Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

Uz otuđivanje kulturnih dobara, veliku štetu našem spomeničkom fondu, posebno nepokretnim spomenicima kulture, nanose nestručne, nerijetko agresivne intervencije, kako na eksterijeru tako u enterijeru mnogih sakralnih objekata, od strane crkvenih vlasti-izvođača.

Opširnu studiju o Državnom muzeju na Cetinju napisao je profesor Risto Dragićević (Državni muzej na Cetinju (1896. – 1956.), istorijski zapisi. knjiga XIII, sv. 1-2, 1957., str. 61-98). Analizirajući rad ove naučne ustanove (bivši dvor kralja Nikole) ponudio je naučnom svijetu vrijedne podatke i opisao probleme sa kojima se ova ustanova borila od svog osnivanja. Razna otuđivanja, posuđivanja i darivanja iz ovog kraljevskog dvora bila su česta tema, ne samo naučnih radnika nego i javnosti. Naročito je došla do izražaja tema koja se ticala muzejskih eksponata neposredno poslije oslobođenja  (1945.)

Tadašnji ministar prosvjete Niko Pavić (rješenje br. 6591 od 4. juna 1946. godine) donio je, na osnovu predloga Komisije za preuređenje Muzeja, odluku: ,,da se predmeti vjerskog karaktera, koji su do sad sačuvani u Narodnom Muzeju na Cetinju i dalje čuvaju sa ostalim predmetima, koji predstavljaju kulturnu i istorijsku vrijednost. Pošto uprava Narodnog muzeja vrši dužnost Instituta za zaštitu kulture i prirodnjačkih rijetkosti na teritoriji naše Republike to će od danas vršiti kontrolu nad crkvenim muzejem na Cetinju”.

Među tim objektima bili su oni ,,koje je još knjaz Danilo izdvojio iz manastirske riznice i mogobrojne skupocjene ikone, koje je kralj Nikola sa članovima porodice dobijao na poklon (tada je ustupljeno 97 dragocjenih objekata: mitre vladike Visariona, Danila i Petra I, arhijerijske štake vladike Danila, Petra I i Petra II, tri pozlaćene panagije, četiri naprsna krsta, veliki krst Vladike Ruvima, putir Pećke patrijaršije…”

I pored zahtjeva da manastir povrati predmete koji pripadaju muzeju, crkvene vlasti ni do danas nijesu tu obavezu ispunile. Dragićević piše: ,,Po usmenom ili pismenom Koprivičinom naređenju (Andrija Koprivica je bio pomoćnik ministra prosvjete i ujedno predsjednik Komisije za preuređenje muzeja) od jula 1946. do novembra 1949. godine 951 muzejski objekat izdat je na revers raznim nadleštvima, društvenim organizacijama i pojedincima, a u istom razdoblju rashodovano je 429 objekata”. Dragićević konstatuje da je među tim objektima bilo objekata bez ikakve umjetničke vrijednosti, ali isto tako ,,priličan broj važnih muzejskih objekata. Takođe u istom tekstu se navodi da je od 1950. godine muzej, po odobrenju nadležnih vlasti, povratio veći broj pozajmijenih objekata.

Aktom od 29. juna 1946. godine, Andrija Koprivica piše upravi muzeja: ,,Pošto se u Muzeju nalaze prema izvještaju Komisije za preuređaj Muzeja i Komisije za primopredaju, priličan broj stvari koje ne predstavljaju istorijsku ni umjetničku vrijednost za muzej, to će Uprava Muzeja od istih ustupiti na privremenu poslugu Predsjedništvu Crnogorske Narodne Skupštine, uz propisan revers, stvari koje su joj potrebne”.

U arhivi Državnog muzeja na Cetinju nalazi se spisak predmeta koji su iz muzeja ustupljeni Predsjedništvu narodne skupštine Crne Gore ,,na privremenu upotrebu”. U popisu predmeta (28) koji su izdati navedenoj skupštini, između ostalih jedan izrezbareni sto koji je stajao u kabinetu kralja Nikole do kapitulacije Crne Gore, a u toj sobi bio je izložen od osnivanja muzeja (1926.) do jula 1946. godine. Po svoj prilici ovaj izrezbareni sto nije vraćen. Iz pomenutog inventara stvari poznato je da je nekoliko fotelja bilo ustupljeno Petru Komneniću, koje je 1949. godine vratila negova supruga.

Iz iste garniture dio namještaja je dat na privremenu upotrebu tadašnjem predsjedniku Prezidijuma Narodne skupštine Cme Gore. Direktor muzeja, profesor Risto Dragićević obratio se 22. aprila 1950. godine Milošu Rašoviću ,,da hitno vrati sve predmete, jer mnogi od njih imaju muzejsku vrijednost i vezani su za istorijski muzej na Cetinju”.

Rašović je odgovorio (u junu 1951): ,,Izvjesne stvari iz muzejskog podruma date su mi na privremenu upotrebu-poslugu, a koje nijesu imale neki istorijski značaj ni umjetničke vrijednosti, jer se inače ne bi nalazile rasturene i razbacane u podrumu muzeja… Pored toga stvari su bile toliko trošne i pohabane da su se mogle upotrijebiti za stambene svrhe u koje su date, samo renoviranjem i opravkom, što sam ja morao i učiniti. Ipak ja razumijem vašu revnost i vaše staranje o državnim starima kao i traženja da se vrate muzeju. Ali mislim da i vi možete shvatiti razloge koje su mene primorali da stvari uzmem na poslugu i da ih jos držim. Vlada Narodne Republike Srbije uzela je moju kuću, moj stan i sve moje stvari i pokućstvo još 1944. godine i stalno se služi sa njima obećajući da će mi sve povratiti… Ja sam danas ponovo zamolio Predsjedništvo vlade NR Srbije, prilazući im Vaše pismo, da učini, da mi se što prije povrate stvari, kako bih mogao da državi vratim njene…”

Poslije nekoliko prepiski Dragićević-Rašović, stvari koje je Rašović dobio iz Muzeja na privremeno korišćenje vraćene su.

Veći dio muzejskog staklenog i porculanskog posuđa bio je otuđeno za potrebe reprezentativnog hotela na Cetinju i hotela u Miločeru.

Tadašnji direktor Muzeja Jovan Ivović, dopisom br. 439 od 9. 3. 1948. godine obraća se Ministarstvu prosvjete – III odjeljenje: ,,U magazinu ovdašnjeg Muzeja nalazi se stakleno i porculansko stono posuđe. Materijal je prvoklasan a izrada luksuzna. Takođe se u magacinu nalazi ogromni kuhinjski šporet. Ovi objekti ne predstavljaju muzeološku vrijednost. Nijesu ručni rad da bi imali i etnografsko-muzeološki značaj. Ovo nije samo mišljenje potpisatog, već tako misle i: Petar Komnenić, Jagoš Jovanović i Niko S. Martinović, koji su se ovih dana bavili opštom problematikom Muzeja. Prema izloženom gledištu smatram da bi ove objekte trebalo ustupiti Pretsjedništvu vlade za reprezentativne svrhe.”

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Direktor Jovan Ivović

Na osnovu navedenog dopisa Ministarstvo prosvjete NRCG donosi rješenje br. 439 od 9. VI 1948, i imenuje komisiju za primopredaju. Sve te stvari preuzeo je na revers Andrija Koprivica.

U toj prvoj grupi našlo se ukupno 704 predmeta raznog posuđa. Nešto kasnije iz Muzeja (7. jula) se iznosi sto i 32 trpezarijske stolice i neki sitniji inventar. Stolice su bile tapacirane kožom i sa zlatnim gravurama.

Uprava muzeja 1950. se počela obraćati nadležnim za povraćaj pozajmljenih muzejskih stari. Tako su 4. januara 1950. vraćene dvije manje fotelje a veće (dvije) vraćene su 22. aprila iste godine. (Ove fotelje su bile ustupljene 17. jula 1948. godine za reprezentativnu zgradu Predsjedništva).

Od ukupnog srebrnog i porculanskog posuđa bilo je uzeto 729 komada. Posljednji primjerci vraćeni su iz Miločera i reprezentativnog hotela na Cetinju, 1953. godine. Muzeju je vraćeno 536 komada, dok je 193 komada polomijeno ili nestalo, pa je kao takvo i otpisano.

(Nastaviće se)

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

Mnogo je, nažalost, primjera neodgovornosti koje su pokazivale nadležne vlasti prema predmetima od izuzetne kulturno-umjetničke vrijednosti koji su slučajno otkriveni ili ponuđeni na čuvanje. Zemaljski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti, Sarajevo, obraća se našem Zavodu (1533/56) i obavještava ga ,,da se prilikom dobrovoljnih akcija u Gostilju (Zeta) naišlo na dragocjene arheološke objekte vezane za grčku kulturu a koje je prijavio student Milorad Prelević”. U tekstu koji je pomenuti Zavod uputio piše… ,,Drug Prelević nije znao za postojanje Vašeg zavoda na Cetinju. Nalaz je oko 10. avgusta o. g. bio prijavijen Sreskom narodnom odboru u Titogradu i na tu prijavu na teren je stigao neki službenik koji je pregledao nalazište, ali nije ništa poduzeo za njegovo spašavanje.”

Zavod se obratio Narodnom Odboru – Golubovci (31. avgusta 1956, br. 614)… ,,međutim, nijedna od pomenutih ustanova, a naročito izvođaci građevinskih radova i njihovi nadležni organi nijesu posvetili potrebnu pažnju, tako da nije isključeno da je u toku proteklih godina pronađen veći broj ovakvih objekata, koji su bez ičije kontrole lako prošvercovani van naše republike, a možda, i dalje. lako su u samom početku od strane Zavoda angažovane sve nadležne ustanove, desilo se, nažalost, da, pored njih, Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine iz Sarajeva, skreće pažnju našem Zavodu o pronađenim arheološkim objektima prilikom dobrovoljnih radnih akcija koje se povremeno izvode na radilištu u Zeti…”

Kao primjer solidne saradnje sa Zavodom može da posluži Zavičajni muzej iz Ivangrada koji je detaljno izvještavao (prema svojim mogućnostima) a istovremeno je ukazivao na otuđivanje arheoloških objekata, odnosno njihovo uništenje i sl. 

U izvještaju (br. 92 od 19. VIII 1953.) Zavičajni muzej iz Ivangrada obavještava Zavod o radovima koje izvodi dr Mišura i navodi da su, prije njegovog dolaska u Ivangrad, bili pronađeni mnogi arheološki predmeti.  ,,…Ali su izgubljeni prilikom negovog premještanja u Užice 1953, godine. Tada su se izgubili i mnogi sitni kremeni predmeti (kao pilice, čekići, strelice, koplja i mogi fragmenti grnčarije), nađeni kod Beran – Krša, tu i u okolini.”. 

Ataci na sakralne građevine u poslijeratnom periodu bili su nerijetka pojava, Za razliku od današnjih savremenih crkvenih ,,eksperata”, koji na svoju ruku dograđuju, razgrađuju, restauriraju, konzerviraju, živopišu i kojekakvim kičom ,,obogaćuju”, “, i to značajne, zakonom zaštićene, često i najznačajnije sakralne objekte, ondašnji igumani, iako naječešće nepismeni ili polupismeni, blagovremeno su tražili pomoć od nadležnih vlasti i Zavoda za zaštitu spomenika kulture. 

Primjera radi: izvjesni mještanin iz Vranjine (Skadarsko jezero), kako se navodi u prijavi ,,izvadijo 8 pragova iz dva prozora od Kuće na Pontu marta 1950. g…” 

U septembru iste godine optuženi je dao slijedeću obavezu: 

Obaveza 

Sa Koje se obavezujem za osam kamena, koje sam digao iz dva prozora Manastirske kuće na Pontu Manastira, to jest osam pragova i ponijo sam na svoju kuću i stavijo na moje prozore u Vranjinu. 

Obavezujem se da ću pragove iste povratiti ili druge od kamena kao one napraviti i na istom mjestu staviti u manastirskoj kući, Kao što su bili. 

U Koliko nebih mogao kamene naći u Vranjinu zate prozore, Moguli staviti prozore od cementa, najdalje do 1. maja 1951. godine od Kamena Kao prve sa obavezom 

Na Koje se svoje ručno potpisujem sa obavezom izvršenja do rešenja dana. 

Svjedoci: 1) Gazivoda Vido s.r. 2) Ulićević Bosko s.r. 

Pismen Mirko Nakon Drašković s.r. 

27 septembra 1950. g. Mr. Vranjina 

Bez obzira na datu obavezu da će do 1. maja 1951. ,,staviti prozore od cementa”, to nije uradio ni do 8. juna 1953. godine (kako piše u prigovoru upravitelja Manastira). Vlasti su naredile ,,da tuženi mora do kraja avgusta svoju obavezu izvršiti”. ,,Svi će ovako proći koji se budu griješili o spomenicima kulture, s jedne strane, i zbog neodržane riječi, s druge strane”. 

Uzaludna su bila potraživanja Zavoda da mu Uprava muzeja srpske zemlje povrati kosti pelinskog medvjeda, koje su pronađene u jednoj pećini u okolini Kolašina a koje je ing. Miron Savić toj ustanovi predao na hronološku i kulturološku analizu, o čemu postoji pismo Savića koje je uputio Zavodu (Bgd, 23. septembar 1955). Izgleda da je postojala praksa da mnogi predmeti, koji su poslati iz Crne Gore na analizu u Beograd, radije ostaju tamo, nego kako to primjećuje izvjesni Popović u jednom obraćanju Zavodu da se ,,vrću oklen su pošli”. 

Istu sudbinu su doživjeli i ,,stari novčići pronađeni u okolini Nikšića, a upućeni na analizu u Beograd” (pismo Zavodu od 23. jula 1952. godine).

Ispostava za unutrašnje poslove – Cetinje, pod br. POV. od 11. XX 1960. godine dostavila je Zavodu za zaštitu spomenika kulture dopis:.. ,,U ‘Vjesniku u srijedu’ od 2. decembra 1959. godine na strani 7 objavijen je članak Milana Vekića pod naslovom ‘Barok putuje u inostranstvo’ u kome tretira neke pojave prometa-šverca sa spomenicima kulture. S obzirom da je ova negativna pojava proširena po čitavoj našoj zemlji, a istu treba suzbiti uz vašu pomoć.

Navodimo vam neka lica koja se bave švercom i preprodajom spomenika kulture i to: Lederer Hinko, Lazarević Kosto, Simonović Stanislav, Novaković Joco, neki Čilak, trgovac i kujundžija, Ćetković iz Pedi, neki Rmuž, Skopljanac, kao i Pegan i Jelušnik iz Slovenije.

Lederer Hinko: Navodno je izraelski državljanin, nastanjen u Beogradu u ulici Proleterskih brigada 39, inače tast Oskara Daviča. Gotovo je legalizovao posao na pronalaženju vijednosti na terenu koje kupuje, a zatim nudi na otkup gotovo svim većim muzejima u zemlji. Najveći dio stvari koje su razmatrane na komisijama za procjenu upravo potiče od njega. Posluje čisto trgovački, odlazi na lice mjesta i tamo od seljaka kupuje razne stare predmete npr. stari novac za koji placa do 1000 dinara, mada ovaj ne vredi više od 100 dinara. Time postiže da seljaci ne znajući pravu vrijednost pojedinih predmeta njemu donose sve predmete čak i one od vrlo velike vrijednosti koje ovaj poslije prodaje po desetostrukim iznosima. Podjednako je viđen u Makedoniji, na Kosmetu, u Budvi, Zadru, odnosno na svim mjestima koja su poznata kao nalazišta spomenika kulture. Donosi grčke vaze, geme, kao i druge bronzane, zlatne i srebrne predmete i nudi ih na prodaju muzeju. Za njega se zna da je imao nekih poteškoća u Bitolju i Ohridu, odakle, je otjeran od organa unutrašnjih poslova. Interesantno je da je Lederer bio u posjedu nekih predmeta pronađenih 1938. godine u Budvi, koje je navodno kupio od nekih mještana u Kotoru koji kao takvi predstavljaju naročitu istorijsku vrijednost a muzej ih u posjedu nema, jer su razgrabljeni još prilikom iskopavanja.

Lazarević Kosta: Nastanjen je u Beogradu u ulici Vukice Mitrović broj 24. Prije rata bio je zlatar-časovničar. Donosi razne stvari i nudi na otkup… Neke od stvari nosio je i prodavao preko komisiona. 

Simonović Stanislav: Nastanjen je u Beogradu  u Kursulinovoj ulici br. 22. Pojavljuje se sa raznim arheološkim predmetima. Prodao je Narodnom muzeju mnogo vrijednih stvari i zaradio dosta novca. U posljednje vrijeme se ne pojavljuje u muzeju, pošto su odbili da kupe neke predmete manje vijednosti za koje je tražio priličnu svotu (predmeti su navodno poticali iz Budve).

Jelušnik i Pegan: Navodno ova lica su iz Slovenije. Lutaju po cijeloj zemlji. Pošlo im je za rukom da otkriju mnogo štošta za čim poslije tragaju. Dolazili su u Narodni muzej i tražili da vide nakit iz Budve, jer navodno imaju neke ponude u vezi s njim. Posjeduju fotografije nakita.

Ćetković: Navodno je iz Peći. Luta po cijeloj zemlji. Još od prije rata sakuplja ikone kupujući ih od neupućenog svijeta, na kojima poslije zarađuje. Nije stručnjak, ne može da ocijeni pravu vrijednost ovih ikona, kupuje svašta, ali ipak pravi unosne poslove.

Čilak: Kujundžija je i bavi se posredništvom. Nekog seljaka koji je pronašao ostavu novca, doveo je u vezu sa strancem, koji je ostavu otkupio.”

Teren naše republike uvijek je bio otvoren za razne domaće i strane istraživače i kvazistraživače koji su dolazili u posjede vrijednih arheoloških predmeta, od sitnih nalaza (antičkog novca, gema, prstenja, fibula) koji se danas nalaze u raznim evropskim, odnosno svjetskim muzejima i galerijama. Da ne govorimo o privatnim kolekcionarima koji su za male pare postali vlasnici skupocjenih rariteta.

(Nastaviće se) 

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

Za vrijeme okupacije u ljeto 1942. godine, dio italijanskih trupa koje su bile stacionirane u Risnu vršilo je arheološka istrazivanja na lokalitetu Carine (Risan).

Nemamo podataka šta su tom prilikom otkrili ,,ni kakav je bio, ni gdje je odnesen nađeni materijal”.

Nije nepoznato da su italijanske vlasti bile veoma zainteresovane za arheološke nalaze širom okupirane Crne Gore a naročito ih je privlačio antički materijal, medu kojim najviše numizmatika”. Pretpostavlja se da je među otkrivenim predmetima u Carinama, između ostalog, bilo i novaca ilirskog kralja Balajosa.

Italijanski vojnici, naročito njihovi oficiri, bili su ,,strasni vlasnici amfora” kojih su imali dosta na raspolaganju, a prema sjećanjima nekih savremenika, ,,radije su ih kupovali ili otimali od domaćih kolekcionara nego sami “lovili”.

Ovo su samo oskudni podaci, do kojih smo mogli doći, o kulturnim dobrima koja su italijanske vlasti otuđile iz Crne Gore.

Ovom prilikom ne govorimo o oštećenjima mnogih nepokretnih spomenika kulture, kako sakralnih tako i svjetovnih, što je razumijivo u ratnim godinama. Naravno, oštećenja mnogih spomenika ne znače posljedicu želje za razaranjem od strane okupatora, već, takoreći, neminovnost u ovakvim prilikama.

Što se tiče njemačkih okupacionih vlasti, R. Dragicević navodi da su Njemci, za vrijeme svoje uprave, iz muzeja odnijeli samo jedan veliki album sa fotografijama istorijskih spomenika i raznih predjela Crne Gore i knjigu ,,Les bords de l’ Adriatique et le Montenegro par Charles Yriarte”, Paris 1878.

Devastacija nepokretnog i pokretnog spomeničkog fonda na teritoriji naše republike nastavijena je i poslije oslobođenja. Mnogi arheološki lokaliteti, kao i ranije, bili su žrtva rušilačkog nagona, neznanja, predrasuda ili pohlepnosti. Da bi se bolje shvatilo stanje na području zaštite spomenika kulture treba uočiti i činjenice da su našim spomenicima kulture naneseni teški gubici ne samo ratnim razaranjima, nego i primitivnim mentalitetom i nedovoljnom, odnosno skoro nikakvom edukacijom u tom pogledu. U predratnoj Jugoslaviji nije postojao zakon o zaštiti spomenika kulture a samim tim ni organizovana služba zaštite. Ne manju štetu (nažalost i danas) spomeničkom fondu nanosi potpuna zapuštenost, pa bi bilo bolje da su neki spomenici ostali kao tajna pod zemljom.

Uz mnoge faktore koji su uticali na stanje pokretnog spomeničkog fonda, bili su propusti carinske službe, tako što je nezanemarljiv broj pokretnih predmeta od kulturno istorijskog značaja (stari novci, razni arheološki predmeti iz različitih epoha, umjetnička djela…) odvezen iz zemlje u inostranstvo. Koliko je time naša država oštećena u materijalnom pogledu, a da ne govorimo o njenoj kulturnoj baštini, nije potrebno posebno ni naglašavati. Nijesu naivni bili, nažalost, ni propusti (neodgovornost i bahatost) pojedinih građevinskih, željezničkih i drugih preduzeća (pruga Titograd-Nikšić, željeznica Beograd-Bar) koja su, ne poštujući ni osnovne principe zaštite kulturne baštine, nemilosrdno ispoljavala svoj neuki i rušilacki mentalitet.

Neposredno poslije oslobođenja, ozbiline i brojne propuste na zaštiti nacionalnog kulturnog blaga, vršili su tzv. sreski, odnosno narodni odbori, javna tužilastva, sudovi i ostali odgovorni faktori.

Rješenjem ministarstva prosvjete broj 1649/46 koje je potpisao predsjednik Vlade Blažo Jovanović, dužnost zaštite svih ,,kulturno istorijskih spomenika i prirodnjačkih rjetkosti na teritorifi NRCG, vrši uprava Narodnog muzeja na Cetinju”. Tu službu je vršio Narodni muzej na Cetinju sve do osnivanja Republickog zavoda za zaštitu spomenika kulture.

Koliko je bilo problema kod većine ,,vlasnika vlasti”u to vrijeme, potvrđuju i mnogi dopisi i apeli koje su slali muzej, a kasnije Zavod, svim sreskim i gradskim narodnim odborima. Primjera radi, Narodni muzej dopisom br. 739 od 28. jula 1947. godine obraća se Sreskom narodnom odboru -prosvjetni odsjek – Šavnik. Između ostalog, u tom dopisu piše..: ,,Uputili smo akt u kome smo tražili izvještaj o kulturno istorijskim spomenicima i prirodnjačkim rjetkostima, kao i o prikupljanju materijala iz vremena NOB- a. Odgovorili ste nam da ste poslali naše raspise za prikupljanje materijala iz vremena NOB-a, a o kulturno istorijskim spomenicima i prirodnjačkim rijetkostima nijeste našli za potrebno da potrošite ni riječi…”

Sličan dopis od strane Muzeja upućen je (23. 5.47) svim sreskim i gradskim narodnim odborima .Iz njega se vidi da skoro nijedan odbor nije odgovarao a da se ,,već čuje i na licu mjesta utvrđuje da dolazi do kvarenja, odnosno uništavanja pojedinih spomenika od kulturno istorijskog značaja…”

Skoro svaki dopis zavrsava ,,prijetnjom” – U protivnom podnijećemo pismenu tužbu Kontrolnoj Komisiji.

Aktom br. 740 od 28. III 1947. godine direktor muzeja Jovan Ivović, obraćajući se Sreskom narodnom odboru – Herceg Novi, između ostalog piše: ,,…objekte sa teritorije Vašeg sreza mi smo unijeli u spisak i u prepisu ga dostavili Ministarstvu prosvjete NRCG i Komitetu za kulturu i umjetnost pri vladi FNRJ. Ovo objavite narodu i zabranite svako dalje prodavanje i premještanje objekata iz mjesta u mjesto bez dozvole ove uprave. Ne dozvolite ma kakva otkopavanja ili prepravku, a da ne tražite odobrenje… Mjesni odbor u Herceg-Novom obratio se ovom muzeju za dozvolu da može tvrđava Forte-Mare dići kantinu, koja je kvarila izgled tvrđave … međutim kako sam obaviješten pomenuti Odbor kvari i stare zidine…”

Koliko je bilo problema u poratnim vremenima oko zaštite spomenika kulture u našoj republici, ilustrativno govori i ovaj dopis Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz 1948:

,,Svim sreskim, gradskim narodnim odborima

Ovaj Zavod je obaviješten da se pojavljuju kupci ili posrednici iz NR CG i drugih republika za otkup raznih umjetničkih, muzeoloških i drugih objekata kulturno istorijske vrijednosti, a koji nijesu stavljeni pod državnu zaštitu. Pošto pomenuti objekti predstavljaju riznicu našeg narodnog blaga i spadaju u posjed ove republike i kao takvi karakterišu pojedine faze kulturno umjetničkog uspona mnogih krajeva NRCG to se molite spriječite svako otuđivanje naznačenih predmeta…”

Poseban problem su bila arheološka iskopavanja iz razloga što rukovodioci radova nijesu uopšte dostavljali izvještaje (popunjene kartone) ili su bili nepotpuni. (To je podrazumijevalo da se u kartone unose podaci o svakom predmetu s tim da ih popunjavaju rukovodioci radova, odnosno asistenti pod njihovim nadzorom. Kartone je trebalo blagovremeno dostavljati poslije završene kampanje sa potpisom rukovodioca).

Direktor Zavoda M. Plamenac se uporno obraćao nadležnim institucijama, kao npr. Predsjedniku Arheološkog društva u Beogradu… ,,u vezi arheoloških radova u toku 1953. i 1954. godine U Cmoj Gori izvještavate se, da Zavod nije dobio popunjen karton za godina 195. od ekipe dr Grbića u Budvi, kao i karton za 1954. godinu.”

Zavod je bio primoran da stalnim intervencijama dođe do dokumentacije o pronađenim predmetima. Uzaludno se Plamenac obraćao i arheologu Pindiću, koji je bio zadužen da dostavi Zavodu popunjene kartone i pregled cjelokupnih radova sa opisom nađenih objekata. U dopisu od 21. decembra 1953. godine, između ostalog stoji… ,,Obećane i očekivane izvještaje ni do danas ne dobih…i molim vas da tražene podatke odmah uputi preko Instituta – izvještaju bi trebalo priključiti i popunjeni šablonizirani karton…”

Slične probleme Zavod je imao i sa izvještajima sa arheoloških iskopavanja u Duklji, o čemu svjedoče brojne pismene urgencije po tom pitanju.

Neprofesionalni odnos je bez dileme morao bacati sumnju na takve neodgovornosti, što se reflektovalo i na tačan uvid u pronađeni arheološki materijal i njegovo valorizovanje.

Kako objasniti krajnju neodgovornost, koja prelazi u sumnjivu rabotu, da arheolog Emil Čerškov, pored nekoliko intervencija Zavoda)… ,,da nam preko Arh. instituta uputite preporučeno i sa osiguranjem stari novac nađen u Budvi i Risnu, koji ste odnijeli u Beograd radi analize.Traženo nam je hitno potrebno”, nije odgovorio, a materijal je po svoj prilici, ostao na ,,neodređeno vrijeme na analizi”.

(Nastaviće se)