Prema Ugovoru koji je važio do 31. decembra, Uniprom je Elektroprivredi megavatsat isporučene električne energije trebalo da plati 45 eura. Zahvaljujući pratećim aneksima, ta cijena je oborena na 28,5 eura/MWh. Ostatak se kompenzuje tako što Pejović EPCG prodaje emisione kredite CO2 koje od Vlade dobija džabe. I Uniprom bude dobar oko 800 hiljada eura – mjesečno

Na relaciji Uniprom/KAP – zakonodavne/izvršne vlasti zavladalo je zatišje, nakon što su predstavnici Ministarstva ekonomskog razvoja obišli Kombinat. Dok čekamo nastavak priče, zainteresovani pokušavaju shvatiti stvarne razloge zbog kojih je Veselin Pejović, vlasnik Uniproma (i imovine nekadašnjeg Kombinata aluminijuma) početkom mjeseca zaprijetio otpuštanjem svih radnika (prema različitim izvorima njih je od 480 – 600) i gašenjem proizvodnje vrijedne, prema njegovim tvrdnjama, oko 250 miliona eura.

Pa da pomognemo. Cijena struje je nezaobilazan dio svake debate o proizvodnji aluminijuma. Tako je i period uoči i tokom stečaja u KAP-u obilježila neobična priča o isporuci električne energije bez kupoprodajnog ugovora, angažovanju državnih posrednika u tom poslu (Montenegrobonus) i višemilionskim gubicima sa kojima je on okončan.

Mnogi su zato,  sa zadovoljstvom dočekali najave da će Pejović uvoziti struju za potrebe Kombinata, nakon što je sa stečajnim upravnikom KAP-a Veselinom Perišićem potpisao Ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji i preuzeo proizvodnju aluminijuma. I taj uvozni aranžman je funkcionisao do marta 2017. godine kada je Uniprom završio saradnju sa slovačkom firmom Le Trading, od koje je prethodnih 12 mjeseci nabavljao struju po cijeni od 35 eura po megavatsatu (MWh).

Slijedili su višemjesečni pregovori sa Elektroprivredom. Iz EPCG su pregovore počeli tražeći 42 eura/MWh da bi, u oktobru 2017, sa Unipromom potpisali trogodišnji ugovor o isporuci električne energije za Kombinat aluminijuma, po cijeni od 38,9 eura po megavatsatu. Bez uračunatog poreza na dodatu vrijednost (PDV) i naknade za prenos struje.

Nezvanični podaci do kojih je Monitor došao u EPCG govore kako je tokom tog aranžmana Elektroprivreda i uvozila i izvozila struju po većoj prosječnoj cijeni od one po kojoj je električna energija isporučivana Unipromu. I ta razlika nije bila mala. EPCG je tokom 2018. i 2019. godine struju uvozila po prosječnoj cijeni od 51,5 do 53 eura/MWh, a izvozila za 55,6 do 58,6 eura/MWh, na godišnjem prosjeku.

Uglavnom, po isteku tog ugovora, početkom prošle godine, kreću novi pregovori. I stiže novi Ugovor o kupoprodaji električne energije, potpisan 28. februara 2020. godine. Potpisnici su bili Igor Noveljić, doskora izvršni direktor EPCG (Prodavac) i Nebojša Dožić, opunomoćeni zastupnik Uniproma (Kupac). Iz mnoštva bitnih detalja tog Ugovora („Kupac se obavezuje da preuzetu električnu energiju koristi isključivo za potrebe obavljanja svoje djelatnosti kao samosnabdjevač, i zabranjena je svaka dalja prodaja ili preprodaja…“, član 2) izdvojimo za ovu priču najvažniji – cijenu.

Uniprom se obavezao (član 4) da će za svaki megavatsat isporučene električne energije tokom deset mjeseci trajanja ugovora platiti iznos od 45 eura. Bez uračunatog PDV-a. U odnosu na prethodni ugovor cijena je porasla za više od šest eura, pa je izgledalo da je novi aranžman bitno nepovoljniji za Pejovićevu kompaniju. Čak i uz dogovoreni popust od pet odsto koji je kupac mogao ostvariti „ukoliko fakturu za prethodni mjesec plati do 15-og u tekućem mjesecu“.

Ali, kako ono kažu – đavo se krije u detaljima a stvarna cijena u aneksima.

Aneks I prošlogodišnjeg Ugovora o kupoprodaji električne energije potpisan je  31. marta, jedva mjesec dana nakon potpisivanja osnovnog teksta. Umjesto Nebojše Dožića, potpisao ga je izvršni direktor Uniproma Veselin Pejović. Bez mnogo okolišanja, dokument predviđa (član 1) značajne olakšice za kupca struje iz EPCG.

„Kupac se obavezuje da fakture za mjesec april, maj i jun, 2020. godine, (po cijeni  od 45 eura za MWh) plati na sljedeći način:

• Za ukupno isporučenu električnu energiju u mjesecu aprilu 2020. godine dužan je platiti 30 eura za MWh u roku od 15 dana od dana ispostavljanja fakture, dok je 15 eura/MWh za isporučenu električnu energiju u istom mjesecu dužan platiti do 31. 12. 2020. godine.
• Za ukupno isporučenu električnu energiju u mjesecu maju 2020. godine dužan je platiti 30 eura za MWh u roku od 15 dana od dana ispostavljanja fakture, dok je 15 eura/MWh za isporučenu električnu energiju u istom mjesecu dužan platiti do 31. 12. 2021.godine.
• Za ukupno isporučenu električnu energiju u mjesecu junu 2020. godine dužan je platiti 30 eura za MWh u roku od 15 dana od dana ispostavljanja fakture, dok je 15 eura/MWh za isporučenu električnu energiju u istom mjesecu dužan platiti do 31. 12. 2022.godine.

Ranije ugovoreni popust za blagovoremeno plaćanje od pet odsto ostao je na snazi – sukcesivno. Što znači da je Uniprom, zapravo, trebalo da narednog mjeseca plati 28,5 eura za MWH isporučene električne energije. Dok bi drugu ratu  od 14,25 eura/MWh platio u intervalu od osam mjeseci do dvije i po godine.

Ni tu se priča nije završila. Krajem juna Noveljić i Pejović potpisuju i Aneks II istog Ugovora. Plan plaćanja aprilskog računa za isporučenu struju ostao je nepromijenjen (30 + 15 eura do kraja 2020). Zato je za struju isporučenu tokom preostalih osam mjeseci prošle godine (od maja do decembra) dogovoren novi model. I on je predvidio plaćanje 30 eura po MWh do 15-og narednog mjeseca. Uz, podrazumijeva se, već pominjani popust. Ostatak je trebalo da bude plaćen do 15. februara ove godine. Ali ne novcem već „kompenzacijom za CO2 emisije Kupca po cijeni emisionog kredita ne većoj od 22,8 eura plus PDV“.

Uniprom se, da pojasnimo, Aneksom II obavezao da će trećinu struje koju mu isporuči EPCG platiti emisionim kreditima CO2 (ugljen dioksida). Istim onim koje je prethodno dobio na poklon (besplatno) od Vlade Duška Markovića (količina: 1,02 miliona tona, iliti emisionih kredita). Dobro ste pročitali: nabavna cijena 0,00 e/toni CO2eq a prodajna „ne više od 22,8 eure“. Plus PDV.

Sva ova priča je, za eventualno neupućene, povezana sa globalnim zagrijavanjem i nastojanjima da se zagađivači ograniče u emisiji ugljen-dioksida u atmosferu, tako što će im biti propisane godišnje kvote. Otprilike: svaka država ima određenu količinu emisionih kredita CO2 koju njena industrija može da potroši tokom godine. Onda registrovani industrijski zagađivači otkupljuju te kredite kako bi stekli pravo na emisiju određene količine CO2 (u hiljadama tona). Kasnije tim pravom mogu i međusobno trgovati. Unutar države ali i na međunarodnim berzama.

Slijedeći te preporuke Crna Gora je u decembru 2019. godine, prva u regionu, donijela Zakon o zaštiti od negativnih uticaja klimatskih promjena. Nedugo zatim, u februaru prošle godine, Vlada je usvojila Uredbu o djelatnostima koje emituju gasove sa efektom staklene bašte za koje se izdaje dozvola za emisiju gasova. Cilj tih propisa bio je ,,ograničiti djelovanje industrijskih i energetskih pogona koje šteti životnoj sredini“.

Vlada je, međutim, u svoj toj priči prepoznala i neke izuzetke.  Kombinat aluminijuma u bankrotu, nikšićki Toščelik i pljevaljska Termoelektrana dobili su određeni broj emisionih kredita besplatno, „radi sprječavanja izmještanja energetski intenzivnih grana industrije iz Crne Gore“. Besplatni paketi su odobreni na osnovu prosjeka proizvodnje u periodu 2005- 2008. godina, pa su neki (KAP) imali višak a drugi (Termoeloktrana) manjak prava na emisiju CO2   u odnosu na trenutne potrebe. I trgovina maglom mogla je da počne.

Koliko je ova kompenzacija donijela Unipromu? Nema, još, zvaničnih podataka o količini električne energije koju je EPCG isporučila Unipromu tokom važenja prošlogodinjeg ugovora. Postoje zvanični podaci da je u 2018. godini za KAP isporučeno 604.400 MWh električne enrgije. Ili oko 50.000 MWh mjesečno. Ako na jednom MWh Pejovićev Uniprom, gore pojašnjenom kompenzacijom, uštedi 15 eura, onda je mjesečna ušteda kompanije blizu 800 hiljada. I tako osam mjeseci prošle godine.

Budućnost kupoprodajnog aranžmana između EPCG i Uniproma zavisi od (ne)spremnosti novih vlasti i njihovih predstavnika u upravi državne elektroenergetske kompanije da nastave sa naslijeđenom praksom. Ili joj stanu na put. Čini se kako Pejović  pokušava da ih, na sve moguće načine, uvjeri u neophodnost dalje saradnje. U igri je veliki novac. I interesi mnogih, malih i velikih, igrača.

Zoran RADULOVIĆ