Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXXVI): Nova rukovodstva u Monitoru i Anteni M

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Priliv sredstava iz međunarodnih izvora u drugoj polovini 1996. omogućio nam je da obavezu u vezi sa stanom prema Esadu ispunimo. Nakon toga ja sam produžio da smanjujem svoj angažman u medijima. Željko i Ljubiša su na poslovima vezanim za dnevni list djelovali potpuno samostalno.

Petog marta 1997. u Ljubišinoj organizaciji formirana je NVO koja je nazvana „Udruženje za slobodno novinarstvo”, čiji članovi (osnivači) su bili: Draško Đuranović, Ljubiša Mitrović, Željko Ivanović, Šemsudin Radončić, Darko Šuković, Dragan Đurić, Esad Kočan, Nebojša Redžić, Branko Vojičić, Igor Marojević, Radovan Miljanić, Beba Marušić, Aleksandar Eraković i Stojanka Branka Plamenac. Udruženje je izabralo Ljubišu za predsjednika. Ja u osnivanju nijesam učestvovao niti sam bio član Udruženja, niti je Udruženje imalo bilo kakve formalne veze sa Monitorom. Iako su većinu od njegovih četrnaest članova činili novinari Monitora, ni danas mi nije potpuno jasno zašto su Ljubiša i Željko kasnije predložili da ovom udruženju damo vlasnički udio u Daily Pressu. Jer Statutom Udruženja, koji sam čitao deceniju kasnije (u vrijeme hajke na mene i Željka), definisano je da su zadaci udruženja bili: „Razvoj slobodnog i profesionalnog novinarstva, usvajanje savremenih standarda u oblasti javnog informisanja, afirmisanje novinarske profesije” i slično. „O prijemu novih članova u Udruženje, kao i o isključenju iz članstva Udruženja, odlučuje Skupština Udruženja većinom glasova svojih članova.”

Prije Željkovog i Ljubišinog odlaska u Daily Press morali smo u Monitoru da izaberemo novog direktora i novog glavnog urednika. Anticipirajući odnose koji će nastupiti kad dođe do izdvajanja Monitora u posebno preduzeće, riješio sam da, kao znak dobre volje, redakciji dam važnije mjesto u proceduri nego što su u dotašnjim razgovorima tražili. Umjesto da ja formiram predlog o kojem će se oni izjašnjavati sa pravom veta, na sastanku redakcije podijelio sam spisak njenih članova i tražio da svako zaokruži svoj predlog jednog kandidata za direktora i jednog kandidata za glavnog urednika, ostavljajući sebi da prihvatim ili odbijem njihov predlog. Očekivao sam da će dominantna većina zaokružiti Milku Tadić i Esada Kočana. Esad i Milka su gradili Monitor od prvog broja, kad je list stekao ugled i ime. Esad je bio popularni urednik tokom prve četiri herojske godine. Međutim, dominantna većina predložila je Milku za direktora i Draška Đuranovića za glavnog urednika. Pošto sam način kandidovanja saopštio nekoliko dana ranije, shvatio sam da je neočekivano velika podrška Drašku bila rezultat lobiranja četvoročlanog kružoka. Iako sam smatrao da Draško nije dobar izbor, nijesam imao vidljivih razloga da budem protiv velike podrške koju mu je dala redakcija. Da u fazi svog odlaska ne bih zaoštravao odnose sa redakcijom, postupio sam po rezultatima glasanja i izvršio imenovanja.

Draško nije došao u Monitor kao drugi novinari koji su nam se tokom vremena pridruživali zato što ih je list privukao svojom izdavačkom koncepcijom. Jednog dana 1993. došao je Ćano i ispričao da ponekad svrati kod Veselina Đuranovića, s kojim je imao prijateljske odnose prije Veselinovog pada u AB revoluciji. Imao je utisak da porodica zbog hiperinflacije, koja je oborila vrijednost plata i penzija na desetak maraka realne vrijednosti, živi u oskudici. Ćanova želja da pomogne porodicu novčano, Veselinu je bila neprijatna. Ćano je pokušao da problem riješi preko Veselinovog sina Draška. Draška su AB revolucionari otpustili iz Ministarstva spoljnih poslova. Ćano ga je bio uzeo u Montex, ali je taj posao Draško morao da napusti kad je Montex počeo da ulazi u krizu i redukuje troškove. Ćano je tražio da primim Draška da nešto radi u Monitoru. Rekao mi je još da je Draško završio fakultet političkih nauka. Pošto je Monitor 1993. bio u stalnoj oskudici, rekao sam rezervisano da ću vidjeti mogu li što da učinim. Kad sam saznao da je Draško išao na Dubrovačko ratište da se Đuranovići ne zamjere Milu i Momiru, rekao sam Ćanu da mi Draško ne treba. Ne mogu da dajem platu nekome ko ne piše, jer nemam dovoljno ni za redakciju. Ćano je insistirao. Predložio je da on refundira Draškovu platu prilikom svojih boravaka u Podgorici. Nijesam imao izbora i primio sam Draška da mi bude neka vrsta ličnog sekretara. Glavni posao mu je bio da pomaže Bobu Dediću u poslovima koji su vezani za štampariju, najprije Pobjedinu, a kasnije i našu. Kad sam jednom ulazio u Monitor, čuo sam kako Nataša Novović kaže izazivački Drašku nešto tipa „hajde kukavico, počni da pišeš”. Tako je krajem 1993. ili početkom 1994. Draško postao Monitorov novinar. Tri ili tri i po godine kasnije, mlitavog stručnjaka za ideološko balansiranje, izabrali smo za glavnog urednika lista koji se odlikovao emitovanjem kritičke energije. Tokom svog četvorogodišnjeg mandata Draško će postepeno tupiti kritičku oštricu Monitora, što je imalo za posljedicu veliki pad uticaja i tiraža. O tom periodu govoriću malo kasnije.

I u Anteni M takođe smo izabrali novo rukovodstvo. Ne sjećam se tačno kad, ali neko vrijeme poslije sukoba u radiju, Darko Šuković se vratio u Radio Crne Gore.

Krajem 1996. otišao je i Miljo. Zbog sukoba sa Slavkom Perovićem, neki članovi poslaničkog kluba Liberalnog saveza napustili su partiju. Među njima je bio i šef kluba Zoran Ljumović. Osjećajući se njegovim dužnikom zbog događaja u vrijeme bombardovanja Monitora 1991, predložio sam mu da preuzme dužnost direktora Antene M. Računao sam da će mu ta pozicija biti od koristi dok ne odluči čime će se dalje baviti. Nadao sam se i da će ugledni suverenista doprinijeti finansijskoj konsolidaciji radija. Zoran je prihvatio i ja sam ga imenovao za direktora Antene M, a (na njegov predlog) Veska Tomovića za glavnog urednika.

Pošto je pomoć međunarodne zajednice Monitoru i Anteni M bila dovoljna da ovi mediji opstaju, ja sam se gotovo u potpunosti posvetio svojim profesionalnim obavezama na Prirodno matematičkom fakultetu. Od medijskog angažmana ostalo mi je još da završim priču oko vlasništva u Monitoru i Anteni M. Iznenada je nastupio jedan politički događaj koji je uticao na dugoročno usporavanje te priče.

Iako je na izborima 2. novembra 1996. pobijedio DPS, u toj partiji su se uskoro razvili ozbiljni sukobi. Opozicija u Srbiji je tvrdila da je Milošević pokrao izbore koji su se održali kad i crnogorski (3.11.1996) i započela demonstracije koje će trajati do februara 1997. Đukanović je podržao srpsku opoziciju i početkom godine otišao u zvaničnu posjetu SAD-u. Ubrzo po povratku iz Vašingtona, u intervjuu beogradskom nedjeljniku Vreme od 22. februara 1997, osudio je Miloševićevu politiku. Nazvao je Miloševića prevaziđenim političarem,
koji je postao prepreka razvoju zajedničke države Srbije i Crne Gore. Rekao je da će Crna Gora samostalno da odlučuje o stvarima koje se tiču njenog razvoja, ako ne bude mogao da se postigne dogovor sa Srbijom o politici razvoja zajedničke države. Na sjednici Glavnog odbora DPS-a koja je održana 24-25. marta sukobili su se Đukanović i Bulatović. Đukanović je zastupao otkazivanje poslušnosti Miloševiću, a Bulatović potvrdu lojalnosti, ponavljajući odavno formulisani program zajednička država bez alternative. Od 64 člana Glavnog odbora samo šest je podržalo Đukanovića. Počela je borba između Bulatovića sa sljedbenicima, koji je imao podršku Miloševića, i Đukanovića sa sljedbenicima, koji je imao podršku independista i Zapada. U izborima u novembru 1996. Monitor je podržao koaliciju independističkog Liberalnog saveza i prosrpske Narodne stranke pod nazivom Narodna sloga (SDP je bio protiv mirenja ovih suprotnosti i nije ušao
u parlament.) Martovski rascjep u DPS-u Monitorovi novinari i osnivači su doživjeli kao sopstveni uspjeh. Za nas je to bio znak da smo tokom prethodnih šest i po godina suštinski doprinijeli promjeni političkog mišljenja crnogorskih građana, koje je rezultiralo raskolom u DPS-u. Smatrali smo da sada podjelu treba produbiti i usmjeriti je prema jačanju ideje nezavisnosti Crne Gore. Sa takvim uklonom podržali smo Đukanovića protiv Bulatovića kao poraženog Miloševićevog eksponenta, čije je opredjeljenje za zajedničku državu bez alternative doživjelo istorijski poraz. Političke promjene u DPS-u i Crnoj Gori su se odvijale velikom brzinom, tako da je na sjednici GO DPS-a 11. jula 1997. Bulatović isključen iz DPS-a. DPS se podijelila na dvije partije, čiji nasljednici su današnji DPS i SNP.

Rascjep u DPS-u pospješio je ubrzanje pokretanja dnevnog lista. Krajem proljeća, Željko i Ljubiša su došli sa informacijom da će list početi da izlazi prvog septembra i da će se štampati u Pobjedinoj štampariji dok naša mašina ne bude puštena u rad. Kasnije su pričali da se dva mjeseca poslije raskola u DPS-u Ljubiša sreo sa premijerom Đukanovićem, na Đukanovićev zahtjev. Ovaj je bio zainteresovan da list koji će imati izdavačku koncepciju koja podržava razvod Crne Gore sa Miloševićem, počne da izlazi što prije. Ljubiša mu je rekao da smo prinuđeni da čekamo našu mašinu, jer je Pobjedina štamparija najprije odbijala da štampa još jedan list, a kasnije ponudila značajno veću cijenu od one koju obračunava listu Pobjeda, s kojom mi ne možemo opstati. Dogovorili su se da Đukanović sredi s Pobjedom da cijena štampanja bude kao i za Pobjedu, a da Daily Press počne da izdaje list najprije što može.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo