Povežite se sa nama

DUHANKESA

Iščezle planine, nestali prijatelji

Objavljeno prije

3 godine

na

U svijetu bez planina i prijatelja, isprekidani signali mobilnih telefona koji svake sekunde šalju milione „selfija“ su posljednji dokaz da još jesmo

 

Godinama sam odlazio u planinu kao u veliku tajnu. Zatvoreni nijemi svijet planine otvarao se i zatvarao, ukazivao se i skrivao. Sa svakom novom tajnom koju bih otkrio  o planini, otkrivao sam po jednu novu tajnu o sebi. Razumijevajući malo po malo planinu, razumijevao sam sve više sebe.  A kada bih je malo bolje upoznao, kada bi mi otkrila poneku tajnu i dopustila mi da oslušnem puls njenog srca,  pohodio sam planinu kao što se pohodi najbolji prijatelj: da bih bio tamo gdje  mi je mjesto, sa onim ko mi je najdraži. Dok bih sjedio i razgovarao sa prijateljem, bilo je kao da zalazim duboko u planinu. Dok bih ćutke koračao kroz planinu, bilo je kao da tonem u razgovor sa prijateljem.

Jasno mi je da će danas malo ko razumjeti ovo o čemu pričam. Ne zato što bi to zahtijevalo neko veliko znanje, ni zato što je samo po sebi komplikovano i teško, nego zato što je danas gotovo nemoguće razumjeti značenje oba ključna pojma o kojima govorim. Iako su prijatelji oduvijek i svugdje u svijetu bili onoliko rijetki koliko dragocjeni, znalo se da ih ima i svako je znao kolika je sreća imati prijatelja i kolika je nesreće izgubiti ga.

Danas više nema ni prijatelja, ni planina.

Bilo ih je, ali sada ih više nema!

Planine su iščezle!

A s njima i prijatelji!

Oni koji nisu nikada imali prijatelja, neće shvatiti šta je ono što prijatelja čini planinom u kojoj duša razgovara sama sa sobom. Nađeš svoju planinu i našao si svog prijatelja! Prijatelj i planina bili su siguran spas protiv samoće. Sada svako sebe dijeli sa stotinama, hiljadama, sa milionima internet adresa čijim sopstvenicima neće nikada stegnuti ruku niti će ih nekada pogledati u oči. Planinu je zamijenilo bijedno ostrvce, prijatelj je postao neko ko negdje samuje na istom takvom pustom ostrvcetu. Nekada su brodolomci stavljali svoje pozive za pomoć u praznu bocu, nadajući se da će je morske struje odnijeti do nekoga neznanca koji će doći po njih i spasiti ih. Sada internet poruke plutaju po internet okeanu kao boce koje uvijek stižu onima kojima su poslate, ali niko više nikome ne dolazi i niko nikoga više ne spašava.

Zato danas nikome ništa ne znači ni to što nikada neće imati prijatelja, ni to što nikada neće shvatiti šta je ono što je izgubljeno od kada su planine iščezle! Ali mene je nestanak planina zabezeknuo, pogodio me u pleksus solaris, izbio mi je dah. Gubitak prijatelja je gubitak s kojim se računa; ljudi odu! Ali planine ostaju! Planine moraju ostati! Znalo se: ne može se računati sa gubitkom planine. Jednostavno – planine su uvijek do sada ostajale. Sve je prolazilo, sve je teklo, i prije Heraklita i od Heraklita naovamo, ali planine su ostajale. A ipak, sada već definitivno odlazak u planine više nije moguć, jer su planine nestale, ukinute su, rastajene na brutalno vulgarizirane, skenirane sekvence virtualne autopsije perverzno preciznih detalja simulakruma topografije na serveru Earth. Kao i sam pojam prijatelja.

U srcima ljudi svuda u svijetu, prizor Planine oduvijek se činio kao nedogledno veličanstveni hram podignut u slavu neba, na radost ljudi. Njihov zov odzvanjao je kao veliki, tajanstveni poziv Nepoznatog, istovremeno opominjući i obećavajući – neodoljiv! Takvu sam Planinu upoznao, u takvu Planinu sam odlazio, s takvom Planinom sam prijateljevao! Kada sam prvi put primijetio na mojim omiljenim kozjim stazama planinarske markacije – crvenu tačku obrubljenu bijeom bojom na jednoj stijeni u kršu, shvatio sam da mi je taj dio planine definitivno nasilno oduzet. Kako su se umnožavali ti planinarski znaci – markacije, tako sam ja  ostajao sam bez svoje staze, jer se sa svakom novom markiranom stazom Planina smanjivala a svaka staza se pretvarala u nekakav javni profani prostor, u bijednu karikaturu prljavog palanačkog parka.

A kada su se pojavili mobilni telefoni, sa ugrađenim sistemom za lociranje GPS i tako uspostavili stalni nadzor svakog koraka gdje god se čovjek nalazio, shvatio sam da više nije ostala ni jedna planina u koju bi se moglo otići. Sve planine su snimljene, skenirane, u razmjeru koji omogućava da vidiš pastirsku kolibu, osamljeno drvo, skriveni potok – u Andima, na Šar Planini, na Kavkazu, u Pirinejima, Durmitoru, Prenju – sve je tu, avetinjski jasna slika sastavljena od stotina hiljada elektronskih tačkica – samo više nema Planine! Vidiš sve, a sjediš u sobi, sam i pust.

U vrijeme dok su još postojale planine, niti je ko znao kada bih došao u planinu, ni gdje se nalazim, ni kojim sam stazama prošao, ni koliko sam dugo boravio u planini – vraćao sam se prosvijetljen kao sa hodočašća prijateljstvu! Idem li još u planine? Ne! Ni ja, ni bilo ko. Varaju se svi koji misle da još idu u planine.  Niko više ne ide u planine. Od kada su planine iščezle, iščezli su i planinari.  To su sada samo gluhonijemi hodači koji pokorno koračaju markiranim stazama.

U svijetu bez planina i prijatelja, isprekidani signali mobilnih telefona koji svake sekunde šalju milione „selfija“ su poslednji dokaz da još jesmo.

Ferid MUHIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

DUHANKESA

Pohvala sportu, da žive razlike!

Objavljeno prije

2 sedmice

na

12 Jula, 2024

Objavio:

Biti ravnopravan,  ne znači biti isti! Ravnoporavni jesmo. Isti nismo. Hvala Bogu! I hvala sportu. Pust i beskoristan bi bio svijet bez žene i muškarca i bez njihovih nepremostivih a komplementarnih razlika

 

 

Ljeto je sezona sporta. Ovo ljeto, 2024. godine je posebno bogato sportskim događajima. Smjenjuju se u nepreglednom nizu najrazličitija prvenstva, kontinentalna, interkontinentalna, svjetska, još je i Olimpijada tu,  u najrazličitijim sportovima. Fudbal, rukomet, košarka, odbojka,  rvanje, boks, MMA, snuker, plivanje, tenis (na sve tri podloge – beton, zemlja, trava)- od Atp 250/500/1000 do Grand slema u Roland Garosu i aktuelnog, neoficijalno krunskog Grand slema svih slemova – Wimbledona, Da ne propustimo: evropsko i svjetsko prvenstvo u plivanju – ludilo od svjetskih i nacionalnih rekorda! A tek atletika sa desetinama disciplina, koja od koje uzbudljivija, pa biciklizam, dah da ti stane. Giro d’Italia, Tour de France, a na vidiku je i Vuelta Espana:  motoklicizam, kraljevska kategorija, na najbržim stazama svijeta; senzacionalne auto trke – od brdskih relija do F1; ping-pong, najbolji svjetski majstori celuloidne loptice na mnogo jakih turnira i prvenstava.  Pa onda  šah, svakako i šah, ove sezone posebno dramatična borba za vrh pregršt super velemajstora.

U svim sportovima, bez izuzetka, čak i u najbrutalnijim, borilačkim sportovima, takmičile su se i žene.  I tu dolazi poenta. Ni u jednom jedinom sportu, ni u jednoj jedinoj disciplini, nisu nastupali zajedno! U svim sportovima bez izuzetka, ne samo u fudbalu, košaraci,  dizanju tegova ili borilačkim sportovima, nego i u tenisu, biciklizmi, u snukeru, ping-pongu, čak  i u šahu, učesnici su bili striktno podijeljeni, konkretno, razdvojeni po polnoj pripadnost!  Vjerovali ili ne, prvi put mi pade u oči činjenica da to nikoga ne alarmira! Kako to da niko još nije postavio glasno i jasno  pitanje:  Ko stoji iza ove diskriminacije? Kakve su to predrasude o postojanju dva pola? Do kada ćemo im robovati? I do kada će zastupnici ideje o  rodovskoj jednakosti ćutke prelaziti preko ove flagrantne segregacije!?

Hvaljen neka je sport! Svejedno da li je riječ o timskim ili o individualnim sportovima, praktično u svim disciplinama oduvijek se takmiče i muškarci i žene! Znači – nema diskriminacije! I opet: Hvaljen neka je sport! Takmiče se, ali – odvojeno! Nema diskriminacije ali, hvala Bogu,  ima segregacije! Podijelili su se. Na jednu stranu žene; na drugu stranu muškarci. Svako u svoju grupu, tamo gdje  mu je mjesto! Jer sport je utemeljen na stvarnosti a ne na ideološkim fikcijama. Jesmo ravnopravni i imamo ista prava. Ali nismo isti! Samo još sport poštuje  ženu  kao ženu a ne svodi je na surogat i imitaciju muškarca. Ako postoji Uniklo – odjeća, ista za muškarce i žene, srećom ne postoji nikakav  Unisport u kom se zajedno takmiče muškarci i žene, kao da su bespolne anemične  kreature.

Sport je posljednja, neosvojiva tvrđava  respekta očigledne i neporecive činjenice da su muškarci – muškarci, i da su žene – žene!  Samo u sportu nikome ne pada na pamet da u ime polne jednakosti (nikako ne “rodovske“ jednakosti, jer postoji jedan ljudski ROD, sa pripadnicima dva POLA), zatraži uvođenje  “kvote ravnopravne rodovske zastupljenosti“! Prema kom bi  svi fudbalski klubovi bili obavezni da uvedu kvotu po kojoj u timu mora biti pet igrača ženskog pola i pet igrača muškog pola, dok bi se na svakoj utakmici naizmjenično smenjivali ženski i muški golman! Naravno, ovo bi važilo za sve kolektivne i individualne sportove, bez izuzetka!?

Kažete da je to nemoguće? Od kada to za vas zakon nije jači od činjenica? Ili ste ipak shvatili da nije i da nikakva zakonska odredba ne može poreći prekrasnu činjenicu koja ovaj život čini ne samo mogućim, nego uistinu -vrijednim življenja – naime, da nismo isti!? Da biti ravnopravan,  ne znači biti isti! Ravnoporavni jesmo. Isti nismo. Hvala Bogu! I hvala sportu. Pust i beskoristan bi bio svijet bez žene i muškarca i bez njihovih nepremostivih a komplementarnih razlika. Ljepota i neiscrpnst čuda otkrivanja jednih u drugima, oduvijek je bila i uvijek će ostati najuzbudljivija i najvažnija avantura za sve predstavnike  ova dva pola ljudskog roda.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Politika kao doziranje informacija

Objavljeno prije

4 sedmice

na

28 Juna, 2024

Objavio:

Glavni cilj svake politike doziranih i tempiranih informacija,  pa i informacije koju je  objavio Financial Times da je tokom 2022. godine, Srbija prodala Zapadu granata i municije u vrijednosti od 800 miliona je  da pripremi građane za svaki scenario. Do tada, neka nagađaju

 

 

Prije nekoliko dana ugledni londonski Financial Times je objavio podatak da je tokom 2022. godine, Srbija prodala Zapadu granata i municije u vrijednosti od 800 miliona eura.  Tim povodom, odmah je reagovala ruska državna TV, kanal MARDAN. Na pitanje gdje je ta municija otišla i da li je upotrijebljena, gostujući  ekspert je bez oklijevanja precizirao da je završila u Ukrajini i da je upotrijebljena na rusko-ukrajinskom frontu protiv ruske armije i pri tom nabrojao nekoliko konkretnih lokacija. Kada ga je voditelj podsjetio da je to čudno, s obzirom da je Srbija „bratska zemlja“ Rusije, ekspert se razbijesnio i proglasio  Srbe za neprijatelje a ne braću, dodavši da je poslije ovoga što je uradila,  Srbija najgora kurva (u engleskom prevodu: worst whore: ruski: poslednja končna šljuha)??

Danas je objavljena vijest da je EU potpisala dogovor sa Srbijom o jačanju saradnje na kontroli ilegalne migracije i menadžiranja kontrole granica. U ime EU  dogovor Frontex-a je potpisao komesar za Domaće poslove (Home Affairs) Jiva Johanson, dok je potpisnik u ime Srbije bio ministar unutrašnjih poslova, Ivica Dačić. Od ukupno 480 oficira Frontexa raspoređenih na Zapadnom Balkanu, njih 111 se već duže vremena nalazi u Srbiji, na obezbjeđenju i kontroli granica Srbije sa  Mađarskom i Bugarskom, članicama EU. Suštinska novina ovog dogovora je u tome što će se, nakon njegovog usvajanja u EU Parlamentu i ratifikacije u Skupštini Srbiji, snage Frontexa rasporediti na cijeloj teritoriji Srbije, odnosno, na granicama sa svim susjednim državama, a ne samo sa državama EU. Konkretno, to znači da će Frontex učestvovati i u kontroli granica Srbije sa Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Makedonijom i Kosovom, koje Ustav Srbije formalno definiše kao integralni dio ove države.

Doziranje i tempiranje informacija je u ovom slučaju više nego očigledno, pa je utoliko zanimljivije analizirati moguće ciljeve ove igre.    Na prvi pogled, veza između ove dvije informacije je jasna. Srbija je objektivno već uzela stranu, priklonila se Zapadu i definitivno se distancirala od Rusije. Sada, kada  je njena dvostruka igra  raskrinkana do granica skandala, kao gest obostrane dobre volje i uzajamnog približavanja, EU dobija dozvolu da zajedno sa snagama Srbije, kontroliše njene granice u cjelini. Možda se ljubav na prvi pogled treba prihvatiti bez razmišljanja, ali u politici je pravilo da ništa nije onako kako izgleda na prvi pogled. Najprije, i Zapad i Rusija su svakako  već znali za isporuku granata i municije vrijednu 800 miliona eura iz 2022. godine. Prvo pitanje je zašto je sada izabran trenutak da ta informacija procuri i to preko Finacial Times-a?  Kome je upućena onako prenaglašena i direktno uvredljiva reakcija spomenutog ruskog TV kanala na račun Srbije, ako se zna da iz Moskve nije uslijedila nikakva oficijalna reakcija i ni  jedna diplomatska protestna nota? Kao ni demant iz Beograda! Ruskoj javnosti? Javnosti u Srbiji? Ili možda građanima EU i SAD? Uz toliki neuvjerljivo glumljeni  gnjev, kao da je Rusija tek sada saznala za ovu prodaju oružja i to iz Finacial Timesa!?

Postoje li dokazi da je ta informacija uopšte tačna? Izvor informacije (Finacial Times) nije instanca zadužena da prva saopšti ovakvu vrstu informacija,  niti je prenaglašena reakcija ruskog TV kanala, instanca zadužena da na ovakvu informaciju prva reagira! Očito, i jedna i druga strana (EU, odnosno Rusija) imaju svoje ciljeve njenim puštanjem u javnost upravo preko ovih medija i na ovakav način. Ako se hoće podstaći špekulacije o predstojećim dešavanjima na Zapadnom Balkanu u vrijeme sve oštrijih tenzija, postignut je pun pogodak: Da li je cilj smirivanje građana  ili širenje osjećaja neizvjesnosti? Jačanje uzajamnog povjerenja ili izazivanje nepovjerenja između nacija koje žive na ovim prostorima?  Mijenja li se uloga Srbije u kontekstu ovih informacija?  Znače li one novu prijetnju za Kosovo ili naprotiv, njegovu veću sigurnost?  Podstiču li ili definitivno zatvaraju priče o secesiji RS od Bosne i Hercegovine? Šta znače za Crnu Goru, šta za Makedoniju?

Jedno je sigurno: glavni cilj svake, pa i ove politike doziranih i tempiranih informacija jeste da pripremi građane za svaki scenario. Do tada, neka nagađaju. To se naziva pravo građana da budu informisani i obaveza države da ih informiše.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

“Ajhmanovi sinovi” u “postnormalnom svijetu”

Objavljeno prije

1 mjesec

na

14 Juna, 2024

Objavio:

Semantički prazan prefiks “Post“, raširio se brže i pokazao se tvrdokorniji od bilo koje pandemije. Zanoćili smo u industrijskom a osvanuli u “postindustrijskom“ svijetu. Na sve što smo do juče mislili, čime smo se bavili, nalijepljena je etiketa “Post“. Čak je lansirana i kovanica da živimo u “Postnormalnom svijetu“ u kom je i dojučerašnjeg čovjeka zamijenio “Postčovjek“

 

Izgleda da se nelogičnosti lakše prihvataju i brže šire nego kritička ukazivanja na njihovu neodrživost. Ovo sam prvi put zapazio začuđen lakoćom kojom se pojam “Postmodernizam“ globalno odomaćio u vokabularu svih ljudi bez obzira na stepen obrazovanja i IQ. Totalni muk na koji je naišlo moje uporno  ukazivanja da je hronološki prefiks “Post“, sadržinski zapravo prazan, te da logički implicira obavezu da buduće epohalne promjene notiramo isključivo kao potencijalno beskrajni niz sukcesivnih “Postpostpost…modernizama“,  potvrdilo mi je staru istinu da je kucanje na vrata gluhoga, gubljenje vremena.

Semantički prazan prefiks “Post“, raširio se brže i pokazao se tvrdokorniji od bilo koje pandemije. Zanoćili smo u industrijskom a osvanuli nu “postindustrijskom“ svijetu. Na sve što smo do juče mislili, u šta smo bili uvjereni,  čime smo se bavili, nalijepljena je etiketa “Post“. Čak je lansirana i kovanica da živimo u “Postnormalnom svijetu“ u kom je i dojučerašnjeg  čovjeka zamijenio “Postčovjek“. Tezu da je isteklo vrijeme čovjeka kakvog smo imali pred očima kroz cijelu dosadašnju historiju, eksplicite je najavio njemački filozof Ginter Anders u djelu Zastarjelost čovjeka. Prvi tom ove knjige, objavljen je 1956. godine pod naslovom O duši u doba druge industrijske revolucije; drugi tom, naslovljen  O destrukciji života u doba treće industrijske revolucije,  uslijedio je 1980. godine. Centralna teza ove sjajne studije potencira presudni uticaj društvenih okolnosti na karakter i sadržaj ljudskog ponašanja. Tempo promjena društvenih okolnosti tokom Druge i Treće industrijske revolucije daleko je premašio sposobnost čovjeka da im se prilagodi, što ga je, u doslovnom smislu, učinilo zastarjelim, nesposobnim da se nosi sa tim promjenama.

Slijedeći filozofiju humanističkog optimizma, Anders je bio nepokolebljivo uvjeren da sve moralne aberacije i zlo imaju svoj izvor u konkretnim društvenim okolnostima i ideologijama a ne u samim ljudima. Optimizam ove filozofije svodi se na jednačinu: Loši uslovi – loši ljudi; dobri uslovi – dobri ljudi, što  podrazumijeva da će sa odgovarajućom promjenom društvenih okolnosti, iščeznuti  praksa antihumanizma i nasilja ljudi nad ljudima.

Kobna  zabluda! Zlo u čovjeku je čovjekovo zlo! Kola kroz njegovu krv, u njegovoj koštanoj srži se stvara! Ne samo da nije posljedica društvenog zla, nego je uzrok društveng i svakog drugog zla!  Ono što je Konrad Lorenc konstatovao u svojim istraživanjima o agresivnosti kao izvornom, univerzalno zastupljenim, fiksiranim načinom ponašanja, nezavisnim od okolnosti, imala je u vidu 1961. godine Hana Arent u svom tekstu “Ajhman u Jerusalemu“, kada je ukazala na banalnost zla, njegovu neiskorjenjivu sveprisutnost potvrđenu u činjenici da i najstrašnije zločine mogu počiniti sasvim obični ljudi. Istim povodom i Ginter Anders je napisao tekst “Mi, sinovi Ajhmana: Otvoreno pismo Klausu Ajhmanu“ (sinu Adolfa Ajhmana, realizatora nacističkog genocida i holokausta nad Jevrejima). U ovom tekstu Anders je predložio da se ubuduće, ime “Ajhman“ koristi kao naziv za kategoriju ljudi koji aktivno učestvuju u bilo kom genocidu, negiraju ga, ignorišu  ili odbijaju da slušaju o njemu, odnosno ne preuzimaju nikakvu aktivnost protiv genocida. Obraćajući se mladima u Njemačkoj i Austriji, posebno mnogim mladim piscima, koji su u to vrijeme tražili način da afirmišu empatiju prema svojim roditeljima (generacijom učesnika i pobornika nacizma Trečeg Rajha), Ginter Anders naglašava da je, „…ne samo za Ajhmanovog sina Klausa, nego za sve “Ajhmanove sinove“, jedina moralno ispravna alternativa da osude zločine svojih očeva, umjesto što poriču ili prećutkuju.“

Rezolucija o genocidu u Srebrenici, nedavno usvojena na Zasjedanju generalne skupštine OUN u Njujorku, potvrdila je da su “Ajhmanovi sinovi“ prisutni i danas, u ovom svijetu, koji nikada nije bio toliko normalan da bi opravdao naziv “postnormalni svijet“. Ko god bili i kako god se zvali, svi oni koji odbijaju istinu potvrđenu u svakoj riječi Rezolucije o Srebrenici, ostaće zauvijek obilježeni kao “Ajhmanovi sinovi“.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo