostavljanja fakture, dok je 15 eura/MWh za isporučenu električnu energiju u istom mjesecu dužan platiti do 31. 12. 2021.godine.
  • Za ukupno isporučenu električnu energiju u mjesecu junu 2020. godine dužan je platiti 30 eura za MWh u roku od 15 dana od dana ispostavljanja fakture, dok je 15 eura/MWh za isporučenu električnu energiju u istom mjesecu dužan platiti do 31. 12. 2022.godine.

Ranije ugovoreni popust za blagovoremeno plaćanje od pet odsto ostao je na snazi – sukcesivno. Što znači da je Uniprom, zapravo, trebalo da narednog mjeseca plati 28,5 eura za MWH isporučene električne energije. Dok bi drugu ratu  od 14,25 eura/MWh platio u intervalu od osam mjeseci do dvije i po godine.

Ni tu se priča nije završila. Krajem juna Noveljić i Pejović potpisuju i Aneks II istog Ugovora. Plan plaćanja aprilskog računa za isporučenu struju ostao je nepromijenjen (30 + 15 eura do kraja 2020). Zato je za struju isporučenu tokom preostalih osam mjeseci prošle godine (od maja do decembra) dogovoren novi model. I on je predvidio plaćanje 30 eura po MWh do 15-og narednog mjeseca. Uz, podrazumijeva se, već pominjani popust. Ostatak je trebalo da bude plaćen do 15. februara ove godine. Ali ne novcem već „kompenzacijom za CO2 emisije Kupca po cijeni emisionog kredita ne većoj od 22,8 eura plus PDV“.

Uniprom se, da pojasnimo, Aneksom II obavezao da će trećinu struje koju mu isporuči EPCG platiti emisionim kreditima CO2 (ugljen dioksida). Istim onim koje je prethodno dobio na poklon (besplatno) od Vlade Duška Markovića (količina: 1,02 miliona tona, iliti emisionih kredita). Dobro ste pročitali: nabavna cijena 0,00 e/toni CO2eq a prodajna „ne više od 22,8 eure“. Plus PDV.

Sva ova priča je, za eventualno neupućene, povezana sa globalnim zagrijavanjem i nastojanjima da se zagađivači ograniče u emisiji ugljen-dioksida u atmosferu, tako što će im biti propisane godišnje kvote. Otprilike: svaka država ima određenu količinu emisionih kredita CO2 koju njena industrija može da potroši tokom godine. Onda registrovani industrijski zagađivači otkupljuju te kredite kako bi stekli pravo na emisiju određene količine CO2 (u hiljadama tona). Kasnije tim pravom mogu i međusobno trgovati. Unutar države ali i na međunarodnim berzama.

Slijedeći te preporuke Crna Gora je u decembru 2019. godine, prva u regionu, donijela Zakon o zaštiti od negativnih uticaja klimatskih promjena. Nedugo zatim, u februaru prošle godine, Vlada je usvojila Uredbu o djelatnostima koje emituju gasove sa efektom staklene bašte za koje se izdaje dozvola za emisiju gasova. Cilj tih propisa bio je ,,ograničiti djelovanje industrijskih i energetskih pogona koje šteti životnoj sredini“.

Vlada je, međutim, u svoj toj priči prepoznala i neke izuzetke.  Kombinat aluminijuma u bankrotu, nikšićki Toščelik i pljevaljska Termoelektrana dobili su određeni broj emisionih kredita besplatno, „radi sprječavanja izmještanja energetski intenzivnih grana industrije iz Crne Gore“. Besplatni paketi su odobreni na osnovu prosjeka proizvodnje u periodu 2005- 2008. godina, pa su neki (KAP) imali višak a drugi (Termoeloktrana) manjak prava na emisiju CO2   u odnosu na trenutne potrebe. I trgovina maglom mogla je da počne.

Koliko je ova kompenzacija donijela Unipromu? Nema, još, zvaničnih podataka o količini električne energije koju je EPCG isporučila Unipromu tokom važenja prošlogodinjeg ugovora. Postoje zvanični podaci da je u 2018. godini za KAP isporučeno 604.400 MWh električne enrgije. Ili oko 50.000 MWh mjesečno. Ako na jednom MWh Pejovićev Uniprom, gore pojašnjenom kompenzacijom, uštedi 15 eura, onda je mjesečna ušteda kompanije blizu 800 hiljada. I tako osam mjeseci prošle godine.

Budućnost kupoprodajnog aranžmana između EPCG i Uniproma zavisi od (ne)spremnosti novih vlasti i njihovih predstavnika u upravi državne elektroenergetske kompanije da nastave sa naslijeđenom praksom. Ili joj stanu na put. Čini se kako Pejović  pokušava da ih, na sve moguće načine, uvjeri u neophodnost dalje saradnje. U igri je veliki novac. I interesi mnogih, malih i velikih, igrača.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

DRŽAVA I DRŽAVLJANI: Od ljudskih prava do izbornog inženjeringa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pronio se glas da će nova vlast, izmjenom starih propisa, na mala vrata izbjegle i raseljene iz bivše SFRJ uvesti u birački spisak. Sa barikada i iz medija, patriote su branile Crnu Goru od moguće pošasti. Ne znajući, ili se praveći da ne znaju, kako je DPS taj posao već završio

 

Uoči predstojećih lokalnih izbora u biračkom spisku u Herceg Novom upisano je 2.714 birača koji se, istovremeno, nalaze i u biračkom spisku Republike Srbije, Republike Srpske ili u oba (82 birača). To je u suprotnosti sa važećim propisima u Crnoj Gori.

Do podatka da je neregularan svaki deseti glasač u Novom, Centar za monitoring došao je uporednom analizom tri biračka spiska. Prethodno, nepotpune analize su pokazale da je i na nedavnim izborima u Nikšiću pravo glasa imalo makar hiljadu birača upisanih i u birački spisak Srbije (nijesu provjeravani svi glasači i nije konsultovan birački spisak iz BiH).

Jedan od osnivača organizacije KOD Srđan Perić izjavio je, a sedmicu nakon njegovog javnog nastupa nijesmo čuli ni riječ koja bi ga demantovala, da je u Vladi Zdravka Krivokapića stanje gore nego u Herceg Novom. Tamo, od 12 ministara, makar dvojica imaju registrovano  prebivalište u dvije države – Crnoj Gori i Srbiji. Ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić i njegov kolega, ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić  zavjetno ćute, odbijajući da odgovore na Perićeve prozivke. On je, objašnjavajući kako su za upis u birački spisak odlučujuća tri elementa – punoljetstvo, prebivalište i državljanstvo – pojasnio: „Državljanstava možete imati više, prebivališta i godina možete imati samo jedno, ne možete imati i 18 i 42 godine. Znači jedna osoba ne može biti u dva prebivališta upisana. A vi imate dva ministra koji imaju dva prebivališta u Crnoj Gori i Srbiji. Govorim o ministru Spajiću i ministru Leposaviću…”.

Nijesu Leposavić i Spajić ni prvi ni posljednji funkcioneri iz Crne Gore koji, znajući da krše zakon, imaju po neko rezervno prebivalište. A možda i državljanstvo. Njihov slučaj je dobio na značaju od kada je Vlada naumila da izmjenom zakonskih i podzakonskih akata (uredbe, odluke, mišljenja…) zavede red baš tamo gdje dvojica ministara sebi dozvoljavaju bezakonje. Uz prećutnu podršku ostalih.

U danu (četvrtak, 8. april) kada je Vlada, pod pritiskom demonstranata odustala od samovoljnog usvajanja Odluke o izmjeni Odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom, iako je na to imala zakonsko pravo, odmetnuti ministar Leposavić pohvalio se učešćem u pripremi zakona o državljanstvu (i zakona o porijeklu imovine). „Koji su inače u isključivoj nadležnosti drugih resora“, konstatovao je ministar pravde, sporeći se sa premijerom: „To sugeriše da moj rad u zakonodavnim stvarima nije bio baš tako nezadovoljavajući“.

O tome bi se, već, dalo polemisati. Uzmimo, recimo, novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti kome je Leposavić doprinio, „ulažući nadljudske napore“. A baš takvi su i bili neophodni da bi se, sa prikazanom lakoćom, prešlo preko viševjekovne istorije Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) i pravoslavnih Crnogoraca. Da li bi se slična rabota mogla ponoviti i prilikom „liberalizacije“ postojećeg Zakona o državljanstvu? Pod uslovom, a to je još jedna među brojnim nepoznanicama, da izvršna i zakonodavna vlast (parlamentarna većina) krenu u taj rizičan poduhvat. Najave postoje.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DOK NASILJE NA ULICAMA RASTE: Ko kontroliše policiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako su smijenjeni svi šefovi sektora u Upravi policije, nakon što je za direktora izabran Zoran Brđanin, ne čini se da nova vlast potpuno drži kontrolu nad tim dijelom bezbjednosnog sektora

 

Mnogi su se nadali da će se nasilje u javnom prostoru smiriti nakon što su završeni lokalni izbori u gradu pod Trebjesom ili „bitke za Nikšić“, kako je ovaj događaj nazvan u srbijanskim tabloidima. Međutim, podjele i tenzije ne jenjavaju.

Takozvane „patriotske“ i „komitske“ snage, koji smatraju da je ugrožena nezavisnost Crne Gore, gotovo svakodnevno nalaze razloge za protestna okupljanja ili demonstrativne organizovane vožnje po crnogorskim gradovima. Opozicione partije svojim saopštenjima ohrabruju ovakva okupljanja, blago zabašureno preuzimaju i zasluge za njih, a poruke podrške često stignu i od samog Đukanovića. Posljednji takav razlog su bile najavljene promjene u primjeni Zakona o državljanstvu.

Svoje razloge za proteste i javna okupljanja, a i za kontraproteste, nalaze i pristalice vlasti nezadovoljne odlukama Vlade. Prosrpske grupacije zamjeraju polciji što ima blaži odnos prema partitoskim snagama nego što je imala prethodna vlast prema demonstrantima. Oni se bune i zbog  najavljene smjene ministra pravde Vladimira Leposavića. Ovi protesti su dobili podršku dijela vladajuće koalicije okupljene oko Demokratskog fronta, ali i dobrog dijela srbijanskih tabloida.

U uskomešanoj atmosferi fizički je napadnuto više građana i novinara, ali i službenih lica. Dok se na protestima „patriota“ mogu čuti pjesme koje šire mržnju prema Srbima, kao što je Boj na Čavnoglave, na protestnim okupljanjima prosrpskih snaga mogu se čuti i vidjeti transparenti koji negiraju genocid u Srebrenici, čime valjda daju podršku Leposaviću i njegovoj izjavi koja je išla u tom pravcu.

Od Uprave policije se očekuje da vrati mir na crnogorske ulice i obezbijedi poštovanje zdravstvenih mjera. Ali primjetan je njen pasivniji odnos prema ovakvim događajima nego što je to bio tokom prethodne godine, koju su obilježili protesti. Iako su smijenjeni svi šefovi sektora u tom organu, nakon što je za direktora izabran Zoran Brđanin, ne čini se da nova vlast drži kontrolu nad tim dijelom bezbjednosnog sektora. Pitanje je da li je riječ o većem stepenu tolerancije prema pravu na slobodu okupljanja, čak i kad se ono zloupotrebljava, ili nova vlast ne želi da reakcijom policije izazove bijes građana kao što je tokom prošle godine učinila prethodna vlast.

Propusti policije naročito su bili uočljivi tokom blokade puta u Bogetićima, na saobraćajnici Podgorica – Nikšić, kada su u sukobu „patriota“ i policije povrijeđeni oficir Vojske Crne Gore (VCG) Rajko Čanjak, vojni doktor Dragan Martinović i službenik Uprave policije Jovan Bijelović. Dogodila se i neodgovorna  reakcija pripadnika Sektora za obezbjeđenje objekata i štićene ličnosti, koji je službenim automobilom prošao kroz blokadu, dok su na vozilu sjedjeli demonstranti. U vozilu se nalazila ćerka premijera Krivokapića i javnosti je saopšteno da je službenik policije tako reagovao jer je procijenio da je njen život u tom trenutku bio ugrožen. Na video snimcima, koji su dospjeli u javnost, nije vidljiv stepen ugroženosti koji bi opravdao takvu upotrebu sile. Sve se ovo dogodilo naočigled pripadnika policije koji su trebali da obezbjeđuju ovaj skup i spriječe narušavanje javnog reda i mira.

Izvršni direktor Centra za građanske slobode Boris Marić smatra da je ponašanje policije „očigledno u skladu sa odlukom da demokratski i tolerantan ptistup treba da bude osnova postupanja policije“. On za Monitor kaže da je to težak zadatak kada imamo forsiranje antagonizama prvenstveno od struktura bliskih Demokratskoj partiji socijalista i Demokratskom frontu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BUDVANI TRAŽE OSLOBAĐANJE UZURPIRANIH JAVNIH POVRŠINA: Investitori samovoljno blokirali javne puteve i staze

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kompanija Beppler&Jacobson primjer je investitora koji  nije doprinio društvenoj zajednici u kojoj posluje, samo joj je oduzeo. Neposredno nakon kupovine Hotela Avala, novi vlasnik ograđuje svoje imanje, postavlja kapije i ograde, presijeca dva javna puta koje su mještani koristili desetinama godina kao komunikaciju ka moru i Starom gradu

 

Privatizacija hotela na teritoriji opštine Budva donijela je građanima mnogobrojne probleme sa kojima se suočavaju posljednju deceniju. Većina novih vlasnika, Vladinih strateških investitora i zakupaca nije uspostavila korektan odnos sa stanovništvom, nisu se integrisali u društvenu zajednicu gdje su započeli  poslovanje. Nakon ulaska u posjed hotela koji su prodati sa velikim zemljišnim kompleksima i parkovima, prvi  potezi vlasnika najčešće su bili podizanje betonskih ograda i gvozdenih kapija kojima su ograđivali novostečene nekretnine.

Poznati budvanski hoteli postali su mali bunkeri, izolovana ostrva na čijim su prilazima podignute stražarske kućice kako niko, osim gostiju hotela, ne bi mogao prići privatnom posjedu. Građane je najviše pogodila prateća uzurpacija javnih puteva i staza, koje su postojale u okviru hotelskih kompleksa od ranije i koje su oduvijek bile u opštoj upotrebi kao komunikacija između naselja i morske obale. Mnogobrojni protesti građana sa zahtjevima za slobodan prolaz pješačkim stazama i šetalištima, za nesmetan pristup moru, uglavnom su bili bezuspješni. Investitori, koji su po pravilu uživali povlastice kod administracije vlasti na čelu sa DPS-om, ostajali su nijemi za potrebe mještana.

Jedan od najbezobzirnijih uzurpatora javnog prostora u Budvi je kompanija Beppler&Jacobson, ruskog biznismena Igora Lazurenka, koja je 2003. godine kupila Hotel Avala sa vilama i velikom zemljišnom parcelom u centru Budve, pored Starog grada. Dug je spisak negativnih efekata ove privatizacije za mještane Budve, čiju zakonitost, od 2016. godine, ispituje Specijalno državno tužilaštvo.

Kompanija Beppler&Jacobson primjer je investitora koji  nije doprinio društvenoj zajednici u kojoj posluje, samo joj je oduzeo. Neposredno nakon kupovine Hotela Avala, vlasnik ograđuje imanje, postavlja kapije i ograde, presijeca dva javna puta kojima su mještani naselja Gospoština, u kome se hotel nalazi, koristili desetinama godina kao komunikaciju ka moru i Starom gradu. Lazurenko je naložio presijecanje javnog puta, ulice naselja Gospoština kojoj gravitira ovo veliko naselje. Dio ulice istog naselja na čijem se kraju nalazi jedina okretnica za vozila,   obreo se  u posjedu hotela, metalnom kapijom odvojen od ostatka ulice, čime je nanijeta ogromna šteta mještanima i turistima,  i napravljen  saobraćajni kolaps koji traje punih 17 godina. Hotel Avala postojao je i ranije, ali do dolaska ruskih biznismena, ova  ulica nikada nije bila prekinuta i blokirana.

Sa druge strane hotelskog kompleksa, na granici pored mora, iznad staze koja vodi ka plaži Mogren, nalazi se staro kameno stepenište, put od Starog grada ka Vidikovcu. Postoji stotinama godina, predstavljalo je jedinu vezu naselja iznad Jadranske magistrale, Seoca, Prijevora i Komoševine sa Starim gradom i morskom obalom.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo