Povežite se sa nama

DUHANKESA

Iščezle planine, nestali prijatelji

Objavljeno prije

na

U svijetu bez planina i prijatelja, isprekidani signali mobilnih telefona koji svake sekunde šalju milione „selfija“ su posljednji dokaz da još jesmo

 

Godinama sam odlazio u planinu kao u veliku tajnu. Zatvoreni nijemi svijet planine otvarao se i zatvarao, ukazivao se i skrivao. Sa svakom novom tajnom koju bih otkrio  o planini, otkrivao sam po jednu novu tajnu o sebi. Razumijevajući malo po malo planinu, razumijevao sam sve više sebe.  A kada bih je malo bolje upoznao, kada bi mi otkrila poneku tajnu i dopustila mi da oslušnem puls njenog srca,  pohodio sam planinu kao što se pohodi najbolji prijatelj: da bih bio tamo gdje  mi je mjesto, sa onim ko mi je najdraži. Dok bih sjedio i razgovarao sa prijateljem, bilo je kao da zalazim duboko u planinu. Dok bih ćutke koračao kroz planinu, bilo je kao da tonem u razgovor sa prijateljem.

Jasno mi je da će danas malo ko razumjeti ovo o čemu pričam. Ne zato što bi to zahtijevalo neko veliko znanje, ni zato što je samo po sebi komplikovano i teško, nego zato što je danas gotovo nemoguće razumjeti značenje oba ključna pojma o kojima govorim. Iako su prijatelji oduvijek i svugdje u svijetu bili onoliko rijetki koliko dragocjeni, znalo se da ih ima i svako je znao kolika je sreća imati prijatelja i kolika je nesreće izgubiti ga.

Danas više nema ni prijatelja, ni planina.

Bilo ih je, ali sada ih više nema!

Planine su iščezle!

A s njima i prijatelji!

Oni koji nisu nikada imali prijatelja, neće shvatiti šta je ono što prijatelja čini planinom u kojoj duša razgovara sama sa sobom. Nađeš svoju planinu i našao si svog prijatelja! Prijatelj i planina bili su siguran spas protiv samoće. Sada svako sebe dijeli sa stotinama, hiljadama, sa milionima internet adresa čijim sopstvenicima neće nikada stegnuti ruku niti će ih nekada pogledati u oči. Planinu je zamijenilo bijedno ostrvce, prijatelj je postao neko ko negdje samuje na istom takvom pustom ostrvcetu. Nekada su brodolomci stavljali svoje pozive za pomoć u praznu bocu, nadajući se da će je morske struje odnijeti do nekoga neznanca koji će doći po njih i spasiti ih. Sada internet poruke plutaju po internet okeanu kao boce koje uvijek stižu onima kojima su poslate, ali niko više nikome ne dolazi i niko nikoga više ne spašava.

Zato danas nikome ništa ne znači ni to što nikada neće imati prijatelja, ni to što nikada neće shvatiti šta je ono što je izgubljeno od kada su planine iščezle! Ali mene je nestanak planina zabezeknuo, pogodio me u pleksus solaris, izbio mi je dah. Gubitak prijatelja je gubitak s kojim se računa; ljudi odu! Ali planine ostaju! Planine moraju ostati! Znalo se: ne može se računati sa gubitkom planine. Jednostavno – planine su uvijek do sada ostajale. Sve je prolazilo, sve je teklo, i prije Heraklita i od Heraklita naovamo, ali planine su ostajale. A ipak, sada već definitivno odlazak u planine više nije moguć, jer su planine nestale, ukinute su, rastajene na brutalno vulgarizirane, skenirane sekvence virtualne autopsije perverzno preciznih detalja simulakruma topografije na serveru Earth. Kao i sam pojam prijatelja.

U srcima ljudi svuda u svijetu, prizor Planine oduvijek se činio kao nedogledno veličanstveni hram podignut u slavu neba, na radost ljudi. Njihov zov odzvanjao je kao veliki, tajanstveni poziv Nepoznatog, istovremeno opominjući i obećavajući – neodoljiv! Takvu sam Planinu upoznao, u takvu Planinu sam odlazio, s takvom Planinom sam prijateljevao! Kada sam prvi put primijetio na mojim omiljenim kozjim stazama planinarske markacije – crvenu tačku obrubljenu bijeom bojom na jednoj stijeni u kršu, shvatio sam da mi je taj dio planine definitivno nasilno oduzet. Kako su se umnožavali ti planinarski znaci – markacije, tako sam ja  ostajao sam bez svoje staze, jer se sa svakom novom markiranom stazom Planina smanjivala a svaka staza se pretvarala u nekakav javni profani prostor, u bijednu karikaturu prljavog palanačkog parka.

A kada su se pojavili mobilni telefoni, sa ugrađenim sistemom za lociranje GPS i tako uspostavili stalni nadzor svakog koraka gdje god se čovjek nalazio, shvatio sam da više nije ostala ni jedna planina u koju bi se moglo otići. Sve planine su snimljene, skenirane, u razmjeru koji omogućava da vidiš pastirsku kolibu, osamljeno drvo, skriveni potok – u Andima, na Šar Planini, na Kavkazu, u Pirinejima, Durmitoru, Prenju – sve je tu, avetinjski jasna slika sastavljena od stotina hiljada elektronskih tačkica – samo više nema Planine! Vidiš sve, a sjediš u sobi, sam i pust.

U vrijeme dok su još postojale planine, niti je ko znao kada bih došao u planinu, ni gdje se nalazim, ni kojim sam stazama prošao, ni koliko sam dugo boravio u planini – vraćao sam se prosvijetljen kao sa hodočašća prijateljstvu! Idem li još u planine? Ne! Ni ja, ni bilo ko. Varaju se svi koji misle da još idu u planine.  Niko više ne ide u planine. Od kada su planine iščezle, iščezli su i planinari.  To su sada samo gluhonijemi hodači koji pokorno koračaju markiranim stazama.

U svijetu bez planina i prijatelja, isprekidani signali mobilnih telefona koji svake sekunde šalju milione „selfija“ su poslednji dokaz da još jesmo.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Dijalektika ljudskog života

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez zla nema ni dobra, bez vrline, nema ni poroka; bez ropstva nema ni slobode; bez mržnje, nema ni ljubavi; bez smrti nema ni života

 

A ja vam opet kažem: Bez zla nema ni dobra, bez vrline, nema ni poroka; bez ropstva nema ni slobode; bez mržnje, nema ni ljubavi; bez smrti nema ni života!   Ako je tako – a jeste! – onda ni zlo nije zlo po sebi, nego je nužni uslov za postojanje dobra; ni dobro nije dobro po sebi, nego  je nužni uslov za postojanje zla! Sada ću prvu rečenicu dopuniti sa dvije riječi: “…i obratno!“ Što znači da  bez dobra, nema ni zla; bez poroka, nema ni vrline;  bez slobode nema ni ropstva; bez ljubavi, nema ni mržnje; bez života, nema ni smrti!

I gle, zlo postade nužni uslov dobra, i dobro se preokrenu u nužni uslov zla! Od apsolutnih kategorija, i dobro, i zlo; i vrlina, i porok; i sloboda, i ropstvo; i ljubav, i mržnja; i život, i smrt – postadoše relativne kategorije! I tako je svugdje i u svemu.  Sve naše društvene aktivnosti i instituicije nastaju iz dijalektike napetosti između dvije dijametralno suprotne  kategorije. Bez sportista, dakle, bez  ljudi koji žele da se takmiče, ne bi bilo ni pobjednika, ni poraženih. I obratno. Jer, kao što je postojanje pobjednika nužni uslov za postojanje poraženih, bez poraženih,  ne bi bilo ni pobjednika. Njihova dijalektika je uslov za postojanje sporta.  Bez pacijenata, dakle, bez ljudi koji pristaju da se liječe, ne bi bilo ni doktora. I obratno. Bez doktora, dakle, bez ljudi kojima je posao da liječe, ne bi bilo ni pacijenata. Njihova dijalektika je uslov za postojanje zdravstvenog sistema.

Bez građana, dakle, bez ljudi voljnih da bitan dio svoje slobode prenesu na vlast, ne bi bilo ni vlasti. I obratno. Bez vlasti, dakle, bez ljudi koji su preuzeli dio predate slobode, ne bi bilo ni građana. Bez jednih  i drugih, ne bi bilo  demokratske države. Ali otvorite sada oči! To zapravo znači da je demokratska država moguća samo dok vlast uskraćuje punu slobodu građanima i dok se građani bore da vrate što više dobrovoljno ustupljene slobode!  Pogledajte koju god demokratsku državu hoćete i vidjećete  da ona  nije ono što većina prihvata zdravo za gotovo – institucija utemeljena na principima slobode, čak i ako se desi da ponekad malo  skrene sa pravog puta. Sve država,  pa tako i demokratske države,  postuliraju sopstvenu nepogrešivost, pa su utoliko direktno  suprotne principima slobode. Ne samo što između bilo koje države i slobode ne postoji ništa zajedničko, nego su to dva, iz temelja različita i antagonistički suprotstavljena principa. Jedan predstavlja oholost, silu, samoljubivost, stagnaciju i smrt: drugi, srdačnost, saosjećajnost, blagost, napredak, i život,

Tako je i sa ljudima. Iako je međunarodnim pravom proglašena jednakost svih ljudi u cijelom svijetu, među ljudima vlada krajnja nejednakost. Desetak ili stotinu hiljada celebrities – ljudi koji su imali uslove, snagu, upornost, sreću, da steknu nezamislivu moć, neprocjenjivo bogatstvo, besmrtni slavu, i u svojim očima i u očima “običnih“ ljudi, uzdigli su se u nadzemaljska bića. Diviti im se i pratiti svaki detalj njihovog privatnog života, predstavlja najviši smisao i razlog postojanja za milijarde  “običnih“  ljudi širom svijeta koji u tome nisu i nikada neće uspjeti.

Nije pravda. Nije  ni nepravda. Prosto, dijalektika ljudskog života.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

“Preča posla”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stalno odlaganje ličnih ciljeva zbog “prečih poslova“ završava tako što čovjek na kraju odloži cijeli  svoj život

 

Sigurno vam se mnogo puta desilo da vas prekinu u nečemu što radite ili odvrate od onoga što ste planirali raditi, uzvikom:“Imaš preča posla!“ Svejedno da li je riječ o nekom prijatnom trenutku – ćaskanju sa prijateljem, relaksiranom posmatranjem prolaznika ili mislima u koje ste se zadubili – preča posla predstavljaju ultimatum pred kojim i najhrabriji  polože oružje. Što je još gore, brzo naučimo da bespogovorni autoritet ove  sintagme iskoristimo kao izgovor da u nedogled odlažemo neki svoj namjeravani posao samo zato što nije hitan. Razlijenimo se a sebe tješimo pozivajući se na  “preča posla“.  Čak i kada namjeravamo uraditi  nešto do čega nam je stalo, nešto što je nama važno, naviknemo se da uvijek nađemo nešto “preče“,  što se mora baš sada uraditi! Zaboravljamo da život nikada nije bez prijekih i prečih stvari, ali i da promišljen, osmišljen, planiran život, treba slijediti svoje trajne ciljeve i ideale završavajući te preče poslove,  usput, rutinski, takoreći u hodu. Stalno odlaganje ličnih ciljeva zbog “prečih poslova“ završava tako što čovjek na kraju ‘odloži’ cijeli  svoj život i  proćerda ga u ništa!

Ta nespremnost da se ozbiljno osmisli sopstveni život i da se neumorno slijedi sopstveni san, našla je svoj notorno popularni izgovor u svaljivanju krivice na nikog drugog nego na – babu, prijekorom: “Selo gori, baba se češlja!“  Upečatljiva slika, što jeste – jeste. Dovoljno sugestivna da u ljudima izazove revolt  protiv te lude “babe koja nema preča posla nego da se češlja“, dok je selo u plamenu. Niko da se sjeti da baba nema nikakve veze sa požarom, ni požar sa babom, pa da podvikne: “Gasite požar ljudi, ne gledajte šta radi baba !“ Jer, pod 1. Baba selo nije ni zapalila, zašto očekujete da ga baš baba prva gasi!?; pod 2. Ako ste spali na to da baba gasi požar, teško vama!; pod 3. Uvijek negdje gori neki požar, znači li to da se nijedna baba nikada ne smije ni počešljati?; pod 4. Možda se baba sprema za smrtni čas pa se  češlja da uredna iziđe pred Gospodara Svjetova?; pod 5. Metaforički rečeno, mnogi pisci, naučnici, umjetnici, izabrali su da budu “babe koje se češljaju“ čak i kada je svijet gorio, dok je bjesnio požar svjetskih ratova! Iznjedrili su iz tog “babinog češljanja“ velika književna poetska i prozna ostvarenja, epohalne izume, briljantna umjetnička remek djela i time su i za sebe i za čovječanstvo učinili mnogo više od miliona onih koji su bezglavo jurili, uzaludno pokušavajući ugasiti požar i prozivajući ni krivu ni dužnu babu zato što se češlja! Uhavizajte se, o ljudi! Gasite požare, treba i to,  ali neka vas ni jedan požar ne odvrati od onoga što je najvažnije – od vas samih! Svako je sebi najpreči posao! Omogućite onoj  “babi“ u sebi da se na miru “češlja!” – ne prekidajte je nikakvim “prečim poslovima” nego pišite svoje knjige, smišljajte svoje izume, stvarajte svoja umjetnička djela, živite svoj život, sanjajte svoje snove!

Odazivajući se uvijek pozivu da najprije završi “preča posla”, čovjek ostavlja nezavršen najpreči posao – zanemari svoj  najvažniji cilj – ultimnu obavezu da sebi pošteno položi račun slijedi li taj cilj, slijedi li sebe, je li još uopšte svoj ili je sebe izgubio!? Ne dopustite da dođe trenutak kada više nećete znati ni ko ste, ni čiji to život živite!  Ni u Novoj 2025. ni u bilo kojoj godini!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

O “evropskom kršćanstvu“ i “neevropskom islamu“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istorijski, sve države u Evropi mogu se podijeliti na hrišćanske i islamske,   nikako ne na države sa evropskim i države sa islamskim (neevropskim) uređenjem! Samo ako se oslobodi iluzije da je “monokulturni, ekskluzivno hršićanski kontinent“, i prihvati istinu da je njen duhovni identitet inkluzivno judeo-hrišćansko-islamski, Evropa će obnoviti svoje najplemenitije ideale

 

U najavi knjige (Dževada Suško, Faith and Loyalty; About the book, Google ), piše: “Krajem 19-og vijeka, Bosna i Hercegovina, mala ali strateški značajna (sa pretežno muslimanskim stanovništvom)…do tada dio Osmanlijske Imperije, potpala je pod Austro-Ugarsku vlast 1878. godine. Posljedice ove promjene na Bošnjački narod, koji se odjednom našao pod upravom evropske umjesto stoljećima duge islamske vlasti (The impact of this on the Bosniak people suddenly finding themselves under the authority of European rather than centuries old Islamic rule), te način na koji su rješavali ovaj prijelaz u kontekstu vjere i lojalnosti je tema ovog djela.“

Smjesta mi sinu: Opet bi da Islam i muslimane  izbace iz Evrope!

  1. Metodološki, klasifikacija je neodrživa. Geografski, teritorijalni kriterijum (“Evropskom vlašću“), nespojiv je sa religijski definisanim kriterijumom (“Islamskm vlašću”), jer implicira da je kršćanstvo evropska a islam neevropska (azijska) religija, odnosno da je vlast u kršćanskim državama navodno po definiciji evropska, dok je islamska vlast, takođe po definiciji, neevropska (azijska);
  2. Zapravo, riječ je o promjeni jednog religijski definisanog modela, drugim religijskim modelom, konkretno – islamskog sa kršćanskim; a ne promjeni evropskog i neevropskog sistema vladavine;
  3. Ovom klasifikacijom promovisana je u “činjenicu“ kobna zabluda da je kršćanstvo evropska religija, za razliku od islama koji to, navodno – nije! Međutim, nepobitan historijski fakt je da su i judejstvo i kršćanstvo i islam izvorno neevropske religije, nastale u Aziji, na Bliskom Istoku;
  4. Tako je još jednom nametnut ideološki konstrukt da je kršćanstvo domicilna evropska religija, dok je islam nekakv uljez kome u Evropi nije mjesto (??),  ne koji sam ukazao još 2011. godine u knjizi Islamski identitet Evrope, prevedenoj na više jezika, uključujući i engleski i njemački, odnosno arapski), pa je nedavno imala i svoje deseto izdanje!
  5. Ova podvala političkih centara antiislamskog ekstremizma, ignoriše ključnu činjenicu da su i judejstvo, i kršćanstvo i islam izvorno neevropske religije, što znači da je pozivanje bilo koje od njih na status navodno “evropske religije“, bez osnove. Isto tako, ignoriše se i činjenica da je Islam na tlu Evrope prisutan već 14 stoljeća (od 711. godine), i da je od samog početka svoje prisustvo uspostavio kroz tada najrazvijeniju državu sa svim svojim političkim, vojnim, kulturnim i ekonomskim institucijama, za razliku od kršćanstva koje je (iako par stoljeća ranije), u Evropu pristiglo sa  robovima, bjeguncima i emigrantima  sa Bliskog Istoka. Takođe je potpuno pogrešna slika da je Islam stigao u već potpuno “kršćansku Evropu“. U periodu od osmog vijeka do početka jedanaestog vijeka, dakle, punih 300 godina, Evropa je većim dijelom bila pod vlašću islamskih nego kršćanskih država. Naime, kroz cijeli ovaj period, daleko najveći dio Evrope – teritorija koju danas zauzimaju Danska, Norveška, Švedska, Finska, Njemačka, Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka, Bjelorusija, Rusija, Ukrajina i najveći dio Balkanskog poluostrva, još nije primio kršćanstvo.  Prihvatanje kršćanstva, na ovom ogromnom području, uzelo je maha tek početkom 11. vijeka. U međuvremenu, Islam je zauzimao praktično cijeli bazen Sredozemlja, Španiju, Portugaliju, Južnu Francusku, prostirući se u jednom periodu do južne Švajcarske. Kada je, nakon gotovo 800 godina, često dominatnog i kroz cijeli period aktivnog kulturnog, ekonomskog, vojnog  i administrativnog prisustva, evropska islamska država  El Endelus konačno prestala postojati (1492. godine), na Jugoistoku Evrope već je uveliko najmoćnija i najrazvijenija evropska država – Osmanli Devlet – takođe bila islamska a veliki procenat njenih građana, stanovnika ovog dijela Evrope, bili su i do danas ostali – Evropljani muslimani.

Historijski, sve države u Evropi mogu se podijeliti na kršćanske i islamske,   nikako ne na države sa evropskim i države sa islamskim (neevropskim) uređenjem! Samo ako se oslobodi iluzije da je “monokulturni, ekskluzivno kršćanski kontinent“, i od srca prihvati istinu da je  multikulturni kontinent,  a da je njen duhovni identitet inkluzivno judeo-kršćansko-islamski, Evropa će pobijediti svoju najtežu bolest i obnoviti svoje najplemenitije ideale.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo